Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


22.06.2014.

GRADAČAC I NJEGOVI MUZIČKI BENDOVI, IGRANKE NAŠE MLADOSTI – PRVI DIO


Dok pokušavam naći prave riječi kako bih započeo još jednu priču o gradačačkoj mladosti, pitam se: jesam li nostalgičan na to davno prošlo vrijeme, koje kao da je juče bilo? Ne, nisam nostalgičan, prošlost je dio naših života i neki doživljaji iz prošlosti samo bljesnu s vremena na vrijeme i osvijetle nam sadašnji trenutak. Unesu toplinu, ali nas i vrate u realnost. Zato ću iz sadašnjosti pokušati dočarati vrijeme u kojem smo rasli uz muzičke bendove, što su kao gljive nicali jedan za drugim. Poslije drugog svjetskog rata u Gradačcu nije bilo koncerata ni disco-clubova kao danas, već se sviralo i pjevalo na igrankama koje su održavane po domovima kulture, čitaonicama, seoskim zadružnim domovima i sl. U tom periodu vladao je antifašistički pobjednički entuzijazam, radne akcije i izgradnja zemlje. Uz narodnu i klasičnu muziku, slušale su se revolucionarne i partizanske pjesme. Tih pedesetih godina muzika se emitovala preko radija. Televizije još nije bilo, a malo ko je imao gramofon i mogućnosti da nabavi gramofonske ploče.
Šezdesete godine su doba procvata omladinskih pokreta: muzičke rock i hipi generacije. U našim uslovima to je doba popularne narodne i zabavne muzike i početak domaćeg rokenrola. Osnovano je mnogo festivala, na kojima su promovisani brojni pjevači. Pojavila se i televizija, masovno su se prodavale gramofonske ploče, pjevači su išli na turneje i održavali solističke koncerte. Svirali su "Indexi", "Time", "Yu grupa" i "Korni grupa", a među pjevačima vodeći su bili Mišo Kovač, Đorđe Marijanović, Josipa Lisac, Zafir Hadžimanov, Leo Martin, Dragan Stojnić i dr. Sedamdesete godine su bile u eksploziji zabave i popularne kulture. To je bilo doba "Bijelog dugmeta", "Parnog valjka", "Leb i sol" i Lepe Brene . Standard je bio na vrhuncu, ljudi su mogli konačno da se opuste i uživaju. Pratili su se trendovi sa zapada, pa je niklo mnogo rok-sastava po uzoru na američke i britanske bendove, a zvučno prilagođenih domaćoj publici. Tokom cijele decenije bio je vrlo prisutan trend miješanja etno zvukova sa rok i pop muzikom.
A početkom osamdesetih , u novom talasu, dominirali su neki novi kreativni klinci kao "Azra", "Idoli", "Električni orgazam", "Ekaterina velika", "Film" i "Plavi orkestar" koji su u svojim pjesmama donijeli novu energiju, a u tekstovima motivirali ljude da razmišljaju.
No, vratimo se ponovo u prošlost i podsjetimo kako je u Gradačcu, odmah po završetku drugog svjetskog rata, bilo aktivno Kulturno umjetničko društvo "Hasan Kikić" u kojem je jazz orkestar vodio Ivo Ungaro, narodni orkestar Safet Bahić , tamburaški orkestar Anto Mihaljević , a duvački orkestar (pleh muzika) bio je smješten uz dobrovoljno vatrogasno društvo. Treba napomenuti da je, kao kruna toga plodonosnog entuzijazma, Fadila Hećimović prva gradačačka dama i pjevačica, uopšte, objavila ploču, singl narodne muzike.

Iz takvog grada, koji je oduvijek imao muzički nadarene ljude, neminovno su proizašli i muzički sastavi u kojima se umjesto harmonike i tradicionalnih duvačkih instrumenata počinju koristiti bubnjevi i električne gitare.
Jedan od prvih takvih sastava formiran je od gimnazijalaca, a u njemu su svirali: Aleksandar Saša Mlač harmoniku, Alija Torić iz Odžaka klarinet, Muharem Brkić takođe iz Odžaka trubu, Faruk Fako Abdulahović gitaru, a bubnjeve je "udarao" Sakib Kevrić . Za njih možemo reći da su bili predhodnica prvom modernom muzičkom bendu, a to su "Vektori" . Članovi "Vektora" su bili: Faruk Fako Abdulahović (1946) - gitara, bass gitara i bubnjevi. Vladimir Vlado Popović (1948) - solo gitara, Ivan Mihaljević (1948) - gitara, Muhamed Hamdo Avdić (1947) - bubnjevi. Sa njima su povremeno nastupali: Boro Jakovac (bubnjevi), Sead Kikić (vokal), Mirza Šakić (saksofon) i Nurija Džaferović (truba). Grupa je nastajala od 1960. godine i djelovala od 1962. godine pa do kraja '70-ih godina. Fako, Ivan i Vlado svirali su kao dječačići u raznim muzičkim sekcijama i orkestrima KUD "Hasan Kikić", a njihovi očevi su imali instrumente i aktivno svirali na koncertima i zabavama u Gradačcu. Anto Mihaljević (Ivanov otac) svirao je gitaru i mandolinu i često gostovao sa profesionalnim orkestrima koji su svirali u Gradskoj kafani. Miloš Popović (Vladimirov otac) svirao je harmoniku i tamburu i bio poznat kao veseljak u društvu. Mladi muzičari pravili su prve električne gitare od akustičnih na koje su ugrađivali ručno rađene magnete (pickupe) i žicama ih uključivali u kućni radio-aparat (koji redovno crkne). Slušali su se festival San Remo i Radio Luxemburg a pjesme su "skidane" po sluhu. Bilo je vrlo malo ploča i nota za pop i rock muziku. Tada je predsjednik omladinske organizacije u Gradačcu bio Adem Tipura, a Ibro Krajinović sekretar. Hamić Tipura bio je omladinski aktivista i DJ (puštao je ploče u omladinskom disco-clubu). Hamić je našao pare u nekom budžetu za kulturu, pa su on i Ibro Krajinović otišli u Sarajevo i kupili Hefner combo pojačalo sa četiri ulaza, a uz to dvije električne gitare i električnu bass gitaru, pa su "Vektori" svoje prve igranke konačno mogli svirati na pravim instrumentima. Te prve igranke bile su u kinu "Partizan" u holu sa strane bioskopske dvorane