Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


13.07.2016.

ČOVJEK KOJI JE DAROVAO SVOJU KRV VIŠE OD STO PUTA - ESAD SKENDEROVIĆ



Danas imam posebnu čast da vam pričam priču o čovjeku koji je darivao svoju krv više od sto puta. Kad čujete njegovo ime i vidite njegovu sliku, vjerovatno će mnogi od vas uskliknuti: Pa to je naš sugradjanin Eso. Da, baš tako! Radi se o Esadu Skenderoviću, rođenom 1952. godine od oca Husrefa i majke Raife-Rajke Đakić.
Njegovi roditelji su rođeni Gradačani, ali kako mu je otac bio vojno lice, po pravilima službe bivše države Jugoslavije imao je raspored u Čačku. U tom gradu rođena su i njegova braća Enes i Enver. Samo je njihova sestra Sajda rođena u Gradačcu. Enesa se mnogi vjerovatno sjećaju kao vrsnog kuhara koji je radio u ugostiteljskom preduzeću “Jedinstvo”. Njihov najmlađi brat Enver, poznat po nadimku Koki, bio je izuzetno talentovani karatista i prvi je sportista koji je osnovao karate klub u Gradačcu. Nažalost umro je veoma mlad.
Esad je takođe radio u ugostiteljskom preduzeću “Jedinstvo”, ali za razliku od svog brata Enesa, on je radio na administrativnim poslovima. Poslije rata radio je kao trgovački putnik za poduzeće Litokarton iz Osijeka. Trenutno je dobrodržeći penzioner, što važi i za njegovu suprugu Fatu, sa kojom ima dva sina, Jusufa i Damira.

Poslije ovih kratkih bigrafski podataka vratimo se našem Esi i recimo nešto više o njegovoj plemenitosti koja je naročito došla do izražaja u dobrovoljnom davanju krvi. Prije svega, recimo kako su plemenitost, dobrota, humanost i dobročinstvo, osobine koje svi želimo da posjedujemo, međutim, za to su potrebna djela, a naš ih Eso ima. Njegova djela se ogledaju u preko stotinu puta darovane krvi. Možete li to zamisliti. Ako znamo da se pri svakom davanju, obično uzima 350 ml krvi, lako je izračunati da je to kanta krvi od 35 litara.
Zato, sve dobrovoljne davaoce krvi moramo nazvati plemenitim ljudima, jer daju nešto što se ničim ne može zamijeniti, a za uzvrat ne traže ništa. Uz sve današnje tehnologije krv je ta koja se ne može ni iz čega proizvesti. Krv čovjeku može darovati samo drugi čovjek. Dobrovoljni davaoci obično i ne zanaju ko su ljudi kojima daruju svoju krv. Jedino što im je bitno je to da se spasi ljudski život. To je bio motiv i junaka iz naše priče, koji je prvi puta darovao krv 1969. godine.

I dan danas se sjeća sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se odazvao da druje krv jednoj porodilji u gradačačkom Domu zdravlja. Bio je to hitan slučaj i vodila se borba za spasavanje zivota majke i bebe. Nije bilo vremena za normalnu proceduru vađenja krvi pa je Eso je darivao krv direktno iz ruke u ruku. Tom prilikom je spasio dva ljudska života. Spasio je i imajku i dijete. U ovih 47 godina, koliko dugo daje krv, bilo je još puno zanimljivih slučajeva, ali zbog svoje izuzetne skromnosti Eso ih ne pominje.

Da nije ove priče vjerovatno nikada ne biste ni saznali za ova plemenita djela našeg sugrađanina, Esada Skenderovića. Više nego zasluženo, godine 2013. dobio je priznanje od Crvenog Krsta Federacije BiH, za 100 puta darovanu krv, što je evidentirano i u knjizi “70 godina rada crvenog krsta/križa Gradačac 1944-2014.

U istoj knjizi su pomenuti i mnogobrojni drugi naši sugrađani kao dobrovoljni davaoci krvi, među kojima pominjem Ibrahimović Ramiza i Ibreljić Midhata koji su takođe darovali krv više od sto puta. U stopu ih prate: Mehić Bakir, Hasanović Fahrudin, Hrustanović Jusuf, Milkić Salih, Ćosić Suljo, Hodžić Osman, Kolarević Fikret, Šućurović Adnan i drugi.

Kao poseban kuriozitet navodim primjer Bulić Šefika, zvanog Bula, koji je darovao krv 217 puta, što svojim sjećanjima potvrđuje i Salih Milkić. Naime on kaže da je o svemu tome pisano u Merx Gradačačkim novinama, br.12 iz 1994. godine.

Bilo kako bilo, nadam se da će ova priča biti poticaj mladim ljima da postanu novi darovatelji krvi.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

12.06.2016.

TELAL VIČE PO GRADAČCU GRADU



Dok sa mobilnog telefona čitam vijesti iz zemlje i svijeta, razmišljam kako su vrijeme i nova tehnologija pregazili stari sistem informisanja stanovništva. Više se i ne sjećam kad sam posljedni puta kupio novine. Radija u kući i nemam. Muziku slušam u autu, a vijesti čujem samo u pauzama između pjesama. Televizija je još uvijek aktuelna iako sve više vremena provodom za kompjuterom. Monitor je postao moj prozor u svijet sa kojeg vidim i čujem. I tako, dok u daljinji prošlost gledam, kao kroz maglu vidjeh ostarjelog telala kako mali bubanj nosi. Iz te daljine i zvuk udaraca u bubanj do mene doprijeh. Potpuno jasno razaznadoh i riječi što ih stari telal viče: “čujte i počujte” . Da, baš tako. Čujte i počujte, ali ovaj puta neće to biti telalove obavijesti, već moja priča o gradačačkim telalima: Meši Telalu, a nešto kasnije i Džemalu Bubnjaru.

MEŠO TELAL

Počnimo sa Mešom. Ko je bio čovjek kojeg se ja samo iz priča sjećam. Kažu da je gradski telal bio i da se Mešo zvao. Ni prezimena mu ne znam. Znam samo da je kao telal radio još prije Drugog svjetskog rata, kao i za vrijeme nove jugoslovenske vlasti. Telali, bubnjari ili dobošari, ovisno kako su se u kojem kraju zvali, u to vrijeme bili su institucija. Oni su bili državni službenici, doduše najniži na toj ljestvici, ali ipak su se osjećali važni jer su obavještavali narod o važnim informacijama. Imali su svoju uniformu i svoju platu.
U to vrijeme, pored telala, stanovništvo je obavještavano i putem plakata, ali je takav način informisanja bio koristan samo za one koji su znali da čitaju. Onaj dio stanovništva koji nije znao da čita po ulicama je svakodnevno iščekivao i slušao Mešu Telala. Sa bubnjem obješenim o rame ili oko vrata i dvjema drvenim palicama Mešo je zastajao na određenim mjestima i udarao minut dva u bubanj kako bi privukao pažnju građana. Obavještenja je započinjao riječima “čujte i počujte” ili “daje se na znanje” . Ta obavještenja su obično počinjala riječima “naređuje se”, “zabranjuje se”, poziva se” itd. Pored toga Mešo je najavljivao obaveze o vakcinisanju djece, o mjerama protiv zaraznih bolesti ljudi i životinja, o održavanju vašara, o upisu đaka u školu, regrutovanju vojnika i slično.
Poslije čitanja obavijesti Mešo je obično odlazio u kafanu gdje bi zajedno sa ostalim sugrađanima raspravljao o aktuelnim zbivanjima. Često se znalo desiti da je iz kafane morao ponovo otići na čitanje novih obavijesti. Pošto se iz kafane ne izlazi trijezan Mešo je počeo da griješi u čitanju zbog čega je smijenjen. Poslije toga naš telal se puno propio i kao što to neminovno biva, jedno jutro su na nekoliko kestenova gradačačke aleje osvanule smrtovnice na kojima je kratko pisalo: Umro je Mešo Telal. Iza sebe nije ostavio ni roda ni poroda. Danas se više i ne zna gdje je mezar Meše telala. Ostala je samo priča. A priča ko' priča, ako se ne zapiše jednog dana se zaboravi. Zato ja priču na papir zapisah kako bih starog Mešu Telala od zaborava otrgnuo.
Naslijedio ga je naš sugrađanin Džemal Dadić, kojeg su jednostavno zvali Džemal Bubnjar.

DŽEMAL BUBNJAR

Njegovog lika se dobro sjećam, ali kako i moja sjećanja postepeno blijede, na papir ih želim staviti prije nego potpuno nestanu.
Za razliku od Meše, Džemal je bio porodičan čovjek. Rođen je u Gradačcu 1905. godine od oca Dadić Rame i majke Paše. Zanimljivo je pomenuti da je u Gradačcu to bila jedina porodica islamske vjeroispovijesti sa prezimenom Dadić. Svi ostali Dadići na području opštine Gradačac su bili pripadnici hrvatskog naroda katoličke vjeroispovijesti i živjeli su ili još uvijek žive u naselju Tramošnica. Poslije ovog malog kurioziteta vratimo se našem Džemalu poznatom kao Džemal Bubnjar.
Iako potiće iz siromašne porodice, Džemal je uspio završiti Mekteb (vjersku osnovnu školu), a kasnije i Nižu realnu gimnaziju. Ta naobrazba mu je i omogućila da pedesetih godina 20. stoljeća bude postavljen za gradskog telala. Taj posao Džemal je obavljao sve do pred kraj 50 -ih godina 20. stoljeća, kada je u Gradačcu ukinuta ta vrsta posla.
Poslije toga Džemal dobiva posao noćnog čuvara, prvo u tadašnjem preduzeću za preradu duhana koje se zvalo „Pobjeda“ , a poslije u metalskom preduzeću „RAD“ , čije prvobitno sjedište je bilo u današnjoj ulici Husein-kapetana Gradaščevića. Kad se je to preduzeće 1964. godine, zajedno sa svojih 88 radnika preselilo na novu lokaciju današnjeg TMD-a, sa njima je nastavio posao noćnog čuvara i naš Džemal. Plate su bile male, ali uz pomoć dječijih doplataka, nekako je prehranjivao svoju porodicu.
A sada recimo nešto više o Džemalovom privatnom zivotu.
Ženio se dva puta. Iz prvog braka dobio je petero djece po imenima: Ahmo, Džemila, Devleta,Vahida i Vahid. Mnogi naši sugrađani se sigurno sjećaju Vahida kao vrsnog pjevača narodne muzike, koji je sa prvim gradačačkim bendovima pjevao na igrankama i muzičkim manifestacijama koje su se tada održavale na staroj Banja Ilidži, sviračkoj čitaonici, gradskom hotelu i na dvorištu Gradine.
Prva Džemalova supruga je umrla relativno mlada i on se ženi Hanom Havić čiji je prvi muž poginuo u Drugom svjetkom ratu. Ona sa sobom dovodi kčerku Nafu, tako da Džemal i ona započinju zajednički život sa šestero djece. U novoj bračnoj zajednici njih dvoje dobivaju još devetero djece od kojih tri kčerke i šest sinova. Nabrojimo ih pojedinačno. Bili su to: Alija, Raska, Kanita, Fariz, Halid, Fadil, Mirsad, Džemal i Sakib zvani Buri. Kao što vidimo bila je to porodica u kojoj je trebalo odhraniti i na put izvesti petnaestero djece. Svi su živjeli u maloj kući koja se nalazila na brijegu preko puta izvora Točak, odnosno pored puta koji vodi u naselje Vidu I.
Kao ispomoć svake godine su primali paket od Predsjednika tadašnje države Jugoslavije, Josipa Broza Tita, ćemu su se najviše radovala djeca. Bio je to običaj da se paket šalje porodicama koje su imale devetero i više djece. Vrijednost paketa je ipak bila simbolična.
Da bi prehranio tako mnogočlanu porodicu Džemal je iskoristio svoju nadarenost za muziku i svoj telal bubanj. Išao je po svadbama, najčešće u Slavoniju, i udarao bubanj sa još dva muzičara koji su svirali muzičke instrumente zurne, od kojih je jedna bila "samica" (solo), a druga kao prateća (alt). Zurna je muzički instrument koji se izrađuje od orahovine ili šljivovine. Sastoji se od tri osnovna dijela: piska, drvene cijevi i slavića (posebnog šupljeg drvenog dijela koji se postavlja na cijev instrumenta).

