Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


31.10.2013.

MAJSTORI BEZ RADIONICA, GRADAČAČKI MOLERI


Još od davnih vremena, krečenje kuće je bio posao koji se obavljao poslije dugih zimskih dana i to sa prvim proljetnim zrakama Sunca. U ta stara vremena grijanje je najčešće bilo na drva i ugalj, tako da su u proljeće zidovi bili čađavi, a kuća se obićno osjećala i na miris nikotina. Nije to bio baš ugodan posao jer je trebalo iznositi stolove i stolice, dizati tepihe i uklanjati sve ono što je moglo proći kroz vrata. Krupne stvari su se prekrivale najlonima i onda se pristupalo krečenju. Nekad se sve krečilo u bijelo i to sa živim krečom, a vrhunski užitak je bio prespavati u kući nakon krečenja, kad je sve mirisilao na novo i svježe. Za tu svježinu najzaslužniji je bio kreč kojeg su pravili krečari, a jedan od njih u našoj čarsiji bio je Hadžiosmanović Idriz (Mujo), zvani Seftedžija. Pravo Mujino ime je bilo Idriz, ali je u narodu bio poznatiji kao Mujo Seftedžija. Zašo baš „Seftedžija“ ? Ispričajmo kako je došlo do toga. Mujin otac, Osmanović Hasan, otišao je na hadž još u vrijeme kad se kroz arapske zemlje, šest mjeseci, putovalo na devama. Odlaskom na hadž postao je hadžija, pa je svom prezimenu dodao prefiks Hadži, tako da se od tada on i svi njegovi potomci prezivaju Hadžiosmanović. Po povratku sa hadža otvorio je mali dućan preko puta poznatog izvora vode „Točak“. Kad je u dućan ušla prva mušterija, hadžija Hasan je rekao „Sefte i sretan bio seftedžija“. Od tada se taj nadimak prenosio s koljena na koljeno, na sve Hasanove potomke. A sad vratimo se Hasanovom sinu Muji koji je imao porodičnu kuću ispod sadašnje brane jezera Hazna. Uz kuću je napravio krečanu i jedini u Gradačcu se bavio tim poslom. Bila je to zidana krečana od čvrstog materijala. Mujo je imao pet sinova i to: Sadika, Hasana, Mustafu, Emina i Salima. Jedini Emin nije pošao očevim stopama i radio je u „Namještaju“ kao stolar. Ostala četvorica su bili krečari. Sadik je počeo pomagati ocu sa svojih 15 godina života, da bi se uskoro priključio, Hasan, a kasnije i druga dvojica. Poslije Mujine smrti Sadik i Hasan ostaju na istoj lokaciji gdje su napravili svoje porodične kuće i svoje krečane. Kad se desila velika poplava 1964. godine skoro u potpunosti je uništila porodično imanje ove vrijedne porodice. I pored svega, Hasan ostaje na istom mjestu i ponovo gradi krečanu, a Sadik se seli na područje „Stare banje“ i pravi kuću sa krečanom na zemljištu koje se zvalo „Ferdin majdan“, vjerovatno po nekom Ferdi koji je tu vadio kamen. Emin je napravio kuću i krečanu na Lahvama, a Salim na Točku, sa desne strane puta za Vidu. Kako život nije vječan, sva su brača pomrla, a niko od njihovih nasljednika nije nastavio sa ovim poslom. Možda su i osjetili da dolazi vrijeme nove tehnologije, a sa njom i farbe za farbanje zidova. Interensantno je napomenuti kako je u narodu i sada ostao običaj da kaže kako kreči kuću iako to više ne radi sa krečom već sa najkvalitetnijim bojama. Među prvim pojavila se popularna boja „Jupol“ koja je vrlo brzo potisnula kreč. Dugo je bila u upotrebi, a onda na red dolaze „latex“ boje koje su i dan danas nezamjenjive. Sa ovim bojama posao bojenja zidova nije više tako jednostavan, a naročito ako na zidovima treba raditi i gletovanje. Za to je potreban kompletan molerski alat koji se najčešče sastoji od fangle, mistrije, gletalice, špahtle, četki, valjaka i naravno molerskih ljestava. Sav sitni alat može stati u jednu torbu, ljestve na rame i pješice se zaputiti na radilište. Zato sam naše molere nazvao „Majstorima bez radionica“ jer mi se to učinilo kao prikladan naziv za ovu priču. Započnimo je sa najstarijim poznatim gradačačkim molerom Prnjat Salimom.
