Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


23.01.2014.

LJUDI ZA VOLANOM - PROFESIONALNI VOZAČI GRADAČCA


Kad sam pisao o automehaničarima i njihovim radionicama stalno sam imao osjećaj kako nešto fali u toj priči. Ubrzo sam shvatio da je ta nedostajuća karika ustvari jedna čitava plejada starih vozača ili šofera, kako su se u to vrijeme popularno zvali. Šta je automobil bez vozača? Kome je potreban ispravan auto ako ga nema ko voziti? Vozači su ti bez kojih ni auta ni automehaničari ne bi imali svrhu za koju su namijenjeni. Zato ja danas o vozačima hoću da pišem i to onim vozačima koji u znamenitosti našeg grada spadaju. Nekada je zanimanje vozača bilo veoma cijenjeno i poštovano. Prvih desetak godina poslije Drugog svjetskog rata skoro da nije ni bilo privatnih automobila ili su bili u zanemarljivo malom broju. Mala auta ili luksuzni automobili, kako smo ih tada zvali, služili su uglavnom za opštinske i partijske potrebe, a izgradnjom idustrije i preduzeća počeli su se nabavljati i za potrebe privrede. Skoro niko od opštinskih funkcionera, niti od tadašnjih privrednih rukovodilaca nije znao voziti auto, pa su se u tu svrhu zapošljavali profesionalni vozači. Od luksuznih automobila bile su to stare Olimpije i Fordovi, kao i terenski džipovi, a nešto kasnije ruske Volge, Zastavini Tristači pa onda Fiatova i Mercedesova vozila. Od teretnih vozila bili su to Fapovi, Tamovi, Zastave i sl. U toj relativno davnoj prošlosti jedan od prvih vozača bio je stari dobri Bota. Krenimo ovu priču sa njim.
Skenderović Mustafa, poznat po nadimku Bota, rođen je 1916. godine. Sa suprugom Pobrić Fikretom izrodio je četvero djece, od kojih sina Burhu, kčerku, Hanifu i još dvije kčerke blizankinje, Rasihu i Nasihu. Po zanimanju Bota je bio profesionalni vozač. Burho Prvi posao je dobio u OKSK-a Gradačac, a poslije odlazi u UPI, Distributivni Centar Gradačac, gdje ostaje sve do 1975. godine kada je otišao u zasluženu penziju. Šofersku tradiciju nastavlja i njegov sin Burho koji svoj radni vijek započinje kao trgovac, ali ubrzo postaje profesionalni autoprevoznik. Posao obavlja sa kamionom i vrši prevoz svih vrsta roba. Ima i svoju firmu na lokacji tržne pijace Arizona kod Gradačca. sa ovom pričom Burhi poželimo još puno sretnih vožnji, a njegovog oca Botu, otrgnimo od zaborava.
Zbog posebne važnosti upravljanja vozilima Doma zdravlja, a naročito vozila hitne pomoći, obradimo te vozače kao jednu cjelinu na čelu sa Rizom Sokoljakom. Rizo je rođen 1926. god od oca Mehmeda i majke Alije. Sa suprugom Hajrom izrodio je dva sina i jednu kčerku. Najstariji je vozač u Domu zdravlja i vozio je prvo ambulantno vozilo koje je Dom zdravlja dobio 1958. godine. Bio je vozač od poštovanja i ugleda. Recimo odmah de je skoro u isto vrijeme sa Rizom počeo raditi i vozač Sivic Zahid. Poslije dolazi Marko Pušeljić, zatim jedno kraće vrijeme su bili Prole Milan i Tuzlak Fahro, a Sivić Osman, Filipović Anto (Šarac), Nadarević Anto (Nadar), Kunić Razim, Kajić Haso, Ganibegović Šemso, Dragičević Milenko i Husenbašić Edib su radnici sa dužim radnim stažom pa o pojedinim od njih recimo neku riječ više. Pušeljić Marko (Pušak) rođen je u Gradačcu od oca Ivice i majke Pepike. Sa suprugom Ljubicom imao je dvoje djece, sina Dragana i kčerku Lidiju. Marko je umro, a porodica je raseljena. Niko više od Pušeljića nije u Gradačcu. Cijelu obitelj pamtimo kao dobre sugrađane i ovom pričom otrgnimo ih od zaborava. Nadarević Anto (Nadar) i Filipović Anto (Šarac) su takođe