Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Bosno, zemljo - rodni zavičaju






VIDEO:
Djevojko lijepa šljivu oberi




17.07.2014.

GRADAČAC OD KASABE DO MODERNOG GRADA



Za vrijeme historijskog razdoblja u kome je Turska vladala Bosnom , Gradačac je bio mala kasaba u kojoj je sve bilo skoncentrisano oko i ispod starih zidina, na kojima će u kasnom dobu turske vlasti Gradaščevići sagraditi kulu, koju narod prozva jednostavnim imenom Gradina . Džamija, sahat kula, medresa, pijaca i dućani, sve je to bilo u neposrednoj blizini Gradine. Kovačnice, kujundžinice, aščinice i kahvedžinice su bile jedne od glavnih zanatskih djelatnosti. Sve je bilo na dohvat ruke. To i jeste odlika jedne male čaršije, koja se u to vrijeme zvaše kasaba . Historijski procesi tog vremena su neminovno vodili ka ukidanju Turskog carstva i stvaranju jedne zapadne monarhije koja će se nazvati Austrougarskim carstvom . Ne ulazeći u historijske razloge takvog zbivanja, pomenimo samo to da je i naša Bosna postala dio tog carstva koje će unekoliko izmijeniti arhitektonsku strukturu bivše kasabe i od nje početi praviti mali gradić sa institucijama i zdanjima koje je zahtijevalo novo doba. Za četrdeset godina, koliko je vladala Bosnom, Austrougarska je sagradila nekoliko zgrada od kojih su dvije u krugu Gradine, a služile su za potrebe državnih organa . Kasnije su mijenjale svoju upotrebnu djelatnost ali će jedna od njih ostati upamćena kao Gimnazija , a druga kao Radio stanica . U tom periodu javlja se i nekoliko moćnih trgovačkih porodica i velikoposjednika koji proširuju područje gradnje i grade objekte malo dalje od Gradine. Tako Izetbeg Gradaščević gradi zgradu koja će u novo vrijeme biti poznata kao Dječije obdanište . Hafiz Hakija Hadžihafizović gradi zgradu koju svi znamo kao Crvena škola . Trgovac Kabiljo gradi nekoliko malih trgovina od kojih se jedna i danas nalazi u blizini Ibrinog hana, a preko puta nje je druga trgovina koju je napravio Markica Ivanković . Zgrada u kojoj se danas nalazi gruntovnica bila je vlasništvo poduzetnika i trgovca Pepa Anaigla , a zgradu Pošte napravio je Izetbeg Jahić .
Preko puta parka, jednu od najljepših zgrada napravio je poznati trgovac Konstantin Popović , a onu u ulici poviš gradskog kina, što je nekada služila za bolnicu pa poslije kao Sud za prekršaje , sagradili su Gradaščevići , a posljednji vlasnik od njih bio je Osmanbeg Gradaščević . Doktor Horak je napravio tri kuće i to kuću Ešefa Taslidžića, Ratka Radakovića i kuću u kojoj sada zivi Mersed Trakic . Pomenimo još i zgradu bivše Škole učenika u privredi koju smo skračeno zvali ŠUP . Nju su napravili poznati trgovci i poduzetnici iz porodice Popovića. Poslije austrougarske vlasti dolazi period Kraljevine Jugoslavije koji će trajati dvadesetak godina, ali nažalost, moramo reći da u Gradačcu za to vrijeme nije izgrađen ni jedan poznati objekat. Tek poslije Drugog svjetskog rata, za vrijeme SFRJ u Gradačcu ponovo počinje izgradnja onoga što jednu kasabu pretvara u grad. Prve sijalice su zasjale još za vrijeme Drugog svjetskog rata , odnosno 1943. godine, kada je vojska dovukla jedan agregat i smjestila ga u vatrogasno skladište na zelenoj pijaci, koja se u toba zvala „Kajmak pijaca“ . Iako slabe snage, sijalice su prosjale i radosti nije bilo kraja. Na njegovu struju počeo je raditi i bioskop , a bilo je to 1947. godine. Međutim to je ipak bio samo agregat pa se moralo naći bolje rješenje za elekrifikaciju čaršije. Zato je 1952. godine donijeta odluka da se izgradi dalekovod od Gračanice do Gradačca . Ali ni to ne bi dovoljno, pa opštinska vlast 1962. godine donese odluku da se dovede struja dalekovodom iz Brčkog .
Na taj način stvorili su se uslovi za potpunu elektrifikaciju grada i podizanje industrije. U toku narednih deset godina ili bolje rečeno do 1973. godine nije bilo ni jednog sela ni zaseoka bez struje. U industrijskom dijelu grada izgrađena je Trafo-stanica 220/X sa posadom , što je konačno rješenje za cijelu regiju. Nažalost, u blizini Gradačca izgradi se nekoliko magistralnih saobračajnica, ali ni jedna ne prođe teritorijom Gradačca. Tako pruga Brčko-Banovići prođe preko Ormanice i Špionice, samo 15 kilometara od Gradačca. Pruga Šamac-Sarajevo takođe ne prođe kroz Gradačac. Svi magistralni putevi obiđoše Gradačac, kao što su put Županja-Sarajevo i auto-put Zagreb-Beograd . Zbog takve situacije opstinska vlast donese odluku da se Gradačac vlastitim snagama spoji sa magistralnim saobračajnicama. Kao prvo donese se odluka da se izgradi pruga Gradačac-Modriča što se uradi u periodu 1950-51. godine. Pruga i dalekovodi bili su odlučujući za razvoj Gradačca na svim sektorima. Čaršija poče mijenjati svoju fizionomiju .
Pošlo se rušiti staro i graditi novo. Već 1947. godine krenulo se sa izmještanjem naselja ispod Gradine . Nova zgrada Veterinarske stanice gradi se 1953. godine. Te godine započeta je i gradnja prve stambene zgrade zvane "Mostarka" koja je dobila i svoj vlastiti vodovod preko hidrofora. Zgrada je useljena 1954. godine i to je bio početak gradnje vodovoda koji je izgrađen 1962 . godine. Redaju se zatim drugi događaji koji mijenjaju izgled grada.
Tako je 1964. godine asfaltirana čaršija od Crvene škole do benzinske pumpe na Varoši. Pod Gradinom se pravi partizansko groblje . Srušen je stari hotel, a 1964. godine počinje gradnja novog hotela . Oronula Gradina se renovira i pretvara u "Konak Zmaja od Bosne" . Čaršija poče mijenjati svoju fizionomiju . Gradi se asfaltni put do Ormanice i tako se spaja sa putem Županja-Sarajevo . Put se pušta u promet 1968. godine uz veliko slavlje, a odmah zatim počinje asfaltiranje puteva prema Bos. Šamcu i Modriči . Asfaltiranje puta Gradačac-Gračanica završava se 1978. godine, a u toku je bila i izgradnja puta za Orašje preko Tramošnice . Popločana je rječica Gradašnica i izgrađena dva jezera, Hazna i Vidara .
Pored velikog broja već izgrađenih stambenih zgrada, grade se i nove, poput Stambenog niza iza Hotela i naselja u Potok mahali . Prave se nove zgrade za osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ i „Ivo Andrić“ , kao i zgrada za Srednjoškolski centar . Projektuje se i gradi čitav kompleks objekata Doma zdravlja"Dr.Hamdija Bravo" . Gradi se Sportsko rekreacioni centar kojeg narod prozva imenom "Skenderija" . i gradi moderno banjsko lječilište. Formira se čitava jedna industrijska zona na prostoru ispod Željezničke stanice.
Tu se grade tvornice kao što su: "Namještaj", "Kula", "TMD", "Duhanska", "Razvitak", "Hempro", "Bosna" i "Bosnaprodukt" . Formiraju su preduzeća "Transremont", "Autoprevoz" i "Autobuska stanica" sa gradskim i prigradskim saobračajem . Na području "Etivaže" formira se poljoprivredna stanica "Agrozad" i preduzeće za otkup žitarica "Žitopromet" . Igrađen je mlin za mljevenje žitarica i gradska pekara . Napravljen je silos za skladištenje zitarica, ali je upotrijebljen kao skladište trgovačke robe na veliko pod nazivom UPI "Distributivni centar" . Stvara se jedinstveno preduzeče trgovinom na malo, "Trgocentar" koje otvara prvu prodavnicu "Non Stop" i prvu "Samoposlugu" . Gradi se i prva Robna kuća .
Poljoprivredna dobra se udružuju u preduzeće "Napredak" . Stvara se Radna organizacija "Trebava" koja posluje u sistemu Sarajevskog UP-a . Otvaraju se nove aščinice, ćevabdžinice i slastičarnice . Niču kafići iz čijih bašta dopiru zvuci muzike, pričinjavajući tako ugođaj šetačima na poznatom Gradačačkom korzu . Održavaju se razne spoptske i kulturno-muzičke manifestacije.
KASABA JE POSTALA GRAD
.
A u tom gradu, rekli smo da se prva stambena zgrada zvala "Mostarka" . Jeste li se ikad zapitali, zašto baš Mostarka? Znate li ko su bili prvi stanari te zgrade? Hajde da odgovorimo na ova pitanja, ali prije toga provozajmo se u našem vozilu zvanom "Vremeplov" , sve od Bukve pa do bivše željezničke stanice. Podsjetimo se na sve stambene zgrade u našem gradu i stanare koji su živjeli ili još uvijek žive u njima. Krenimo od nekadašnjeg bazena za kupanje u čijoj blizini su sagrađene tri stambene zgrade, odnosno u novije vrijeme sagrađena je i četvrta, ali zbog njene mladosti ne uvrštavam je u znamenitosti Gradačca. Ostavljam to nekom od nastupajućih generacija, a mi će mo se zadržati na nekim zgradama koje su sagrađene prije rata 1992-1995. godine.
Prva zgrada od Bukve prema čaršiji sagrađena je početkom osamdesetih godina, a među prvim stanarima, bili su:
Đurić Slobodan i Smilja, Meškić Hajro i Rabija, Pirić Azem i Fatima, Gromić Nevresa, Moranjkić Bešlaga i Mutesima, Nikolić Perija i Anđa, Hrnić Osman i Maksida, Kikić Sorajet i Sadeta, Bajramović Vehid i Sadeta. Poslije ovog naselja idemo dalje prema čarsiji.
Druga zgrada od Bukve prema čarsiji sagrađena je početkom osamdesetih godina, a među prvim stanarima bili su:
Vasiljević Spasoje i Luca, Pantelić Gojko i Mira, Bećirević Osman i Ljilja, Dubravac Marko i Anđa, Arandžić Petar i Angelina, Mutabdžić Pero i Dr. Dragica zvana Marija, Huseinpašić Sead i Nimeta, Avramović Jovo i Dragica, Zoranović Mihajlo i Željka.