prema parku, gdje su danas kafići. Rad grupe "Vektori" može se podijeliti na period od 1962. do 1966. godine (gimnazijsko doba) kao vrijeme intezivnijeg vježbanja i nastupa: omladinski dom, vatrogasni dom, hotel, gimnazija, igralište na "Luci", na staroj banji kod željezničke stanice; i period od 1966. do 1971. godine (studentsko doba ) kao vrijeme povremenih nastupa bez pravog vježbanja i kontinuiranog rada. "Vektori" su bili prvenstveno instrumentalni sastav i svirali skoro isključivo obrade poznatih pjesama. To su bile prearanžirane verzije pop i rock standarda, sevdalinki, narodnih kola. Dakle, svirali su raznoliku muziku i žanrovski i stilski (world music). Neke od njih bile su: "Gitara romana", "Hava nagila", "Tequila", "Karavan", "Istanbul", "Moj dilbere", "U Stambolu na Bosforu", "Apache", "Johnny guitar", "Get Back"... Takođe i neke pjesme od Les Paula, Rey Charlesa, itd. Ipak izvodili su i vokalnu muziku, u jednom kratkom periodu Sead Kikić (a la Johnny Hallyday) nastupao je kao pjevač "Vektora". Izvori su im bili domaće i strane radio stanice i pokoja ploča puštena na škripavim gramofonima. Uspjevali su dolaziti i do nota (čak i od "Shadowsa") i tako obogaćivati repertoar. Najbolje su zvučali (kako sami kažu) na akustičnim instrumentima (unplugged), jer su njihove električne gitare bile kopija kopija, a pojačala, takođe, lošeg kvaliteta. Treba napomenuti da je omladinski dom tada bio stara zgrada na ćošku kod Opštinskog suda (gdje je sada banka). U prizemlju omladinkog nalazio se sto za bilijar i stoni tenis, a na spratu TV sala gdje su omladinci gledali jutarnje Disney crtaće. Po potrebi, te malo veće sobe, preuredile bi se u tili čas za igranku.
Još sredinom '60-ih godina "Vektori" su sarađivali sa modričkim muzičarima iz grupe "Sunbeam" . Ta grupa je nastupala u sastavu: Zoran Kocić (bubnjevi), Zoran-Štroco Rakić (solo gitara), Zaharije Domazet (ritam gitara), Mladen Domazet (bass gitara) i Nusret Talović (vokal). Svirali su skupa u Gradskoj kafani ispod Gradine i razvijali kulturnu saradnju između gradova na omladinskoj pruzi Modriča - Gradačac. Nakon završetka studija članovi grupe "Vektori" prestaju sa zajedničkim radom. Vlado Popović preselio se u Bačku nastavio svirati u Somboru i Novom Sadu i drugim gradovima Vojvodine, te u Beogradu. Ivan Mihaljević svirao je po orkestrima raznih KUD-ova, a jedno vrijeme (1984-85) i u grupi "Bosanski lonac" u Gradačcu sa Kikić Nurdinom-Pikijem, Sitarević Šemnunom i Dinkom Delićem . Grupa "Vektori" ostaće upamćena kao prvi pop-rock band u Gradačcu koji je svirao električne gitare, a njihov muzički kvalitet (svirali su po notama) bio je neprevaziđen dugo nakon njihovog razilaska.

Poslije nih na scenu stupa grupa "Help" koja je osnovana je 1969. godine. Osnovao ju je Pelešević Zlatan (gitarista i pjevač) a sa njim su bili Boro Jakovac (bubnjar) i Bahrija zvani "Sićo" (gitarista) iz Odžaka. Zlatan (rođen 1950. godine) počinje svirati kao mladić od svojih 13-14 godina i vrijedno je vježbao sve do prvih nastupa u grupi "Help". To ime su dobili prema istoimenoj pjesmi grupe "The Beatles". Kasnije su se "Helpu" pridružili Sitarević Šemnun (orgulje i harmonika) i Dinko Delić (solo gitara i vokal), a Boru Jakovca na bubnjevima mijenja Kikić Nurdin Piki . Zajedno su radili u različitim kombinacijama i postavama 10-ak godina. Pridruženi član grupe "Help" bio je i vokalni solista Zurahid Šakić . On je kao zaposlen čovjek i otac porodice imao mnogo obaveza i nije se mogao dovoljno posvetiti svojoj velikoj ljubavi muzici. Često je znao "bahnuti" na igranku i otpjevati nekoliko pjesama, najčešće od Vladimira Savčića Čobija i grupe "Pro Arte". No Šakićev način interpretiranja bio je specifičan i ponekad su ga iz publike provocirali zbog toga. Svoj pjevački vrhunac Zurahid je postigao sredinom 80-ih godina na takmičenju pjevača "Julske vatre" kada je osvojio treće mjesto i "začepio" usta zlobnicima. "Help" je svirao igranke u Modriči (Pelesić) i u Gradačcu u omladinskom domu, u gimnaziji, u MZ Svirac, u Vidi i po okolnim selima. Često su bili pozivani u Slavoniju (Vinkovci) na svadbe i druge zabave. Jer su svirali i narodnu i zabavnu muziku, kolo i bećarac. Njihov univerzalni repertoar bio je vrlo popularan. Od popularne muzike najčešće su izvodili: "Indexe", "Pro Arte", Kemala Montena, Mišu Kovača, Đorđa Marjanovića i dr. Grupa "Help" krajem '90-ih bila je u sastavu: Iskrić Senad (harmonika), Hović Senad Kićo (bubnjevi), Pelešević Zlatan (gitara i vokal) i Milkić Senad (vokalni solista). Svirali su skupa desetak godina, sve do 1998. godine. Grupa "Help" radila je i kasnije, kada se Peleševiću i Senadu Iskriću pridružuju Hanić Asim (bubnjevi) i Pašalić Zahid (vokalni solista) kao stari članovi iz povremenih nastupa još od prije rata. Iako je bio zaposlen u "državnom poslu" (danas radi u gradačačkom MUP), Zlatan Pelešević je sa "Helpom" profesionalno svirao i po kafanama cjelovečernji mjesečni repertoar. Ali nastupao je samostalno sa drugim muzičarima koji nisu iz Gradačca i tako svirao na cijeloj teritoriji Tuzlanskog okruga (danas: kantona), često u Gračanici. Skoro dvije godine svirao je i u Zenici, a u Gradačcu u Ledenicama, u restoranu "Galeb". Zlatan čuva sve svoje muzičke instrumente i fotografije i rado priča o tim "veselim i slavnim" danima.

