Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


25.12.2013.

ZANATSKE RADIONICE SA ZVUKOM METALA


Dok se spremam da novu priču o znamenitostima Gradačca pišem, sa sjetom zamišljam kako i sam pomen na Gradačac asocira na njegove aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice, slastičarnice i pekare iz kojih se miris širi i pljuvačku na usta tjera. To je karakterističan miris za sve bosanske čarsije i kasabe u kojima su se pored opijajućih mirisa hrane mogli čuti i zvuci udaraca čekića o nakovanj, eho od savijanja metala i lima kao i zvuci brušilica i bušilica. Tako je nekad bilo i u našem Gradačcu. Odakle god da kreneš nailazio si na male zanatske radnjice u kojima se željezo kalilo, lim savijao i kose za kosidbu otkivale. Nije to tako ni davno bilo, dvadeset, trideset ili možda šezdeset godina. Za historiju ništa, ali za ljudski život nije tako ni malo. I zato, nema više limara iz porodice Koračančića niti mašinista i kazandžija iz famelije Bakovaića. Izumro je zanat nožara Idriza Kikića, a nema više ni radionice u kojoj su, sve i svašta, više od stotinu godina, radili Ademovići, poznati i kao Ajdinovići. Utihnuo je i nakovanj vrijednog kovača Nazifa. Nema vise starog bravara Danke Kostića. Niko nije nastavio posao limara u radionici Osmana Ahemataševića. Jedino se još čuje eho od lima u sviračkoj radionici, koju je sin Ibro naslijedio od svog oca Džemala Avdičevića i zvuk od čekića starog kazandžije Isić Hajrudina u Kadića mahali. Zato ja sa današnjom pričom hoću da od zaborava otrgnem ove vrijedne ljude koji su dio sebe ostavili o našem Gradačcu, a svojim radionicama naš grad još znamenitijim učinili.
Počnimo sa obitelji Koričančića. U nedostatku podataka o tome ko je bio prvi Koričančić krenut ću od meni poznatih činjenica među kojima je i ta da su se u Gradačac doselili iz Liporašča. Bila je to uspješna i bogata obitelj. Sačinjavala su je četiri brata: Petar, Anto, Josip i Dragan, te jedna sestra po imenu Mara. Pero nije imao svoje djece i odselio se u selo Tramošnicu gdje je ostao do kraja života. Marin muž je poginuo u Drugom svjetskom ratu, ali je ona sa njim imala kčerku kojoj se ja ne sjećam imena. Dragan je bio trgovac i ostao je upamćen po tome sto je svojim šegrtima govorio: "Sine, vaga važe kako Drago kaže, a ne kako givit pokaže". Naravno, bila je to njegova šala jer je bio omiljen trgovac među svojim sugrađanima. Imao je dvije kčerke, Gordanu i Mirjanu. Anto je bio stolar i imao je stolarsku radnju na lokaciji gdje je bila nekadašnja prodavnica obuće "Refleks", odnosno gdje je sadašnja zgrada sa "Preporodom". Bio je oženjen Čehinjom i odatle je donio modele stilskog namještaja, kojeg je proizvodio sa velikim kvalitetom. Četvrti brat, Josip je i najzaslužniji što danas pišemo o ovoj obitelj, jer on je bio naš zanatlija čiju radionicu u znamenitosti naše čaršije uvrštavamo. Bio je limar i imao je limarsku radionicu u dijelu današnjeg parka, tačnije na mjestu gdje se nalazi spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Josip je bio dobar limar i kod njega su limarski zanat završili mnogi naši sugrađani. Sve što je proizvodio moglo so vidjeti okačeno na zidovima radionice ili prislonjeno o dovratke ulaznih vrata. Na vanjskim zidovima su visili šišovi za prženje kafe, razne kantice i bokali, sadžaci, mašice i lopatice za kupljenje žara, a uz zidove su bile prislonjene mangale, korita i lavori, bubnjići za grijenje i šporeti fijakeri. Asortiman je zaista bio širok, a vremenom se i proširivao, ovisno od potreba garđanstva. Imao je pet kčerki i jednog sina. Zvale su se Gordana, Jelena, Marija, Katarina i petoj se ne mogu sjetiti imena. Sin se zvao Franc. Obiteljska kuća Koričančića je bila na Varoši. Poslije njihove smrti djeca su se razišla po svijetu, a u kući je kasnije živio Đorđevic Petar, poznatiji kao Pero lončar. Posljednji stanodavac te kuće bio je milicioner Marko Babić koji je dugo vremena u njenom prizenlju držao kafanu. Kuća još uvijek postoji, ali je nenaseljena i prilično u lošem stanju. I šta još reči o ovoj obitelji što bi trebalo pamtiti. Možda još i to da su Josip i Drago bili aktivni članovi muzičkog hora koji se nalazio u sklopu kulturno-umjetničkog društva "Hasan Kikić". Obojica su lijepo pjevali i to "alt' glasom, a Dragan je uz sve to svirao i violinu.