Treča zgrada od Bukve prema čaršiji sagrađena je početkom osamdesetih godina, a među prvim stanarima bili su:
Miličević Ilija i Stana, Cvjetanović Veselin i Nejra, Alić Nijaz i Senija, matičarka Olgica, Dr.Reuf i Alma, policajac Živko i Ivanka, Čosić Mujo i Šemsa, Mešanović Šefko i Senija.
Četvrta zgrada od Bukve prema čarsiji
sagarđena je 1962 do 63-e godine, a među prvim stanarima bili su: Karaahmetović Raif i Zineta, Stojčević Đuro i Stana, Gradaščević Dževad i Mila, Pavković Miroslav i Dušanka, Čajić Razim i Esma, Đurđević Dobrivije (Doco) i Nada, Mitrović Žarko (Bata) i Anđelka.
Peta zgrada od Bukve prema čarsiji sagrađena je 1962 do 63-e godine, a među prvim stanarima bili su: Mitrović Nedjeljko i Ilinka, Klis Ramo i Sena, Tobić Bogoljub i Marina, Garić Nedžo i Milka, Gligorevic Jela, Petrović Ilija i Spasa, Marić Nedžo i Jela.
Šesta zgrada od Bukve prema čaršiji sagrađena je 1962 do 63-e godine, a među prvim stanarima bili su: Mikić Savo i Dušanka, Skerlić Ivan i Dobrila, Zoranović Jovica i Anka, Tipura Muhamed (Hamić) i Azra, Ibrulj Benjamin kao samac, Delić Mesud i Ksenija.

Zgrada Elektrodistribucije je pravljena 1962. godine kao poslovni objekat, ali na spratu su bila dva stana koja su služila za radnike ove firme. Bili su to: Džaferović Idriz i Senija, Sušić Miroslav i Mirjana, Hečimović Fuad i Vahida, Simeunović Miloš i Ruža.

Zgrada između elektrodistribucije i Crvene škole sagrađena je 1965. godine, a među prvim stanarima bili su: Husenbašić Omer i Hajrija, Ljubibratić Lazija i Jovanka, Macanović Zdravko i Ljilja, Nikić Rade, Softić Mustafa sa porodicom, Hečimović Hazim i Hasnija, Avdić Hazim (Zologija) i Zdravka, Saletović Hazim i Rukija, Čajić Stjepan, Malinović Živko kao samac, Hari i Mila, Kevrić Abid i Sedika, Alimanović Sakib i Olgica, Taslidžić Miralem i Jasmina, Dizdarević Enver i Miladeta, Ferčinović Sabiha i Raif, Janković Stojan i Ruža, Miličić Simo i Ljubica, Filipović Dušan i Joka.

Šumarska zgrada je sagrađena 1959 godine, a među prvim stanarima bili su: Morotko Igor i Dragica, Čičić Marko i Vida, Ibrahimbegović Kemal sa suprugom, Muminović Ćamil sa suprugom, Marević Nikola i Nada, a iseljenjem "Sumarske uprave" koja je bila u prizemlju, stan su dobili Popović Dragan i Devleta.
Zgrada penziono-zdravstvenog osiguranja sagrađena je 1972. godine. Na spratu zgrade imaju dva stana, a prvi stanari su bili Hečimović Hazim i Hasnija, i Čolić Meho sa svojom suprugom.
Zgrada na staroj autobuskoj stanici: Ova zgrada se nalazi preko puta stare autobuske stanice i granići se sa dvorištem Dječijeg obdaništa. U početku su u jednom dijelu zgrade bile poslovne prostorije građevinskog preduzeća "Bosna", a ostalo su bili stanovi. Prvi stanari su se uselili 1974. godine. U narodu je bila poznata po nazivu "Alma" sto je dobila po imenu prvorođene djevočice u toj zgradi. U prvom ulazu stanovali su: Vethić Ranko, Ferčilović Raif i Sabiha, Mitrović Niko i Anđa, Bešić Ismet i Zurijeta, Dragičević Đorđe i Cvijeta, Miličević Stojan i Ana, Šestan Fabijan i Mara, Kljajić Dragan i Ružica, Lazić Jovo i Mara, Kamberović Aziz i Kemija, Sušić Ibro i Novka, kao i Sahačić hajra. U drugom ulazu stanovali su: Mujesić Aljo i Sadeta, Abdulahović Fako i Remza, Haseljić Fedžad i Azijada, Vučković Anto, Petrović Veljko i Vesna, Mihaljević Toni i Živana, Halilović Mehmed i Meliha, Jovanović Miroslav i Stana, Petrović Rade i Sena, Malinović Pero i Jela, Šimić Niko i Spasa, Kikić Jasmin i Asifa. Poslije su se doselili Gradaščević Dževad i Mila kao i Kešan Sead i Paša.
Zgrada Radio stanice je pravljena za vrijeme austrougarske uprave i služila je za različite namjene. U narodu je poznata po imenu Radio stanica jer su u njoj uistinu smještene prostorije gradačačke radio stanice. Ali ne samo radio stanice. Tu je smjesštena i gradska biblioteka "Alija Isaković". Međutim, jedno vrijeme služila je i za stanovanje. Bili su to sljedeći stanari: Angela Kunce, Softić Mustafa, Stefanović Bogomir, Stevanović Dimitrije (Mito) i Hata, Mejremić Fikret, Maksimović Krsto i Ana, Sretanović Marko i Dana, Tipura Adem i Jadranka, Mucić Alija, profesorica domaćinstva Milena, prof. Pavlić Vladimir i Milka i još neki drugi.
Vratimo se sada ponovo u glavnu ulicu i krenimo od Kuće sa dva stana na početku ulice za Bagdale. Ova kuća je pravljena 1950-ih godina i bila je državno vlasništvo, a među prvim stanarima bili su: Valić Anto i Jelena, Antonić Miloš i jedno vrijeme Jancek Miroslav. Kuća je privatizirana i sadašnji vlasnik Šimić Tomo

Zgrada Crvene škole pravljena za vrijeme austrougarske uprave BiH i bila je vlasništvo hafiza Hakije Hadžihafizovića. Poslije Drugog svjetskog rata pretvorena je u osnovnu školu i zbog crvene boje njene fasade prozvana je "Crvena škola". Na spratu ove zgrade jedno vrijeme su stanovali prosvjetni radnici i to: Hodžić Ahmet, Stefanović Jovan, Simić Branko, Šarić Kočo i Kovačević Mehmed.
Gradska pošta je takođe izgrađena za vrijeme austrougarske uprave BiH i bila je vlasništvo Izetbega Jahića. Još u to doba njeno prizemlje je pretvoreno u poslovne prostorije za poštanske usluge. Poslije Drugog svjetskog rata na spratu su jedno vrijeme stanovali Kunić Obrad, Lazarević Jovo i Mihajlović Niko.
Napretkova zgrada je sagrađena 1959. godine i zvala se "Napredkova" jer je služila za potrebe radnika koji su radili u preduzeću "Napredak", koje se inače bavilo poljoprivrednom djelatnošču. Među prvim stanarima bili su: polj. inženjer Terenda Munir, zatim jedan polj. inženjer po imenu Bajro, polj. iženjer Tišma Pavle, polj. inženjer Idrizović Safet i Safija-Sofka, Skakić Senija, Čajič Hatidza, Hanasbašić Ramo, Sendić Alija i Raza, Kukuruzović Emin, Lukić Jovan i Darinka. Jedno kraće vrijeme stanovao je i Mulavdić Kemal.
Zgrada do Napredkove zgrade. Ova zgrada je pravljena 1959-60. godine, a među prvim stanarima bili su: Imamović Teufik sa porodicom, Sendić Munever i Štefica, Kovačević Slavoljub i Esma, Pašalić Ćamil i drugi.
Dom penzionera . Zgrada Doma penzionera pravljena je 1977 godine. Pored poslovnih prostorija izgrađeni su i stanovi za penzionere. Među prvim stanarima bili su: Sušić Zora, Sušić Anto i Ljubinka, Rušidovic Fehim i Zurijeta, Jašarević Hanifa, Pobrić Derviša, Novalić Muharem i Jasminka, Softić Almasa i drugi.

Zgrada službe društvenog knjigovodstva-SDK . Građena je 1969. godine u čijem prizemlju su bili poslovni prostori, a na spratovima stanovi. Među prvim stanarima u prvom ulazu bili su: Gradaščević Safet, Mešanović Jusuf, Jakovac Bogdan, Pašalić Mustafa i Mensura, Varga Tibor i Anka, Radić Aco. Drugi ulaz: Muftić Muhamd i Merka, Ganibegović Reuf, Ilić Svetozar i Julka, Omeragić Osman i Merima, Jerković Petar i Ljubica, Krljuč Nail, Desa - (nastavnica bivšeg SH jezika)
Zgrada u kojoj je bila prodavnica obuce "Borovo" : Građena je 1970-e godine u čijem su prizemlju izgrađeni poslovni prostori. Na pratovima su stanovi, a među prvim stanarima bili su: Delić Mesud i Ksenija, Sarajlić Esad i Derviša, Lukić Milan i Marija, Džaferović Nurija i Ferida, Mijić Jovan i Milica, Avdičević Fehima, Maslić Mara i Nusret, Musić Jusuf i Jasmina, Langer Nevenka, Ćosić Binasa, Đukić Mihajlo i Bahra, Šaljo Arif i Mina (Dževida), Skenderović Enver i Suada.
Tri državne kuće u ulici sa nekadašnjim nazivom "Šakić mahala" .
Prva kuća ima dva stana. U jednom stanu su živjeli Bodiroga Ranko i njegova supruga Dragica, a u drugom Huskić Salko sa suprugom Anicom. Danas je ova zgrada privatizirana.
Druga kuća je služila za stanovanje Mujkić Fuada i njegove supruge Zlate, a poslije njihovog odlaska iz Gradačca, useljava se trgocentrov vozač Beširević Izudin, zvani Makso. Kuća je kasnije privatizirana i u njoj, sa svojom porodicom, sada živi Izudinov sin Ibrahim, poznat po nadimku Bajko.
Treča kuća ima dva stana, a stanari uprvom ulazu su bili Šandor Mira sa kčerkom Sekom, a poslije njih tu je doselio Džalić Branko sa suprugom Danicom. U drugom ulazu stanovao je Bešić Mujo sa suprugom Čamkom. U skladu sa današnjim sistemom i ova kuća je privatizirana.

