Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


29.11.2012.

GRADSKA PIJACA

Današnju priču započinjem pripovijedanjem o jednoj znamenitosti koja nije karakteristična samo za našu čaršiju, jer je i drugi gradovi imaju. Ali kad zatvorim oči ja samo našu vidim i samo o njoj hoću da pišem. Njeno ime je kratko i jednostavno. Zove se Pijaca. Gradačac je pijacu imao još za vrijeme turske vladavine, a bila je smještena u neposrednoj blizini džamije Husejnije, odnosno na platou između tadašnje Medrese i zidina Gradine. Tu su prije dvjesta godina izgrađene male kafedžinice i zanatske radnje tako da se život na tom mjestu odvijao svakodnevno, a ne samo pijačnim danom. Zelena pijaca je bila odvojena i nalazila se na lokaciji preko puta sadašnjeg, ili bolje rečeno bivšeg hotela, što se nabolje vidi na crtežu našeg umjetnika Ibrahima bahića. Obje pijace su preživjele doba Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, ali poslije Drugog svjetskog rata poče obnova zemlje u kojoj se, iz ko zna iz kojih razloga, rušilo staro da bi se pravilo novo. Tako su porušili i tu našu malu Baščaršiju, a na njenom mjestu napravili Gradsku kafanu. I opet dođe novo doba i nova vlast pa srušiše i Gradsku kafanu i osta prazan prostor, baš kao što je bio prije dvjesta godina. Svako vrijeme nosi svoje breme. Ali idemo mi sada u posjetu našoj pijaci na lokaciji iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a kasnije ukomponovanu u veliki zanatsko-tržni centar podno stare aleje kestenova. Iako je na prvi pogled djelovala kao jedan jedinstven plato, pijaca je bila razdvojena na dva dijela. U prvom dijelu, pored rječice Gradašnice napravljena je niska ali dugačka zgradica podijeljena na male poslovne prostore. U najstarije vrijeme, u prvoj od njih prema Zvijezdinom, igralištu bila je smještena svlačionica za igrače, a do nje je imao obućarsku radnju moj amidža Feham Avdičević. Poslije njega tu je radio obućar Mato Barišić, zvani Mata. Zatim je jedno vrijeme bila zlatarska radnja koju je držao neki Sarajlija. Tapetarsku radnju je držao Fehim Rušidović, a krojačku radnju je imao Sakib Saletović. Do njega je bila Hebirojcina slastičarnica u kojoj je kasnije radio Ahmo Unkić. Slijedi mesnica Abida Kajića i njegovog sina Šefika, a zatim radionica za popravak pisaćih mašina koju je držao neki Mile iz Beograda. Kikić Began je imao radinicu za popravak i proizvodnju drvenih kaca, a do njega je bio sajdžija Lipovac Galib. Preko puta zanatskih radnji, na uređenom prostoru, prodavalo se voće i povrće, mlijeko i mliječni prizvodi kao i sve drugo što je bilo vezano za poljoprivrednu proizvodnju. Sve se to prodavalo na lijepo uglačanim betonskim tezgama, ili velikim drvenim natkrivenim stolovima. Najljepše voče se moglo kupiti iz Vide i Lukavca. Sir i Kajmak kao i paprike, patliđani, kupus i krompir iz Ledenica, a paradajz iz Hrgova. Na jednom od takvih stolova prodavao je paradajz i naš sugrađanin Pipo. On je bio nakupac, ali mnogi su kupovali kod njega jer su svojom kupovinom htjeli pomoći tom našem vrijednom i poštenom sugrađaninu. Zato recimo o njemu koju riječ više. Pipino pravo ime je Ismet Lulić. Rođen je 1945. godine od oca Bajre i majke Asije. Bio je oženjen sa Begzadom i iz toga braka se rodio njihov sin Žan. Nažalost, oni mu nisu uzvratili očekivanu ljubav tako da Pipo danas ne živi sa njima. Iako ostario i slabog zdravlja još uvijek prodaje ponešto, jer ne može on bez tezge. Ona je njegov život. I dok je Pipo mušterijama falio svoj paradajz, na drugim tezgama se zagledalo jesu li krastavice friške, mućkanjem se provjeravala starost jaja, a krompir