stari vozači Doma zdravlja. Vozili su još od vremena kad je Dom zdravlja bio u zgradi bivšeg suda za prekršaje. Nadar je prije rata odselio u Vinkovce gdje je i umro, a Šarčeva daljna sudbina mi nije poznata. Ganibegović Šemso rođen je 1949. godine od oca Mustafe i majke Almase. Sa suprugom Ganibegović (Kokot) Dr. Gordanom dobio je sina Edu i kčerku Dinu. U Domu zdravlja radio je od 1978. do 2005. godine, kada je otišao u penziju. Bio je veselog duha i dobre naravi i veoma omiljen u drustvu. Umro je relativno mlad 2009. godine. Huseinbašić Edib je rođen u Gradačcu od oca Edhema i majke Sadete. Kao vozač počeo je raditi u Domu zdravlja krajem sedamdesetih godina i vrlo brzo se uklopio u ekipu starih vozača. Iako relativno mlad pokazao je veliku ozbiljnost i privrženost ovom odgovornom pozivu. Nažalost, zbog teške bolesti umro je ne odradivši svoj radni, ali ni životni staž prosječnog ljudskog vijeka. Zajedno sa našim Edibom otrgnimo od zaborava i ostale vozače Doma zdravlja Gradačac.
Braća Tuzlak Sejfudin (Sefo) i Fahrudin (Fahro) , rođeni su u Gradačcu od oca Ahmeta i majke Fate. Otac im je imao fijaker a oni su obojica postali profesionalni vozači. Sejfo je rođen 1928. godine, a od rane mladosti počeo je izučavati zanat automehaničara kod starih majstora Orzike i Pube. Međutim, čitav svoj radni vijek proveo je kao vozač kamiona, a radio je u Agrozadu, Trgocentru, Bosnaproduktu, DC-u i Autoprevozu. Njegov sin Alija, koji se sada zove Ahmet, je takođe pošao očevim stopama i još uvijek radi kao vozač. Kao što smo već pomenuli i Sejfudinov brat Fahro je čitav svoj radni vijek bio profesionalni vozač, a naslijedio ga je sin Rejsudin zvani Reso.
Idrizović Muharem - Mušan, rođen je 1929. godine u Gradačcu. Sa obukom za vozača počinje kod Popović Miloša sa Varoši. Prvi posao mu je bio vožnja jednog valjka na dijelu ceste koja se gradila na Požarikama. Kao profesionalni vozač zapošljava se u Sekreterijetu unutrašnjih poslova. Vozio je američko vozilo marke "Vilnus". Bilo je to pedesetih godina kad je načelnik SUP-a bio Mustafa Jašarević. Kasnije prelazi u Mljekaru gdje je vozio manji kamion, “Fiat 615” od tri tone. U to vrijeme direktor mljekare je bio Safet Imamović. U mljekari je kao vozač tada radio i Bahić Nadir. Zbog slabog poslovanja mljekara je ubrzo zatvorena, a Mušan prelazi u tvornicu "Sportnautik" u kojoj je Direktor bio Stevo Jovanović. Tu ostaje neko vrijeme pa prelazi u veletrgovinu "DC", a 1978. godine postaje vozač u malo-trgovinskoj organizaciji "Trgocentar" odakle je otišao u invalidsku penziju. Njegovim stopama krenuo je i sin Sevret, poznat pod nadimkom Sergija, ali ne samo kao vozač, več i kao automehaničar. Automehaničarski zanat je počeo učiti 1971. godine u Trgocentrovoj radionici gdje su već bili legendarni automehaničarii Salih Osmičić, Ibrahim Adžulović, Niko Zoranović, i Munib Zukić. Teoretsku nastavu je završio u gradačačkom ŠUP-u. Kao profesionalni vozač, svoj staž započinje u "DC-u", ispočetka kao vozač putničkog automobila, a kasnije i teretnog vozila. Tu ostaje sve do početka rata, a poslije rata jednu godinu radi kod M.Halilović Ahme u privatnoj firmi "Merix". Na posljetku prelazi u Dobrovoljno vatrogasno društvo gdje ostaje sve do 2012. godine kada je otišao u zasluženu penziju. Sevretov sin Admir je takođe završio automehaničarski zanat i ima svoju privatnu radionicu. Njemu poželimo puno uspjeha u radu, ocu Sevretu ugodan penzionerki život, a starog Mušana sa ovom pričom otrgnimo od zaborava.
