Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


14.11.2013.

ČOVJEK KOJI VOLI LJUDE I GOLUBOVE


Današnju priču pišem sa posebnim zadovoljstvom, jer se radi o još jednom velikom čovjeku iz reda malih. Pišem o čovjeku koji voli ljude i golubove. Pišem o uvaženom gospodinu Karabegović Mudiru, poznatom po imenu Orhan. Pišem o svom prijatelju kojeg sam upoznao još kao mali dječak. Krenimo sa uobičajenim biografskim podacima. Orhan je rođen 1933. godine u Bijeljini, a u Gradačac se doselio 1955. godine. Došao je po profesiji kao mlinar i zaposlio se u tadašnjem preduzeću "Žitopromet" koje je u svom sastavu imalo i mlin za mljevenje žitarica. Oženio se sa našom sugrađankom Minom koja je u ovaj brak dovela dvoje djece, sina i kčerkicu. Oženivši Minu, Orhan je prihvatio tu djecu kao svoje najrođenije, a sa Minom izrodio još tri sina. I danas se hvali kako je odhranio petero djece od kojih ima 12 unučadi i 4 praunučeta. Jedno vrijeme je živio u komšiluku mojih roditelja, odnosno u staroj čardakliji čiji vlasnici su iz famelije Osmičića. Iako nenaseljena, ta čardaklija još uvijek prkosi vremenu, baš kao što prkosi i naš osamdesetjednogodišnji Orhan. Ja ga pamtim iz vremena šezdesetih godina kad je stanovao u staroj kući Avdage Šakića koja se nalazila na mjestu sadašnje Tuzlanske banke. Iza leđa te kuće bilo je dvorište u koje se moglo ući pored sadašnje ćevabdžinice Kadira Avdića. U tom dvorištu bio je jedan pomoćni objekat u kojem je Orho napravio golubarnik. U to vrijeme držao je golubove prevrtače, od kojih je najkvalitetnije donosio iz svog rodnog grada Bijeljine. Mi, mladi golubari smo se okupljali kod našeg Orhe i uživali gledajući njegove golubove koji se su se u letu preko repa prevrtali, praveći pri tome oblik prstena. Upijali smo svaku Orhanovu riječ kad bi nam pričao o njegovoj ljubavi prema golubovima. Tu ljubav je prenosio i na nas, djecu, tako da su mnogi od nas postali strastveni golubari. Među njima bio sam i ja. Kad sam već spomenuo sebe, iskoristit ću priliku da u ovoj priči pišem i o sebi kao golubaru, ali i o mom sinu Sanjinu. Još kao malom dječaku otac mi je napravio jedan kavez koji smo stavili na zid kuće okrenut dvorištu. Prvi par golubova koje sam imao bili su tzv "kokošari". To je jedna od najobičnijih vrsta ukrasnih golubova koji su se najčešće družili sa kokoškama hodajući po dvorištu. Zbog toga su se i zvali kokošari. Kasnije sam imao lepezanere i gušane. Bilo je to u vremenu dok sam još išao u osnovnu školu. Kao gimnazijalac počeo sam sa držanjem prevrtača. Potkrovlje od očeve šupe sam pretvorio u golubarnik. Nabavio sam jedne od najkvalitetnijih prevrtača od drugih golubara. Tako je u moj golubarnik stigla i golubica koja se nije mogla zaustaviti u svom prevrtanju i kao takva bi lupila od zemlju. Nabavio sam je od golubara Novalić Sulejmana, zvanog Cale. Bila je crvene boje sa bijelim krilima, po čemu je dobila ime Bjelokrila. Golubovi koji se nisu mogli zaustaviti u svom prevrtanju zvali su se lupači. Ponekad bi preživjeli udar, ali su najčešće ginuli. Zbog toga se više nisu puštali da lete i držali su se zatvoreni u golubarniku. Služili su samo za reprodukciju kako bi se dobio kvalitetan prevrtač koji bi se dugo prevrtao u zraku, ali koji bi se uspio zadržati tako da ne udari od krov kuće, neko drvo ili u zemlju Nabavio sam joj mužijaka od golubara Zulejhić Miralema zvanog Husko. I on je bio crvene boje, ali sa potpuno bijelim krilima.Takvi golubovi su se zvali srcasti. Poslije sam nabavio Orhanove golubove, ali od Pelešević Muradifa, zvanog Murke, jer ih je on ranije kupio od Orhe. Bili su to mužijaci Lugo i Bjelan, kao i jedna ženka po imenu Potkovičarka. Eh, kako