se mirisao da se vidi čuje li se na prašak protiv buba zlatica. Grah se kupovao uvijek sa dozom nepovjerenja i pitanjima hoće li se dobro skuhati. Tako smo jednom, kao mladi bračni par, moja supruga i ja bili na pijaci i dok sam ja služio kao nosač već kupljenih namirnica, ona je zastala kod jedne tezge na kojoj se upravo prodavao grah. I onako, praveći se važna, upita ona prodavačicu: “A jel ženo, kako se kuha ovaj grah”? Odmjerivši je pažljivo, žena je nonšalantno odgovorila: “draga čeri, ako podložiš vatru skuhat će se, a ako ne podložiš onda ga nečes pojesti”. Zadovoljan ovim odgovorom, smješkao sam se dok sam stavljao plastičnu kesu kupljenog graha u već prepunu torbu. U našoj neposrednoj blizini, nadvikujući se sa ostalim trgovcima, lubenice je prodavao stari Kuduzović Velija, svima poznat po nadimku Pezer. Istovremeno, sa aleje je dopirao miris ćevapa koje je u svojoj pokretnoj kućici pripremao Risko Silajdžić, sin starog mesara Kadrije. U blizini Kina sličan miris se širio od ćevapa Muharema Inkića, čiji otac se takođe zvao Muharem, ali o njemu će biti riječi kasnije. Eh kako je bio dobar Riskin poljev i lepina, a Muharemovi ćevapi. I dok su jedni sa uživanjem jeli Riskine i Muharemove ćevape, drugi su mogli probati kuhana jela u aščinici Selima Dautovića. Meso se moglo kupiti kod Riste i Rize, kao i kod Nikole Štiha, poznatijeg kao muž od lijepe Marije Krajine. I friška riba se mogla kupiti kod Ljubice u “Trgocentrovoj” ribarnici. Televizori su se popravljali u radionici Merseda Lipovca, a zlato se kupovalo kod Hasukić Edhema. I frizura se mogla napraviti kod Asife Kruškić. Dobra odijela su se mogla kupiti pod šatrama koje su drželi krojači, Mehmedović Bedrudin, Bristrić Adem i Hasambašić Haso, ali i ona što su, hodajući i preko ruke noseći, prodavali Džemal Dadić, zvani bubnjar i Muharem Inkić, otac od mlađeg Muharema kojeg smo ranije pomenuli. Na pijaci su se, kod krojača Mehinović Mehmeda, zvanog Meha, mogle uraditi i sitne popravke kupljenih odijela. Garderobu iz Turske i Italije prodavali su mnogi naši sugrađani, a ja se još uvijek dobro sječam Vasve Razvalić, zatim Tučine sestre Zurijete, Ćosić Mehmeda i njegove žene Šemse, kao i još puno drugih koji su u hrpama prodavali tekstilnu robu. Ali, tu su se mogli kupovati i kotlići za kuhanje, sačevi i peke, drvene kašike, sita i čanci za brašno, šiševi za prženje kahve i još mnogo sličnih potrebština. I kreč su prodavali naši poznati krečari sa Varoši Hadžiosmanović Mujo i njegoci sinovi, u narodu poznati kao Seftedžije. Sve je vrilo kao u košnici i svi su bili zadovoljni. Mušterije su kupovale robu jeftinije nego u prodavnicama, a poljoprivrednici i nakupci zarađivali svoj dnevni profit. I opštinari su bili zadovoljni jer su preko Komunalnog preduzeća dobivali dio od naplaćene placarine koju su savjesno ubirali Sadik Ibrić i Alija Pelešević.
I prosijaci su pazarnim danom ubirali svoj šićar. Prisjetimo se stare Lilajke iz Ledenica koja je petkom redovno dolazila u čaršiju i ispružene ruke hodala po aleji očekujući koju paru. Dok završavam ovu priču, razmišljam kako je pijaca možda jedino mjesto na kojem se život nije puno promijenio. I danas je skoro sve isto, samo su se izmijenjali ljudi. Prepoznajem samo neke, a među njima i sazliju starog.
I dok zatvorenih očiju, čaršiju našu gledam, kao da čujem kucanje saza i riječi pjesme sjetne:
“Lijepo je doć' u svoju čarsiju lijepo je imat svoju avliju. Opet ću noćas sanjati staru kuću, opet će duša sletjeti pravo pred njenu kapiju. Sanjaću dan da se ostvari san. Neću se buditi i pašće kamen sa srca mog, jer ja ću se vratiti”.
