Na mjestu današnje zgrade, u čijem prizemlju je prodavnica Borovo, nalazila se jedna od najviših kuća u centru Gradacca. Imala je prizemlje i dva sprata, a nosila je naziv “Sarajlića bina”. Njen vlasnik je bio trgovac i poduzetnik Ismet-aga Sarajlić, koji je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio jedan od vrlo poznatih poslovnih ljudi. Imao je trgovinske rednje, a bavio se i ugostiteljstvom. U kući Sarajlića bina, u prizemlju su se nalazile trgovine, aščinice i sl. a na spratu je bilo prenoćište-han. Ismet je imao šest sinova i jednu kčerku. Svi će oni kasnije biti naši ugledni sugrađani. Neki od njih će i poslije Drugog svjetskog rata nastaviti sa zanatskom djelatnošću i raditi sve dok ta kuća ne bude srušena. Tako je Ibrahim (Ibro) imao obučarsku radnju, Mustafa (Mujo) je držao krojačnicu, a Muhamed (Tošo) je imao brijačku radnju. Inaće, Preci Ismet-age sarajlića su stara gradačačka porodica koja potiće od Hadži Nazif-age Sarajlića. Još za vrijeme turske vladavine Hadži Nazif-aga Sarajlić se doselio iz Sarajeva u Gradačac, gdje je obavljao značajne poslove i za Husein-kapetana Gradaščevića. On je 1892. godine učestvovao i u jednoj grupi građana koji su tražili obnovu džamije unutar zidina Gradine. Ta džamija je srušena za vrijeme austrougarske vlasti i nikad više nije obnovljena. U našem Gradačcu uvijek je neko, rušio nešto. Ako se zagledamo u objavljenu fotografiju, prepoznat će mo zgradu opštinskog suda koja je izgrađena šesdesetih godina prošlog stoljeća. Sve ostalo je porušeno, ali zato bar pomenimo te stare objekte i tako ih za trenutak vratimo u sadašnje vrijeme. Sa desne strane Sarajlića bine je bio prizemni objekat u kojem se nalazila mala slastičarnica koju je držao Hamid Hamidović i pekara Salkana Topčića, a odmah do nje je bila radnja Osmana Beširovića. Na tom mjestu se sada nalazi zgrada u čijem prizemlju je prodavnica obuće “Borovo”. Na mjestu gdje vidimo zgradu suda, nekada je bila trgovina Markice Ivankovića i lovački dom (kafana) Hase Begovića, kojeg su zvali “Šumar”. U pozadini se vidi kuća porodice Šakića u čijem prizemlju je bila trgovačka radnja, a na spratu sobe za stanovanje, kao i dio poslovnog prostora. Sa lijeve strane, preko puta Sarajlića bine, vidi se kuća na sprat, a bila je vlasništvo Mehmed-bega Gradaščevića, oca od nasih sugrađana Safeta i Dževada Gradaščevića. U njenom prizemlju je nekada bila smještena pčelarska zadruga i trgovina u kojoj je radio Haseljič Rahman, poznata kao Rahmanova radnja. Šesdesetih godina na spratu ove kuće je bio smješten i radio klub kojeg je osnovao Šefko Rabić. U tom klubu, prve Morzeove znake naučio je i pisac ovih redova. No, vratimo se još malo na onu kuću u pozadini slike, odnosno na kuću Šakića i recimo da je na njenom spratu, jedno vrijeme bio omladinski dom u kojem su se vikendom organizovale plesne večeri. Za šezdesete i sedamdesete godine, bio je to romantićni kutak u kojem su se prvi koraci plesa učili i prve ljubavi rađale. Tu sam i ja naučio prve korake plesa, a jedan ples sa djevojkom plave kose i očiju poput mora, donio je u moj zivot ženu sa kojom i dan, danas, ples otplešem. I dok pišem ove redove, ona sjedi sa moje desne strane i pjevuši pjesmu uz koju smo prvi ples plesali…Kemal Monteno i ” Jedne noći u decembru ”.