su dobro prevrtali Bjelan i Potkovičarka. Od fotografa Ahmeda Džidića sam nabavio par golubova po imenu Šandor i Arapka. To je golubica koju sam možda i najviše volio. Letjela je kao prepelica, a od prevrtanja pravila igru u zraku. Po dvorištu je hodala sa uzdignutim prsima i jednim krilom malo spuštenim. Bila je poput princeze. Tada sam već iamo malo jato golubova sa kojim sam se družio cijelo srednjoškolsko doba. Odlaskom na studije u Sarajevo nastaje pauza u mom golubarenju. Studentsko doba se završava. Ženim se sa najljepšom ženom mog života. Dobivam i prvog sina po imenu Sanjin, a poslije tri godine doći će i Benjamin. I tad, kao što se kaže, iz vedra neba na balkon mog stana slijeće golub Pismonoša. U stanu je bio samo Sanjin koji je tada pohađao prvi ili drugi razred osnovne škole. Vidio je goluba i u njemu se probudio urođeni instikt ljubavi prema životinjama. Iznio mu je mrvica ljeba i posudu sa vodom. Golub je bio iscrpljen od dugtrajnog leta i odmah je sletio Sanjinu na ruke. Kad sam s posla došao kući, sav ushićen, Sanjin mi je pričao golubu i odveo me na balkon da mi ga pokaže. Stavio ga je u jedan od praznih kaveza u kojima sam ja tada držao kanarince. Pričao sam Sanjinu o mogućoj sudbini tog goluba i rekao mu da on traži svoju kuću, pa bi bilo dobro da ga pusti na slobodu. Predlaožio sam mu da golub prenoći kako bi se odmorio, a sutra da ga ponese sa sobom i da ga pusti pred svojim školskim drugarima iz školskog dvorišta osnovne škole Ivan Goran Kovačić. Sanjin je to prihvatio i tako uradio. Kad sam sutradan ponovo s posla stigao kući, . Sanjin je opet bio ushićen i pričao mi kako se njegov golub vratio na naš balkon i kako ga je on opet uhvatio i stavio u kavez. Tada sam Sanjinu ispričao priču kako je taj golub vjerovatno zalutao i kako više ne može naći put prema svojoj kući. Rekao sam mu da imam jednog starog prijatelja golubara koji se zove Sejo Duraković i predložio Sanjinu da zajedno odemo kod Seje, te da mu poklonimo tog pismonošu. To je bila i prilika da Sanjin vidi pravi golubarnik i puno golubova. I sad se sjećam sjaja u njegovim očima kad je ugledao Sejin golubarnik i pedesetak golubova u njemu Narednih dana Sanjin je stalno bio opsjednut golubovima i tražio od mene da mu pričam o golubovima koje sam imao dok sam živio kod svojih roditelja. Tad se u meni pojavila žalja da svom sinu pružim užitak kojeg sam i ja imao. Otišao sam kod svog oca i ispričao mu za događaj sa golubom sa našeg balkona. Nekako bojažljivo sam ga pitao da u njegovoj šupi ponovo napravim golubarnik. Kao sad, sjećam se njegovih riječi: " Kad sam ja mogao tebi praviti, sad ti pravi svom sinu". Htio sam ga poljubiti, ali nisam. I sad mi je žao zbog toga. Otac je ispod šupe napravio jednu nastrešnicu u koju smo složili ugalj i drva što su bili u šupi. Kupio sam rezane građe i golubarnik je bio gotov za nekoliko dana. U prizemlju je bio dio golubarnika zatvoren u mrežu, a u potkrovlju prostor sa izlazom na krov. Na krovu je bila volijera u kojoj su golubovi mogli boraviti na dnevnom svjetlu. Izlaz za slobodni let bio je obezbijeđen sa posebnim malim vratima koja su se otvarala i zatvarala povlačenjem kanapa. Sve je bilo spremno za useljenje novih golubova. Sanjin je bio sretan i ubrzo su se u našem dvorištu počeli okupljali moji stari golubari, ali i Sanjinovi drugovi koji su kao i on tek počinjali golubariti. Bili su to Nadir i Nedžad, zvani Bebe, sinovi našeg poznatog ugostiteljskog radnika Mustafić Salke, zvanog Oblak. Uskoro su Nadir, Bebe i Sanjin postali nerazdvojni prijatelji. U golubarniku se sve više povećavao broj golubova što se može vidjeti ako kliknete na: video sa desne strane.