Orijentalnog je porijekla, ali se vrlo često nalazi u romskoj i turskoj tradiciji. Zurnu je svirao i naš Džemal, ali pored toga znao je svirati (kucati) i na saz, a pri tome i zapjevati za svoju dušu.
Sviranje po svadbama je samo unekoliko popravilo materijalnu situaciju porodice Dadić, Pa se Džemal ubrzo počinje baviti preprodajom stare robe. Bio je među prvima koji je išao u Osijek i kupovao stara odijela, obuću i ručne satove, a zatim ih preprodavao na ulicama Gradačca. Taj posao se ubrzo pokazao unosnim i Džemal napušta posao noćnog čuvara u TMD-u, te se posvećuje poslu preprodaje robe, što će raditi sve do kraja svog života. I ja ga se sjećam kako je u čaršiju dolazio sa najmanje dva kaputa ogrnuta na leđima dok je preko ruke nosio dva para pantalona. Uvijek je bio lijepo obućen i onako krupan izgledao je moćno, a njegov topli pogled i smirenost pri govoru odavali su dobroćudnog čovjeka.
Po obavljenom poslu i povratku iz čaršije u akšam, vrlo često je znao zasjesti u šljivik iza svoje kuće i uz saz zapjevati "Ah, meraka u večeri rane" i "Ah moj Aljo". Saz mu je bio omiljeni instrument i svirao ga je skoro sve do svoje smrti. Naime 1988. godine je imao moždani udar, da bi dvije godine poslije toga umro. Njegov sin Fariz je očev saz kao i dvije zurne poklonio Zemaljskom muzeju BiH koji se i danas tamo nalaze. Radi zaštite od propadanja smješteni su u stakleni sanduk, a pored instrumenata piše Džemalovo ime i prezime. Ovo je podatak za historiju.
Kad sam već pomenuo ime Džemalovog sina Fariza, koristim priliku da kažem kako je Džemal, zajedno sa svojom suprugom, iškolovao svih svojih petnaestero djece i to sa naobrazbom od osnovne škole pa sve do fakulteta. Fariz je bio taj koji je imao privilegiju da završi muzičku akademiju i da postane prvi profesor muzike sa područja Gradačca. Još jedan podatak za historiju, zar ne !
Porodičnu idilu Džemalove porodice prekimuo je rat 1992. godine. Mnogi od njih sad se nalaze rasuti po svijetu, a neki od njih su i umrli. Među živima više nisu: Vahid, Džemila i Devleta. Petero ih živi u Americi, dvoje u Njemačkoj, dvoje u Austriji i troje u BiH.
Završimo ovu priču sa riječima: Telal viče po Gradačcu gradu, telal viče i na znanje daje, da nekad smo imali, Mešu Telala i Džemala Bubnjara.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

15.02.2016.

HALIL NEZIĆ I NJEGOV MLIN


Jedne prilike sam rekao kako je pisati o ljudima častan i odgovoran zadatak, ali nimalo lak i zahvalan posao. Prihvatajući se toga zadatka pisac mora biti svjestan da u jednu priču od nekoliko stranica nije u stanju ispisati cijeli nečiji život, a pogotovo kad piše o jednom“Velikom čovjeku iz reda malih”. Taj odgovorni zadatak sam prihvatio i sa velikim zadovoljstvom vam pišem priču o Nezić Halilu i njegovom mlinu za mljevenje žitarica. U Gradačcu je vjerovatno mali broj onih koji nisu znali ili nisu čuli za Halila i njegov mlin, ali isto tako vjerovatno je malo i onih koji znaju nešto više o Halilu i njegovoj porodici. Zato krenimo od njegovog rođenja.

Halil je rođen 1928. godine u Gradačcu od oca Ćamila i majke Fatime, rođ. Kadić. Oca nije ni upamtio jer je Ćamil poginuo samo dvije godine poslije Halilovog rođenja. Odrastao je u kući djeda Age i nene Aiše. Djed je bio poljoprivrednik tako da je Halil počeo da čuva djedove krave i volove još od svoje šeste godine. Kad je imao deset godina sa djedom je već orao zemlju, a sa trinaest počinje samostalno da ore kod drugih poljoprivrednika. Sa volovima i plugom radi sve do 1948. godine kada kupuje svog prvog konja, Sokola. Bio je to početak njegovog uspona kojeg će na kratko prekinuti odlazak na odsluženje vojne obaveze. Po povratku iz vojske, 1951. godine, ženi se sa Hatidžom Ćulah iz Toka kod Gradačca.
U tom periodu pokazuju se i prve posljedice teškog rada kojeg je Halil radio u djetinjstvu. Sve češče oboljeva i traži pomoć po bolnicama u kojima ostaje i po nekoliko mjeseci. Godine 1956. umire mu i majka Fatima. Srećom, njegovo zdravstveno stanje se popravilo i Halil se hvata u koštac sa poslom kako bi izdržavao svoju porodicu. Sa suprugom Hatidžom dobio je četvero djece od kojih dva sina i dvije kčerke. Navedimo ih po starosti: Sin Dedo, rođ. 1951. godine, kčerka Fatima (1958), sin Hasan (1961) i kčerka Bahrija (1969) godine.

U periodu od 1951. pa sve do 1968. godine Halil radi sa konjskim zapregoma što mu je omogućilo da kupi svoj prvi kamion marke Čepel (Scepel). Rad sa kamionom mu je bila odskočna daska u daljem poslovanju.
Pet godina kasnije, odnosno 1973. godine kupuje drugi kamion kojeg će voziti njegov stariji sin Dedo, tako da se porodični biznis vodi sa dva kamiona. U tom periodu nije bilo puno privatnih kamiona a grđevinski poslovi na području Gradalca su bili u ekspanziji. Njih dvojica su radili na mnogim radilištima i tako stvorili značajnu materijalnu dobit. Štedio se svaki dinar i od ušteđenog novca Halil kupuje građevinsku mašinu rovokopača sa kojim će raditi njegov mlađi sin Hasan. Od tada je to bila tročlana ekipa koja je sa rovokopačem radila razne vrste iskopa, a prevoz obavljala sa kamionima. Posla je bilo puno, ali naplata se teško ostvarivala, što je nagnalo Halila da počne razmišljati i o drugim vrstama biznisa.
U tim razmišljanjima prisjećao se Halil svog dječakog odrastanja kod djeda Age i njihovih odlazaka na vodenice potočare, gdje su sa volovskom zapregom vozili kukuruz i pšenicu na meljaju. Duboko u sjećanjima su mu ostale priče starih mlinara kako su prvi primitivni uređaji za mljevenje žitarica bile kamene ploče sa udubljenjima, u kojim bi se tuckanjem sa drugim kamenom ili komadom tvrdog drveta ručno usitnjavalo zrnevlje i tako dobijalo brašno. Kasnije su se pojavili savršeniji mlinovi izrađeni od dva kamena bloka kružnog oblika, od kojih je donji bio statičan, a gornji se vrtio pokretan ljudima ili stokom. Između njih se ubacivalo zrnevlje koje se mljelo sve do sitnog praha. Kako je okretanje gornjeg kamena bio naporan posao, ljudi su ubrzo počeli koristiti snagu vode, a pojavom parnih mašina i el. energije omogućen je znatno brži postupak mljevenja, što je mlinarima omogućilo i veći profit.
Kako je naš stari Halil imao urođen osjećaj za biznis, svoja sjećanja pretaka u ideju da sagradi mlin za mljevenje žitarica, o kojem će se kasnije najviše brinuti njegov sin Hasan. Bio je to pun pogodak jer u gradu nije bilo značajnijeg objekta te vrste. Sa gradnjom mlina otpočelo se 1983. godine na lokaciji naselja Šehitluci, a njegovo zvanično otvorenje je obavljeno 1986. godine. Bio je to mlin kapaciteta 30 tona na 24 sata. Radilo se svakodnevno i mlin je ubrzo postao poznat na širem području Gradačca.

Prihod od mlina omogučava Halilu da za sina Dedu kupi cisternu. Ta cisterna zarađuje drugu, druga zarađuje treću i tako redom sve do 1990. godine, kada se osniva transportna firma “Eurotrans” u čijem sastavu djeluje pet kamiona. U sastav “Eurotrans ušo je i mlin “Nezić”, tako da rade kao jedna kompanija.
Firma Nezića uspješno radi sve do početka rata 1992. godine, kada prestaje njena redovna djelatnost. Za vrijeme rata mlin je teško oštećen, a sva transportna sredstva su stavljena na raspolaganje u logistički centar opštine Gradačac. U tom nesretnom ratu, 1993. godine od udara granate je poginula Halilova kčerka Fatima zajedno sa svojom kčerkicom Aminom, koja je imala samo 5 godina. Iako skrhan od bola za izgunljenom kčerkom i unukom, Halil se ipak uzdiže iznad svega i poslije rata, zajedno sa svojim sinovima se ponovo hvata u koštac sa poslovnim izazovima.

Njihova firma “Eurotrans”, na Šehitlucima otvara benzinsku stanicu. Samo dvije godine kasnije popravljaju i oštećeni mlin koji ponovo poćinje sa radom 1999. godine. Zbog velike potražnje 2001. godine otvaraju novi mlin kapaciteta 100 tona/24 sata. Kao što to obično biva poslije svakog rata dolazi do obnove zemlje gdje se na svakom koraku osjeća entuzijazam ljudi i borba za opšti napredak. Zemlja dobiva novčanu pomoć i kredite pod povoljnim uslovima, obnavlja se i izgrađuje nova privreda, povečavaju se potrebe stanovništva.
Halil i njegovi sinovi odlučuju da prave i treći mlin sa kapacitetom od 200 tona/24 sata. Za lokaciju biraju industrijsku zonu grada i kupuju dio poslovnog prostora bivše fabrike pletenog namještaja “Razvitak” i distributivnog centra “DC”-a Gradačac.
Zvanično otvaranje novog mlina obavljeno je 28.08.2013. godine, tako što su vrpcu zajednički presjekli Halil Nezić i bivši presjednik predsjedništva BiH Sulejman Tihić. Bilo je to posljedne poslovno djelo ovog velikog i vrijednog čovjeka kojeg je iznjedrio naš Gradačac.
Umro je 2014. u 87. godini života, a iza njega su ostala djela koja koja su naslijedili njegovi sinovi.
Radi lakšeg administrativnog poslovanja Kompanija “Eurotrans” se razdvaja na dvije zasebne kompanije, ali i dalje ostaju kao zajedničko vlasništvo dvojice ravnopravne braće. U djelatnosti “Eurotransa” ostaje transport i benzinska stanica, a mlin “Nezić” obuhvata mljevenje žitarica i proizvodnju brašna.
Mlin “Nezić” u svoju djelatnost sve više uvodi i vlastitu proizvodnju pšenice, tako da svake godine zasade između 20 i 25 hektara plodne zemlje. Kao rezultat napornog rada i velikih poslovni rezultata uslijedila su i mnogobrojna priznanja, od kojih neka možete vidjeti i u ovoj priči.
Ali ne samo poslovna priznanja, već i mnogobrojne zahvalnice koje je Halil dobio po osnovu svog humanitarnog rada. Naime, ovo je čovjek koji je nesebićno pomagao izgradnju puteva, školskih objekata, zdravstvenih ustanova kao i mnogih drugih objekata na području opštine Gradačac. Među prvima se uključio u onovu tuzlanske Behram-begove medrese, a u Islamskoj Vjerskoj Zajednici opštine Gradačac, Halil će ostati upamćen kao vakif u mnogim njenim džematima. Teško bi bilo nabrojati sve pojedinačne pomoći koje je Halil pružio našim sugrađanima, ali mnogi to pamte i u svojim sjećanjima nose ga kao velikog humanitarca.
Na kraju želim reći kako namjera ove priče nije nikakva reklama Hasanovog i Dedinog biznisa, već iskljućivo moj izraz poštovanja prema njihovom ocu, rahmetli Halilu Neziću. Zato ovu priču njemu poklanjam a njegov “Prvi mlin sa Šehitluka”, u znamenitosti našeg grada uvrštavam.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

14.10.2015.

NAŠE GORE LIST - ALAKSANDAR (SAŠA) MLAČ



Započnimo ovu priču sa njenim naslovom i pitanjem: Zašto sam napisao da je Saša „naše gore list,, ? Odgovor je sadržan u sljedećoj rečenici sa prenosnim značenjem: „List koga je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat, sada živi na toj drugoj gori, a lišće koje je ostalo, hvali se kako je nekad on bio list njihove gore“ .

Iako nije rođen u Gradačcu, mi se hvalimo kako je Saša naše gore list jer razloga za tako nešto imamo puno. Navest ću jedan simpatičan primjer. U Leksikonu Sarajeva, čiji autor je poznati književnik Valerijan Žujo, u dijelu gdje su nabrajana poznata sarajevska imena, navedeno je i ime Aleksandra (Saše) Mlača, ali sa podatkom da je rođen u Gradačcu. Kada sam jedne prilike pitao Sašu, kako se to desilo, on mi je odgovorio: “ Žujo i ja smo jedno vrijeme zajedno radili na RTV Sarajevo i vjerovatno se on rukovodio mojim brojnim pričama i odlascima u Gradačac kod mojih roditelja. Bio je u pravu – i nije. Nisam se rodio u Gradačcu, ali mjesto fizičkog rođenja nije ni bitno. U Gradačcu sam se oformio kao čovjek i to je ono što me čini Gradačaninom.“

A sada mi ipak krenimo nekim redom iz početka. Saša je rođen od majke Vere i oca Rudolfa Mlač. Bilo je to u Zrenjaninu 1945. godine, na izmaku Drugog svjetskog rata. Naime, Ruskinja Vera Malašenko i Slovenac, Rudolf Mlač, radili su na željezničkoj stanici u Zrenjaninu, gdje su se upoznali i ubrzo sklopili bračnu zajednicu.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata, kao stručni kadar, premješteni su u Novi Sad, a potom u Sarajevo, odnosno u Vogošću gdje je bilo sjedište Više škole koja se zvala Željeznički tehnikum. Vera je kao nastavnik predavala strane jezike (Ruski, Njemački i Francuski), a Rudolf nastavu fizičkog vaspitanja. Dvije godine kasnije, tačnije 1947. godine zajedno sa tom školom prebačeni su u Pulu. Pula je u to vrijeme, odnosno nakon odlaska Italijana, bila skoro prazan grad koji je naselilo nekoliko hiljada đaka Tehnikuma iz cijele Jugoslavije.
Škola željezničkog tehnikuma u Puli se ukida 1952. godine i bračni par Mlač se, kao bosanski kadar, rasporedjuje u Bos Petrovac, u Nižu realnu gimnaziju. Iz Bos. Petrovca odlaze u Piskavicu kod Banja Luke, a 1958. godine se javljaju na raspisani konkurs gradačačke Gimnazije i osmogodišnje škole koja se popularno zvala Crvena škola. Žasto baš u Gradačac. Malo je poznata činjenica da je Verina mlađa sestra Božana, kao učiteljica radila u osnovno školi u Sibovcu, a zatim u Srnicama. To je bio razlog da su Sašini roditelji dolazili u posjetu kod tetke Božane, kom prilkom im se svidio mali bosanski gradić podno kule Husein kapetana Gradaščevića. Pored toga u Gradačcu je bila i Gimnazija, kao jedina škola tog ranga u široj oklolici, što je bila dobra prilika da njihov sin pohađa srednju školu.