U periodu od dvadesetak godina, koliko je trajala Kraljevina Jugoslavija, uglavnom je bila razvijena trgovinska djelatnost, pa će se i naše pisanje o znamenitostima Gradačca svesti na trgovinske objekte iz tog doba. Ovaj puta pričat će mo priču o poslovnim objektima porodice Šakića. Za njih se se smatra da su u periodu između dva rata imali najveći kapital u toj djelatnosti. Jedan od njihovih trgovinskih objekata bio je preko puta zgrade medrese Muradije, odnosno bivšeg doma kulture. To je bila veća zgrada na sprat, koja je u prizemlju imala skladišni i prodajni prostor. Na spratu su bile privatne prostorije, a jedan dio je služio i za poslovanje. Trgovinu su vodila braća Abdulah (Avdaga) i Muharem, ali su kao trgovci radili i njihovi sinovi Dedo i Šefik, kao i drugi članovi ove mnogobrojne i poznate gradačačke porodice. Pored trgovinskog kapitala, Šakići su imali kapital i u mnogim nekretninama. Tako su jedno vrijeme bili i vlasnici zgrade u kojoj je bila smještena stara bolnica, odnosno, kasnije sud za prekršaje. Treba napomenuti da je iz ove porodice, još za vrijeme austrougarske uprave, Derviš Šakić bio i zastupnik u općnskoj upravi grada, a poslije Drugog svjetskog rata Muharemov sin Dedo Šakić je radio na odgovornim funkcijama u Srezu Gradačac, kao i na dužnostima u privredi. Od mnogobrojnih članova porodice Šakića istaknimo i Aliju Šakića koji je radio u Hajri-begovom dućanu smještenom u objektu današnjeg kafića Monako. Od Alije potiče porodica Safeta Šakića, nekadašnjeg direktora Elektroposlovnice. Safeta se sigurno sjećaju starije generacije, kao i njegovih sinova Mirze i Mensura zvanog Mega, te kčerke Jasminke. Vlasnik portala Gradačac-x, Šakić Midhat, takođe potiče iz ove loze gradačačkih Šakića. Na kraju recimo da se po Šakićima i jedna ulica zvala Šakić mahala, a počinjala je kod medrese Muradije (doma kulture) na lijevu stranu uz brdo. I kao što sve bude, tako i prođe. Skoro svi ti objekti su porušeni, ulica je promijenila ime, a stari trgovci pomrli. Znam, čovjek je smrtan, ali njegovo ime može postati besmrtno ako se priča o njemu zapiše. Hoču da vjerujem da je to tako.

U Kraljevini Jugoslaviji, odnosno u periodu između dva svjetska rata, Gradačac je zaostajao u svom razvoju. U tom periodu nije izgrađen ni jedan put, a sva privreda bila je svedena na jednu ciglanu i dva parna mlina. Zanatstvo je naslijeđeno iz osmanskog i austrougarskog perioda, kao i trgovinske radnje koje su uglavnom bile koncetrisane u Gradačcu i po koja u većim selima. Izgrađena je jedna osnovna škola u Zelinji G. 1927.godine i u Vučkovcima 1939. godine. Kao još jednu svijetlu činjenicu treba pomenuti i otvaranje Mješovite građanske škole trgovačkog smjera, o kojoj sam pisao u jednom od svojih ranijih postova. Međutim, u periodu između 1918. i 1941. godine, Gradačac je ipak bio izrazito nerazvijen kraj, sa velikim brojem nepismenog stanovništva, bez privrednih kapaciteta, osim nešto trgovine, zanatstva i ugostiteljstva. Bila je to „Provincija u pozadini“ o kojoj je, upravo iz tog perioda pisao gradačački književnik Hasan Kikić. . Trgovinske i ugostiteljske radnje su bila mjesta okupljanja sirotinje i beskućnika. To su bile ugostiteljske radnje Sulje Idrizovića i Husejina Gubaljevića. Pored toga bilo je nekoliko hanova, kao što je han Mustafe Haseljića i Ahmeda Sarajlića. Ali, bio je tu i jedan hotel čiji vlasnik je bio Mujaga Jašarević. Nažalost, svi ti stari objekti o kojima govorimo više ne postoje. Svi su porušeni. Na mjestu nekadašnjeg hotela, šezdesetih godina prošlog stoljeća, sagrađen je novi hotel. No, naša današnja priča je nemijenjena starom hotelu i zato ispričajmo nešto o njemu i njegovom vlasniku. Na slici koju je naslikao naš sugrađanin Ibrahim Bahić, stari hotel se vidi u zadnjem dijelu crteža, a bio je na istom mjestu na kojem će se kasnije sagradatiti novi hotel. Objekat sa desne strane, pored telegrafskog stuba, takođe je bilo vlasništvo Mujage Jašeravića. Bio je to jedan od nekoliko njegovih dućana. Prije svega, recimo