Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Bosno, zemljo - rodni zavičaju






VIDEO:
Djevojko lijepa šljivu oberi




01.02.2021.

DINKO DELIĆ, MUZIČAR I PJESNIK KOJI SVOJA DJELA STVARA ISPRED VREMENA U KOJEM ŽIVI



Da, dobro ste pročitali naslov moje nove priče. Danas pišem o čovjeku koji kao da svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi. Osjećam da je preda mnom težak zadatak, jer je pisanje o ljudima častan i odgovoran posao. Istovremeno, nimalo lak i zahvalan. Ali, zato izazovan. To je razlog što sam odlučio napisati priču o muzičaru i pjesniku “iz budućnosti”. I neće mi biti teško, jer ja sam čovjek “iz prošlosti”. A kad se prošlost i budućnost sretnu biće to priča za sve vas koji to čitate “sada”.
Ko je, ustvari, Dinko Delić? Krenimo od njegovih osnovnih biografskih podataka. Rođen je 1957. godine od oca Mesuda i majke Ksenije. Iako su oba roditelja po svom porijeklu Gradačani, sticajem okolnosti Dinko je rođen u Slavonskom Brodu, gdje je kao beba proveo samo sedam dana.
Inače, prvi poznati predak ove loze gradačačkih Delića zvao se Mujo Delić, a živio je u prigradskom naselju zvanom Rakija.
Mujo se oženio Hanumicom Bojić iz Gračanice sa kojom je dobio sedam sinova i tri kćerke. Bili su to: Selim, Osman, Sulejman, Ćamil, Salih, Abdulah, Atif, Hana. Safeta i Evlija. Jedan od njegovih sinova, po imenu Selim, oženio je Hurtić Hatemu Hatu iz Tarevaca kod Modriče sa kojom je dobio sina Mesuda i dvije kćerke, Selmu i Dževahiru. I kao što smo već rekli, Mesud se ženi Ksenijom Jovanović te iz tog braka rađa se junak naše priče, Dinko.

U ovom dijeli priče recimo nešto više o Dinkovim roditeljima. Otac Mesud (1934-1974) rođen je u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje stiče u Tuzli gdje završava učteljsku školu, a kruna njegovog obrazovanja biće Viša komercijalna škola koju je studirao u Novom Sadu. Prije toga je radio kao učitelj u gradačačkom selu Tramošnica.
Dinkova majka, Ksenija Jovanović (1926-2006), rođena je u Tuzli od oca Jove Jovanovića iz Gračanice i majke Milice Mice Petrović iz Gradačca. Ksenija je imala dvije sestre: stariju Bosiljku, poznatiju po nadimku Dada, udatu Bahić, i mlađu Jelenu Lelu udatu Nešovanović. Ksenija je takodje završila učiteljsku školu u Tuzli i kao učiteljica radila u Pelagićevu kod Gradačca.
Poslije ženidbe, 1954. godine, Mesud i Ksenija su, kao učitelji, jedno vrijeme živjeli i radili u Tramošnici, a poslije prelaze u Gradačac. Ksenija dobija posao u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”, a Mesud biva postavljen na funkciju direktora doma za nezbrinutu djecu i, kasnije, direktora narodnog univerziteta. Iako nije imala formalno muzičko obrazovanje Ksenija je pored posla učiteljice vodila i dvoglasni hor u kulturno-umjetničkom društvu Gradačac. Po horskom pjevanju bile su poznate i njene sestre, Dada i Lela. Radeći kao učiteljica, Ksenija je ispratila veliki broj školskih generacija osnovnog obrazovanja. Učiteljica Delić je, strogo ali pravedno, učila svoje đake da uvijek vole ljude i svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Kao takva bila je omiljena, kako među učenicima, tako i među građanima Gradačca, sve do svoje smrti 2006. godine. Kao priznanje za životno djelo dobila je Šestoaprilsku plaketu opštine Gradačac.
A poslije uspješno okončanog mandata na mjestu direktora narodnog univerziteta, Dinkov otac Mesud biva izabran na funkciju Predsjednika SO Gradačac koju će obavljati u periodu od 1967. do 1973. godine. U tom periodu postignuti su brojni uspjesi u društvenom i ekonomskom razvoju Gradačca. Kao iskusan rukovodilac, Mesud 1973. godine biva određen za direktora Modne konfekcije “Kula” Gradačac. U radu i razvoju “Kule” daje veliki doprinos na uspostavljanju dugoročnih poslovnih odnosa sa firmom “Brinkmann” iz Njemačke. Nažalost, već iduće 1974. godine umire u 40. godini života. Bio je nosilac Medalje rada SFRJ, Šetoaprilske plakete i drugih priznanja opštine Gradačac.
Poslije kratkog uvoda o ovoj familiji gradačačkih Delića nastavimo sa pričom o našem junaku Dinku. Kao što smo već rekli Dinko je samo rođen u Slavonskom Brodu, a većinu svog života je proveo u Gradačcu. Tu je završio osnovnu školu kao i gimnaziju 1976. godine. U Beogradu 1980. godine diplomira na Filološkom fakultetu, na Odsjeku za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Nakon diplomiranja radi u Gradačcu kao profesor jezika i književnosti. Od 1993. godine živi i radi u Tuzli. Tamo je upoznao i svoju životnu saputnicu, psihologinju Branku Hadži-Ristić, sa kojom živi skupa od 1995. godine.
No, da bi mi spoznali kako je Dinko postao muzičar i pjesnik, vratimo se u njegovo rano djetinjstvo i zavirimo u prošlost, kada je počeo “živjeti ispred svog vremena”.

DINKO KAO MUZIČAR I KOMPOZITOR

Prvi muzički instrumenti koje počeo svirati bili su blok flauta i mandolina. Bilo je to 1969. godine u školskom orkestru. Tada je u OŠ “Ivan Goran Kovačić” muzičko predavao profesor Vlastimir Budimović koji je vodio i hor i orkestar. Orkestar je imao sekciju žičanih i duvačkih instrumenata i Dinko je počeo svirati mandolinu, a kasnije plastičnu blok flautu. To je zapazio Vladimir Vlado Popović, gitarista grupe “Vektori”, pa je predložio Dinkovom ocu Mesudu da sinu kupi klarinet. Međutim, otac je ipak odlučio da mladom sviraču pokloni svoju akustičnu gitaru. Tako su Dinkovi prvi muzički učitelji bili Ivo Ungaro, poznati muzičar i muzički urednik na Radio Gradačcu, koji ga je učio klasičnu gitaru po notama i Vlado Popović, koji je mladom Dinku pokazivao sviranje trzalicom. Već 1971. godine u OŠ “Ivan Goran Kovačić” nastavnik muzike Sitarević Šemnun Šime vodio je sekciju mladih gitarista. U toj sekciji Željko Bošnjak, Sead Sejo Huskić i Dinko Delić zasvirali su prvi put skupa i počeli dugogodišnje plodonosno prijateljstvo. Sitarević Šemnun poznavao je učitelja Boru Jakovca koji je u Gradačcu bio već dokazani i poznati bubnjar.
U jesen 1973. godine, Sitarević i Jakovac pozvali su Dinka i Seada da skupa sviraju u grupi “Timpani” . Ova grupa svirala je svoju prvu igranku u Tuzlanima (gornja Tramošnica) u decembru 1973. godine. Sitarević je svirao orgulje, Jakovac bubnjeve, Sejo Huskić gitaru a Dinko Delić svirao solo gitaru i pjevao glavni vokal. Grupa je bila vrlo zapažena jer su svirali po notama pjesme grupa “Indexi” i “Korni grupe”, “Pro Arte”, “S vremena na vreme”, “The Beatles” i dr. Dinkov prijatelj Nenad Nena Bilajac donio je iz Njemačke išaranu bundu od vještačke kože koju je Dinko oblačio na nastupima. Sa tek puštenom poludugom kosom i hippie bundom, Dinko je predstavljao malu atrakciju u Tuzlanima, gdje seljani nisu bili navikli na ornamentiku “djece cvijeća“. Razglas za tu prvu igranku: “Iskra” pojačalo 250 W sa četiri zvučne kutije, obezbijedio je Goran Švaljuga Đulbegović, tadašnji tonac u gradačačkom DPC “Skenderija“. No, grupa “Timpani” nije bila dugog vijeka. Jakovac i Sitarević, nakon nekoliko nastupa, pridružili su se Zlatanu Peleševiću u grupi “Help” , a Delić je sa Bošnjakom i Pavlovićem osnovao grupu:

“SINOVI SUNCA" (1974)

Njeni članovi bili su: Dinko Delić (gitara i glavni vokal), Željko Bošnjak (bass gitara, gitara i vokal) i Dragan Pavlović (bubnjevi), Vladimir Vlajko Radić (light show i ton majstor). Kasnije se grupi pridružio i Sead Huskić (bass gitara), a prateći član koji je ponekad svirao sa njima u najranijim danima bio je i Mirsad Miki Pirić (gitara). Dragan, Željko i Vlajko bili su treći razred gimnazije, a Dinko je bio drugi razred.
Novoosnovanu muzičku grupu je trebalo nekako nazvati i mladići su smatrali da je za naziv banda sasvim normalno uzeti nadimak gradačačkog velikana Husein kapetana Gradaščevića.
Dječki su mislili: kad postoji kisela voda “Knjaz Miloš” i vinjak “Barun Trenk“, zašto gradačačka grupa ne može nositi ime “Zmaj od Bosne” ? Iste večeri momci napišu i nacrtaju ručno rađene plakatiće A4 i A3 formata i polijepe po kestenovima i po izlozima u gradu: “Zmaj od Bosne” svira u Omladinskom domu u 19h. Ali milicija je već sutradan skinula plakate, po uputstvu iz komiteta. Tadašnja politika SKJ u BiH bila je suzbijanje lokalnih nacionalizama, pa su i mladim rockerima zabranili upotrebu Gradaščevićevog nadimka (pomenuto pravilo u Srbiji i Hrvatskoj nije bilo tako strogo primjenjivano). A budući da su članovi benda bili u mješovitom nacionalnom sastavu i politički potpuno “podobni“, uz to i djeca uglednih roditelja - niko ih nije ispitivao, ni maltretirao. Ime “Zmaj od Bosne” nosili su samo jedan dan i jednu noć. Nakon zabrane, uzeli su ime “Sinovi Sunca” prema mayanskoj mitologiji, a i zvučalo je baš onako - morisonovski.
Gradačački klub studenata koji su, te 1974. godine, vodili Petar Simić i Mirsad Taslidžić (arhitekti), Fikret Piki Skenderović (pravnik) i Jadran Bandić (ljekar), pomagao je mladićima iz underground grupe “Sinovi Sunca”. Skupa su krečili salu omladinskog doma: obojili glavni zid iza bine u crveno sa jarkim žutim Suncem i davali veliku podršku muzičarima koji su pokušavali sa manje ili više uspjeha svirati blues, hard rock i psychodeliju stranih i domaćih popularnih grupa. Svirali su pjesme grupa: “Led Zeppelin”, “Deep Purple”, “Black Sabbath”, “The Beatles”, “Rolling Stones”, “Uriah Heep”, “Hot Chocolate”, i dr. A od domaćih, svirali su pjesme grupa: “Indexi”, “Bijelo dugme”, “Teška industrija”, “YU grupa” i “Time”. Njihovi prvi nastupi bili su u omladinskom domu pored SD “Partizan“, u hodniku Gimnazije “Hasan Kikić“, a svirali su često i u čitaonici u Svircu. Postali su poznatiji u Posavini kada su nastupili na igranci u Crkvini blizu Bosanskog Šamca. Tada su jedino “Sinovi Sunca” u toj regiji svirali veliki hit “Emma” engleske grupe “Hot Chocolate” i morali su, na zahtjev publike, da ga ponavljaju po nekoliko puta u toku igranke.
Godine 1975. u grupu dolazi Sead Huskić koji je počeo da svira bass gitaru. Željko Bošnjak svira ritam gitaru, a Dragan Pavlović osvaja vrlo zahtjevne kontra i sub-kontra ritmove na pedalama bass bubnja. Prvu bass gitaru napravili su od Höfner solo gitare na koju su namontirali debele bass žice.
“Sinovi Sunca”, osim sviranja tuđih pjesama, počinju ozbiljnije raditi na komponovanju vlastite muzike i njihov autorski rad biva zapažen. Prve pjesme snimili su za Radio Gradačac na dvokanalnom magnetofonu. To su bile pjesme Dinka Delića i Željka Bošnjaka. Kao gostujući vokal s njima je tada snimao Mirsad Avdić iz Doboja (inače, porijeklom iz Gradačca), a te pjesme su bile puštene sljedeće, 1976. godine na pop-rock emisiji “Veče uz radio” koju je na prvom programu Radio Beograda vodio Nikola Karaklajić.

"CRVENA JABUKA" (1975)

Budući da su ozbiljnije radili, promijenili su image i naziv grupe. Počinju svirati hard rock, blues i pop pjesme, ali tvrđe i sa više snage, uz bogatije melodije. Grupu “Crvena jabuka”, krajem 1975. godine, sačinjavali su: Dinko Delić (gitara i vokal), Huskić Sead (bass) i Dragan Pavlović (bubnjevi), dok su pomažući članovi bili Vlajko Radić i Mevludin Sejdić.
Ime “Crvena jabuka” uzeli su 10 godina prije nego što je u Sarajevu osnovana istoimena grupa Dražena Ričla i Aljoše Buhe
. Stari član Željko Bošnjak zbog školskih obaveza morao je izbjeći stalni angažman u bandu, ali povremeno je nastupao sa kolegama kad su prilike dozvoljavale. Svirali su igranke i maturske večeri, i na njima muziku Bob Marleya, Eric Claptona, Eric Burdona & The Animals, Creadence Clearwater Revival, ali i svoje pjesme. Osvajali su već korišćene, ali i potpuno nove prostore za svirku: gradsku kafanu ispod Gradine, hol sa šankom u DPC “Vaso Pelagić” Gradačac, gradsku kafanu i čitaonicu “Pelesić” u Modriči, i dr.

"ALMA" (1976)

Sredinom 1976. godine grupa uzima ime “Alma” i radila je uglavnom preko ljeta jer su Dragan Pavlović, Željko Bošnjak i Vladimir Radić otišli na studije, a Sead Huskić se zaposlio u TMD Gradačac.
Svirali su za praznike i preko raspusta, a Dinko Delić je sarađivao sa Sitarevićem, Jakovcem i Peleševićem u grupi “Help”. Sead Huskić je tada od Miše Aleksića iz grupe “SOS” (kasnije: “Riblja čorba”) kupio svoju prvu pravu bass gitaru: Danelectro Longhorn bass - vrlo rijedak i vrijedan instrument. U jesen 1976. godine, na bini u Kino sali Gradačca snimili su u punom sastavu (Dinko, Željko, Sejo i Dragan) nekoliko svojih pjesama na kasetofon uz pomoć ton majstora Nenada Bilajca. I to je bio odličan zvuk sa odličnom svirkom, ali nažalost, taj tonski materijal je izgubljen.
I naredne, 1977. godine, članovi grupe bili su zauzeti na raznim stranama. Dinko je studirao u Beogradu, Sead u Novom Sadu, Dragan u Sarajevu, a Željko u Banjaluci.
No, značajan nastup grupe “Alma” desio se u kasno ljeto 1977. godine na RTV Beograd. Ekipa TV emislije “Zelena panorama” boravila je na gradačačkom Sajmu šljive i Dinko i Sejo su, uz pomoć bubnjara Bore Jakovca, snimili svoj prvi video spot. Svirali su autorsku pjesmu “Šljive” Seada Huskića komponovanu na tekst Sejinog djeda, pjesnika Huseina Šehića, a Dinko je uradio aranžman. Video spot je emitovan za gledaoce širom Jugoslavije i grupa “Alma” je dobila mnogobrojne pohvale i odlične kritike.
Treba pomenuti i saradnju Dinka Delića sa fakultetskim kolegom Đorđem Spasićem (prvi bubnjar beogradske grupe “SOS”). Njih dvojica su zakratko 1977. godine svirali u grupi “Max Miller & Co” i ostvarili značajajan nastup u dvorani Doma sindikata u Beogradu na koncertu za srednjoškolce.
Veoma značajanu “gažu” grupa “Alma” imala je tokom ljeta 1978. godine kada im se pridružio odličan klavijaturista Tihomir Tiho Mišić, nastavnik muzike iz Modriče. Tihomira je u Gradačac doveo Ivan Mihaljević koji je tada sarađivao sa tamburašima iz Modriče i Jakeša i tako upoznao Mišića koji je tamo predavao muziku. Tiho je imao Hammond orgulje, rijedak i skup instrument, a Dragan Pavlović je od Bore Jakovca kupio odličan Yamaha bubanj, tako da su Dragan i Tiho sa Sejom i Dinkom činili instrumentalno i kadrovski vrlo opremljen kvartet. Svirali su po notama zahtjevan repertoar pop, rock i evergreen muzike: grupa “Alma” je svirala mjesec dana na terasi Kule “Zmaja od Bosne”, kao prvi gradačački sastav koji je na Gradini imao profesionalni angažman. To je bilo i posljednji put da je grupa “Alma” svirala u tom sastavu.

"BELI MRAV" (1979-1980)

Za vrijeme završnih godina studija 1979. i 1980. godine Dinko je svirao i u beogradskoj grupi “Beli mrav” sa Zoranom (bass), Šapom (gitara) i Bokijem (bubnjevi).
Grupa je vježbala u Sportskom centru “Šumice” na Autokomandi i svirala igranke na Banovom brdu, u Obrenovcu, Pančevu i drugim gradićima oko Beograda, a radili su i vlastiti autorski repertoar. Istaknut nastup imali su u Domu omladine Beograda gdje su svirali na gitarijadi mlađih beogradskih bandova. Nastup je uživo prenosio i Radio Beograd. Posljednju godinu studija, 1980, Dinko je krunisao samostalnim koncertom u novootvorenom Klubu Filološkog fakulteta. Uz posebnu scenografiju, izveo je vlastite pjesme u maniru bluesa i balade samo uz pratnju akustične gitare. Za takav pristup Dinko se odlučio nakon savjetovanja sa Jovom Radovanovićem iz grupe “7 mladih”. Lepi Jova uvijek je bio spreman da pomogne mlađim muzičarima.

GRUPE, "HELP" i "LEX" (1980-1981)

Po povratku sa studija, 1980. godine, Dinko i Sejo Huskić kratko su sarađivali sa grupom “Help” gdje su tada svirali Zlatan Pelešević, Šime Sitarević i Nurdin Piki Kikić.

Nastupili su kao kvintet za proslavu Nove 1981. godine u velikoj sali DPC “Vaso Pelagić” Gradačac pred više stotina mladića i djevojaka. Tik prije te svirke Dinko je kupio svoju prvu profesionalnu gitaru. To je bio Gibson Les Paul Custom iz ’70. godine, rijedak i odličan instrument. Sejo tada odlazi na odsluženje vojnog roka, a Dinko narednu godinu i po sarađuje sa grupom “Lex” u kojoj su svirali Mato Gagulić, Asif Mujčić i Asim Hanić.

"GRADSKO SAOBRAĆAJNO" (1982) Nakon služenja JNA, Sead Huskić se vraća u Gradačac, pa Dinko i Sejo, 1982. godine, osnivaju grupu “Gradsko saobraćajno” sa dvojicom Modričana: Tihomirom Mišićem (klavijature) i Aladinom Halilbašićem (bubnjevi).
Vježbali su u Mišićima (Skugrić) u kući Tihomirovog oca, uglavnom pop, funk i heavy metal repertoar. A svirali su na igrankama u Vidi i Krčevini u Gradačacu, na Sportskom igralištu u Modriči i dr. Značajno je da su radili i na autorskom materijalu. Dinko Delić i Tiho Mišić pisali su muziku i tekst, a aranžman su radili skupa. Njihov najvažniji nastup dogodio se na “Pop paradi” u Županji 1982. godine kada su svirali vlastite pjesme skupa sa grupama “Milky Way” (Vinkovci) i “Dorian Gray” (Zagreb). Massimo Savić je pohvalio nastup grupe “Gradsko saobraćajno” i pozvao ih da nastave zajedničku saradnju. Nažalost, Ale Halilbašić je zbog privatnih razloga bio spriječen u daljem sviranju i grupa prestaje sa radom.

“DINKO & ALBATROS” (1983)

U proljeće 1983. godine Dinko kupuje svoju prvu Fender gitaru. To je bio Stratocaster kojeg je Dinko kupio od Zlatka Manojlovića, leadera beogradske grupe “Dah”. Tada počinje i Dinkova dugogodišnja plodna saradnja sa grupom “Albatros” iz Bosanskog Šamca. Njihov leader, Ljubiša Ljube Tovirac (solo gitara i vokal) bio je poznat gitarista u
Posavini, ali drugačijeg stila sviranja od Dinka. Njih dvojica sjajno su se dopunjavali i duelom solo gitara obogatili zajednički zvuk. Nenad Meca Šapić (bass) i Branislav Brano Tovirac (bubnjevi), sa Ljubišom i Dinkom, činili su kvartet koji je nastupao sa igrankama u Bosanskom Šamcu i u Tišini, u Gradačcu, Ledenicama i Krčevini.
Ali najznačajniji dio njihovog rada bio je autorski repertoar. Uvježbali su nekoliko pjesama Dinka Delića i snimili ih u studiju “Rokoko” iz mjesta Bošnjaci, nedaleko od Županje. Vlasnik studija bio je Želimir Babogredac, danas poznat kao direktor izdavačke kuće “Croatia Records”. Taj materijal pod imenom “Dinko i Albatros” bio je prihvaćen na muzičkom kolegiju RTV Sarajevo koji su (između ostalih) sačinjavali Davorin Popović i Kemal Monteno, tako da je Delić dobio ponudu da potpiše ugovor za long play ploču. Ti demo snimci iz Županje bili su emitovani na beogradskom “Studiju B” u programu koji je vodio Marko Janković i na Radio Sarajevu. A na Radio Županji, Dinkove pjesme “Između Tuzle i Mostara” i “Maya“, bile su hit omladinskog programa i veoma omiljene kod slušalaca. Nažalost, privatni problemi spriječili su Dinka da nastavi rad na ovom projektu i long play ploča nije snimljena.