Prnjat Salim, rođen je u Mostaru 1930. godine. Zanat za molera je završio u Osijeku u kojeg je došao sa svojim amidžom Mahmutom i mlađim bratom Salimom. Ubrzo su pošli dobijati poslove i po drugim gradovima, kao što su Modriča i Gradačac. Početkom pedesetih godina, u Gradčcu dobivaju poslove molerisanja na državnim institucijama kao što su zgrade opštine, bolnice, škola i sl. Klasični način krečenja sa krečom zamijenili su farbama kao što su juboflor, polikolor i jupol. Prvi je u Gradačcu počeo farbanje sa gumenim valjcima ispod kojih su ostajale razne šare. Od mogih molera sam ćuo da fabranje i krečenje za Salku nisu samo puko premazivanje zidova, već da se njegov rad graničio sa umjetnošću. Ovome poslu obučio je mnoge naše sugrađane koji su kasnije takođe postali poznati moleri. Sa njima je Salko išao po mnogim gradovima Hrvatske, a naročito u Osijek, Ivanić grad i Grubišno polje gdje su radili moleraj u prehrambrenoj industriji (silosi, mlinovi, pekare, upravne zgrade i drugo). U Gradačcu Salko se ženi i ostaje u njemu do kraja svog života. Aktivno se bavio sportom i igrao je za fudbalski klub Zvijezdu od 1950. do 1962. godine. Umro je 1978. godine ostavivši iza sebe dvoje djece. Sina Muhameda i kćerku Đinanu. Muhamed, poznatiji po nadimku Hamić, ženi se sa mojom bliskom rodicom, Almom Jašarević, a Đinana se udaje u Mostar i tamo nastavlja život. Salkin brat Salim se takođe ženi sa mojom bliskom rodicom, Jašarević Refikom i zajedno sa njom se vraća u Osijek, sa kojom dobiva dvije kćerke, Višnju i Melitu.
Omeranovic Ferid, rođen je 1931. godine. Završio je obučarski zanat zajedno sa Ibrom Sarajlićem, ali zbog nedostatka posla u toj branši počeo se baviti molerskim poslovima. Prve korake moleraja učio je kod Prnjat Salke i sa njim zajedno radio je do 1953. godine. Poslije se osamostalio i jedno vrijeme radio sam, a onda posao molera dobiva u građevinskom preduzeću “Građevinar”. Direktor tog preduzeća je bio Gvozden Vučković. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, Ferid prelazi u tu tvornicu 1960-e godine na poslove farbanja drvenih proizvoda. Tu je upoznao i druge molere kao što su bili Milkić Sadija, Lejić Đorđe i Ibro Skenderović. Poslije radnog vremena zajedno su radili na molerskim poslovima i kao jedna grupa radili su oko četiri godine. Ferid se nije prestao baviti molerskim poslovima ni po odlasku u penziju, tako da ga i dan danas zovne neko od starih mušterija.