Po dolasku u Gradačac porodica Mlač je privremeno smještena u jednu zgradu na Varoši, da bi poslije dva mjeseca preselili u novoizgrađenu zgradu u centru grada, koja se zvala Sarajka. Saša je bio tinejdžer sa navršenih 13 godina. Među prvim prijateljima upoznao je Kovačević Faruka-Faku, braću Tipure Abdulaha (Bracu) i Muhameda (Hamića), Refika Mejremića, Ganu Mušovića i Ivu Žuvela. Sa Bracom je išao u osmi razred osnovne škole, sa Hamićem na Luci igrao oraha-kuća, a orahe je brao u avliji Refika Mejremića.
Kasnije su došli mnogi drugi prijatelji, od Sejfe Tokića do Refke Gromića, Stjepana Čaje, Ibrahima Bilajca, Abdulahović Faruka-Fake, Idrizović Kadire, Delić Dževahire, Imamović Munire, Jakovac Bosiljke i sestara Enise i Mefise Šaldić, čiji otac je u kiosku kod gradske kafane pravio najbolje čevape. Početak školovanja u Gimnaziji donio je i nova prijateljstva i poznanstvo sa mnogim učenicima iz okolnih gradova, koji su pohađali Gimnaziju u Gradačcu.

Na ovom mjestu zastanimo malo sa daljim događajima i vratimo se za trenutak u vrijeme kad je Saša sa roditeljima živio u Sarajevu, Puli, Bos. Petrovcu i Piskavici kod Banja Luke. Kako sam kaže, Sarajeva se malo sjeća i ta sjećanja se vežu samo po sankanju niz strmu sarajevsku mahalu gdje su živjeli. Pule se sjeća najviše po moru na kojem je naučio plivati, ali i po tome da je kao dječak od četiri godine naučio čitati. U prvom razredu osnovne škole mu je bilo dosadno jer je već sve znao. U Bosanskom Petrovcu je upisao drugi razred osnovne škole i nastavio sa čitanjem počev od dječije štampe do zanimljivih dječijih knjiga o doktoru Dolitlu, pa putopisne romane Žil Verna, dogodovštine Toma Sojera i Haklberi Fina, Vinetua i Old Šetrlenda i mnoge druge. Polovinom petdesetih godina su počele da izlaze “Male novine” u kojima je Saša napisao svoj prvi tekst u životu, a odnosio se na formiranje razredne zajednice u njegovom razredu. Tada nije mogao ni predpostaviti da će novinarstvo biti njegov životni poziv. U Petrovcu je završio VI razred osmoljetke, a onda se njegovi roditelji sele u Piskavicu kod Banjaluke. Tu su ostali godinu dana i onda dolaze u Gradačac.

Iz Gradačca Saša nastavlja saradnju sa malim novinama, a kao učenik Gimnazije počinje slati svoje priloge listu studenata Univerziteta u Sarajevu “Naši dani” . Interensantno je napomenuti činjenicu da je u to doba glavni i odgovorni urednik lista “Naši dani” bio Mladen Arnautović, student Pravnog fakulteta i pitomac đačkog doma u Gradačcu. Saradnja sa “Našim danima” definitivno je opredijalila Sašu da postane novinar.

Kao gimnazijalac je počeo da igra rukomet. Bio je vrstan golman. Inače, u to vrijeme rukomet je bio popularna igra i gradačački klub je na čelu sa dr. Spasojević Nenadom ušao u Republičku ligu. Po dolasku u Sarajevo, kao student Pravnog fakulteta Saša je počeo da igra za rukometni klub “Željezničar”, ali obaveze na fakultetu i ljubav prema novinarstvu je prevagnula.

Na drugoj godini studija postao je jedan od urednika studentskog lista “Naši dani”, a dvije godine kasnije, odnosno 1967. godine preuzeo je funkciju Glavnog i odgovornog urednika tog lista. Bilo je to burno vrijeme kad su se dešavale studentske demonstracije i baš tada on objavljuje jedan tekst o univerzitetskim profesorima koji su doktorske disertacije sticali prepisujući već obrađene doktorske radove. Zbog toga je ubrzo smijenjen a na mjesto Glavnog i odgovornog urednika postavljen je Zdravko Grebo. Jedan od prvih tekstova kojeg je redakcija objavila na čelu sa Grebom bio je uperen protiv tadašnje vlasti i taj broj je bio zabranjen, a redakcijski odbor smijenjen. Od tada “Naši dani” su postali običan bilten.

Za list “Naše dane”, Sašu vežu jedna vrlo posebna sjećanja. Bilo je to 1967. godine, sa izleta u Jajcu, organizovanom od strane lista “Naši dani”. Tu je upoznao Ružu, lijepu djevojku iz Splita, koja će postati njegov životni saputnik. Ali ne samo životni saputnik. Bez njenog razumijevanja i podrške prema pozivu kojim će se u budućnosti baviti, on sigurno ne bi ostvario karijeru koja danas stoji iza njega. Zato, sve više vjerujem u izreku da iza svakog uspješnog muškarca, stoji uspješna žena. A da je to tako, potvrđuju i činjenice da je Ruža bila dipl. pravnik i da je radila kao korektor u Zavodu za izdavanje udžbenika “Svjetlost”, u Sarajevu.

Vratimo se sada Saši i recimo da je poslije završenog fakulteta otišao na odsluženje vojnog roka gdje se odmah uključio u redakciju Vojnog lista. Po povratku iz vojske zapošljava se na Radio-Sarajevu gdje ubrzo postaje Urednik informativne emisije, a godine 1973/74. biva mu odobrena specijalicacija u Francuskoj. U toku višemjesečnog boravka u Parizu i Monte Karlu, Saša vodi emisije na Radio-France, Radio Luxebourgu i Radio Monte Karlo, a istovremeno sarađuje u jugoslovenskoj sekciji Radio France International. Za to vrijeme stanovao je u hotelu za strane stipendiste, gdje upoznaje brojne mlade ljude koje će u budućnosti postati veoma značajne ličnosti, a neki od njih i predsjednici svojih država. Iz Pariza je izvještavao o predsjedničkim i parlamentarnim izborima Francuske, o pregovoima za uspostavljanje mira u Vijetnamu, o svakodnevnom životu u Francuskoj kao i u drugim zemljama. To je bio i početak njegove karijere spoljno-političkog novinara.

Godine 1973. biva izabran u radio-redakciju za izvještavanje sa Samita nesvrstanih zemalja koji se održavao u Alžiru. Sastanku je prisustvovao i predjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito, a domaćin je bio Huari Bumedijen, koji je u to vrijeme bio predjednik Alžira.
U vezi s tim je zanimljiva su dva događaja za koje Saša kaže: “ Bio sam u društvu sa Benom, tonskim snimateljem iz Zagreba. Nakon fotografisanja dvojice predjednika požurili smo u pristanišnu zgradu, gdje su u velikom aerodromskom salonu dva predsjednika trebala da razmijene prve riječi i slikaju se za brojne domaće i svjetske ekipe. Pogledao sam na brzinu prepun svečani salon i vidio da nećemo dobiti pregledno mjesto. Dok su se Tito i Bumedijen približavali salonu mi smo se nekako progurali i iskoristivši nesmotrenost obezbjeđenja, sjeli smo na pod iz predsjedničkog trosjeda. Ben je u rukama imao uključen magnetofon. Predsjednici su se već uveliko približavali i za službu bezbijednosti više nije bilo vremena da nešto preduzmu. Tito i Bumedijen su sjeli na trosjed, pogledali nas i nasmiješili se, a nas dvojca smo šćućureni iza njih napravili prvi tonski razgovor, koji zbog cenzure na žalost nikada nije dospio u javnost”.

“Drugi događaj za koji me vežu uspomene desio se na samom početku otvaranja Samita. Otvaranje je bilo predviđeno za 19.00 sati po jugoslovenskom vremenu. Zbog direktnog prenosa sve jugoslovenske radio stanice su izmijenile programsku šemu, a za prenos otvaranja smo bili zaduženi Slobodan Kićović, Ante Kesić i ja kao najmlađi i najneiskusniji. Pola sata prije zakazanog termina, u velikoj dvorani počeli su se skupljati učesnici. U grupi primjećujemo šefa PLO Jasera Arafata. Dolazi i Indira Gandi … Uključuju nas u direktni prenos. Nas trojica naizmjenićno govorimo ono što vidimo. Dolaze i ostali učesnici, ali konferencija ne počinje. Ne znamo šta se dešava. Reporterske kabine su napravljene tako da zvuk iz sale ne dopire do nas, a u salu ne možemo poslati nikoga da sazna o čemu je riječ. Studiji u zemlji prenos prekidaju sa muzičkim pauzama. Kesić i Kićović su već potrošili svoj fond pripremljenog materiala.
Srećom, ja sam se za Samit još u Sarajevu dobro pripremio. Imao sam pregršt zabilješki iz istorije Pokreta nesvrstanih, kao i o svakoj zemlji posebno. Na kraju, iz tašne izvlačim i knjižice o nesvrtanim zemljama članicama, koje su štampane kod nas. Nastupa moj šou u trajanju od oko sat i po. Kićović i Kesić me puštaju da govorim, povremeno prenose ono što vide u sali.
Napokon se pojavljuje i Tito. Oko njega su se skupili svi državnici. Kratko razgovaraju i zatim zauzimaju mjesta na čelu svojih delegacija. Za govornicu izlazi alžirski predsjednik Huari Bumedijen, otvara samit i za govornicu poziva predsjednika Tita. U sali tišina. Tito saopštava razlog kašnjenja. U Čileu je taj dan ubijen predsjednik Aljende, koji je na samit trebalo da dodje na čelu delegacije svoje države. Tito čita deklaraciju Samita kao protest povodom tog mučkog čina. Priprema deklaracije je ustvari i bila povod kašnjenja Samita”.

Po povratku u Sarajevo, iskusni novinar Slobodan Kićović odao je Saši priznanje za ukupno obavljeni posao na izvještavanju, a posebno na direktnom prenosu otvaranja konferencije. Tom prilikom mu je rekao i ovo: “Saša,ako misliš da nastaviš karijeru kao spoljno politički novinar obrati posebnu pažnju na međunarodne ekonomske odnose. Sva postojeća i buduća krizna žarišta u svijetu, povod imaju u ekonomiji.” Te riječi iskusnog čika Kiće, Saša nikada nije zaboravio. Od tada, svoj rad u spoljno političkim emisijama nastavlja sa već iskusnim novinarima kao što su: Tihomir Milašin, Srećko Rundić i Zoran Pirolić.
To mu je omogućilo da postane prvi jugoslovenski novinar, koji je 25. aprila 1974. ušao u Lisabon, glavni grad Portugala. Izvještavao je o obaranju fašističkkog režima u toj zemlji. Ušao je sa crvenim pasošem, bez vize, a vojnici na aerodromu su ga dočekali sa karanfilima zataknutim u cijevima pušaka i riječima “Tito, Žugožlavija!”

Tri godine kasnije, biće ponovo u Portugalu, ali sada kao izvještač sa Titovog puta po Francuskoj, Portugalu i Alžiru. Tada je već bio iskusni novinar koji je imao čast i slikati se sa predsjednikom Titom. Bilo je to u Parizu 1977. godine.

Te iste godine Saša je boravio i u Jordanu gdje je učestvovao na pripremnom sastanku za Prvu konferenciju radio-televizija nesvrstanih zemalja. Tada je imao proliku obići stari grad Petra koji se smatra svjetskom znamenitošču i pod zaštitom je UNESC-a. Tih godina Saša je bezbrojeno puta išao u Alžir pri čemu mu je ostao u sjećanju jedan događaj za kojeg kaže: “Smjestio sam se udobno u sjedište aviona alžirske avio-kompanije i po običaju odmah otvorio novine dobijene u avionu kako bih pročitao najnovije vijesti. Motori aviona su zabrujalni i letilica se nakon izvjesnog rulanja po pisti polako dizala iznad beogradskog Surčina, a ubrzo nakon toga uhvatila pravac i krenula prema svom odredištu. Stjuardese u avionu su počele svoj redovni obilazak putnika nudeći svoj uobičajeni repertoar alkoholnih i bezalkoholnih pića. “Gospodin novinar želi”, zažuborio je iznad mene glas jedne od njih. Digao sam glavu i vidio prekrasnu crnooku djevojku. “Viski ću, ali otkud znate šta radim?,” pitao sam iznenadjeno. “Vaše ime i zvanje sam pročitala na spisku putnika. Vi me se naravno ne sjećate”. Razgovor je krenuo dalje i sjećanja su počela da naviru. Nakon samita sam dobio zadatak da u Alžiru napravim reportažu o tamošnjim izvorima nafte. Od ažirske radio-televizije dobio sam auto i pratioce. Iz glavnog grada krenuo na put preko pokrajine Kabilije u Saharu. Tamo su bila izvorišta i tehnološki fakultet sa institutom. Snimio sam sve što mi je bilo potrebno za reportažu i krenuli smo nazad. Na rubu pustinje iznenada ugledah zgradu, koja me je podsjetila na školu. Članovi ekipe mi objasniše da sam u pravu, a ja ih zamolih da skrenemo do zgrade. Želio sam čuti od mališana iz škole sa ivice pustinje šta žele biti kad porastu. Bio sam oduševljen odgovorima. Djeca su željela da budu inženjeri, doktori, pravnici… a jedna mala djevojčica, dobro sam upamtio njeno ime Halima je odgovorila: “Kada porastem želim da budem stjuardesa”. Mala Halima je postala stjuardesa i prepoznala me u avionu koji je parao nebo na putu za Alžir”. Godine 1978. boravio je u Afganistanu odakle je izvještavao sa pripremnog sastanka za održavanje samita nesvrstanih, čije održavanje je bilo planirano naredne, tj. 1979. godine na Kubi. Sticajem okolnosti ponovo se našao u situaciji da izvještava i o državnom udaru, koji se upravo tada dešavao u Afganistanu. Sa vlasti je skinut predsjednik Daud Khan. Po glavnom gradu Afganistana, Kabulu, pucalo se na sve strane. Na ulicama su djelovali tenkovi a nebom su parali vojni avioni. Tom prilikom bili su ugroženi životi cijele novinarske ekipe, ali na sreću svi su se vratili neozlijeđeni. Tek po slijetanju na aerodrom u Sarajevo bili su svjesni opasnosti po njihove živote, a Saša je po prvi puta u svojoj bradi primijetio sijede.