"BOSANSKI LONAC", "OKTOPOD", "VITAMIN C" I PRODUCENTSKI RAD U TUZLI

U vremenu poslije 1984. godine Dinko je sarađivao sa raznim muzičarima. Svirao je u grupi “Bosanski lonac” sa Pikijem Kikićem, Ivanom Mihaljevićem i Šimetom Sitarevićem.
U isto vrijeme Dinko je bio angažiran i sa šamačkim “Albatrosom” gdje su svirali Ljubiša i Brano Tovirac, Meca Šapić i Branislav Bane Lukač. Osim Ljubiše u Bosanskom Šamcu i Bane Lukač je bio poznat kao izvrstan muzičar - multiinstrumentalista: svirao je gitaru, bass gitaru i usnu harmoniku. U posebnim prilikama, kada su svirali maturske večeri ili proslavu nove godine, Dinko bi okupio oba banda i tako ujedinio raznoliki repertoar: od folka i sevdalinke, pa do pop, rock i blues muzike. Tako su ovi muzičari mogli zadovoljiti ukus raznolike publike i svirati za sve generacije.
U jesen 1986. godine Dinko je pozvan da se pridruži modričkoj grupi “Oktopod” koju je vodio Tihomir Mišić.
Na bubnjevima je svirao Senad Sojka Berbić, a kasnije im se priključio i Sead Huskić na bassu. Grupa “Oktopod” je svirala redovne igranke i koncerte sa poznatim zvijezdama jugoslovenske i bosanskohercegovačke estrade. Imali su stalni angažman u Johovcu, Osječanima i Podnovlju, gdje se na igrankama moglo okupiti i do hiljadu-dvije gledalaca sedmično. Tihomir i ekipa svirali su sa: Željkom Bebekom, “YU grupom”, sarajevskom “Crvenom jabukom”, “Valentinom”, ali i sa: Šabanom Šaulićem, Mehom Puzićem, Duškom Kulišem, Amelom Zuković i drugima. Poznati su njihovi koncerti, svadbe i igranke gdje su se znali udružiti i sa “Albatrosima” u neku vrstu posavske super-grupe gdje se na bini znalo izmijeniti i desetak odličnih muzičara.
Ali nemirni duh Dinku nije dozvolio stagnaciju. Već početkom 1989. godine on napušta “Oktopod” i u Gradačcu sarađuje sa mladim muzičarima iz grupe “Vitamin C” .
To su bili Njegoslav Lazić (vokal), Edin Soldin (gitara) i Davor Kristić (klavijature) . Sa njima Dinko kao gitarista, aranžer i producent odlazi u Zagreb gdje snimaju autorski materijal. Tada mijenjaju ime u “Orient Express” . Njihove pjesme: “Još sam živ” i “Da te pogledam” bile su veoma popularne u Gradačcu i okolini. Snimci su emitovani na radiju i u kafićima, a u disko-klubu gradačačkog sajma momci su načinili amaterski video zapis.
Dinko je putovao u Njemačku, pa iz Hamburga donio mali portabl studio za snimanje na kome je od 1990. pa do 1992. godine snimao mlade modričke i gradačačke muzičare. Tada su, između ostalih, kod Dinka snimali: Slađana Petrović iz Gradačca, “Horoskop” i “Milky Way” iz Modriče. Ti snimci bili su vrlo uspješni, a Dinko je sa odličnim gitarama i pretpojačalima počeo da se ozbiljnije bavi producentskim i aranžerskim poslom.
Za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine Dinko prelazi u Tuzlu, osniva “Dodo studio” i bavi se snimanjem mladih tuzlanskih grupa. Tada su svoje prve snimke napravili: “Incident”, “No Comment”, Vlado, Raza iz Gračanice i “Outsideri” iz Lukavca.
Dinku su u studiju bili saradnici Josip Mišo Čoja i Sevret Nuta Barčić, veterani iz poznatih tuzlanskih grupa. Mišo je svirao gitaru i bass, npr. u grupama “Robinzoni” i “Juniori”, a Nuta bubanj u grupi “Sezam”. U vremenu najžešćih ratnih zbivanja 1993. godine, Dinko je svirao u Jazz Big Bandu RTV Tuzla pod dirigentskom palicom profesora Čestmira Dušeka iz Tuzle i ponekad Emira Nuhanovića iz Sarajeva. Jazz band je svirao uglavnom aranžmane Glenna Millera i imao nekoliko zapaženih nastupa u Domu armije Tuzla i na ratnoj olimpijadi u Mejdanu. Dinko je tada upoznao Mirsada Meškovića Meška, vrsnog kontrabasistu i sa njim 1998. godine svirao evergreen na matinejama u barovima kod vojne baze u Dubravama (Camp “Eagle”) i u kafićima na tuzlanskoj Kapiji. Sa njima je ponekad svirao i gitarista Senad Osmanović Grof.
Svega nekoliko mjeseci u 2000. godini Dinko je sarađivao sa grupom “Boja noći” iz Gračanice. Odsvirali su matursko veče u Domu kulture Gračanica i još nekoliko nastupa.
Narednih nekoliko godina Dinko je pripremao autorski materijal: 16 pjesama bluesa i balada koje su snimljene kao CD uz knjigu “Daroga za Katmandu“. Dio tog programa izveden je 2005. godine na Gradačačkim književnim susretima u duetu sa mladom pjevačicom iz Tuzle, Ilonom Hot. “Dinko & Ilona” izveli su Dinkovu pjesmu “Bosno, zemljo - rodni zavičaju” i pjesmu Hasana Kikića “Posavina pjeva” koju je Dinko preradio i aranžirao posebno za tu priliku. Inserti njihovog uspješnog nastupa bili su prikazani na nekoliko kantonalnih TV stanica.

"JAMES JOYS ROLS ROYCE BAND" (2006)

Iduće, 2006. godine, Dinko je svirao sa gradačačkim sastavom “James Joys Rols Royce Band” . Tu grupu vodio je kompozitor, gitarista i pjevač Edo Muftić, a sa njim su još svirali i basista Sanjin Vosanović, klaviristkinja Dina Vosanović iz Brčkog i bubnjar iz Sarajeva Mahir Bostandžija. Bend je u Gradačcu vježbao neko vrijeme Muftićev autorski materijal i nastupio na Muzičkom festivalu Zelenkovac kod Mrkonjić Grada.
Na poziv starog prijatelja Zorana Ristića iz Osječana, grupa “Oktopod” u sastavu: klavijaturista Tihomir Mišić (Toronto), bubnjar Senad Berbić Sojka (Tarevci), basista Sead Huskić (Gradačac) i gitarista Dinko Delić (Tuzla) održali su reunion igranku, 27.07.2013. godine. Pred više stotina gledalaca svih generacija “Oktopod” je u Osječanima podsjetio na dane “ponosa i slave“. Nastup je ozvučavao Fuad Begović iz Gradačca sa razglasom i osvjetljenjem od nekoliko hiljada watti, a ton majstor je bio Musa Delić, takođe iz Gradačca.



DINKO KAO PJESNIK I PISAC KRATKIH PRIČA, PROZNIH CRTICA, STUDIJA I ESEJA

Dinko je još kao dijete mnogo čitao. Dešavalo se da jedan dan u biblioteci podigne pet knjiga (za djecu), a sutradan da ih vrati i traži još. “Gutao” je bajke, romane, priče i pjesme, stripove i filmove - sve do čega je mogao doći. I ta ljubav prema knjizi pratila ga je čitavog života. U gimnaziji bio je član dramske sekcije kad su izvodili inserte “Bukvi” Hasana Kikića, a predstavljao je gradačačku gimnaziju i Bosnu i Hercegovinu na takmičenju pjesnika srednjoškolaca u Kikindi 1976. godine.
Da istaknemo, nakon završenog Filološkog fakulteta u Beogradu Dinko je studirao i postiplomske studije: kurs sociologije književnosti (1982-1986) na Filološkom fakultetu u Beogradu i, kasnije, kurs postmoderne književnosti (2002-2006) na Filozofskom fakultetu Tuzla. Ali, što zbog životnih izazova, što zbog nemirnog duha, nije magistrirao. Poslije diplome, 1980. godine, Delić je radio u srednjoškolskom centru i u gimnaziji u Gradačcu kao profesor jezika i književnosti, svirao i bavio se pisanjem poezije, komponovanjem rok-muzike i radom u amaterskom pozorištu. Sa amaterskim pozorištem iz Gradačca imao je zapažene nastupe na Radio Gradačcu i na Rovinjskoj fešti 1987. godine.
A u ratnoj Tuzli, 1994. godine, Dinko Delić je radio na osnivanju Neovisnog Radija "Hayat" Tuzla i bio prvi muzički urednik te redakcije koju je ispočetka vodio Nisvet Džanko. Svojim pedagoškim, književnim i muzičkim iskustvom Delić je pomogao mladim novinarima i spikerima u prvim medijskim koracima. Od 1995. godine Delić radi za OXFAM, nevladinu organizaciju iz Engleske, i u gimnaziji "Meša Selimović" Tuzla realizuje tribine uz atraktivne teme iz medicine, sociologije i umjetnosti - u odnosu na svakodnevne probleme iz života mladih.
Od 1996. do 1997. godine Delić je sarađivao sa raznim nevladinim organizacijama i kulturnim institucijama u Sarajevu i Tuzli. Mogu se izdvojiti: promocija književnog časopisa "Lica", oktobra 1996. u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, Soros workshop "Leteća učionica i radionica", LUR br. 4, novembra 1996. godine u Bosanskom kulturnom centru Mostaru i Soros LUR br. 5, jula 1997. u "Euro-clubu" u Sarajevu.
Od 1997. godine Dinko Delić je učesnik programa Soros Debatnog Centra Sarajevo pod vođstvom Sanje Vlaisavljević u realizaciji Karl Popper i parlamentarne debate u srednjim školama BiH. Kao trener Delić tada vodi debatni klub "Pappagallo" smješten u Domu mladih Tuzla. U Domu mladih, oktobra 1997. Delić je organizirao promociju književnog časopisa "Album" iz Sarajeva.
Međunarodni centar za mir u Sarajevu 1998. godine objavio je zbirku pjesama Dinka Delića Opljačkani sarkofag. Promocije su organizirane iste godine u Domu pisaca u Sarajevu, u biblioteci Gradačac i biblioteci Tuzla, te u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj. Iste godine Delić je učestvovao na XIX Kikićevim susretima u Gradačcu, a skupa sa osobljem Javne biblioteke "Alija Isaković" Gradačac pokrenuo objavljivanje prvog broja književnog časopisa "Diwan". Drugi broj "Diwana" izašao je 1999. godine.
Radeći kao saradnik Doma mladih Tuzla, Delić je 1999. bio koordinator programa Infocentra za mlade u saradnji sa francuskom nevladinom organizacijom DIA iz Marseillea i učesnik studijskog putovanja u Paris, Lille i Marseille u februaru 1999. godine. Tokom proljeća 1999. u Tuzli Delić je koordinirao projekat "Omladina, politika, demokracija". U saradnji sa Jevrejskim svjetskim servisom USA. Dom mladih Tuzla bio je domaćin ovog seminara sa uglednim predavačima iz Sarajeva i Tuzle (Vladimnir Premec, Zdravko Grebo, Nedžad Ibrahimović) . Kao koordinator projekta Dinko Delić bio je i priređivač biltena "Omladina, politika, demokracija" koji je objavljen krajem 1999. u izdanju Doma mladih Tuzla.
Iste godine Delić je učestvovao na XX Kikićevim, preimenovano: Gradačačkim književnim susretima, na Jazz Festu "Zelenkovac" 99 u Mrkonjić Gradu, te na Tuzlanskim danima poezije. Takođe, Delić je sarađivao kao voditelj na seminaru kreativnog pisanja u Sarajevu skupa sa Rankom Milanovićem, urednikom časopisa "Album", radeći za njemačku nevladinu organizaciju Schueler Helfen Leben. Polaznici te škole bili su mladi pisci i novinari iz cijele BiH. Delić je 1999. organizirao i promociju književnog časopisa "Kolaps" iz Mostara u Domu mladih Tuzla i u Jazz clubu "Punto" u Tuzli. Tako se Dinko upoznao sa Mehmedom Begićem i Markom Tomašem s kojima će godinama imati plodnu književnu saradnju. U novembru 1999. Delić je imao i samostalno veče poezije u Cafeu "Stella" u Sarajevu, u organizaciji časopisa "Album", gdje je kao specijalni gost nastupio i Alija H. Dubočanin.
Od 2000. godine Dinko Delić je debatni klub "Pappagallo" uveo u sastav sekcija gimnazije "Meša Selimović" Tuzla, a kao trener Debatnog centra “Karl Popper” iz Sarajeva još od 1997. kontinuirano učestvuje u kreiranju programa "Za i protiv" Redakcije omladinskog programa RTVBiH u saradnji sa urednicom Majom Anzulović i rediteljem Slavišom Mašićem. Na inicijativu Debatnog Centra BiH, 2000. godine, Delić je kao trener senior osnovao i klub parlamentarne univerzitetske debate na Filozofskom fakultetu Tuzla i skupa sa trenerima klubova iz Sarajeva, Zenice i Bihaća otpočeo implementaciju programa parlamentarne debate za studente BiH. Iste godine Delić je radio za NPA (Norwegian People’s Aid) kao konsultant na projektu razvoja zajednice povratnika u opštinu Modriča u Republici Srpskoj. Od marta 2001. do oktobra 2002. godine radio je kao pedagog u Dječijem selu SOS Kinderdorf International u Gračanici gdje je osnovao i debatni klub.
Druga knjiga Dinka Delića pod naslovom Bosanska knjiga mrtvih objavljena je 2001. godine u Mostaru u izdanju Alternativnog instituta (urednik Mehmed Begić) i promovisana u Sarajevu u knjižari “Buybook”. Naredna izdanja "Diwana" (dvobroj 3-4, 5-6 i 7-8) pojavila su se iz štampe 2000, 2001. i 2002. godine sa Delićem kao urednikom na čelu obnovljene redakcije. "Diwan" se već za prvih pet godina izlaženja nametnuo kao jedan od najinteresantnijih bosanskohercegovačkih književnih časopisa.
Dinko Delić nastupao je (2003-2018) na mnogim književnim manifestacijama u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Maleziji. Od toga mogu se izdvojiti: Sarajevski dani poezije, Mostarsko književno proljeće, prezentacija časopisa "Album" u Ljubljani, XXXII Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju, II Begićevi književni dani u Tuzli, "Eurozine" konferencija u Beogradu, Kuala Lumpur Poetry Reading i Cesarićevi dani u Požegi, te Stih u regiji u Zagrebu i Zagorju.

Dinko Delić bio je predsjednik Savjeta Gradačačkih (Kikićevih) književnih susreta (2003-2006), a časopis "Diwan" uređivao je do 2006. godine (br. 17-18). A od 2006. godine kao urednik radi honorarno u izdavaštvu. Treća knjiga Delićeva, "Daroga za Katmandu" objavljena je 2020. godine u Tuzli kao multimedijalni projekat. I promovirana je iste godine u Alumni centru Filološkog fakulteta u Beogradu i na Drugom programu Radio Beograda. Zanimljivo je da se ta promocija “Daroge” na Filološkom fakultetu održala u istom onom prostoru gdje je Dinko izveo performans svoga prvog samostalnog koncerta 1980. godine. Neke od pjesama sa tog koncerta “putovale” su kroz vrijeme i “mijenjale haljine” svih tih 40 godina.
Izdavač Repro Karić Tuzla u “Darogi” objedinio je 46 pjesama, 37 ilustracija i 16 songova sa notnim zapisima i štampao ilustriranu knjigu i muzički CD. A za tako rijedak izdavački poduhvat pogovor je napisao Arsen Dedić.
Tekstovi Dinka Delića prevođeni su na engleski, poljski, njemački, malajski i makedonski jezik. Dinkova poezija uvrštena je u pregled Savremena bošnjačka književnost, časopis CYM ("Spisanie za umetnost"), br. 38, CKI, Štip 2003. godine; u antologiju Poezija i humanizam malajskog Instituta za jezik i književnost u Kuala Lumpuru 2004;
antologiju biblioteke "Harfa" Međunarodnog centra za mir u Sarajevu 2006; antologiju Treća riječ: postsocijalistička poezija, Monsoon Edition, Calicut (Kerala, India) 2007; antologiju Marka Vešovića Da je barem devedeset treća, Dobra knjiga, Sarajevo 2009; antologiju Hadžema Hajdarevića, Do potonje ure, panorama novog bosanskohercegovačkog pjesništva, CDK, Bijelo Polje 2010. godine i antologiju Ervina Jahića Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana, KDBH Preporod, Zagreb 2012.
Dinko Delić objavljivao je pjesme, kratke priče, eseje i književne studije u web-izdanjima: Muse Apprentice Guild (USA), CEEOL (Njemačka), Eurozine (Austrija), Gangway (Australia-Austria), LitKon (Hrvatska), Balkanski književni glasnik (Srbija) i Blesok (Makedonija), te u časopisima i novinama: Tema, Zarez, Poezija, Bošnjačka pismohrana, Behar i Sapho (Hrvatska), Književna kritika, Gradina i ProFemina (Srbija), CYM (Makedonija), Ars (Crna Gora), Balcanis (Slovenija), Szescsetszescdziesiatszesc (Austrija), Kartki i Ha!art (Poljska), Putokaz, Književna revija, Iza, Razlika/Differance, Most, Lica, Forum Bosnae, Album, Odjek, Godišnjak Preporoda, Ostrvo, Hrvatska misao, Život, Status, Prosvjetni list, Kolaps, Riječ, Motrišta i Diwan (BiH).
U pripremi za štampu su Dinkova zbirka izabranih stihova “Gitarske i druge pjesme” i knjiga eseja, studija i publicistike .

KNJIGA „OPLJAČKANI SARKOFAG“

Svoju prvu knjigu Dinko je napisao u Tuzli od 1994. do 1996. godine. Knjiga je malim dijelom sastavljena od predratnih tekstova, a najvećim dijelom sačinjava je ratni rukopis.
Objavljena je 1998. godine u Sarajevu pod naslovom „Opljačkani sarkofag“ . Sadržaj knjige su kratke forme: pjesme, prozne crtice, priče i eseji. O tekstovima u knjizi svoje mišljenje su napisali i recenzenti: književnik Alija H. Dubočanin i prof. Enver Kazaz. Evo kratkih izvoda iz njihovih recenzija:

Jasno i temeljno odsvirana mladost (Alija H. Dubočanin)

"Opljačkani sarkofag" nije knjižica pjesmuljaka, naprotiv, na ovakvim knjigama mnogi pjesnici temelje svoju književnu egzistenciju. Delić progovara zamašno, obuhvatno, po vremenskoj vertikali, i horizontali, progovara cijelim ljudskim iskustvom, svojom ne malom lektirom, kojom se, još kako, zna i poigrati, potom, sasvim estetski relevantno, ironizirati. Dakle, ovaj književnik, ponad svih svojih tema i temica stavlja znak pitanja, razgovara, sad tvrdo, sad lirski, sa datim mu vremenom, govori - znači - jedna ljudska sveukupnost. Cijela knjiga nije sačinjena od povremenih lijepih pjesama, niti se na mikroplanu ističu neki lijepi stihovi, ni atraktivne sintagme, a ni leksika kojom bi se htjelo nadoknaditi štogod od lirskog nedostatka, naprotiv: rukopis je tako ujednačene vrijednosti iza koje jasno osjećamo čovjeka kojem je još kako i stalo i važno da govori, i, on to čini jasno, beskompromisno, samouvjereno ponekad, pa rukopis djeluje kao jasno i temeljno "odsvirana" mladost, uključujući tu i iskustvo rata za BiH. Ali to tek treba vidjeti: tu će se pomiješati svjetovi: "Izbjeglice", a tik uz njih "Noć karnevala u Riu".

Ogoljavanje svijeta (prof. Enver Kazaz)

U poplavi poezije obrazaca i šabloniziranog rekvizitarija koja svoj korijen ima u zasadima nadrealističkog, čak romantičarski patetičnog shvatanja pjesme, ovaj rukopis je toliko osvježenje da ponekad djeluje i šokantno. Kod Delića predmeti jesu ono što zaista čine u stvarnosti, pa pjesma naoko izgleda kao racionalan opis stvarnosti, stanja duše, pa čak i racionalan ispis emocije. Iza prividnog racionalizma stoji zapravo discipliniran odnos prema stilu, koji niti jednom u cijelom rukopisu nije ponovio tradiciju na stilskom planu. Delić ne pjeva u grču, već nakon grča, pa utisak o racionalističkom pristupu pjesmi prenebregava njenu ironijsku dimenziju, pa ponekad i sarkazam, kao npr. u pjesmama "Biografski podatak", "Paunovi" i "Prvobitni grijeh". Mikroanaliza bi pokazala da ove pjesme polaze od ironijskog odnosa spram svijeta, ali to nije tek ironija, već ogoljavanje svijeta do njegove suštine u postupku skidanja vela iluzije sa privida njegovih vrijednosti. Ništa, dakle, u svijetu nije onako kako to daje automatizam percepcije, nego je onako kako to proizlazi iz grča nagomilanog iskustva.
Iz knjige Dinkove knjige „Opljačkani sarkofag“ pročitajte ove stihove:

Mikrokosmička enigma

Mogu li vječno
dva tijela
zauzimati
prostor?
Je li šuplje jedno
ili drugoga nema;
i
koliko je istovremeno:
jedan
ili dva?
Ako prostor
(ne mora biti jedan), nije - ili jeste - isto što i
vrijeme
koje ne mora biti isto (ali može),
zauzmu tijela:
istovremeno tačno biva
pogrešno.

„BOSANSKA KNJIGA MRTVIH“

Druga Dinkova knjiga „Bosanska knjiga mrtvih“ štampana je 2001. godine kao rezultat plodne saradnje sa mladim pjesnicima i muzičarima iz Mostara:
Mehmedom Begićem, Markom Tomašem i Nedimom Ćišićem. Oni su bili osnivači nevladine organizacije Alternativni institut, časopisa i biblioteke „Kolaps“, a kasnije i časopisa „Iza“. Alternativni institut bio je izdavač i promotor ove druge Dinkove knjige.
Tekstovi iz "Bosanske knjiga mrtvih", formirani su od 1997. do poĉetka 2001. godine. Rukopis "Bosanske knjige mrtvih" varira motive koji se mogu naći i u "Sarkofagu" pa obje knjige valja smatrati za cjelinu. Za „Bosansku knjigu mrtvih“ pročitajte izvode iz recenzija prof. Nedžada Ibrahimovića i pjesnikinje Feride Duraković.

Poetika i energija razlike (prof. Nedžad Ibrahimović)

Dugo se u bosanskoj poeziji nije pojavila slična knjiga u kojoj su ključne riječi: Rock & roll, Deep Purple, fender stratocaster, sex, ljubav, Bosna, rat, pivo, Harley Davidson, postmodernizam…
Dobrovoljno ali i očigledno po vlastitoj vokaciji skrajnut od pomodnih poetskih tokova i "nacionalno-humanističkih" paradigmi opjevavanja svih mogućih i bezbrojnih tragedija trenutka, vremena i toposa, Delić se pojavljuje kao re-kreativni duh, pazite sad, beat-pjesništva.
Da ništa drugo, u ontološkom pogledu, nije oživio osim margine (rockeri, fuckeri, loveri, vagabundi i antiideolozi), a jeste, Delić bi zaslužio svoje mjesto u iznova konstituirajućem studiju bosanske književnosti. Uspjevši ovim rukopisom, u pravi čas, progovoriti o mraku ali i o spasu, o zlu ali i o dobru, o ideologiji ali i o životu (što je na apsolutno suprotnom kraju), o ljubavi ali i o sexu, o putu ali i o smrti, Delić je u našem pjesništvu povukao jednu duboku brazdu osobnosti, uvjerljivosti i višestrane i višestruke vrijednosti.

Neobićan oblik autobiografije (Ferida Duraković)

Pošto smo se davno dogovorili (Ko?) da književnost podijelimo, između ostalih podjela, na poeziju i prozu pa da ih onda tako i objavljujemo, Dinko Delić, razbijač konvencija s kućnim odgojem, odlučio je da i suprotan slučaj - kombinacija poezije i proze, može dobro da funkcionira, pa nam je ponudio knjigu koja skače s puste poezije na pustu prozu, sa lirike na esejistiku, sa pjesme na priču, etc. Ne znam kako će drugi, ali meni se ovo čini provokativno i dobro.
Ova je knjiga neobičan oblik autobiografije, priča o bježanju iz knjiga da bi se još žešće u njih vratilo. Delićeve pjesme su, hajde da kažem, lirsko-političke, jer "uz jednu Beatrice, Lauru i Lenku Dunđerski čitaoci će izgovarati ime male Mukelefe kao dokaz da su sva imena dobra za prave ljude." Delić, na sreću, u svojim pričama i pjesmama nema bošnjački kompleks niže/više vrijednosti, što je zorno u recentnoj literarnoj produkciji posljednje decenije, s pojačim razlogom, ali on svoju poetiku smješta u kontekst koji ne podrazumijeva opoziciju nisko-visoko, nego negdje dizdarevićevski 'nako sredinom.
Ovo je, u stvari, jedna dobra šizofrenična knjiga. Ona od tebe traži da se trudiš, da ne prelijećeš tek tako preko njenih otvorenih i zatvorenih značenja, provokativna je i pametna - Dinko Delić je u svemu ovom "civiliziran indijanac s europskom kulturom & osobnom kartom". Valja mu vjerovati, inače nema poezije, makar njegove.
Iz “Bosanske knjige mrtvih”, za vas sam izabrao ove stihove:

Prizivanje duha

Mrtvi mi šapuću da
pišem,
jer žrtve, bar, znaju
šta je istina, a šta laž. Naivni
mrtvi.
Moje
književno perce kap je
na vodopadu što curi preko vrha
u
rupu bez dna.
A
plima strave može da bira pisca
među majstorima što pišu
epizode
u istorijskoj buni protiv zla. Šapuću
mrtvi
kao lišće što pada iz groba
u već toliko puta perom
zloupotrebljeni
raj.

