Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


25.07.2013.

GRADAČAČKE PEKARE


Svoju svjetlost meku kandilo baca i sobu mi zari. Sam sam, iz kuta bije sahat stari....Tako je pjesnik Aleksa Šantić, svoju pjesmu pisao, a ja inspirisan njegovim stihovima sjedoh u kut svoje sobe da vam odatle novu priču pričam. I dok kroz plamičak kandila čaršiju našu gledam, vidim kućicu staru sa prozorom malim, koji poput izloga poluotvorenog i drvenu klupicu ima. Vidim i ljude kako u redu stoje. I dječicu sa kesama u rukama vidim. Kao da svi čekaju nešto. I tad miris osjetih koji me snažno na djetinjsto podsjeti. Zagledah se bolje i kroz plamičak kandila dogorjelog, ugledah čovjeka u bijelom i vidjeh kako u rukama nešto nosi i kroz prozor otvoren, na drvenu klupicu nešto stavlja. Prepoznah i taj miris iz djetinjstva. Bio je to najljepši miris na svijetu, miris tek pečenog hljeba. I tad ja svjestan postadoh da kućica stara, koju kroz plamičak vidjeh, ustvari je pekara mala, a čovjek u bijelom pekar, koji hljeb dijeli. Eto, to sam kroz plamičak kandila vidio i sad znam da vam, o pekarama gradačačkim, priču ispričati želim. Nekad davno, dokle moja sjećanja sežu, pet ih je bilo. Ali iz priča ljudi, starijih od mene, saznadoh i za šestu ili možda prvu. Ne želeći nikome prednost da dam neka starost odluči i zato na prvo mjesto stavljam pekaru Emina Zulejhića, starog. Rođen je davne 1892. godine, a pekaru je imao u onoj staroj kući do bivše piljarnice, gdje će kasnije Ismet Krajnović otvoriti svoju poznatu kafedžinicu. U toj kući prije nego što će Ismet kafedžinicu otvoriti, bila je još jedna pekara, ali nju ostavimo za malo kasnije. Vratimo se starom Eminu i recimo da je imao petero djece, od kojih tri sina: Hasana, Huseina i Agu, te dvije kćerke: Hasibu i Seniju. Ago i Senija su bili ćevabdžije, a Hasiba je radila sa ocem u pekari. Recimo za Hasibu i to da je ona bila mati našeg vrsnog ćevabdžije Kadira Avdića i njegovog brata Sejfudina, poznatog po nadimku „Amidža”. Pored njih dvojice imala je još dvoje djece: Begu i Hajru. A sada krenimo sa pekarama kojih se ja sjećam, a vjerujem i još mnogi naši sugrađani. Ne poštujući neki redosljed, krećem od pekare Topčić Salkana. Bila je to pekara u jednoj prizemnoj kućici gdje se nalazila i slastičarnica Hamida Hamidovića. Srušiše je davno i na tom mjestu zgradu sa prodavnicom obuće Borovo, napraviše. O Hamidu smo pisali u našoj priči o slastičarnicama, a sad hajde da vidimo ko je to bio Salkan Topčić čija se pekara i dan danas pominje, a Salkana starog samo se još neki naši sugrađani sjete. Rođen je 1903. godine od oca Huseina i majke Devlete. Da bi mlađim generacijama približili porodicu Topčića recimo da je Salkan imao osmero djece, od kojih pet kćerki: Eminu, Asiju, Hajriju, Behiju i Hatemu, te tri sina: Jusufa, Mustafu i Safeta. Safet je bio nastavnik fizičkog vaspitanja u osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”, pa ga se sigurno sjećaju mnogi od učenika iz te škole. Salkan je zanat pekara učio kod svog oca Huseina sa kojim je i počeo raditi, ali se veoma mlad osamostalio i već sa dvadeset godina života imao je svoju vlastitu pekaru. Postao je jedan od najpoznatiji gradačačkih pekara i kroz njegovu pekaru su prošli skoro svi budući pekari, od kojih će mnogi postati vrsni majstori. Pomenimo neke pekare koji su radili kod Salkana. Bili su to: Hamidović Halid, Kikić Salih zvani Hopika, Beširević Fadil, Husić Fahrudin, Avdić Kaim, Avdić Džemaludin poznat po skraćenom imenu Džemko, Džaferović Adem, Šaldić Mustafa i drugi. Svoj radni vijek pekara, Salkan je