Krajem sedamdesetih godina Saša izvještava i o položaju slovenačke manjine u Austriji i Italiji. U to vrijeme, predsjednik Komisije za manjine bio je Danilo Tirk, koji će kasnije postati i jedan od predsjednika Republike Slovenije. U Austriji je 1978. godine, u Klagenfurtu, na temu nacionalnih manjina održan Okrugli sto sa kojeg je izvještavao Aleksandar Mlač, a prenos su vršile sve TV stanice bivše jugoslavije.

Godine 1980. umire predjednik Tito i Sašina aktivnost po pitanju izvještavanja sa konferencija nesvrstanih zemalja polako slabi. U tom periodu uređuje i vodi TV dnevnik, ali je i dalje šef spoljno političke redakcije. Na TV Sarajevo ostaje do 1982. godine, kada se vraća na Radio Sarajevo i postaje pomoćnik direktora za međunarodnu saradnju. Za vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, aktivno se uključuje u izvještvanje koje preuzimaju i druge države.

Krajem osamdesetih godina počinje da radi kao spoljno politički urednik na TV Jutel. Tu ostaje sve do izbijanja rata 1992. godine kada Jutel prestaje sa radom, a on se uključuje u rad novoosnovane TV BiH. Obzirom da su početkom rata skoro sve veze sa svijetom bile prekinute, izvještaje šalje putem radio-amatera slovenskoj RTV ali i drugima medijima u svijetu kao što su: Švedski radio, Radio slobodna Evropa, RAI, Dojče Vele, BBC itd.
Novembra 1992. godine izlazi iz Sarajeva i odlazi na “Radio-brod” kojeg je osnovala francuska humanitarna organizacija. Radio-brod je plovio međunarodnim vodama Jadrana i imao je zadatak da sa istinitim informacijama informiše slušaoce na Balkanu, ali i u drugim državama. Preko radio-amaterskih i telefonskih veza održavao je stalnu vezu sa dopisnicima iz BiH.
Poslije izvijesnog vremena provedenog na Radio-brodu odlazi u Ljubljanu. Odatle stupa u vezu sa radio amaterima iz Gradačca. Informacije koje je od njih primao išle su na sve radio i TV stanice sa kojima je Saša sarađivao. Preko slovenačkog crvenog krsta i zagrebačkog humanitarnog centra u kojem je radio Ferhat Mustafić, šalje kamion humanitarne pomoći za Gradačac. Preko UNCHR-a putuje za Sarajevo, ali i u druge dijelove BiH. U dva navrata uspio je doći i u Gradačac. Prvi dolazak je bio posebno emotivan. Sa grupom oficira Armije BiH, iz Zenice se helikopterom prebacio do Srebrenika. Tu je sreo reporterku Ratnog radija Gradačac, Almasu (Macu) Abdulahović i sa njom se dovezao u centar grada. Taj dan, imao je priliku da večera sa oficirima, među kojima je bio i general Jovan Divjak. Bilo je to u restoranu preko puta stare autobuske stanice. Posluživao ih je poznati gradačački konobar Hadžiefendić Fahro, zvani Fijuk. Pitao je Sašu je li za “kahvu”, na što mu je ovaj odgovorio da bi mu baš prijala. Fahro se ubrzo vratio sa džezvicom na tacni u kojoj je bio konjak. Takvu “kahvu”, nešto kasnije popio je i general Divjak.

Po završetku rata, Saša dolazi u Sarajevo, ali sada kao stalni dopisnik RTV Slovenije. Godine 2000. vraća se u Ljubljanu gdje, odlazeći u penziju, formalno završava svoj radni vijek. Od tada, kao spoljni saradnik, radi za nekoliko nezavisnih novinskih kuća među kojima su ONASA iz Sarajeva i Beta iz Beograda, za koje radi i dan danas,

Upravo ovih dana u pripremi je objavljivanje knjige povodom 70. godišnjice Radio Sarajeva u kojoj je svoje priloge napisalo oko 70 bivših novinara, inženjera, tehničara, spikera....bivšeg Radio Sarajeva. Svoj prilog napisao je i Aleksandar (Saša) Mlač. Promocija knjige je zakazana za 24.10.2015. godine.

Početak ove priče započeli smo riječima da je Saša “Naše gore list”, ali ga je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat. Priču završimo ovako: Rijetko se ponovi vjetar koji će taj list vratiti tamo odakle ga je prije mnogo godina oduvao, ali u našem slučaju taj vjetar ipak zapuše i Sašu, po nekoliko puta godišnje, donese u njegovu i našu goru. U toj gori, koja Gradačac se zove, njegovi roditelji su gnijezdo savili i svom sinu u amanet ostavili. Poput jesenjeg lista on se u to gnijezdo vrati i udahne miris koji ga na roditelje podsjeća. Svoju, već pomalo umornu glavu snovima prepusti i poput dječaka jutro dočeka. Sa suprugom Ružom prošetat će alejom starom i uz osmjehe pozdravljati se sa sugrađanima koji ga, kao list svoje gore, prepoznaju. Godine mnoge su prošle i prijatelja starih je sve manje. Neki od njih su svoj vječni smiraj našli, a neki Novu Goru pronašli. Zato Saša svaki puta sa uzdahom iz Gradačca odlazi jer zna: Jesen je i lišče žuto, baš poput ljudi na svoj vječni smiraj odlazi.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

08.09.2015.

PJESNIK I KNJIŽEVNIK HUSEIN I SADIK ŠEHIĆ



Pisati o ljudima je častan i odgovoran zadatak, ali nimalo lak i zahvalan posao. Neke ljude možete voljeti ili ne voljeti, ali njihova djela morate cijeniti u kontekstu stručne kritike naučnih radnika i javnog mnenja. Zato ja danas pišem priču o dvojici naših sugrađana iza kojih stoje njihova pisana djela kao neumoljiv dokaz o njihovoj znamenitosti i privrženosti gradu u kojem su živjeli. Pišem priču o pjesniku Šehić Huseinu i njegovom sinu književniku, Šehić Sadiku.
Prije nego što napišem bilo šta o njihovim pjesničkim i knjiženim djelima, hajde da vidimo ko su bili Šehići koje u znamenite ljude Gradačca uvrštavam.

HUSEIN ŠEHIĆ ( 1910 – 1973 )

Najstariji član gradačačke porodice Šehića bio je Husein (Ahmeda) Šehić, rođen 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, ali je odrastao u Bosanskoj Krupi jer mu je otac u tom gradu dobio posao islamskog sudije, koji se u to vrijeme nazivao kadija. Pohađao je klasičnu gimnaziju poslije koje upisuje višu željezničku školu koja se zvala Škola željezničkog tehnikuma.

Oženio se sa Muhibom iz kojeg braka je rođeno četvero djece i to: Sadik, Omer, Sakib, i Vahida
U Gradačac dolazi 1951. godine i kao već iskusan željezničar dobiva radno mjesto šefa novoizgrađene željezničke stanice. Priču o izgradnji pruge i željezničkoj stanici u Gradačcu možete pročitati OVDJE ”, a mi nastavljamo priču o Šehić Huseinu kao pjesniku.
Svoje prve pjesme objavljuje u tuzlanskom listu “Hikjmet” koji je izlazio razdoblju između dva svjetska rata. Među tim pjesmama, 1930. godine objavljena je i pjesma:

NADA

Pred licem tvojim, svemogući Bože,
Na sedžadu padam ja, Tvoj skromni rob,
Od Tebe milost i zaštitu molim,
Sve dok u hladni, ne metnu me grob.

Zaštitu neću da mi čovjek pruža,
Jer što god čovjek meni dati može,
Hiljadu puta, pa i više mnogo,
Ti mi možeš dati, o Svemoćni Bože!

Zar ovaj svijet, nije bašča grijeha?
Zar ti grijesi nisu njeno sočno voće,
Živeći čovjek na dohvat toga,
Mnogog se mašit i okusit hoće.

Griješna je duša Tvog sićušnog roba,
Al, milost tvoja velika je Bože.
Pa griješnoj duši koja se kaje,
Oprost i milost uvijek dati može.

Čvrsto se nadam, ja u milost Tvoju,
Pa pred tebe, evo ja na sedžadu padam,
I grijehe moje da ćeš mi oprostiti,
O, Svemoćni Bože, ja se uvijek nadam!

U svojim zapisima o sebi pjesnik veli: “Štampao sam valjda preko sto pjesama među kojima ima i pokoja dobra. Pisao sam i pripovijetke, te povijesne crtice i sakupljao narodne umotvorine“ .

Iz ovog zapisa vidimo da Husein Šehić nije bio samo pjesnik, već se bavio publicistikom i historijom, a jednim dijelom je bio i književnik, što je potvrđeno knjigama „Gradačac i okolina“ koju je 1969. godine napisao zajedno sa Đorđem Mitrovićem i „Hasanaga Pećki i druge pripovijetke“ iz 1975. godine, koje je štampao Narodni univerzitet, Gradačac. Pored tih knjiga, njegov sin je u ime svog oca napisao i zbirku njegovih pjesama pod nazivom „Davni spomeni“ , koju je štampala Bosnaska riječ, Tuzla, 2008. godine.
U svojim zapisima “sarajevski nekrologij”, 1994. godine, književnik Alija Nametak je o Huseinu Šehiću zapisao:
------------------------------------------------------------------------------------------------------------ „Nagovarao sam ga da sabere svoje štampane stvari, prvenstveno pjesme, koje sam mu ja htio izdati, tj. snositi troškove štampanja jedne zbirke, ali nije nikad dovršio to prepisivanje, a ja nisam imao vremena da to istražujem i prepisujem. Eto, tako umro je a da nije izdao zbirku pjesama, a imao je šta štampati. Nije bilo mnogo toga, ali je imao nekoliko vrlo dobrih pjesama koje su me pomalo podsjećale na hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića, iako ga vjerovatno nije nikad čitao“.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Još puno toga bi se moglo napisati o Huseinu Šehiću, ali za ovu priliku poment ću samo još nekoliko detalja kao što su: Jedan je od najzaslužnijih ljudi za formiranje Zavičajne muzejske zbirke od koje je nažalost ostalo samo nekoliko eksponata koji se čuvaju u prostorijama Radio stanice Gradačac.
Volio je historiju i arheologiju. Zahvaljujući njemu pronađen je jedan lijep stećak u selu Međiđa Gornja, a nalazi se pored puta koji vodi u zaseok Cage. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća napisao je tekst pjesme pod naslovom “Djevojko lijepa šljivu oberi” koju je prilikom manifestacije “Dan Šljive” , ispjevao poznati pjevač narodne muzike, Dragan Živković Tozovac. Ovu pjesmu možete poslušati ako kliknete OVDJE ”.
Na omotnici gramofonske ploče postavljena je fotografija lijepe djevojke u narodnoj nošnji koja rukom dodiruje granu stabla od šljive. To je ustvari naša sugrađanka Sadija Osmanović, kčerka poznatog ugostitelja Ismeta, zvanog Bronzo. Bila je udata za Ćosić Đulagu iz kojeg braka je rođen sin Saša. Sticajem nesretnih okolnosti Sadija je umrla 1972. godine u 23. godini života. Sa postavljenim videom otrgnimo od zaborava našu Sadiju, kao i pjesmu „Djevojko lijepa šljivu oberi“, a ja priču nastavljam sa Huseinovim sinom Sadikom.

SADIK ŠEHIĆ ( 1936 – 2009 )

Sadik Šehić, sin Huseina i Muhibe, rođen je 1936. godine u Bosanskoj Krupi. Zajedno sa svojim roditeljima i ostalim članovima porodice doseljava u Gradačac 1951. godine. Taj grad postat će njegov drugi zavičaj. Završio je Srednju ekonomsku školu u Prijedoru i Višu ekonomsko-komercijalnu u Beogradu. Sa suprugom Minkom dobiva kčerku Dijanu. Umro je u Gradačcu 2009. godine, gdje je i sahranjen.