Šemsudinović Esed je u Gradačac došao iz Tuzle i kao vozač dobio zaposlenje u Elektrodistzribuciji. Oženio se sa Džakić Azizom zvanom Ziza i ostao u Gradačcu do kraja života. Zbog malog broja vozača u to vrijeme, Tarzan je vozio i za potrebe opštinskih organa, Doma zdravlja, kao i drugih organizacija. Ostat će upamćen kao veseo i društven čovjek.
Jovanović Dimitrije (Mito), rođen je 1932.godine u Brčkom od oca Petra i majke Danice. Kad su njegovi roditelji doselili u Gradačac Mito je bio beba od tri dana, a u njemu je ostao čitav svoj život. Sa suprugom Hatom dobio je dvije kčerke od kojih Dijana zajedno sa svojom majkom i danas živi u obiteljskoj kući. Vratimo se za trenutak u Mitinu mladost i recimo da je rano ostao bez roditelja, te da je kroz život išao uz pomoć dobrih ljudi, među kojima je bio i veliki broj šofera. Vožnju automobila je počeo učiti još sa 15 godina, a šoferi koji su ga obučavali bili su Skenderović Mustafa zvani Bota i Sendić Edhem. Prvi posao je dobio u tadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi, zatim u Žitoprometu i Veterinarskoj stanici. Kad god je trebalo vozio je i za potrebe Skupštine opštine, kao i za njene društveno-političke organizacije. Zbog slabljenja vida prestaje voziti i zapošljava se u Trgocentru na telefonskoj centrali. Tu je dočekao i zasluženu penziju. Umro je 2008. godine. Šta još reći o našem sugrađaninu Miti. Možda ništa više nije ni potrebno jer svi su ga poznavali i mnogi o Miti znaju i više od mene. Recimo samo još i to da je bio ljudska i vozačka veličina. Kao takav ušao je u gradačačke legende i ljude koje treba pamtiti. Zato ga sa ovom pričom želim otrgnuti od zaborava.
Beširević Izudin zvani Makso, rođen je 1933. god u Gradačcu, od oca Ibrahima i majke Šerife. Makso je prvo završio zanat u bravarskoj radionici kod Danke Kostića i stekao zvanje limara, ali taj posao mu se nije sviđao te odmah polaže vozački ispit. Bilo je to 1953. godine gada odlazi i na odsluženje vojnog roka. U Armiji postaje vozač vojnih vozila i tako stiče iskustvo. Po povratku iz Armije 1955. godine ženi se sa Mejremić Asimom, sa kojom će dobiti dvoje djece, sina Ibrahima (Bajku) i kčerku Šerifu. Kao profesionalni vozač putničkog automobila dobiva posao u Trgocentru, gdje će kasnije voziti jednog od poznatih direktora toga preduzeća, gosp. Muhidina M. Halilovića. Dobitnik je Mercedesove zlatne značke za vožnju od 100.000 km. bez kvara na vozilu. Iz Trgocentra prelazi u tvornicu Namještaj, gdje širom bivše države Jugoslavije, vozi sve kategorije kamiona namijenjeniih za prevoz poznatih gradačačkih kuhinja. Odatle odlazi u zasluženu penziju, ali i dalje ostaje aktivan kao vozač. Tako je u posljednjem ratu vozio kamion za Italijansku humanitarnu organizaciju koja je pomagala civilnom stanovništvu Gradačca. Umro je 2002. godine kao častan građanin našeg grada. Zato sa ovom pričom, otrgnimo našeg Maksu od zaborava.