Mirza Avdičević

15.11.2012.

GRADSKO KINO

Priču o našem kinu pišem sa posebnom zadovoljstvom. Ambijent u koji virtualnim koracima ulazim podsječa na bajku. Početak ili kraj aleje od stotinu godina starih kestenova stopio se u mladi drvored šetalista koje vodi u centar grada. Preko puta zgrade kina dva kafiča kao da prkose jedni drugima. Sa desne strane škola i malo igralište, zajedno sa kinom kao da su jedna cjelina. Na lijevoj strani ponovo kafiči, a prema centru grada, širokim pojasom pružio se gradski park, u kojem spomenici podsječaju na prošlost, a miris lipa na sadašnjost. I sav taj ambijent kao da je smješten u zagrljaj Kule Huseijn-begove, koja visoko propinjuči se, cijeli grad kao čedo svoje sa sjetnim pogledom čuva. Kao da predosječa da će joj iz zagrljaja otrgnuti još jedan dio duše čaršije njene. Ovaj puta to je zgrada našeg kina izgrađena davne 1947. godine. Zato vratimo se u prošlost kako bi zapamtili sadašnjost i o njoj priče u budućnosti pričali. Počnimo od početka. Poslije Drugog svjetskog rata naš grad je dobio ovu lijepu zgradu u kojoj su se filmovi prikazivali i pozorišne predstave održavale. U duhu postoječeg političkog sistema kino je nosilo naziv “Kino Partizan”. U početku je imalo 150 sjedišta, ali zbog velikog interesovanja za filmske predstave, nakon nekoliko godina, odnosno 1953. godine vrši se adaptiranje i dogradnja zgrade, koja će od tada pa sve do danas brojati 276 sjedišta. Godišnje je prikazivano preko 300 filmova, a jedan puta nedjeljno predstave su održavane i u nekim selima, odnosno tamo gdje je bilo el. energije. Godine 1959. u Gradačcu se formira Narodni univerzitet kao samostalna ustanova u kojoj je zaposleno samo jedno lice, ali ubrzo u njegov sastav ulaze Kino i Biblioteka, tako da već 1965. godine pri Narodnom univerzitetu ima zaposleno sedam radnika. Podsjetimo se na njih sa ovom starom fotografijom. Prostorije Narodnog univerziteta i biblioteke nalazile su se sa lijeve strane zgrade kina, a poslije njihovog izmiještanja na druge lokacije tu su se smjestili Omladinski dom i Muzička škola, a u poslednjih tridesetak godina izgradjeni su moderni kafići. Šezdesetih godina sa desne strane je bilo smješteno Opštinsko Sindikalno Vijeće, sedamdesetih, Stručne službe mjesnih zajednica, a kasnije prodavnica prehrambenih proizvoda. Nabrajajući ustanove koje su bile smještene u zgradi kina, intuitivno se prisjećam i starog komandira vatrogasne jedinice, Nijaza Alića, koji je na ulazu cijepao karte i za uši vukao djecu koja su pokušavala na prevaru ući u kino. Vratimo se još malo nasem Kinu i filmovima koji su prikazivani za vrijeme njegovog postojanja. Sjetimo se gužvi pred početak predstave, strpljivog čekanja u redu da se kupi karta ili kupovine po višoj cijeni od tapkaroša u slučajevima kad je prikazivan dobar film. Tapkarenje je bilo jedno novo zanimanje na crno, koje je nastalo sa pojavom kina. Uz sve to neizbježno je bilo kupovanje sjemenki za grickanje, koje su neumorno prodavali neki naši sugrađani. Jednog od njih, sigurno se mnogi sječaju.
Zvao se Fikret Isić, zvani Tučo. Bio je oženjen sa Ivankom i nije imao svoje djece, ali se cijeli život brinuo za pastorka kojeg svi znamo po nadimku Bato. Vjerovatno je malo onih koji znaju da pravo Batino ime Robert Bulatović. Njegova majka, Ivanka bila je Krščanka, a očuh Tučo, Rom islamske vjeroispovijesti. Kad je Ivanka umrla sahranjena je na gradskom groblju, gdje se inače sahranjuju krščani, a Tučo je sahranjen na muslimanskom mezarju zvano Meškino brdo. Iako na ovom svijetu razdvojeni, njihova idila zajdničkog života nastavljena je u onom drugom, vječnom životu, a nama je ostalo da se ponekad prisjetimo tih malih ljudi sa kojima smo zajednički živjeli.