da je vlasnik hotela pripadao jednom ogranku gradačačkih Jašarevića koji su bili poznata trgovačka porodica. Mujaga Jašarević se bavio trgovinom još za vrijeme austrougarskog doba. On je u užem dijelu grada imao tri prodajna objekta i jedan broj skladišta. Bavio se prometom mješovite robe, a sa njim su kao trgovci radili i njegovi sinovi Mehaga i Sadik Jašarević. Njihova porodićna kuća nalazila se iza zidina kompleksa Gradine na jugozapadnoj strani, a pripadala je mahali Svirac. U hotelu kojeg smo spomenuli bilo je šest soba i sve su bile na njegovom spratu. U prizemlju je bila kuhinja, restoran, i kafana. U hotelskoj kuhinji spremala se relativno dobra hrana. Međutim, iako je taj objekat nosio naziv hotel, on se ne bi mogao svrstati ni u jednu kategoriju današnjih hotela, jer je jednostavno bio van kategorije. Tako neopremljen i neuslovan, ipak je bio iznad standarda koji su vladali u hanovima kao prenoćištima najniže kategorije. Pošto je Mujaga Jašarević imao puno obaveza oko trgovinske djelatnosti on je izdao hotel pod zakup jednom Mađaru koji se zvao Franjo Varga. On je bio dobar ugostitelj i zaveo je dosta reda, jer su prije njega u hotelu često izbijale tuče. Varga je, inače bio krupan čovjek, a uz to je u blizini šanka držao debelu drvenu paliju, za svaki slučaj. Tuče su se smanjile i u hotelu je vladao kakav, takav red. Varga je držao hotel sve do pred početak Drugog svjetskog rata. Ništa neobićno jer: civilizirani svijet, od proteklih 3.500 godina povijesti, samo 230 godina je imao mir..!!?

Pisati o znamenitostima Gradačca ponekad iziskuje i osvrt na historijske činjenice o povezivanju jednog ili više naroda u teritorijalno-političke cjeline koje su se kroz ralzličite periode različito i nazivale. ( države, kneževine, despotstva, banovine, kraljevine, carstva..). Do sada smo pisali o teritoriji Gradačca u predhistorijskom periodu, odnosno za vrijeme Rimskog carstva, zatim u vrijeme Srednjeg vijeka kad je Bosna bila samostalna država, te u vrijeme Osmanlijskog i Austrougarskog carstva. Na redu je doba kad je Gradačac zejedno sa Bosnom i Hercegovinom ušao u državnu zajednicu nazvanom Kraljevina Jugoslavija. Da bi pisali o znamenitostima Gradačca iz ovog perioda, mislim da je ipak potrebno reći nešto više o stvaranju Kraljevine Jugoslavije. Počnimo to ovako: Ideja za stvaranje jugoslavenske države, u kojoj bi zajednički živjeli Južni Slaveni, mnogo je starija od same jugoslavenske države. Ideja je nastala krajem 19. stoljeća, prvo u Hrvatskoj kao Ilirski pokret, a kasnije se proširila kao jugoslavenska ideja. U prvoj deceniji 20. stoljeća, ta ideja se ozbiljno razvija i u Srbiji kao aktivnost za oslobađanje i ujedinjenje svih „srpskih zemalja“(navodni znaci su opaska pisca ovih redova). U tom historijskom periodu bili su sazreli svi uslovi za raspad Austrougarskog carstva, čiji kraj počinje izbijanjem Prvog svjetskog rata. Još u toku rata, odnosno 1915. godine u Parizu se formira jedan Jugoslovenski odbor u kojeg ulaze predstavnici iz Hrvatske, Slovenije i BiH. To znači da je ovaj odbor obuhvatao predstavnike zemalja koje su bile u sastavu Austrougarskog carstva. Na čelu odbora je bio dr. Ante Trumbić iz Hrvatske. Kao pregovarać s druge strane je bila Vlada Srbije u čijem sastavu se tada nalazila i Makedonija. Predsjednik srpke vlade je bio Nikola Pašić. Konkretni pregovori o uređenju buduće države vođeni su u dva navrata - na Krfu 1917. godine i u Ženevi 1918. godine. Pošto je raspad Austrougarskog carstva bio evidentan, Sabor Hrvatske 29.10.1918. godine donosi odluku da prekine sve državno-pravne veze sa Austrijom i Ugarskom, kojim činom se de fakto uspostavlja nova država sa imenom Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Naime, Istog dana se formira Narodno vijeće SHS, na čijem čelu je bio slovenački političar Anton Korošec. Potrpredsjednici vijeća su bili Svetozar Pribičević i dr. Ante Pavelić (zubar iz Zagreba, kojeg ne treba miješati sa budućim vođom ustaškog pokreta). U tu novoformiranu