KNJIGA “DAROGA ZA KATMANDU”

Treća Dinkova knjiga “Daroga za Katmandu” sa Dinkovim pjesmama i muzičkim CD-om je multimedijalni književno-muzički projekat sa ilustracijama Bojana Bahića iz Los Angelesa (USA). Bojan je slikar akademac sa sarajevske ALU koji je, po ocu, porijeklom iz Gradačca.
Fotografije upotrebljene za ilustracije u „Darogi“ autentični su foto-zapisi (1973-2003) iz muzičkog, porodičnog i studentskog života autora knjige Dinka Delića.
Ali dokumentarnost nije bila primarni kriterij za izbor neke do njih, već asocijativnost i vizuelna atraktivnost. Dio fotografija snimljen je u Kathmanduu (Nepal), a djelo su Raše Sekulovića, književnog prevodioca i putopisca iz Beograda. Uzorci Sekulovićevih fotografija preuzeti su sa izložbe organizirane u Beogradu u galeriji ArtGet 2002. godine.
Od izabranih fotografija i uzoraka, postupkom uzorkovanja i citatnosti u ready made maniru, dizajner Bojan Bahić iz sunčane Kalifornije načinio je slikovne paralelne dimenzije knjige. Te dimenzije izrastaju iz ilustracija, iz jezika pjesama i njihovog muzičkog zvuka sa CDa. Tako se ova knjiga kao muzička kutija čitaocima otvara pluralno, nalik na umjetničku bilježnicu ili sanduče Marcela Duchampa.
A CD uz knjigu produciran je bez ritam sekcije i sa akustičnom gitarom, uz redukovanu upotrebu električne gitare i klavijature. Sve to u namjeri da se minimalizmom dočara izvorni zvuk prvobitnih izvođača bluesa. Snimanje je obavljeno u "Pirana" studiju Nedima CJ Hadžića u Tuzli a remastering u studiju "MAT" 2005. godine. Notne zapise pripremio je Dragan Divjak, profesor srednje muzičke škole Tuzla. No, moderniju verziju remasteringa u studiju „Octopus“ uradio je Tihomir Mišić iz Toronta (Canada) 2020. godine.
"Daroga za Katmandu" imala je dugačak i kompliciran put. Njene pjesme pisane su i komponovane čak od 1975. do nama bliže 2005. godine. I dugo je čekala ta knjiga da bude objavljena, sve do 2020. godine. "Daroga" je, inače, ruska imenica koju prevodimo kao „cesta“ ili „put“, a Dinko se, kao što je zabilježio Amir Misirlić u svome osvrtu na knjigu, poigrao u nazivu knjige i spojio glavni grad Nepala Katmandu kao mjesto hodočašća zapadnog hipi-svijeta, s ruskim jezikom, što je već samo po sebi pažnje vrijedno.
U pogovoru "Pobratimstvo lica u nemiru" za Delića je veliki Arsen Dedić napisao: „Kao pjesnik-pjevač usporediv je i neusporediv. Našli bismo dodirnih točaka s pjevačima bluesa ili countrya, ali to je posve nebitno. Njegov je izraz osobit i usko vezan uz podneblje BiH iz kojeg dolazi. Koliko god se to naivnijem slušatelju ne činilo. Izuzetno je čuti to sazvučje, to dvozvučje dvaju tako udaljenih a tako spojivih idioma (uz sve pohvale glazbenicima na CDu). Njegovo pjesničko pismo je radikalno. Referira se na sve oko sebe; zavičajno, političko, erotično... S punim pravom. Dinko treba ostati odgovoran najprije sebi, da bi mogao odgovarati drugima. On nije i ne smije biti glasnogovornik ničeg potrošnog. U vremenu posvemašnje autorske suše, koja godinama
uništava ovaj krajolik - on je glas vapijućeg u pustinji ili (krležijanski) "glas vapijućeg u opereti". Njegovi kantautorski listovi melem su i za moje premoreno uho i dušu.“
A u recenziji, prof. Julijana Matanovi ć, između ostalog je napisala: „Zbog dojma i okusa koji u čitatelju ostaju poslije prolaska ovom knjigom, toplo preporučam slikopis Dinka Delića svima koji će ga podvrgnuti medijskoj kušnji. Ne samo zbog svoje ocjene, daleko više zbog slutnje da će mi na njoj biti zahvalni oni koji će misleći na Bosnu - kakvu i ja ovdje želim - pjevušiti autorove stihove. I doživljavati ih kao dijalog intimnog i javnog (svojevrstan reality poetry) kao komadiće radikalne autobiografije. Dakle prepoznajući ih.“
Čitajući recenziju pisca, publiciste i rock kritičara Amira Misirlića izdvojio sam jednu rečenicu koja mi se učinila ključna za razumijevanje Dinkove poezije: "Delić se poigrava kulturalnom ikonografijom, zatim vas jednostavnošću vodi do ivice banalnosti, a onda neobičnim rješenjima, nesvakidašnjim sklopom riječi, natjera da njegove pjesme ponovo iščitate, ali iskosa, iz perspektive koja na njih baca drugačije svjetlo".
Kao kruna muzičkog i književnog rada Dinka Delića, “Daroga” je završena 2008. ali je otežavajućim sticajem okolnosti štampana tek 2020. godine. Izdavač je Grafička kuća “Repro-Karić” iz Tuzle.
Ovo je moj izbor stihova iz knjige “Daroga za Katmandu”:

Bosno zemljo - rodni zavičaju

Da mi nude šeici sve blago bez broja,
ne bi' tebe, Baščaršijo, ostavio moja.
Da mi nude šeici sve gradove svoje,
ne bi' nikad ostavio Sarajevo moje.
Da mi nude šeici naftna polja toja,
ne bi' tebe, Bosno, ostavio moja.
Ne bi' behar za zlato mijenjao,
ne bi' sevdah za dragulje dao.
Bijelu kulu šeici nemaju
u Gradačcu, u rodnome kraju;
tog meraka u mjesecu maju;
Bosno, zemljo, rodni zavičaju!

Imam čast da prvi objavim ovu pjesmu na YouTube u video klipu kojeg sam napravio uz pomoć mog sina Sanjina. Pjesmu “Bosno Zemljo – rodni zavičaju” možete poslušati ovdje.



UMJESTO KRAJA: “ČUVAR IZ GUBLJENE STVARNOSTI”
(AUTOPOETIČKI TEKST DINKA DELIĆA IZ “BOSANSKE KNJIGE MRTVIH”)


Kada istoričari budu izučavali biografiju pisca sa inicijalima D.D. mnoštvo pojedinosti ostaće nejasno, jer je život nesvodiv u facta. Jer duh ovog ljudskog primjerka spada u generaciju koja uzor nije našla u herojima kao što su: Clinton, Tito, Che Guevara, Hemingway, papa, Mao i ajatolah Homeini.
Naprotiv, odrastao je uz likove kao: Tarzan, Odisej, Bugs Bunny, Ziggy Stardust ili Ben Hur. Taj hybris doveo je D.D. u džunglu gdje se družio sa čudesnom Alice i Yodom, tajnim učiteljem Jedija.
Naravno, pišĉeva percepcija vrijeme-prostora, što ga čovječanstvo uporno zove stvarnost, nije se mogla uporediti sa horizontom okruženja u kom je odrastao D.D. Zato je besmisleno u stihovima dotičnog tražiti uzrok propasti civilizacije za koju se on - nije ni rodio, ustvari - jer je potraga za srećom i pčela što siše sok u cvjetnjaku razgolićene Maye McBride bila ultimativno važnija od komunizma, fašizma i siromaštva pod čijom kapom je D.D. povremeno živio. Čak ni knjige što su ga budile iznutra, ili pokretne slike u koje bješe buljio prema vani, nisu mu mogle nadomjestiti neposredno iskustvo disanja. On je disao, disao i disao na prirodno umjetnički naĉin.
Nisu nevjerovatni, dakle, uzroci posljednje želje u oporuci nađenoj iza nestanka persone poznate kao D.D. Napisao je da - kad već ne shvata šta krije osmijeh Mona Lise koju na filmu fascinantno glumi Clint Eastwood, i suknja što je panično pritiskuje dolje Merilyn Monroe - ne želi biti čuvar izgubljene stvarnosti.
Kontraverzni D.D. strasno je želio znati do u detalje srž estetičkog života prije no stavi tačku na sličan svoj. I ode u Disneyland, ili Avalon i Atlantidu, na primjer, u vrijeme kad se još istorija nije pojavila kao duhovni pobačaj umjesto aurea aetas.

O Dinku Deliću možete pročitati više:
OVDJE ”.
OVDJE ”.
Vidi muzičku recenziju Dragutina Matoševića: OVDJE ”.
Intervju Dinka Delića na RTS, u emisiji Oko Balkana, čiji je urednik i voditelj Saša Ćirić, možete poslušati
OVDJE ”.
Mirza Avdičević

16.12.2020.

KAKO SAM POSTAO "ĐOKISTA" - KIKIĆ JASMIN IZ GRADAČCA



Dok razmišljam kako da započnem priču o čovjeku koji za sebe kaže da je "Đokista" i sam se prisjećam vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su se u bivšoj državi Jugoslaviji pošli održavati prvi muzički festivali narodne i zabavne muzike. Kad je u pitanju zabavna muzika pomenimo da je prvi festival organizovan u Opatiji 1958. godine u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner i održat ce se u životu narednih tridesetak godina. U tom prilično dugom vremenskom periodu nastupali su popularniji izvođači zabavne muzike, kao što su: Ivo Robić, Drago Diklić, Zdenka Vučković, Vice Vukov, Beti Jurković, Marko Novosel, Nina Spirova, Zoran Georgiev, Zafir Hadžimanov, Đorđe Marjanović, Lola Novaković, Dušan Jakšić, Anica Zubović, Marjana Deržaj, Gabi Novak, Ana Štefok, Tereza Kesovija, Maja Odžaklievska, Bisera Veletanlić, Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Lado Leskovar, Krunoslav Kićo Slabinac, Majda Sepe, Zdravko Čolić, Korni grupa, Indexi, Leb i sol, Den za den, Novi fosili, Pepel in kri i drugi. Od 1973. do 1976. u okviru Opatijskog festivala birao se i predstavnik za nastup na Eurosongu, ali zbog loših plasmana JRT je odustala od slanja predstavnika u razdoblju od 1977. do 1980. (nešto slično napravili su i Italijani). U tom periodu za Opatijski festival opada interes publike ali i izvođača, tako da se Festival gasi sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu formirani su i mnogobrojni drugi festivali, od kojih svakako treba pomenuti: Splitski festival, Beogradsko proljeće, Festival u Skoplju, Vaš šlager sezone u Sarajevu i još mnogi drugi. Poslije ovog kratkog uvoda nastavimo našu priču sa osnovnim biografskim podacima o našem Jasminu. Jasmin je rođen 31.05.1952 godine u Modriči kao treće dijete majke Almase (1923.) i oca Mustafe Kikića(1920.). Obzirom da je Jasminov otac Mustafa rođen u Gradačcu i brat je od našeg poznatog književnika Hasana Kikića, mnogi će se vjerovatno zapitati kako je došlo do toga da Jasmin bude rođen u Modriči. Razlog tome je, što je Jasminov otac kao vojno lice sa činom majora a nešto kasnije i činom potpukovnika, bio raspoređen na dužnost u grad Prilep, Republika Makedonija. Tamo su rođena i Jasminova starija brača, Sead (1947.) i Safet (1949.) . Kad je trebao da se rodi junak naše priče, obzirom da je njegova majka Modričanka, otišla je kod svojih u Modriču i tamo rodila Jasmina. Godine 1957 Jasminov otac se sa porodicom vraća u Gradačac
i Jasmin upisuje osnovnu školu "Ivan Goran Kovačić", koja je tada bila smještena u zgradi Gimnazije na Gradini. Bili smo u istom razredu kod učitelje Amira Smajlovića i od tada traje naše prijateljstvo sve do danas. Za uspomenu na te dane ostala je i ova fotografija IV a. razreda.
Dok pišem ove redove prisjećam se jednog događaja kojeg ću kratko pomenuti. Naime, u tadašnjoj zajedničkoj nam državi Jugoslaviji, svake godine se obilježavao Titov rođendan na dan 25. Maja, što je ujedno bio i Dan mladosti. Između mnogobrojnih manifestacija koje su se održavale na taj dan, bio je i običaj da se iz svakog grada pošalje po jedan predstavnik koji će ići na glavnu rođendansku proslavu koja se održavala u Beogradu. Godine 1963. obilježavao se Titov 71. rođendan, a predstavnik iz Gradačca koji će ići u Beograd, bio je upravo naš Jasmin Kikić. Za uspomenu ostala je ova fotografija:

Poslije završene osmogodišnje škole ja upisujem Gimnaziju, a Jasmin nastavlja školovanje u Srednoj tekstilnoj školi " Đuro Salaj" u Zagrebu. Po završenoj školi zapošljava se u Industriji modne konfekcije: "KULA" u Gradačcu gdje radi kao tehnolog u proizvodnom procesu. Tu ostaje sve do 1988. godine i tada prelazi u Radnu organizaciju "Gradačački Sajam" u kojem prihvata posao tehnologa i šefa smjene Pogona kućne radinosti. Od 2005. radi kao glavni tehnolog u tekstilnoj privatnoj kompaniji "Tusko" u Tuzli, a na posao je svakodnevno putovao sve do 2014. godine kada odlazi u penziju.
Pored redovnog posla Jasmin je veoma aktivan i kao sportski radnik, a ljubav prema sportu naslijedio je od oca Mustafe, kojeg se mnogi od nas sjećaju kao trenera mlade ekipe fudbalskog kluba Zvijezda iz Gradačca.
Od svih sportskih disciplina najviše je zavolio odbojku, a bilo je to 1972. godine kada je ženski odbojkaški klub "Pelagićevo" iz Pelagićeva ušao u Prvu saveznu ligu tadašnje države Jugoslavije. Od toga dana Jasmin prati sve utakmice tog kluba i putuje u druge gradove kako bi bodrio svoje ljubimice. Već dugo vremena je član Upravnog odbora odbojkaškog kluba "Kula" iz Gradačca koji igra u Premijer ligi BiH, što je ujedno i najviši rang takmičenja u ovoj vrsti sporta. Kad je u pitanju njegov porodićni život recimo samo to da iz neuspjelog braka Jasmin ima sina Elvisa (1993.) A sada, vratimo se na početak naše priče i recimo kako je došlo do toga da Jasmin postane veliki fan pjevača zabavne muzike Đorđa Marjanovića. Naravno, prije toga recimo nekoliko riječi o ovom velikom pjevaču. Đorđe Marjanović rođen je 30. oktobra 1931. godine u Kučevu. Srednju školu (gimnaziju) završio je Požarevcu, a zatim je otišao u Beograd i upisao Farmaceutski fakultet (1950). Došao je do samog kraja fakulteta i postao apsolvent, kada ga je muzika u potpunosti uzela pod svoje i nikada nije diplomirao. Kao neko ko želi postati pjevač, prvi put se pojavljuje 1954. godine na audiciji koju je organizovalo Udruženje džez muzičara iz Beograda. Poslije toga prošlo je nekoliko godina da bi ga prepoznali kao budućeg pjevača. U međuvremenu, da bi zaradio nešto novca radio je na željezničkoj stanici na istovaru i utovaru vagona, raznosio mlijeko, bio prodavač novina i sl. Sticajem okolnosti dobio je posao inkasanta na Radio Beogradu. gdje je susreo djevojku koja je radila kao službenica u toj ustanovi. Zvala se Zlata Rakić. Pomogla je Đorđu savjetima od kojih je jedan bio da obavezno potpiše ugovor i da uzme honorar za svoj rad. Njih dvoje su se vrlo brzo sprijatelji, a 1959. godine napravili vjenčanje. Međutim taj brak trajao je samo nekoliko godina. U međuvremenu Đorđe je na Radio Beogradu upoznao neke pozorišne umjetnike i sa njima se često družio. Pošto je stalno pjevušio ubrzo je pozvan da otpjeva po jednu ili dvije pjesme na pozorišnim predstavama u pauzama pozorišnih glumaca kao što su bili Mija Aleksić Miodrag Petrović Čkalja i dr. Uskoro je dobio i priliku da statira u filmu “Svi na more”. Prvi uspjeh doživio je 1958. godine u Nišu kada je otpjevao pjesmu “Zvižduk u osam”. Među publikom je nastao pravi lom i nisu mu dali da ode. Otpjevao im je još tri pjesme, a onda se izvinjavao i govorio kako on ne zna više pjesama. Poslije Niša, Đorđe niže uspjehe sa pjesmama “Lazarela”, “O kakav mjesec”, “Stari frak”, “Volim te djevojčice” itd. Godine 1960. učestvuje na Opatijskom festivalu sa dvije pjesme, " Prodavač novina" i "Raznosač mlijeka" sa kojima osvoja tri nagrade. To je bio i prelomni trenutak i za našeg Jasmina. Iako je tada imao samo osam godina bio je zaljubljen u zabavnu muziku i dobro se sjeća Opatijskog festivala kojeg je slušao preko radio aparata. Od tada je zavolio Đorđeta i redovno prati sve njegove nastupe koje prenose tadašnji mediji. Sljedeće godine u Beogradu se održava festival “Zlatni mikrofon” i gle čuda. Đjorđe ne osvaja ni jednu od pet predviđenih nagrada, odnosno ni jedan od pet Zlatnih mikrofona koje je trebalo da dobije pet najboljih pjevača. Iz nekog razloga dodijeljene su samo tri nagrade, a među dobitnicima nije bio Đorđe Marjanović. Nezadovoljna publika bučno negoduje i na rukama iznose Đorđa iz dvorane Doma sindikata gdje se koncert održavao. TV prenos se prekida, a na ulicama se skuplja mnoštvo naroda. Bile su to prve demonstarcije nezadovoljne publike koja je na rukama nosila svog ljubimca sve do hotela Moskva, a onda su trazili da im tu, na otvorenom prostoru pjeva. Nije imao ni mikrofona ni muzike ali je imao podršku od oko 7000 hiljada ljudi koji su zajedno sa njim pjevali “Zvižduk u osam”, “Milorda” i druge njegove pjesme.
Od tog događaja Đorđetovi fanovi nazivaju se Đokistima, a u Beogradu se formira i prvi klub Đokista. Ubrzo počinju, kao pečurke poslije kiše, nicati klubovi Đokista i u drugim gradovima. Jasmin postaje član Đokista "Plave ptice" u Sarajevu, a 1974. godine osniva klub Đokista u svom Gradačcu u kojeg se odmah učlanjuje naša sugrađanka Ljubica Gligorević. Naš Jasmin je imao 12 godina kada je gledao TV prenos Đordetove pjesme "Vulkan". Pjevač je bio u bijelom odijelom, a na nagoma je imao i bijele cipele. Izveo je šou kakv se rijetko viđa i koji je toliko uticao na Jasmina da je ovaj odlučio uživo vidjeti svog ljubimca. Još je bio u osnovnoj školi kad se iz Gradačca zaputio prema Modrići da bi sjeo na voz za Sarajevo, a potom iz Sarajeva vozom otputovao u Beograd. Kad se našao na željezničkoj stanici u Beogradu, tek tad je shvatio da ne zna kako doći do Đorđeta. Srećom, imao je njegov broj telefona. Kad ga je nazvao Đorđe nije mogao vjerovati da ga Jasmin zove iz Beograda. Zaprijetio mu je da se nigdje ne udaljava i odmah krenuo prema njemu. Pokupio ga je i odvezao u svoj stan. Tek tada je saznao da Jasminovi roditelji ne znaju za ovo putovanje. Ne čekajući ni trenutka više nazvao ih je i rekao da je Jasmin kod njega i da se ništa ne brinu, jer će se on lično postarati da se Jasmin na siguran način vrati kući. Od tog dana pa sve do danas, desilo se bezbroj njihovih susreta koji nisu predstavljali samo susret jednog Đokiste i popularnog pjevača, već susret dva iskrena prijatelja. U svojoj karijeri Đorđe je održao četrnaest solističkih koncerata, a prvi je održan u Beogradu 1960. godine pod nazivom "Zvižduk u osam". Na sceni je uveo rokenrol ikonografiju: skidao je mikrofon sa stalka, skakao i valjao se po bini, svlačio sako i bacao ga u publiku. I što je najinterensatnije, sve ovo je radio četiri godine prije Mika Džegera. Godine 1963, Đorđe je otvorio novo poglavlje karijere u Sovjetskom Savezu. Tamošnja publika ga je od prvog trenutka fantastično prihvatila, jer je i njoj, kao i jugoslovenskoj nekoliko godina ranije, donio dah sa Zapada. Ne samo što joj je pjevao francuske šansone i italijanske kancone, nego joj je nudio i obrade Bitlsa, Enimalsa, Boba Dilana i drugih. Postao je toliko popularan da je na stadionu "Lenjin" imao petnaest uzastopnih koncerata, pjevajući svake večeri pred petnaestak hiljada ljudi. Odlazeći na nastupe u Sovjetski savez upoznaje Ruskinju po imenu Eli Nikolajevna sa kojom će dobiti troje djece. I pored silnih putovanja u Rusiju nije zapostavljao svoju karijeru na domaećem terenu. Kontinuitet je držao hitovima: “Potraži me u predgrađu”, “Medison”, “Da čekić imam ja” i “Romana”. Sedamdesetih godina se redovno pojavljivao na festivalima zabavne muzike, a posebno zadovoljstvo svojoj publici pružao je na tradicionalnim koncertima u beogradskom Domu sindikata i putujećem festivalu "Pjesma ljeta" koji se održavao u raznim gradovima širom Jugoslavije.
Festival "Pjesma ljeta" je dva puta održan i u Gradačcu kom prilikom je naš grad, kao najbolji organizator 1971. godine, dobio prestižnu nagradu "Zlatno Sunce", a 1972. drugu po redu nagradu " Zlatni cvijet". Pored Pjesme ljeta, Đorđe je gostovao u Gradačcu i za vrijeme održavanja Sajma šljive 1978. godine. Pjevao je na koncertu "Plave noći" u objektu poznatom po imenu Skenderija.