Sadik Šehić je zasigurno čovjek koji je iza sebe ostavio najviše pisanih djela o Gradačcu i njegovoj prošlosti, kao i znamenitim ljudima koji su rođeni u gradu „Zmaja od Bosne“. Zato i jeste zaslužio da i njega u znamenite ljude iz Gradačca, uvrstimo. O Sadiku, kao književniku, mnogi su već puno toga napisali pa sam odlučio da sa neznatnim korekcijama preuzmem tekst kojeg je napisao Prof. Dr. Omer Hamzić iz Gračanice, a koji je objavljen u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu „Most“ iz Mostara.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------- “Sadik Šehić, sin Huseina i Muhibe , rođen 1936. godine u Bosanskoj Krupi, ekonomista, književnik, publicista, historiograf, novinar, kulturni radnik, bibliofil, etnograf, zavičajni hroničar, organizator kulturnih manifestacija, nadareni prozaista, meraklija… Mogu li sve te odrednice stati samo uz jedno ime? Upoznavši se sa onim što smatram najvrednijim u njegovoj biografiji i bibliografiji, tvrdim da mogu, s napomenom da ga ipak do kraja ne određuju. Sadik Šehić je od svega toga pomalo, ali je i ”zehru” više ili drugačije od toga – nešto što je teško jednom riječju definisati i precizno odrediti. Slična situacija je i u njegovom književnom opusu. Ima tu radova koji se mogu smjestiti negdje između pjesme u prozi i kratke priče, između proznog kazivanja i historijskog feljtona, između novinskog članka i lirskog putopisnog zapisa, između historijskog podatka i ispričane legende, između čestitih junaka – nama poznatih historijskih ličnosti i nekih izmišljenih ili stvarnih likova gradačačke čaršije – koji kao da su baš ovog trenutka pobjegli iz pripovjedačke proze Hasana Kikića i Ahmeda Muradbegovića.
Jedan tako raznovrstan i obiman književni opus nije lako sistematizovati. Koliko znam, u slučaju Sadika Šehića, to do sada niko nije ni pokušavao. Za autore iz takozvane provincije uvijek je bilo teško zainteresovati ozbiljnu kritiku. Stoga nije ni čudo što nam mnoga kvalitetna djela i mnoga imena vrsnih stvaralaca brzo potonu u tamu zaborava ili ih ”prekriju snjegovi, ruzmarin i šaš”. Sadik Šehić je jedan od rijetkih autora iz reda Bošnjaka i Bosanaca koji se, od kako zna za sebe do današnjeg dana, svim svojim bićem, intelektom i snagom, borio protiv te nepravedne marginalizacije, ne samo sebe i svog imena i djela, već prije svega i u prvom redu svog zavičaja, svog Gradačca i svog rodnog mjesta – Bosanske Krupe i Krajine, te intelektualnih i umjetničkih gromada iz tih njegovih zavičaja koji su potiskivani u stranu iz ovih ili onih razloga, riječju na marginu naše stvarnosti. Sadik Šehić nije dao da se marginalizuju ličnosti iz Gradačca poput Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića i Mustafe Novalića ili Murata Šuvalića iz njegove rodne Bos. Krupe, bez obzira u čijem je interesu bilo potiskivanje sad jednog, ili drugog.
”Kikićevi književni susreti” u Gradačcu, a Šehić je jedan od njihovih osnivača i čovjek koji je tu sjajnu kulturno-književnu manifestaciju godinama bukvalno nosio na svojim leđima, bili su velika brana marginalizaciji ne samo nekoliko naprijed navedenih književnih imena, pa i imena Hasana Kikića, već prepreka prijetećoj duhovnoj provincijalizaciji koja se ko mora bila navalila na nekadašnju Kikićevu provinciju u pozadini. ”Kikićevi književni susreti” – godišnjak manifestacije i Kikićeva nagrada najboljem prosvjetnom radniku u Bosni i Hercegovini (Kikić je bio prije svega učitelj), ne samo da su od Gradačca svojevremeno otklonili opasnost od provincijalizacije, već su jedno vrijeme od te stare bosanske čaršije ”načinili” književnu metropolu Bosne i Hercegovine. Zato nije nikakvo čudo što je baš Sadik Šehić, sa zadivljujućom upornošću, pokušao da oživi ”Kikićeve susrete” nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), uloživši mnogo truda da Hasana Kikića ponovo vrati u rodni mu Gradačac. I kad je u tome bio potpuno uspio (dva puta je poslije rata organizovao Kikićeve susrete), neko se sjetio da iz ko zna kakvih razloga promijeni koncept manifestacije i kako je rečeno, prilagodi je duhu vremena. I nakon tog prilagođavanja, ostadoše književni susreti u Gradačcu, ali bez imena Hasana Kikića i bez osnivača manifestacije književnika Sadika Šehića. Pošto su Hasana Kikića ”sklonili u stranu”, i Šehić im je poručio: ”Bez mene”.
Iako je teško govoriti o nekoj preciznijoj sistematizaciji golemog književnog opusa Sadika Šehića, uz izvjesne ograde, ipak bi se generalno mogao podijeliti: na publicistiku, historiografiju, književnu historiju, pripovjedačku prozu i pjesništvo. Svaki taj segment značajan je i zanimljiv, tako da zaslužuje posebnu studiju. Do sada se, kao što je rečeno, niko nije ozbiljno i kritički upustio u taj posao. Uzroci se djelimično mogu naći na spomenutoj relaciji: takozvana metropola-provincija (pogotovo ona u pozadini). Kad je riječ o Sadiku Šehiću kao književniku, treba spomenuti da je svoje prve književne tekstove počeo objavljivati još daleke 1954. godine u časopisu ”Razvitak” , koji je izlazio u Sisku.
Dvije godine kasnije oglasio se svojom prvom pričom ”Dječaci” u esperanto časopisu ”Djeca cijelog svijeta”, koji je izlazio u Tokiju. Potom je svoje književne radove objavljivao u mnogim listovima i časopisima koji su izlazili na prostoru bivše države Jugoslavije. U tom obimnom književnom opusu, nezaobilazni su sljedeći naslovi: Knjiga humoreski i satire ”Sahanlisci”, knjige proze ”Ljudi bez duše”, ”Ljudi u legendama”, ”Grad na ćenaru”, ”Iz sidžila jedne provincije” i pjesnička zbirka ”Nekoć pod zvijezdama”. Budući da je to obimno literarno štivo nastajalo u jednom dugom vremenskom periodu i u vrlo različitim okolnostima, pa i različitim povodima, donekle je razumljiva njegova književno-estetska neujednačenost: od briljantnih lirskih kazivanja, preciznih proznih opisa i karakterističnih likova, pa do bezvrijednih poetskih ili proznih pasaža koji su nastajali pod uticajem trenutnog okruženja, počesto pomodarstva, izvjesnih ustupaka i pretjerivanja itd. Zato nije lako utvrditi neku zajedničku crtu tog, rekao bih, spisateljskog obilja.
U pogledu jezika i stila, vidljiv je napor našeg autora da se približi svojim uzorima: Kikiću, Muradbegoviću i Šuvaliću u koje se, nema sumnje, ugledao. Dubljom analizom pojedinih njegovih tekstova moglo bi se jasno utvrditi u kojoj su mjeri spomenuti pisci i njihova djela bili poticaj, a u kojoj uzor našem autoru. Činjenica je da su ti uticaji postojali i da se mogu prepoznati u Šehićevom stvaralačkom književnom postupku. Opsjednutost autora historiografijom, manje-više, došla je do izražaja i u njegovom pripovjedačkom postupku. U toj prozi naprosto ”probija” njegovo naglašeno interesovanje za historijske procese u širem i užem zavičaju. Ponekada su to vrlo uspješne umjetničke rekonstrukcije prohujalih epoha u našim malim sredinama i malim životima, ponekada su to nezgrapna prepričavanja golih historijskih činjenica – što je svakako umanjivalo njihovu umjetničku snagu. Koliko je u svemu tome Šehić književnik, a koliko historiograf ili jednostavno hroničar zanimljivo je pitanje na koje se odgovor može dati tek nakon ozbiljnijeg analiziranja kompletnog književnog opusa ovog autora. Drugo veliko područje Šehićevog stvaralačkog opusa proširuje se na historiografiju uopće, a književnu historiju posebno. I u jednoj i u drugoj oblasti Šehić je stvorio vrlo značajno djelo.
U oblasti historiografije, najviše se bavio istraživanjem i izučavanjem prošlosti Gradačca i njegove okoline, a posebno historijskim likom Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne. Spomenut ću samo tri naslova: hroniku ”Gradačac i njegova okolina”, historijsku studiju ”Zmaj od Bosne”, koja je doživjela dva izdanja i knjigu ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”. Zašto sam između desetak njegovih historijskih radova i knjiga odabrao baš ova tri naslova? Zato što je Šehić u njima, još davno prije posljednjeg rata, među prvima dokazao i pokazao da Husein-kapetan Gradaščević nije bio konzervativni bosanski koljenović, koji se borio protiv naprednih reformi unutar Osmanskog carstva, pa i Bosanskog vilajeta, da bi sačuvao svoje begovske privilegije (kako nas je učila tadašnja zvanična historiografija), već da se tu radilo o mnogo dubljim i ozbiljnijim poticajima, te da je u toj historijskoj igri bio mnogo veći ulog od begovskih privilegija. Taj je ulog bila ”butum” Bosna i sa njom Hercegovina, kao domovina, kao zavičaj.
Pored Gradaščevića, u zbirci dokumenata ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”, Šehić je skrenuo pažnju na još jedan zanimljiv i do dana današnjeg nepravedno zapostavljen lik iz burne historije Bosne i Hercegovine. Riječ je o Hasanagi Pećkom, legendi sa ljute krajine, romantičnoj i kontroverznoj ličnosti sa granice dva moćna carstva, zaštitniku sirotinje uz granicu, ljutom osvetniku i odmetniku koji nije bendao ni sultana u Stambolu, a još manje vezira u Travniku, bundžiji zbog kojeg se u više navrata umalo ne pobiše dva moćna carstva. Iz tekstova Sadika Šehića doznajemo da je Hasanaga Pećki bio uz Husein-kapetana, da je zadavao muke kako sultanovim, tako i ćesarevim graničarima, da je bio strah i trepet za silnike. Ne znam zašto ni do danas taj romantični historijski lik nije doživio svoju literarnu obradu iako prosto vapi da uđe u neki historijski roman ili film, ali se nadam da će nekom budućem talentovanom romanopiscu ili filmadžiji, početna podloga za takav jedan poduhvat biti knjige Sadika Šehića iz Gradačca. U tome se i ogleda njihova nesumnjiva vrijednost i značaj.
U ovom kontekstu spomeuo bih i njegovu najnoviju knjigu ”Romski snovi o krilatom konju”, koju, po sadržaju, možemo svrstati kao nešto između historiografije, etnologije i književnosti. O Sadiku Šehiću kao književnom historičaru i njegovim zaslugama za utemeljenje i organizovanje ”Kikićevih književnih susreta” u Gradačcu već je nešto naprijed rečeno. Iako su prije dvije-tri godine skinuli Kikićevo ime sa te manifestacije, zahvaljujući njenom utemeljitelju i dugogodišnjem organizatoru Sadiku Šehiću, ona će ostati ovjekovječena u knjizi ”Dobrota bivanja”, koju je pripremio i priredio naš autor. Zato pojava ove knjige ima višestruki značaj. ”Dvadeset godina, pedantno prateći manifestaciju ’Književni susreti Hasan Kikić’, Šehić je sakupio relevantne književno-kritičke tekstove, koji analiziraju i valorizuju književno stvaralaštvo Hasana Kikića. Raznovrsnost predstavljenih radova, te njihova inkorporiranost u opću riznicu književne i kulturne baštine ovih i širih prostora, pomoći će nam da književno i životno djelo Hasana Kikića iznova iščitamo, suštinski mu se približimo i naklonimo se njegovoj ljudskoj i stvaralačkoj monumentalnosti.” (Almir Zalihić, Sadik Šehić, Dobrota bivanja, monografija u povodu 20-te godišnjice ”Kikićevih susreta” 1974.-1998., Bosanska riječ, Wuppertal 1999., Gračanički glasnik, br. 8, Gračanica 1999., 111)
Sadik Šehić je autor velikog broja tekstova, razbacanih po raznim listovima i časopisima, koji donose zanimljive detalje o životu i stvaralaštvu nekoliko naših poznatih književnika, a posebno: Hasana Kikića, Murata Šuvalića i Ahmeda Muradbegovića. Govoreći o tome, izdvojio bih naslov samo jedne njegove nevelike, ali vrlo vrijedne knjige pod naslovom ”Pisma i zapisi”, bez koje bi svako pisanje o trojici spomenutih književnika bilo nepotpuno. ”Njihova sačuvana (i u ovoj knjizi objavljena n.a.) korespondencija iz tih vremena, dirljivo je i prekrasno svjedočanstvo o teškom životu, egzistencijalnoj muci do patnje koja hoće i poniziti i uvrijediti, ali i dokaz o njihovoj blistavoj duhovnoj snazi koja je sve to bila u stanju nadvladati, pa oplemenjena, preko svega prijeći i produžiti se, evo, i u današnjem danu, na način do kojega su iznimno držali.” (Atif Kujundžić, Babova dobrota bivanja, Sadik Šehić, Pisma i zapisi, Tuzla 2001., 98)
Po vokaciji i po svom obrazovanju pa ako hoćete i interesovanju, Sadik Šehić nije književni historičar. On je u te vode ušao zahvaljujući ljubavi i poštovanju književnog djela nekoliko naših pisaca, posebno onih koje smo naprijed naveli. Iščitavajući ih, on je, naprosto želio da o njima sazna ”koju više”, pa je zato marljivo, kao historičar, počeo kopati po arhivama (prvo porodičnoj ostavštini svoga oca, takođe pjesnika i književnika Huseina Šehića) i drugim ”pismohranama”, otkrivajući nam nepoznate detalje iz života tih pisaca. Zato se u nekim svojim tekstovima o tim piscima Šehić i pojavljuje više kao novinar publicista, priređivač ili sakupljač vrijednih dokumenata i podataka, a manje kao književni historičar, kritičar, koji je u stanju pronađene dokumente podvrći detaljnijoj kritičkoj analizi. To međutim, ne umanjuje značaj spomenutih tekstova – pa makar oni bili ponekad samo crtice, anegdote ili kratke, samo na prvi pogled bezvrijedne poruke na poštanskoj dopisnici (iz knjige ”Pisma i zapisi”, na primjer). Nakon ovog kratkog pregleda i uvida u stvaralački opus književnika Sadika Šehića, nisam siguran jesmo li uspjeli dati potpun odgovor na pitanje kvaliteta i značaja njegovog cjelokupnog opusa. Po kvantitetu obimno, a po kvalitetu (općenito govoreći) neujednačeno, njegovo djelo, u svakom slučaju, zaslužuje dublju kritičku analizu. Budući da se radi o tako obimnom, a prilično rasutom (po raznim publikacijama u jednom dugom vremenskom periodu) djelu, od velike koristi bio bi selektivan i na jednom mjestu objavljen kritički izbor njegovih književnih i historiografskih radova koje, zasigurno, neće ”potamniti vrijeme”. Siguran sam da će ”preživjeti” i nadživjeti svoga autora oni radovi u kojima je bilo viška stvaralačke energije (istinskih emocija u književnim, izvornih dokumenata i čvrstih argumenata u historijskim i književno-historijskim radovima), a manje patetike, improvizacije, ”natezanja vrljike”, prigodničarstva i robovanja historijskom trenutku… U svakom slučaju, obimnost tog spisateljskog opusa nudi i određeni kvalitet”. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Poslije ovakvog teksta šta još reći o čovjeku kao što je bio Sadik Šehić. Možda samo još nekoliko podataka o njegovom kretanju kroz službu. Moram reći da mi nije poznato gdje i šta je radio Sadik poslije završene ekonomsko-komercijalne škole, ali znam da je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća bio drirektor Turističkog biroa Gradačac. Poslije toga je prešao u tvornicu motornih dijelova TMD Gradačac gdje je punih 19 godina radio kao Rukovodilac službe za opšte i kadrovske poslove.
Formiranjem Centra za informisanje, kulturu i obrazovanje „Vaso Pelagoć“, Sadik biva postavljen za direktora toga centra.
Bio je jedan od osnivača Radio stanice Gradačac i jedan od njenih urednika. Kao što je već ranije pomenuto, Sadik je bio jedan od glavnih inicijatora i osnivača Književnih susreta „Hasan Kikić“.
Pored toga bio je i Predsjednik odbora za organizovanje prve manifestacije pod nazivom „Dan Šljive“.
Za svoj pregalački rad dobio je Šestoaprilsku Spomen plaketu Opštine Gradačac, Orden rada sa srebrenim vijencem i Zlatnu plaketu Saveza sindikata na nivou bivše države Jugoslavije.
Bio je član društva pisaca Bosne i Hercegovine i član unije nezavisnih novinara Federacije BiH.
Sva svoja književna djela kao i svoju veliku kućnu biblioteku poklonio je svom rodnom gradu Bosanska Krupa, jedan dio starih fotografija i arhivske građe pohranio je u Arhiv Tuzlanskog kantona. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