državu SHS ušle su sljedece teritorije: 1.Teritorije Hrvatske, zajedno sa Dalmacijom, 2.Teritorija Slovenije, odnosno veći dio njene teritorije koja se zvala Kranjska, zatim manij dio Koruške i južni dio Štajerske, i 3. Bosna i Hercegovina. Koja nepravda prema Bošnjacima. Formira se nova država u koju se smješta i BiH, bez pominjanja njenog najmnogobrojnijeg naroda u naslovu te države. Krivicu snose i sami Bošnjaci jer se nisu nacionalno opredjeljivali. Jednostavno su bili muslimani, a to je vjerska odrednica naroda čija religija je Islam. No, šta je bilo, bilo je, ali još jednom obratite pažnju. Ovo je država SHS - Slovenaca, Hrvata i Srba koji su bili u Austrougarskom carstvu. Tek sada predstoji formiranje države koja će se zvati Kraljevina SHS, ali sada kao država s prvim imenom Srba, pa onda Hrvata i na kraju Slovenaca. U ovoj državi će se, pored Slovenije, Hrvatske i BiH, nalaziti Kraljevina Srbija sa Makedonijom i Kosovom, zatim Kraljevina Crna Gora i Vojvodina koja je do tada bila sastavni dio Mađarske. Pogledajte sad nepravdu koja se odvijala i na ovoj strani. Nigdje se ne pominju Makedonci niti Crnogorci. Njihov nacionalni identitet je ignorisan, a oni su jednostavno smatrani Srbima. No, da vidimo kao je dalje teklo stvaranje države sa imenom Kraljevina SHS: Kao prvo istaknimo da je situacija u novostvorenoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba bila izuzetno teška usljed agrarnih i drugih revolucionarnih nemira, te prodora italijanske vojske u Istru, Rijeku, dijelove Slovenije i Dalmacije. Novostvorena država nije raspolagala ni sa kakvom značajnijom oružanom silom da bi sve to mogla spriječiti. Zato je sa raznih strana požurivano njeno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. U takvoj situaciji Narodno vijeće novostvorene države Slovenaca, Hrvata i Srba, poslije dugih rasprava, izabralo je 24.11.1018. godine u Zagrebu, odbor od 28 lica, sa zadatkom da, u sporazumu sa vladom Kraljevine Srbije, bez odugovlačenja provede, organizaciju jedinstvene države. U međuvremenu, Velika narodna skupština Vojvodine, održana u Novom Sadu 25.11.1918. godine, proglasila je direktno ujedinjenje Vojvodine sa Kraljevinom Srbijom. Dan kasnije, istu odluku donijela je na skupu u Podgorici crnogorska Velika narodna skupština. U toj je situaciji delegacija Slovenaca, Hrvata i Srba otputovala u Beograd radi pregovora o ujedinjenju. Među 28 članova delegacije koju je predvodio Podpresjednik narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba dr. Ante Pavelic (zubar), bilo je i šest predstavnika iz BiH. Mada su bili u teškoj situaciji, članovi delegacije su stajali pri upustvima koja su imali, a to je da se buduća država uredi na federalnom principu. Tokom pregovora delegacija je od toga morala odustati. Suočavajući se sa velikim pritiskom, morala je izmijeniti svoj prijedlog. Ustvari ova delegacija je 1. 12. 1918. godine umjesto novog prijedloga, podnijela jednu tzv. “ adresu “ regentu Aleksandru Karadjorđeviću, kojom ga poziva da u ime kralja Petra preuzme vlast u čitavoj državi. Regent je na to proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. I da ne ulazimo dublje u probleme koji su se pojavljivali u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, recimo još samo to da je, Kralj Aleksandar karađorđević, zakonom od 3.10.1929. godine promijenio naziv države u Kraljevinu Jugoslaviju. Od tog dana se i ime Jugoslavija po prvi put službeno pojavljuje na međunarodnoj sceni. Formiranjem nove države moralo je doći i do smjene administrativno upravnog aparata. To nije moglo biti preko noći već se taj proces odvijao tokom 1918. i 1919. godine. U Gradačcu je bio kotarski predstojnik (sreski načelnik) Julius Bitto iz Austrije. Smjena je izvršena 11.12.1918.godine kada je Julius Bitto predao dužnost novom kotarskom predstojniku Vladimiru Stojiću. Za Gradačac počinje jedno novo vremnsko razdoblje koje će mo mi pratiti sa ciljem osvrta na njegove znamenitosti, što i jeste glavna tema pisca ovih redova.