Zgrada u cijem prizemlju je Univerzalova knjizara sagradjena je 197..... Svojom bočnom stranom okrenuta je prema glavnoj ulici tako da se u njoj nalaze svega dva mala poslovna prostora. Zbog tuzlanske knjižare „Unevarzal“, koja je smještena u jedan od ta dva prostora, u narodu je ostalo uobičajeno da se za tu zgradu koristi naziv „Univerzalova zgrada“. Po svojoj dužini zgrada ima dva ulaza, a među prvim stanarima bili su: Prvi ulaz : Šarkanović Branko i Gordana, Ganibegović Šemso i Gordana, Pleho Hasib sa svojom porodicom, Šibonjić Šefko i Nadira, Hodžić Hamid i Amira, Mutavđić Vojislav i Ljilja, Muratović Ćamili Suada, Iličković Simo i Stana i Lakić Luca i Jozo. Drugi ulaz. Kristić Franjo i Marija, Leutar Tadija i Jela, H.Muhamedović Enes sa svojom porodicom, Đula Dželilković, Mandžić Mandžo i Hidajeta, Supić Nada i Vukašin, Hrštić Muhamed i Hatiđa, Taletović Asija, Šakić Veronika i Jozo, Blagojević Petar i Živka, Segedin Vlado i Dragica i još neki drugi.
Zgrada sa samoposlugom i haustorom:Ova zgrada je napravljane 1968. godine, a medju prvim stanarima bili su: Prvi ulaz: Pastulović Vlado i Kata, Stojčević Vaso i Desa, Lejić Stoja i Ilija, Šarkanović Branko i Gordana, Tuzlak Fahrudin i Šuhreta, Idrizović Muharem (Mušin) i Vasva, Mišić Dragica, Šaldić Enver i Izudina, Jankovis Stojan i Desa, Drugi ulaz: Mihajlović Petar i Gina, Mitrovic Marija, Delić Esad i Šefika, Kukuruzovic Hazim-Žito i Feriha, Živković Đoko i Slavica, Vujanović Pero i Milka, Palestinac Bakir Ismajl i Ramiza, Pušak Marko i ljubica, Ibrahimbegovic Hidajet i Razija.
Zgrada koja se naslanja na zgradu sa haustorom je starija od ove prve. Gradjena je 1963. godine, a medju prvim stanarima bili su: Prva zgrada s lijeve strane građena je 1963. godine, a među prvim stanarima bili su: Prvi ulaz : Hodžić Muhamed i Fikreta, Sarajlić Esad i Derviša, Alibasić Fahro i Zuhra, Emić Fikret i Fikreta, Sarić Sejfo i Fahira, Jašarević Arif i Subhija, Stojčević Anka, Hečimović Fadila, Osmo iz Brčkog, Ljubica, Hadžimuhamedović Raif i Sadija, Divljak Mirko i Milica. Drugi ulaz : Maksimovć Krsto i Ana, Jularać Ivka, Pejić Obrad i Mitra dr. Ristić Jevrosima ginekolog, Hećimović Hazim i Hasnija, Čolić Meho i Rajka, Kevrić Jakica i Ševka, Omerović Hasan i Esma.

Naselje zvano “Potok mahala“ . Ovo veliko naselje nalazi se u pozadini samog centra grada, odnosno sa desne strane ulice poznate kao “Brđani”. Ulaz u naselje počinje odmah pored poznate “Kadričeve” fotografske radnje, odnosno kafića “Stefanel”. Ulica koja vodi u naselje nekada bijaše uska i kaldermisana, tako de je više ličila na potok nego na ulicu, pa narod cijelo naselje prozva “Potok mahala”. Prvi stanari su useljeni 1981. godine medju kojima i pisac ovih redova, ali zbog relativme mladosti izgrađenog naselja nečemo nabrajati sve stanare koji su živjeli tu živjeli. Ostavimo to za neka kasnija vremena.

“Stambeni niz” . Stambneni niz je jedna od največih zgrada koje su napravljene za kolektivno stanovanje ljudi. Sagrađena je odmah iza leđa bivšeg gradskog hotela i svojom dužinom proteže se sve do zgrade u kojoj se nalazi Bošnjačko društvo “Preporod”. Kako se radi o mlađem dobu izgradnje i ovdje će mo izostaviti spisak prvih stanara koji su živjeli u tom objektu.
Zgrada Hotela je sagrađena1964. godine i nije služila samo kao hotel jer je imala dva sprata sa stanovima. Među prvim stanarima bili su: Huskić Safet, Abdulahović Munira (majka advokata Fake Abdulahovića), Dr. Saidović Jusuf i Minka, Dr.Husenbašić Omer i Hajrija, Dr. Segedin Vlado, Dr. Zukić Esad, prof. Alispahić Nijaz i Nisveta, direktor pošte Mihajlović Niko, Haseljić Zehra, predsjednik opštinskog suda Milosavljević Milutin, predsjednik opštine Mitrović Đorđe i Olgica, Dr. Milanković Taslaman, Srpak Milica, sestre Juca i Milica, Marko iz Hempra. Sadašnji stanari su: Dr.Kurčehajić Rasim, Dr. Mutić Sead i Slobodanka (Boba), Advokat Abdulahović Faruk (Fako) i Hajra, Huskić Zlatan, i Novalija Hajro.
Zgrada zvana Popovička : Ova zgrada je poslije Drugog svjetskog rata, odnosno u periodu od 1948 do 1850. godine služila kao Dom za ratnu siročad, a poslije se pretvara u stambenu zgradu. Među prvim stanarima bili su: Šarić Kočo, knjižar Hari čije pravo ime je bilo Haralampije i supruga Mila, Martin Sušić i Zora sa sinovima Antom i Mirom, Pivać Gojko i Ruza sa sinom Savom i kčerkom Mirom, Mulavdić Asif i Behija, Imamović Suad i Hida sa sinom Sadanom i kčerkom Mikicom, Mulavdić Halid i Zora sa kčerkom Snježanom, Stefanović Jovan i Lena sa sinom Borom i kčerkom Vesnom.
Zgrada “Sarajka”, a kasnije poznata kao “Tučina zgrada” . Ova zgrada je građena 1958. godine i druga je zgrada po starini poslije “Mostarke”. Kad ovo kažem, onda mislim na gradnju poslije Drugog svjetskog rata. U narodu je bila poznata pod nazivom “Sarajka”, ali je taj naziv vremenemo izblijedio. Među prvim stanarima bili su: Mlač Rudolf i Vera sa sinom Aleksandrom, porodica Šadić sa dvije kćerke, Biserom i Zlatom, porodica Žuvela kod koje je živio i njegov brat Ivo, Božo Stefanović sa svojom porodicom, Ivica Bule i Jelica kod kojih je živjela i Ivicina sestra Nevenka, Stroski Anatolij, Čekić Rajko i Tonka, Živanović Branka, Stefanović Petar, Valić Anto i Jelena, Pranjić Vinko i Antonija, Milivoje Kunce i Angela, Živkovic Radomir, Subasic Jovo, Alajbegović Muharem sa suprugom i sinom Enverom, Mušović Ibrahim sa suprugom i kćerkama, Suadom, Azrom i Nizarom kao i sinom po imenu Ermegan (Gano), Palata Mustafa i Zarifa, H.Muhamedović Mersed i Razija, Jašarević Muhamed i Sadeta, Bosić Boško i Milena i Isić Fikret (Tučo) i Ivanka.
Zgrada Refleksa je gradjena 1963. godine, a u narodu je bila poznata kao "Zgrada Refleksa", zato što je u jednom od njenih poslovnih prostora bila smještena prodavnica obuće „Refleks“. Danas je poznata po imenu Bošnjačke zajednice kulture "Preporod", prvi stanari su bili: Lopandić Živan, Cvitkušic Vid, Čajić Stjepan sa suprugom, Hadžiomerović Mehmed i Ismeta, Čučuković Milivoje i Milica, Sinanović Fuad i Zuhra, Dragičević Ratko i Jela , Soldin Šerif i Jelica, Kikić Fikret i Rabija, Đuričković Jagoš i Milica i u dograđenom dijelu sa zadnje strane zgrade stanovali su Moring Drago i Seka.

Stara Bolnica (desna strana ulice) Vrijeme gradnje ove lijepe zgrade pripada dobu austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom. Sagrađena je od strane Gradaščevića, jer se pouzdano zna da je bila u vlasništvu Osman-bega Gradaščevića , a on ju je naslijedio od svoje matere Zumrut-hanume , o čemu je pisao i mr. Esad Sarajlić u svojoj knjizi Gradačac sa okolinom u prošlosti. Namjena ove zgrade je bila različita i mnogobrojna, ali mi će mo pomenuti samo neke. Dvadesetih godina prošlog stoljeća u ovoj zgradi je bila smještena Privredna banka DD Gradačac. Vlasnici banke, na temelju dioničkog kapitala, bili su Čedo Popovič i Osman-beg Gradašćević . Poslije je ova zgrada prešla u vlasništvo trgovačke porodice Šakića (Muharem-age i Avdage) . Za vrijeme Drugog svjetkog rata oni je iznajmljuju novim vlastima i u nju biva smještena Partizanska bolnica, formirana 1943. godine. U periodu između Drugog svjetskog rata, pa do danas, u zgradi su se smjenjivale različite djelatnosti. Duže vremena bio je smjšten Dom za ratnu siročad, Sud za prekršaje, Crveni krst, Šah klub i Crveni križ . Ali nije samo to. Ponekad su neke od njenih prostorija služile i za stanovanje. Pomenimo bar nekoliko porodice koje su krače vrijeme stanovale u o ovoj gradi. Bile su to porodice, Bahić Ibrahima, Mitrović Žarke, zvanog Bata i Tipura Muhameda, poznatog po nadimku Hamić.