Šerifović Teufik (Tufo) >rođen je u Gradačcu od poznatih slastičara, oca Hebira i majke Emine. Tufo nije bilo zainteresovan za slastičarski zanat pa je postao vozač kamiona. Zajedno sa Botom, Mušinom, Maksom i Tarzanom bio je jedan od prvih vozača teretnih vozila, a onda 1963. godine doživljava tešku saobračajnu nesreću i silom prilika počinje se baviti slastičarskim poslom. Ostat će upamćen kao društven i veoma prijatan naš sugrađanin

Bahić Nadirzvani Pajšlo, rođen je 1934. godine u Gradačcu od oca Husnije i majke Magbule. Vožnju je učio kod starog šofera Skenderović Mustafe (Bote), a vozački položio 1953. godine pred komisijom koja je dolazila iz Tuzle. Državni ispit za vozača polagao je u Brčkom. Sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka gdje je poslije završene obuke, u svojstvu vojnog instruktora, obučavao druge vojnike. Po izlasku iz Armija zapošljava se u Komunalnom preduzeću. Vozio je cisternu sa vodom za poljevanje ulica koje tada nisu bile asfaltirane. Kako je Komunalno bilo opštinsko preduzeće, Nadir je išao u Beograd i dotjerao terensko vozilo “Gaz” kojeg će kasnije i voziti. Iz Komunalnog prelazi u Auto moto društvo gdje radi kao instruktor za vožnju civilnog stanovništva i regruta koji su pozvani u Armiju kao budući vozači. Bilo je to u periodu 1965-67. godine. Još uvijek se sjeća kako je obučavao našu sugrađanku Ibrahimović Fikretu koja je vrlo brzo savladala obuku i iz prvi puta položila vozački ispit. Sedamdesetih godina, zbog zdravstvenih problema nije više bio za vožnju pa je dobio zaposlenje u DC-u na mjestu tehničkog referenta voznog parka. Tu je ostao sve do 1991. godine kada je dobio zasluženu penziju. Za vrijeme svog vozačkog staža dva puta je imao privatno vozilo "Ficu 750". Nadir ima običaj reći: "Taman za mene i moju suprugu Sofku sa kojom živim u sretnom braku još od 1956. godine. Poželimo im oboma još puno dobrog zdravlja i sreće u dugovjećnoj ljubavi.
Braća, Herčinović Haso i Hasib rođeni su u Gradačcu i obojica su bili profesionalni vozači. Haso je rođen 1939. godine, a vozački ispit položio u vojsci i prvi posao vozača bio mu je u uslužnom preduzeću gdje je direktor bio Lazo Slavujica. Sedamdesetih godina zapošljava se u konfekcijskoj tvornici “Kula” gdje je i penzionisan, ali i pored toga još uvijek radi u toj tvornici. Ostat će upamćen kao veoma dobar vozač putničkog automobila, uvijek uredan i pedantno odjeven. Njegov brat Hasib je rođen 1946. godine. Profesionalni vozač kamiona postao je 1968. a kao taksista je radio od 1972. do 1974. godine. Tada se zapošljava u “Elektrodistribuciji” i ovisno o ukazanoj potrebi vozio je sva vozila koja su bila na raspolaganju u toj firmi. Sada je u zasluženoj penziji. Pamtim ga kao veoma dobrogr čovjeka, poslušnog i vrijednog radnika. Dugo smo radili zajedno. Miličević Simo je naš sugrađanin i stari vozač o kojem nažalost nemam puno biografskih podataka. Sa svojom porodicom zivio je u Gradačcu i imao dva sina. Radio je u poljoprivrednom preduzeću “Napredak”, a zatim u Radnoj zajednici RO “Trebava”. Pamtim ga kao šarmantnog i uvijek elegantno obučenog čovjeka. Jedno kraće vrijeme zajedno samo radili u istoj firmi.

Škodrić Hajrudin (Hajro) , rođen je 1941. godine od oca Muje i majke Hate. Za profesionalnog vozača položio je ispit u Modriči davne 1962. godine. Sa suprugom Vasvom izrodio je dvoje djece i to, sina Mirsada i kčerku Enesu. Odmah po položenom ispitu počeo je raditi u Auto-moto društvu koje je imalo sjedište na Varoši. Kasnije prelazi u tvornicu motornih dijelova TMD i ostaje sve do 1997. godine kada je penzionisan. Za vrijeme svog radnog staža bio je vozač od putničkog vozila do kamiona. Poželimo Hajri dug život i ugodne penzionerske dane.