Nastavimo ovu priču sa još jednom velikom zanatskom obitelji koja je živjela na istom području grada kao i Koričančići, odnosno na gradskom dijelu koji se zove Varoš. Radi se o široj obitelji Bakovića . Najstariji član ove široke obitelji doselio se iz Ključa. Imao je tri sina koji su se zvali: Marko, Tadija i Stipo. Svi su bili kazandžije, ali su uz taj posao radili i sve drugo što se je moglo krpiti i kalajom kalajisati. Stipo je rođen 1917. godine. Oženio se sa Anđom izrodivši sedmero djece: Mariju, Jozefinu, Nevenku, Vesnu, Nikolu, Franju i Slavka. Svu djecu je iškolovao i oni su postali naši ugledni sugrađani. Nažalost, iz ekonomskih razloga, a kasnije i rat je učinio svoje, tako da sva djeca žive u Njemačkoj, dok je Slavko zbog bolesti umro relativno mlad. Stipo je radio u "Zadrugaru", ali je u prizemlju svoje otiteljske kuće imao malu radionicu u kojoj je pravio kazane za pravljenje rakije, kalajisao posuđe i od lima pravio razne kućne potrebštine. U penziju je otišao sa 60 godina života, a umro je 1988. godine.
Tadija je imao šestero djece i to pet sinova: Mato, Jozo, Pero, Franjo i Marko, kao i jednu kčerku koja se zvala Ljubica. Sve su to bili vrijedni i pošteni ljudi koji su svojim rukama hljeb zarađivali i svoje obitelje hranili.
Mi će mo se ovdje više zadržati na Mati Bakoviću koji je bio veoma poznat po šarolikosti poslova koje je obavljao. Kad se tiče njegovih osnovnih biografskih podataka možemo reći da je rođen 1920. godine i da je bio oženjen sa suprugom Stakom, (sestrom od poznatog stolara Stefanović Riste, zvanog Tica), sa kojom je imao dva sina, Dragana i Mileta. Još u toku Drugog svjetskog rata, odnosno 1942. godine Mato je učestvovao u izgradnji jedne male centrale za proizvodnju struje. Bilo je to na području današnje stanice uz postojeći mlin za mljevenje žitarica. U tom poslu učestvovala su trojica Bakovića i to, Mato, pero i Franjo. Pored njih, tu su bili još Husnija Skenderović, Ivica Langer i neki Švabo kojeg su zvali Puba. Uz pomoć parne mašine pokretali su jedan generator koji je proizvodio struju. Podatak za sjećanje, nema šta. Poslije rata Mato je kao bravar radio u rudniku "Đurđevik", a pedesetih godina u gradačačkom Komunalnom preduzeću. Sa svojim motorom, koji je imao i prikolicu, vozio je direktora, ali je taj motor služio i za druge potrebe, jer u to vrijeme nije bilo, ili je bilo veoma malo, automobila. Bio je dugogodišnji član auto-moto saveza i sa svojim motorom učestvovao na skoro svim gradskim trkama. Obiteljsko imanje je imao na Varoši koje se sastojalo od kuće i okućnice u kojoj je se nalazila pilana sa gaterom za rezanje građe. Ali ne samo pilana. Tu je bio smješten čitav arsenal razne mehanizacije sa kojom je Mato obavljao svoje poslove. Drobilica kamena je jedna od njegovih najstarijih mašina koja ima svoju povijest, ali tu su i kamioni sa dizalicama i drugim pomoćnim spravama. Tu je vršilica za vršidbu pšenice, kao i mlin za mljevenje svih vrsta žitarica. Što bi rekao naš narod, "Nema čega nije bilo kod našeg starog dobrog Mate". A sad ipričajmo jednu kratku priču o Matinoj mašini za drobljenje kamena. Bilo je to u periodu