Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


22.03.2015.

VERA I RUDOLF MLAČ



Vera i Rudolf Mlač doselili su u Gradačac 1958. godine. Svoju radnu aktivnost proveli su u Gimnaziji „Hasan Kikić“, osnovnoj školi poznatoj po nazivu „Crvena škola“ i u osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu. Vera je predavala francuski, ruski i njemački jezik, a Rudolf fizičko i tehničko vaspitanje. Vera (Malašenko) Mlač je rođena 12. aprila 1920. godine u Rusiji, Simferopolj na Krimu. Bila je šestomjesečna beba kada su zbog revolucionarnih događaja u Rusiji njeni roditelji izbjegli sa Krima u Srbiju. Rudolf Mlač je rođen 18. maja 1915. godine u Solkanu kod Nove Gorice u Sloveniji. I on je izbjegao zbog ratnih događanja i rastućeg italijanskog fašizma u tadašnjoj Sloveniji.
Sa Verom se sreo i upoznao u Zrenjaninu. Radili su zajedno na željeznici. Godine 1945. rodio im se sin Aleksandar (Saša) . Poslije završetka Drugog svjetskog rata premješteni su u Novi Sad, a potom u Sarajevo, odnosno u Vogošću gdje je bilo sjedište Više škole koja se zvala Željeznički tehnikum. Dvije godine kasnije, tačnije 1947. godine zajedno sa tom školom prebačeni su u Pulu. Pula je u to vrijeme, odnosno nakon odlaska Italijana, bila skoro prazan grad koji je naselilo nekoliko hiljada đaka Tehnikuma iz cijele Jugoslavije.
Škola željezničkog tehnikuma u Puli se ukida 1952. godine i bračni par Mlač se, kao bosanski kadar, rasporedjuje u Bos Petrovac, u Nižu realnu gimnaziju. Iz Bos. Petrovca odlaze u Piskavicu kod Banja Luke, a 1958. godine se javljaju na raspisani konkurs gradačačke Gimnazije i osmogodišnje škole koja se popularno zvala Crvena škola.
Šta reči o ženi koja je govorila tri jezika. Ja je pamtim iz osmogodišnje škole kao svoju nastavnicu ruskog jezika. Bila je stroga, ali veoma pravedna nastavnica. Gramatika ruskog jezika nije nimalo jednostavna, ali ona je bila strpljiva i uporna u nastojanju da učenici prvo nauče gramatiku koja je osnov pravilnog izgovora. I danas se sjećam školske table sa gramatičkim pravilima ispisanih njenom rukom. Pored ruskog, posebno je voljela francuski jezik, a ljubav prema tome jeziku prenijela je i na učenika gradačačke gimnazije, kasnije poznatog književnika Mirka Marijanovića. U privatnom životu, poput mnogih drugih žena, bila je domaćica i majka. U slobodno vrijeme besprijekorno je radila vilerove goblene, heklala zavjese i stoljnake. Ali ne samo to. U mladosti je svirala klavir i satima sjedila rješavajući matematičke probleme.
Rudolf je bio nastavnik fizičkog vaspitanja i odmah po dolasku u Crvenu školu preduzeo je aktivnosti na uredjenju školskog dvorišta kao sportskog terena. Kao sportski radnik i naročito je bio aktivan u tadašnjem sportskom društvu pod nazivom DTV „Partizan“. Gimnastika mu je bila uža specijalnost, a tu ljubav je prenio i na Vladimira Peleksića, zvanog Keke, koji će kasnije postati trener gimnastičarske reprezentacije tadašnje Jugoslavije.

Malo je ljudi u Gradačcu znalo za njegov hobi kojim se bavio za vrijeme slobodnog vremena kod svoje kuće. Bio je to duborez u drvetu kojim se Rudolf počeo baviti iz radoznalosti. Mnoštvo je izrezbarenih slika i raznih predmeta u drvetu koji su krasili njihov stan. Posebne vrijednosti bila je jedna stalaža za knjige koja je imala prostore za radio i TV aparat. Svom sinu Saši napravio je krasne skije koje su ostale za pamćenje. Njegova velika ljubav bio je legendarni automobil sa popularnim nazivom „Folcika“. Poslije svake vožnje Folcika je obavezno bio opran i smješten u drvenu garažu koju je porodica Mlač imala u dvorištu iza zgrade. Zimi nije nikada vožen. Čak šta više, sa njega su skidani točkovi i poturani drveni kladići na kojima je Folcika prezimljavao zimu. Subotom bi Rudi (tako smo ga zvali od milja) oblačio bijelu košulju i odijelo. Tako obučen satima je bio u garaži, brisao prašinu sa njega, sjedio u njemu i slušao vijesti. Uživao je u svom malom svijetu koji je čitav stao u njegovog Folciku.