završio kao poslovođa u gradskoj pekari. A sad recimo nešto o pekari čiji vlasnik je bio Halid Hamidović. Ja vjerujem da se dosta naših sugrađana sjeća ovog dobrog čovjeka i vrsnog pekara, ali za svaki slučaj recimo da je to otac našeg Ruzmira Hamidovića kojeg sigurno poznaje i mlađa generacija. Halid je rođen 1923.godine od oca Hamida i majke Hate, rođ. Mašić. Zanat je učio kod Saliha Kikića-Hopike. Jedno vrijeme je radio kod Salkana Topčića, a poslije se osamostalio i držao pekaru u onoj staroj čardakliji što je bila na ćošku ulice od robne kuće prema džamiji Husejniji. Halid je pekaru otvorio pedesetih godina prošlog stoljeća i radio je sve do 1978. godine kada se taj objekat ruši, a Halida kao poslovođu, ali i još neke pekare, zapošljava gradska pekara. Slično kao i kod Salkana Topčića i kroz Halidovu pekaru su prošli mnogi pekari kao što su: Avdić Sejfo, Hasanbašić Akif, Vehabović Safet-Čupina i Avdić Džemaludin-Džemko, koji je kod Halida polagao i završni ispit za pekara. Tih pedesetih godina veoma poznatu pekaru imao je i Mehmedović Kadir. Bila je to pekara u strogom centru grada, na lokaciji slastičarnice Džemala Sulejmanija, odnosno danas u vlasništvu njegovog sina Šine. Ta pekara je bila veoma poznata i kao “Medina pekara” što je proizašlo od nadimka glavnog majstora Sivić Ahmeda, zvanog Medo. Jedno vrijeme radio je i kod pekara Halida Hamidovića. Inače Medo je rodjen 1935. godine i imao je četvero djece, od kojih dva sina: Sejfudina i Izudina te dvije kćerke: Kanu i Nevresu. Interensantno je pomenuti da je u ovoj pekari radio i Subašić Mustafa, koji će kasnije postati poznati ćevabdžija. Poslije rušenja tog malog objekta Kadir je 1957. godine otišao u Bos.Šamac. Preko puta ove pekare, bila je još jedna pekara, ali u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu tadašnjeg preduzeća “Prehrana” na čijem čelu se nalazio direktor Mesud Ađulović. Bilo je to u onoj staroj kući do bivše piljarnice, gdje će kasnije Ismet Krajnović imati svoju poznatu kafedžinicu. Glavni pekar je bio Adem Džaferović, a sa njim su još radili Adem Mustafagić i Meho Bobić, koji je tada učio pekarski zanat. Pretpostavljam kako Adema Džaferovića znaju mnogi naši sugrađani, pa ću zato samo pojasniti ko su bila druga dvojica uposlenika ove pekare. Adem Mustafagić je bio otac od Hasana i Muharema-Mušeta. Obojica su radila u bivšem “Trgocentru”, a Mušeta se sigurno mnogi sjećaju kao trgovca iz poznate “Majevičke” prodavnice. Vjerujem da Mehu Bobića takođe znaju mnogi gradačačani, ali ne kao pekara, već kao poznatog trgovca obuće u prodavnici koja se nalazila u onoj uličici što ide od Robne kuće prema Džamiji Husejniji. Sa druge strane robne kuće, tačnije rečeno niže kuće u kojoj se nalazi “Ibrin han”, bila je još jedna pekara u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu tadašnje “Banja Ilidže”, na čijem čelu se nalazio Ešef Taslidžić. U ovoj pekari radili su i naši poznati pekari Ibro i Velije Kuduzović. Ako se neko sjeća ove pekare onda ju je sigurno upamtio po malom ćepenku-drvenom stoliću u izlogu na kojem je bio poredan friško ispečeni hljeb. Glavni pekar je bio Mustafa Šaldić. Rođen je 1905. godine, a pekarski zanat je završio kod Emina Zulejhića. Kao pekar radio je do 1955. godine kada prelazi u ugostiteljstvo od kojeg će kasnije nastati ugostiteljsko preduzeće “Jedinstvo”. Sa suprugom Hatkom imao je šestero djece, od kojih jednog sina, Envera i pet kćerki: Nisvetu Nusretu, Nefisu, Enisu i Mejasu. Umro je 1983. u svojoj 77. god. života. Iz ovako velikog broja malih pekara bilo je za očekivati da izraste jedna