Ali, nismo mi život živjeli samo sa malim ljudima. Živjeli smo mi i sa velikim ličnostima, ali na platnu našeg kina. Sjetite se kako je tu navračao Kirk Douglas na piče pa se onda potukao sa nekim, a mi djeca uživali u tome kako se dasa mariše. Dolazili su i Humphrey Bogart i Johnny Weissmuller, Alain Delon, Jean-Paul Belmondo i Brigitte Bardot, Charles Bronson, Claudia Cardinale, John Wayne, Clint Eastwood i mnogi drugi. Tu su grmljeli topovi sa Navarona, Hercules je lancima rušio stubove, a Kleopatra zanosno osvajala srca velikih ratnika. Winnetou i Old Satterhand zajednicki rješavali nesporazume izmedju bijelih ljudi i americkih indijanaca Apacha, Komancha i Siouxa, Tu se odvijala bitka kod O.K. Corall, kad su Wyatt Earp i Doc Holliday pokokali cjelu bandu. Tu se Tarzan borio sa lavovima, a njegov Cheeta sakriven u žbunju navijao za njega. Tu se vodila bitka na Kozari i Desant na Drvar. Tu se rušio most na Neretvi i vodila bitka na Sutjesci. Tu je Joja pobio pola švapseke jedinice, Bosko Buha rušio bunkere, a Mirko i Slavko kovali bratsvo i jedinstvo. I dok su svi oni navračali u naše kino, mnogi su ih gledali iz zadnjih redova ili visoko sa balkona, daleko od očiju i pogleda radoznalih. Tu su prvi put sa djevojkom dosli i prvi put osjetili ruku u ruci. Povremeni uzdasi koji su se čuli ponekad su bili od uzbudljive i strašne scene, a ponekad zbog njžno spuštene ruke na koljeno djevojačko.
A onda, dosla su vremena televizije VHS kaseta i video klubova, pa smo filmove sve česće gledali po kućama, a naše kino ostajalo i bez filmova i bez publike. Kad pristigoše DVD, bioskopi izgubiše bitku, pa tako i naše kino. Sad hoće da ga sruše. Gradit će se moderni Kulturni centar u čijem sklopu bi se trebala nalaziti i jedna multi funkcionalna sala koja bi služila kao dvorana za koncerte, kino projekcije, pozorišne predstave i sl. Kulturni centar je nešto što je potrebno svakom gradu, pa tako i našem Gradačcu. Nadajmo se da će sa na tom mjestu opet družiti ljudi koji će u njega dušu svoju udahnuti, jer samo tako će ga i Kula Bijela u svoj zagrljaj prihvatiti.
Mirza Avdičević

01.11.2012.

GRADAČAC ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA I FEDERATIVNE SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE

Da bi pisali o znamenitostima Gradačca u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, hajde da se prije toga osvrnemo na period kroz koji je prošao naš grad u vrijeme Drugog svjetskog rata. Krenimo ovako!