Nedjeljom je sa suprugom Verom izlazio u šetnju. Oboje su bili zaljubljenici gradačačke aleje. Pout mladih parova brojali su kestenove i rukama dodirivali njihove spuštene grane. Na Varoši bi skrenuli prema jezeru „Hazna“, obišli bi ga asfaltnim putem i uskom stazom koja je vodila prema izvorištu „Točak“. Prošli bi kroz mahalu „Svirac“, spustili se pored stare Gradine Husein kapetana Gradaščevića i zaputili prema svom stanu koji je bio u strogom centru grada. Iako su se družili sa mnogim našim sugrađanima, posebni prijatelji su im bili Ivo i Ljudmila Ungaro, Mehmed Kovačević, susjedi Ivica Bule i Šadići, a naročito Anto i Jelena Valić.

Kako život nije vječan, tako su umrli i naši sugrađani Vera i Rudolf. Prvo je umrla Vera i to nakon teške bolesti 1979. godine. Rudolf je jedno vrijeme živio sam, a poslije se oženio sa Andjom Simić iz Skugrića. Sa njom je za vrijeme poslednjeg rata boravio u Srebreniku, a zatim u Ljubljani. U Gradačac se vratio 1999. godine, a već naredne 2000. godine je umro.

Sahranjen je u Gradačcu pored svoje Vere, a njihov grob posjećuje sin Aleksandar, koji živi u Sloveniji. Povremeno navraća u Gradačac, u stan kojeg je naslijedio od svojih roditelja. Godine 2014. imao sam priliku da sa tim čovjekom, uz kafu posjedim u bašti Kaffe Bar Cinema. Zahvaljujući njemu, iznosim većinu ovih podataka sa željom da i na ovaj način otrgnem od zaborava ove vrijedne ljude, roditelje i prijatelje, preteče gradačačkog obrazovanja i sporta, Veru i Rudolfa Mlač
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

15.03.2015.