Pisati o znamenitostima Gradačca, a ne pomenuti ovu staru kuću obitelji Mihaljevića, u najmanju ruku bilo bi nepravedno. Iako o samoj kući ne znam skoro ništa, pomenut ću barem to da potiče iz austrougarskog perioda i da je smještena na sjevernoj strani kompleksa Gradine, ispod samih njenih zidina. Vlasnik ove kuće, još od vremena između dva svjetska rata, bio je naš poznati sugrađanin Anto Mihaljević. Sa svojom suprugom Vinkom imao je dva sina, Ivana i Tonija. Anto i Vinka su umrli, kao i njihov sin Toni, kojeg je zbog bolesti smrt zatekla veom rano. U kući je ostao Ivan koji je takodje imao dvoje djece, Lidiju i Tonija. Koliko mi je poznato svi oni sada žive u inostransvu. Vratimo se ponovo našem sugrađaninu Anti Mihaljeviću i recimo nešto više o njemu i na taj način otrgnimo od zaborava obitelj Mihaljevića, kao i ovu staru kuću, kojoj u skoroj budućnosti, po svoj prilici prijeti rušenje. Anto je bio vrstan muzičar i još prije Drugog svjetskog rata vodio je tamburašku sekciju u okviru kulturno-prosvjetnog društva “Hamijet”. Poslije Drugog svjetskog rata osniva se kulturno-umjetničko društvo “Hasan Kikić“ u kojem je bilo nekoliko sekcija, a na čelu tamburaške sekcije i dalje je bio Anto Mihaljević. Pored tamburaške, postojala je i horska sekcija, koju je zajedno sa Antom, vodio Ivo Ungaro. Inače, Anto Mihaljevic je, kao šef restorana društvene ishrane, bio zaposlen u tvornici motornih dijelova TMD „Famos“, gdje je dočekao i svoje penzionerske dane. I na kraju, recimo još nekoliko interensantnih podataka, koji su na posredan način vezani za kuću Mihaljevića. Naime, u periodu izmedju dva svjetska rata, pored Mihaljevića kuće prema gradskoj kafani, u dubokoj hladovini ispod zidina Gradine, čuvao se led za proizvodnju sladoleda u tadašnjim slastičarskim radnjama. Bez tog leda ne bi bilo ni sladoleda u ljetnim mjesecima.S druge strane Mihaljevića kuće bila je stolarska radnja čiji je vlasnik bio Risto Stefanović zvani Tica, a u neposrednoj blizini bila je i jedna kožara. Završimo ovu priču sa podacima da je Projektom izgradnje gradskog trga, odnosno Muzeja odbrane, predvidjeno rušenje nekih objekata, medju kojima, gradske kafane i kuće Mihaljevića. Gradska kafana je već srušena, a kuća iz naše priće još živi i ukazujući nam na jedno prošlo vrijeme, kao da kaže: "žalim prošlost, nezadovoljna sa sadošnjošću, nadam se budućnosti".