23.08.2015.

KAKO JE SVE POČELO - OD IDEJE ZA DAN ŠLJIVE DO SAJMA ŠLJIVE



Krajem augusta svake godine u Gradačcu se organizuje međunarodni Sajam šljive. Jeste li se ikad zapitali, ili možda znali, kako se rodila ideja i ko su bili ljudi koji su pokrenuli organizovanje ove manifestacije. Za sve vas koji ste željni spoznaje o historiji našeg grada, pišem ovu priču utemeljenu na sjećanjima našeg sugrađanina Nikole Slavuljice, jednog od živih učesnika iz grupe Gradačana u kojoj se rodila ova ideja.
Njegova sjećanja objavljena su u knjizi 40 Godina Sajma 1969-2009. godina, koju je štampao „Gradačački Sajam“ Gradačac.
Sve je počelo jednog toplog julskog dana 1969. godine. Nikola je radio u Radničkom univerzitetu Gradačac na poslovima Rukovodioca za opšte obrazovanje i kulturu. Tog dana u njegovu kancelariju, bez kucanja, uz glasan razgovor i smijeh ušlo je nekoliko naših sugrađana, inače njegovih prijatelja, uz obrazloženje da nisu znali gdje će po ovako toplom danu pa su došli kod njega na razgovor. U grupi su bili: Đorđe Mitrović, Vaso Stojčević, Sadik Šehić, Pavle Tišma i Hazim Kukuruzović. Uz šalu i neformalni razgovor o svemu i svačemu, spontano se prešlo na temu kulture, uz zajedničku konstataciju kako se ovih dana u Gradačcu ništa ne dešava, te da vlada prava ljetna monotonija.
Razgovor je nastavljen u smislu kako bi trebalo nešto organizovati i oživjeti našu malu čaršiju. Obzirom da je u neformalnom razgovoru nekoliko puta pomenuta šljiva, čiji je rod te godine bio nezapamćen, sama po sebi nametnula se pomisao da bi se uz pomoć poljoprivrednih proizvođača mogla organizovati izložba šljive koja bi bila obilježena i muzičkim programom. Ideju je, zapravo dao i obrazložio Vaso Stojčević. Na kraju razgovora pao je i prijedlog da se izložba nazove „Dan šljive“ .
Dogovoreno je da nosilac aktivnosti bude Turističko društvo Gradačac, čiji predsjednik je bio Sadik Šehić.
Sljedeći korak je bilo formiranje Odbora „Dana šljive“ u sastavu: Sadik Šehić, predsjednik, te članovi Đorđe Mitrović, Pavle Tišma, Dragan Popović, Momčilo Kojić, Nikola Slavuljica i Vaso Stojčević, a kasnije još Đuro Stojčević i tadašnji predsjednik Skupštine opštine, Mesud Delić.
Usvojen je i Program manifestacije čiji osnovni elementi su bili: 1. Izložbeni prostor na kojem će dominirati šljiva i proizvodi od šljive. 2. Stručna predavanja i susreti naučno-stručnih radnika sa voćarima. 3. Kulturno-zabavni program i 4. Promocija turističkih potencijala Gradačca.
Prvi amblem (logo) “Dana šljive” , skicirao je Nikola Slavuljica, a potom otišao kod nastavnika likovnog vaspitanja, Krluč Naila i zamolio ga da on to stručno odradi. Tako je dobiven i amblem sa jednim krugom u čijem gornjem dijelu je pisalo Gradačac, zatim ispod sredine kruga 1969. godina, a u donjem dijelu je pisalo “Dan šljive”. U sredini kruga su bile nacrtane dvije šljive spojene sa petljikom i jednim listom. Posao koji je očekivao ovu grupu ljudi je bio ogroman, jer niko od članova Odbora nije imao većeg iskustva u organizaciji ovakve manifestacije. Zato se u organizaciju uključuju svi, omladina, društveno-plitičke organizacije, preduzeća, pa čak reklo bi se i cijelo stanovništvo grada. Na ovom mjestu posebno želim istaći rad gradačačke omladine koji su svojim fizičkim radom, ali i idejama, realizovali izgled malog izložbenog prostora. Pravili su štandove, pozornice za kulturne sadržaje, pripremali vanjske i unutarnje prostori i sl. Među njima naročito su se isticali: Šefik Šibonjić, Mujo Iskrić, Muhamed Avdić-Cican, Vladimir Igračev, Goran Škundrić, Muhamed Krajnović-Krajna, Halid Mehić-Megre i nešto stariji od njih Anto Sušić.
Uključuje se i nauka tako što je pozvan Prof. dr. Dževad Jarebica da održi predavanje o značaju, uzgoju i proizvodnji šljive. Nakon rekordno brzo izvršenih priprema, prvi “Dan šljive” je održan 30. i 31. augusta 1969. godine. Izložba sa šljivama i proizvodima od šljive, održana je u prostorijama i dvorištu škole “Ivan Goran Kovačić”, što je ustvari bio neadekvatan prostor, ali u to vrijeme nije bilo boljeg. Svečanost otvaranja, uz folklornu pratnju, održana je u centru grada, ispred hotela, a stručno-naučna predavanja u kino Sali.
Muzička svečanost sa nazivom “Plava noć” , odrzana je na jezeru “Hazna”, na drvenom pontonu koji je posebno napravljen za tu priliku. Rađen je po zamisli inženjera Tišma Stojana-Miće tako što je sklopljen od dasaka i postavljen na metalna burad. Sa strana je urađena improvizovana zaštitna ograda, a ulaz na ponton je bio sa brane jezera. U gornjem dijelu pontona je napravljena drvena bina za pjevače. Ponton je trebao da primi sve posjetioce i muzičare. Veoma smjela i atraktivna ideja. Bilo je to iznenađenje i za goste i za pristigle umjetnike. Sve teče kako je planirano. Noć vedra. Gosti veseli. Muzičari u odličnom štimungu. Ponton kao da lebdi. Orkestar i muzičari su trebali da sviraju i pjevaju do 01. sat poslije ponoći. Tada se obraća pjevač Toma Zdravković i kaže: “Dragi naši domaćini i gosti. Znam za oboavezu koju imamo da sviramo i pjevamo do 01. sat. Međutim, odlučili smo da za ovako divnu publiku i prekrasan ambijent nastavimo s pjesmom i muzikom sve do zore.
Tu noc je ispjevana i pjesma posvečena Danu Šljive pod nazivom „Djevojko lijepa šljivu oberi“ . Stihove je napisao naš sugrađanin Husein Šehić, a pjesmu je otpjevao Dragan Živković -Tozovac. Ovu pjesmu možete poslušati ako kliknete OVDJE ”.
Na omotnici gramofonske ploče postavljena je fotografija lijepe djevojke u narodnoj nošnji koja rukom dodiruje granu stabla od šljive. To je ustvari naša sugrađanka Sadija Osmanović, kčerka poznatog ugostitelja Ismeta, zvanog Bronzo. Bila je udata za Ćosić Đulagu iz kojeg braka je rođen sin Saša. Sticajem nesretnih okolnosti Sadija je umrla 1972. godine u 23. godini života. Sa postavljenim videom otrgnimo od zaborava našu Sadiju, kao i pjesmu „Djevojko lijepa šljivu oberi“
Vratimo se sada dogadjaima koji su uslijedili poslije održane “Plave noči”. U Oktobru mjesecu, Skupština opštine Gradačac donosi Odluku o ustanovljenju “Dana Šljive” kao stalne manifestacije. Prvih sedam sajmova je održano u i oko škole “Ivan Goran Kovačić”, a nosilac organizacije je bilo Turističko društvo Gradačac. U međuvremenu, Privredna komora BiH prihvata pokroviteljstvo i već naredne godine se formira Organizacioni odbor u koji ulaze eminentna imena iz političkog, privrednog i naučnog života bivše države. “Dan šljive”, kao i sve ozbiljne manifestacije tog tipa, dobiva svoj zaštitni znak sa profilom djevojke i šljivom kao osnovnim motivom. Taj znak je sa izmjenama u nazivu zadržan sve do danas. Nakon ovoga, Gradačac je 1975. godine, kao drugi grad u BiH i kao dvanaesti grad Jugoslavije, ušao u asocijaciju sajamskih gradova.
Od tada se u Gradačcu počinju razvijati turistički kapaciteti u privatnom smještaju, a počinje se i sa izgradnjom, sajamskog objekta koji će imati uslove da pored sajamskih aktivnosti ima salu sa sportske, kulturne i umjetničke aktivnosti. Po uzoru na sarajevsku “Skenderiju”, ovaj objekat je u narodu prozvan “Gradačačka Skenderija” . Te iste godine Skupština opštine Grdačaca osniva Društveno-Privredni Centar koji će upravljati novoizgrađenim objektom i biti glavnim organizatorom budućih Sajmova Šljive koji dobivaju karakter međunarodnog značaja.
Nesretni rat 1992-1995. godine, između ostalog dovodi i devastiranja objekata “Skenderije” i zaustavlja sve aktivnosti na održavanju sajmova i drugih događaja koji su se u njoj organizovali. Uz velike napore nadležnih institucija opštine Gradačac i novoizabranog kolektiva, objekti se renoviraju i 1996, godine održava se prvi poslijeratni Sajam šljive.

Dok pišem ove redove u pripremi je 42. Sajam Šljive u Gradačcu, koji se održava u periodu od 26 do 29 augusta 2015. godine.
Ovu priču posvećujem onima koji su na bilo koji način ušestvovali u osnivanju gradačačkog Sajma šljive, ali i svim građanima Gradačca, koji su u neku ruku postali neodvojivi dio ove manifestacije.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

20.07.2015.