Godinu dana poslije Helpa, odnosno 1970. godine, osnovan je vokalno instrumentalni sastav (VIS) "Laste" Mionica . Tada su Esad Klopić i Fuad Begović donijeli iz Sarajeva (gdje su bili na studijama) bubnjeve, električnu gitaru i elektrodinamički zvučnik 15 incha. Fuad Begović napravio je kutiju za taj zvučnik i ispravljač od 170 V koji ga je napajao (jer zvučnik nije imao stalni magnet). Pored toga Begović je napravio i pojačalo od 50 W sa četiri ulaza: dva za mikrofon i dva za gitaru. I tako je počelo. U početku su imali naziv VIS "Bezimeni", a nakon kraćeg vremena, promijenili su ime u VIS "Laste" Mionica. Prvi članovi sastava su bili: Esad Klopić (gitara i vokal), Hinek Drago Caki (bubanj i prateći vokal), Izet Klopić (gitara i vokal), te Fuad Begović (ton-majstor i menadžer, a povremeno i bubanj). Vrlo rijetko za "Laste" u tom prvom periodu nastupali su i Redžep Kadrić (gitara), Sead Huskić (gitara), a kao vokalni solista i Bego Alimanović. Grupa "Laste" počela je nastupati u rodnom mjestu Krčevini (sadašnja MZ Mionica 1), pa zatim u Vidi, Sibovcu, Tramošnici, Gradačcu, Bosanskom Šamcu, Modriči, Županji i dr, a svirali su igranke, proslave, sportske turnire, praznike, takmičenja pjevača amatera, svadbe i dr. Osnivači VIS "Laste" sa prekidima su radili u bandu do 1980. godine, ali vremenom su se ovom sastavu pridruživali razni članovi: Pero Vrhovac (gitara), Suad Begović (bubanj), Vehid Šećić (gitara i vokal), Asim Sejdić i Asim Hanić (bubnjari), a pomagali su im povremeno i Dinko Delić, Boro Jakovac, Kikić Nurdin Piki, te harmonikaši: Avdo Škorić, Nusret Iskrić i Began Hećimović . Iznimno, u periodu od 1974. do 1975. godine "Laste" su sačinjavali: Hanić Asim (bubnjevi), Suad Ahmetašević (solo gitara) i Mevludin Sejdić (ritam gitara) . Već krajem 1975. godine u grupu se vraća osnivač Esad Klopić kao povratnik iz JNA. "Laste" su u tom sastavu svirale do 1977. godine kada Esad Klopić preseljava u Bosanski Brod, a Hanić Asim odlazi na odsluženje vojnog roka. Onda vođenje grupe nastavljaju Suad Ahmetašević i Suad Begović , koji su nastavili sa radom sve do rata 1992. godine. Kao i drugi bandovi toga vremena i VIS "Laste" svirali su šaroliku muziku: i narodnu i zabavnu i rock, a na igrankama u Krčevini, koje su bile među najposjećenijima i najpoznatijima u Sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, naročito je bilo popularno narodno kolo. Gitarista Suad Ahmetašević izdvajao se kao najbolji svirač kola u našem regionu. Imao je odličan istrzaj desne ruke, skoro tamburaški, i vrlo prepoznatljiv zvuk gitare.

U periodu kad su svirale muzičke grupe "Help" i VIS "Laste" pojavio se i samouki harmonikaš, Džavid Pamuković . Počeo je svirati još '70-ih godina, a 1976. profesionalno nastupao sa raznim muzičkim sastavima. Osim što je u mlađim danima često sarađivao sa grupama "Help" i "Bosanski lonac" i gitaristom Suadom Ahmetaševićem, Pamuković je nastupao skoro sa svim gradačačkim muzičarima, jer je osim sviranja harmonike bio i odličan pjevač. Od početaka pa do današnjih dana aktivno je učestvovao u radu mnogih kulturno-umjetničkih društava u Gradačcu, Tuzli, Bosanskom Miloševcu i dr. Nastupao je po mnogim takmičenjima i koncertima, bavio se kulturnim radom čuvajući i njegujući bosanskohercegovačku baštinu. Odsvirao je i otpjevao nebrojeno svadbi, ispraćaja u vojsku i raznih priredbi širom Bosne i Hrecegovine i bivše Jugoslavije. Godine 1983. Pamuković je položio audiciju u Radio Sarajevu pred legendarnim Ismetom Alajbegovićem Šerbom i time postao jedan od izabranih vokalnih solista koji su snimali sevdalinke i druge narodne pjesme za arhiv RTVSA. Snimio je mnogo arhivskog materijala i sa tamburaškim i sa narodnim orkestrom - preko 250 sevdalinki na raznim nosačima zvuka. Najveći samostalni uspjeh postigao je 1989. godine nakon snimanja albuma "Neće duša da me sluša" u Beogradu . Ta ploča prodata je dva puta u dijamantskom tiražu. U ratu Džavid je izdao dva albuma: "Modričo grade moj" i "Zmajevi Bosne" . Snimao je u raznim studijima: kod Zlatana Muratovića u Srebreniku, u tuzlanskom studiju MAT kod Maida Porobića i u studiju GEO sa Mahirom Sarihodžićem . Sarađivao je sa poznatim tuzlanskim harmonikašem Mujom Šadićem, sa prof. Draganom Divjakom i Jasminom Ferhatbegovićem . Poslije rata snimao je u studiju Dilada Felića u Bihaću i sarađivao sa producentima Spasom Berakom i Ratomirom Petkovićem u Sarajevu. Džavid Pamukovič je član Instituta sevdaha Omera Pobrića u Mulićima kod Visokog i nosilac plakete saradnika te fondacije od prvog dana. Član je i tuzlanskih "Sevdalija". On je, iako skroman čovjek i nesklon hvalisanju, danas istaknuti vokalni solista bosanskohercegovačke muzičke scene. Nastupao je na mnogim festivalima: na Ilidži, Baščaršijskim večerima, Bihać-festu, tuzlanskom i kladuškom festu. Gostovao je u raznim radio i TV emisijama RTVBiH, FTV, TK i dr. Poželimo Džavidu još mnogo uspješnih nastupa u danima koji dolaze.