Ovaj mali poslovni objekat izgrađen je za vrijeme austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom. Nalazi se u centru čaršije, u neposrednoj blizini stambene zgrade u čijem prizemlju je bila smještena bivša SDK (služba društvenog knjigovodstva), odnosno preko puta kafića Monako. Bio je u vlasništvu jevrejske porodice Kabiljo i oduvijek je služio za obavljanje trgovinske djelatnosti. Tako je i danas, samo što su se vlasnici izmijenjali. Inače, porodica Kabiljo je stara Jevrejska porodica, a jedan od najstarijih članova, po imenu Menehem Kabiljo, imao je registrovanu trgovinsku radnju još 1884. godine. S njim je radio i njegov sin Abraham Kabiljo. Albert Kabiljo je imao trgovinsku radnju, odmah do stare prodavnice obuče Bata, koja se nalazila na lokaciji u redu stanbenih zgrada od kuće Kadrića pa do bivše samoposluge. Izmedju dva svjetska rata među poznatim jevrejskim trgovcima su bili: Jakov, Danko i Moco Kabiljo. Bavili su se prometom voća, a naročito suhe šljive i ljekovitog bilja, kao i drugom mješovitom robom. Imali su u posjedu i velike površine zemljišnog fonda, tako da je poslije Drugog svjetskog rata, Danko Kabiljo poklonio opštini 400 dunuma zemlje, koja se i danas nalazi u kompleksu zemljišta PD Napredak. Inače, Danko kabiljo je bio izuzetno sposoban poslovni čovjek. U Beču je završio Visoku trgovačku akademiju i govorio je četiri strana jezika. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pomagao je ocu u trgovini, a nakon rata je bio ministar u vladi BiH. Kasnije je bio generalni direktor Željezare u Zenici. Poslije Drugog svjetskog rata ukidaju se privatne trgovine i ovaj poslovni objekat prelazi u državno vlasništvo. Odmah poslije rata u njemu je bila smještena Šumarska uprava, a 1955. godine i još nekoliko godina poslije toga, tu je bila gradska biblioteka u kojoj je kao bibliotekar radio naš ugledni sugrađanin Hamid Hodzić. Formiranjem trgovisnkog preduzeća „Trgocentar“ 1964. godine, objekat ponovo služi kao trgovina. Bila je to prodavnica tekstila i tepiha. Od stare generacije trgovaca koji su radli u toj prodavnici pomenimo Smajlović Mujesiru i Delic Šefiku. Poslije su se smjenjivale mnoge generacije, ali 1992. godine ponovo izbija rat i objekat biva napušten narednih pet do šest godina. Poslije rata otvara se trgovina prehrane u kojoj, kraći period, rade Kemija i Mirsada, a nešto kasnije, Mirza Kukuruzovic otvara kladionicu Williams. Pošto je sudbina objekta da u njemu bude trgovina, djelatnost kladionice nije dugo potrajala, tako da se u objektu ponovo odvija trgovinski promet. Ovaj put se prodaju boje i lakovi, a vlasnik prodavanice je Miralem Doborac.

Ako šetajući gradom dođete u dio ulice koja vas vodi do gradačačke pošte, onda ste došli u dio grada gdje se sačuvalo još nekoliko objekata iz njegove dalje prošlosti. No i taj dio je već zahvačen novogradnjom i potpuno je izvjesno da će doći do rušenja još nekih građevina. Zato, napišimo nešto o njima prije nego zauvijek nestanu, kao što su već davno nestali i njihovi prvi vlasnici. Počnimo sa ljudima i recimo da je kao poznati poduzetnik i trgovac, koji se u vrijeme austrogarske uprave bavio trgovinom i proizvonjom cigle i crijepa, bio gosp. Karlo Manc. Kao ugledan građanin, još 1908. godine biran je i za zastupnika u tadašnjem općinskom vijeću Gradačca. Od građevinskih objekata Karla Manca sačuvala se zgrada njegove trgovine o kojoj danas pišemo. Iako dosta oronula, sačuvana je i njegova porodična kuća, koja se nalazi u dvorištu dječijeg obdaništa. Šesdesetih godina prošlog stoljeća u njoj je bio smješten dom zdravlja. A što se tiče poslovnog objekta, izgleda da je oduvijek služio za potrebe trgovine. Tako je Karlo Manc, u periodu između dva svjetska rata, ovdje držao trgovinu mješovite robe. Poslije Drugog svjetskog rata, zgrada je nacionalizovana i u njoj je nastavljeno sa trgovinskom djelatnošču kojom je rukovodila tadašnja država. Trgovina se obavljala u sklopu tadašnje Zemljoradničke zadruge na čijem čelu je bio direktor Vojo Stević, a prvi trgovac u ovom objektu je bila Hava Tipura (mati od poznate braće Tipura: Abdulaha, zvanog Braco, Muhameda, poznatog kao Hamić i Adema Tipure) Malo starije generacije mogu se sjetiti da je, oko šezdesetih godina, ovdje bila prodavnica tekstila u kojoj su radili Ahmo Delić i Šefko Hasukić. Izmedju 60. i 65. godine ovdje su radili Osman Mešanović, zvani šepo i stari trgovac Cvjetko Simić. Bila je to prodavnica boja, posuđa i drugih sitnih kućnih potrebština. Kasnije je dugo godina prodavana tekstilna roba, a kao trgovci su radile: Sendić Šukrija, Skenderović raza i Bristrić Sabaheta. Svoje prve trgovačke dane na praksi ovdje je, davne 67/68 godine, provela i moja sestra Avdičević (Alić) Paša. Poslije su se smjenjivale mlađe generacije, a onda je opet došao rat. Ovo staro zdanje iz rata izlazi oštečeno, ali ipak preživljeno, baš kao što je preživjelo i prethodna dva. Poslije i ovog rata, ponovo trgovina. Ovaj puta, vlasnik trgovine je Doborac Miralem, za čije vrijeme poslovanja, nažalost, izbija veliki požar. Nesebičnom požrtvovanošču gradačačkih vatrogasaca, objekat je ipak spašen i sada čeka na neku novu sudbinu. A sudbena je čudna. Iako je unaprijed predodređena, ostaje nepoznata sve dok se ne dogodi.