BRAČNI PAR ANGELA I MILIVOJE KUNCE



Onaj ko se odluči pisasti o ljudima preuzima na sebe vekliku odgovornost da ono što napiše bude istinito i argumentovano. Sam izbor ljudi o kojima neko piše je njegova lična stvar i procjena da su oni zaslužni njihovog pomena. To nikako ne znači da neki ljudi nisu više zaslužniji i o n jima će vjerovatno pisati neko drugi. Moje današnje pisanje biće posvećeno bračnom paru Angele i Milivoja Kunce, sa posebnim osvrtom na rad i djelo Agele Kunce.
Zato ovu priču poćnimo sa odgovorom na pitanje ko je bila Angela Kunce, po čijem se je imenu dugo godina zvalo dječije obdanište u Gradačcu. Prije svega recimo da je Angelino djevojačko prezime bilo Klun i da je rođena 1913. godine u Ribnici koja se nalazi u jugoistočnom dijelu Slovenije. U Gradačac je došla 1941. godine da bi u to ratno vrijeme radila kao prosvjetni radnik matematike i biologije u tadašnjoj Građanskoj školi trgovačkog smjera. Bila je to škola u koju su se upisivila djeca poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole. Treba znati da u to vrijeme još nije bilo pune osmogodišnje škole. Za vrijeme rata Angela je cijelo vrijeme bila pristalica i saradnik Narodno Oslobodilačke Borbe. Odmah po završetku rata u Gradačcu se osniva Niža Realna gimnazija u trajanju od tri godine, u koju su se takođe upisivala djeca poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole. Školske 1951/52 godine u Gradačcu se po prvi puta otvara puna Gimnazja kao srednja škola u trajanju od četiri godine. U nju su se mogla upisivati djeca koja su završila Nižu Realnu Gimnaziju kao i djeca koja će kasnije završavati osnovnu školu u trajanju od osam godina. Za njeno osnivanje i daljni razvoj, između ostalih, najzaslužnija je i naša Angela Kunce, koja postaje i njen direktor. Škola dobiva ime po književniku Hasanu Kikiću, a njegova bista se postavlja u dijelu poluokruglog dvorišta ispred škole. Bista je rad vajara Mirka Ostoje, a spomenik zajedno sa bistom otkrio je književnik Ivo Andrić. Iz tog vremena potiče i njegova poznata rečenica „Ovdje se morao roditi pjesnik“ , koju je izrekao na zidinama Gradine odakle je gledao panoramu grada okićenu probeharalim vočnjacima.
No, vratimo se Angeli i recimo kako je bila vrlo zahtjevna i kritična osoba. Od svih i svakog je tražila rad i punu odgovornost za vlastita djela. Tražila je perfekciju i meliorizam u svemu, što je bilo u skladu sa prirodom društva koje se gradilo poslije 1945. godine. Niko od Angele nije dobivao samo komplimente. Svakom je otvoreno kazivala svoja mišljenja, a to su velikim djelom bile kritičke opaske i ocjene. Međutim ko ju je bolje poznavao znao je da to nije bio rezultat njene zle namjere ili puke strasti da protivuriječi, već odraz njene velike odgovornosti i odanosti prema istinama u koje je vjerovala, zabrinutosti za svakodnevni napredak, kao i poštovanje prema onima koji su tražili njeno mišljenje. Razgovarala je sa roditeljima svojih učenika otvoreno i kritično. Interesantno je da joj ovi nisu zamjerili, što je kod mnogih roditelja inače česta pojava. Na protiv! Oni su prihvatali ono što im ona kaže i vjerovali da drugačije ne može biti. Između njih stvorilo se jedno ogromno povjerenje i obostrano poštivanje.
Udala se za ing. agronomije Milivoja Kunca, čovjeka koji je rođen 1912. godine u Sisku, Republika Hrvatska. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije radio je na Poljoprivrednom dobru koje se zvalao „Petar Mrkonjić“ u Modrići (Filomena), a kasnije Dr. Mujbegović. Kao simpatizer NOR-a bio je uhapšen od strane Nijemaca i odveden u logor. U poslijeratnom periodu sudbina ga je dovela u Gradacac gdje je upoznao Angelu i s njom se oženio.
Zajedno sa Angelom jedno vrijeme je radio kao profesor u Gimnaziji i bezgranično je vjerovao u preporoditeljsku moć obrazovanja i nauke. Oboje su vjerovali da je završetkom Drugog svjetskog rata oslobođen prostor za opšti progres tadašnjeg društva čiji je kruncijalni dio bilo školovanje ljudi i prodor nauke u život. Pripadali su vremenu koje je vjerovalo da će samo naučni pogled na svijet i stručnost donijeti preporod zemlji i narodu. Zato su oni svoj poziv prosvjetnih radnika doživljavali kao vrlo odgovornu zadaću i uzvišenu misiju, kojoj se mora dosljedno i istrajno služiti.
Ovozemaljski kraj bračnog para Kunce bio je veličanstven po svojoj dirljivoj jednostavnosti i neposrednosti. Angela je umrla iznenadno i prerano 1968. godine u 55. godini života. Da je tako duboko urasla u gradačačku sredinu, vidjelo se i po njenoj veličanstvenoj sahrani kakvu Gradačac nije zapamtio. Grad je bio tijesan da primi sve one koji su željeli da prisustvuju. Dok je čelo pogrebne povorke ulazio u gradsko groblje njen kraj se još nalazio na aleji u dijelu Varoši. Bilo je razumljivo što su na tu sahranu došli njeni mnogobrojni đaci, kolege iz prosvjete, prijatelji i saradnici, ali je zapaženo kako su se tu našle i stare nene iz gradskih mahala koje inače rijetko iz kuće izlaze. I one su se osjetile pozvanim da dođu i isprate najvoljeniju prosvjetnu radnicu toga vremena. Sahrana je prerasla u masovan izliv ljubavi i pijeteta prema jednom pokojniku koji je rođen u dalekom nepoznatom kraju i koji živima ne ostavlja nikakva materijalna bogatstva, već samo dobar obrazac života i znanje koje je prenijela na mlade.
Pošto nisu imali potomaka Milivoj je ostao sam. Punih 28 godina hranio se u kući Mate Jurića, u istoj onoj kući u kojoj je stari apotekar Hans Weyss živio trideset godina. Milivoj je radio sve do penzionisanja, a potom gradskim vlastima predao ključeve porodičnog stana. Gradskoj biblioteci poklonio je svoju i Angelinu biblioteku od oko 4.500 knjiga. Smatrao je to svojom ljudskom obavezom. Povukao se u dom za stara lica u Đakovu, gdje je dočekao i smrt. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je u Gradačcu pored svoje Angele.
Neka ova priča bar za trenutak vrati sjećanja na postojanje bračnog para Angele i Milivoja Kunce.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević
10.03.2015.