poslije Drugog svjetskog rata kada je, po ugledu na rusku ekonomiju, uveden sistem zadrugarstva u Jugoslaviji. Obzirom da Mato nikako nije htio svoju drobilicu unijeti u zadružnu svojinu, opštinske vlasti su mu zabranile privatan rad. Osjećajući nepravdu, Mato je sjeo na biciklo i sa biciklom se odvezao u Beograd, ravno u Titovu rezidenciju, kako bi se lično njemu požalio na postupak vlasti. Vrijedilo je truda. Mati je odobren privatni rad i drobilica je ostala u njegovom vlasništvu. I dan danas egzistira, ali kao ukras u dvorištu Matinog sina Mileta. Mato je umro 1974. godine i to relativno mlad, a supruga Staka 2000. godine. Porodično imanje se još uvijek nalazi na istom mjestu, ali sinovi Dragan i Mile sada rade neke druge poslove. Njima poželimo uspjeha u radu, a našeg Matu, kao i ostale umrle Bakoviće, sa ovom pričom otrgnimo od zaborava. Oni su to zaslužili.
A sad recimo nešto o još jednom majstoru sa ovog područja koji je imao interensantno zanimanje. Radi se Kikić Idrizu-nožaru. Da, baš ovako kao što sam napisao. Jedno vrijeme, njegovo zanimanje je bilo "nožar" i svi su ga tako zvali. Rođen je 1927. godine u Gradačcu. Imao je svega osam godina kada je ostao bez roditelja pa je odrastao u kući književnika i rođaka Hasana Kikića. Kad je izbio Drugi svjetski rat Idriz je imao samo 14 godina. Obzirom da su u to vrijeme sva djeca rano počinjala raditi, tako je i Idriz za poslom otišao u Babinu Gredu. Međutim tamo biva uhapšen od strane Nijemaca i transportovan u logor kod Minhena. Uz teški rad učio je i odlično savladao Njemački jezik, a pri tome upoznaje i nekog oficira koji mu je pomogao da završi oficirsku školu u trajanju od dvije godine. U tome dolazi i kraj rata, a u Njemačku ulaze savezničke snage i Idriz ponovo biva uhapšen. Sada od strane saveznika biva upućen u francuski logor. Tu je počeo da izučava kovački zanat i pri tome upoznaje jednog logoraša koji je takođe bio iz Gradačca, a prezivao se Šestan. Zajednički su isplanirali bjekstvo i to im je uspjelo. Poslije godinu dana prebacivanja uspjeli su doći u svoj Gradačac. Kod svog zeta u Kerepu, Juse Omeragića-Fazlića, Idriz završava praktični dio kovačkog zanata i 1947. godine ženi se sa Iskrić Hatom. Izrodili su četvero djece od kojih dvije kčerke: Sevliju i Muniru te sinove, Sadika. poznatijeg po nadimku Dundo i Jusufa. Kuću su imali ispod brane jezera Hazna, a poslije se preseljavaju u neposerdednu blizinu "Zvijezdinog" stadiona, odnosno preko puta stare banje "Ilidže". U početku Idriz se bavio kovačkim poslom, a kad se ukazala potreba za kućnim posuđem, kašikama, viljuškama i noževima, Idriz se poćeo baviti tom proizvodnjom. Od tada su ga mještani i prozvali Idriz nožar. Ima jedan interensantan detalj kojeg valja isprićati. Za vrijeme rata je u Zelnji Donjoj pao jedan njemački avion, pa su se, poslije oslobođenja, Idriz, Mato Baković i Salih Osmicić dogovorili da odu u Zelinju i poskidaju sa aviona sve sto nađu da je napravljeno od aluminijuma. Dogovoreno, urađeno. Nije mi poznato za što su sve iskoristili taj aluminijum, ali znam da su napravili jedan lijep aluminijski lavor ili "leđen", kako se to tada