Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


27.06.2013.

STARI DOBRI OBUĆARI


Ovdje, na brijegu iznad potoka, prkosile su zidine kamene. Na tim zidinama kulu bijelu izgradiše Gradaščevića kapetani, a nedaleko od nje i sahat kulu na kojoj se sa četiri strane vrijeme mjerilo. Ispod zidina starih uzdiže se i džamija Husejnija, sa munarom kojoj je rijetko premca nać. Sa ovim zdanjima nicala je i čaršija stara, sa mahalama i avlijama, sa hanovima i kafedžinicama, sa trgovinama i zanatskim radjnicama. Bila je to čaršja koja je dušu imala. Toj čaršiji, Gradačac, ime dadoše. Pjesnici je opjevaše, a književnici “Provincijom u pozadini nazvaše”. Kako pjesnik, a ni kniževnik nisam, već pripovjednik koji vam priče pripovijeda, odlučih da vam ovaj puta priču o obućarima dobrim, pričam. Kakva bi to čaršija bila da obućara nema. Zato, u mislima našim vratimo kazaljke unatarag na satu sahat kule stare, pa krenimo od vremena dokle nam sjećanja sežu. Prije toga recimo nešto o obućarskim radnjama i alatu kojeg obućari upotrebljavaju pri izradi cipela, a najčešće pri popravkama raznovrsne obuće. Obućari obično sjede na tronošcu ispred malog stolića. Od alata imaju Kozlić, odnosno metalno pomagalo na koje se stavlja cipela dok se u nju zakivaju ekseri. Obućarski čekić je obavezni dio alata. Ima savijeni vrh sa prorezom za vađenje eksera, a zadnji dio je prošeren kako bi se što teže promašio ekser kod zakucavanja. Tu je i šilo kojim se buše rupe na đonu cipela u koji se ukucavaju drveni ekseri, kao i ljepilo tzv “ćiriš”, kojim se lijepi koža. Šivaća mašina je takođe obavezni dio obućarskog pribora kojom su se proštepavaju đonovi, kao i brusilica kojom se brusi koža prije lijepljenja. Pošto smo se u kratkim crtama podsjetili na obućarki alat, hajde sada da se podsjetimo i na naše stare, dobre obućare. Ne želeći da po redosljedu prednost nekome dam, već po sjećanju svom, priču ovu započinjem sa jednim od najstarijih obućara koji se zvao Sulejman (Suljo) Idrizović, rođen 1911. godine od oca Hasana i majke Kadire. Obućarski zanat završio je 1928. godine kod Ćamila Idrizovića i tako postaje obućarki pomoćnik, a 1940. godine dobija zvanje obućarskog majstora. Radio je u obućarskoj zadruzi sve do njenog postojanja, a poslije kao privatni obućar radi u radnji koju je imao u prizemlju svoje porodićne kuće. Umro je 1984. godine, a sa njime i tradicija obućarskog zanata, jer njegova dva sina, Safet i Hakija, kao i čerka Kadira, izabrali su druge životne pozive i postali veoma ugledni naši sugrađani. Još jedan poznati obućar iz reda starije generacije bio je Izet Senjaković. Rođen je 1912. godine u porodici Mehmeda Senjakovića, koji se iz okoline Doboja doselio u Gradačac gdje se i oženio. U prvo vrijeme porodica Senjakovića je živjela poviš izvora vode Točak, a kasnije će se preseliti na lokaciju ispod brane jezera Hazne. Obućarski zanat, Izet je završio kod Muhe Avdagića, koji je bio amidža našeg poznatog sugrađanina, vrsnog fudbalera, Ibrahima Avdagića-Mitketa. Po samom pripovijedanju Izeta Senjakovića, njegov majstor Muho je bio vrhunski obućar, koji je vještinu pravljena cipela naučio u Beču. Nažalost, Muho nije imao potomstva tako da nije ostavio nasljednika u obućarskom zanatsvu, ali je zato preko Izeta Senjakovića ostavio svoje znanje u amanet mnogim mlađim generacijama. Majstorski zanat Izet je polagao u Banja Luci 1933. godine, a jedno vrijeme je radio u Babinoj Gredi i Gajevima. Polovinom šezdesetih godina vraća se