Pored već postojećih muzičkih grupa na gradačačkoj sceni, Kikić Nurdin Piki osniva: "Bosanski lonac", "Sevdah" i grupu "Alfa 4" . Piki je rođen 1954. godine u Gradačcu, a svoje prve bubnjeve kupio je još u 15-oj godini života i, nakon predanog vježbanja, zamijenio je Boru Jakovca ranih 70-ih u grupi "Help". Tu je svirao sa osnivačem grupe Zlatanom Peleševićem (gitara i vokal) i Sitarević Šemnunom (orgulje, harmonika i prateći vokal). Iako je po zanimanju bio krojač, i sav radni vijek proveo u TMK "Kula" Gradačac, Piki je bio poznat i omiljen muzičar koji je svirao u različitim grupama i sa mnogo muzičara više od 20 godina. Osim u grupi "Help", Nurdin Kikić nastupao je u muzičkim sekcijama kulturno-umjetničkih društava i na takmičenjima pjevača amatera, na igrankama, svadbama, maturskim večerima i plesnim priredbama. Sredinom sedamdesetih godina u grupi "Help" povremeno svira i Dinko Delić (gitara i vokal), pa se repertoar te grupe modernizira pop i rock pjesmama domaćih i stranih autora.
Sredinom '80-ih Kikić i Delić osnovali su grupu "Bosanski lonac" u kojoj su nastupali Nurdin Kikić (bubanj), Dinko Delić (gitara i vokal), Sitarević Šemnun-Šime (klavijature i harmonika) i Mihaljević Ivan (bass gitara i tamburice) . "Bosanski lonac" bio je veoma popularan u Gradačcu i Posavini, a često su gostovali i u Slavoniji svirajući svadbe u Vinkovcima, Đakovu i Osijeku. Prednost ove grupe bila je u tome što svirali po notama raznoliki repertoar i sa akustičnim instrumentima (tamburica i gitara) i sa električnim (bass, bubnjevi, itd), što je tada bila rijetkost. Kao vokalni solisti gostovali su im narodni pjevači Milkić Senad, Zahid Pašalić i Esad Mehinović, a hrvatske pjesme i slavonske bećarce pjevao je Dinko Delić . Posebno su im uspješni bili nastupi sa harmonikašem i odličnim pjevačem Džavidom Pamukovićem. Kasnije, Mihaljevića mijenja na bass gitari Fuad Mujić i grupa je godinu-dvije svirala vrlo aktivno po kafanama i restoranima u Gradačcu i u Posavini.
Krajem '80-ih Piki je osnovao grupu "Sevdah" sa poznatim harmonikašem iz Vide - Senadom Iskrićem . Klavijature je svirao Sitarević Šime, a gitaru Suad Iskrić. Ova grupa je, takođe, bila uspješna i popularna. No, ubrzo Kikić osniva još jednu grupu: "Alfa 4" u sastavu: Nurdin Kikić (bubanj), Vehid Šečić (gitara i vokal), Šime Sitarević (klavijature i bass) i Mehinović Nedžad (harmonika) . Ova grupa je složno svirala sve do ratnih dana '92. godine.

"Sinovi Sunca", "Alma", "Dinko & Albatros" ... Grupa "Sinovi Sunca" osnovana je u Gradačcu 1974. godine. Njeni članovi bili su: Dinko Delić (gitara i glavni vokal), Željko Bošnjak (bass gitara, gitara i vokal) i Dragan Pavlović (bubnjevi), Vladimir Vlajko Radić (light show i ton majstor) . Kasnije se grupi pridružio i Sead Huskić (bass gitara), a prateći član koji je ponekad svirao sa njima u najranijim danima bio je i Mirsad Miki Pirić (gitara). Dragan, Željko i Vlajko bili su treći razred gimnazije, a Dinko je bio drugi razred i oni su napravili band. Otišli su u Predsjedništvo omladine Gradačca gdje je tada predsjedavao Mehmedalija Mahmutović i tražili prostor za rad. Mehmedalija je bio mladić i razumio je potrebe srednjoškolaca: dao im je disco-salu pored sale Sportskog društva "Partizan" i dječki su počeli vježbati. Ali falili su im instrumenti i Dinko u komitetu SK, u "Crvenoj školi" od Dragana Popovića i Merseda Hadžimuhamedovića zatraži pomoć. Ovi u komitetu su pomogli da se nađu pare, pa su Dragan Popović i Dinko Delić otišli u Beograd i tamo kupili pojačalo Hohner na kojem su nadobudni klinci svirali. Ali band je trebalo nekako nazvati i mladići su smatrali da je sasvim normalno uzeti nadimak gradačačkog velikana - "Zmaj od Bosne" - za ime novoformiranog rock banda. Dječki su mislili: kad postoji kisela voda "Knjaz Miloš" i cognac "Barun Trenk", zašto gradačačka grupa ne može nositi ime Huseina Gradaščevića? Iste večeri momci napišu i nacrtaju ručno rađene plakatiće A4 i A3 formata i polijepe po kestenovima i po izlozima u Gradu: "Zmaj od Bosne" svira u omladinskom domu u 19h. Ali milicija je već sutradan skinula plakate po uputstvu iz komiteta. Tadašnja politika SKJ u BiH bila je da se suzbijaju lokalni nacionalizmi, tako su i mladim rockerima zabranili upotrebu Gradaščevićevog imena (pomenuto pravilo u Srbiji i Hrvatskoj nije bilo tako strogo primjenjivano). A budući da su članovi banda bili u mješovitom nacionalnom sastavu i politički potpuno "podobni", uz to i djeca uglednih roditelja - niko ih nije ispitivao, ni maltretirao. Ime "Zmaj od Bosne" nosili su samo jedan dan i jednu noć.