Drugi svjetski rat je počeo 1. Septembra 1939. godine napadam Njemačke na Poljsku. Pored Poljske, Nijemci su vrlo lako osvajili Dansku, Norvešku, Holandiju, Belgiju, Luksemburg i dvije trećine Francuske. Kao saveznik Poljske i ostalih pokorenih zemalja, u rat je stupila Engleska sa slobodnim dijelom Francuske. Odmah na početku Njemačkoj se pridružula Italija, a kasnije i Japan. Tako je nastao Trojni pakt koji počinje ubjeđivati druge zemlje o pristupanju tom savezu. Ubrzo im se pridružila Mađarska, Rumunija i Bugarska. Na redu je bilo ubjeđivanje Kraljevine Jugoslavije za pristupanje trojnom paktu. Kako je kralj Petar još uvijek bio maloljetan, zastupao ga je knez Pavle Karađorđević koji je sa Krunskim savjetom prihvatio dokument o pristupanju trojnom paktu, te ga poslao vladi na usvajanje. Vlada je donijela odluku o potpisivanju protokola za pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, koji je potpisan u Beču 25. marta 1941. godine. Potpisivanje protokola izazvalo je nezadovoljstvo naroda koje dostiže vrhunac 27. marta, kada je zbačena postojeća vlada i formirana nova, na čelu sa Dušanom Simovićem. Pošto je dobio vijest o događajima u Jugoslaviji, Hitler naređuje napad koji je počeo 6. aprila bombardovanjem Beograda i istovremenim napadima sa mora i kopna. Jugoslovenska vojska je odlučila pružiti otpor, ali je vrlo brzo kapitulirala i Hitler sa Musolinijem dijeli teritoriju Jugoslavije na dva dijela. Veliki dio BiH zajedno sa Gradačcem pripada pod Italijansku jurisdikciju, a uz pomoć Nijemaca, Pavelićev predstavnik Slavko Kvaternik, 10. aprila 1941. godine proglašava Nezavisnu državu Hrvatsku. Istovremeno formira i vojsku sa nazivim Vojska države Hrvatske. Pet dana nakon toga, iz Italije, u Zagreb stiže Ante Pavelić koji preuzima vlast od Kvaternika i obrazuje ustašku vladu NDH. Na istoj sjednici mijenja naziv Vojske države Hrvatske u naziv Hrvatsko domobranstvo, a za zapovjednika postavlja Kvaternika. Hrvatsko domobranstvo je bila službena vojska države Hrvatske, ali pored nje Ante Pavelić je imao i stranačku vojsku koja je nosila naziv Ustaška vojna. Ustaše su djelovale neovisno od Domobrana i tek 1943. godine oni formalno ulaze u sastav Domobranske vojske, ali i dalje ostaju pod kontrolom poglavnika Ante Pavelića, a ne zapovjednika domobranstva. Prva jedinica njemačke vojske pojavila se u Gradačcu krajem aprila 1941. godine. Ušla je u grad iz pravca Gračanice. Vojnici su se smjestili u zgradi Medrese (bivši dom kulture), a obezbjeđenje su imali na Gradini i Ilidži. Vozila su parkirali na tadašnjoj pijaci koja je bila na dvorištu bivše gradske kafane. Odmah narednog dana objavljuje se naredba o predaji oružja, a civilnim vlastima se saopštava da, do novih naredbi obavljaju vlast, te da svojim životima odgovaraju za sigurnost njemačkih vojnika. Zahtijeva se da sve trgovačke, zanatske i ugostiteljske radnje budu otvorene, kao i da se pripadnici žandarmerije jave na svoja radna mjesta. Uz nejmačku saglasnost u Gradačcu se formira vlast NDH. Proglas Komunističke partije Jugoslavije o početku oružanog ustanka protiv okupatora stigao je u Gradačac augusta 1941. godine sa upustvom da se uspostavi veza sa partijskom organizacijom u Slavonskom Brodu. Na uspostavljanu te veze radio je Mehmedalija Tufekčić. Nešto kasnije uspostavlja se i veza sa Ismetom Kapetanovićem koji je bio u Štabu Ozrenskog narodno oslobodilačkog pokreta. Već je bio formiran i Majevički patrizanski odred, a u decembru 1941. godine formira se i Posavska partizanska četa. U jesen 1941. godine u okolini Gradačca počinju se formirati i četnićke jedinice, prvo na Majevici, a zatim na Trebavi i dijelom na Ozrenu. U proljeće 1942, godine, odnosno 14. i 15. maja četnici napadaju i zuzimaju Gradačac, ali ustašama pristiže pomoć i četnici se povlače na Trebavu. U junu dolazi do sporazuma između Gradačačke NDH vlasti i četnika sa Trebave, tako što se trebavska regija ostavlja četnicima na upravljanje, a četnici za uzvrat priznaju vlast NDH i obečavaju zajedničku borbu sa ustašama protiv partizana. Uskoro četnički odred na Trebavi prerasta u brigadu, a kao