Golubije ljubavi bilo je na pretek i u našem golubarnuku je sve više mladih golubova. Orhan je već odavno preselio iz kuće Šakića u stambenu zgradu gdje su nekad bile poslovne prostorije stare korpare. Iza leđa te zgrade bio je pomoćni objekat sa šupama. U njegovom potkrovlju Orho je ponovo napravio golubarnik i sve je vrvilo od golubova. U Gradačcu je sve veči broj golubara. Formira se i udruženje. Za to je zaslužan golubar Bristrić Adnan. Pored prevrtača, uveliko se poćinju uzgajati letači i pismonoše. Golubovi od Enesa Arapovića i još nekih golubara učestvuju i na takmičenjima. I tada, u največem usponu i razvoju gradačačkih golubara, dolazi taj prokleti rat. Nastaje haos. Grad se granatira. Stanovništvo se evakuiše. U gradu ostaje samo mali broj radnika koji su radili na nekim neophodnim poslovima. Među njima sam bio i ja. Koristim pauze između granatiranja da otrčim do porodične kuće i golubarnika. Puštam golubove napolje da se sami snalaze. Ostavljam zatvorene samo lupače. Ako ih pustim izginut će pri prevrtanju jer se ne mogu zaustaviti u letu. Ostavljam im dosta hrane i vode. Poslije mjesec dana ne mogu više tako. Rizikujem vlastitu glavu. Oslobađam i njih sa suzama u očima, znajući da idu u smrt. Grad bombarduju iz aviona. Prestaršeni golubovi se dižu u zrak pri svakoj detonaciji. Kad bi udarila avionska raketa "vazduh-zemlja" oni bi od zračnog udara ginuli u zraku i mrtvi padali na zemlju. Izginulo je cijelo moje jato golubova. Nisam imao vremena za tugu prema njima, jer ginuli su ljudi, ginuli su moji sugrađani, prijatelji i rođaci. Čuo sam da je stari golubar Orhan otišao negdje u inostransvo. Odlazim i ja. Sastajem se sa suprugom i djecom koji su u izbjeglištvu. Novembar je 1994. godine. Supruga je bolesna. Tumor pričinjava nesnošljive bolove. Neče da je operišu. Odlazimo u Canadu. Kamen puca i nebo plače od moje tuge što napuštam Bosnu i svoj Gradačac. Dolazim u neki drugi svijet. Prolaze dani, mjeseci, godine. Moj stariji sin Sanjin se osamostaljuje. Nakon nekoliko dana me zove. Preko telefonske linije osjećam njegovo ushićenje koje mi se čini poznatim. Ne stižem ništa da ga pitam i samo čujem njegov glas: "Tata, na mom balkonu golubovi prave gnijezdo". Osjetio sam knedlu u grlu i toplinu suze koja je skliznula niz moje lice. Pogledao sam kroz prozor. Činilo mi se da preko okena pogledom dosežem sve do Bosne, sve do Gradačca i mog golubarnika. Vidio sam i starog Orhu kako se vratio u svoj stan i kako sa nostalgijom gleda u prazni golubarnik iza zgrade u kojoj stanuje. Iako još uvijek krepak i ćio, nije se više lako penjati u potkrovlje neke šupe. Zato osamdesetjednogodišnji Orho, kao najstariji bajker u Gradačcu, sjedne na svoj motorić i povremeno obiđe golubarnike danasnjih golubara. Od golubova, samo me smrt može razdvojiti, kaže stari Orhan. Ovu priču njemu i mom sinu Sanjinu, posvečujem. Znam da se ne mogu sjetiti svih golubara koji su bili na području Gradačca, ali pokušat ću navesti bar neke od njih, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga da ih se ponekad sjetimo. Ne dajući nikome prednost navodim ih po abecednom redu: Alimanović Ale, Arapović Enes, Asčići iz Lukavca G. Asim iz Bijeljine, Avdičević Mirza i njegov sin Sanjn, Bajramović dr.Sead-Sejo, Barać Mirko, Beširević Ibrahim-Bajko, Bristrić Adnan, Bristrić Omer-Omerica, Delić Zijad, Djedović Midhat-Mitke, Duraković Sejo, Džaferović Munir-Purke, Dzidić Ahmed, Emić Ramiz, Golać Nesib, Hadžimuhamedović Fadil, Hadžiosmanović Bakir -Hočko, Hadžiosmanović Fikro, Hamidović Fadil, Huseinbašić Edib, Huskić Zlatko-Čajna, Islamović Senad, Karabegović Mudir, poznatiji kao Orhan, Kikić Sadik-Dundo, Kikić Husnija sa Požarika, Mašić Brajko-Brajče, Mešanović Ago i njegov brat, Mujdanović Fehim, Mustafić Nadir i njegov brat Nedžad-Bebe, Novalić Sulejman-Cale, Novalić Nusret-Kilo, Osmičić Sejo, Pelešević Muradif-Murko i njegov sin Sanel, Smajlović Suad, Sivić Hasan-prikaza, Zulejhić Miralem, zvani Husko i još mnogi drugi. I na kraju, mislim da bi bilo nepravedno završiti ovu priču, a ne reći nekoliko riječi o našem ljubimcu golubu. Ljudi su od pamtivijeka držali ovu plemenitu pticu, a smatra se da su je prvi pripitomili Persijanci. U egiptu je golubica bila simbol nevinosti, a u staroj Grčkoj simbol za nastavak života. Sa maslinovom grančcom u kljunu golub predstavalja simbol mira, a kad su u paru onda su simbol ljubavi između dvoje ljudi. Ako je taj par bijele boje onda su simbol na vjenčanju mladenaca i sve češće se puštaju prilikom čina vjenčanja. Zato je u narodu i nastala izreka: “ Vole se kao dva goluba” .
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević
GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 11/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
350535