velika gradska pekara što se i desilo 1963. godine. Naime tadašnje preduzeće Žitopromet, na čijem čelu je bio direktor Sulejman-Suljo Ibrahimbegović, gradi pekaru u kojoj će se zaposliti stari pekari: Topčič Salkan, Hamidović Halid, Sivić Ahmed-Medo, Mustafagić Adem i Kevrić Esed, a kasnije i jedan broj pekara iz mlađe generacije, kao što su: Husić Fahrudin, Huseljić Fehim, Avdić Džemaludin-Džemko, Vehabović Safet-Čupina, Mulaomerović Fehim, Tursić Fikret, Jašarević Muharem-Harika i dr. Pekara je bila u industrijskom dijelu grada koji se u narodu jednostavno zvao Stanica, vjerovatno po Željezničkoj stanici koja je takodje bila u tom dijelu grada. Odatle se hljeb razvozio po čaršijskim prodavnicama konjskom zapregom-platonom. Bila je prava atrakcija vidjeti par krupnih Slavonskih konja koji vuku platon sa velikim bijelim sandukom u koji je moglo stati oko petsto komada vekni hljeba. Kočijaši, Mustafić Rizalija, a kasnije i Alibašić Meho, su sa osmjehom i uzdignutom rukom pozdravljali građane, a djeca su veselo trčala za kočijom diveći se prelijepim konjima. Bilo je to nešto čega se vrijedi sjećati. Izgradnji gradske pekare doprinijelo je i postojanje već izgrađenog mlina u sastavu istog preduzaća. Bio je to moderni električni mlin čijom izgradnjom, kao i kasnijim radom mlina i pekare, rukovodio je tadašnji komercijalista Žitoprometa, moj otac, Hasib Avdičević. Sedamdesetih godina u Gradačac se doseljava Kajdomčaj Zećir i otvara pekaru u neposrednoj blizini Doma zdravlja. Rođen je u Prizrenu 1932. godine i sa suprugom Hatom izrodio je šest sinova i dvije kćerke. Ako se sjećate imao je i jedan kiosk na prelijepom mjestu, kod H.efendine vode. Izgradnjom malih zanatskih objekata iza hotela, taj kiosk se uklanja i Zećir na novoj lokaciji otvara malu prodavnicu svojih pekarskih proizvoda. Radio je sve do 1996. godine kada pekaru preuzima Kajdomčaj Alija, a Zećir se vraća u Prizren gdje i danas živi. U drugoj polovici devedesetih godina, odnosno po završetku rata, u Gradačcu se otvaraju nove pekare u kojima se pored hljeba, lepina i kifli, proizvode i mnogobrojne vrste punih i praznih peciva, raznih pica, slanih i slatkih pita i sličnih jela iz repertoara brze hrane. Takve pekare su: “Pekara Djedovića” u vlasništvu Djedović Hajrudina, pekara “Zmaj od Bosne”, vlasnik Kajdomčaj Alija, “Euro-profi”, vlasnik Osmanović Senahid, “Složna braća”. Vlasnik Kujtim Muhadri i “Gradpek”, vlasnik Mešić Nusret. Za ovu posljdenju treba reći kako je proizašla iz gradske pekare, tako što je bivši direktor gradske pekare, Senad Mujdžić, otkupio tu pekaru pa poslije poslovni prostor prodao, a novu pekaru napravio u Mionici. Nedugo zatim prodao ju je novom vlasniku Mešić Nusretu. Moderna tehnologija i električne peći olakšali su posao pekarima, ali u našoj čaršiji još uvijek postoje pekare s tradicionalnim pećima na drva, gdje je i danas, baš kao nekad, vrijeme jedini važan faktor pri pečenju hljeba - vrijeme potrebno za dizanje tijesta, vrijeme pečenja potrebno da bi se dobila karakteristična tanka hrskava korica i mekana sredina. Jednom riječju sve ono što ovaj hljeb čini posebnim. Takvu jednu pekaru otvorio je pekar Avdić Džemaludin-Džemko, rođen 1941. godine. Sa suprugom Pašom dobio je dvoje djece, sina Eseda i kćerku Lejlu. Prije otvranja privatne pekare Džemko je radio u gradskoj pekari a iskustvo pekara kovao je radeći zajedno sa Salkanom Topčićem, Mustafom Šaldićem, Halidom Hamidovićem, Ademom Džaferovićem, Sivić Ahmedom-Medom i još nekim drugim. U penziju je otišao 1997. godine, a već iduće godine otvara privatnu pekaru u