uobičajeno zvalo. Po dogovoru leđen je pripao Mati Bakoviću i eno ga i dan danas, kao kuriozitet jednog vremena, krasi dvorište Matinog sina Mileta. A idriz je pored kašika, viljuški i noževa pravio i popularne šporete fijakere. Pojavom prvog "bijelog šporeta" Idriz prestaje sa svojom proizvodnjom i orjentiše se na pravljenje oluka. U ovom poslu postao je veoma poznat majstor, a oluke je postavljao i na području Hrvatske. Njegov sin Sadik-Dundo je kod oca naučio mnoge od ovih poslova, ali danas radi kao veoma uspješan auto-limar i lakirer. Ostala djeca žive u Švicarskoj. Sa ovom pričom ne dozvolimo da stari majstor Idriz-nožar padne u zaborav.
Da vidimo sada koliko traga u zanatstvu je ostavila stara porodica Kostića koja se u Gradačac doselila 1900-e godine. Najstariji preci ove porodice su bili bračni par Ilija i Persida Kostić. Izrodili su šestero djece, dvije kčeri i četiri sina, od kojih je jedino Danilo, zvani Danko, rođen 1912. godine, ostao u Gradačcu. Ostala djeca su se raselila po svijetu. Inače, stari Ilija Kostić je bio zemljoposjednik, trgovac i kafedžija. Imao je tri kuće. Najduži period ova porodica je živjela na Varoši, u staroj čardakliji koja se nalazila u blizini Komunalnog preduzeća. Danko je završo zanat za bravara i oženio se sa Mirom, rođ. Ulamec sa kojom je dobio sina Gorana. Poslije očeve smrti, Danko je ostao u roditeljskoj kući, a u centru grada, od opštine kupuje magazu koja je nekada pripadala porodici Bilajaca iz Mionice. Ta magaza se nalazila preko puta bivše robne kuće, a sadašnjeg "Konzuma", odnosno na lokaciji gdje je sada parking prostor koji se proteže prema H.efendinoj pumpi. Danko magazu preuređuje u poslovni prostor i otvara savremanu bravarsko-limarsku radionicu. Odjek čekića i zvuk lima se se stapao sa žamorom ljudi koji su u tom frekventnom dijelu grada obavljali mnogobrojne poslove. Miris hrane iz okolnih aščinica i ćevabdžinica je još više doprinosio da se čovjek osjeća kao da je u košnici gdje sve vrvi od života. Kroz Dankinu bravarsku radionicu prošlo je bezbroj šegrta, sve dok nije donesen novi regulacioni plan po kojem je bilo predviđeno rušenje tih malih objekata. Bilo je to 1978. godine, kada i Danko zvanićno odlazi u penziju. Pet radnika koji su radili kod Danke, biva primljeno u tvornicu motornih dijelova "TMD", a svi objekti u tom dijelu grada bivaju porušeni. I dan, danas tu je neuređeni parking prostor. Recimo sad neku riječ više o samom Danku Kostiću. Prije svega bio je to čovjek od ugleda i poštovanja. Uvijek dotjeran i u elegantnom odijelu. Bio je veliki zaljubljenik u motore i učestvovao je skoro na svim trkama koje su se tih godina organizovale u Gradačcu. Strastveni lovac i učesnik na takmičenjima u gađanju glinenih golubova. Umro je 1998. godine. Njegov sin Goran je srušio staru čardakliju i na isoj lokaciji napravio novu kuću. U njoj živi i njegov sin Dejan sa svojom porodicom, tako da se slobodno može reći kako na istom mjestu živi peta generacija iz porodice Kostića.To je dovoljan dokaz da se ova porodica neće zaboraviti, a mi sa ovom pričom Dankinu bravarsko-limarsku radionicu u znamenitosti našeg grada uvrstimo.