Nakon zabrane, uzeli su ime "Sinovi Sunca" prema mayanskoj mitologiji, a i zvuchalo je baš onako - morisonovski. Inače, Dinko Delić je još 1969. godine u školskom orkestru počeo svirati blok flautu i mandolinu. Tada je u OŠ "Ivan Goran Kovačić" predavao Tomo Budimović , profesor muzike, koji je vodio i hor i orkestar. Orkestar je imao sekciju žičanih i duvačkih instrumenata i Dinko je počeo svirati plastičnu blok flautu. To je zapazio Vladimir Vlado Popović , gitarista "Vektora", jer su Popovićevi i Delićevi roditelji skupa ljetovali. Vlado je predlagao Dinkovom ocu, Mesudu Deliću , da kupi klarinet za Dinka, ali Mesud je sinu dao vlastitu akustičnu gitaru koju je Dinko počeo da uči. Prve časove Dinku su predavali Ivo Ungaro , poznati muzičar i muzički urednik na radio Gradačcu, koji ga je učio po notama klasičnu gitaru i Vlado Popović koji je mladom Deliću pokazivao sviranje trzalicom. Već 1971. godine u OŠ "Ivan Goran Kovačić" nastavnik muzike Sitarević Šemnun vodio je sekciju mladih gitarista. U toj sekciji Željko Bošnjak, Sead Huskić i Dinko Delić zasvirali su prvi put skupa i počeli dugogodišnje plodonosno prijateljstvo.
Sitarević Šemnun poznavao je učitelja Boru Jakovca koji je u Gradačcu bio već dokazani i poznati bubnjar.
U jesen 1973. godine, Sitarević i Jakovac pozvali su Dinka i Seada da skupa sviraju u grupi "Timpani" . Ova grupa svirala je svoju prvu igranku u Tuzlanima (gornja Tramošnica) u decembru 1973. godine. Sitarević je svirao orgulje, Jakovac bubnjeve, Sead Huskić gitaru, a Dinko Delić svirao solo gitaru i pjevao glavni vokal . Grupa je bila vrlo zapažena jer su svirali po notama pjesme "Indexa" i "Korni grupe", "Pro Arta", "S vremena na vreme", "The Beatles" i druge. Dinkov prijatelj Nenad Bilajac donio je iz Njemačke hipi išaranu bundu od vještačke kože koju je Dinko oblačio na nastupima. Sa tek puštenom poludugom kosom i hipi bundom Dinko je predstavljao malu atrakciju u Tuzlanima, gdje mještani nisu bili navikli na ornamentiku "djece cvijeća". Razglas za tu igranku: "Iskra" pojačalo 250 W sa četiri zvučne kutije, obezbijedio je Goran Švaljuga Đulbegović , tadašnji tonac u gradačačkom DPC "Skenderija". No, grupa "Timpani" nije bila dugog vijeka. Jakovac i Sitarević, nakon nekoliko nastupa, pridružili su se Zlatanu Peleševiću u grupi "Help", a Delić je sa Bošnjakom i Pavlovićem osnovao "Sinove Sunca". Gradačački klub studenata koji su, te 1974. godine, vodili Petar Simić i Mirsad Taslidžić (studenti arhitekture), Fikret-Piki Skenderović (st. prava), i Jadran Bandić (st. medicine) , pomagao je mladićima iz underground grupe "Sinovi Sunca". Skupa su krečili salu omladinskog doma: obojili glavni zid iza bine u crveno sa jarkim žutim Suncem i davali veliku podršku muzičarima koji su pokušavali sa manje ili više uspjeha svirati blues, hard rock i psychodeliju stranih i domaćih popularnih grupa. Svirali su pjesme: "Led Zeppelin", "Deep Purple", "Black Sabbath", "The Beatles", "Rolling Stones", "Uriah Heep", "Hot Chocolate", i dr. A od domaćih grupa: "Indexe", "Bijelo dugme", "Tešku industriju", "Yu-grupu" i "Time". Njihovi prvi nastupi bili su u omladinskom domu pored SD "Partizan", u hodniku gimnazije "Hasan Kikić", a svirali su često i u čitaonici u Svircu. Postali su poznatiji u Posavini kada su nastupili na igranci u Crkvini blizu Bosanskog Šamca. Tada su jedino "Sinovi Sunca" u toj regiji svirali veliki hit "Emma, Emmaline" engleske grupe "Hot Chocolate" i morali su, na zahtjev publike, da ga ponavljaju po nekoliko puta u toku igranke. Početkom 1975. godine desio se svojevrstan rat bandova. Naime, u Gradačac je povremeno dolazila na "tezgu" i grupa "Maks" , neka vrsta posavske supergrupe koju su sačinjavali muzičari iz Modriče i Bosanskog Šamca. To su bili: Dževo (bass), Mustafa (solo gitara i vokal), Asim-Havrlja (glavni vokal i bubanj) i Mićo (klavijature) . Maksovci su bili stariji muzičari sa više godina svirke i pređene "kilometraže" i popularni u cijeloj Bosanskoj Posavini. Ali za osmomartovski praznik Dana žena "Sinovi Sunca" zakazali su igranku u gradačačkom hotelu, a "Maks" je dogovorio igranku u omladinskom pored "Partizana". Nakon prvih sat vremena svirke bilo je jasno: gradačačka publika izabrala je svoj band. Hotel je bio pun posjetilaca, a "Maksovci" nisu prodali ni deset ulaznica. No, taj "okršaj" nije spriječio tradicionalno dobru saradnju muzičara u trouglu: Modriča-Šamac-Gradačac. Te, 1975. godine u "Sinove Sunca" dolazi Sead Huskić koji je počeo da svira bass gitaru. Željko Bošnjak prihvata rhytm gitaru, a Dragan Pavlović osvaja vrlo zahtjevne kontra i sub-kontra ritmove na pedalama bass bubnja. Prvu svoju bass gitaru napravili su od Hefner solo gitare na koju su namontirali debele bass žice. "Sinovi Sunca", osim sviranja tuđih pjesama, počinju ozbiljnije raditi na komponovanju vlastite muzike i njihov autorski rad biva zapažen. Prve pjesme snimili su za radio Gradačac na dvokanalnom magnetofonu. To su bile pjesme: "Možda biografija" Ž. Bošnjaka i "Oj, Gradačcu - biser si u Bosni" M. Avdića za koje je aranžman uradio D. Delić . Kao gostujući vokal s njima je tada snimao Mirsad Avdić iz Doboja (inače, porijeklom iz Gradačca), a te pjesme su bile puštene sljedeće, 1976. godine na pop-rock emisiji "Veče uz radio" koju je na prvom programu Radio Beograda vodio Nikola Karaklajić .