Prole Milan, rođen 1941. godine. Završio školu učenika u privredi 1957. godine. Za vožnju se obučavo sa Šerifović Tufom i položio stručni ispit za vozača. Prvi posao vozača dobio je 1960. godine u Domu zdravlja gdje radi jednu godinu, a onda odlazi na odsluženje vojnog roka. Poslije se zapošljava u Komunalnom i ostaje do 1964. godine. Tada prelazi u tvornicu gume koja se prvobitno zvala "Partizanka", a kasnije "Sportnautik" u sastavu zagrebačkog RIS-a. Sada je u penziji i sa suprugom Ešefom živi u Gradačcu. Poželimo im oboma dobro zdravlje i dug život, a Proleta sa ovom pričom otrgnimo od zaborava.
Osmanović Ahmet, rođen je 1941. god u Gradačcu - Vida 1, od oca Agana i majke Hanife. Ispit za vozača položo je 1959. godine u Sanskom mostu. Sa suprugom Fatimom dobio je dva sina, Besima i Seada. Prvi posao u svojstvu profesionalnog vozača dobio je u zagrebačkom Agro-kombinatu, a po povratku u Gradačac zapošljava se u Agrozadu. Kasnije će proći kroz sve osnovne organizacije koje su bile udružene u RO “Trebava”. Svoj vozački staž završio je u organima Skupštine Općine i otišao u penziju 1990. godine. Sa svojom porodicom živi u Vidi 1, a kao vozač aktivan je samo za svoje lične potrebe. Poželimo Ahmetu dobro zdravlje, dug život i još puno km. vožnje.
Nikolić Dušan, rođen je u Gradačcu na Varoši od oca Todora i majke Miholjke. Sa suprugom Petrom dobio je kčerku kojoj je dao majčino ime Miholjka. Supruga Petra je radila kao kuharica u Opštini. Za vrijeme rata otišli su iz Gradačca i nastavili živjeti u Skugriću. Imao je brata Iliju koji danas živi na relaciji Brčko - SAD-e. Njegova sestra se zvala Seka i bila je udata za Dragu Moringa. Inače, Dušan je kao profesionalni vozač radio za potrebe Opštinskih sužbi i političkih organizacija. Pamtimo ga kao dobrog i skromnog čovjeka.
Kurtić Fadil i njegov sin Amir. U nedostatku više podataka recimo bar to da je Kurtić Fadil naš stari vozač koji je radio u Opštini, Vatrogasnom i još nekim drugim ustanovama. Njegovim stopama pošao je i sin Amir koji je radio u Trgocentru. Nažalost obojica su umrli i Gradačac je ostao bez sugrađana koji će ostati upamčeni kao dobri i pošteni ljudi. Zato ih obojicu otrgnimo od zaborava.
Adžulović Ešef (Ešo). U nedostatku više podataka za našeg sugrađanina i poznatog vozača Ešu, recimo bar to da je kao vozač radio u opštinskim organima i za potrebe tadašnjih partijskih organizacija. Pamtim ga iz vremena kad je radio u Radnoj zajednici DPO Gradačac. Uvijek dotjeran i elegantno obučen bio je dostojan vozač službenog putničkog automobila.

Mehmedičević Hazim rođen je 1937. godine u naselju Vida , Gradačac, od oca Hasana i majke Hane. Vozački ispit je polagao u Auto Moto Društvu Gradačac u vrijeme kad je direktor bio Fazlić Safet. Kao vozač odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici keksa Soko-Nada Štark, gdje ostaje sve do 1968. godine. Za to vrijeme položio je sve kategorije za vozača putničkih i teretnih vozila. U Gradačac se vrača kao VK vozač i zapošljava se u građevinskom preduzeću „Bosna“, u vrijeme kad je direktor toga preduzeća bio naš poznati sugrađanin Josić Pero, poznat po nadimku „Pero-ćopo“. Hazim je 1998. godine otišao u zasluženu penziju u kojoj i danas provodi svoje penzionerske dane.
Haseljić Ibrahim je Čovjek koji je više vremena proveo kao rukovodilac nego kao vozač, ali ga ovdje pominjemo jer je bio prisutan svugdje gdje su bili vozači. Ni jedna organizacija šoferskih večeri, posjeta drugim udruženjima vozača i sl. nije bila bez njegovog prisustva. Kao profesionalni vozač radio je jedno kraće vrijeme u Upijevom distributivnom centru “DC Gradačac”, a od 1983. godine postaje tehnički direktor Trans remonta. Rukovodilac transporta je bio Hajro Pezerović, a referenti za saobraćaj Sendić Šerifa i Đukić Aco. Bilo je to u vrijeme kad je direktor Transremonta bio Jusuf Ćosić.