Mulavdić Fikret (Debeli), rođen je 1940. godine. Ovo je bio čovjek koji je možda stekao i največu popularnost od svih gradačačkih molera. Svi su ga poznavali kao dobrog čovjeka i vrsnog molera, kojeg su jednostavno zvali Debeli. Završio je stolarski zanat tako što je na praksu išao u tvornicu “Namještaj”, a teoretsku nastavu je pohađao u gradačačkom ŠUP-u. Poslije odsluženja vojne obaveze, odlazi u Brčko gdje završava zanat za molera. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vraća se u Gradačac i otvara samostalnu molersku djelatnost sa nazivom “Ugled”. Postaje veoma omiljen i ubrzo posla ima preko glave. Zapošljava mnoge gradačačke mladiće koji kod njega završavaju praktični dio zanata, a teoretsku nastavu u gradačačkom ili brčanskom ŠUP-u. Svi koji su sa njim radili zvali su ga “diš” jer je on bio njihov direktor. Ali ne samo direktor. On je bio njihov drug, prijatelj i učitelj. Bio je njihov drugi otac. Zaradu po završenom poslu dijelio je skoro na jednake dijelove sa svojim radnicima. Častio ih je jelom i pićem. Nećemo provjeravati istinitost priče kad su radili na molerisanju zgrade hotela, ali kažu da je Debeli imao otvoren račun za jelo i piće kojeg su koristili svi moleri iz grupe koja je tada radila. Na kraju završenog posla ispostavljali su se računi pa je ispalo da Debeli treba doplatiti hotelu za pojedeno i popiveno za vrijeme dok se moleraj nije završio. Lično poznavajući ovog dobrog čovjeka, vjerujem da je bilo tako. Znam da ne mogu nabrojati sve one molere koji su radili sa Debelim, ali pomenut ću bar neke, među kojima su: Haseljić Galib-Golo, Dajić Salih, Kubet Ismet, Mulahalilović Munir-Kalčo, Šakić Kemo, Mrkonjić Zoran, Milkić Sadija, Mešanović Mirsad-Paraga, Sendić Nadir, Kukuruzović Sead i još mnogi drugi. Kao moler radi i u teškim ratnim vremenima kad u porušenim objektima osposobljava pojedine prostorije za smejštaj određenih službi. Za vrijeme rata biva i teško ranjen, što je svakako doprinijelo i njegovoj ranoj smrti u 58-oj godini života.
Sendić Ibro (Lonko), rođen je 1940. godine. Dok pišem o ovom čovjeku osjećam se kao da i sad vidim njegov topli pogled iz kojeg izvire dobrota osobe koju samo priroda može tako obdariti. Njegov blagi osmjeh još i sad pamtim, kao i riječi "Hvala na pitanju, kako ste Vi", kojima je odgovarao i uzvraćao na pitanje, "Kako si Lonko". Eto, takav je bio naš Lonko i kao takvog, sa ovom pričom, ga želim u okvir vječnosti staviti. Praktični dio zanata za molera Lonko je učio kod Prnjat Salke, a teoretsku nastavu je položio u ŠUP-u Gradačac. Poslije izučenog zanata i dovoljno stečene prakse, otvara samostalnu molersku djelatnost pod nazivom "Lonko". Za vrijeme svog rada obučio je mnogu čaršijsku djecu ovom poslu, a dugo vremena sa njim je radio Haseljić Galib, zvani Golo. Poslije određenog vremena provedenog u privatnom poslu, Lonko dobija posao u TMD-u i u toj tvornici obavlja sve molerske poslove. Zbog narušenog zdravlja otišao je u invalidsku penziju, a jedan od njegovih sinova po imenu Nadir, krenuo je očevim stopama.
M.Halilovic Ibarhim (Braja), rođen je 1940. godine. Završio je stolarski zanat tako što je sa 15 godina života počeo raditi u stolarskoj radionici čiji vlasnik je bio Stefanović Risto (Tica), a poslije dvije godine prelazi državnu stolarsku radionicu “Javor”, na čijem čelu je je bio Fiko Šaldić. Tu završava praktičnu nastavu, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Nakon toga prelazi u jednu drugu državnu stolarsku radionicu koja se zvala “Košnica” na čijem čelu je bio Sendić Sifet. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, čiji je prvi direktor bio Damjan Đukić, u njoj se kao iskusni stolar zapošljava i Braja, gdje ostaje sve do odlaska u penziju. Uz stolarski posao, Braja je dugo vremena radio i molerske poslove za što je imao internu kvalifikaciju još od 1966. godine. U molerske poslove je pored krečenja spadalo i lijepljenje tapeta, što je jedno vrijeme bilo pravi hit. Braja ih je postavljao sa velikim zadovoljstvom, a pisac ovih redova se sjeća kako je Braja lijepio tapete i u porodičnoj kući njegovih roditelja.