Budući da su momci sada ozbiljnije radili, promijenili su image i naziv grupe. Počinju svirati hard rock, blues i pop pjesme, ali tvrđe i sa više snage, uz bogatije melodije.
Grupu "Crvena jabuka" (prema pjesmi Darka Domijana), krajem 1975. godine, sačinjavali su: Dinko Delić (gitara i vokal), Huskić Sead (bass) i Dragan Pavlović (bubnjevi), dok su pomažući članovi bili Vlajko Radić i Mevludin Sejdić . Ime "Crvena jabuka" uzeli su 10 godina prije nego što je u Sarajevu osnovana istoimena grupa Dražena Ričla i Aljoše Buhe . Stari član Željko Bošnjak zbog školskih obaveza morao je izbjeći stalni angažman u bandu, ali povremeno je nastupao sa kolegama kad su prilike dozvoljavale. Svirali su igranke i maturske večeri, svirali su muziku Boba Marleya, Erica Claptona, Eric Burdona & "The Animals", "Creadence Clearwater Revival", ali i svoje pjesme. Osvajali su već korišćene, ali i potpuno nove prostore za svirku: gradsku kafanu ispod Gradine, hol sa šankom u DPC "Vaso Pelagić" Gradačac, gradsku kafanu i čitaonicu "Pelesić" u Modriči, i dr.
Sredinom 1976. godine grupa uzima ime "Alma" i radila je uglavnom preko ljeta jer su Dragan Pavlović, Željko Bošnjak i Vladimir Radić otišli na studije, a Sead Huskić se zaposlio u TMD Gradačac. Svirali su za praznike i preko raspusta, a Dinko Delić je sarađivao sa Sitarevićem, Jakovcem i Peleševićem u grupi "Help". Sead Huskić je tada od Miše Aleksića iz grupe "SOS" (kasnije: "Riblja čorba") kupio svoju prvu pravu bass gitaru: Danelectro Longhorn bass - vrlo rijedak i vrijedan instrument. U jesen 1976. godine, na bini u kino sali Gradačca snimili su u punom sastavu (Dinko, Željko, Sejo i Dragan) nekoliko svojih pjesama na kasetofon uz pomoć ton majstora Nenada Bilajca. I to je bio odličan zvuk sa odličnom svirkom, ali nažalost, taj tonski materijal je izgubljen. I naredne 1977. godine članovi grupe bili su zauzeti na raznim stranama. Dinko je studirao u Beogradu, Sead u Novom Sadu, Dragan u Sarajevu, a Željko u Banjaluci. No, značajan nastup grupe "Alma" desio se u kasno ljeto 1977. godine na RTV Beograd. Ekipa TV emislije "Zelena panorama" boravila je na Gradačačkom sajmu šljive i Dinko i Sejo su, uz pomoć bubnjara Bore Jakovca, snimili svoj prvi video spot. Svirali su autorsku pjesmu Seada Huskića komponovanu na tekst Seadovog djeda, pjesnika Huseina Šehića , a Dinko je uradio aranžman. Video spot je emitovan za gledaoce širom Jugoslavije i grupa "Alma" je dobila mnogobrojne pohvale i odlične kritike. Te godine treba pomenuti saradnju Dinka Delića sa fakultetskim kolegom Đorđem Spasićem (prvi bubnjar beogradske grupe "SOS"). Njih dvojica su zakratko svirali u grupi "Max Miller & Co" i ostvarili značajajan nastup u dvorani Doma sindikata u Beogradu na koncertu za srednjoškolce.
Veoma značajanu "gažu" grupa "Alma" imala je tokom ljeta 1978. godine kada im se pridružio odličan klavijaturista Tihomir Mišić , nastavnik muzike iz Modriče. Tihomira je u Gradačac doveo Ivan Mihaljević koji je tada sarađivao sa tamburašima iz Modriče i Jakeša i tako upoznao Mišića koji je tamo predavao muziku. Tiho je imao Hammond orgulje, rijedak i skup instrument, a Dragan je od Bore Jakovca kupio odličan Yamaha bubanj, tako da su njih dvojica sa Sejom i Dinkom činili instrumentalno i kadrovski vrlo opremljen kvartet. Svirali su po notama zahtjevan repertoar pop, rock i evergreen muzike. Grupa "Alma" je svirala mjesec dana na terasi Kule Zmaja od Bosne, kao prvi gradačački sastav koji je na Gradini imao profesionalni angažman. Ali to je bilo i posljednji put da je grupa "Alma" svirala u istom sastavu.