GRADAČACKI APOTEKAR HANS WEYS



Već duže vrijeme razmišljam kako da započnem pripovijedanje o jednoj ljudskoj veličini kao sto je bio Hans Weys. Kako napisati priču o posebnom čovjeku koji je imao čudnu sudbinu i neku svoju strašnu tajnu koju je nosio još iz Drugog svjetskog rata, iz logora Jasenovac. Nimalo lak posao, ali ipak krenimo od nekog, meni poznatog početka. Hans Weys je bio Jevrej, rođen 1914. godine u Beču. Otac mu se zvao Otto, a ime majke mi nije poznato. U naš Gerdačac je prvi puta došao aprila 1947. godine. Prije toga bio je u Zenici. Bilo je to doba kad se državnim dekretima distribuirao odgovarajući kadar. Hans je bio magistar farmacije i kao takav raspoređen je za apotekara gradačačke apoteke. Da ova priča ne bi išla isuviše brzo zastanimo malo i recimo ko je sve od apotekara u Gradačcu bio prije nego je došao Hans Weys. Nije ih bilo puno. Prvi apoptekar u Gradačac je došao za vrijeme austrougarske vlasti. Bio je Slovak i zvao se Mihael Hodža. Ovo prezime mu sigurno nije bilo pravo i pretpostavlja se da ga je uzeo kako bi bio pristupačniji narodu koji je nekoliko stotina godina proveo u Osmanskom carstvu. Kako su tadašnji prihodi apotekara bili mali, većina njih se bavila dodatnim poslovima. Tako je ovaj apotekar imao pecaru rakije u naselju koje će po toj pecari dobiti i ime Rakija. Radio je u Gradačcu sve do 1920. godine, kada se vrača u Slovačku, a njegovu apoteku preuzima Jevrej Artur Kraus. Po izbijanju Drugog svjetskog rata Artur Kraus odlazi u partizane, a apoteku preuzima Nijemac Vajlshrog. Po završetku Drugog svjetskog rata Vajlsrhog je protjeran, a apoteka prelazi u državno vlasništvo. I tada dolazi čovjek iz naše priče po imenu Hans Weys. Bilo je to 1946. godine. Došao je sam, bez roda i poroda.

Došao je sa tugom u srcu zbog onoga što je preživio u logoru Jasenovac, ali sa voljom, ljubavlju i znanjem apotekarskog poziva. Preuzeo je rukovođenje gradskom apotekom u vrijeme kad su se mnogi lijekovi prema receptima ljekara pravili u apotekama. Sa njim je godinama radila apotekarska pomoćnica Čolić Ajša. Bili su tandem za pamćenje. Apoteka je bila zasebna opštinska jedinica sve do 1960. godine, kada je prešla u sastav Doma zdravlja. Sedamdesetih godina dolazi još jedan dipl. farmaceut, Palestinac po imenu Mustafa Ugabi. Ubrzo pristiže i dipl. farmaceut Suada Muratović, kao i dipl. farmaceut Ljerka Ilinčić. Nedugo poslije toga, odnosno januara 1976. godine, sa navršenih četrdeset godina radnog staža i trideset godina provedenih u Gradačcu odlazi u penziju Hans Weys. Dom zdravlja mu je napravio ispraćaj dostojan čovjeku i zdravstvenom radniku kojeg su svi u gradu cijenili i poštovali. Te godine, sve do mjeseca oktobra stari Hans je šetao gradačačkom čaršijom i parkom ispod kule Zmaja od Bosne, a onda spakovao stvari i odluči da svoje stare dane, opet bez roda i poroda, provede u staračkom domu Lavoslav Schwarz, vlasništvo židovske zajednice u Zagrebu. Tužan je bio njegov rastanak od grada i ljudi koje iskreno zavolio.

Svom dugogodišnjem stanodavcu Mati, gradačačkom matičaru, ostavio je novu termoakumulacionu peć br.6, a njegovoj kćeri Mirjani bogatu biblioteku i magmnetofon sa gramofonom. I svojoj domaćici Mandi, kod koje se godinama hranio, poklonio je novu mašinu za pranje veša. Takvu mašinu poklonio je i svojoj pomoćnici Ajši koja mu je cijelo vrijeme bila desna ruka u apoteci. Na dan svog odlaska kupio je dvadeset bombonjera i pred gradskim parkom, držeći ih u naramku, darovao onim građanima koji su u tom trenutku naišli pored njega. To je bilo poslednje opraštanje starog Hansa od voljenog grada i njegovih ljudi koje je tri decenije nesebično liječio. Od tada gradačački park je ostao pust za jedno viđenje, za jednog neumornog šetača koji se nikada nije odvajao od knjige i prirode. Umro je, ali na žalost ne znam kada, baš kao što ne znam da li iko posjećuje njegov grob. Jedino što znam je to, da je poslije Hansovog odlaska iz Gradačca ubrzo otišao i apotekar Mustafa Ugabi. Vratio se u svoju Palestinu vodeći sa sobom i jednu našu sugrađanku koju je prethodno oženio. Od tada u apoteku su pristizali farmaceuti nove generacije. Bili su to: Muftić Biljana, Bajramović Hidajeta, Tokić Sejfudin, Osmanlić Indira, Hanić Maksida i Sahačić Sretenka. Poslije rata pristže i Topčagić Selma. To je doba kada se masovno počinju otvarati privatne apoteke.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

10.03.2015.

POČETAK KRAJA KOJI TO NIJE NI BIO

....

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 03/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
436043