Prije nego što pomenemo ostale profesionalne vozače recimo i to da je prvi profesionalni taxsista u Gradačcu bio Mustafa Čolić zvani Čolo. Mustafa je u Gradačac došao iz Orašja i oženio poznatu apotekarku Haseljić Ajšu. Svi su ga znali po njegovom starom automobilu marke Olimpija, ali i po tome što je šepao na jednu nogu. Interensantno je to da se pod stare dane vratio u svoje rodno Orašje gdje je i umro. Sa ovih nekoliko rečenica otrgnimo Čolu od zaborava.

Kad smo već kod starih automobila pomenimo i neke naše sugrađane koji su šezdesetih godina, imali svoja privatna vozila. Bili su to Kostić Danko, Mehmed Arnautović, Hajro Škodrić i još neki, a od žena već 1963. godine auta su vozile Marija Krajina i Jovanka Ljubibratić, zatim 1966. godine auto vozi Kikić Sevlija, a godinu dana kasnije, Fikreta Ibrahimović. Moja sestra Paša (Avdičević) Alić, vozački ispit polaže 1972. godine i od tog vremena žene su sve više uključene u saobraćaj.
Vrijeme starih vozila je prošlo i u našem Gradačcu se u skladu sa razvojem automobilske idustrije sada voze moderna vozila. Pogledajte samo za trenutak kako danas izgledaju auta sa novim dizajnom u Škodinom prodajnom servisu kojeg drži naš sugrađanin Omerčić Refik .
Pisati o vozačima, a ne pomenuti gradačačko Auto-moto društvo, kao instituciju koja je u sklopu svoje djelatnosti organizovala obuku vozača i polaganje vozačkoih ispita, u najmanju ruku bi ovu priču činilo nepotpunom. Zato recimo da su prvi organizatori i rukovodioci Auto-moto društva bili Fazlić Safet, Hodžić Mustafa i Popović Miloš, a u predratnom, periodu rukovodilac je bio Bristrić Razim. U sklopu Auto-moto društva treba pomenuti i tradicionalno druženje vozača koje se obilježavalo svake godine 15. Januara u bivšem gradskom hotelu.

I na kraju, prije nego napravimo jedan spisak vozača koje do sada nismo spomenuli, recimo par riječi o još jednoj instituciji i njenim radnicima koji su cijeli svoj radni vijek proveli za volanom. Radi se o Autobuskoj stanici i vozačima autobusa. Prije nego što je 1982. godine izgrađena moderna autobuska stanica na raskrsnici puteva za Modriču i Šamac, autobusi su stajali na dvije lokacije u samom centru grada. Prva autobuska stanica je bila u blizini Doma kulture, odnosno na sadašnjem parking prostoru, a kasnije kod zgrada Socijalnog i Zdravstvenog osiguranja. Jedan od najstarijih vozača autobusa, kojeg se ja sječam, bio je Isić Risko koji je vozio autobus na relaciji Gradačac Odžak i obratno. Pored njega bio je poznati sofer Halilović Bakir koji je vozio autobus na relaciji Brčko, Gradačac, Doboj, Banja luka. Nabrojimo sada još nekoliko starih vozača autobusa. Bili su to: Biberkić Muharem, Britvarević Mustafa, Hečimović Sifet - Koščura, Huseljić Hasan, Huseljić Nesib – Huselja, Ilišković Slavko, Hadžiosmanhafizović Kemal, Avdić Fegudin, Halilković IIbrahim, H.Ibrahimović Mehmed, Hrnčić Refik, Omeragić Mujo, Okanović Suad i drugi. A sad, ne želeći nikome da dam prednost, nabrojimo i ostale gradačačke vozače koji su se se ovim poslom bavili profesionalno:
Ahmetović (Latifa) Muhamed, rođen 11.10.1945. god. Radio u Namještaju,
Ahmetović Adem, rođen 1934. godine. Radio u Trgocentru i u DC-u,
Ahmetović Muharem, radio u Hempru,