Osamdesetih godina, pred naletom rok muzike, posebno novog talasa, kao i pred ekspanzijom novokomponovanog folka na čelu sa Lepom Brenom, zabavna muzika je izgubila važnost i polako odumirla. Međutim, Đorđe nije izgubio svoju vjernu publiku kao ni stečenu reputaciju. Kao živoj legendi, dopušteno mu je sve, pa i “kolaboracija sa narodnjacima”. Njegova karijera je nesmetano trajala sve do 14. aprila 1989, kada je u Melburnu (Australija), gdje je gostovao na koncertu Lepe Brene, tokom izvođenja pjesme “Mene nema ko da žali” doživio moždani udar. Mada se oporavio i maja 2004. u Domu sindikata zvanično oprostio od pjevanja, njegova profesionalna biografija ipak se završila sa tim nesretnim koncertom u Melburnu. Vratimo se sada ponovo našem Đokisti, Kikić Jasminu i recimo da je počev od 1970. godine bio redovni posjetilac svih Đorđetovih koncerata. I ne samo posjetilac, već je na svaki koncert išao sjedeći u autu zajedno sa Đorđetom. Lično sa svojim ljubimcem obišao je mnoge gradove u bivšoj Jugoslaviji, a na tim putovanjima dešavale su se mnoge zgode i nezode, od kojih ću vam jednu ispričati. Bilo je to na koncertu koji se održavao na fudbalskom stadionu, a pored Đorđeta učestvovalo je još desetak drugih pjevača. Publika je od svih pjevača tražila slike i autograme tako da se formiralo nekoliko grupa gdje su pjevači dijelili svoje slike sa autogramima. Kao i uvijek, najveća grupa je bila oko Đorđeta, a naročito djevojaka. Obzirom da je Jasmin uvijek bio uz Đorđeta, tako se i ovaj put zadesio u toj velikoj gužvi. Jednog momenta je ugrabio priliku i izvukao se iz mase, te sve to posmatrao sa strane. Kad je Đorđetu ponestalo fotografija, rekao je djevojkama da on ide u autobus po nove slike, a one u međuvremenu neka zatraže autograme od Zlatka Pejakovića i rukom pokazao na Jasmina. Jasmin je u to vrijeme, poput Zlatka Pejakovića, nosio dugu kosu i bradu i zaista su imali neku sličnost. Djevojke su pohrlile prema Jasminu, a sve to, smijući se i mašući rukom iz autobusa, posmatrao je Đorđe. Poslije su se pri svakom susretu prisjećali tog događaja i od srca smijali. Takav je bio Đorđe. Dobročudan i veseo čovjek. Iako je bio zvijezda internacionalnih razmjera, brinuo je o svojim obožavaocima čak toliko da je obilazio njihove roditelje kada su bolesni, zabranjivao im da idu u klub Đokista dok ne poprave ocjene, kumovao kada su se ženili i udavali i sl. I našem Jaminu, Đorđe je bio ženidbeni kum. Kad je Jasmin služio vojni rok 1979. godine u Beogradu, Đorđe mu je napravio iznenađenje tako što je organizovao proslavu njegovog rođendana. Za vrijeme svoje karijere Đorde nikada nije promovisao poroke, njega nisu pratili skandali i nisu mu trebali tjelohranitelji. Bio je kao sav ostali normalan svijet. Zato su i danas mnogi njegovi fanovi spremni da pređu hiljade kilometara, da mu čestitaju rođendan i da mu kažu kako ga još uvijek obožavaju. I naš Jasmin je bezbroj puta bio na njegovim rođendanima i novogodišnjim dočecima, ali ove godine, zbog opasanosti oboljenja od korona virusa, COVD – 19, nije bio na proslavi Đorđetovog 89. rođendana. Ipak, čuli su se putem telefona i obojica su izrazila žaljenje što se nisu mogli vidjeti. Na kraju ove priče poželimo im obojici dobro zdravlje i susret iduće godine povodom Đorđetovog jubilarnog 90. rođendana..




O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

13.10.2020.

NAŠE GORE LIST - PISAC ROMANA, SENAD IMAMOVIĆ

NAŠE GORE LIST - PISAC ROMANA, SENAD IMAMOVIĆ

Započnimo ovu priču sa tumačenjem njenog naslova i pitanjem : Zašto je Senad naše gore list ? U prenosnom značenju odgovor je sljedeći: „List kojeg je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat, sada živi na toj drugoj gori, a lišce koje je ostalo, hvali se kako je nekad on bio list njihove gore“. U slučaju našeg Senada, koji je rođen u Gradačcu, život je odnio u Sarajevo, a mi se hvalimo kako je on naše gore list. Razloga za tako nešto imamo puno. Zato vam ovu priču pišem.
Senad je rođen 1952. godine od oca Imamović Safeta (1930 -2013) i majke Fatime (1931-2003), koja potiče iz poznate porodice bosanskih Filipovića. Gradačački Imamovići su takođe poznata porodica koja pripada širokoj lozi bosanskih Imamovića, iz koje je potekao i Senadov bilzi rođak Prof.dr.sc. Mustafa Imamović, dugogodišnji Profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Inače, Senadov otac Safet je završio srednju poljoprivrednu školu u Derventi gdje je upoznao svoju buduću suprugu Fatimu. Imao je nesreću da se školuje u napetoj političkoj situaciji kad se bivša Jugoslavija nalazila u ruskoj blokadi koja se zvala Informbiro tako da je sa nepunih 19 godina nepravedno upućen na Goli otok. Nije mu pomogla ni činjenica da je sa 13 godina bio u partizanima kao ratni kurir komadanta Franje Herljevića. Njegova Fatima ga je vjerno čekala i po izdržavanju kazne oni su svoju ljubav krunisali brakom. Poslije političke rehabilitacije Safet je imenovan za prvog upravnika novosnovanog poljoprivrednog dobra u Gradačcu, a ubrzo postaje prvi direktor preduzeća „Napredak“. Njegova supruga Fatima je dobila posao u opštini i bila je prva osoba koja je, kao žena, dobila posao u službi opštine Gradacac.
Kuću su imali u samom centru grada, na ulazu u ulicu poznatu kao Kadić mahala. U toj kući, Safet i Fatima su svili svoje gnijezdo i na svijet donijeli dvoje djece, Senada i njegovu sestru Sabinu.

Kasnije će ta kuća biti korištena za sjedište gradačačkog društva Crvenog krsta, a Safet će sa svojom porodicom preseliti u dvosoban stan "Napredkove zgrade”, preko puta poslovnog objekta gradačačke Pošte. Svoje školovanje Senad započinje u osnovnoj školi sa nazivom „Crvena škola“. I danas se rado sjeća svog prvog učitelja Softić Mehmeda.
Njegov život i školovanje u Gradačcu neće dugo trajati jer po državnoj direktivi 1960. godine Senadov otac biva imenovan za direktora izgradnje najvećeg voćnjaka u BiH čija lokacija je u Rakovica kod Sarajeva. To je bio razlog da cijela porodica seli u Sarajevo u kojem Senad nastavlja svoje školovanje. Poslije osnovnog školovanja nastavlje srednje obrazovanje u Prvoj gimnaziji, a potom završva i Pravni fakultet. Kao dipl. pravnik dobiva posao u Višoj upravnoj školi gdje radi u dekanatu kao sekretar sve do 1981 godine. Te godine Senad se ženi i formira svoju porodicu. Njegova izabranica se zvala Jasmina. U periodu od 1981-1992 godine su dobili dvoje djece. Kčerku Amelu i sina Mirzu. U tom periodu radio je u Pravnoj službi preduzeća „Sarejevo - Gas“. Po izbijanju rata 1992. godine Senad se uključuje u interventnu jedinicu za sanaciju gasovodne mreže u gradu koji je svakodnevno granatiran.
Nesretni rat koji se desio u Bosni i Hercegovini donio je velike i neočekivane promjene u Senadovom životnom putu. Po prvi put u životu uzeo je olovku u ruke sa namjerom da piše nešto za što ni sam nije znao da li će to biti knjiga ili samo odgovor na postavljena pitanja njegove kčerke. Uz puno rizika i odricanja sačuvao je sve što je zapisao, sačuvao je svoj život, ali ne i brak. Za odluke koje je donosio u ratnim uslovima, nije imao razumjevanje svoje supruge i brak se okončao međusobnim sporazumom.

Po završetku rata 1995. godine Senad sa djecom odlazi u Ameriku gdje ga je čekala nova i neizvjesna borba za preživljavanje u tuđini. Zbog nepoznavanja engleskog jezika primoran je da radi u raznim fabrikama na teškim fizičkim poslovima. Slobodnog vremena skoro da nije ni imao jer je bukvalno radio svih sedam dana u sedmici. Uz puno odricanja i zajedničkom snagom, sa svojom djecom, uspijeva ispoštovati sve finansijske obaveze stvorene dolaskom u novu državu. Nije imao sponzora niti bilo kakve pomoći, ali uspijeva svoju djecu izvest na put, poslije čega se kčerka Amela vraća u Sarajevo. Sin Mirza ostaje u Americi gdje osniva svoju porodicu i često posjećuje svog, već pomalo, ostarjelog oca.

U poznim godinama čiste savjesti se posvećuje sebi i sklapa novi brak. Ženi se Selimović Ajšom koju je upoznao za vrijeme svog boravka u Americi. Ajša je početkom ratnih zbivanja, 1992 godine, sa dva sina, izbjegla iz Vlasenice.
. Svoja životna iskustva Senad ponovo počinje prenositi na papir. U međuvremenu je u Bostonu doživio težak moždani udar koji će u mnogome promjeniti njegov život, ali ga neće zaustaviti u pisanju . Ubrzo će se iskazati kao pisac sa velikim talentom. Za kratko vrijeme je napisao osam romana i jednu knjigu kratkih priča. Trenutno piše i jubilarni deseti roman.

Kad govori o sebi i svom književnom stvaralaštvu Senad voli naglasiti kako on nije književnik niti je član nekog književnog udruženja, ali jeste pisac koji uživa u pisanju kratkih priča i romana. Na taj način, kao i mnogi drugi pisci, iskazuje svoje emocije iz proteklog života sa namjerom da ih prenese na buduća pokoljenja. Svjestan je činjenice da je u ovom vremenu teško biti patriota a pri tom ne zatvarati oči pred istinom. Zato Senad piše široko otvorenih očiju i piše samo istinu. Uz sve to piše jezikom kojeg mogu razumjeti i oni koji nisu bliski književnom jeziku.
A sad, hajde da vidimo kako je to sve krenulo.
Prvu knjigu je napisao je u ratnom periodu za vrijeme strahovitog razaranja Sarajeva. Pomisao o pisanju ove knjige je došla u trenutku kada ga je kčerka pitala: "Tata, ko su oni, a ko smo mi? Zašto oni hoće da ubiju nas? Kako izgleda snajper kojim ubijaju djecu?
U nemoći da to objasni maloj djevojčici, tata joj obećava da će napisati knjigu u kojoj će bit odgovori na njena pitanja. Ti odgovori su se rađali u njegovim mislima tokom dugih besanih noći, čiju tišinu su povremeno prekidali jezivi zvuci smrtonosnih granata koje su razarale grad i ubijale nevine građane Sarajeva. Pisao je bez ambicije da mu to postane životna okupacija.

Knjigu je nazvao „OŽILJCI SJEĆANJA“ . Bio je ubijeđen da će to biti samo jedna knjiga, ona koju je obećao kčerci. Pisana je hronolški tako da ostavlja dojam lične biografije, ne samo u vrijeme rata već kroz cijeli period njegovog odrastanja. Poslije rata mislio je da su to bila sjećanja sa ružnim ožiljcima i poremećenim emocijama. Međutim, Profesor Mirzet Hamzić nije mislio tako. Pročitavši rukopis on je u njemu pronašao vrijednosti Senadovih poruka i ponudio mu da bude recenzent njegove prve knjige. Iako je napisana u ratu, knjiga je objavljena 2011. godine. Izdavač je bila firma PRINT STUDIO ESSE, Sarajevo, a štampana je u štampariji "DOBRA KNJIGA" u Sarajevo.

Druga knjiga nosi naslov „POTROŠEN ČOVJEK“ . To je priča o čovjeku koji se na brzinu želi obogatiti. Da bi to ostvario potrebna mu je pomoć stručnog lica koji se razumije u poslovne projekte. Na preporuku o imenu takvog čovjeka on odgovara: “Nemoj njega, on je potrošen čovjek. Meni trebaju mladi i svježi ljudi sa vezama, ljudi koji će po svaku cijenu obezbjediti tržište za moju robu”. Bilo je jasno da se on upušta u opasnu avanturu radi sticanja materijalnog bogastva mimo pozitivnih zakona, društva i državnih institucija. Radnja se odvija krajem prošlog vijeka kada pohlepa za bogastvom srozava najveće ljudsko oličenje - humanist i dostojanstvo. Ono što je za nas interesantno je to da Senad kroz cijelu priču se provlaći dva lika rodom iz Gradačca. Njihovo neraskidivo druženje i odrastanje iz perioda rane mladosti, sazrijevanja i upliva u bračne vode do odluka u ratnim i poslijeratnim danima.

Za razliku od prethodna dva romana u kojima se sa puno likova i događaja radnja odvija u Sarajevu, treća knjiga “MORGAN” je djelo u kojem se radnja dešava daleko od Sarajeva i Bosne. Zbog stresa i iscrpljenosti od mukotrpnog rada u Americi, Senad dobiva jak moždani udar. Sreća pa je sa njim bila Morgan koja je odmah pozvala hitnu pomoć. Ali ne samo to. Od tog trenutka ona je i doktor, psiholog, higijeničar, terapeut tijela i duše, sekretarica, advokat i šta sve ne još. Zahvaljujući njoj Senad se u dovoljnoj mjerio oporavlja i svoju sudbinu prenosi na papir. Uz velike emocije opisuje svoje stanje poslije trenutka kad je pao u potpuni mrak. Na vrlo slikovit način opisuje trenutak buđenja u nepoznatom okruženju sa blještavom svjetlošću kroz koju nazire nepoznate ljude i vidi kako mu nešto govore, ali on ih ne čuje. Želio im je samo reći da mu se silno spava, ali ni on nije imao glasa. Kad se njegova memorija razbistrila i kad su sjećanja postala jasnija otvorila su se nova pitanja koja su ga motivisala da piše na temu ljudskog dostojanstva. Tako je i nastala ova knjiga sa posvetom osobi po imenom Morgan.

Četvrtu knjigu Senad posvećuje svojim roditeljima. Radnja se odvija u periodu i post periodu Drugog svjetskog rata. To je istinita priča o Golom otoku i njegovom najmlađem robijašu - Senadovom ocu Safetu, koji je stigao na Goli Otok nepunih 19 godina. Njegova vjerodostojna priča nas vrača u Gradačac kada se o njemu malo znalo pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako se radi o romanu koji za temu ima Goli otok, Senad Imamović je ispisao ljudsku, humanu i plemenitu priču čija poruka glasi: “Ciklično ponavljanje vjetrova zla ne mogu ubiti dobro u čovjeku.” Knjigu je simbolično nazvao „NA VJETROMETINI“ . U njoj je pomenut i odnos vlasti prema osumnječenim licima za izdaju komunističke partije u našem Gradačcu.

Peta Knjiga je roman “NEDOVRŠENA PRIČA” koja nam govori o dršavanjima u tridesetak posljednjih godina u Sarajevu sa izletima u Makarsku, Sveti Stefani, Pariz ..... a sve prelamajući se preko glavnog lika romana, djevojke iz Sarajeva Ona se bavi sportom ali zbog svoje ljepote pada u ljubavna iskušenja. Pri tome se istovremeno suprostavlja nemoralnim zahtjevima ljudi iz političkog miljea.

Roman “NEBO ZNA ISTINU” je Senadova šesta knjiga i ima za temu psihološku terapiju nakon preživljenog stresa. Ovoga puta okosnicu romana Imamović gradi na kazivanju bivšeg obavještajca. Radnja je smještena na relaciji Massachusetts – Sarajevo. To je vrijeme u kojem čovjek podvlaći crtu na sva do sadašnja druženja, borbe i preživljavanja.

Knjiga kratkih priča “POLOMLJENI BAGREM” je došla u vrijeme kada se Senad odmarao od pisanja i to je njegova sedma po redu knjiga. U nju su smještene priče koje se nisu našle u njegovim romanima ali tematski su vezane sa pričama iz pomenutih romana. To su: Priča o Kadić mahali, o Gradini, sestrinom rođenju, prvom učitelju Mehi, priča o pojmu istine i laži, o zimskim i ljetnim doživljajima iz djetinjstva. Tu je i priča o dočeku Bajrama i proslavi Prvog maja gdje glavnu ulogu igra jagnje po imenu Bekan. I naravno, sve se to dešava u vremenu buđenja svijesti galopirajuće generacije iz 50-tih godina prošlog vijeka.

“BIJEG OD SUDBINE” je roman koji prati sudbinu Bošnjačke porodice, kontinuirano i hronološki, kroz četiri do pet generacija. Glavni junak je Mustafa, rođen u Gradačcu, koji u Sarajevu završava srednju vjersku školu Medresu i koji po dekretu postaje imam u Vlasenici. U ovoj, osmoj po redu, Senadovoj knjizi, prikazana je sudbina imama Mustafe i sudbina njegovih potomaka, što je ustvari prikaz sudbine bosanskih muslimana u prošlom i sadašnjem vremenu. Sve se svodi na to, da pogrešna percepcija osjećanja kod ljudi koje voliš, stvara nesporazume i neželjene probleme.

Roman “JE LI KASNO ZA LJUBAV” je deveta Senadova knjiga posvečena borbi sa osjećanjima doživljenim u dužem vremenskom periodu. Je li moguće voljeti i ostati moralan uprkos životnim iskušenjima? Priča koja poručuje da, "kako god shvatali, šta god radili i planirali" …. ljubav ostaje jedino rješenje za životne probleme i jedina garancija za čistu savjest i duševni mir".


I ne samo to. Pišući svoje knjige Senad je spoznao istinu koja potvrđuje čnjenicu da ljudsko dostojanstvo nije nešto što posjeduju svi ljudi, već je to jedna privilegija pojedinaca koji ne zatvaraju oči pred istinom. Zato je priča o ljudskom dostojanstvu tema Senadove desete knjige sa naslovom "POSLJEDNJA SIMFONIJA" . Knjiga bi trebala biti štampana iduće godine kada se planira i sveobuhvatna promocija Senadovog spisateljskog rada. Senadova želja je da to bude u njegovom Gradačcu što bi bila prilika da se uživo družimo sa piscem koji je naše gore list. Poželimo Senadu da mu se želja ostvari.








O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

07.09.2020.

JESMO LI PREPOZNALI UMJETNIKA, ZADA PAZALJA ŠAHDANOVIĆ



Ko je žena o kojoj, priču ovu, pišem? Ime joj je Zada, rođena 1959. godine u Tuzli od oca Edhema i majke Džulseme. U vrijeme kad je rođena njeni roditelji su živjeli u Šićkom Brodu, ali se ubrzo sele u Mramor gdje je otac Edhem dobio posao u tamošnjem rudniku.Tu se rađa i njen jedini brat koji sa dvije godine života umire na rukama majke Džulseme, a potom na svijet dolaze dvije sestre: Suada i Mirsada. Svoje školovanje započinju u tadašnjoj OŠ „Slavko Mičić“ u Mramoru. Bile su to talentovane djevojčice, a Zada je još i prije polaska u osnovnu školu znala čitaiti latinicu i čirilicu. Za to je bio zaslužan njen otac koji je svakodnevno kupovao novine „Front Slobode“ ili „Svijet“. Kao da je juče bilo, sjeća se Zada kako je otac, umoran od teškog rudarskog posla sjedio u staroj fotelji dok mu je ona naglas čitala sve što je pisalo u novinama. Vrlo često je to bilo od korica do korica. Tako je i ona sama saznala za mnoge ličnosti i događaje što će doći do izražaja već u prvom razredu osnovne škole. Kad bi njena učiteljica spomenula nekog glumca ili bilo koju popularnu ličnost u to vrijeme, Zada bi odmah dizala ruku i uz dozvolu učiteljice pričala sve što je o njima pročitala u novinama. U prvom razredu osnovne škole piše i svoju prvu pjesmicu „Moja učiteljica“. Bio je to prvi znak njenog talenta za umjetnost i pjemica biva objavljena u tadašnjim veoma popularnim novinama „Front Slobode“.

Nažalost, već u ranom djetinjstvu saznala je za težak život rudara i nesreće u rudnicima koje nisu zaobišle ni njenog oca. Preživio je dvije takve nesreće, a njegov lik sa slomljenim nogama i povredama po tijelu duboko se urezao u dušu male djevojčice Zade. I u tako teškim danima otac Edhem je brinuo za svoju djecu i učio ih svemu što je i sam znao. Na prvom mjestu bilo je to crtanje, ali i pravljenje igrački po nacrtima iz tehničkih novina koje je Zada donosila iz škole. Kad je primijetio da Zada ima talenta za crtanje, davao bi joj svoje crteže sa zadatkom da gledajući u njih nacrta svoje vlastite. Na kraju bi sa osmjehom na licu konstatovao da su crteži isti kao njegovi, a često i bolji. Svoje kčerke je naučio i da igraju šah. U njihovoj maloj kući pošli su organizovati i šahovske turnire u kojima su najviše uspjeha imale Zadine sestre. Jedne prilike su čak učetvovale na republičkom takmičenju gdje je Suada osvojila prvo mjesto, a bila je tek učenik prvog razreda osnovne škole. Odmah iza nje, na drugom mjestu, bila je sestra Mirsada, a pohađala je četvrti razred osnovne škole. Obzirom da neki naučnici i šah doživljavaju kao jednu vrstu umjetnosti, možemo zaključiti da je i Zadin umjetnički talenat naslijeđen od oca Edhema. Zada kaže da je njihova majka bila stroga žena, ali da su od nje nasljedile sve ostalo.

U ranom periodu svoje mladosti Zada je htjela da bude glumica. Čim je krenula u srednju školu upisala se u dramsku sekciju, a ubrzo i u tadašnje Kulturno-umjetničko društvo „Bratsvo i jedinstvo“ u Mramoru. Sjeća se kako je to bio najljepši period njene mladosti. Putovali su po cijeloj BiH i davali svoje predstave. Na 11. festivalu amaterske drame u Jablanici, sa dramom „Hitler u partizanima“, koju je napisao Fadil Hadžić, osvojili su prvo mjesto, a Zada je proglašena najboljom glumicom festivala. Bio je to njen prvi veliki uspjeh. U znak priznanja je dobila plaketu koju još uvijek čuva.

Poslije završene srednje škole, Zada nastavlja školovanje na Pedagoškoj akademiji u Tuzli, odsjek Srpsko-hrvatski jezik i književnost. Prvu godinu je uspješno završila i bila je student druge godine kada je otac Edhem ponovo doživio nesreću. Ovaj puta bilo je to u vrijeme kad su pravili novu kuću. Otac je pao sa ploče koju je pokušavao rašalovati. Sa tom nesrećom počinje Zadin najteži dio života. Napušta redovno školovanje i zapošljava se u Robnoj kući „Tuzlanka“ gdje će provesti pune tri godine. Očeva primanja su bila minimalna i veliki teret pada na Zadu i njenu majku. Finansijski ulaže da se završi gradnja započete kuće, snosi troškove liječenja oca i pomaže u školovanju sestara. Uporedo sa poslom u robnoj kući čisti poslovne prostore u nekoliko banaka, radi u Termoelektrani na mostomjeru. Od gladi gubi na težini, a od umora često pada u nesvjest. Povremeno, ilegalno boravi kod prijateljice u studentskom domu i vanredno studira. Profesori je skoro ne prepoznaju. Ona se zainatila da će diplomirati na Pedagoškoj akademiji i postati nastavnik Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Inat je ostvarila i silno je željela raditi u struci, ali u gradskim sredinama nije bilo lako dobiti posao nastavnika.

U to vrijeme, njena prijateljica iz djetinjstva, Nasiha Imširović, zajedno sa svojom porodicom živjela je u Međiđi Donjoj kod Gradačca i radila u trgovini. Jednog dana je došla da posjeti svoju familiju u Mramoru i iskoristila priliku da se vidi sa Zadom. Tada joj je rekla da u Osnovnoj školi „Međiđa Donja“ traže nastavnika Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Uz Zadinu saglasnost ponijela je njene dokumente i predala ih u školu. Iz škole je ubrzo stigao pozv da se Zada javi na posao. Od toga dana ona postaje naša sugrađanka što je i dan danas. Ubrzo upoznaje Šahdanović Nuriju, profesora geografije, za koga se i udaje 1983. godine. Nakon izvjesnog vremena Nurija dobiva posao u Policijskoj upravi Gradačac i oni od tada žive ulici sa tadašnjim nazivom „Partizanska“. Oboje su sretni i zadovoljni, a posebno Zada koja u materijalnom smislu još uvijek pomaže svoje roditelje. Njen otac je postao invalid i dobio je lakši posao u tuzlanskoj tvornici obuće Aida. Iz Mramora svakodnevno putuje malim motorićem na posao u Tuzlu.

Bio je 26. juni 1988. godine kada je Zada išla u posjetu svojim roditeljima. Putovala je autobusom zajedno sa jednom od svojih sestara. Na Šićkoj petlji kod Tuzle autobus je na kratko zastao jer se tamo nešto dešavalo. Ispred Zadinih očiju bljesnula je neka čudna zelena svjetlost. Autobus je nastavio dalje, a nju je obuzela neka čudna zebnja jer znala je da je motorić njenog oca bio zelene boje. Ubrzo je stigla tužna vijest. U saobračajnoj nesreći poginuo je njen otac Edhem. Ruši se čitav Zadin svijet. Od tada ništa više nije isto kao što je bilo. Njeno krhko tijelo nije se više moglo nositi sa svim nedaćama koje su je zadesile i ona pada u depresiju. Drhtavom rukom uzima četkicu i počinje slikati.