Kako se u blizini Dankine radionice nalazila i limarska radiona Osmana Ahmetaševića, hajde da vidimo šta ima kod ovog starog limara. Za početak odmah recimo da je Osman rođen 1927. godine u Gračanici odakle je došao u Gradačac. Sa suprugom Alemom je imao dvoje djece, sina Taiba i kčerku Mirsadu. Inače, Osman potiće iz zanatlijske porodice. Imao je još tri brata od kojih su dvojica ostali u Gračanici, a sa Osmanom je u Gradačac doselio treći brat, Mustafa. Po dolasku u Gradačac zaposlio se u bravarskoj radionici kod Danke Kostića, a poslije jedno vrijeme je radio u maloj radionici koja je bila na lokaciji stambene zgrade u ćijem prizemlju je bila bivša SDK-a. Kad je kupio kuću od Gradaščevića, u njenom dvorištu je otvorio svoju privatnu limarsku radionicu u kojoj je radio sve i svašta. Tu je jedno vrijeme radio i njegov brat Mustafa, ali se on poslije vratio u Gračanicu. Kako se tih godina u "Žitoprometu" otvarao mlin za mljevenje žitarica, Osman se tu zapošljava kao majstor na održavanju postrojenja. Radionicu je zadržao kao dopunsku djelatnost u kojoj je pravio limene kante, korita za kupanje, oluke i sve drugo što se moglo od lima napraviti. Poznat je bio i po pravljenju popularnih peći za grijanje što su se zvali fijakeri. U narodu su ga zvali Osman Šplenger, što u prevodu znaći limar. Ovom poslu je naučio i svog sina Taiba, ali on nije nastavio očevu tradiciju već se zaposlio u TMD-u. Od ove porodice još jedino je živa kčerka Mirsada koja sa troje djece živi u Turskoj. Poželimo joj lijep život, a ovom pričom starog Osmana otrgnimo od zaborava.
Hajdemo sada proći pored H.efendine pumpe i u mislima se prošetati do našeg poznatog kovača Džaferović Nazifa, zvanog Nasko. Nazif je rođen 6.3.1931. godine od oca Jusufa i majke Zife. rođ. Čelosmanović. Zanat kovača je izučio kod svog oca Jusufa koji je bio jedan od najstarijih kovača u Gradačcu, a kovačnica se nalazila na mjestu sadašnje upravne zgrade "Napredka". Poslije očeve smrti, Nazif otvara kovačku radnju u istoj, ulici, ali na novoj lokaciji po kojoj ga se sjeća većina naših sugrađana. Iako je posao jednog kovača dosta težak i zahtijeva dobru fizičku kondiciju, naš Nasko je uvijek bio nasmijana lica i sa toplim riječima dočekivao svoje mušterije. U svojoj kovačnici je radio mnogobrojne prdmete od željeza i čelika koje je zagrijavao do temperature usijanja i onda ih na nakovnju oblikovao udarajuči sa teškim čekićem. U njegovoj radionici su izrađivane i otkivane razne poljoprivredne alatke kao što su kose, srpovi, motike, trnokopi, plugovi i sl. Otkivane su potkovice i potkivani konji Pravljene su sve vrste zakivki koje su upotrebljavane pri izgradnji kuća, željezne rešetke i sve drugo što su vrijedne kovačke ruke mogle napraviti. Uz sve to znao je naš Nasko i za druženje sa svojim ahbabima. Svakog utorka u njegovoj radionici su se sastajali, obućar Ibro Sarajlić zvani Drvo, krojač Ibrahim Haseljić zvani Lušo,komercijalista Arnautović Mehmed zvani Kanjavac, fotograf Kadrić Jusuf i još mnogi drugi. Akšamlučiti i sevdisati nije im bilo mrsko. Takvi su bili Naskini jarani, takav je bio i naš Nasko. A onda su opštinske vlasti odlučile da poruše te male zanatlijske radionice i naprave nešto novo, nešto modernije u što se nije mogao uklopiti i kovački posao. Bilo je to 1989, godine kada Nasko zvanično odlazi u penziju, ali u dvorišnom objektu svoje kuće nastavlja sa kovačkom djelatnošču sve do svoje smrti. Lušo Umro je 2.9. 2010. godine i zvuk njegovog čekića je utihnuo. Sa ovom pričom želim vratiti taj zvuk Naskinog čekića, pa makar to bio i samo njegov eho. Taj eho će otrgnuti našeg Nasku od zaborava, a njegovu kovačnicu u gradačačke znamenitosti uvrstiti. Čast mi je što je moja nana, odnosno, mati moga oca Hasiba, bila iz porodice Ćelosmanovića, baš kao što je bila i mati, Naskina.