Do 1980. godine Dinko Delić svirao je u beogradskoj grupi "Beli mrav" sa Zoranom (bass), Šapom (gitara) i Bokijem (bubnjevi) . Grupa je vježbala u sportskom centru "Šumice" na Autokomandi i svirala igranke na Banovom brdu, u Obrenovcu, Pančevu i drugim gradićima oko Beograda. Istaknut nastup imali su u Domu omladine Beograda gdje su svirali na gitarijadi mlađih beogradskih bandova. Nastup je uživo prenosio i Radio Beograd. Posljednju godinu studija (1980), Dinko je "krunisao" samostalnim koncertom u novootvorenom klubu filološkog fakulteta. Uz posebnu scenografiju, izveo je vlastite pjesme u maniru bluesa i balade samo uz pratnju akustične gitare. Za takav pristup Dinko se odlučio nakon savjetovanja sa Jovom Radovanovićem iz grupe "7 mladih" . Lepi Jova uvijek je bio spreman da pomogne mlađim muzičarima. Po povratku sa studija, 1980. godine, Dinko i Sejo Huskić kratko su sarađivali sa grupom "Help" gdje su tada svirali Zlatan Pelešević, Šime Sitarević i Nurdin Piki Kikić. Nastupili su kao kvintet za proslavu Nove 1981. godine u velikoj sali DPC "Vaso Pelagić" Gradačac pred više stotina mladića i djevojaka. Tik prije te svirke Dinko je kupio svoju prvu profesionalnu gitaru. To je bio Gibson Les Paul Custom iz '70. godine, rijedak i odličan instrument. Sejo tada odlazi na odsluženje vojnog roka, a Dinko narednu godinu i po sarađuje sa grupom "LEX" u kojoj su svirali Mato Gagulić, Asif Mujčić i Asim Hanić .
Nakon služenja JNA Sead Huskić se vraća u Gradačac, pa Dinko i Sejo, 1982. godine, osnivaju grupu "Gradsko saobraćajno" sa dvojicom Modričana: Tihomirom Mišićem (klavijature) i Aladinom Halilbašićem (bubnjevi) . Vježbali su u Mišićima (Skugrić) u kući Tihomirovog oca uglavnom pop, funk i heavy metal repertoar i svirali na igrankama u Vidi i Krčevini u Gradačacu, na sportskom igralištu u Modriči i dr. Značajno je da su radili i na autorskom materijalu. Dinko Delić i Tiho Mišić pisali su muziku i tekst, a aranžman su radili skupa. Njihov najvažniji nastup dogodio se na "Pop paradi" u Županji 1982. godine kada su svirali vlastite pjesme skupa sa grupama "Milky Way" (Osijek) i "Dorian Gray" (Zagreb). Massimo Savić je pohvalio nastup grupe "Gradsko saobraćajno" i pozvao ih da nastave zajedničku saradnju. Nažalost, Aladin Halilbašić je zbog privatnih razloga bio spriječen u daljem sviranju i grupa prestaje sa radom.
U proljeće 1983. godine Dinko kupuje svoju prvu Fender gitaru. To je bio Stratocaster kojeg je Dinko kupio od Zlatka Manojlovića leadera beogradske grupe "Dah".
Tada počinje i Dinkova dugogodišnja plodna saradnja sa grupom "Albatros" iz Bosanskog Šamca. Njihov leader, Ljubiša Tovirac (solo gitara i vokal) bio je poznat gitarista u Posavini, ali drugačijeg stila sviranja od Dinka. Njih dvojica sjajno su se dopunjavali i duelom solo gitara obogatili zajednički zvuk. Nebojša Meca Šapić (bass) i Branislav Tovirac (bubnjevi) sa Ljubišom i Dinkom činili su kvartet koji je nastupao sa igrankama u Bosanskom Šamcu i u Tišini, u Gradačcu, Ledenicama i Krčevini. Ali najznačajniji dio njihovog rada bio je autorski repertoar. Uvježbali su nekoliko pjesama Dinka Delića i snimili ih u studiju "Rockoko" vlasnika Želimira Babogredca nedaleko od Županje. Taj materijal pod imenom "Dinko i Albatros" bio je prihvaćen na muzičkom kolegiju RTV Sarajevo koji su (između ostalih) sačinjavali Davorin Popović i Kemal Monteno, tako da je Delić dobio ponudu da potpiše ugovor za LP ploču. Ti demo snimci iz Županje bili su, uz posredovanje Darka Mičića , emitovani na beogradskom Studiju B u programu koji je vodio Marko Janković i na Radio Sarajevu. A na Radio Županji Dinkove pjesme "Između Tuzle i Mostara" i "Maya" bile su hit omladinskog programa i veoma omiljene kod slušalaca. Nažalost, privatni problemi spriječili su Dinka da nastavi rad na ovom projektu i long play ploča nije bila snimljena.
Od 1984. do 1986. godine Dinko je sarađivao sa raznim muzičarima. Svirao je u grupi "Bosanski lonac" sa Pikijem Kikićem, Ivanom Mihaljevićem i Šimetom Sitarevićem. U isto vrijeme bio je angažiran i sa šamačkim "Albatrosom" gdje su svirali Ljubiša i Brano Tovirac, Meca Šapić i Branislav Lukač. Osim Ljubiše u Bosanskom Šamcu i Brano Lukač je bio poznat kao izvrstan muzičar - multiinstrumentalista: svirao je gitaru, bass i usnu harmoniku. U posebnim prilikama, kada su svirali maturske večeri ili proslavu nove godine, Dinko bi okupio oba banda i tako ujedinio raznoliki repertoar: od narodnog kola i sevdalinke, pa do pop, rock i blues muzike. Tako su ovi muzičari mogli zadovoljiti raznoliku publiku i svirati za sve generacije.
U jesen 1986. godine Dinko je pozvan da se pridruži modričkoj grupi "Oktopod" koju je vodio Tihomir Mišić . Na bubnjevima je svirao Senad Sojka Berbić , a kasnije im se priključio i Sead Huskić na bassu. Grupa "Oktopod" je svirala redovne igranke i koncerte sa poznatim zvijezdama jugoslovenske i bosanskohercegovačke estrade. Imali su stalni angažman u Johovcu, Osječanima i Podnovlju, gdje se na igrankama moglo okupiti i do hiljadu-dvije gledalaca sedmično. Tiho i ekipa svirali su sa: Željkom Bebekom, "Yu-grupom", "Crvenom jabukom", "Valentinom", ali i sa: Šabanom Šaulićem, Mehom Puzićem, Duškom Kulišem, Amelom Zuković i drugima.Poznati su njihovi koncerti, svadbe i igranke gdje su se znali udružiti i sa "Albatrosima" u neku vrstu posavske super-grupe gdje se na bini znalo izmijeniti i desetak odličnih muzičara. Ali nemirni duh Dinku nije dozvolio stagnaciju.