Tri prizemne zgradice na Malim Brdjanima: (lijeva strana ulice) Prva iz pravca kina . Kukolj Aleksa i Mara, Pivać Gojko i Ruža, a kasnije Čatić Hasan i Hajra, kao i Igračev Vaso i Anka. Druga zgradica. Profesor Prašo sa suprugom, Skoko Miloš i Ljubica, Hodžić Ahmet i Ena, Panić Živko i Mila, Milojković Žarko i Danica. Treća zgradica . Popović Jovo i Rada, Lukić Lune i Ljubica, Lakić Spaso i Ristana, Stankić Drago i Cvija, Lazić Momir i Milodarka.

A sada nastavimo priču sa zgradom zvana Mostarka . Ova zgrada je pravljena 1953. godine i to je bila prva stambena zgrada za kolektivno stanovanje u Gradačcu. Zato recimo koju riječ više o ovoj lijepoj zgradi. Prije svega vrijedno je pomenuti da ja ta zgrada imala i svoje vlastito napajanje sa vodom. Naime, u to doba Gradačac jos nije imao izgrađen vodovod pa je ova zgrada uz pomoć hidrofora napojena sa vodom iz bunara koji je bio u parku u blizini današnjih spomenika palim učesnicima rata. Vodovod je instalirao stanar te zgrade Pavo Kaluža koji je inače bio kvalifikovani vodoinstalater.
Porijeklom je bio Čeh, a u Gradačac je došao iz Brčkog. A sad da vidimo kako i zašto je ova zgrada dobila ime “Mostarka” ? Zagonetno, ali vrlo jednostavno. U to vrijeme tip takvih zgrada gradio se u Mostaru i po jednom od takvih projekata igrađena je i ova zgrada u Gradačcu. Zbog toga je narod i prozva “Mostarka”. Logično, zar ne? Ali nije samo to. U toj zgradi je stanovao jedan Hašim Sudžuka sa svojom suprugom Bahrom, koja je bila toliko lijepa, da i nju narod prozva „Mostarska ljepotica“. Imali su dvije kčerke od kojih se jedna zove Dženana i udade se za poznatog kompozitora i vođu tadašnjeg muzičkog sastava „Bijelog dugmeta“, Gorana Bregovića. Eto, u neku ruku ispade da je Goran Bregović gradačački zet, pa možda jednog dana sa svojom Dženanom posjeti naš grad. A dotle, nama još preostaje da po sjećanju nabrojimo sve stare stanare te zgrade. Bili su to: predsjednik opštine Džemal M.Halilović, sudija opštinskog suda Mehmedović Muhamed, Sudžuka Hašim i Bahra, Šakić Dedo sa suprugom, Gradaščević Dževad i Mila, Bahić Ibrahim i Dada, Sestre Benaković Marica i Katica Kaluža Pavo i Milka, Ćirić Jovica i Dušanka, Jerković Mustafa, Pržulj Slobodan i Zora, Tasliđić Muzafer i Jela, Mijić Ljubica i Milka, Memet Vera, Sitarević Šemun, Bačić Luka i Batina Milan.
Kuća sa dva stana na mjestu gdje je sada “Bambi” .
Na jednoj od najljepših lokacija u Gradačcu , pedesetih godina poslije Drugog svjetskog rata sagrađena je mala stambena zgrada sa dva stana. Kao i mnoge druge stambene zgrade koje su sagrađene tih godina i ova je bila namijenjena za stanovnje naših budućih sugrađana, koji će najvećim dijelom doći iz Republioke Srbije da obavljaju neke od planiranih poslova, “za koje nije balo kadrova u Bosni i Hercegovini” . Tako su se tu uselili Gajić Đoko sa suprugom Anđelkm i Škundrić Ilija sa suprugom Remzom. Kasnije će tu stanovati stanovali prvi šef željezničke stanice Šehić Husein sa suprugom Muhibom.

Vila na Aleji . Ova vila je sagrađena u doba austrougarske uprave Bosnom, a bila je vlasništvo advokata Davorina Đujića. Jedan period za vrijeme Drugog svjetskog rata u ovoj njoj je stanovao Dr. Hamdija Bravo, a poslije rata tu su u jednoj strani stanovali Ungaro Ivo i Ljudmila, a u drugoj Trakić Hasan i Bahrija. Danas je vlasnik jedne strane Trakić Mersed sa suprugom Koviljkom, a druga strana je vlasništvo opštine.

Male kućice na Aleji . Svih pet kuća pored aleje, počev od one u kojoj stanuje advokat Ibrulj Benjamin pa sve do one u kojoj je stanovao Stevo Živković, pravljene su 1950-ih godina.

1. Pavković Miroslav i Marija, Ibrulj Benjamin i Behira. Kuća je danas privatno vlasnistvo Ibrulj Benjamina.

2. Đulbegović Halid i Mira, (Stanovali su u ovoj kuci cijelo vrijeme, od uselenja pa do smrti).
3. Mičić Đoko, Dr. Spasojević Nenad i Ljilja, Stefanovic Jovo i Lena, Sehic Husein i Muhiba, Jasarevic Mustafa i Zlata i Stefanović Jovo koji živi i dan danas, ali kao privatni vlasnik ove kuće.

4. Direktor gumare Lipovćević Đorđe, Oblak Milica, Ungaro Ivo i Mila, H.Muhamedović Mersed i Razija, a u novije vrijeme stanuju Imamović Sadan i Fata, koji su postali privatni vlasnici ove kuće.
5. Živković Stevo i Mara. (Stanovali su od početka pa sve do smrti). Kuća je prodata i trenutno je u fazi renoviranja.

Trgocentrova kuća. Ovo je bila “Trgocentrova kuća” koja je služila za satanovanje njihovih radnika. Na spratu kuće je stanovao Stefanović Mito sa svojom porodicom od koje i sada stanuje njegova supruga Hata sa kčerkom Dejanom. U prizemlju je stanovala Bahić Dada sa svojom porodicom, od kojih danas stanuje njena kčerka Svjetlana sa svojim sinom.
Zgrada bivše Korpare. Ova zgrada je napravljena 1959. godine kao poslaovna zgrada tadašnjeg preduzeća "Korpara", a 1966. godine je pretvorena u zgradu za stanovanje. Među prvim stanarima bili su: Prvi ulaz: Alić Enesa, Lakićević Ratomir, Bošnjak Marijan i Janka, Jukić Drago i Mirjana, dr. Muminhodžić Kasim. Drugi ulaz: Bahić Nadir i Sofka, Lakičević Gojko i Cvjeta, Kevrić Jakica i Sefka, Dzinović Čamil i Fatima. Treći ulaz: Ilić Nikola i Julka, Pivač Gojko i Ruža, Vlado i Branka prezime ne znam, i Karabegović Mudir (Orho) i Mina.
Namještajeva zgrada. Građena je 1963-64. godine. među prvim stanarima u prizemlju zgrade bili su: Topčagić Muradif i Vasva, Bukvarević Nurija i Sena, a na spratu Hodžić Hamid i Amira, Pleho Hasib i Julija. Poslije dolaze Jandriček Kruno i Mirjana, pa kad su se oni odselili onda dolaze Štadler Ivica i Vera, a Kasnije Jašarevic Avdo i Habila te Dedić Nihad i Stajka.
Zgrada gdje je bilo osiguravajuće društvo.
Izgrađena je 1970. godine i sjećam se da su je zvali “Brčanka”. Razlog za to ime nije mi poznat, ali znam da su u njenom prizemlju bile poslovne prostorije Osiguravajučeg društva i da je po tome bila poznata. Ostali dio zgrade izgrađen je kao stambeni prostor, pa je bila poznata i po tome što su tu većinom stanovali radnici Stanice milicije. Među prvim stanarima bili su: Pejić Mika, Čučković Milivoje i Milica, Tomić Bogoljub i Marija, Lakić Gojko i Cvijeta, Šaković Enes i Enisa, Klis Ramo sa porodicom, Sušić Osman sa porodicom, Čustović Zajko sa porodicom, Stanojević Živko sa porodicom, Dananović Aziz i Badema, Džinović Novalija i još nekih samaca.
Zgrada na Varoši. Gradjena je 1964. godine, a medju prvim stanarima bili su: Dakić Luka i Zorka, Marković Pero i Mara, Mehić Senahid i Mejasa, Rušidović Nurija, Bačić Luka i Joka, Bačić Đuka, Ilić Bozo i Ruža, Susić Osman sa suprugom, Babić Ristana, Miličević Lazo i drugi. Ova zgrada je imala i svoj vlastiti bunar koji je bio ispred stana Mehić Senahida.
Zgrada Komunalnog : Goreta Jere i Bela, Mujanović Husein (Mujan) i Hata, a u prizemlju Gradaščević Majda.