Nezic Adem, rođen je 1941. godine. Praktični dio molerskog zanata završio je kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradačac. Kad priča o svom majstoru Salki Prnjatu, Adem kaže kako je sve naučio od njega i kako Salko, ne samo da je krečio, več se igrao sa molerajem crtajući po zidovima i uljepšavajući ih do savršenstva. Zajedno su radili i fasade, farbali stolariju i masne zidove, lijepili tapete i još puno toga. Bilo je to pedesetih godina. Jedno vrijeme radi u farbarskom odjeljenju tvornice “Namještaj”, a 1970-e godine otvara samostalnu molersku djelatnost, što traje petnaestak godina. Poslije toga se zapošljava u Komunalnom preduzeću koje formira jedno posebno odjeljenje za molerske poslove i pruža usluge moleraja, kako državnim preduzećima, tako i privatnim kućama. Iz Komunalnog, Adem odlazi u zasluženu penziju, ali i kao penzioner se pomalo bavi molerskim poslom.
Šaldić Safer (Šalda), rođen je 1944. godine. Završio je Školu učenika u privredi stolarskog smjera i jedno vrijeme radio u tvornici “Namještaj”. Poslije se prekvalifikovao za molerske poslove i imao svoju privatnu djelatnost. Radio je sam, ali i u zajednici sa drugim molerima među kojima naročito sa Debelim, Kalčom i Dajić Salihom. Uz molerske poslove obavljao je i dio stolarskih radova, među kojima i postavljanje parketa. Poslije određenog vremena napušta privatni posao i zapošljava se u gradačačkom Domu zdravlja na poslovima održavanja. Nažalost nije dočekao ni penziju jer je 1994. godine poginuo u dvorištu svoje kuće. Bilo je to od udara granate za vrijeme jednog od mnogobrojnih granatiranja našeg grada za vrijeme rata 92-95 godine. Ostat će upamćen kao veoma dobar čovjek i iskren prijatelj.
Haseljic Galib (Golo), rođen 1947. godine. Kao i mnogi drugi moleri, Galib je praktični dio zanata učio kod Salke Prnjata, a na teoretski dio je išao dvije godine u ŠUP Brčko, a treču godinu je završio u Zagrebu. Zajedno sa njim su bili još Pušeljić Branko i Vidaković Vlado. Dok su radili kod Salke, sjeća se kako su molesrke poslove obavljali u Sarajevu, Beogradu, Subotici, Novom Sadu, Osijeku, Tešnju i još u mnogim drugim gradovima, a išli su i u Mađarsku. Sa Brankom i Vladom radio je u Zagrebu četiri godine, a onda se vračaju u Gradačac gdje zajedno rade još naredne tri godine. Zapošljava se u Komunalnom preduzeću odakle se i penzioniše. Sa sjetom se prisjeća svojih kolega Mulavdić Fikreta-Debelog, Šaldić Safera-Šalde. Dajić Saliha, Kubet Ismeta i Sendić Ibre-Lonke. Rado se sjeća i onih na koje je on prenosio svoje znanje molerskog posla, medju kojima su bili Josip Štadler, Huseinbašić Dedo, Bristrić Zurahid, Šakić Kemo, Pelešević Zlatko, Mrkonjić Zoran, Kadić Amir i Kadić Asim.