Kako bi to bilo da smo sa našom pričom posjetilili kovača Nazifa, a da nismo svratili kod njegovog komšije Ajdinćeta, zvanog Pečat. Zato hajdemo i u staru radionicu iz koje se nekada čuo miris mljevene kafe, samljevene mlinovima koje je Ajdinće oštrio. Ali krenimo iz početka. Prvi i najstariji majstor u ovoj svaštarskoj radionici bio je Ahmed Ademović, zvani Pečat. Ali ne samo Pečat, već su ga zvali i Ajdinće, valjda zbog toga što se njegovo prezime Ademović često mijenjalo za Ajdinović. Bilo kako bilo i svi njegovi potomci će u narodu biti poznati kao Ajdinovići, ali i sa dodatkom nadimka Pečat. E zašto baš Pečat? To nisam nikad znao, a ne znam ni sad. Inače, prvu radionicu su imali uz džamiju Husejniju, na onoj lokaciji gdje je sada kuća u kojoj živi glavni imam te džamije. Kao majstori, Ademovići su bili svaštari. Popravljali su mlinove za kafu, kišobrane, zidne satove, krpili i kalajisali mnoge kućne aparate i sl. Dugo godina je stari Ahmed bio gradačački "topdžija", odnosno pripremao je i palio prangije za vrijeme ramazana uz iftar, kao i povodom drugih svetkovina i proslava. Sve do 1941. godine gradačačka sahat kula je otkucavala vrijeme, a o tome se brinuo i održavao majstor Ahmed. Kada je on, za vrijeme Drugog svjetskog rata mobilisan u domobrane, o Sahat kuli se više nije imao ko brinuti. U tom periodu sahat je oštečen i nije radio sve do 1948. godine kada ga je popravio Ahmedov sin Ibrahim i održavao ga sve do 1953. godine. Te godine Ibrahim se nije mogao pogoditi za naknadu održavanja sa tadašnjim Komunalnim preduzećem i prestaje se brinuti o njemu. Djeca su razvukla dijelove sata i nikada više, ni do dan danas, sahat nije zakucao na našoj Sahat kuliPoslije Ibrahimove smrti posao u radionici je nastavio Ibrahimov sin Sadik, a poslije Sadika, njegov sin Izet kojeg su takođe naši sugrađani poznavali po nadimcima Ajdinće i Pečat. Izet je rodjen 1952. godine i po struci je bio bravar. Jedno vrijeme je radio u tvornicama "Sportnautik" i TMD-u, ali 80-ih godina samostalno radi u porodičnoj radionici koja vuće tradiciju preko sto godina. Zbog visokih troškova i sve manje potrebe za ovakvom vrstom posla, 2000-e godine, Izet napušta ovu lokaciju i otvara radionicu u svojoj porodičnoj kući. Umro je 2010. godine čime je završena ova dugogodišnja tradicija majstora svaštara, za koje je u nekim krajevima zemlje postojao i naziv Šloser. Za njihovu radionicu nije bila potrebna ova priča kako bi ona postala znamenitost naše čarsije, jer ona je to već odavno, ali je možda bilo potrebno da se podsjetimo na ovu vrijednu porodicu i da Ajdinčad otrgnemo od zaborava.