Već početkom 1989. godine on napušta "Oktopod" i u Gradačcu sarađuje sa mladim muzičarima iz grupe "Vitamin C".To su biliNjegoslav Lazić (vokal), Edin Soldin (gitara) i Davor Kristić (klavijature) . Sa njima Dinko kao gitarista, aranžer i producent odlazi u Zagreb gdje snimaju autorski materijal. Tada mijenjaju ime u "Orijent Express". Njihove pjesme: "Još sam živ" i "Da te pogledam" bile su veoma popularne u Gradačcu i okolini. Snimci su emitovani na radiju, a u disco-clubu Gradačačkog sajma momci su načinili amaterske video snimke.
Dinko je putovao u Njemačku pa iz Hamburga donio mali Yamaha portabl studio za snimanje na kome je od 1990. pa do 1992. godine snimao mlade modričke i gradačačke muzičare. Tada su, između ostalih, kod Dinka snimali: Slađana Petrović iz Gradačca, "Horoskop" i "Milky Way" iz Modriče. Ti snimci bili su vrlo uspješni, a Dinko je sa odličnim gitarama i pretpojačalima počeo da se ozbiljnije bavi producentskim i aranžerskim poslom.
Za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine Dinko prelazi u Tuzlu, osniva "DODO studio"i bavi se snimanjem muzike za mlade tuzlanske grupe. Tada su svoje prve snimke napravili: "Incident", "No Comment", Vlado, Raza iz Gračanice i "Outsideri" iz Lukavca . Saradnici u studiju Dinku su bili Josip Mišo Čoja i Sevret Nuta Barčić , veterani iz poznatih tuzlanskih grupa. Mišo je svirao gitaru, npr. u "Robinzonima" i "Juniorima", a Nuta bubanj u grupi "Sezam". U vremenu najžešćih ratnih zbivanja 1993. godine, Dinko je svirao u Jazz Big Bandu RTV Tuzla pod dirigentskom palicom profesora Čestmira Dušeka. Jazz band je svirao uglavnom aranžmane Glenna Millera i imao nekoliko zapaženih nastupa u Domu Armije Tuzla i na Ratnoj olimpijadi u Mejdanu. Dinko je tada upoznao Mirsada Meškovića Meška, vrsnog kontrabasistu i sa njim 1998. godine svirao evergreen na matinejama u barovima kod vojne baze ("Eagle" Base) u Dubravama i u kafićima na tuzlanskoj Kapiji. Sa njima je ponekad svirao i gitarista Senad Osmanović Grof .
Svega nekoliko mjeseci u 2000. godini Dinko je sarađivao sa grupom "Boja noći" iz Gračanice. Odsvirali su matursko veče u Domu kulture Gračanica i još nekoliko nastupa.
Narednih nekoliko godina Dinko je pripremao autorski materijal: 16 pjesama bluesa i balada koje su snimljene kao CD uz knjigu "Daroga za Katmandu" . Dio tog programa izveden je 2005. godine na Gradačačkim književnim susretima u duetu sa mladom pjevačicom iz Tuzle Ilonom Hot. "Dinko & Ilona" izveli su Dinkovu pjesmu "Bosno, zemljo - rodni zavičaju" i pjesmu Hasana Kikića "Posavina pjeva" koju je Dinko preradio i komponovao posebno za tu priliku . Inserti njihovog uspješnog nastupa bili su prikazani na nekoliko TV stanica.
Iduće, 2006. godine, Dinko je svirao sa gradačačkim sastavom "Jimmy Joys Rols Royce Band". Tu grupu vodio je kompozitor, gitarista i pjevač Edo Muftić , a sa njim su još svirali i basista Sanjin Vosanović, klaviristkinja Dina Vosanovići bubnjar iz Sarajeva Mahir Bostandžija. Band je u Gradačcu vježbao neko vrijeme Muftićev autorski materijal i nastupio na muzičkom festivalu Zelenkovac kod Mrkonjić Grada.
Knjiga "Daroga za Katmandu"sa Dinkovim pjesmama i muzičkim CDom, multimedijalni projekat sa ilustracijama Bojana Bahića završena je 2008. godine. Za taj muzički i poetski sadržaj veoma nadahnut predgovor napisao je Arsen Dedić, a recenzije Julijana Matanović i Amir Misirlić. Kao kruna muzičkog i književnog rada Dinka Delića, nadajmo se da će "Daroga" i CD uskoro biti pred čitaocima.

A dotle, ja ću završiti Prvi dio priče o gradačačkim bendovima, sa napomenom da zbog ograničenog prostora na „Blogeru.ba“, nisam u mogučnosti objaviti prču u cijelosti. Zato ću u Drugom dijelu pisati o: muzičarima Edi Mulavdiću i Čobo Azuru" , o pjevaču Zijadu Klopiću", o grupi "LEX" i "Podrumskim pacovima" koji će preimenovati svoj naziv u "Istočni front", a nešto kasnije i u "Uličnu brigadu". Biće tu i muzička grupa "Condor" sa popularnim Hazretom, pa "Vitamin C" koji će promijeniti naziv u "Orijent Expres". I naravno biće rijči o grupi "Jimmy Joyce Rols Royce Band" kao jednoj od posljednih muzičkih grupa u klasičnom smislu riječi, jer na sceni su sve više solo muzičari sa klavijaturom.
Na kraju ovog Prvog dijela priče želim se zahvaliti svima koji su mi pomogli da njen sadržaj bude bogat sa podacima i prelijepim fotografijama, a posebno se zahvaljujem svom prijatelju, profesoru i muzičaru Dinku Deliću, koji je sadržajno i lektorski obradio tekst ove priče.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 06/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
354872