Kad sam pošao pisati o znamenitostima Gradačca, znao sam da će biti dosta toga što treba otrgnuti od zaborava, ali da će biti ovako puno objekata izgrađenih u Austrougarskom periodu, to zaista nisam očekivao. Zato je moja satisfakcija još veća, jer znam da je iza mene puno ostalo, a ispred mene stoji još više. Za današnju priču odabrao sam ovu kuću koja se nalazi preko puta gradačačkog doma zdravlja. Zamislite samo, koliko puta ste prosli ovom ulicom i koliko puta vam je pogled ostao na ovoj tajnastvenoj kući, koja se nalazi skoro u samom centru grada. Šta ste znali o njoj? Predpostavljam, skoro ništa, ili možda samo to da je kuća vlasništvo porodice M.Halilovoća. Oni stariji, znaju i ponešto više, ali priroda je neumoljiva i sve je manje onih koji pamte. Zato, napišimo na papir sve što znamo i ne dozvolimo da prošlost bude zaboravljena. Po sječanju naših starijih sugrađana, ovu kuću je napravio neko od gradačačkih Jevreja koji su živjeli u našoj čaršiji za vrijeme austrougarske uprave. U zemljišnim knjigama sigurno ima upisano ime prvog vlasnika, ali sam to ostavio za istraživanje historičarima i književnicima. Moja uloga je puno skromnija. Blog pišem s ljubavlju prema svom gradu bez pretenzija za ozbiljnija istraživanja. Sve ovo, kao osnova, može poslužiti mlađim naraštajima za podrobnija istraživanja. Između dva svjetska rata kuća je pripadala poznatoj trgovačkoj porodici Šakića, a kao podstanar u njoj je stanovao Pero Jovanović, odgovoran za finansije u tadašnjem srezu Gradačac. Imao je troje djece: Mitu, Milenu i Nadu. Koliko nas danas ima koji se sječamo gosp. Mite, tog šoferskog boema naše čaršije? Vjerovatno malo. Umirao je zajedno sa našim gradom. Ljudski život nije vječan i Mito je umro, ali Gradačac je preživio. Zato pomenimo i njegovu kčerku, a našu sugrađanku, Dejanu Jovanović i kroz nju otrgnimo porodicu Jovanović od zaborava. Vratimo se sada našoj kući sa konstatacijom da, kako je vrijeme prolazilo, mijenjali su se i njeni vlasnici. Tako je poslije Drugog svjetskog rata kuću kupio Muharem M.Halilovic i zajedno sa svojom suprugom Minom, u njoj živio sve do svoje smrti. Imali su dva sina, Muhameda i Ahmeta, poznatijeg kao Nagib. U neposrednoj blizini ove kuće, Muhamed je za sebe i svoju obitelj napravio novu kuću, a u ovoj staroj je ostao Nagib gdje je zasnovao svoju obitelj. I Muhamed i Nagib su umrli, a u staroj kući još uvijek živi Nagibova supruga Samida. I tako se ljudski životi smjenju, a kuće ostaju da nam govore o svojoj i o našoj prošlosti. „Ono što je prošlo više ne postoji, a ono što će biti još nije došlo. Postoji samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život“. (Lav Nikolajević Tolstoj).