Ahmetasević Fadil-kranista-dizaličar, radio u Bosni
Arsenić Đorđe, radio u Transremontu,
Avdić (Ibrahima) Hajrudin, rođen 08.09.1941. god. Radio u Namještaju,
Aščić(Hamida) Edhem, rođen 28.04.1949.god. Radio u Namještaju,
Baković Dragan, radio u Vatrogasnom,
Bataković Spasan, rođen 1928. godine. Radio u Trgocentru,
Berberović Zahid, radio u Hempru,
Bristrić (Ibrahima) Fahrudin, rođen 15.10.1942. god. Radio u Namještaju,
Bilajać (Muharema) Zurahid, rođen 30.09.1953. god. Radio u Namještaju,
Bilajać Senahid, rođen 1935. godine. Radio u Trgocentru,
Ćosić Suljo, radio u Hempru,
Ćosić Salih-autodizaličar, radio u Bosni,
Dakić Ilija, rođen 1930. godine. Radio u Trgocentru,
Dakić Dragan,(sin od Dakić Ilije)radio u Transremontu,
Dautović Akif, radio u Transremontu,
Divljanovic Edhem-Rukovaoc teske gradjevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Delić Redjo, radio u Hempru,
Delić Himzo-vozač kamiona, radio u Bosni,
Delić Munever, radio u Transremontu,
Djedović Hazim (Jare), rođen 1937. godine. Radio u Trgocentru,
Drapić Enes, radio u Elektrodistribuciji,
Dragičević Milan, radio u Transremontu,
Đžinović Suad, radio u Transremontu,
Đukanović Božo, radio u Kuli,
Dzakić Ibrahim, radio u DC-u,
Dzakić Mujo, rođen 1942. godine. Radio u Hempru,
Dzinović (Sakiba) Sead, rođen 24.09.1957. god. Radio u Namještaju,
Doborac Mehmed, radio u Transremontu,
Fazlić Nurija, radio u TMD-u,
Fazlić (Nurije) Dževad, rođen 25.05.1943. god. Radio u Namještaju, TMD-u,
Gagulić (Joze) Marko, rođen 22.08.1939. god. Radio u Namještaju,
Gibić Smajl-vozač radničkog autobusa, radio u Bosni,
Gluhić Hamdija-vozač miksera, radio u Bosni,
Hadžihafizović Sakib, radio u RIS-u,
Halilović (Nurije) Mujo, rođen 23.11.1946.god. Radio u Namještaju,
Halilović (Rame) Ševko, rođen 1937. god. Radio u Namještaju, TMD-u,
Halilović Fikret (Rike), radio u TMD-u,
Halilović Safet, radio u Transremontu i u Bosnaproduktu,
Hecimović Suad-vozač traktora, radio u Bosni,
Husić Kasim, rođen 1945. godine. Radio u Trgocentru,
Hasić Rasim (Gero), radio u Trgocentru,
Hasanović Suad-vozač kamiona, radio u Bosni,
Hećimović Mirsad, radio u Opštini,
Hećimović (Abida) Faik, rođen 15.09.1935. god. Radio u Namještaju, Hečimović Fehim (Gerima), Radio u TMD-u,
Husenjbašić Nihad, radio u DC-u,
Husejnbašić Asim, radio u Transremontu,
Husejnbasić Safet-Rukovaoc teske građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Husić Halil, radio u Trgocentru,
Huskić Ibrahim (Roka), radio u TMD-u,
Huskić Safet, radio u Transremontu,
Huskić Selman, radio u Vatrogasnom, RIS-u,
Huskić Selim, radio u Komunalnom,
Hrstić Avdaga-vozač miksera, radio u Bosni,
Hrustić Edhem (Džigara), radio u komunalnom i Tgocentru, Ibranović Tajib-vozač traktora, radio u Bosni,
Ilić Svetozar, radio u Trgocentru,
Isaković Ibrahim (Kabula)-vozač putničkog automobila, radio u Bosni,
> Jukan Mersed-vozač kamiona, radio u Bosni,
Kadić Nedzib-kranista, radio u Bosni,
Kajić Ramo, radio u Komunalnom,
Kajić Haso, radio u Domu zdravlja,
Kamberović Kadir-rukovaoc teške građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Kamberović Jusuf, rođen 1929. godine. Radio u Trgocentru, Transremontu i u Bosnaproduktu,
Keserović Enes, radio u Duhanskoj,