MAJKA MUNIRA I NJENE ČETIRI SPOMENICE



I sami pomen imena majke Munire Kikić asocira na njenog sina Hasana Kikića, gradačačkog književnika iz vremena prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Danas ja neću pisati o Hasanu, jer o njemu su mnogi već pisali. O njemu sam pisao i ja na svom Blogu, što možete pročitati ako kliknete OVDJE ”. Danas ja pišem o njegovoj majci Muniri i sedam njenih sinova. Dobro ste pročitali. Sedam sinova su imali majka Munira i njen muž Haso .
Od njih sedam četvorica su izgubila živote u Drugom svjetskom ratu a jedan je poginuo u saobraćajnoj nesreći poslije rata. Samo dvojica sinova su nadživjela majku Muniru i umrla su prirodnom smrću. Četiri spomenice koje je majka Munira čuvala ispod jastuka i nekoliko požutjelih slika bili su svjedočnstvo o sinovima koje je imala. O njenom životu najbolje govori oproštajno pismo, koje je na mezaru majke Munire, 10. juna 1973. godine, pročitao naš sugrađanin Mehmedalija Tufekčić, a to pismo objavio Suad Krajinović u svojoj knjiizi Građanin Provincije.
Draga naša majko Munira!
Evo, danas smo se ovdje okupili da se poljednji put pozdravimo i ujedno oprostimo sa tobom na tvom posljednjem putu iz života, života koji je po nekim ljudskim mjerilima bio dug život za čovjeka. Jeste, za tebe je ovaj život bio dug jer si ti u tom svom životu toliko mnogo doživjela i preživjela i to na žalost mnogo više patnje i bola nego radosti i užitka. Doživjeti i izroditi toliku djecu, od toga sedam sinova dočekati da odrastu, da se školuju i da izuče škole, da ti najstariji sin Hasan postane poznato ime u našoj zemlji, da bude i tvoj i naš ponos, a onda da jedan za drugim nestaju, a da tebe nadžive samo tvoja dva sina. Samo veliki optimizam, snaga volje i vjera u pravdu i bolji život, što je bila tvoja osobina, mogli su da pobijede sve te nedaće. Ti si dobro znala, a to si i svakom govorila kakav je bio težak život u našoj prošlosti. Zato si ti nas volila, volila ovaj naš socijalizam i sve ono što radimo i gradimo za još bolju sutrašnjicu, za budućnost, za one koji dolaze. Ti si u temelje ovog društva ugradila veliki svoj dio, dio sebe kroz tvojih šest sinova koji su bili borci narodnooslobodilačkog rata i revolucije, da bi četvorica položili i svoje živote. Šest tvojih sinova su bili u partiznima, od kojih su četvorica poginula. Safet je poginuo sa 15 godina života, Ago sa 19. prilikom oslobađanja Tule, Huso u 29-oj godini života kao pripadnik Kozaračkog partizanskog odreda i Hasan u 37-oj kao komesar Prvog bataljona Podgrmečkog partizanskog odreda, a Selmo ti je igubio život u saobraćajnoj nesreći poslije rata. Samo su te nadživjeli tvoji sinovi Hasib i Mustafa. Eto, za sve ovo je malo i nekoliko života da si imala. Ako se ikome može dati epitet “ Majka junak”, “ Majka heroj”, to si ti bila i taj naziv ti pripada. Tvoj iskričavi duh, tvoja kritička riječ, koja se najbolje odrazila kod tvog sina Hasana kroz njegova mnogobrojna djela i cijeli njegov kratki život, potvrđuje naše uvjerenje da si bila jedna neobična žena, puna snage i energije, koja je uvijek znala i htjela da kaže šta misli i šta nije dobro i da kroz šalu i humor ukori svakoga ko griješi. Draga majko, rastajući se od tebe dužni smo da i mi samokritički pogledamo na svoj odnos prema tebi. Da li smo svi koji smo bili u obavezi prema tebi zbog tvojih poginulih sinova, a naših drugova: Hasana, Huse, Age i Safeta, dovoljno poklanjali našu pažnju prema tebi. Moram reći da nismo. Zato te i ovoga puta i na ovom mjestu molimo da nam oprastiš, onako široko od sveg srca kako si samo ti znala i umjela.
Draga majko, odlaziš od nas i nećeš više nikada svojim materinskim pogledom gledati i milovati one četiri pokrivene Spomenice tvoja četiri sina koji su poginuli u NOR-u. Kako si ti i šta si osjećala u tim trenucima mi to nećemo nikada saznati, ali znamo sigurno da si bila ponosna što si ih rodila i što si dočakala slobodu za koju su oni dali svoje živote i što ih je ova zajednica prihvatila i za budućnost dostojno obilježila njihova imena i njihova djela. Draga majko, u ime svih društveno-političkoh organizacija skupštine opštine, svih drugova tvojih izginulih sinova, svih tvojih poštovalaca, neka ti je za sve to velika hvala, a uspomena na tvoj lik neće izblijediti i neće biti izbrisana u našim sjećanjima. Neka je hvala i slava majci Muniri.
U potpisu, Mehmedalija Tufekčić .
Poslije ovakvog oproštajnog pisma ima li potrebe još nešto reći?
Vjerovatno da ima, ali i ovo je dovoljno da pri prolasku pored mezara majke Munire zastanete i fatihu proućite ili na svoj način poštovanje odate. To nas je sa svojim oproštajnim govorom i naš sugrađanin, Mehmedalija Tufekčić, zadužio.
Ovu priču majci Muniri u pomen posvecujem.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

06.07.2015.

GRADAČAČKI DOAJEN, JOVAN STEFANOVIĆ SA SUPRUGOM JELENOM



JOVAN STEFANOVIĆ
Kako osloviti čovjeka koji je kao prosvjetni radnik došao u Gradačac 1947. godine i čitav radni vijek proveo u tom gradu, gdje i danas živi. Same po sebi nameću se riječi „gradačački doajen“ , kojima pridodajem i suprugu Jelenu. Ko su bili Jovan i Jelena Stefanović i šta znamo o njima osim da je Jovan bio nastavnik tehničkog obrazovanja, a Jelena bibliotekar gradske biblioteke. Hajde da ih bliže upoznamo.
Jovan, ili skraćeno Jovo, kako smo ga najčešće zvali, rođen je u Pirotu 1929. godine od oca Borisava i majke Desanke. Kao dječaka koji je pohađao osmogodišnju školu zatekao je Drugi svjetski rat u kojem njegov rodni Pirot okupiran od strane Bugarske, tako da je Jovo bio prisiljen sedmi i osmi razred završiti na bugarskom jeziku. Poslije završene osmogodišnje škole priključuje se NOP-u gdje ostaje sve do kraja rata.
Poslije rata pohađa učiteljsku školu u Pirotu i Sarajevu, odakle po završenom školovanju dekretom Ministarstva prosvjete biva raspoređen za učitelja u Gradačac, odnosno u selo Zelinju Donju. Bio je prvi učitelj u istoriji tog sela. U prvi razred su upisana djeca od sedam do deset godina starosti i bila su dva takva odjeljenja od po 60 učenika. Možemo samo zamisliti kako je bilo raditi sa tolikim brojem učenika. Obzirom da je Jovo veoma uspješno odradio taj posao, već sljedeće godine je premješten u Srnice D. gdje je napravljena nova zgrada za osnovnu školu, a 1948. godine biva premješten u Gradačac na poslove vaspitača u domu za ratnu siročad. Za mladog i ambicioznog učitelja bio je to veoma buran i dinamićan period u životu.
Uz sve to Jovo je bio politički aktivan što ga je, u periodu Informbiroa, koštalo zatvora. Moja namjera nije da pišem o politici, ali radi mladih ljudi koji su rođeni puno poslije ovog perioda, recimo ukrato šta je to Informbiro. Pod ovim pojmom se podrazumijeva Istočnoevropska Organizacija Komunističkih Partija, koja je djelovala od 1947. do1956. godine, a formirana je na inicijativu SSSR-a. Njen idejni vođa je bio Josif Visarionovič-Staljin. Sa Staljinovim idejama nije se slagao predsjednik SFRJ, Josip Broz-Tito i tada se zaoštrava situacija između te organizacije i Jugoslavije. Informbiro donosi jednu Rezoluciju kojom se vrši ekonomska blokada Jugoslavije i traži i smjenjivanje njenog političkog rukovodstva na čelu sa Titom. Mnogi članovi tadašnje Komunističke partije Jugoslavije našli su se između dvije vatre. Oni koji su na bilo koji način pokazivali da su za Rezolucije Informbiroa bili su politički proganjani i od strane vlasti zatvarani u zatvore po mnogim gradovima. Jedan od najzloglasnijih zatvora i kao najveća mrlja tadašnjeg sistema bio je zatvor na Golom Otoku. Sam postupak zatvaranja ljudi odvijao se bez sudskog postupka što je podrazumijevalo hapšenje i nevinih ljudi koji nisu imali prilike dokazati svoju nevinost. Jedan od takvih ljudi bio je i naš Jovo Stefanović. Kao navodni pristalica Informbiroa uhapšen je 1949. godine i bez sudske odluke poslat u zatvor na Goli Otok gdje je proveo punih 500 dana. Nakon 64 godine rehabilitovan je materijalno obeštećen u skladu sa presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine.
Poslije puštanja iz zatvora Jovo se ženi sa Jelenom Šćulac iz Bitolje i 1952. godine zajedno dolaze u Gradačac, gdje Jovo ponovo dobija posao učitelja, a Jelena se zapošljava u službi skupštine opštine kao administrativni radnik. Iz tog braka rođeno je dvoje djece, kčerka Vesna i sin Boro.
Kao učitelj, Jovo radi do 1959. godine, kada se u osnovne škole umjesto ručnog rada, uvodi novi nastavni predmet tehničko obrazovanje. Tada Opština Gradačac upućuje na školovanje u Banja Luku dva svoja učitelja – Ismetu Hadžiomerović i Jovana Stefanovića. Nakon završene pedagoške akademije vraćaju se u Gradačac kao prvi nastavnici Tehničkog obrazovanja. Od tada, Jovan cijeli život druguje sa tehnikom. Učeći tehničke vještine od svojih nastavnika, gradačački učenici su se čak 15 puta plasirali na savezna takmičenja bivše države koja su održavana počev od Niša, Beograda, Zagreba, Murske Sobote, Budve…do Sutomora, Vršca, Ohrida, Prištine, Pule, Gradačca i td. Na svakoj smotri su osvojili po neko zavidno priznanje. Kada je 1984. godine ponuđeno Gradačcu da, kao vrlo uspješna i zaslužna sredina tadašnje države, bude domaćin savezne smotre, upriličen je sastanak svih čelnih ljudi Gradačca na kome je trebalo donijeti odluku. Radilo se o vrlo velikoj i zahtjevnoj manifestaciji mladih kakva do tada u Gradačcu nije održana. Predsjednik SIZ-a za kulturu, Sejfo Šarić, tada se obratio Jovi sljedečim riječima: “Jovane, može li se ovo valjano uraditi? U pitanju je obraz Gradačca!”. “Može, odlučno je rekao Jovan. Imamo dobar tim” . Ispostavilo se da je bio u pravu, jer tim je bio zapravo cijeli Gradačac i smotra je morala uspjeti. Godinama se poslije prepričavalo kako je to do tada bila najbolje organizovana smotra.
Uz sve to Jovo je stizao da učestvuje i na radnim akcijama koje su u periodu poslije Drugog svjetskog rata bile sastavni dio izgradnje države. Tako je bio učesnik u izgradnji pruge Brčko-Banovići i pruge, Šamac-Sarajevo, zatim na akciji izgradnje Novog Beograda i izgradnji Jadranske magistrale.
Za ovakav rad slijedila su i priznanja. Dobitnik je Ordena rada i Ordena zasluga za narod, kao i nekoliko plaketa sa nivoa bivše države Jugoslavije. Tu su i nagrade od Republike BiH, među kojima ističemo plaketu povodom 70. godina ZAVNOBIH-a. Sa nivoa opštine Gradačac dobitnik je Šestoaprilske plakate i nagrade “Hasan Kikić”, kao najvišeg priznanje koje se dodjeljuje prosvjetnim radnicima. Malo je ljudi iz oblasti tehničke kulture kao što je Jovan Stefanović, koji se mogu pohvaliti sa čak 34 priznanja, među kojima i ona najveća, kao što su Zlatni točak tehnike i Zlatna plaketa, koja su se dodjeljivala od strane Udruženja za naučno - tehnički odgoj mladih bivše Jugoslavije i tadašnje Republike BiH. Posebno je ponosan na svoje učenike koji su nastavili njegovim stopama i koji su postali uspješni nastavnici tehničkog obrazovanja, a to su: Muhamed Avdić, Ahmet Beširović, Mersed Trakić, Omer Selimović, Kemala Bahić i Asim Gluhić. Za Jovu se ne može reći da je poslije penzije stao. Kuća mu je radionica. Uvijek nešto konstruiše, reže, kuje, sklapa makete brodova i sl. Kao Jovin posebno vrijedan rad treba spomenuti maketu Gradačačke čaršije , onako kako je izgledala tridesetih godina prošlog stoljeća, koja se čuva u Muzejskoj zbirci grada. Kao istaknuti stručnjak bio je recenzent dva udžbenika iz oblasti tehničkog obrazovanja, a sa kolegama je i koautor dva nova udžbenika za peti i šesti razred osnovne škole.

JELENA STEFANOVIĆ
Jelena je rođena 1935. godine u Bitolju od oca Janka i majke Branislave. Kao vojno lice otac joj službovao u Makedoniji gdje je 1940. godine relativno mlad umro. Njena majka se tada sa maloljetnom djecom seli u Pirot. Obzirom da je ubrzo izbio rat, porodica je teško živjela i Jelenina majka je tkala ćilime da bi prehranila djecu. Poslije rata, odnosno 1952. godine Jelena se udala za Jovu Stefanovića i doselila u naš Gradačac. Nekoliko godina je provela na poslu u organima Skupštine opštine, a 1949. godine biva raspoređena na poslove bibliotekara gradske biblioteke. Kao profesionalni bibliotekar ostaje tu sve do svog penzionisanja 1986. godine. Mnoga školska djeca su je upamtila kao milu i dragu osobu. Za vrijeme svog rada pohvaljivana je za predani rad i dobitnik je nekoliko pismenih priznanja među kojima i Šestoaprilske plakete Gradačca. Godine 1995. je teško oboljela i iste godine umrla. Njena vjećna kuća sagrađena je na gradskom groblju u Gradačcu.
KRAJ
Puno bi se toga još moglo napisati o ovom bračnom paru, ali ja se nadam da će i ovo biti dovoljno kako bi Jovu i Jelenu, u znamenite ljude našeg Gradačca uvrstili i od zaborava otrgnuli.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

22.06.2015.