A onda je došao rat. Zada piše svoj ratni dnevnik koji u tri dijela objavljuje 1998. godine u “Prosvjetnom listu” Sarajevo. Na molbu sarajevskih pisaca i urednika Prosvjetnog lista, Alije Dubočanina i Muje Musagića, ona pristaje da se njen dnevnik štampa kao cjelina, ali kad je pošla sa prepisivanjem orginalnog teksta prisjetila se svih ratnih strahota i nije mogla izdržati da ponovo prolazi kroz sve to. U to vrijeme već je radila u JU OŠ " Dr. Safvet-beg Bašagić” gdje radi i danas, ali ne više kao nastavnik, već kao bibliotekar. Inače, u ovoj osnovnoj školi Zada radi još od ratne 1994. godine. Svoje vlastite djece nema, ali kako sama kaže, njeni učenici su joj pružili svu ljubav i podršku. Za uzvrat ona je njima bila i majka i nastavnica. Voljela je svoj posao više od svega što je radila. U decembru ove godine odlazi u zasluženu penziju.

Trenutno se bavi pisanjem, slikanjem, izradom prirodne kozmetike i lektorisanjem, što je bio i povod da napišem ovu priču. Tačnije rečeno, oduševljen njenim crtežima portreta u olovci i slikama akrilnim i uljanim bojama, odlučio sam da, preko svog Bloga na internetu, upoznam širu javnost sa ovom izuzetno talentovanom ženom i pitam čitalaču publiku: JESMO LI PREPOZNALI UMJETNIKA ?

Ali prije nego vas upoznam sa njenim umjetničkim djelima recimo nešto bliže o tome kad i kako je uistinu sve krenulo. U svojoj 60 godini života Zada se prisjetila crtanja iz djetinstva i osjetila nevjerovatnu potrebu da ponovo crta, ili bolje rečeno da se uči pravilno crtati. Od majke je naslijedila upornost i vjeru da ništa nije nemoguće ako to istinski želiš. Na internetu je pronašla besplatne stranice na kojima su bile lekcije o tome kako nacrtati portret. U početku je crtala portrete članova svoje porodice, neke prijatelje, glumce i sl. Svaki slobodan trenutak koristila je za crtanje i uvidjela kako brzo napreduje. Skupila je hrabrost i jedan od nacrtanih portreta objavila na svojoj FB stranici. Bio je to pun pogodak. Zadini FB prijatelji su bili iznenađeni njenim talentom za crtanje i nisu štedili riječi hvale za objavljeni portret. Ubrzo poslije prvog, Zada objavljuje drugi, pa treći, četvrti i tako redom. Do današnjeg dana objavila je više od 180 svojih radova od kojih je najveći broj portreta nacrtanih olovkom, ali i slika naslikanih akrilnim i uljanim bojama.

Nekada je izložba u likovnom paviljonu ili drugoj odgovarajušoj prostoriji bila prvi i jedini medij koji je uspostavljao komunikaciju s publikom. No, u savremenom svijetu, gdje tehnologija ovladava našim životima, način komuniciranja se mijenja, a jedan od noviteta je bio internet, danas standardni dio svakodnevnog života. Zahvaljujući internetu Zada je početkom marta ove godine postala član mnogih internetskih udruženja i grupa likovnih umjetnika. Da se odmah razumijemo. Nisu to udruženja niti grupe likovnih umjetnika koji su formalnopravno registrovani kod nadležne državne institucije, već su to udruženja koja egzistiraju na internetu i omogućuju svojim članovima da svoje crteže, slike i druga umjetnička djela objavljuju na starnicama tih grupa i udruženja. Obično se ostavi rok do kojeg se mogu prijavljivati vlastiti radovi, a onda odabrani žiri pregleda radove i javno objavljuje one najbolje, a njihovim vlasnicima dodjeljuje određena priznanja. U pravilu to su plakete koje mogu biti dijamantske, zlatne i srebrne. I da, nema tu pravih dijamanata, zlata niti srebra. Sve se to dešava u virtuelnom svijetu današnjeg modernog doba i samo olakšava mnogim nepoznatim umjetnicima da se za njih čuje i da pokazu svoj talenat, eventualno postanu poznati. Preko nekih stranica može se vršiti i prodaja umjetničkih djela, sto sve ovisi o organizatorima ovakvog vida medijske komunikacije između umjetnika i publike.

Proglašavanje najboljih umjetničkih djela ponekad se prepušta članovima društvenih mreža, poput Facebok-a, na kome se lajkovima odlučuje o dodjeli priznanja za izložene radove. Svoj prvi certifikat Zada je dobila iz Kostarike. A onda, za samo šest mjeseci dobiva 9 dijamantskih 143 zlatna i 6 srebrenih certifikata. Na prvi pogled nevjerovatno, ali mnogobrojna priznanja su neumoljiv dokaz njenog talenta. Je li moguće da je u tako kratkom vremenu rođen umjetnik? Da, moguće je, a dokaz za to su više od 180 dobivenih certifikata iz 40 zemalja svijeta. Je li moguće da niko iz službe za razvoj kulture u gradu Gradačcu, još uvijek nije prepoznao da je u našoj čaršiji rođen umjetnik. Ne, ne želim vjerovati da je to moguće, ali činjenica da niko iz gradskih institucioja nije ni pozvao, a kamo li čestitao Zadi na uspjehu, na žalost govori da je i to moguće.

No, neću ja o tome. Ja hoću samo o lijepom da vam pišem. A lijepo je čuti da se Zadine slike mogu vidjeti u virtualnim galerijama u Dubaiju, Kairu, Tokiu, Rio de Žaneriu, Parizu, Istanbulu, Bangladešu, Iraku, Džakarti, Filipinima, Indiji, Pakistanu, Njemačkoj, Libanonu, Italiji, Makedoniji, Srbiji, SAD-a, Meksiku, Australiji, Ukrajini, Slovačkoj itd. Vrhunac uspjeha dogodio se u Dubajiu gdje je objavljena i prva Zadina samostalna vrtualna izložba koju možete pogledati ako kliknete OVDJE ”.
Keja li koicidencija! Izložba je otvorena 08.08.2020. godine, baš na rođendan njenog oca, kojeg je toliko voljela. I na kraju, poželimo našoj Zadi još puno uspjeha u nadi da će jednog dana imati svoj vlastiti atelje u kojem će nacrtati još puno lijepih slika. Nadam se da će mo jednog dana gledati te slike, ne samo u virtuelom svijetu već i na njenoj prvoj stvarnoj izložbi u našem Gradačcu. Svi skupa pružimo joj nesebićnu podršku.
A sada, po mom vlastitom izboru, prilažem nekoliko kolaža sastavljenih od Zadinih umjetničkih radova koja su dobila visoka priznanja i iza kojih stoje zvanični certifikati.







Mirza Avdičević

18.05.2020.

PISAC I HISTORIČAR, mr. sc. ESAD SARAJLIĆ



Već dugo vremena imam želju da napišem priču o našem uvaženom sugrađaninu, gospodinu Esadu Sarajliću i evo konačno, prvi redovi su ispisani.
Esad Sarajlić , rođen je 1934. godine u Zelinji Srednjoj, općina Gradačac, gdje je završio osnovnu školu. U školskoj 1947. godini nastavlja školovanje u Nižoj realnoj gimnaziji u Gradačcu, te nakon završene male mature nastavlja školovanje u Gimnaziji, takođe u Gradačcu. Ali ne, neću ja da vam pišem Esadovu biografiju koja će izgledati kao bilješka o autoru neke knjige, publikacije i sl. Ja hoću da vam napišem priču o Esadu, kao čovjeku, prijatelju, piscu knjiga i naučnih radova, ali i kao našem sugrađaninu. Da bih napisao ovu priču koja će imati svoju pozadinu onakvu kao što je slikar stvara na svojoj slici, odlučio sam da krenem u prošlost i saznam porodično porijeklo Esada Sarajlića. Zato, krenimo od njegovog djeda, kao najstarijeg poznatog pretka, koji se 1914. godine doselio u Zelinju Srednju kod Gradačca.

Bio je to učitelj, Ibrahim Sarajlić , rođen 1869. godine u Bihaću. Učiteljsku školu je završio u Sarajevu 1898. godine i spada u red prvih generacija učitelja Bošnjaka. Kao učitelj za vrijeme Austro-Ugarske, radio je u mnogim mjestima po Bosni i Hercegovini, a posljednje službovanje prije dolaska na područje Gradačca bio je u selu Prelovo kod Višegrada. Za vrijeme njegove službe u Prelovu, izbija Prvi svjetski rat i u vojnim operacijama Srpska vojska kreće prema Bosni gdje je među prvim objektima na udaru bila i osnovna škola u Prelovu. Učitelj Ibrahim je na brzinu pokupio porodicu i kućne potrepštine te krenuo u bjekstvo. Prelazeći na Drini ćupriju, posljedni put se okrenuo u pravcu škole koja je već bila u plamenu. Ovaj događaj vremenski se poklopio sa završetkom izgradnje škole u Zelinji Gornjoj (kasnije će to postati Zelinja Srednja) kod Gradačca, gdje je trebao učitelj, pa je Ibrahim, uz saglasnost Zemaljske vlade u Sarajevu, postavljen za učitelja te škole.

Bila je to Narodna osnovna škola u koju su išla i djeca iz susjednih sela kao što su, Zelinja Srpska koja je bila naseljena pravoslavnim stanovništvom, zatim Zelinja Donja, Međiđa Donja i Gornja, Jasenice, Kerep i Jelovće Selo. U to vrijeme u Gradačcu je kao osnovna škola postojala samo “Crvena škola”, što znaći da je škola u Zelinji Srednjoj bila druga po redu osnovna škola na cijelom gradačačkom području. Na spratu zgrade te osnovne škole je bio stan za učitelja tako da je učitelj Ibrahim imao smještaj i za svoju porodicu. U Zelinju je došao sa suprugom Esmom Idrizagić i troje djece. Bile su to dvije kčerke, Rasema i Senija i sin Edhem .
Rasema se udala za Sabriju Muftića , ali iza njih nije ostalo potomstva. Umrla je u Bos. Šamcu 1968. godine.
Druga kčerka Senija se udala za našeg poznatog sugrađanina Nijaza Alića, kojeg mnogi pamte kao dugogodišnjeg komandira Dobrovovoljnog vatrogasnog društva. Njih dvoje su dobili kčerku Enisu koja se udala za Muftić Džemala. Starije generacije pamte ovaj bračni par kao naše ugledne sugrađane iza kojih su ostale dvije kčerke, Berka i Jasminka. Berka se udala za dr. Galnović Kuzmu, ali nisu imali djece. Trenutno živi u Sarajevu. Jasminka se udala za Šukrija Meholjića iz Srebrenice sa kojim ima 2 sina po imenima, Sandi i Adi . Zbog ratnih dejstava preselili su se u Norvešku gdje i danas žive.

Učiteljev sin Edhem oženio je Muftić Eminu, kčerku Mujage Muftića, poznatog trgovca i veleposjednika iz Gračanice. Život je proveo radeći kao administrativni službenik u Tojšićima, Modriči i Gradačcu. U penziju je otišao kao radnik tvornice “Namještaj” u Gradačcu. Umro je 1973. godine u 66. godini života. Sa suprugom Eminom je dobio devetero djece, od kojih pet sinova i četiri kčerke. Po starosti rođenja to su: Rasim, Esad, blizanci Enver i Munevera, Fatima, Ibrahim, Senija, Ekrem i Esma. Od pet Edhemovih i Emininih sinova kasnije će nastati široka loza gradačačkih Sarajlića. Za očuvanje i uspješan razvoj Edhemove porodice najviše je bila zaslužna njegova supruga Emina. Skoro sve se odvijalo preko njenih leđa. Ponajviše, njoj zahvaljujući, od sedmero odrasle djece petero se školovalo u gradačačkoj Gimnaziji, a četvorica braće stiču i fakultetsko obrazovanje, među kojima je i junak naše priče Esad Sarajlić. Prije nego kažem nešto više o našem Esadu, navedimo bar osnovne podatke o njegovoj braći i sestrama.

Kao što smo već rekli, Esadov najstariji brat je Rasim Sarajlić. Radio je u Tvornici motornih dijelova -TMD Gradačac. Sa suprugom Duraković Binasom, dobio je dvije kčerke, Amilu i Eminu. Amila je po zanimanju dipl pravnik. Sa mužem Muratagić Emirom dobila je dva sina, Amera i Adina. Njena sestra Emina je po zanimanju nastavnik tehničkog odgoja i informatike. S mužem dr.Sekibom Mudrovim dobila je dvije kčerke, Ninu i Almu. Rasim i njegova supruga Binasa su umrli u razmaku od samo jedne godine. Binasa je umrla 2000., a Rasam 2001. godine.

Enver Sarajlić je rođen 1936. godine i mlađi je brat Esada Sarajlića. Našim sugrađanima je poznat kao profesor hemije. Radio je u gradačačkoj gimnaziji, kao i u gimnazijama u Doboju i Tuzli. Sa suprugom Kovačević Jasminkom dobio je dva sina, Jasenka i Edhema. Nažalost, Edhem je u ratu izgubio život od udara granate ispaljene na tuzlansku Kapiju 1995. godine. Enverov sin Jasenko oženjen je sa Eminom Gaši Sarajlić i sa njom ima sina Ahmeda. Prof. Enver umro je 2019. godine.

Munevera i Fatima Sarajlić su Esadove sestre koje su obolile od šarlaha i umrle veoma mlade. Munevera je rođena kao blizankinja sa bratom Enverom, ali je nažalost umrla u cetvrtoj, a Fatima u drugoj godini života. Umrle su u istom danu. Bila je to velika žalost u porodici Edhema i njegove supruge Emine.

Ibrahim Sarajlić je takođe Esadov mlađi brat, a ime je dobio po svom djedu, učitelju Ibrahimu. Bio je oženjen sa Mirjanom koja je radila kao nastavnik tehničkog odgoja. Po zanimanju Ibrahim je bio hemijski inženjer. Jedno vrijeme je bio direktor tvornice RIS "Sportnautik" u Gradačcu, a 1976 ili 1977 seli u Beograd gdje postaje jedan od direktora u fabrici guma "Rekord" - Rakovica. U Beogradu živi do 1993. godine, kada odlazi u Venecuelu a po po okončanju agresije na BiH dolazi u Gradačac, a potom seli u Sarajevo. Zadnje godine života provodi u Australiji gdje umire 2014. godine. Sa suprugom Mirjanom dobio je dvoje djece, sina Aleksandra i kčerku Almu. Alma je po zanimanju zdravstveni radnik i živi u Australiji. Aleksandar se dugo godina bavio muzikom i svirao je bas gitaru u različitim beogradskim muzičkim grupama od kojih je najznačajnija grupa "Krug" sastavljena od bivših članova grupe Ekatarina Velika (EKV). Također je imao i nekoliko solo projekata. Trenutno se bavi teniskim radom i vlasnik je teniske škole u Beogradu. Sa suprugom Danijelom dobio je dva sina, Adriana i Vanju.

Ekrem Sarajlić je Esadov najmlađi brat i bio je oženjen za Sehijom Mulabdic. Živjeli su u Gradačcu gdje je Ekrem radio kao ekonomista u Službi društvenog knjigovodstva SDK a potom u Poreskoj upravi gdje je dočekao i penziju. Sehija je po zanimanju prosvjetni radnik i veliki dio učiteljske karijere je provela u Gradačcu; najvećim dijelom u osnovnoj školi Ivo Andric, kasnije Safvet - beg Bašagic. Dobili su dvoje djece, Mirzu i Zinaidu (Bebu) . Mirza je oženjen sa Lejlom Didik Sarajalić iz Konjica. Po profesiji oboje su profesori – Lejla, francuskog jezika i književnosti, ali se trenutno bavi političkim radom. Mirza je profesor englesko jezika i radi u gradačačkoj Gimnaziji. Ekremova kčerka, Zinaida je takođe prosvjetni radnik i radi kao profesor historije i geografije u osnovnoj školi Safvet - beg Bašagic. Ni Esadov brat Ekrem nije više među živima.

Senija Sarajlić je Esadova sestra koja je bila je udata za Nuriju Bukvarevića. Sa njim ima kčerku Sabinu koja je po zanimanju pravnica i sina Edima, mašinskog tehničara. Senija ili kako smo je skračeno zvali Sena, radila je kao službenik u opštini Gradačac, gdje je stekla i penziju. Njen suprug Nurija kao dipl ecc. svoj radni vijek proveo je radeći na brojnim i odgovornim dužnostima, među kojima i na funkciji predsjednika SO Gradačac. Bio je naš sugrađanin od ugleda i poštovanja. Umro je 1999. godine. Iza njega je ostala kčerka Sabina i sin Edim. Sabina živi u Gradačcu, a Edim je kao mašinski tehničar jedno vrijeme radio u Brčkom, a sada živi i radi u Tuzli. Sa suprugom Amelom dobio je sina po imenu Nuri.

Esma Sarajlić je Esadova najmlađa sestra. Bila je udata za Kovačević Slavoljuba sa kojim je dobila dva sina, Srđana i Bojana. Radila je u privrednoj organizaciji koja se bavila trgovinom na veliko, "Distributivni centar - DC" Gradačac. Njen muž Slavoljub je bio profesor ruskog jezika u gradačačkoj Gimnaziji. Nažalost, relativno mlad umro je 2015. godine. Iza njega su ostali sinovi Srđan i Bojan. Obojica su diplomirani pravnici. Srđanova supruga se zove Dragana a Bojanova, Kristina-Tina. Njihova majka Esma, kao penzioner živi u Prnjavoru.


Poslije ovih kratkih informacija o Esadovom porijeklu i njegovoj široj porodici, recimo sada nešto i o članovima njegove uže porodice. Esad je oženjen sa Hadžijusufović Dervišom iz Bos. Šamca, koja je postala naša veoma draga i ugledna sugrađanka. Rođena je u Bos. Šamcu 1939. godine u poznatoj porodici Hadžijusufovića. U tom gradu završava osnovnu školu i Nižu realnu gimnaziju a u Gradačcu je pohađala Višu realnu gimnaziju. Udajom za Esada Sarajlića svoj život nastavlja sve do današnjeg dana. Njen radni vijek je bio kratak jer se Derviša posvetila odgoju djece i poslovnoj karijeri svog muža.
Svoje slobodno vrijeme počinje koristiti na najbolji mogući način, a to je šivenje odjeće i izrada raznih ručnih radova. Onda se sjetila svog djevojačkog boščaluka (poklona) kojeg je njena majka pripremila za mladoženju i njegovu najbližu rodbinu. Pokloni su bili zamotani u bošču (plahtu) izvezenu zlatnim koncem. Tako je dobila ideju da zlatnim koncem veze preko tankog kartona na materijalu koji se zove čoha. Tehnika veza sa zlatnim koncem se zove zlatovez, a konac može biti boje žutog ili bijelog zlata. Derviša je do sada uradila preko 70 radova u zlatovezu, a 2015. godine imala je i svoju prvu samostalnu izložbu u prostorijama kulturnog društva Preporod u Gradačcu.
Sa suprugom Dervišom, Esad je dobio dvoje djece, sina Adnana i kčerku Aidu. Adnan je po zanimanju mašinski inženjer i radi kao profesor mašinske grupe predmeta u MSŠ "Hasan Kikić" Gradačac. Esadova kčerka Aida je dipl ekonomista i uspješno se bavi privatnim poslom. Uz to se bavi i modnim dizajnom i izradom unikatnih odjevnih predmeta, pletenjem i vezenjem, zatim ukrasnih torbi, ogrilca, narukvica i sl. visoke umjetničke vrijednosti. Nadarenost za tu vrstu radova naslijedila je od svije matere Derviše. Udata je za Osmanlić Enku sa kojim je dobila sina Damira i kčerku Nejru.
Damir je oženjen Amrom Osmičić sa kojom je dobio sina Omera i kčerku Esmu, a Nejra je udata za Armina Sinanovića sa kojim je dobila sina Dinu. Iz prednjih podataka možemo vidjeti kako Esad Sarajlić ima dvoje unučadi i troje praunučadi.

Kao sto vidite, kraj ove priče rezervisao sam za našeg glavnog junaka gosp. Esada Sarajlića. Kao što smo ranije spomenuli, Esad je rođen u Zelinji Srednjoj kod Gradačca, od oca Edhema i majke Muftić Emine. Bilo je to 1934. godine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prvi i drugi razred osnovne škole završava u Zelinji Donjoj za vrijeme trajanje Drugog svjetskog rata, a poslije rata završava treći i četvrti razred. Godine 1947. upisuje Nižu realnu Gimnaziju u Gradačcu i sa odličnim uspjehom završava prvi razred. Međutim, zbog teških materijalnih prilika, početkom 1950. godine napušta redovno školovanje i sa svojih 16. godina počinje raditi kako bi pomogao ostalim članovima porodice. Naime, u međuvremenu su se u Gradačac, sa svojih sedmero djece, doselili i njegovi roditelji čime trajno napustaju Zelinju Srednju. Ekonomska situacija u tadašnjoj državi je bila veoma teška, a uz to Esadov otac često gubi posao kojeg je ionako teško bilo naći. Stanuju u iznajmljenoj kući i svi skupa su više gladni nego siti. Nastupa i doba Inform biroa kada tadašnja Jugoslavija biva ekonomski blokirana od strane ruskog režima i ostalih zemalja koje su činile tzv. Istočni blok. I pored svih nevolja, 1950. godine dešava se nezapamćena suša zbog čega nastaje potpuni kolaps poljoprivredne proizvodnje. Esadov otac Edhem ponovo ostaje bez posla i majka Emina odlučuje da ona preuzme glavnu ulogu o izdržavanju porodice.

U to vrijeme Esadov stariji brat Rasim je zahvaljujući učešću na radnoj akciji, završio zidarski zanat i kao građevinski radnik dobio posao u sarajevskom preduzeću “Neimar”. Nemajući drugog izlaza Esadaova majka donosi odluku o Rasimovom povlačenju iz Sarajeva u Gradačac i izbori se za njegovo zaposlenje u tadašnjem gradačačkom građevinskom preduzeću. Kako su Rasimova primanja bila nedovoljna za život ove mnogočlane porodice, Emina donosi odluku da Esad privremeno prekine školovanje i svakodnevno ide u Opštinu moleći da joj dijete dobije bilo kakav posao. U to vrijeme Gradačac je bio srez, a direktor Sreskog preduzeća “Poljopromet” je bio Hasib Avdičević, koji je uz posredstvo nadležnih službi pozvao Esada na razgovor. Po Esadovom sjećanju Hasib je bio visok i krupan čovjek koji je sa ozbiljnim izraom lica ostavljao utisak osobe od autoriteta. Ponudio mu je da sjedne i pružio mu jedan list papira na kojem je Esad trebalo da napiše svoje ime i prezime. Na drugom papiru je bio zadatak sa dva troznamenkasta broja koje je trebalo pomnožiti. Bio je to test kojeg je Esad uspješno uradio i tako dobio svoje prvo zaposlenje. U početku je učio kancelarijske poslove a poslije dva mjeseca raspoređen je u knjigovodsvo gdje će uz iskusnog šefa računovodstva Hamida Mehanovića, savladati knjigovodstvo i postati pomoćni, a kasnije i glavni knjigovođa. Iako je imao stalni posao Esad je stalno mislio o školi i ubrzo, kao vanredan đak, završava i preostala tri razreda Niže gimnazije, a godine 1954/55 odlazi na odsluženje vojnog roka. Po izlasku iz armije vanredno završava i dva razreda Gimnazije kao srednje škole. Obzirom da je u to vrijeme postojala mogućnost upisa fakulteta bez završene potpune srednje škole, pod uslovom da se prethodno položi prijemni ispit na izabranom fakultetu. Esad je iskoristio tu mogućnost i položio prijemni ispit na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali je na zahtjev opštine Gradačac odustao od tog fakulteta i 1958. godine kao redovan student otišao na studije ekonomije pri Visokoj privrednoj školi, takođe u Sarajevu.