Zgrada Mljekare. Zgrada Mljekare je sagađena početkom šezdesetih godina, a ime je dobila po upravo po mljekari koja je u toj zgradi imala svoje poslovne prostorije. U dijelu koji je bio predviđen za stanovanje živjeli su: Huseinbašić Ramo i Fatima, Skakić Senija, Davidović Ilija i Zorka, Konopka Ivan i Ruža. Po prestanku rada Mljekare u tom prostoru, Goreta Jere je imao radionicu za viklovanje motora. Sadašnji novi dio zgrade je u vlasništvu Jašarević Azema.
Kuća Popovića do Mljekare.
Ova kuća potiće iz austrougarskog vremana, a njen vlasnik je bio Popović Vojislav (Vojko). Jedno vrijeme u njoj je stanovao direktor gradjevinskog preduzeća “Bosne” Nikolić Miloš, a poslije je tu kuću odkupio “Trgocentar” za svoje radnike. U jednom dijelu kuće na spratu i sada živi Sadeta (Sada), supruga umrlog Osmanović Halima, dok je ostali dio sprata kao i cijelo prizemlje pretvoren u poslovni prostor u vlasništvu M. Halilović Nesiba. Poslovni prostor je trenutno napušten i nije u upotrebi.
Zgrada uprave prihoda. I ova zgrada potiće iz austrougarskog doba, a bila je vlasništvo Popović Branka. Jedno vrijeme služila je za stanovanje, tako da je 1953. godine tu stanovao prvi fakultetski obrazovan veterinar Huskić Adem sa svojom porodicom, Štadler Ivica i Vera, kao i jedan čovjek kojem se ne mogu sjetiti imena, ali znam da je bio zamjenik komandira policijske stanice.
Dvije zgradice na brdu poviš stare Banje Ilidže . Ove dvije zgradice su građene 1977. godine. Pripadale su “Banja Ilidži” i u početku su služile za stanovanje banjskih pacijenata. Kasnije je Banja pripojena ugostiteljskom preduzeću “Jedinstvo” i radila je samo kao ugostiteljski objekat, a zgradice su izdavane njihovim radnicima kao stanovi. U njima su jedno vrijeme stanovali sljedeći radnici: Suljić Hadžib, Cvitkušić Josip, Kikić Rasim, Peštalić Meksub i Gajčević Stjepan. Za vrijeme rata 92-95 obje zgradice su pretrpjele teška oštečenja, ali je jedna od njih 1996. godine osposobljena sa donatorskim sredstvima i dodjeljena Osmanović Nedžadu i njegovoj porodici.
Dvije zgradice na željezničkoj stanici . Ove dvije male zgrade sagrađene su 1950/52 godine, odnosno u isto vrijeme kad je građena pruga Gradačac-Modrića. Ova zgradica sa bijelom fasadom je bila čekaonica sa biletarnicom za kupovinu karata, a do nje je bila kancelarija za Šefa stanice. Zgradica sa zelenom fasadom je nekada služila za stambeni smještaj šefa stanice i njegove porodice. Radovi na izgradnji pruge su završeni 27.4.1951. godine, kada je stigao i prvi voz u Gradačac. Za šefa željezničke stanice postavljen je Husein Šehić, kojeg će kasnije zamijeniti Sakib Duraković, a među prvim zaposlenim radnicima su bili Ćećez Anđelko, Edhem Gavranović i jedan skretničar iz Kotorskog po imenu Hasan. Tako je naša Provincija u pozadini bila povezana sa ostalim gradovima tadašnje države. Bilo je to prije šezdeset i više godina.

Pruge i željezničke stanice više nemamo. Nemamo ni voza, ali imamo naše vozilo po imenu „Vremeplov“ kojim se provozasmo kroz period u kojem naša kasaba izraste u jedan od najljepših gradova Bosne i Hercegovine. U tom gradu rodiše se pjesnici i književnici, umjetnici i naučnici, sportisti i mnogi drugi veliki i mali ljudi. O mnogima smo već ponešto napisali, neke samo spomenuli, a neke ostavili budučim pripovjedačima o Gradačcu i njegovim ljudima. A ja se polako prbližavam kraju ove priče i dok tražim taj kraj čini mi se da se uvijek vračam na početak koji kraja nema. Je li ovo početak kraja mog pisanja na Blogu ili je ovo samo kraj ove priče. Ponekad se pitam jesu li ove tri godine mog pisanja pronašle put do čitaoca ili je sve bio san u kojem sam sanjao daleku prošlost pokušavajući da se domognem sadašnjosti. O budućnosti i ne mislim. Ona više nije za mene. Ja znam da sam čovjek iz proslošti i biću sretan ako ostanem u sadašnjosti. U njoj imam svoju obitelj koju neizmjerno volim. U njoj imam svoju fameliju, imam vas, svoje prijatelje koje poštujem i cijenim. Zato ću u sadašnjosti i ostati. Samo kad me želja mine zavirit ću u prošlost i novu priču za vas ispričati.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

03.07.2014.

GRADAČAC I NJEGOVI MUZIČKI BENDOVI, IGRANKE NAŠE MLADOSTI – DRUGI DIO



Kad sam počeo pisati o gradačačkim muzičkim grupama u mojim sjećanjima je bilo nekoliko bendova među kojima su svakako bili „Vektori“, „Help“ i „Laste“. Kao da je juće bilo, sjećam se likova Vlade Popovića, Fake Abdulahovića, Ivana Mihaljevića, Hamde (Cicana) Avdića i Bore Jakovca iz „Vektora“, Zatim Zlatana Peleševića, Nurdina (Pikija) Kikića i Šemnuna Sitarevića iz grupe „Help“, kao i njihovog povremenog vokalnog pjevača Zurahida Šakića. Sjećam se gitarista, Fuada Begovića, Esada Klopića, Suada Ahmetaševića, ali i bubnjara Bege (gluhaća) Alimanovića i harmonikaša Nusreta Iskrića iz grupe „Laste“. Ko se još ne sjeća velikog harmonikaša i pjevača sevdalinki, Džavida Pamukovića, kao i popularnog Udvinčić Hajrudina (Hazreta). Naravno da se sjećam i početka karijere mladih muzičara Dinka Delića, Dragana Pavlovića, Vladimira Radića, Seje Huskića, Željka Bošnjaka, Davora Kristića i Njegoslava Lazića. Tu su i samostalni harmonikaši i klavijaturisti Edo Mulabdić,
Čobo Azur i još nekoliko drugih. Ali, nisam mogao ni pretpostaviti koliko je u Gradačcu bilo mladih muzičara koje nisam poznavao. Da ih ne bi pojedinačno nabrajao, krenimo tamo gdje smo stali u Prvom dijelu priče o gradačačkim bendovima, a to je kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prije svega recimo da krajem sedamdesetih godina dolazi do osnivanja grupe "LEX". Grupa je osnovana 1978. godine, a njen osnivač je bio Fuad Mujić. Postava grupe je bila: Fuad Mujić (gitara), Mirsad Bilajac (bubnjevi) i Mato Gagulić (gitara i vokal) .
Kasnije, bubanj je svirao i Boro Jakovac . Nakon dvije godine (1980. godine), Fuad Mujić napušta grupu, a voćstvo preuzima Mato Gagulić. "LEX" je tada bio u sastavu: Asif Mujčić na bass gitari, Hanić Asim na bubnjevima i Mato kao vokal i solo gitara . To je bila novost, jer je do tada band svirao bez bass gitare. Povremeno im gostuje i Nusret Klopić kao vokalni solista. Iza toga u grupu "LEX" (1981. godine) dolazi Dinko Delić (vokal i solo gitara) i band dobija na bogatstvu zvuka. Grupa "LEX" je svirala na igrankama u Gradačcu i okolnim selima: Srnicama, Krčevini, Mahmut Mahali, Tuzlanima, Tramošnici, kao i na gitarijadama u Gradačcu na Luci, ispred OŠ "Ivan Goran Kovačić". Imali su vlastiti prevoz (kombi Ekrema Sejdića) i svoje tehničare (Sabo Pobrić i Salih Milkić) . Vrhunac karijere bio im je nastup na koncertu POP PARADA u Županji 1981. godine.