Dajić Salih i Kubet Ismet. Saliha i Kubeta se sjećam kao dva nerazdvojna prijatelja koji su sedamdesetih godina, poslije napornog radnog dana, svaku noć, lijepo obučeni, šetali poznatim gradačačkim Korzom. Bilo je to vrijeme kad su momci, svoje mišičavo tijelo pokazivali obučeni u trapez pantalone sa zategnutim šrokim pojasom i bijelim čipkanim košuljama. Obzirom da su bili nerazdvojni prijatelji, ne želim ih razdvajati ni u ovoj priči o “Majstorima bez radionica”. Recimo sada neku riječ više o ovoj dvojici molera. Salih je rođen 1948. godine. Završio je zanat za vodoinstalatera, ali se kasnije prkvalifikovao za molera. Svoje prve molerske korake započeo je kod Mulavdić Fikreta-Debelog i kod njega ostao cijeli svoj radni vijek. Umro je relativno mlad 2005. godine, a iza njega je ostala suprua Fadila sa sinom Elminom. Kubet je rođen 1949. godine. I on je završio molerski zanat kod Debelog, za kojeg je dugo radio, ali usputno je i samostalno tražio posao po privatnim kućama. Nekoliko godina pred rat zaposlio se u tvornici “Namjestaj”. U ratu, 1993. godine biva teško ranjen i umire u Tuzlanskoj bolnici. Iza njega ostaje supruga Milka sa kčerkom Mirjanom i sinom Goranom. Neka počivaju u miru ova dva nerazdvojna prijatelja, Salih i Kubet. Šakić Kemal, rođen 1952. godine od oca Smaje i majke Elizabete. Dok pišem ove redove u mislima vidim čovjeka sa crnim naočalima i štapom u jednoj ruci, dok ga sa druge strane za ruku pridržava supruga.
Ja, ustvari, vidim starog Smaju i njegovu Elizabetu, vidim Kemine roditelje koje su poznavali mnogi naši sugrađani. Smajo je rođen u Sibovcu, ali je kao mladić, za poslom, otišao u Hrvatsku i dugo vremena proveo u Osijeku. Tamo se i oženio i sa svojom Elizabetom izrodio pet sinova. U Gradačac dolaze 1964. godine i privremeno žive u malom mutvaku kod Šerifović Hebirojce. Već sljedeće godine Smajo kupuje kuću od krečara Hasana Hadžiosmanovića u kojoj i sada živi naš moler Kemo. Praktični dio zanata je učio kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u bračanskom ŠUP-u. Sjeća se Kemo kako je radio sa Debelim, Galibom Haseljićem, Brankom Puškom, Mrkonjić Zoranom, Kasumović Jasminom i još mnogima drugim. Još uvijek je aktivan, ali sada radi sam, najčešče po kućama i stanovima.
Mešanović Mirsad-Paraga, rodjen je 1968. godine. Zanat je učio kod Mulavdić Fikreta Debelog. Bilo je to u vrijeme kad je Debeli imao svoju molersku firmu pod nazivom “Ugled”. Radeći sa Debelim imao je priliku raditi i sa mnogim drugim poznatim molerime. Poslije smrti Debolog, Mirasad jedno vrijeme radi radi u firmi “Bojorad”, čiji vlasnik je bio Ahmet Britvaković. Trenutno je nezaposlen i povremeno radi u privatnoj režiji. Privodeći ovu priču kraju želim reći kako mi je žao što nisam nešto više napisao i o molerima: Pušeljić Branku, Vidaković Vladi, Milkić Sadiji, Lejić Đorđu, Levisu, Seadu Kukuruzoviću, Mulahalilović Muniru-Kalči, Kadić Asimu-Pečenom i njegovom bratu Amiru kao i još nekima. To se desilo samo iz razloga nedostatka informacija i zato molim sve one koji znaju bilo šta o ovim molerima da to napišu u vidu svojih komentara na mom blogu. Tako će mo zajednički otrgnuti te naše sugrađane od zaborava.
A dotle, ja ću priču završiti izrekom ”Bog te molovo”, ćime se obićno apeliralo na nečiju savjest.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 10/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
442462