Poslije završenih studija 1962. godine zapošljava se u Poljoprivrednom dobru “Napredak” u Gradačcu, a krajem te iste godine, u svojoj 28 godini života postaje direktor Tvornice "Namještaj" u Gradačcu koja je u to vrijeme imala preko 400 radnika. Na čelu tvornice "Namještaj" ostaje 12 godina u kom periodu se vrše velika investiciona ulaganja i specijalizacija tvornice za proizvodnju kuhinjskog namještaja.

To se vrijeme podudara i sa ulaskom tvornice u integraciju sa velikim kompleksom drvne idustrije u BiH “Šipadom”, što će sa svoje strane doprinijeti daljoj afirmaciji ovog kolektiva kako na jugoslovenskom tržištu, tako i u inozemstvu. Na tržište se plasiraju poznati tipovi kuhinja “Dijana”, “Aida”, “Mimoza”, “Volga” i još niz drugih. Na šesnaestoj međunardnoj izložbi namještaja u Beogradu 1974. godine tvornica “Namještaj” osvaja veliko priznanje “Srebreni kjuč” što je bio veliki podvig gradačačkih proizvođača.

Poslije 12 godina provedenih u tvornici “Namještaj”, kao već iskusni privrednik, 1974. godine Esad biva izabran za predsjednika Skupštine općine Gradačac i na toj dužnosti ostaje dva mandata, punih osam godina. U tom periodu izgrađeni su brojni privredni kapaciteti i objekti komunalne i društvene infra strukture. To je period u kojem će se ostvariti velike investicije u korparskoj proizvodnji, metalnoj industriji, hemijskoj industriji, industriji gume, industriji konfekcije, prehrambenoj industriji, industriji duhana, građevinarstvu i dr. U razvoju gradačačke privrede neposredno učestvuje i daje svoj veliki doprinos Predsjednik SO, Esad sarajlić.

Gradi se prva faza Centra Skenderija, završava se gradnja srednjoškolskog centra, gradi se moderna apoteka zajedno sa zgradom za upravu doma zdravlja Dr “Hamdija Bravo”, gradi se novi kompleks banjskog lječilišta Banja Ilidža. U svemu tome breme tereta nosi Predsjednik SO Esad Sarajlić.
Zahvaljujući svom ugledu dobrog privrednika on u Gradačac dovodi mnoge poznate lićnosti sa nivoa Bosne i Hercegovine i tadašnje države SFRJ. Pomenimo samo neke od njih. Bili su to: Predsjednik Predsjedništva SFRJ, Raif Dizdarević, Član Predsjedništva SFRJ Hamdija Pozderac, Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV-a), Džemal Bijedić, Predsjednik Izvršnog vijeća Vlade BiH, Dragutin-Braco Kosovac, književnik i BiH političar, Rodoljub Čolaković i dr. Tu su i naši poznati sugrađani koji su duže vremena živjeli i radili van Gradačca, obavljajući pri tome i značajne funkcije. Pomenimo samo neke od njih kao što su: Mehmedalija Tufekčić, Vehid Smajlović, Kemal Halilović, Midhat Muradbegović i dr.
Već stvorena tradicija i razvoj trgovačke djelatnosti na podrućju opštine Gradačac imala je snažnog uticaja na na razvoj trgovine na veliko, tako da se taj segment uspješno razvio do te mjere da je 1977. godine iz okvira Trgocentra izdvojena trgovina na veliko, te formirana posebna organizacija Distributivni centar Gradačac koji će se udružiti u Distributivni centar Sarajevo, a sve u okviru UPI sistema. Razvoj trgovine na veliko imao je podršku i organa uprave općine Gradačac na čijem čelu je bio Esad Sarajlić.

Zahvaljujući Ustavu SFRJ iz 1974. godine na području grada dolazi do nagle izgradnje stambenih objekata čime se znatno poboljšavaju uslovi stanovanja radničke klase. Normativnim aktima na nivou Općine, uvedena je stopa doprinosa za stambenu izgradnju od 6% na bruto lične dohodke, a sve radi koncetracije i udruživanja sredstava za stambenu izgradnju. Uz pomoć organa Općine, SIZ stanovanja diže i kredit kod banke pod povoljnim uslovima i gradi se Stambeni niz iza leđa zgrade Općine. Samo u tom nizu izgrađena su 64 stana. Poslije toga slijedi veliki projekat izgradnje stambenih zgrada u Potok mahali gdje je predviđena izgradnja oko 450 stanova. Sve se to dešava uz lično učešće i angažovanje Esada Sarajlića kao predsjednika Skupštine općine Gradačac.

Još puno toga bi se moglo napisati o radnoj biografiji i Esadovom ličnom doprinosu u razvoju opštine Gradacac, ali to bi nas odvuklo od osnovne teme naše priče, pa se zato vratimo za trenutak na nešto ranije razdoblje i recimo da je Esad još prije nego će biti izabran za predsjednika Skupštine općine, odnosno 1972. godine, uz redovan rad upisao postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu - organizacijski smjer, kojeg je uspješno završio 1976. godine. Time je stekao akademski stepen magistra ekonomskih nauka. Godinu dana poslije ja sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu i imao čast da me na razgovor po pitanju mog zaposlenja primio lično Esad Sarajlić kao tadašnji Presjednik SO Gradačac. I dok smo razgovarali Esad se prisjetio kako je prije 27 godina on sjedio pred mojim ocem, Hasibom Avdičevićem i razgovarao o svom prvom zaposlenju. Moj otac je ostavio snažan utisak na tadašnjeg dječaka sa tek napunjenih 16 godina, a Esad mi je to tako slikovito pričao kao da je sve jučer bilo. Na kraju je rekao kako će osjećaj respekta i poštovanje prema mom, sada već rahmetli ocu, nositi do kraja života. Poslije ovog kratkog prisjećanja o mom prvom susretu sa Esadom Sarajlićem, nastavimo sa njegovom radnom biografijom i recimo da. poslije isteka mandata na dužnosti predsjednika SO Gradačac, Esad biva izabran za predsjednika poslovodnog odbora Radne organizacije "Trebava" Gradačac, koja je poslovala u sastavu velikog trgovačkog sistema UPI Sarajevo. U toj organizaciji ostaje sve do jula 1992. godine, te nakon punih 40 godina staža odlazu u penziju.

Sve do odlaska u penziju Esad je bio i društveno-politički aktivan. Biran je u više navrata za odbornika i delegata u Skupštinu opštine Gradačac, a u više mandata je bio i poslanik-delegat u Republičkoj skupštini BiH. U trajanju od jednog mandatu bio je i predsjednik Skupštine Republičkog fonda za razvoj nedovoljno razvijenih područja BiH. Za svoj rad odlikovan je Ordenom rada sa srebrenim vijencem kao i sa Šestoaprilskom nagradom SO Gradačac. Esad se bavio i naučno-stručnim radom i jedan je od autora publikacije “OPŠTINA GRADAČAC-PRIVREDNI I DRUŠTVENI RAZVOJ” , koja je izašla iz štampe 1980. godine u izdanju NIO Poslovna politika Beograd. Bio je to prvi pisani rad o privrednom i društvenom razvoju Gradačca od vremena njegovog postanka pa sve do kraja prošlog stoljeća. Na izradi Publikacije angažovan je Redakcijski odbor u sljedečem sastavu: Mr Esad Sarajlić-predsjednik, Anto Mihaljević, Hazim Kukuruzović, Sejfo Šarić, Branko Šarkanović, dr. Hazim Muftić, Ivan Cvitkušić, Marijan Bošnjak, Dragan Gluvačević i Milivoje Raspopović.

Svoju prvu samostalnu knjigu ORGANIZOVANJE I SAMOUPRAVNO ODLUČIVANJE U UDRUŽENOM RADU objavio je 1982 godine, a izdavači su bili NIŠRO “Oslobođenje” Sarajevo i Centar za kulturu i informisanje “Vaso Pelagić”, Gradačac. Odlaskom u penziju nije prestala njegova aktivnost. Esad počinje da se aktivno bavi historijskim istraživanjem i publicističkim radom, a naročito o prošlosti Gradačca i okoline.

Među prvim izdanjima sa tematikom prošlosti Gradačca je knjiga GRADAČAC od 1945. do 1991. , čiji izdavač je bila Javna biblioteka “Alija Isaković” Gradačac, 2003. godine. To je luksuzno opremljeno djelo sa 360 stranica i preko 150 fotografija i grafika koje ilustruju ovo štivo kroz historijski razvoj ekonomskog, privrednog, kulturnog, komunalnog i društvenog standarda stanovnika općine Gradačac u razdoblju od 46 godina. Ovo djelo, ustvari, ima pretenziju, u prvom redu, da pruži retrospektivu obnove, izgradnje i razvoja ovog kraja u razdoblju iza Drugog svjetskog rata. Naime, autor je na plastičan i argumentovan način pružio čitaocu obilje podataka i informacija koje su, prije svega, polazište iz bogatog i burnog vremena općine Gradačac, vremena koje se ne može zaboraviti i izbrisati. Autor je pružio tačnu i preciznu informaciju generacijama koje su stasale, a i narednim generacijama koje se žele nešto više informisati o vremenu koje je iza nas.

Knjiga GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI je jedna vrhunska monografija Gradačca od najstarijeg doba pa sve do Drugog svjetskog rata. Štampana je 2008. godine, a izdavač je bila Bošnjačka zajednica kulture ”Preporod” Gradačac. Autor je na hronološki način opisao historijske događaje, objekte i ljude Gradačca i njegove okoline. Uradio je to kroz periode Antičkog doba, Srednjeg vijeka, Osmanskog perioda, Austro-ugarskog doba i Kraljevine Jugoslavije. Hiljade podataka, grafikona i fotografija stislo se na skoro 600 stranica formata A4, tvrdo ukoričene knjige sa naslovnicom legendarne kule Zmaja od Bosne. Kao jedan od recezenata knjge Gradačac sa okjolinom - u prošlost Prof. dr. Šaćir Filandra posebno ističe da u naučnoj klasifikaciji ovaj rukopis pripada tipu monografskih studija opšte i kulturne historije pri čemu, kao najveću vrijednost rukopisa treba istaći njegova metodološka dostignuća. Ona se sadrže u autorovoj sposobnosti da je na rijetko postignut način u rukopisima ovog tipa uspio znanstveno "locirati" mjesto i značaj Gradačca u općoj bosanskoj i široj regionalnoj historiji. Konkretnije rečeno, mjesto Gradačca i njegovih ljudi u bosanskoj i regionalnoj povijesti je osvijetljeno i ocijenjeno na adekvatan način, sumiranjem stava da je Gradačac bitno historijsko žarište i povijesno ishodište mnogih modernih političkih, ekonomskih i kulturnih procesa u Bosni i Hercegovini. Pri svermu tome, veliki prostor je posvećen porodici Gradaščevića i kapetanima Osmanu, Muratu i Huseinu. Međutim, nisu zanemarene ni druge porodice iz kojih su potekli mnogi graditelji zadužbina, vakufi, vojskovođe, gradonačelnici, ulema i svećenici, prosvjetitelji, trgovci i razni poduzetnici.
Promocija knjige: GRADAČAC SA OKOLINOM - U PROŠLOSTI održana je u sali Bošnjačkog društva za kulturu „Preporod“ Gradačac dana 28.3.2008. godine. Pored mnogobrojnih gostiju posebno istićemo prisustvo univerzitetskih profesora, Dr. Saliha Kulenovića i Dr. Muniba Maglajlića.

HISTORIJSKI RAZVOJ SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA U GRADAČCU DO 1995. je knjiga čiji izdavač je takođe bila Bošnjačka zajednica kulture ”Preporod” Gradačac. Štampana je 2011. godine u štampariji “Mikroštampa” d.o.o Tuzla. Ova knjiga je dočekana sa velikim oduševljenjem jer veliki broj gradačačkih učenika je prošao kroz srednje obrazovanje i svi su mogli pronaći svoje ime kao i imena ostalih učenika i profesora koji su predavali u srednjoj školi. Opisujući razvoj srednjoškolskog obrazovanja, autor je krenuo počev od osnivanja Građanske škole trgovačkog smjera osnovane za vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Poslije Dugog svjetskog rata osniva se Državna realna gimnazija, a potom i Gimnazija “Hasan Kikić” sa četvorogošnjim trajanjem. Opisujući osnivanje Srednjoškolskog centra Hasan Kikić autor detaljno pojašnjava uslove i razloge integracije Gimnazije Hasan Kikic i Škole učenika u privredi, čime je stepen obrazovanja prilagođen potrebama i zahtjevima tog vremena.

JU OSNOVNA ŠKOLA “IVAN GORAN KOVAČIĆ” GRADAČAC (1962 – 2012) je naslov knjige koja je nastala povodom obilježavanja 50. godišnjice postojanja istoimene škole. Autori ove knjige su prof. Esma Hasanbašić i mr. sc Esad Sarajlić. Inače, ova škola je počela sa radom školske 1961/1962. godine i bila je prva osmogodišnja škola u Gradačcu. Njen prvi direktor bio je nastavnik Trakić Hasan. Prilikom otvaranja škole u njenim školskim klupama sjedilo je 819 učenika, a 1966. godine već ih je bilo 1.749. Ratni period od 1992. do 1995. je posebna rana koja je ostavila trajne posljedice, kako na objektu škole tako i na njenim učenicima, od kojih je nekoliko i poginulo prilikom razornog granatiranja grada. Od prosvjetnih radnika poginula su i dva nastavnika. Poslije rata opet se krenulo iz početka. Počelo se sa 32 prosvjetna radnika i 585 učenika.

JU OSNOVNA ŠKOLA “MUSA ĆAZIM ĆATIĆ” ZELINJA DONJA Ovo je veoma interensantna knjiga u kojoj je obrađen relativno dug vremenski period. Naime, u ovoj knjizi se pominju tri zasebne škole u tri različita sela. Najstarija osnovna četverogodišnja škola na ovom području je izgrađena 1914. godine u sadašnjoj Zelinji Srednjoj. Kažem “sadašnjoj” jer Zelinja Srednja se nekada zvala Zelinja Gornja, a sadašnja Zelinja Gornja se zvala Zelinja Srpska. Poslije toga se 1927. godine gradi i šetverogodišnja osnovna škola u Zelinji Srpskoj. Četverorazredna Osnovna škola u Zelinji Donjoj počela je sa radom 1948. godine, a 1956. do 1963. godine radi kao škola sa šest razreda. Godine 1964. ova škola prerasta u osmogodišnju školu. Za nas je posebno interensantno poglavlje ove knjge u kojem se opisuje igradnja Osnovne škole u Zelinji Srednjoj 1914. godine jer njen prvi učitelj je bio Ibrahim Sarajlić, djed Esada Sarajlića kojem ovu priču posvećujem. O izgradnji te škole, početku rada i njenom prvom učitelju rekli smo nešto više u samom početku ove priče.

JAVNA USTANOVA OSNOVNA ŠKOLA „SAFVET - BEG BAŠAGIĆ“ GRADAČAC (1891-2016) . Osnovna škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac je prva narodna osnovna škola u Gradačcu. Sadašnji naziv je dobila decembra 1993. godine i nastavila kontinuitet Osnovne škole „ Ivo Andrić" odnosno „Jovan Jovanović Zmaj". U narodu je bila poznata kao Crvena škola jer je fasada zgrade bila crvene boje. Škola je 2016. godine obilježila 125. godina rada i postojanja, pa je tim povodom izvršena i promocija monografije čiji je autor Esad Sarajlić, a izdavač OFF SET Tuzla. Kao recenzenti i promotori ove monografije bili su prof. dr. emeritus Salih Kulenović i prof. dr. Husnija Kamberović.

Knjiga, AKADEMIK EDHEM ĆAMO – DOKUMENTI I SJEĆANJA, napisana je povodom 110 godina od rođenja akademika Edhema Ćame, kao i 80 godina od njegovog prvog stalnog zaposlenja (1939. godine) u srezu Gradačac, na dužnosti sreskog veterinara. U to vrijeme Gradačac kao srez obuhvatao je pored Gradačca, Srebrenik, Modriču i Bos. Šamac. Esad Sarajlić ovu knjigu smatra krunom, svog istraživačkog rada. Posvetio joj je poslednje tri godine, a jedan od motiva bila je povezanost koju je Ćamo osjećao prema Gradačcu i njegovim ljudima. Recezenti ove knjige su Prim. dr. Esad Zukić i Mr. sc. Muhamed Hodžić. Bili su živi svjedoci djelovanja i rada akademika Edhema Ćame što su i potvrdili svojim izlaganjima na promociji knjige koja je održana u Biblioteci “Alija Isakovoć” u Gradačcu, 25. septembra 2019. godine. Posebno zanimljivo izlaganje imao je Zlatko Dukić, književnik iz Tuzle. Zato iz njegovog izlaganja izvlačim neke dijelove teksta u cijelosti kako ih je on napisao. Između ostalog Zlatko kaže: “Nakon što nas, u uvodnim dijelovima, upoznaje sa porijeklom, studenstskim i poststudentskim danima akademika Čame i s njegovim dolaskom u Gradačac, slijedi vrlo bogata, sadržajno raznolika i, nadasve, poučna i informativna elaboracija antifašističkog i revolucionarnog puta ne samo Edhema Čame, već i pokreta u cjelini, njegovih saboraca, drugova, sapatnika, istomišljenika. Ali isto tako Esad Sarajlić, kolokvijalno rečeno, nema pardona ni prema kome, čak i onda kada se radi o elitnim predstavnicima političkog i partijskog vrha Jugoslavije. Vrlo eksplicitno i argumentovano on, recimo, pominje imena Milovana Đilasa, Moše Pijade i Sretena Žujovića, kao prononsirane protivnike ravnopravne pozicije Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federaciji i, pogotovu, neskrivene, a posve nerazumljive protivnike priznavanja Bošnjaka, ondašnjih Muslimana, za narod, ravnopravan sa ostalima. Ovo je knjiga, koja bi mogla postati kao urnek mnogim drugim sredinama, bez obzira na to da li su imali ličnosti formata jednog Edhema Čame ili ne, jer bi se ovo moglo koristiti kao obrazac po kome se lokalna, i ne samo lokalna, istorija ovjekovječuje u publikacijama, koje će nadživjeti i svoje atore i svoje vrijeme i sve one koji ga čine”.

Šta još reći o čovjeku koji je napisao ova grandiozna djela o svom gradu i ljudima koji su u njemu rođeni, ili koji su se u njega doselili i zavoljeli kao svoje rodno mjesto. Mozda da kažemo samo jedno veliko HVALA za sve što je učinio za svoj i naš Gradačac. Na kraju ove kratke priče treba pomenuti da u Gradačcu postoji i drugi ogranak Sarajlića koji nisu u rodbinskoj vezi sa Sarajlićima o kojima danas pišem. To su Sarajlići koji potiču od uglednog poduzetnika hadži Nazif-age Sarajlića, a priču o njima možete pročitati OVDJE ”.



O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

09.12.2018.

Koje bio Prof.dr.sc MUSTAFA IMAMOVIĆ



Dugo gledam u naslov moje nove priče i iskreno se pitam, smijem li se upustiti u pisanje o životu i liku čovjeka na čiji pomen samog imena osjetiš da se radi o ličnosti dostojnoj divljenja i poštovanja. Da se radi o bilo kojem drugom univerzitetskom profesoru ova priča bi se sigurno završla samo na njenom naslovu, ali pomisao da se radi o mom dekanu sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, a povrh toga i mom sugrađaninu, dala mi je snage da ostvarim svoju želju i napišem priču za koju se već dugo spremam.
Odgovor na pitanje ko je zaista bio Prf.dr.sc. Mustafa Imamović, odnosno ko su uopšte bili gradačački Imamovići, potražio sam u prošlosti koja pripada Osmanskom carstvu, u čijem sastavu je bila i tadašnja Bosna. U tu prošlost poveo me Senad Imamović, Mustafin bliski rođak, a moj prijatelj iz djetinjstva. U prikupljanju podataka nesebično mi je pomogla i Indira Haseljić, koja po majci pripada ovom porodičnom stablu.
Po Senadovoj priči i Mustafa je se bavio istraživanjem porijekla porodice Imamovića pa u arhivama Istambula i Ankare došao do podataka da su iz dijela Osmanskog carstva, Anadolije, u Bosnu upućena tri učena brata sa zadatkom da bosansko stanovništvo, koje je za svoju religiju prihvatilo islam, podučavaju „Časnom Kur’anu. Jedan od te braće je upućen negdje u Istočnu Bosnu, drugi u Mostar, a treći u Gradačac. Prezivali su se Imamović, a od njihovih imena jedino nam je poznato ime brata koji je došao u Gradačac. Zvao se Osman i od njega je nastala čitava jedna grana gradačačkih Imamovića koja najvjerovatnije pripada cjelovitom porodičnom stablu Imamovića na nivou BiH. Kažem, najvjerovatnije, jer predmet mog istraživanja je bio lokalnog karaktera.

Zato krenimo od prvog Imamovića koji je došao u Gradačac, a zvao seOsman . Obzirom da će se u kasnijem vremenu pojavljivati još osoba sa imenom Osman, ovog Osmana će mo u daljem tekstu zvati Imamović Osman Prvi.

Po predanju gospođe Hidajete (Hide) Imamović, udove rahmetli Suada Imamovića, jedan od prvih imama u Džamiji Husejniji bio je dalji predak poznatog hafiza ef. Mustafe Imamovića. Smatra se da ga je u Ghradačac doveo lično Husein kapetan Gradaščević, o čemu je pisao i mr. Esad Sarajlić u svojoj knjizi Gradačać sa okolinom – u prošlosti, čiji izdavać je bila Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, Gradačac, 2008. godine. Obzirom da je džamija Husejnija sagrađena 1826. godine, a Husein je podigao ustanak za autonomiju Bosne 1831., lako je izvući zaključak da je prvi Imamović došao u Gradačac između tih godina, recimo 1828. godine. Pretpostavimo da je taj najstariji Imamović tada imao 25 godina života i po slobodnoj procjeni utvrdimo godinu njegovog rođenja. Bilo bi to 1803. godine.

Takođe po predanju starijih Imamovića Prvi Osman je imao dva sina. Potvrdu u istinitost ovog predanja našli smo u knjigama u kojima se vršila evidencija gradačačkog stanovništva. Naime u tim knjigama smo pronašli imena dvojice Imamovića za koje mislimo da bi mogli biti sinovi Osmana Prvog. Kažemo da mislimo, jer uz njihova imena i prezimena nisu navedena imena njihovih roditelja, ali po pretpostavljenim godinama njihovog rođenja nedvojbeno proizilazi da su sinovi Osmana Prvog. Zvali su se Mula Husejn i Abdulah
.
U nedostatku godina njihovog rođenja poslužili smo se slobodnom procjenom uvažavajući pri tome pisane podatke koji su nam bili na raspolaganju. Što se tiče Mula Husejna jedino se zna da je umro prije 1887. godine. Naime, te godine, zemlja kojom je Mula Husejn raspolagao, uknjižena je na njegovu suprugu Arifu r. Cerić. Na osnovu podataka o njegovim potomcima procijenili smo da bi Mula Husejn mogao biti rođen 1837. godine.
U nedostatku Abdulahove godine rođenja, takođe smo se poslužili slobodnom procjenom. Naime, zna se da je Abdulahov najstariji sin hafiz ef. Mustafa rođen je 1853. godine. Ako pretpostavimo da je Abdulah tada imao 20 godina, izvodimo zaključak da je rođen 1833. godine.

Ponovimo još jednom. Prvi potomci od najstarijeg gradačačkog Imamovića, koga smo nazvali OSMAN PRVI, bili su ABDULAH i MULA HUSEJN. Abdulah je imao sina hafiza ef. MUSTAFU, a Mula Husejn, sina OSMANA . Zbog ponavljanja imena ovog Osmana će mo u daljem tekstu zvati OSMAN DRUGI, a Abdulaha kao ABDULAH PRVI

.
Obzirom da o Abdulahu Prvom i Mula Husejnu , nemamo skoro nikavih informacija mi će mo priču započeti sa Osmanom Drugim. Iako je hafiz ef. Mustafa stariji od svog brata Osmana Drugog, odlučio sam da prvo pišem o Osmanu Drugom i njegovim potomcima iz prostog razloga što naš junak priče Prof. Mustafa Imamović potiće od loze hafiza ef. Mustafe Imamovića, a njega sam ostavio za kraj priče, baš kao što se poslastica ostavlja za kraj ručka.