Grupa prestaje sa radom u zimu 1981-82. godine, kada su Mato i Asif završili srednju školu i otišli na odsluženje vojnog roka. Njih iste godine na kratko zamjenjuje Željko Bošnjak na bass gitari, pridruživši se Deliću i Haniću, ali nedugo zatim grupa prestaje da postoji. "LEX" je svirao, uglavnom, hitove domaće pop-rock produkcije ("Bijelo dugme", "Parni valjak", "Riblja čorba", "Prljavo kazalište", i sl).
Ako se gleda muzički, punk scena u Gradačcu jedva da je ikada postojala. Dogodio se samo jedan band: "Podrumski pacovi" ("Cellar rats") osnovan sredinom 1980. godine. Osnovali su ga (kao što to uvijek biva) školski drugovi: Zoran Kljajić (gitara), Tarik Zukić (bass gitara i glas) i Senad Omeragić (bubnjevi) . Punk u gradu šljive? Da, pod snažnim uticajem angloameričkog punka i pop-rock kritike iz tada popularnog i uticajnog časopisa "Dzuboks", zasvirao je gradačački trio bez osnovnog notnog znanja, ali zato s ambicijom komponovanja vlastitog muzičkog materijala. Tri godine vježbanja dovele su ih do jedva nekoliko nastupa od po petnaestak minuta. Nastupi su održani na prelazu 1982. u 1983. godinu u prostorijama mjesne zajednice Vida kod srednjoškolskog centra i na košarkaškom igralištu na Luci - zahvaljujući podršci njihovog profesora-rockera Dinka Delića i grupe "LEX". I to je bilo sve. Gradačački punk je umro prije nego što se i rodio. Na početku, "Podrumski pacovi" imitirali su sirovi zvuk i jednostavne 3-akordne kompozicije kao što su svirali grupe "Ramones" ili "Sex Pistols". Pseudo-kritički tekstovi su više urlani u mikrofon nego pjevani (baš kako što u panku i treba da zvuči). Ritam je bio krajnje minimalistički ali maksimalno brz, dok su gitara i bas proizvodili kompaktnu buku bez ijednog ukrasnog ornamenta. Naročita pažnja mladih muzičara bila je posvećena tome da se izbjegne bilo kakva referenca na blues-idiom tada nerazdvojno povezan sa glavnim tokovima rock muzike jugoslovenske scene. U drugoj fazi rada, po ugledu na kompleksniji new wawe izraz, band pokušava kanalizirati energiju u jednom tada pomodnom rockabilly zvuku (modernija interpretacija izvornog rock’n’rolla 50-ih godina).
To zakašnjelo pronalaženje sebe bio je ujedno i kraj priče: pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. Ili izraženo komercijalnim jezikom: konačno su postali proizvod za koji, nažalost, nije postojalo tržište. I kao što je u panku uobičajeno bilo provocirati okolinu bez kompromisa, gradačački "Pacovi" oblačili su poderanu odjeću sa bedževima i izazovnim natpisima. Iako bi danas ta punk garderoba bila smiješna po modernim mjerilima (gdje je svaki drugi teenager tetoviran i izboden metalnim predmetima), ta ekstravagantna preobuka je u sezoni 1980-81. bila predmet čaršijske diskusije (kao što su desetak godina prije provokativni bili duga kosa i brada). Drugi ventil za nagomilanu teenagerersku kreativnost je bio izazivanje tadašnjeg (zakonski kažnjivog) verbalnog delikta. Ime banda je mijenjano više puta, a u jednom trenutku buntovnici su se nazivali "Istočni front" (prema njemačkom frontu u II svjetskom ratu) što je u SFRJ bila igra vatrom. Pošto je u new waveu grafički izraz bio jednako važan kao i muzički, izrađeni su "promo" plakati tehnikom kolaža od isječaka iz novina. I na plakatima su se, jedan pored drugog, našli različiti naslovi izazivajući "opasne" asocijacije. Jedan od plakata je glasio: "Inspektori traže posao!" . Plakati su umnoženi fotokopiranjem i pod okriljem noći polijepljeni po gradu. Već sljedećeg jutra su svi plakati bili odstranjeni, a članovi benda privedeni na razgovor u stanicu milicije. Vođa benda, Tarik Zukić , se prisjeća: "Sjećam se da sam tada, čekajući saslušanje, kroz prozor zgrade milicije gledao na hladovinu aleje i ljude koji su upravo išli na jezero da se kupaju (bio je august 1982.) a ja sam propustio kupanje tog dana. Imao sam 16 godina i osjećaj da se nesto upravo završilo, a da još ništa novo nije počinjalo. Vremena su se mijenjala - u trenutaku kad sam jasno spoznao ono što se gledanjem ne može vidjeti." Negdje 1983. godine godine bend, čije posljednje ime: "Ulična brigada" pamte njihovi vjerni i malobrojni obožavaoci, održao je posljednju probu na Brđanima u kući komandira milicije Miroslava Kljajića (Zoranov otac) . Utihnuli su Senadovi bubnjevi kupljeni od Hazima Babure za 300 din. Inače, Babura ih je držao u kokošinjcu i mlađahni "Pacovi" na početku priče morali su te udaraljke prati više od pola sata u jakom rastvoru deterdženta. Iza gradačačkog punka sa početka 80-ih, nažalost, nije ostao nijedan zvučni zapis. Njihovo postojanje može se smatrati za incident, endemski pokušaj presađivanja jedne kulture u drugu skoro sasvim oprečnu. Prema riječima gitariste Zorana Kljajića: "Bio je to, ustvari, jedan nesporazum". Ali prije svega, bio je to poseban način odrastanja u malom gradu koji je, doduše, držao svoje otvorenosti, ali gdje, ipak, nije bilo mnogo slobodnog prostora za teenagere koji su uporno tražili neki vlastiti put .
Sredinom 80-ih godina na muzičkoj sceni pojavljuje se i mladi harmonikaš i klavijaturista Edin Edo Mulabdić .
Rođen je 1970. godine u Gradačcu, a muzikom se počeo baviti tako što je upisao muzičku školu u Gradačcu 1979. godine u klasi nastavnika Stjepana Stjepanovića. Već nakon završene škole počeo je "tezgariti" po svadbama i raznim veseljima. Kao kruna tog perioda u Edinom muzičkom razvoju bilo je sviranje u kulturno-umjetničkom društvu u Gradačcu. Taj angažman je istinski ispunjavao i dograđivao mladog muzičara, jer se radilo o pjesmama i igrama cijele Jugoslavije. To znanje mu je puno pomoglo jer je Edo postao kompletan izvođač muzike svih naroda i narodnosti tadašnje SFRJ. Edin je često nastupao sa orkestrom "Bosanski lonac", gdje su svirali iskusni muzičari, pa je talentovani mladić stalno učio i imao uzor u njima. To su bili nastavnik Šemnun Sitarević, koji je Edinu predavao muzičku kulturu u osnovnoj školi, zatim prof. Dinko Delić,
koji je važio za dobrog i tačnog gitaristu i Kikić Nurdin Piki kao bubnjar. Nakon osnovnog obrazovanja Edo odlazi u Tuzlu gdje je upisao srednju muzičku školu, instrumentalni odsjek za harmoniku kod prof. Zulić Midhata i njegovog brata Miradeta i tu proveo dvije naredne godine. No budući da je pohađao i medicinsku školu, uzeo je to kao prioritet i muziku je zapostavio u drugi plan. Kasnije će se ispostaviti da je mladi Mulabdić bio mnogo uspješniji u muzici nego u medicini. U Tuzli se sviralo po raznim objektima, ali onako fino "na uvce" od stola do stola. Edo je svirao harmoniku, a gitaru Perišic Adnan . Bilo je to nezaboravno vrijeme: srednjoškolci, dobra svirka i druženje "do zore". Po završetku medicinske škole Edin odlazi u JNA na vojno-medicinsku akademiju i pohađa školu rezervnih oficira sanitetske službe. Tu ga odmah primaju u vojni orkestar na Banjici gdje se svirao evergreen, ethno muzika sa naših prostora i onovremenski šlageri. Orkestar je imao i saksofon i violinu kao instrumente koji su bili osvježenje u Edinom sviračkom iskustvu. Vikendom je, čak, svirao i svadbe kada se to moglo organizovati.
Poslije služenja vojnog roka Edo dolazi kući u Gradačac i tada počinje njegov profesionalni angažman. U razne orkestre ulazi kao klavijaturista i svira bass i pratnju sa raznim kolegama: Eso Sivić (gitara),Vahid Hećimović Beganče (harmonika), bubanj Hović Sead Kićo (bubnjar) i vokalni solista Dzavid Pamuković . A prije toga svirao je i sa: Ibraković Seadom (gitara), Ramizom Hrustićem (bass), Ekremom Murathodžićem (bubanj) i vokalnim solistom Mitarom Milakovićem . Sviralo se u restoranima, na svadbama i raznim veseljima, kako to već prilike nalažu. Od restorana mogu se izdvojiti: "Orhideja", "El dorado", "Galeb", "Zvijezda" u Gradačcu, zatim "Medijana", "Dedinje" i "Go-go" u Modriči, te drugi. Rat za nezavisnost BiH, Edina je zatekao u Njemačkoj gdje je osnovao svoj orkestar "Zmaj od Bosne" i u periodu od 1992. do 1998. svirao sa Narsidom Tafićem (bubanj) i Zikrom Lušničkićem (klavijature) .
Nastupali su na koncertima sa estradnim zvijezdama Enesom Begovićem, Ćazimom Čolakovićem, Nihadom Alibegovićem i drugima, jer su tada važili za jedan od boljih orkestara naše narodne muzike na području sjeverne Evrope. Imalu su dobar razglas i kombi i, naravno, odličan repertoar, tako da je to bio vrlo uspješan period njihove karijere. Od 1998. godine Edo Mulabdić počinje saradnju sa braćom Ganić iz Odžaka i po povratku u BiH priključuju se orkestru "Jarani" i sa Halidom Muslimovićem sviraju sve do 2005. Poimenice, to su bili: Emsad Ganić (bubanj), Ezvin Ganić Mrki (gitara) i Edin Ganić (bass) . Najčešće su svirali koncerte po cijeloj Evropi i drugim kontinentima. Taj period smatra se za krunu Mulabdićevog rada jer je svirao od Sydneya do San Francisca, i od Osla i Dublina do Kuala Lumpura i Istanbula. Svirao se repertoar sa ethno muzikom naših naroda, sevdah i novokomponovana muzika. Edo je proputovao razne kontinente i razgledao svjetske metropole, upoznao mnoge ljude - što ga je, prema vlastitim riječima, učinilo produhovljenim čovjekom koji ima široke vidike. Poslije Muslimovića, Edin Mulabdić je sarađivao i sa Hankom Paldum . Edo zna reći kako je gospođa Paldum prava diva, i svirka sa njom pravo zadovoljstvo, jer Hanka fascinira čistoćom glasa i navodi prateće muzičare na svaki naredni ton. Zatim je sarađivao i sa Semirom Cerićem Koketom , a povremeno nastupao i sa Safetom Isovićem, Halidom Bešlićem i mnogim drugim pjevačima sa estrade. Od svih tih sjajnih koncerata Edin izdvaja onaj u Istanbulu sa Hankom Paldum i koncerte sa Halidom Muslimovićem u Australiji, koji se ne mogu zaboraviti. Edo trenutno svira samo iz hobija, jer se povukao zbog poslovnih obaveza koje ga prisiljavaju da ostane kod kuće. A posao muzičara je "na točkovima", u odsustvu i na turnejama po dalekim odredištima. Edo često tvrdi kao "mladić sa iskustvom" da je muzika plemenit poziv, ali da se u našoj zemlji, nažalost, ne cijeni dugogodišnji rad i ulaganje u sebe i kvalitetne instrumente.

Osamdesetih godina je bilo veoma plodno tlo za nastupe muzičkih grupa pa se 1983. godine, u Jelovče selu, osniva grupa "Trn u oku". Osnivač i vođa grupe je bio Jasim Selimović. Svirao je solo gitaru, a pored njega u grupi su bili: Kukuruz Refik-bass gitara, Selimović Nihad-bubnjevi i Kukuruz Osman kao muški vokal. Grupa je izvodila novokomponovanu muziku i egzistirala je otprilike u istom periodu kad je u Jelovče selu osnovana i daleko poznatija grupa „Condor“. Neki od članova iz grupe „Trn u oku“ nastupat će i u „Condoru“, ali krenimo redom.