u Gradačac na lokaciju ispod brane jezera Hazna gdje se i danas nalazi njegova porodična kuća. Umro je 1988. godine, a djeltnost je nastavio njegov unuk Senjaković Sulejman-Suljo, koji i danas radi u djedovoj obućarskoj radnji. Kad već govorimo o porodici Senjakovića, onda koristim priliku da pomenem još jednog obućara koji je bio muž od Izetove sestre Ifete, a zvao se Aljo Vehabović, zvani Šupa. Imao je kuću u Svircu, na brdu poviš sviračke vode. Bavio se uglavnom krpljenjem gumenih čizama. Jedno vrijeme je imao radnju na Varoši, u prizemlju porodičnog objekta Marka Babića, ali je radio i kod svoje kuće. Interensantno je napomenuti da iz obitelji Barišića imamo dva obućara. Jedan od njih zvao se Barišić (Tadije) Jozo, zvani Josa. Rođen je u Ledenicama Donjim 1911. godine. Osnovnu školu je završio u Gradčcu u “Crvenoj školi”. Obućarski zanat zvršava 1927. godine, a majstorski ispit 1933. godine, čime je stekao pravo da može otvoriti samostalnu obućarsku radnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Josa biva zarobljen od strene Nijemaca i odveden je na rad u Njemačku. Tamo je radio u fabrici obuće i upravo zahvaljujući obućarskom zanatu ostao je u životu. Nakon rata uspio se vratiti u Gradačac gdje se zapošljava u obućarskoj zadruzi. Kod Jose je završio obućarski zanat sin od njegovog strica Barišić Mato, zvani Mata, pa su poslije rasformiranja obućarske zadruge, obojica radili kod Izeta Senjakovića i to punih šesnaest godina. Kad su se razišli Mata otvara samostalnu radnju na lokaciji zelene pijace, a Josa još neko vrijeme radi u obiteljskoj kući u Ledenicama Donjim. Bio je veoma dobar majstor, a svoje obućarsko umijeće pokazao je na svadbi svog sina Ivana Barišića, kom prilikom je za nevjestu Zoricu Barišić napravio bijele mokasinke kakve se nisu mogle nigdje kupiti. Ćesto je spominjao majstora Sulju Idrizovića i šegrta Ibru Sarajlića koji je bio na zanatu kod Izeta Senjakovića. Umro je 2005. godine u 94-oj godini života. Veliki ahbab Izeta Senjakovića bio je moj amidža Feham Avdičević koji je takođe jedan od starih i poznatih obućara. Feham je rodjen 1911. godine od oca Nurije i majke Paše. Jos kao dječak počeo je zarađivati za život da bi poslije Drugog svjetskog rata završio obućarski zanat. Jedno vrijeme radio je u zanatskoj zadruzi, a poslije gašenja zanatskih zadruga, Feham prelazi kod Izeta Senjakovića, od kada počinje i njihovo prijateljstvo. Šezdesetih godina Feham otvara privatnju radnju, prvo na lokaciji zelene pijace, a poslije u neposrednoj blizini opštinskog suda, odnosno u kući Arnautalić Ibrahima zvanog Bibac. Tu je Feham ostao sve do svoje smrti, čime se i završila njegova obućarska djelatnost jer ni jedan od njegova tri sina nije izućio taj zanat. Ostao je u sjećanju svojih sugrađana kao veoma veseo i dobroćudan čovjek. Pomenimo i to da je iz familije Avdičevića bilo još obućara od koji su se isticali Avdičević Osman i Avdičević Emin. U red starih i poznatih obućara svakako treba uvrstiti čovjeka kojeg su u Gradačcu skoro svi znali. Zvao se Ibrahim-Ibro Sarajlić, a prijatelji su ga zvali Ibro Drvo. Rođen je od oca Ismet-age i majke Atife 1931. godine. Na zanat za obućara je krenuo 1946. godine kod Senjaković Izeta. Kao i mnogi drugi obućari i Ibro je jedno vrijeme radio u obućarskoj zadruzi poslije čega otvara svoju privatnu radnju u prizemlju porodićne kuće poznate pod imenom “Sarajlića bina”. Cijeli svoj radni vijek proveo je u samom centru grada, promijenivši pri tome