I. IMAMOVIĆ (Mula Husejna) OSMAN, u daljem tekstu OSMAN DRUGI
Za Osmana Drugog takođe nismo pronašli pisani trag o godini njegovog rođenja pa smo je utvrdili po slobodnoj procjeni vodeći računa o godini kad je rođen njegov najstariji sin Salih. Naime, pouzdano se zna da je Salih rođen je 1877. godine. Ako pretpostavimo da je Osman Drugi tada imao 20 godina, izvodimo zaključak da je rođen 1857. godine.
Supruga Osmana Drugog je bila Topčagić (Omeragić) Melča. Kao što vidimo Melču smo upisalai sa dva prezimena. To je zato što je u nekim knjigama upisana kao Omeragić, a u drugima kao Topčagić. Razlog tome je što su neki Topčagići mijenjali prezime u Omeragić, a neki su zadržavali oba prezimena. Sa suprugom Melčom, Osman Drugi je imao tri sina koji su se zvali: Salih, Abdulah i Hasan . Pored njih imao je i kčerku po imenu Hamida.
Idemo sada napisati osnovne podatke o njima i njihovim potomcima. Oznaćimo ih sa rednim brojevima od 1. do 4. Krenimo sa Salihom.

I.1. Imamović (Osmana Drugog) Salih. (1877-1935) . Po zanimanju je bio trgovac i stekao je veliko imanje u Kadić mahali i na Požarikama. Salihova supruga se zvala Sarajlić Pemba (1882 - 1958). Imali su dva sina po imenima: Osman i Nešet . Kao što vidimo još jedan Osman, treći po redu, pa će mo ga u daljem tekstu zvati Osman Treći .

Recimo sad nekoliko osnovnih podataka o Salihovoj djeci, odnosno o Osmanu Trećem i njegovom bratu Nešetu . 1.) Prije svega recimo da se poslije očeve smrt Osman Treći(1901-1952) nastanio u prigradskom dijelu Požarike, gdje i danas ima njegovih potomaka. Po zanimanju je bio sudski pisar. Ženio se dva puta. Iz prvog braka, sa suprugom Zehrom dobio je dva sina, Senahida i Sevreta.
Obojica su se odselili u Sarajevo gdje je Senahid radio kao kao privatni krojač, a Sevret kao trgovac u prodavnici obuće “Planika”. Sevret ima sina Semira , a Senahid sina Seada i kčerku Zehru . Sa drugom suprugom Džakić Safetom rod. 1900. dobio je tri kčeri: Avniju, Dževidu i Vahidu kao i dva sina: Dževada i Hidajeta. Avnija se udala u Odžak i ima sinove Midhata i Enesa kao i kčerke Nisu i Nefisu . Dževad je odselio u Sarajevo gdje radio kao privatni brico. Koliko je meni poznato nije se ženio i nije imao potomaka. Dževida ima kčerke Sabinu i Selminu , a Vahida , kčerke Indiru i Nasihu i sina Adnana. Hidajet ima dvije kčerke, Rešadu i Rafiju .

2.) Drugi Osmanov sin Nešet (1902-1946), radio je u službi Opštine Gradačac i kao opštinski činovnik bio je poznat po lijepom pisanju, što se u to vrijeme veoma cijenilo. On i njegova supruga Sadika M.Halilović (1905-1983) su imali četiri sina i tri kčerke; Poimanično to su bili: Suad , Safet, Salih i Sulejman te kčerke, Vedida (1932 - ), Fevkija (1935 -?) i Dilista (1940 -?). Imali su porodićnu kuću u Kadić mahali u kojoj i danas, u dvije stambene jedinice, žive Nešetov sin Sulejman i Nešetova kčerka Vedida.

Suad Imamović (1927-1983) je bio najstariji i nama dobro poznat sugrađanin. Bio je dugogodišnji golman FK „Zvijezda“, a kasnije član uprave toga kluba. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata odlazi na školovanje u Sarajevo gdje završava Višu upravnu školu i zapošljava se u službi Opštine Gradačac kao njen sekretar. Ono što je interensantno je to da će na toj funkciji ostati do kraja svog života. Pamtimo ga i po tome što je bio strastveni lovac i veoma aktivan član lovačkog društva „Jelen“. Bio je redovni sportski dopisnik lista „Oslobođenje“ pa je u svojim tekstovima vrlo često promovisao razvoj gradačačke privrede i sporta. Iza njega i njegove supruge Hidajete-Hide (1927-2014) ostalo je dvoje djece: sin Sadani kčerka Semira.

Drugi Nešetov sin se zvao Safet (1930-2013). Zajedno sa svojom budućom suprugom Fatimom, završio je srednju poljoprivrednu školu u Derventi. U napetoj političkoj situaciji kad se bivša Jugoslavija nalazila u ruskoj blokadi koja se zvala Informbiro, Safet je sa nepunih 19 godina nepravedno upućen na Goli otok. Po izdržavanju kazne ženi se sa svojom školskom drugaricom iz Dervente, Fatimom Filipović (1931-2003). Poslije političke rehabilitacije imenovan je za prvog upravnika novosnovanog poljoprivrednog dobra u Gradačcu. Početkom sedamdesetih godina zajedno sa porodicom seli u Sarajevo. Iza njega su ostali brojni voćnjaci i rasednici kako u Gradačcu tako i širom BiH. Poznato je da je veliki Upijev voćnjak u Rakovici kod Sarajeva njegovo djelo. Iznad tog vočnjaka u selu Kakrinje je podigao voćnjak za svoju dušu. Umro je u 84. godini života. Iza Safeta i njegove supruge su ostali sin Senadi kčerka Sabina.

Ovdje želim posebno istaknuti Safetovog sina Senada . Senad je rođen 1952. godine u Gradačcu, ali je odrastao u Sarajevu, gdje završava osnovnu i srednju školu kao i studije na Pravnom fakultetu. Sudbina mu je odredila da svoje starije dane živu u Americi, gdje mu se nalazi i sin Mirza . Supruga Jasmina i kčerka Amela ostaju u Sarajevu, a Senad se ženi sa Selimović Ajšom koju je upoznao za vrijeme svog boravka u Americi. Posvećuje se pisanju i za kratko vrijeme je napisao sedam romana i jednu knjigu kratkih priča.
Treči Nešetov sin se zvao Salih . Bio je oženjen Fatimom koja je poticala iz poznate gradačačke porodice Bukvarevića . Odselili su u Sarajevo gdje je Salih umro relativno mlad. Iza njih je ostala kčerka Sadmira .
Od ostale Nešetove djece živi su još jedino njegov najmalađi sin Sulejman i kčerke Fevkija i Vedida . Fekvija živi u Livnu ima sina Adila i kčerku Azeminu . Sulejman živi u Gradačcu i sa suprugom Šemsom ima dvije kčerke, Sadanu i Samiru . Vedida takođe živi u Gradačcu i nema svog potomstva. Treča Nešetova kčerka Dilista živila je u Doboju, a iza nje su ostali sinovi Admir i Sadmir .
I.2.) Imamović (Osmana Drugog) Abdulah (1880-1918). Kod ovog Abdulaha bila nam je poznata godina smrti sa napomenom da je umro u 35. godini života. Na bazi ovih podataka izračunali smo godinu njegovog rođenja. Obzirom da smo u drugoj generaciji Imamovića već imali jednog Abdulaha, ovoga će mo u daljem tekstu pominjati kao Abdulah Drugi . Njegova supruga se zvala Zelić Hanka (1875 -?) i imali su petero djece koji su se zvali: Abida 1901-1949., Husnija (1906 -?), Sevleta (1908 -?), Safeta (1911 -?) i Hasan (1916 -?).
a.) Za Abidu nemamo podataka o eventualnom potomstvu. b.) Husnija (1906 -?) je sa suprugom Ćatić Aišom (1913 - ?) imao sinove po imenima: Halid (1931-2011), Hamed (1940-2012) oženjen Pašalić Asijim , i kčerke: Hamidu (1934 -2003) udata za Jašarević Hasana, Asiju (1938- 2005) udata Dubrić, Mevlidu (Mevlu) (1940 -?) udata za Zilić Fehima i Selvetu (1947- 2014) udata Isanović . Iz navedenih podataka možemo vidjeti da su Hamed i Mevlida (Mevla) bili blizanci. Pored ovih blizanaca Husnija je imao još jedne blizanca koji su umrli kao mala djeca. Zvali su se Hasani Husejn .
c.) Sevleta
je imala sina Abdulaha koji je treći potomak Imamovića sa ovim imenom.
d.) Safeta
je imala sina Sulejmana i kčerku Tiju.
e.) Drugi Abdulahov sin Hasan bio je oženjen sa Osmičić Safijom (1918-?) sa kojom je dobio sinove, Muniba i Avdu kao i kčerku Adviju .
I.3.) Imamović (Osmana Drugog) Hamida (1888-1959). Njen suprug je bio Arnautalić Nurija . Hamida je umrla u Zagrebu pa se može pretpostaviti da su tamo i živjeli. Po našim saznanjima imali su dvoje djece, sina Uzejra i kčerku Bedriju .
I.4.) Imamovic (Osmana Drugog) Hasan (1890-1960). Hasanova supruga je bila Arnautalic Fazila. Hasan je umro u Zagrebu pa se može pretpostaviti da su tamo i živjeli te da su i njihovi eventualni potomci tamo nastavili život.

II IMAMOVIĆ (Abdulaha Prvog) hafiz ef. MUSTAFA (1853-1918) .
Obzirom da je hafiz ef. Mustafa Imamović bio poznata ličnost, prije navođenja podataka o njegovim potomcima, recimo nekoliko riječi o njemu samom. Rođen je 1853. godine u Gradačcu i pouzdano se zna da je bio imam u džamiji Husejniji od 1880. do 1918. godine, kada je i umro. Bio je široko obrazovan, a svoje znanje pored Gradačca sticao je i na školovanju u Istambolu. Pored dužnosti imama obavljao je i niz drugih funkcija. Pomenimo samo neke: Bio je član kotarskog medžilisa 1887. i 1892. godine. Biran je u džematski medžilis Gradačca, a obavljao je i posao mutevelije za nekoliko gradačačkih vakufa. Jedno vrijeme vodio je biblioteku koja se nalazila u malom objektu veličine 6x6 metara. Ta zgradica se nalazi i danas u krugu džamije Husejnije. Sagradio ju je Sejid Muhamed Fadi-paša Sokolovići bila je to prva biblioteka u Bosni, poslije Sarajeva, koja je imala zaseban objekat.
Mustafa se ženio dva puta. Imao je dva sina, Teufika i Halida , kao i kčerku Sajmu . Sa suprugom Bilajac Nazifom je dobio kčerku Sajmu , a suprugom Munizom Ganibegović sinove Teufika i Halida .
1.) Imamovic (Mustafe) Sajma (1887-1956). Rođena je u Gradačcu, a umrla u Tuzli. To je sve što znamo o njoj.
2.) Imamovic (Mustafe) Halid (1910-1974). Rođen je u Gradačcu, ali je još prije Drugog svjetskog rata otišao u Beograd i tamo završio studij Filozofije, smjer Romaniskih jezika. Poslije rata je radio u tadašnjoj jugoslovenskoj vladi kao ekonomsi savjetnik. Na kraju dolazi u Sarajevo gdje osniva trgovačku školu i postaje njen prvi direktor. Sa suprugom Nusretom dobio je kčerku Halidu . Umro je u Sarajevu.

3.) Imamović (Mustafe) Teufik (1908-1990). Sa suprugom Hankom, zvanom Hurka , rođenom 1913. godine u Pljevlju, dobili su troje djece, sinove Mustafu i Munira i kčerku Muniru . Kao što vidimo, Teufik je otac našeg uvaženog Prof.dr.sc. Mustafe Imamovića . Inače, Teufik je rođen 1908. godine u Gradačcu, a umro je 1990. godine u Sarajevu. Po profesiji je bio krojač. Odmah po izbijenju Drugog svjetskog rata priključuje se NOR-u i postaje nosilac Partizanske spomenice1941. godine. Već u toku rata, među prvima je primljen u KPJ i povjerava mu se rukovođenje Mjesnim komitetom u Gradačcu. Po završetku rata 1945. godina postaje prvi sekretar Narodnog odbora skupštine opšine. Bio je politički aktivan sve do 1948. godine, kada ga zbog navodne podrške Informbirou, hapse i upučuju na Goli otok. Bio je to drugi Imamović koji je zbog svojih političkih stavova izdržavao kaznu na Golom otoku. Podsjetimo se, prvi je bio njegov rodjak Safet Imamovićkoji je sa samo 19 godina života upučen na Goli otok. Obojica su doživili neku vrstu satifakcije i rehabilitacije jer su i po povratku sa Golog otoka ostali priznati i uvaženi građani u svom gradu, ali i šire.
Teufikov sin Munever rođen je 1943. godine u Gradaču gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Studira u Beogradu i završava fakultet građevine.
Najviše vremena je proveo u zemljama dalekog istoka gdje se afirmisao na polju istraživanja podzemnih voda i izgradnji hidrocentrala. Pred izbijanje ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije Munever dolazi u Sarajevo i tu se sastaje sa bratom Mustafomi sestrom Munirom . Početkom rata 1992. godine stavlja se na raspolaganje Armiji BiH. Poslije rata postaje prvi poslijeratni Ministar za Obnovu i Razvoj države Bosne i Hercegovine, a svoj radni vijek završava kao direktor Javnog preduzeća za "Vodno područje slivova rijeke Save", sa sjedištem u Sarajevu. Umro je u sarajevu 2016. godine. Iza njega je ostala supruga Nadža i kčerka Alma.
Teufikova kčerka, Munira Imamović ( - 2015) je rođena u Gradčacu gdje je završila osnovnu školu i upisala Gimnaziju. Poznata je po tome što je bila jedna od prvih žena član šahovskog kluba „Gradačac“. Bilo je to vrijeme kad je u klubu najpoznatiji šahista bio Vojo Jakovac . U klubu je bila i Vojina sestra Rajka pa su ona i Munira činile okosnicu ženske ekipe šahovskog kluba. Munira je prekinula školovanje u Gradačcu jer se relativno mlada udala za šahovskog kolegu i zajedno sa njim nastavila život u Sarajevu. U Sarajevu je završila fakultet Političkih nauka, smjer Sociologija. Dobili su dvije kčerke, ali su zbog nesretnog rata 90.-ih godina zajedno sa njima odselili u Kanadu, gdje je Munira zbog teške bolesti umrla. Sahranjena je u Sarajevu. Iza nje su ostale dvije kčerke.
Kao što smo na početku rekli, priču o gradačačkim Imamovićima završavamo sa najpoznatijim potomkom Osmana Prvog, a to je,

Mustafa Imamović. Rođen je u Gradačcu, 29.01.1941. godine, gdje završava osnovu školu i gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje je, po diplomiranju 1963. godine, izabran za asistenta na Istorijsko-pravnoj katedri. Na istom je fakultetu magistrirao 1967, uspješnom odbranom magistarske teze “Pravni položaj vjerskih zajednica za vrijeme šestojanuarske diktature”. Doktorirao 1971. godine odbranom disertacije “Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak Bosne i Hercegovine 1878-1914 godine. Nakon toga, 1972. godine je izabran za docenta na predmetu Opšta istorija države i prava. Osim u Beogradu, isti je predmet 1989/90. i 1990/91. predavao na Pravnom fakultetu u Rijeci. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu radi od 1. oktobra 1973. kao profesor na predmetu Nacionalne historije države i prava. U vremenu od 1992.do 1997. predavao je i Rimsko pravo. Dugogodišnji je honorarni profesor Pravnog fakulteta u Mostaru. Bio je gostujući profesor na više univerziteta u SAD i Evropi.
Tako je akademsku 1977/78. godinu proveo kao Fulbrightov stipendista na Univerzitetu u Michiganu (University of Michigan, Ann Arbor) kao saradnik-istraživač (research fellow) pri Centru za ruske i istočnoevropske studije (Center for Russian and East European Studies).
U 1984. godini bio je gostujući profesor (visiting professor) na Univerzitetu Yale u New Havenu (Connecticut, SAD), gdje je na Odjeljenju za historiju održao jednosemestralni kurs o osmanskom uticaju na Balkan (The Ottoman Impact in the Balkans).
Tokom 1998. godine bio je gostujući profesor na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti (Central European University), na kojem je držao postdiplomski kurs o sekularizaciji na Balkanu.
U jesen 1999. godine ponovo je boravio na Univerzitetu u Michigenu kao gostujući profesor u okviru postdiplomskog kursa o državama, carstvima i političkoj imaginaciji. Osim toga gostovao je sa pojedinačnim predavanjima i referatima na više različitih univerziteta i naučnih skupova u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama.
Za svoj naučni i nastavni rad dobio je više društvenih priznanja, među kojima su Republička nagrada za nauku „Veselin Masleša“ (1987), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za djelo „Historija Bošnjaka“ (1998), Povelja Univerziteta u Sarajevu povodom 50 godina osnivanja i rada (1999), «Preporod»-ova nagrada za nauku (2003). Među ostalim priznanjima dobio je još prije rata Šestoaprilsku spomen plaketu Gradačca, a poslije rata zlatnu značku Općine Gradačac. Od Udruženja izdavača i knjižara BiH proglašen je najboljim autorom u 2008. godini za djelo «Knjige i zbivanja», itd.
Autor je i koautor više od trideset knjiga, monografija i udžbenika. Istovremeno je do sada objavio preko 500 različitih članaka, rasprava, studija, osvrta i dragih radova iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, te različitih pitanja iz oblasti međunarodnih odnosa i općenito razvitka civilizacije. Više radova je objavio u prijevodu na nekoliko stranih jezika (engleski, njemački, arapski, turski, perzijski, albanski).
Mustafa Imamović nije bio poseban samo po svom naučnom radu, već prije svega po svom ljudskom karakteru. Bio je veliki bosanski patriota, susretljiv, suosjećajan i veoma blag.Posebno je bio vezan za svoju majku Hurku,koja je bila jedna od najuticajnijih osoba na tok njegovog života.
Nesebično je pomagao studentima, a posebno je bio ranjiv kad su u pitanju studenti iz njegovog rodnog Gradačca. Kao apsolvent pravnog fakulteta u Sarajevu i ja sam imao priliku da osjetim Profesorovu brigu i dobrotu koja se uvijek oslikavala na njegovom licu.
Naime, moja supruga Paša (Rašidović) Avdičević i ja, bili smo ista generacija i kao apsolventi trudili smo se da u približno istom periodu položimo sve ispite i da krenemo u novi zajednički život, kojeg smo već isplanirali. Ali, kao što to obićno biva u životu, ni nama nije išlo baš sve po planu, jer ja sam zapeo na jednom od ispita koji će me vremenski koštati punih šest mjesci. U međuvremenu Paša je diplomirala i dobila posao u pravnoj službi u "Regionalnom medicinskom centru Zenica" u Zenici.
U istom tom periodu i ja sam položio problematični ispit, ali sad je trebalo zapeti i što prije položiti i preostalih nekoliko ispita.
Na fakultetu je bila tzv. apsolventska učionica u kojoj je bila velika vitrina sa knjigama koje su studenti mogli koristiti za učenje. Za izdavanje knjiga bio je zadužen jedan student koji je ujedno zaključavao i otključavao učionicu svakih 45 minuta kako bi ostali studenti imali svoj mir prilikom učenja. I baš u tom periodu diplomirao je i taj student koji je bio zadužen za učionicu. U tome sam ja ugledao svoju šansu i otišao sam kod Profesora Imamovića sa molbom da svojim autoritetom pokuša kod uprave fakulteta izdejstvovati da mene zaduže za taj posao. Malo u šali malo u zbilji, doslovno sam mu rekao: "Profesore, ako brzo ne ispolažem preostale ispite, ukrast će mi neko djevojku". Blago se osmjehnuo i reko, "dođi sutra u isto ovo vrijeme". Sutredan me ćekao sa ključevima od učionice i onako, profesorski rekao: "Idi tamo i zagrij stolicu". Poslije samo nekoliko mjeseci ponovo sam bio pred svojim Profesorom. Ovaj puta čvrsto mi je stezao ruku čestitajući stećenu diplomu pravnog fakulteta.
U znak zahvalnosti ovu priču njemu posvećujem. Na kraju, recimo još nekoliko riječi o Mustafinom životu.
Ženio se dva puta. Sa prvom suprugom Editom ima kčerku Enisu . Drugi puta Mustafa se ženi sa Senadom iz Saarjeva i sa njom ostaje do kraja života.
Umro je u Sarajevu 2017. godine i sahranjen na gradskom mezarju “Bare”. Na bolji svijet otišao je sa ožiljkom nepravde koja je pratila porodicu Imamovića još od vremena Informbiroa 1948. godine. Taj ožiljak je nastao odlukom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine da Prof Mustafa nije ispunio sve uslove kako bi postao član te Akademije. Ne možemo se oteti utisku da je to bila politička odluka, bas kao što su bile i odluke kojima su njegov blizak rođak Safet Imamović i njegov otac Teufik Imamović , u bivšoj nam državi Jugoslaviji, iz političkih razloga osuđeni na kaznu zatvora, koju su izdržavali u zatvoru na zloglasnom Golim otoku.



O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

16.04.2017.

INCIJATIVA ZA PRONALAZAK MEZARA HUSEIN – KAPETANA GRADAŠČEVIĆA

Dragi sugrađani, poštovani zastupnici skupštine opštine Gradačac, cijenjeni načelniče Edise Dervišagiću!

Obradovan viješću da se krenulo sa radovima za izgradnju gradskog trga, na čijoj površini će, između ostalog, biti izgrađeno i turbe Husein-kapetana Gradaščevića, pokrećem inicijativu da se konačno pronađe njegov mezar.

Pokrečući ovu inicijativu, posebno naglašavam njen kulturno historijski karakter, bez ikakve političke obojenosti. Svoju inicijativu pravdam i potkrepljujem činjenicama da su Gradačcem, od kako se zna za njega, upravljali kapetani iz loze Gradaščevića, a posljedni i najpoznatijih od njih je bio Husein-kapetan Gradaščević. Bez obzira što je naročito postao poznat po ustanku protv turske okupacije srednjovjekovne bosanske države, predlažem da se ova inicijativa svede samo na našu opštinu. Naime, ako ovu inicijativu podignemo na nivo države Bosne i Hercegovine, onda će mo otvoriti široku raspravu i vjerovatno, zbog razno-raznih mišljena, a naročito interesa, sve će ostati po starom i nikad nećemo saznati gdje je kapetanov mezar. Da li će se njegovi posmrtni ostaci prenijeti u planirano turbe ili možda samo komadić zemlje sa mezara uzeti, neka o tome odluče nadležni opštinski organi. U svemu ovome bilo bi dobro čuti i mišljenje potomaka iz loze Gradaščevića.

Zato, predlažem nadležnim organima opštine Gradačac da formiraju jedan odbor od nekoliko članova, koji će otići u Tursku sa zadatkom da pronađu kapetanov mezar. Siguran sam da će mo tek tada istinski biti okruženi aurom sevdaha i da će mo u čast pronalaska njegovog mezara, svi u glas zapjevati pjesmu „Sa gradačca bijele kule“.

Mirza Avdičević

13.07.2016.