Grupa "Condor" je osnovana 1984. godine, a sačinjavali su je: Taletović Vehid (ritam gitara), Udvinčić Dževad (bubnjevi) i Udvinčić Nedžad (solo gitara) . U početku, bend je svirao zabavne večeri (igranke), svadbe i ispraćaje regruta na odsluženje vojnog roka. U to vrijeme takve svirke bile su uobičajene u Gradačcu i šire. Godine 1985. grupi se pridružuju još dva člana i to: Kukuruz Refik (bas gitara) i Tokić Safet Bebek (pjevač) .
Tako upotpunjeni sastav širi repertoar, a time osvaja i mnoga mjesta gdje gostuju (Gračanica, Srebrenik, Brčko, Doboj, Modriča, Bosanski Šamac, Vinkovci). Od 1986. godine počinje saradnja sa mnogim popularnim pjevačima i pjevačicama: Miletom Kitićem, Rizom Hamidovićem, Mehom Hrštićem, Enesom Begovićem, Draganom Šaulićem, Zlatom Petrović, Vasvijom, Ljubom Aličićem, Murizom Kurudžijom, Kemalom Malovčićem i drugima. Te pjevače grupa je pratila po salama gdje su organizirani koncerti, proslavama za vrijeme značajnijih praznika, po kafanama i lokalnim festivalima. Grupa "Condor" bivala je sve popularnija među mladima i sve više bila tražena za nastupe zbog velikog broja obožavatelja. Na tim nastupima svirala se novokomponovana muzika, pa je pomenuta grupa odlučila da angažuje još jednog člana Hasanović Džemala Džemu , specijaliziranog za taj žanr. Godine 1988. grupi se pridružuje klavijaturista Lušničkić Zikret Zikro . Iste godine u julu mjesecu, "Condor" odlazi na dvomjesečno gostovanje u restoran "Ficibajer" u Brčkom. Pomenuta petorka, muzicirajući 6 dana u sedmici, pravi odličan posao, čime potražnja za nastupima grupe postaje još veća. U naredne dvije godine nastupaju u istom sastavu svirajući u kafanama, na igrankama i koncertima. Odlaskom na odsluženje vojnog roka Udvinčić Dževada i Zikre, 1990. godine, grupi se pridružuju Husejnović Hamdija (harmonika) i Subašić Hasan koji sviraju do kraja te godine.
Povratkom Dževada i Zikre, 1991. godine, u grupu dolaze pjevač Udvinčić Hajrudin Hazre i pjevačica Munevera . Prvi nastup novog sastava bio je ponovo restoran "Ficibajer" gdje ostaju tri mjeseca. U naredne dvije godine band nastupa uglavnom po kafanama i restoranima na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. Početkom rata 1992. godine članovi "Condora" stavljaju se u službu odbrane domovine. Istovremeno, dok su bili pripadnici Armije BiH na raznim linijama odbrane, dolaze na ideju, zajedno sa borcem i tekstopiscem Kukuruz Himzom , da komponuju patriotske pjesme koje bi podigle moral vojnika. Kada je napad agresora bio najžešći na gradačačku opštinu, u julu 1992. godine, bend snima u improviziranim uvjetima dvije patriotske pjesme: "Sinovi Zmaja od Bosne" i "Ne oplakuj, majko, sina" . Pjesme su bile veoma slušane, pa su ih na nekim lokalnim stanicama emitovali i po 60 puta dnevno. Bend su u to vrijeme sačinjavali Udvinčić Nedžad (bass gitara) i Dževad (bubanj), Selimović Jasim (ritam gitara) i Husejnović Hamdija (harmonika). Snimljene pjesme je otpjevao pjevač Hazre . Može se reći da su na ovim prostorima "Condori" bili među prvima koji su snimali ratne patriotske pjesme. U narednom periodu grupa snima još četiri patriotske pjesme a najslušanija je bila "Sto sedma brigada" . Grupa tada postaje i vojno-instrumentalni sastav 107. brigade. U tom periodu imali su sastav: Vehid, Nedžad, Dževad, Škoro i Hazre , a pomenuti članovi su istovremeno bili i članovi vojnih jedinica. U tom periodu grupa je svirala preko 60 svirki za vojnike.
Vrijedno je pomena da grupa svira 1993. godine na postrojavanju 107. brigade u Biberovom Polju, kada je počasni gost bio predsjednik Alija Izetbegović. Ratne 1994. grupa počinje svirati u restoranu "Mimoza" u Bosanskoj Bijeloj u sastavu: Ramiza Novalić (pjevačica), Hazre, Nedžad, Dževad, Vehid i Škoro , gdje gostuju sa prekidima do kraja rata. Krajem 1994. godine dolazi do zamjene dva člana benda. Umjesto Škore dolazi Azur Čobo (harmonika i klavijatura), a umjesto Ramize dolazi Amela Malkić .Energijom i znanjem novih članova grupa "Condor" doživljava preporod i veliku popularnost pa uskoro cijela Bosna zna za nju. Znanjem i kvalitetom profesora Azura Čobe muzika biva drastično obogaćena, pa su mnogi ugledni muzičari bili česti gosti na svirkama "Condora". U poslijeratnom vremenu grupa ostaje u istom sastavu i osvaja sve kafane gdje su gostovali. Bili su najtraženiji i najskuplji bend takve vrste muzike na Tuzlanskom kantonu.
Posebno treba izdvojiti gostovanje u restoranima "Orhideja" i "1+5" u Gradačcu, gdje su od 1996. godine do 2000. godine dupke punili ove restorane i obilježili to vrijeme svojim muziciranjem. Cijeli bend, a pogotovo pjevači Hazre i Amela, kao i harmonikaš Čobo , doživljavaju veliku popularnost. Pozivi za gostovanje su stizali sa svih strana pa čak i drugih država. Nažalost, 1999. godine već počinje razilazak članova grupe. Mada su novi članovi valjano zamijenili stare (Avdo, Nedžad, Denis) , odlaskom Hazreta u samostalne profesionalne vode 2002. godine, nastupi postaju rjeđi. Od sastava iz ratnog perioda jedini aktivni član danas je Dževad. Na kraju recimo da je grupa "Condor" muzički snažno obilježila osamdesete i devedesete godine muzičke scene Gradačca i Tuzlanskog kantona.

Govorći o muzičkoj grupi „Condor“ spomenuli smo ulogu harmonikaša i klavijaturiste Čobo Azura , a sada recimo nešto više o njemu kao samostalnom muzičaru. Prije svega recimo da je to naš sugrađanin koji se muzikom počinje baviti kao sedmogodišnjak, kada su mu roditelji kupili prvu klavirsku harmoniku. Uporedo s osnovnom školom upisuje Nižu muzičku školu u klasi nastavnika Mileta Stjepanovića . Pored redovne nastave u muzičkoj školi u Gradačcu, od 1985.god. znanje stiče i u Srbiji u klasi prof. Pere Trivkovića i maestra Ljubiše Pavkovića (šef orkestra RTV Srbije). Prvi značajniji solistički uspjeh postiže 1988. godine na takmičenju mladih harmonikaša Jugoslavije, osvojivši prvo mjesto u kategoriji "mlađih juniora".
Na poziv tadašnjeg muzičkog urednika TVSA Jurice Malisa, 1989.godine, po prvi put se predstavlja u muzičkom serijalu kao najmlađi harmonikaš-solista iz Gradačca. Doprinos muzičkoj umjetnosti svoga grada kao klavirista dao je izvodeći po prvi put evergreen muziku na gradini u "Art Clubu" kroz muzičko-poetske večeri (dvoriste Radio Gradačca - ispod sahat-kule) Odlučivši svoju karijeru u cijelosti posvetiti muzici, Čobo odlazi u Tuzlu gdje završava srednju muzičku školu u klasi prof. Nurfete Hasanović , a potom i opšti odsjek muzičke akademije. Krajem 1994. godine Azur Čobo (harmonika i klavijatura) počinje saradnju sa grupom "Condor".
Njegovom energijom grupa se preporodila i doživjela veliku popularnost. Sa Čobom su Condori bili među najtraženijim bandovima u BiH. Pozivi za gostovanje stizali su i iz drugih država. Ozbiljnije audio snimke nekih gradačačkih bendova uradili su članovi orkestra Condor uz Azura Čobu kao solistu harmonikaša. Svoje prve aranžmane Čobo počinje da piše 1996. godine kada objavljuje i brošuru "Muzika harmonike" , kao udžbenik za edukaciju mladih harmonikaša prilagođen instrumentalistima početnicima. Azur tada formira i prvi orkestar harmonika, sastavljen od učenika osnovne i srednje muzičke škole svih uzrasta u Tuzli, Gradačcu i Srebreniku. Orkestar harmonika nije bio nezapažen jer je već na prvim javnim nastupima pokazao interesovanje javnosti i kroz osvajanje značajnih nagrada na području TK ali i i cijele BiH. U to se vrijeme uključuje i u neke arhivske projekte na RTV BiH u cilju očuvanja identiteta NMT i sevdalinke.
Godine 1997. Čobo Azur osvaja titulu „Prva harmonika Bosne i Hercegovine“ u kategoriji harmonikaša seniora. Baveći se uveliko estradnim, aranžerskim i studijskim radom nezaobilazna je bila i njegova saradnja sa istaknutim pjevačima BiH muzičke scene kao što su: Nedžad Salković, Muhamed Mujkanović, Hasiba Agić, Hanka Paldum, Enes Begović, Rizo Hamdović, Šekib Mujanović ,a kao harmonikaš i aranžer ostvario je izuzetno plodnu suradnju sa (rahmetli) Mehom Puzićem.
Inače, Azur je zaposlen muzičkoj školi u Gradačcu kao rukovodilac grupne nastave, a radi i u OŠ Hasan Kikić. Rukovodilac je Kantonalnog Aktiva prof. i nastavnika Muzičke kulture, a radi i kao spoljni saradnik - solistana u studiju BHRT. U slobodno vrijeme Azur rukovodi „Orkestrom harmonika u Gradačcu“ koji je već godinama sinonim za muzičku umjetnost grada Gradačca i vrijedno podučava gradačačku omladinu muzičkim vrijednostima.
Svima je već poznato da je Čobo Azur veliki borac za afirmaciju i opstanak tradicionalne vrijednosti „živog instrumenta“ kao što je harmonika i očuvanja sevdalinke kao autothtonog bosanskog brenda. Taj častan poziv i zahtjevnu ulogu on nastavlja na radu istaknutih muzičara i pedagoga kao što su: Safet Bahic, Ivo Ungaro, Anto Mihaljević, Tomo Budimović, Šemnun Šime Sitarević, Mile i Stjepan Stjepanović te Asim Horozić, koji su odškolovali generacije mladića i djevojaka u plemenitoj vještini muziciranja. Zahvaljujući njima Gradačac je veoma muzikalan grad, grad umjetnosti.