nekoliko lokacija. Umro je 2008. godine i ostat će upamćen kao veoma dobar majstor i ugledan naš sugrađanin. Jos jedan obućar koji je zanat učio kod Izeta Senjakovića bio je Čamil Tokić iz Kerepa. Čamil je rođen 1938. godine, a na zanat je krenuo 1952. godine. Kao danas, sjeća se Čamil da je obućarski ispit polagao u zgradi bivše škole učenika u privredi pred komisijom u sastavu: Dragan Popović, Mehmed Kovačević i Husein Muftić, a od obućara je bio Feham Avdičević koji mu je dao ocjenu četiri, što Čamil još uvijek pamti. Jedno vrijeme je ostao sa Izetom Senjakovićem, a onda prelazi u obućarsko preduzeće D.O.P. gdje ostaje do 1959. godine. Tada otvara svoju privatnu obućarsku radnju na lokaciji kod gradske pošte u prizemlju kuće Cvjetanović Tadije, a kasnije se preseljava na prostor u blizini stare autobuske stanice, gdje se još uvijek nalazi. Iako je penzionisan 1996. godine, Čamil još uvijek, u svojoj 77-oj godini života radi. Niko od njegove djece nije želio izučiti taj zanat. Moderne i savremene mašine za izradu obuće su skupe, a popravka obuće je u današnje vrijeme sve slabija. Ratni obućar, Smajl Delić. Sa posebnim zadovoljstvom pričam vam priču o obućaru Smajlu Deliću, rođenom 1938. godine u Gradačcu. Počnimo je sa osnovnim podacima kao sto su, da je Smajl na zanat išao kod poznatog gradačačkog obućara Izeta Sarajlića, a obućarski ispit je polagao pred komisijom u kojoj je od obućara bio Izet Senjaković. Poslije završenog zanata Smajl odlazi na odsluženje tadašnje JNA, a po povratku se zapošljava u maloj gradačačkoj tvornici gumene obuće “Partizanka”, u narodu popularno zvana gumara, koja će kasnije prerastu u fabriku “Sportnautik” udruženu u zagrebački “RIS”. Kao mlad i ambiciozan radnik Smajl postaje desna ruka inženjerima pri izradi, u tadašnje vrijeme veoma popularnih gumenih čamaca po imenmu Maestarl. U toj fabrici Smajl radi sve do poćetka rata 1992. godine, kad se ponovo vrača svom zanatu i u to teško vrijeme postaje ratni obućar U dvorištu svoje porodićne kuće, u malom ljetnom objektu, poslije tolikih godina ponovo počinje sa obućarskim poslom i popravlja obuću braniocima svoga grada. . Među tim braniocima bio je i pisac ovih redova, koji je kod Smajla imao privilegiju i za popravku jednih civilnih cipela. Bilo je to, ako ni zbog čega drugog, a onda bar zbog toga sto mi je Smajlova supruga Ramiza, veoma bliska i draga rodica. Završi se rat i vojnici skidoše čizme, a ja obukoh one civilne cipele što mi je Smajl popravio i u njima se zaputih u svijet preko okeana. Odatle vam sve ovo i pripovijedam, a cipele za uspomenu čuvam. Naš ratni obućar Smajl, iako je već duboko u 75-oj godini života, još uvijek cipele popravlja, ali sada kao dopunsku djelatnost jednog penzionera. Privodeći ovu priču kraju pomenimo samo još to kako je obućarski zanat jedan od onih koji polako izumiru. Cipele po mjeri skoro više niko i ne radi, a i krparenja je sve manje. Skoro da je isplatnije kupiti nove cipele već popravljati stare. A nekad, ne samo da se popravljalo, već su se i pravile cipele. Eh, kakve su nekada šimike bile koje su naši obućari pravili, a gradačački momci sa njima po korzu šetali, sa onako oštrim špicevima i visokim đonom. Prije su se cipele ćistile sa “imalinom”, a imati prljavu obuću je bilo sramota. U narodu je bila izreka “Pogledaj mu obuću pa ga pusti u kuću”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 06/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
350535

Powered by Blogger.ba