FUDBALSKA LEGENDA, SAFET KIKIĆ - ĆIRE



Rijetki su oni koji još za života uđu u legende i o kojima se priče pričaju i tekstovi u novinskim stupcima pišu. U jednu od takvih legendi ušao je naš sugrađanin, fudbaler FK “Zvijezda” iz Gradačca, Safet Kikić, poznat po nadimku Ćire. Zato ja danas o njemu priču pišem i u okvir znamenitih ljudi Gradačca, uvrštavam. Safet je rođen 1942. godine u Gradačcu od oca Mehmeda i majke Derviše. Nažalost, nije imao priliku da odraste uz majčinu ljubav jer mu je mati umrla kad je Safet imao samo četiri godine. Po prirodi tih i skroman odrastao je sa ocem Mehmedom koji se o njemu brinuo čitav život. Skoro jedina igra u kojoj je uživao bilo je igranje lopte sa djecom iz komšiluka. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Gradačcu. U gradačačkoj Zvijezdi je počeo da igra još kao srednjoškolac, a onda odlazi na studije u Sarajevo. Kao student pravnog fakulteta 1962. godine počinje da igra u FK “Željezničar”. Bilo je to vrijeme kad je u Želji igrao i slavni Ivica Osim. Ivica je igrao u napadu, a onako robusan i visok Safet je dobio poziciju odbrambenog igrača. Nažalost to nije dugo potrajalo i Safet na pripremma u Bugojnu doživljava povredu koljenja, poslje čega se posvećuje studiju kojeg uspješno završava.
U međuvremenu igra za Zvijezdu i puni stadione sa publikom, kako na domaćem tako i na protivničkom terenu. Postaje golgeter koji se ne zaboravlja. Udarci glavom bili su njegova specijalnost, ali pamtimo i golove koje je postizao udarcem noge poslije čega je lopta poput projektila ulijetala u protivnički gol. Zvijezdin stadion ispod gradačačke aleje upamtili smo po bravuroznim Safetovim driblinzima. Sjećam se kad je u Gradačac došao stomatolog dr. Dževad Konjhodžić koji je bio vrstan fudbaler i koji će tada zaigrati za Zvijezdu. Obzirom da je igrao poziciju centra, koja je do tada bila rezervisana za Safeta, tadašnji trener je u prvu postavu stavio Konjhodžića, a Safet je po prvi put u životu sjedio na klupi. Moram priznati da je Konjhodžić igrao lijepo i atraktivno. Driblao je pred protivničkim golom i šutirao, ali pogodka nije bilo. Bez golova završeno je prvo poluvrijeme i onda je u igru ušao Safet.
Prva minuta igre i nabačaj sa lijevog krila. Safet prima loptu na prsa, spušta je na desnu nogu, snažan udarac i gooool. Publika gromoglasno uzvikuje Safetovo ime, odnosno sa svih strana se čuje Ćire, Ćire, što je bio njegov nadimak još od djetinjstva. I naravno, kao što je pristigao dr.Konjodžić tako su kasnije pristigle nove generacije i Safet se postepeno povlaći iz igre. Dugo godina poslije toga ostaje u Upravi Zvijezde, a danas kao penzioner navrati da iz publike pogleda utakmicu i uživa u igri kluba za kojeg je nekada i sam igrao. Pričajući ovu priču moram priznati da sam se prisjetio i mnogih drugih igrača koji su sa Safetom igrali u različitom vremenskom periodu, pa hajde da to sjećanje podijelim sa vama. Bili su to sljedeći fudbaleri: Avdagić Ibrahim (Mitke), Alimanović Ibro (Ćibre), Alimanović Ragib, Alimanović Sakib, Alimanović Reuf (Tarzo), Burkanović Milan, Bradarić Isak (golman), Čajić Stjepan (golman), Čirić Jovica, Ćosić Sakib, Ćosić Samid, Delić Alija (Drlje), Dizdar Enver, Doborac Miralem, Džinović Osman, Fačić Hasan (Fača), Hasanović Sakib-Štila (golman), Haskić Asim (Đuro), Ibrišimović Husein (Pištolj), Imamović Sadan-Rašlje (golman), Jašarević Ešef, Jašarević Sulejman (Bijelko), Kaurin Dušan, Kevrić Agan, Kevrić Mustafa (Pidak), Kikić Muris, Kikić Dževad (Kenedi), Kikić Munever (Šikan), Konjhodžić Dževad, Lojić Senahid (Loja), Lazić Nenad, Matanović Nikola, Mešanović Zijo, Moring Drago, Mišić Uroš (golman), Meškić Ibrahim (Brajko), Milkić Sadija, Mikulić Budimir (Budo), Nikić Nikola, Pelešević Salih, Pobrić Salih (Pobro), Sarajlić Enes (Drvo), Skenderović Meha, Skenderović Burho, Smajić Mirsad (golman), Stefanović Milenko (Mama), Stefanović Stojan (Stole), Šehić Sakib, Tipura Adem (igrać i trener) i još mnogi drugi.
Svi ovi fudbaleri odigrali su bezbroj utakmica uz suđenje fudbalskih sudija među kojima je bilo i onih iz Gradačca. Starije generacije se sigurno sjećaju Imamović Safeta, Kevrić Muje, Soldin Šerifa i Golać Fehima. Prisjećajući se ovih imena, sjećanja naviru u kojima vidim i naše sugrađane koji su bili u upravi Zvijezde, među kojima naročito: Bahić Ibrahim, Imamović Suad, Kikić Mustafa, Jašarević Mustafa, M.Halilović Muhidin, Đulbegović Halid, Kadrić Jusuf, Ćustović Zajko, Bodiroga Ranko, Hećimović Hasan, H. Kasumović Muharem, Imširović Raif, Popović Dragan i čovjek broj jedan iz naše priče, Kikić Safet (Ćire) .
Pominjući njegovo ime uvijek se vratim u 80-e godine 20. stoljeća, odnosno u vrijeme kad sam kao dipl. pravnik radio sa Safetom u Radnoj zajednici RO „Trebava“. Imali smo zajednički ofis na spratu tadašnje robne kuće. Bilo je to vrijeme kad se u sportu radilo amaterski i isključivo iz ljubavi prema svom klubu. Kad ovo kažem onda mislim na sve učesnike sporta, što znači počev od fudbalera pa do onih koji su bili u upravi kluba. Uz svoj redovni posao člana poslovodnog odbora za pravna pitanja, Safet je obavljao i razne poslove za FK Zvijezdu. U to vrijeme u upravi Zvijezde bio je i H.Kasumović Muharem (bivši sekretar Komunalnog preduzeća), koji je skoro svakodnevno navraćao kod Safeta, tražeći od njega određene upute, savjete i sl. Bilo je to vrijeme socijalističkog uređenja države kad nije bilo profesionalizma u sportu i kad se veći dio amaterskih poslova obavljao za vrijeme radnog vremena u instituciji gdje si radio. Ali, mi nećemo o politici jer to nije naša tema. Zato, vratimo se junaku naše priče i recimo o njemu još nekoliko riječi. Poslije završenog studija, Safet se oženio sa Sivić Dževidom, poznatom gradačačkom trgovkinjom, sa kojom je dobio dvoje djece, sina Saida i kčerku Dženanu. Iz RO „Trebava“, 1982. godine prelazi u pravosuđe na poslove Javnog tužioca, a poslije rata odlazi u prijevremenu penziju. Penzionerske dane provodi u Gradačcu gdje zajedno sa svojom suprugom Dževidom uživa u posjetama četvero svojih unučadi. O sportu uvijek rado priča i sa osmjehom se prisjeća vremena kad je bio nezamjenjiv centarfor FK Zvijezda.
Ta sjećanja pomalo i blijede zbog čega ja sve ovo stavljam na papir i našeg Safeta u ovir vječnosti stavlajm.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

08.06.2015.

GDJE JE MEZAR HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA



Priču o smrti Husein-kapetana Gradaščevića i njegovom mezaru napisao sam na svom Blogu 2011. godine i tom prilikom sam objavio dvije moguće fotografije njegovog mezara. Jedna od tih fotografija se pojavila još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je bila pokrenuta i inicijativa za prenošenje kapetanovih posmrtnih ostataka u Sarajevo. Medjutim, kako je ta inicijativa bila politički obojena, od toga se odustalo da bi ponovo bila pokrenuta u poslijeratnom periodu Bosne i Hercegovine. O čemu se zapravo radi. Projektom igradnje gradskog trga koji bi nosio naziv Trg “Alije Izedbegovića” , predviđena je i gradnja turbeta Husein-kapetana Gradaščavića. O izgradnji tog trga pročitajte OVDJE ”.

Pored toga u Gradačcu je predviđena i izgradnja Muzeja odbrane BiH, za što je takođe urađen elaborat. I u ovom projektu je predviđeno kapetanovo turbe. O opravdanosti elaborata za izgradnju ovog muzeja možete pročitati OVDJE ”.

Ne ulazeći u detalje ovih projekata, meni je bila interensantna ideja o izgradnji kapetanovog turbeta, jer istovremeno se od nekih historičara i pisaca moglo čuti kako mikro lokacija tog mezara nije poznata. Naime, zna se samo da se mezar nalazi na mezarju Ejub u Istanbulu, ali se ne zna ko je uslikao fotografiju mezara koja potiče iz Drugog svjetskog rata, a po svoj prilici poslije toga nikad niko nije posjetio taj mezar sve do današnjeg dana. Čudno, zar ne! Hvalimo se ljepotom grada kojem su najveći pečat dali upravo Gradaščevići i dićimo se Kulom Zmaja od Bosne, koju oni sagradiše. O Husein-kapetanu pjesme ispjevasmo i knjige napisasmo. Kad nam bude najteže njega prizivamo. U raznim projektima i turbe mu namijensmo a ni tačnu lokaciju njegovog mezara ne znamo. Licemjere, ili možda griješim. Ako zaista potoji iskrena namjera da se Kapetanovi posmrtni ostaci prenesu u Gradačac, zar je bilo teško formirati jednu delegaciju od nekoliko stručnih istraživača koji bi otišli u Istanbul i pokušali pronaći Huseinov mezar. Ako ni zbog čega drugog, a ono bar zbog toga da mu vjernici na mezar mogu otići i fatihu proučiti, a ostali posjetitelji počast odati.

Ponukan takvim indolentnim odnosom zvaničnih državnih institucija, lično sam uložio određeni napor da saznam za lokaciju Husein-kapetanovog mezara. Rezultat toga bila je fotografija koju sam objavio na svom blogu 2011. godine, koju možete vidjeti OVDJE ”.

Od samog početka me mučilo to što se na nišanu ne vidi natpis koji bi potvrdio da se zaista radi o Husenovom mezaru. Tražio sam tu nedostajuću kariku i dobio je od dr. med. Emina Džanića iz Zagreba. Gosp. Džanić mi se obratio prije nekoliko mjeseci i zamolio da mu pomognem sa uputama kako da dođe do Huseinovog mezara, čija fotografija je objavljena na mom blogu. Kao razlog naveo je činjenicu da je mezarje Ejub isuviše veliko i da zauzima ogromnu površinu, a on ima veliku želju da posjeti Huseinov mezar. Poslije naše kratke prepiske, gosp. Džanić je otišao u Istanbul, te uz pomoć fotografije sa mog Bloga i uputa radnika iz Eyup Sultanove džamije, pronašao je dotićni mezar.

Tom prilikom napravio je nekoliko novih fotografija i po povratku u Zagreb preduzeo prve korake u pokušaju prevoda teksta sa nišana. Stupio je u kontakt sa svojom poznanicom i kolegicom po struci, Prim.Vesnom Hadžiosmanović iz Sarajeva, koja ga je uputila na Prof. Dr. Aminu Šiljak-Jasenković, da bi se na kraju tekst našao u rukama Mr. sci Nusreta Čole. Gosp. Čolo je preveo spomenuti tekst i utvrdio da se ne radi o mezaru Husein-kapetana Gradaščevića već da je to mezar izvjesnog Sarayli Mustafa age, koji je umro 23. Muharemma 1192. godine, odnosno 23. Februara 1778. godine po Gregorijanskom kalendaru.

Zbog svega naprijed navedenog, objavljenu fotografiju povlaćim sa Bloga, a sve u cilju kako se ne bi svarala daljna zabluda u pogledu mezara Husein-kapetana Gradaščevića.

Takođe molim i sve one koji su eventualno preuzeli fotogtafiju sa mog Bloga, da je u budućem vremenu ne objavljuju kao Huseinov mezar.

Ujedno koristim priliku da se zahvalim dr. med. Eminu Džaniću, Prim. Vesni Hadžiosmanović, Prof. Dr. Amini Šiljak-Jasenković, a naročito Mr. sci Nusretu Čolo. Svi oni zajedno, doprinijeli su utvrđivanju istine u pogledu sporne fotografije.

Potraga za tačnom lokacijom mezara Husein-kapetana Gradaščevića se nastavlja. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević


Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 07/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic





POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
262275