svojoj kući. Pekaru sada vodi njegov sin Eso i to je jedan od rijetkih mladih ljudi koji su se nastavili baviti pekarskim poslom na stari način. Kad je čovjek mlad i treba mu novca on se prihvati i pekarskog posla, ali kad stvara porodicu, teško je zamijeniti noć za dan, a zna se da pekari rade uglavnom noću. Zbog toga ih mnogi i nazvaju “Bijelim rudarima”. Na ovom mjestu hoću da vam ispričam jednu priču o posebnim lepinama. Naime, svi znamo kako su dobre gradačačke lepine i da bi bez njih bilo nezamislivo pojesti ćevape sa poljevom. Ali ja hoću da pomenem jednu vrstu lepina koje se peku za vrijeme muslimanskog posta Ramazana, po kojem su ove lepine i dobile ime Ramazanije. Razlikuju se od uobičajenih lepina po tome što su veće i teže, a u mnogim gradovima se razlikuju i po izgledu. Gradačačke Ramazanije su valjkastog oblika, sličnog hljebu i kao takve se prave još od pedesetih godina prošlog vijeka. Imaju poseban sjaj, a radi specifičnog mirisa posipaju se crnim kimom, zvanim ćurukot. Mmmm, kako su dobre ove lepine iz Džemkine pekare. Među bijele rudare spada i Mulaomerović Fehim rođen 1937. godine. Pekarski zanat je završio u vojsci, a kao pekar se zapošljava 1961. godine u gradskoj pekari. Poslije šest godina, zajedno sa Fadilom Beširovićem otvara privatnu pekaru u sviračkoj čitaonici gdje ostaje narednih devet godina. Osamdesetih godina otvara pekaru u svojoj porodičnoj kući i nastavlja rad zajedno sa svojom suprugom Rasemom i sinom Mirsadom. Pekara još uvijek radi sa ovom istom posadom iz osamdesetih godina. Blago čaršiji koja ovakvu pekarsku porodicu ima. Pekaru na drva otvorio je i moj bliski rođak, Jašarević Muharem-Harika. To je čovjek koji je imao burnu prošlost po pitanju posla. Započeo je sa pekarskim poslom i po svoj prilici sa njim će i završiti svoj radni vijek, a u međuvremenu je radio na drugim poslovima u Njemačkoj i Švicarskoj, a po povratku je radio kao ugostitelj na Gradini i u motelu Ormanica, te u ribljem restoranu Keme Džake u Bos. Šamcu. Jedno vrijeme držao je i podrum alkoholnih pića. No, vratimo se njegovom pekarskom poslu i recimo da je zanat učio u gradskoj pekari u kojoj će raditi i kao svršeni pekar. Bilo je to u periodu od 1969. godine do 1978. godine, kada je upravnik pekare bio Šefko Tursić. Poslije dužeg prekida Harika se pekarskim poslom ponovo počinje baviti od 2001. godine. U svojoj porodičnoj kući otvara privatnu pekaru na drva i opredjeljuje se samo za pečenje lepina. Ali nije baš samo lepina. Eh, kako je dobra mlada jagnjetina iz Harikine pekare. A o njegovim ćevapima, pljeskavicama i sudžukicama, nekom drugom prilikom. Priču o našim pekarima privedimo kraju sa konstatacijom da mnogi zanati, bez kojih je bio nezamisliv savremeni život, polako odumiru. Pregazilo ih je vrijeme i tehnička modernizacija, ali ne i pekarski zanat koji je star, vjerovatno, koliko i čovječanstvo. Savremeni i brzi način života sve više favorizuje ovaj zanat. Brza hrana postala je simbol ishrane. Mirisi raznoraznih peciva, slanih i slatkih pita, obogaćenih i običnih hljebova, prepoznatljivi su u svakom gradu a pekara ima na svakom ćošku. Ima mišljenja da lijepi mirisi smiruju ljudsku dušu pri čemu ljudi postaju tolernatniji i miroljubiviji. Iz toga je valjda proistekla i ona poslovica “Ko tebe kamenom, ti njega hljebom”. Priču ipak završimo sa jednom drugom poslovicom: “Nema ljepšeg mirisa od tek pečenog hljeba nit ljepšeg osmjeha od zaljubljene žene”.

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 07/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
354872

Powered by Blogger.ba