A sad skoknimo u mahalu Svirac i zavirimo u limarsku radionicu Džemala Avdičevića, ne zato što što je on moj rođak, već zato što je bio vrsni majstor i limar, što je bio čovjek kojeg su svi znali. Prakticni dio zanata obavljao je u preduzeću "Rad", a teoretski u ŠUP-u Gradačac. Jedno vrijeme je radio u bravarskoj radionici kod Danke Kostića, a zatim odlazi u Srebrenik i otvara privatnu radionicu. U Srebreniku je ostao kratko vrijeme i ponovo se vrača u Gradačac. Dobiva posao u tvornici "Namještaj" na održavanju postrojenja. Bilo je to 1962. godine. U Namještaju Džemal ostaje narednih pet godina, a onda u Svircu pravi porodičnu kuću i u njenom prizemlju otvara privatnu limarsku radionicu. Kroz njegovu radionicu prolazi petnaestak šegrta koji su završili limarski zanat. Zbog bolesti Džemal veoma rano završava svoj radni i životni vijek. Umro je u 52-goj godini života i jedan je od rijetkih zanatlija iz ove struke kojeg je naslijedio njegov sin. Zahvaljujući njegovom sinu Ibri limarska radionica i danas radi, a Ibro je majstor koji zaslužuje da se i njegovo ime u ovoj priči pomene, a Džemalovo od zaborava otrgne.
I na kraju ove priče hajdemo u posjetu kod jedne živuće legende. Hajdemo na časicu razgovora kod našeg kazandžije Isić Hajrudina. Isić Hajrudin, rođen je 1938. godine u Tuzli, od oca Jusufa i majke Đulse. Sa suprugom Ramizom izrodio je dvije kčerke, Nihadu i Nerminu. Zanat za kazandžiju je završio kod majstora Age Kapidžića, a u Gradačac je došao 1975. godine i zaposlio se u TMD-u na poslovima savijanja cijevi. Kazandžijski zanat je koristio kao dopunsko zanimanje tako što je u svojoj porodičnoj kući napravio malu radionicu u kojoj je koristio svoje slobodno vrijeme za pravljenje kazana za pečenje rakije, dubokih tepsija za pravljenje pekmeza, mangala, kotlića za kuhanje i sl. Taj posao je radio sa velikom ljubavlju, a njegovi proizvodi su predstavljali prava umjetnička djela. To najbolje pokazuju mali kazani koji predstavljaju suvenire, ali tako napravljeni da mogu imati i upotrebnu funkciju. Da se radi o izuzetnom majstoru. vidi se i po tome sto je Hajrudin počeo da pravi i aleme koji se postavljaju na vrhove džamijskih munara. Cijeli svoj radni vijek proveo je u TMD-u, odakle je penzionisan 1955. goine. Iako već ima 74 godine, vitalnog je zdravlja i još uvijek aktivno radi kazandžijski posao, a sa svojim proizvodima učestvuje na mnogobrojnim sajmovima širom države. Njegovi kazani su već odavno postali znamenitost našeg Gradačca.
Završavajući ovu priču znam da sam propustio jos mnoge stare majstore kovače, bravare, limare, kazandžije i sl. Nadam seda će neko u vidu komentara, dati svoj doprinos i na taj način doprinijeti da se ti ljudi ne zaborave. Dotle ću ja spomenuti još neke stare zanatlije kao što su kovači: Džaferović Jusuf, Haseljić Osman, Bilandžić Ivica, Bilandžić Tadija, Kikić Mustafa, Jakovljević Anto, Šiber Johan, Šiber Anton i M. Ćehajić Nurija. Bravari: Ahmetašević Mustafa i Ađulović Ibrahim. Kalajdžije: Pušeljić Mato, Pušeljić Ivica i Ramić Muharem. Kujundžija Avdić Ahmet, limar Hečimović Ahmet i još mnogi drugi.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 12/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
442076