Kikić (Efraima ) Munever (Šikan), rođen 17.04.1955. god. Radio u Namještaju,
Kevrić Haso, radio u gradskom Kinu,
Kunić Razim radio u Domu zdravlja,
Kukuruzović Nihad, radio u Transremontu i Bosnaproduktu,
Kruškić (Ševke) Esad, rođen 10.02.1946. god. Radio u Namještaju,
Malinović (Todora) Cvijetin, rođen 14.04.1938. god. Radio u Namještaju,
Mašić Mahmut, rođen 1931. godine. Radio u Trgocentru i DC-u,
Masić Safer-vozać kamiona, radio u Bosni,
Mešanović (Saliha) Sulejman, rođen 01.03.1939. god. Radio u Namještaju,
Mešanović Izet, radio u Razvitku,
Meškić (Ibre ) Alija (Aljo), rođen 17.05.1936. god. Radio u Trgocentru i Namještaju, Mehić Bahro, radio u Transremontu, Bosni,
Mehinović (Nurije) Zahid, rođen 17.06.1956. god. Radio u Namještaju,
Mehmedičević (Hasiba) Kemal, rođen 06.08.1956. god. Radio u Namještaju,
Mehmedičević Hazim (Babura), radio u Trgocentru, Bosnaproduktu,
Mehmedičević Dževad, radio u Komunalnom,
Mustafić Mujo, radio u Transremontu i u DC-u,
Memić Izudin-vozać šlepera, radio u Bosni,
Mujić Huso, radio u TMD-u,
Mulahalilović Hazim, radio u TMD-u,
Mustafić Fehim-vozač radničkog autobusa, radio u Bosni,
Nikić Branko, radio u Jedinstvu,
Novalić Hismet, radio u Transremontu,
Nezić Šefko, radio u Kuli,
Okanović Habil-vozač kamiona, radio u Bosni,
Omeragić (Kadira) Meho, rođen 08.04.1942. god. Radio u Namještaju,
Omeragić (Muharema) Šahman, rođen 15.05.1952. god. Radio u Namještaju,
Omeragić Sevko, radio u Kuli,
Omerbasić Nijaz-vozac radničkog autobusa, radio u Bosni,
Omerović Fehim, radio u Hempru,
Omerović Himzo, radio u Hempru,
Omerović Hajrudin-vozač kombija, radio u Bosni,
Omić Huso-rukovaoc teške građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Osmanović Muzafer, radio u Bosnaproduktu,
Pamuković (Muje) Razim, rođen 01.01.1942. god. Radio u Namještaju,
Peštalić (Hadžiba) Husein (Seno), rođen 25.07.1939. god. Radio u Namještaju,
Pestalić Began-vozač traktora, radio u Bosni,
Pezerović Fikret, radio u DC-u,
Prljača Kemo, Radio u Namještaju,
Radoš Pero, rođen 1930. godine. Radio u Trgocentru,
Ramić Abdulah-vozać kamiona, radio u Bosni,
Ristić Marko, radio u Transremontu,
Sarajlić Muhamed (Tošo), radio u Hempru,
Sahačić (Nurije) Rasim, rođen 03.10.1936. god. Radio u Namještaju,
Sendić Edhem, rođen 1922. godine. Radio u Agrozadu,
Smajlović (Hasiba) Meho rođen 20.07.1954. god. Radio u Namještaju,
Smajlović Fikret, radio u Transremontu,
Skenderović Hasib, rođen 1937. godine.
Radio u Trgocentru,
Skenderović Nesib (Svjetlac) Radio u Trgocentru i u Namještaju,
Selimović (Selima) Hazim, rođen 17.04.1958. god. Radio u Namještaju,
Salkić (Ibrahima) Avdo, rođen 07.03.1957. god. Radio u Namještaju,
Sivić Osman, radio u Domu zdravlja,
Sivić (Habila) Kemal. Radio u Namještaju,
Sivić (Alije) Hamzalija (Hamza), rođen 16.07.1957. god. Radio u Namještaju,
Šakić Razim, radio u DC-u,
Sušić Halil, rođen 1928. godine. Radio u Trgocentru i u DC-u,
Šaković Fikret, radio u Transremontu,
Šarić (Muje) Sulejman (Šara), rođen 1952. god. Radio u Namještaju,
Šarić Muhamed, radio u Hempru,
Šarkanvič Simo, radio u Transremontu,
Topčagić Salih. Radio u Namještaju,
Zrnić Samid, radio u Hempru.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
442064