ČOVJEK KOJI JE DAROVAO SVOJU KRV VIŠE OD STO PUTA - ESAD SKENDEROVIĆ



Danas imam posebnu čast da vam pričam priču o čovjeku koji je darivao svoju krv više od sto puta. Kad čujete njegovo ime i vidite njegovu sliku, vjerovatno će mnogi od vas uskliknuti: Pa to je naš sugradjanin Eso. Da, baš tako! Radi se o Esadu Skenderoviću, rođenom 1952. godine od oca Husrefa i majke Raife-Rajke Đakić.
Njegovi roditelji su rođeni Gradačani, ali kako mu je otac bio vojno lice, po pravilima službe bivše države Jugoslavije imao je raspored u Čačku. U tom gradu rođena su i njegova braća Enes i Enver. Samo je njihova sestra Sajda rođena u Gradačcu. Enesa se mnogi vjerovatno sjećaju kao vrsnog kuhara koji je radio u ugostiteljskom preduzeću “Jedinstvo”. Njihov najmlađi brat Enver, poznat po nadimku Koki, bio je izuzetno talentovani karatista i prvi je sportista koji je osnovao karate klub u Gradačcu. Nažalost umro je veoma mlad.
Esad je takođe radio u ugostiteljskom preduzeću “Jedinstvo”, ali za razliku od svog brata Enesa, on je radio na administrativnim poslovima. Poslije rata radio je kao trgovački putnik za poduzeće Litokarton iz Osijeka. Trenutno je dobrodržeći penzioner, što važi i za njegovu suprugu Fatu, sa kojom ima dva sina, Jusufa i Damira.

Poslije ovih kratkih bigrafski podataka vratimo se našem Esi i recimo nešto više o njegovoj plemenitosti koja je naročito došla do izražaja u dobrovoljnom davanju krvi. Prije svega, recimo kako su plemenitost, dobrota, humanost i dobročinstvo, osobine koje svi želimo da posjedujemo, međutim, za to su potrebna djela, a naš ih Eso ima. Njegova djela se ogledaju u preko stotinu puta darovane krvi. Možete li to zamisliti. Ako znamo da se pri svakom davanju, obično uzima 350 ml krvi, lako je izračunati da je to kanta krvi od 35 litara.
Zato, sve dobrovoljne davaoce krvi moramo nazvati plemenitim ljudima, jer daju nešto što se ničim ne može zamijeniti, a za uzvrat ne traže ništa. Uz sve današnje tehnologije krv je ta koja se ne može ni iz čega proizvesti. Krv čovjeku može darovati samo drugi čovjek. Dobrovoljni davaoci obično i ne zanaju ko su ljudi kojima daruju svoju krv. Jedino što im je bitno je to da se spasi ljudski život. To je bio motiv i junaka iz naše priče, koji je prvi puta darovao krv 1969. godine.

I dan danas se sjeća sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se odazvao da druje krv jednoj porodilji u gradačačkom Domu zdravlja. Bio je to hitan slučaj i vodila se borba za spasavanje zivota majke i bebe. Nije bilo vremena za normalnu proceduru vađenja krvi pa je Eso je darivao krv direktno iz ruke u ruku. Tom prilikom je spasio dva ljudska života. Spasio je i imajku i dijete. U ovih 47 godina, koliko dugo daje krv, bilo je još puno zanimljivih slučajeva, ali zbog svoje izuzetne skromnosti Eso ih ne pominje.

Da nije ove priče vjerovatno nikada ne biste ni saznali za ova plemenita djela našeg sugrađanina, Esada Skenderovića. Više nego zasluženo, godine 2013. dobio je priznanje od Crvenog Krsta Federacije BiH, za 100 puta darovanu krv, što je evidentirano i u knjizi “70 godina rada crvenog krsta/križa Gradačac 1944-2014.

U istoj knjizi su pomenuti i mnogobrojni drugi naši sugrađani kao dobrovoljni davaoci krvi, među kojima pominjem Ibrahimović Ramiza i Ibreljić Midhata koji su takođe darovali krv više od sto puta. U stopu ih prate: Mehić Bakir, Hasanović Fahrudin, Hrustanović Jusuf, Milkić Salih, Ćosić Suljo, Hodžić Osman, Kolarević Fikret, Šućurović Adnan i drugi.

Kao poseban kuriozitet navodim primjer Bulić Šefika, zvanog Bula, koji je darovao krv 217 puta, što svojim sjećanjima potvrđuje i Salih Milkić. Naime on kaže da je o svemu tome pisano u Merx Gradačačkim novinama, br.12 iz 1994. godine.

Bilo kako bilo, nadam se da će ova priča biti poticaj mladim ljima da postanu novi darovatelji krvi.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

12.06.2016.

TELAL VIČE PO GRADAČCU GRADU



Dok sa mobilnog telefona čitam vijesti iz zemlje i svijeta, razmišljam kako su vrijeme i nova tehnologija pregazili stari sistem informisanja stanovništva. Više se i ne sjećam kad sam posljedni puta kupio novine. Radija u kući i nemam. Muziku slušam u autu, a vijesti čujem samo u pauzama između pjesama. Televizija je još uvijek aktuelna iako sve više vremena provodom za kompjuterom. Monitor je postao moj prozor u svijet sa kojeg vidim i čujem. I tako, dok u daljinji prošlost gledam, kao kroz maglu vidjeh ostarjelog telala kako mali bubanj nosi. Iz te daljine i zvuk udaraca u bubanj do mene doprijeh. Potpuno jasno razaznadoh i riječi što ih stari telal viče: “čujte i počujte” . Da, baš tako. Čujte i počujte, ali ovaj puta neće to biti telalove obavijesti, već moja priča o gradačačkim telalima: Meši Telalu, a nešto kasnije i Džemalu Bubnjaru.

MEŠO TELAL

Počnimo sa Mešom. Ko je bio čovjek kojeg se ja samo iz priča sjećam. Kažu da je gradski telal bio i da se Mešo zvao. Ni prezimena mu ne znam. Znam samo da je kao telal radio još prije Drugog svjetskog rata, kao i za vrijeme nove jugoslovenske vlasti. Telali, bubnjari ili dobošari, ovisno kako su se u kojem kraju zvali, u to vrijeme bili su institucija. Oni su bili državni službenici, doduše najniži na toj ljestvici, ali ipak su se osjećali važni jer su obavještavali narod o važnim informacijama. Imali su svoju uniformu i svoju platu.
U to vrijeme, pored telala, stanovništvo je obavještavano i putem plakata, ali je takav način informisanja bio koristan samo za one koji su znali da čitaju. Onaj dio stanovništva koji nije znao da čita po ulicama je svakodnevno iščekivao i slušao Mešu Telala. Sa bubnjem obješenim o rame ili oko vrata i dvjema drvenim palicama Mešo je zastajao na određenim mjestima i udarao minut dva u bubanj kako bi privukao pažnju građana. Obavještenja je započinjao riječima “čujte i počujte” ili “daje se na znanje” . Ta obavještenja su obično počinjala riječima “naređuje se”, “zabranjuje se”, poziva se” itd. Pored toga Mešo je najavljivao obaveze o vakcinisanju djece, o mjerama protiv zaraznih bolesti ljudi i životinja, o održavanju vašara, o upisu đaka u školu, regrutovanju vojnika i slično.
Poslije čitanja obavijesti Mešo je obično odlazio u kafanu gdje bi zajedno sa ostalim sugrađanima raspravljao o aktuelnim zbivanjima. Često se znalo desiti da je iz kafane morao ponovo otići na čitanje novih obavijesti. Pošto se iz kafane ne izlazi trijezan Mešo je počeo da griješi u čitanju zbog čega je smijenjen. Poslije toga naš telal se puno propio i kao što to neminovno biva, jedno jutro su na nekoliko kestenova gradačačke aleje osvanule smrtovnice na kojima je kratko pisalo: Umro je Mešo Telal. Iza sebe nije ostavio ni roda ni poroda. Danas se više i ne zna gdje je mezar Meše telala. Ostala je samo priča. A priča ko' priča, ako se ne zapiše jednog dana se zaboravi. Zato ja priču na papir zapisah kako bih starog Mešu Telala od zaborava otrgnuo.
Naslijedio ga je naš sugrađanin Džemal Dadić, kojeg su jednostavno zvali Džemal Bubnjar.

DŽEMAL BUBNJAR

Njegovog lika se dobro sjećam, ali kako i moja sjećanja postepeno blijede, na papir ih želim staviti prije nego potpuno nestanu.
Za razliku od Meše, Džemal je bio porodičan čovjek. Rođen je u Gradačcu 1905. godine od oca Dadić Rame i majke Paše. Zanimljivo je pomenuti da je u Gradačcu to bila jedina porodica islamske vjeroispovijesti sa prezimenom Dadić. Svi ostali Dadići na području opštine Gradačac su bili pripadnici hrvatskog naroda katoličke vjeroispovijesti i živjeli su ili još uvijek žive u naselju Tramošnica. Poslije ovog malog kurioziteta vratimo se našem Džemalu poznatom kao Džemal Bubnjar.
Iako potiće iz siromašne porodice, Džemal je uspio završiti Mekteb (vjersku osnovnu školu), a kasnije i Nižu realnu gimnaziju. Ta naobrazba mu je i omogućila da pedesetih godina 20. stoljeća bude postavljen za gradskog telala. Taj posao Džemal je obavljao sve do pred kraj 50 -ih godina 20. stoljeća, kada je u Gradačcu ukinuta ta vrsta posla.
Poslije toga Džemal dobiva posao noćnog čuvara, prvo u tadašnjem preduzeću za preradu duhana koje se zvalo „Pobjeda“ , a poslije u metalskom preduzeću „RAD“ , čije prvobitno sjedište je bilo u današnjoj ulici Husein-kapetana Gradaščevića. Kad se je to preduzeće 1964. godine, zajedno sa svojih 88 radnika preselilo na novu lokaciju današnjeg TMD-a, sa njima je nastavio posao noćnog čuvara i naš Džemal. Plate su bile male, ali uz pomoć dječijih doplataka, nekako je prehranjivao svoju porodicu.
A sada recimo nešto više o Džemalovom privatnom zivotu.
Ženio se dva puta. Iz prvog braka dobio je petero djece po imenima: Ahmo, Džemila, Devleta,Vahida i Vahid. Mnogi naši sugrađani se sigurno sjećaju Vahida kao vrsnog pjevača narodne muzike, koji je sa prvim gradačačkim bendovima pjevao na igrankama i muzičkim manifestacijama koje su se tada održavale na staroj Banja Ilidži, sviračkoj čitaonici, gradskom hotelu i na dvorištu Gradine.
Prva Džemalova supruga je umrla relativno mlada i on se ženi Hanom Havić čiji je prvi muž poginuo u Drugom svjetkom ratu. Ona sa sobom dovodi kčerku Nafu, tako da Džemal i ona započinju zajednički život sa šestero djece. U novoj bračnoj zajednici njih dvoje dobivaju još devetero djece od kojih tri kčerke i šest sinova. Nabrojimo ih pojedinačno. Bili su to: Alija, Raska, Kanita, Fariz, Halid, Fadil, Mirsad, Džemal i Sakib zvani Buri. Kao što vidimo bila je to porodica u kojoj je trebalo odhraniti i na put izvesti petnaestero djece. Svi su živjeli u maloj kući koja se nalazila na brijegu preko puta izvora Točak, odnosno pored puta koji vodi u naselje Vidu I.
Kao ispomoć svake godine su primali paket od Predsjednika tadašnje države Jugoslavije, Josipa Broza Tita, ćemu su se najviše radovala djeca. Bio je to običaj da se paket šalje porodicama koje su imale devetero i više djece. Vrijednost paketa je ipak bila simbolična.
Da bi prehranio tako mnogočlanu porodicu Džemal je iskoristio svoju nadarenost za muziku i svoj telal bubanj. Išao je po svadbama, najčešće u Slavoniju, i udarao bubanj sa još dva muzičara koji su svirali muzičke instrumente zurne, od kojih je jedna bila "samica" (solo), a druga kao prateća (alt). Zurna je muzički instrument koji se izrađuje od orahovine ili šljivovine. Sastoji se od tri osnovna dijela: piska, drvene cijevi i slavića (posebnog šupljeg drvenog dijela koji se postavlja na cijev instrumenta).

Orijentalnog je porijekla, ali se vrlo često nalazi u romskoj i turskoj tradiciji. Zurnu je svirao i naš Džemal, ali pored toga znao je svirati (kucati) i na saz, a pri tome i zapjevati za svoju dušu.
Sviranje po svadbama je samo unekoliko popravilo materijalnu situaciju porodice Dadić, Pa se Džemal ubrzo počinje baviti preprodajom stare robe. Bio je među prvima koji je išao u Osijek i kupovao stara odijela, obuću i ručne satove, a zatim ih preprodavao na ulicama Gradačca. Taj posao se ubrzo pokazao unosnim i Džemal napušta posao noćnog čuvara u TMD-u, te se posvećuje poslu preprodaje robe, što će raditi sve do kraja svog života. I ja ga se sjećam kako je u čaršiju dolazio sa najmanje dva kaputa ogrnuta na leđima dok je preko ruke nosio dva para pantalona. Uvijek je bio lijepo obućen i onako krupan izgledao je moćno, a njegov topli pogled i smirenost pri govoru odavali su dobroćudnog čovjeka.
Po obavljenom poslu i povratku iz čaršije u akšam, vrlo često je znao zasjesti u šljivik iza svoje kuće i uz saz zapjevati "Ah, meraka u večeri rane" i "Ah moj Aljo". Saz mu je bio omiljeni instrument i svirao ga je skoro sve do svoje smrti. Naime 1988. godine je imao moždani udar, da bi dvije godine poslije toga umro. Njegov sin Fariz je očev saz kao i dvije zurne poklonio Zemaljskom muzeju BiH koji se i danas tamo nalaze. Radi zaštite od propadanja smješteni su u stakleni sanduk, a pored instrumenata piše Džemalovo ime i prezime. Ovo je podatak za historiju.
Kad sam već pomenuo ime Džemalovog sina Fariza, koristim priliku da kažem kako je Džemal, zajedno sa svojom suprugom, iškolovao svih svojih petnaestero djece i to sa naobrazbom od osnovne škole pa sve do fakulteta. Fariz je bio taj koji je imao privilegiju da završi muzičku akademiju i da postane prvi profesor muzike sa područja Gradačca. Još jedan podatak za historiju, zar ne !
Porodičnu idilu Džemalove porodice prekimuo je rat 1992. godine. Mnogi od njih sad se nalaze rasuti po svijetu, a neki od njih su i umrli. Među živima više nisu: Vahid, Džemila i Devleta. Petero ih živi u Americi, dvoje u Njemačkoj, dvoje u Austriji i troje u BiH.
Završimo ovu priču sa riječima: Telal viče po Gradačcu gradu, telal viče i na znanje daje, da nekad smo imali, Mešu Telala i Džemala Bubnjara.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

15.02.2016.

HALIL NEZIĆ I NJEGOV MLIN


Jedne prilike sam rekao kako je pisati o ljudima častan i odgovoran zadatak, ali nimalo lak i zahvalan posao. Prihvatajući se toga zadatka pisac mora biti svjestan da u jednu priču od nekoliko stranica nije u stanju ispisati cijeli nečiji život, a pogotovo kad piše o jednom“Velikom čovjeku iz reda malih”. Taj odgovorni zadatak sam prihvatio i sa velikim zadovoljstvom vam pišem priču o Nezić Halilu i njegovom mlinu za mljevenje žitarica. U Gradačcu je vjerovatno mali broj onih koji nisu znali ili nisu čuli za Halila i njegov mlin, ali isto tako vjerovatno je malo i onih koji znaju nešto više o Halilu i njegovoj porodici. Zato krenimo od njegovog rođenja.

Halil je rođen 1928. godine u Gradačcu od oca Ćamila i majke Fatime, rođ. Kadić. Oca nije ni upamtio jer je Ćamil poginuo samo dvije godine poslije Halilovog rođenja. Odrastao je u kući djeda Age i nene Aiše. Djed je bio poljoprivrednik tako da je Halil počeo da čuva djedove krave i volove još od svoje šeste godine. Kad je imao deset godina sa djedom je već orao zemlju, a sa trinaest počinje samostalno da ore kod drugih poljoprivrednika. Sa volovima i plugom radi sve do 1948. godine kada kupuje svog prvog konja, Sokola. Bio je to početak njegovog uspona kojeg će na kratko prekinuti odlazak na odsluženje vojne obaveze. Po povratku iz vojske, 1951. godine, ženi se sa Hatidžom Ćulah iz Toka kod Gradačca.
U tom periodu pokazuju se i prve posljedice teškog rada kojeg je Halil radio u djetinjstvu. Sve češče oboljeva i traži pomoć po bolnicama u kojima ostaje i po nekoliko mjeseci. Godine 1956. umire mu i majka Fatima. Srećom, njegovo zdravstveno stanje se popravilo i Halil se hvata u koštac sa poslom kako bi izdržavao svoju porodicu. Sa suprugom Hatidžom dobio je četvero djece od kojih dva sina i dvije kčerke. Navedimo ih po starosti: Sin Dedo, rođ. 1951. godine, kčerka Fatima (1958), sin Hasan (1961) i kčerka Bahrija (1969) godine.

U periodu od 1951. pa sve do 1968. godine Halil radi sa konjskim zapregoma što mu je omogućilo da kupi svoj prvi kamion marke Čepel (Scepel). Rad sa kamionom mu je bila odskočna daska u daljem poslovanju.
Pet godina kasnije, odnosno 1973. godine kupuje drugi kamion kojeg će voziti njegov stariji sin Dedo, tako da se porodični biznis vodi sa dva kamiona. U tom periodu nije bilo puno privatnih kamiona a grđevinski poslovi na području Gradalca su bili u ekspanziji. Njih dvojica su radili na mnogim radilištima i tako stvorili značajnu materijalnu dobit. Štedio se svaki dinar i od ušteđenog novca Halil kupuje građevinsku mašinu rovokopača sa kojim će raditi njegov mlađi sin Hasan. Od tada je to bila tročlana ekipa koja je sa rovokopačem radila razne vrste iskopa, a prevoz obavljala sa kamionima. Posla je bilo puno, ali naplata se teško ostvarivala, što je nagnalo Halila da počne razmišljati i o drugim vrstama biznisa.
U tim razmišljanjima prisjećao se Halil svog dječakog odrastanja kod djeda Age i njihovih odlazaka na vodenice potočare, gdje su sa volovskom zapregom vozili kukuruz i pšenicu na meljaju. Duboko u sjećanjima su mu ostale priče starih mlinara kako su prvi primitivni uređaji za mljevenje žitarica bile kamene ploče sa udubljenjima, u kojim bi se tuckanjem sa drugim kamenom ili komadom tvrdog drveta ručno usitnjavalo zrnevlje i tako dobijalo brašno. Kasnije su se pojavili savršeniji mlinovi izrađeni od dva kamena bloka kružnog oblika, od kojih je donji bio statičan, a gornji se vrtio pokretan ljudima ili stokom. Između njih se ubacivalo zrnevlje koje se mljelo sve do sitnog praha. Kako je okretanje gornjeg kamena bio naporan posao, ljudi su ubrzo počeli koristiti snagu vode, a pojavom parnih mašina i el. energije omogućen je znatno brži postupak mljevenja, što je mlinarima omogućilo i veći profit.
Kako je naš stari Halil imao urođen osjećaj za biznis, svoja sjećanja pretaka u ideju da sagradi mlin za mljevenje žitarica, o kojem će se kasnije najviše brinuti njegov sin Hasan. Bio je to pun pogodak jer u gradu nije bilo značajnijeg objekta te vrste. Sa gradnjom mlina otpočelo se 1983. godine na lokaciji naselja Šehitluci, a njegovo zvanično otvorenje je obavljeno 1986. godine. Bio je to mlin kapaciteta 30 tona na 24 sata. Radilo se svakodnevno i mlin je ubrzo postao poznat na širem području Gradačca.

Prihod od mlina omogučava Halilu da za sina Dedu kupi cisternu. Ta cisterna zarađuje drugu, druga zarađuje treću i tako redom sve do 1990. godine, kada se osniva transportna firma “Eurotrans” u čijem sastavu djeluje pet kamiona. U sastav “Eurotrans ušo je i mlin “Nezić”, tako da rade kao jedna kompanija.
Firma Nezića uspješno radi sve do početka rata 1992. godine, kada prestaje njena redovna djelatnost. Za vrijeme rata mlin je teško oštećen, a sva transportna sredstva su stavljena na raspolaganje u logistički centar opštine Gradačac. U tom nesretnom ratu, 1993. godine od udara granate je poginula Halilova kčerka Fatima zajedno sa svojom kčerkicom Aminom, koja je imala samo 5 godina. Iako skrhan od bola za izgunljenom kčerkom i unukom, Halil se ipak uzdiže iznad svega i poslije rata, zajedno sa svojim sinovima se ponovo hvata u koštac sa poslovnim izazovima.

Njihova firma “Eurotrans”, na Šehitlucima otvara benzinsku stanicu. Samo dvije godine kasnije popravljaju i oštećeni mlin koji ponovo poćinje sa radom 1999. godine. Zbog velike potražnje 2001. godine otvaraju novi mlin kapaciteta 100 tona/24 sata. Kao što to obično biva poslije svakog rata dolazi do obnove zemlje gdje se na svakom koraku osjeća entuzijazam ljudi i borba za opšti napredak. Zemlja dobiva novčanu pomoć i kredite pod povoljnim uslovima, obnavlja se i izgrađuje nova privreda, povečavaju se potrebe stanovništva.
Halil i njegovi sinovi odlučuju da prave i treći mlin sa kapacitetom od 200 tona/24 sata. Za lokaciju biraju industrijsku zonu grada i kupuju dio poslovnog prostora bivše fabrike pletenog namještaja “Razvitak” i distributivnog centra “DC”-a Gradačac.
Zvanično otvaranje novog mlina obavljeno je 28.08.2013. godine, tako što su vrpcu zajednički presjekli Halil Nezić i bivši presjednik predsjedništva BiH Sulejman Tihić. Bilo je to posljedne poslovno djelo ovog velikog i vrijednog čovjeka kojeg je iznjedrio naš Gradačac.
Umro je 2014. u 87. godini života, a iza njega su ostala djela koja koja su naslijedili njegovi sinovi.
Radi lakšeg administrativnog poslovanja Kompanija “Eurotrans” se razdvaja na dvije zasebne kompanije, ali i dalje ostaju kao zajedničko vlasništvo dvojice ravnopravne braće. U djelatnosti “Eurotransa” ostaje transport i benzinska stanica, a mlin “Nezić” obuhvata mljevenje žitarica i proizvodnju brašna.
Mlin “Nezić” u svoju djelatnost sve više uvodi i vlastitu proizvodnju pšenice, tako da svake godine zasade između 20 i 25 hektara plodne zemlje. Kao rezultat napornog rada i velikih poslovni rezultata uslijedila su i mnogobrojna priznanja, od kojih neka možete vidjeti i u ovoj priči.
Ali ne samo poslovna priznanja, već i mnogobrojne zahvalnice koje je Halil dobio po osnovu svog humanitarnog rada. Naime, ovo je čovjek koji je nesebićno pomagao izgradnju puteva, školskih objekata, zdravstvenih ustanova kao i mnogih drugih objekata na području opštine Gradačac. Među prvima se uključio u onovu tuzlanske Behram-begove medrese, a u Islamskoj Vjerskoj Zajednici opštine Gradačac, Halil će ostati upamćen kao vakif u mnogim njenim džematima. Teško bi bilo nabrojati sve pojedinačne pomoći koje je Halil pružio našim sugrađanima, ali mnogi to pamte i u svojim sjećanjima nose ga kao velikog humanitarca.
Na kraju želim reći kako namjera ove priče nije nikakva reklama Hasanovog i Dedinog biznisa, već iskljućivo moj izraz poštovanja prema njihovom ocu, rahmetli Halilu Neziću. Zato ovu priču njemu poklanjam a njegov “Prvi mlin sa Šehitluka”, u znamenitosti našeg grada uvrštavam.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević


Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Pošalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića
138. Ko je bio Prof.dr.sc.Mustafa Imamović
139. Pisac i historičar, mr.sc. Esad Sarajlić
140. Jesmo li prepoznali umjetnika, Zada Pazalja Šahdanović
141. Naše gore list-Pisac romana, Senad Imamović
142. Kako sam postao "Đokista"Kikić Jasmin iz Gradačca
143. Dinko Delić, muzičar i pjesnik koji svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
595903