rezultat toga dolazi do formiranja muslimanskih oružanih jedinica, zvanih Legije, koje su formalno bile u sastavu NDH, ali su djelovale samo na područjima oko Gradačca gdje je bilo pretežno muslimansko stanovništvo. Početkom oktobra 1942. godine Edhem Čamo počinje formiranje partijskog jezgra u Gradačcu i radi na organizovanju ljudi za Narodnooslobodilački pokret. Prvo oslobađanje Gradačca uslijedilo je napadom Prve Majevičke partizanske brigade 28. jula 1943. godine. Sa oslobodiocima u grad ulazi i moj dajdža Mustafa Jašarević, kojeg su građani, kao partizana iz svoje sredine, srdačno dočekali. Ovo oslobađanje Gradačca je trajalo samo jedan dan jer su Nijemci odmah krenuli prema Gradačcu iz Slavonskog broda i partizani su se morali povuči. Drugo oslobađanje Gradačca uslijedilo je 14. septembra 1943. godine i trajalo je do proljeća 1944. godine. Ovo oslobađanje je na spomen ploči, ispod škole na Gradini, zabilježeno kao prvo, vjerovatno iz razloga što je oslobođenje Gradačca iz jula mjeseca trajalo samo jedan dan. Aprila 15. i 16. 1944. godine Nijemci zauzimaju Gradačac sa SS jedinicama i drže ga u okupaciji sve do jeseni, kad ga napuštaju, a u njega ulazi Posavsko-Trebavski partizanski odred. Ali, samo nakon desetak dana i partizanski odred napušta Gradačac jer mora ići na druge dijelove ratišta. Grad zauzimaju četnici. U decembru ponovo dolaze partizani i napadaju četnike koji se jednim dijelom povlače na gradinu. U pojedinačnim puškaranjima sa tim četnicima teško je ranjen komadant partizanskog odreda Pero Bosić. Odmah je prebačen do Srebrenika, gdje su u međuvremenu stigli ljekari iz Tuzle, ali nisu ga mogli spasiti. Pero Bosić je podlegao usljed teških povreda nanijetih mitraljeskim rafalom po stomaku. Dan poslije toga partizani su na juriš zauzeli gradinu, ali su tamo zatekli samo nekolicinu četnika, dok su se ostali u toku noći spustili niz zidine gradine i izvukli se iz grada. Ko je bio Pero Bosić? U nedostatku više informacija o čovjeku koji je izgubio život od prpadnika naroda kojemu je i sam pripadao, recimo bar osnovne podatke koji su mi poznati. Pero (Laze) Bosić, rođen je 1921. godine u selu G. Slatina kod Šamca, zemljoradnik, član KPJ od 1942. godine. Za narodnog heroja proglašen je 27. 11. 1953. godine. U znak zahvalnosti, narod Gradačca mu je podigao spomen bistu u gradskom parku. Nažalost, u toku ovog poslednjeg rata bista je uklonjena i još ni do danas nije vračena. Uređeni prostor oko samog postolja ukazuje na postojanje namjere vračanja biste, čime će Gradačac još jednom pokazati kako zna cijeniti svoje osobodioce bez obzira na njihovu nacionalnost. Nastavimo sada dalje sa hronološkim navodjenjem podataka o oslobađanju Gradačca. U januaru 1945. godine partizani ponovo napuštaju Gradačac i opet ulaze četnici. Ovaj puta sa njima je i Draža Mihajlović koji ispred tadašnjeg hotela drži govor tražeci od građana da budu lojalni četnicima. Trajalo je to do 11. marta kada se vračaju partizani, ali ostaju samo do 19. marta, jer Gradačac zauzimaju njemačke snage zajedno sa ustašama. Konačno oslobađanje Gradačca uslijedilo je 6. aprila, a Njemačka kapitulira 9. maja 1945. godine čime je okončan Drugi svjetski rat. Stvara se nova Socijalistička Jugoslavija u kojoj Gradačac ima jedno novo razdoblje, koje traje sve do raspada Jugoslavije i do novog rata koji izbija početkom 1992. godine, odnosno po proglašenju samostalnosti države Republike Bosne i Hercegovine. Završavajući ovo pripovijedanje, razmišljam o tome kako je čovjek jedina vrsta živog bića na našoj planeti, koje je dostiglo inteligenciju i civiliziran život, ali to jedino inteligentno i civilizirano biće, kako zna za sebe, ratuje i međusobno se ubija. Znam ja da se međusobno ubijaju i životinje, ali znam i da je to čisto iz biološke potrebe za hranom radi opstanka. Ali ljudi, ljudi ne jedu jedni druge, a ubijaju se i pri tome veoma često prave zločine, a što su više civilizovaniji čine sve veće zločine, pa i one najgore, koje nazivamo genocidom.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 11/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
428250