U tom muzikalnom gradu, 80-ih godina pojavljuje se i pjevač Zijad Klopić . Muzikom se je počeo baviti još u srednjoj školi, a njegova porodica je odavno bila poznata po dobrim pjevačima i muzičarima pa je Zijad samo nastavio tu tradiciju.
Nakon mladalačkih nastupa sa lokalnim sviračima, svoj prvi album pod nazivom "Zašto si lagala" objavio je 1991. godine. Početak rata za nezavisnost BiH 1992. godine zadesio ga je u Njemačkoj. Tamo Zijad upoznaje hitmejkera, poznatog gitaristu i kompozitora, Ibru Mangafića . Od tog dana Klopićeva karijera kreće uzlaznom putanjom. Tada počinje i njegova saradnja sa izdavačkom kućom "Nimfa Sound" za koju je snimio još tri albuma. Zijadov album "Gorimo od ljubavi" iz 2000. godine bio je još jedna potvrda njegovog ozbiljnog rada na estradi. Taj nosač zvuka ostvario je dva izdanja - jedno za tržište EU, a drugo za područje bivših jugoslovenskih republika. Zijad nastavlja karijeru saradnjom sa izdavačkom kućom "Renome" iz Bijeljine. Mnogo Klopićevih pjesama njegova publika čuva u fonotekama a mnoge se još slušaju i na radiju i u restoranima širom EU. To su na primjer: "Zašto si lagala", "Gorimo od ljubavi", "Grade moj", "Mejra", "Daleko je Bosna" i dr. Od 1998. godine Zijad živi u Austriji.
Krečući se kroz ovaj muzički vremeplov treba da se prisjetimo i benda "Vitamin C" . Bend je osnovan je 1987. godine u Gradačcu sa postavom: Siniša Kozeljac (solo gitara), Edo Soldin (ritam gitara), Njegoslav Lazić (vokal), Davor Kristić (klavijature) Pantelija (bubnjevi) i Kukuruzović Vedad (bass gitara) . Bili su inspirisani muzikom U2 i tadašnjim jugoslovenskim pop bendovima i muzičarima. Svirali su u to vrijeme moderan pop-rock zvuk i bavili se autorskim radom. Tekstove i melodiju pisao je Njegoslav Lazić, a melodije i aranžman pisali su Edo Soldin i Davor Kristić. Prvu godinu rada su uglavnom vježbali i nastupali na rođendanima i privatnim žurkama. Prvi javni nastup svirali su kao predgrupa u gradačačkoj "Skenderiji" na koncertu "Nemoguće vruće" 1988. godine. A takođe su imali zapažen nastup kao predgrupa modričko-gradačačkoj grupi "Oktopod" u istoj dvorani, iste godine, kada im je kao bubnjar gostovao Senad Berbić iz "Oktopoda" .
U dva navrata snimali su svoje pjesme u studiju u Zagrebu. Godine 1988. snimali su pod imenom "Vitamin C". Tada su već grupu napustili Kozeljac i Kukuruzović zbog obaveza na studijama. A 1989. godine odlaze ponovo u studio u Zagreb kao "Orient Express", kada im se pridružio Dinko Delić kao solo gitarista, aranžer i producent. Delićevo iskustvo i instrumentalno umijeće mnogo je značilo za zvuk benda i pomjerilo zvučnu sliku prema blues i country stilu. Tada je kraće vrijeme sa bandom bass svirao i Marko Leutar . Ova grupa bila je omiljena kod gradačačke mladeži i njihove pjesme rado su bile slušane po kafićima i na Radio Gradačcu. Bend prestaje sa radom početkom '90-ih kada Lazić odlazi u Njemačku, Kristić u Zagreb, a Soldin na odsluženje vojnog roka.
"Jimmy Joyce Rols Royce Band" osnovao je 2005. godine gradačački gitarista i kantautor Edin Muftić. Ali počeci benda sežu mnogo ranije. Krajem '80-ih Muhamed Avdičevići njegov rođak iz Doboja po imenu Mehmed, zajedno sa Abduselamom Batom Abdulahovićem osnovali su garažnu grupu u želji da se vježba i usavršava sviračko znanje. Bato je već imao malo iskustva kao bubnjar jer je odlazio kod Dragana Radaka da uči bubnjeve. Radak je u to vrijeme već svirao u mnogim tezgaroškim bendovima po igrankama i motorijadama i bio poznat kao dobar bubnjar. Muhamed je našao neki stari Amati bubanj u Špionici i oformili su bend kod Muhameda u podrumu porodične kuće u Svircu. Svirali su uglavnom domaće "stvari" starije generacije, ali sa željom da osvježe repertoar. Nakon nekog vremena pridružio im se Edin Muftić Hogar kao gitarista i vokal. Iako nisu imali javne nastupe, već su se družili i svirali za svoju dušu, održali su kontinuitet. Vremenom je Abduselam kupio bolje bubnjeve i počeli su svirati pjesme koje je Edo Muftić skladao. Repertoar je bio svjež a oprema sve bolja i modernija. U to vrijeme bend je napustio Mehmed, ali se pridružio Mirza Softić na bassu. Nažalost, zbog privatnih obaveza članova bend uskoro prestaje postojati u ovom sastavu, a Edo Muftić kasnije okuplja novu ekipu gdje je Bato Abdulahović povremeno svirao kao bubnjar. Nakon rata '90-ih, Abdulahović i Muftić su se aktivno bavili DJ nastupima i učestvovali u nastajanju gradačačke techno i elektronske muzike, skupa sa Fedžadom Mulaomerovićem i Edinom Soldijem . Dakle, nakon tog DJ perioda Edo Muftić, 2005. godine, pokreće sastav sa imenom "Jimmy Joyce Rols Royce Band". U prvoj fazi rada sa njim su svirali Edin Soldin (gitara), Edina Vosanović (klavijature, vokal) i Sanjin Vosanović (bass) .
Nakon kraćeg vježbanja, 2006. godine, uključili su se u internacionalni projekat Balkan Invasion koji je značio zajednički rad mladih muzičara iz Škotske i sa Balkana. U saradnji sa Visiting Arts Creative Collaborations muzičari su dolazili iz grupa: "Orkestra Del Sol", "Scottish Hobo Society", "Danseizure", "Greenman Bluegrass Boys" i, naravno, "Jimmy Joyce Rolls Royce Band" iz Bosne i Hercegovine. U mješovitim ekipama mladi umjetnici su interaktivno svirali spoj muzičkih elemenata elektronske muzike, sevdaha, škotskog folka, hip-hopa i rocka. Tako nastali materijal izvodili su u Edinburghu, Londonu i Glasgowu.
Jedna od tih session grupa bila je u sastavu: Edin Mutfić (harmonika, gitara i vokal), Edina Vosanović (piano i vokal), Sanjin Vosanović (bass i gitara), Edo Soldin (električna gitara), Marcus Britton (kornet truba), Olivia Furness (tenor saksofon), Dan Gorman (harmonijum, sintisajzer i udaraljke), Mikel Krumins (ritmovi i rime), Jack Richold (violina i vokal), Stephen Patterson (konge i udaraljke), Haley Beavis (vokal) i Miroslav Mitrović (riječi) . Na koncertima koje su održali snimljen je tonski zapis pa izdat na posebnom EP (4 track) nosaču zvuka.
Po povratku u Gradačac, Edin Muftić je pozvao na saradnju Dinka Delića želeći da Dinkovo iskustvo u sviranju gitare, aranžiranju i produciranju zvuka iskoristi kao pojačanje. Pripremali su nastup na Zelenkovac Jazz Festu blizu jezera Balkana kod Mrkonjić Grada . Vježbali su u Edinovoj kući u Gradačcu i u avgustu 2006. godine svirali u Zelenkovcu. Sa Muftićem, Vosanovićima i Dinkom nastupio je i Mahir Bostandžija (bubanj) iz Sarajeva. Edinove pjesme, inače bogate harmonijom, bile su ispunjene blues, funk i jazz elementima, a tekstovi su bili pjevani na engleskom jeziku. Muziciranje "Jimmy Joyce Rolls Royce Banda" bilo je vrlo zapaženo i u inostranstvu i u BiH. Nažalost, iz privatnih razloga Edin je napustio muziku i raspustio band početkom 2007. godine.
Baš kao što se u životu dešava, tako i na muzičkoj sceni. Jedni umiru, a drugi se rađaju. Danas u Gradačcu imamo neke nove klince i muzičke bendove koji uveseljavaju sadašnju generaciju, ali i ponekog od starijih zaljubljenika lijepe pjesme i zvuka muzičkih instrumenata od harmonike do klavijature - od mandoline do gitare.
Na kraju ove priče još jednom se želim zahvaliti svom prijatelju, profesoru i muzičaru Dinku Deliću, koji je uradio najveći dio posla kako bi ova priča postala svojevrstan dokument o muzičkoj sceni Gradačca iz vremena u kojem nacionalizam nije bio ničija profesija. Zahvaljujem se i svima drugim koji su mi pomogli da njen sadržaj bude bogat sa podacima i prelijepim fotografijama, a u prvom redu: Zlatanu Peleševiću, Nurdinu (Pikiju) Kikiću, Ivanu Mihaljeviću, Željku Bošnjaku, Džavidu Pamukoviću, Zijadu Klopiću, Hazretu Udvinčiću, Edi Mulabdiću, Azuru Čobi i još mnogim drugim. Ujedno izražavam žaljenje što nisam dobio tražene podatke i informacije za još nekoliko muzičkih ličnosti i bendova koji su ostali nepomenuti. Takođe mi je žao što nisam uspio prikupiti podatke ni o brojnim izvođačima gradačačke DJ scene. Tu je trebalo ispričati priču o: Hamiću Tipuri, Vesi Cvjetinoviću i Slobodanu Gariću, Fuadu Begoviću, Miletu Bakoviću, Dušanu Mitroviću Pišti, Goranu Švaljugi Đulbegoviću, Vladimiru Radiću Vlajki, Bojanu Bahiću Bokiju, Darku Mičiću i Dževadu Topčagiću Landri, Musi Deliću, Šemsi Ramiću i Nikoli Stojčeviću, Abduselamu Bati Abdulahoviću, Edinu Soldiju, Edinu Muftiću Hogaru, Fedžadu Mulaomeroviću i dr. Nadam se da će to uraditi neko od budućih pokoljenja i na taj način otrgnuti mnoge fragmente naše mladosti od zaborava.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Pošalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića
138. Ko je bio Prof.dr.sc.Mustafa Imamović
139. Pisac i historičar, mr.sc. Esad Sarajlić
140. Jesmo li prepoznali umjetnika, Zada Pazalja Šahdanović
141. Naše gore list-Pisac romana, Senad Imamović
142. Kako sam postao "Đokista"Kikić Jasmin iz Gradačca
143. Dinko Delić, muzičar i pjesnik koji svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
603373