Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Bosno, zemljo - rodni zavičaju






VIDEO:
Djevojko lijepa šljivu oberi




17.05.2015.

BRAĆA TIPURE



Kao što majka Melek-hanuma tri sina Gradaščevića imaše, koje poimenićno Murat-beg, Osman-beg i Husein-beg, zvaše, tako majka Hava tri sina rodi kojima imena, Adem, Abdulah, i Muhamed, nadi . Iako je ova rečenica pomalo epski nadahnuta, priču nastavljam kao jedno historijsko pripovijedanje o ljudima koje u znamenitosti Gradačca uvrštavam. O sinovima Gradaščevića već je dovoljno toga napisano i o njma puno znamo, ali o sinovima Have i Muje Tipure znamo malo ili nimalo, u svakom slučaju nedovoljno za zasluge koje im Gradačac duguje. Njihov otac Mujo rođen je u Podgoranima kod Mostara, a majka Hava u poznatoj porodici Kulenovića iz Kulen Vakufa. Iz te bračne kombinacije “Hercegovina-Krajina” rođena su tri kršna sina. Svoj brak započeli su u Sremskim Karlovcima, ali obzirom da je Mujo radio u žandarmeriji, po potrebi službe je često mijenjao mjesta prebivališta, pa je najstariji sin Adem rođen u Novom Sadu, sin Abdulah u Odžaku, a najmlađi sin Muhamed u Gradačcu. Kad je u pitanju Abdulah, poznat kao Braco, treba istači kako je sticajem okolnosti rođen u Odžaku. Naime, 1942. godine njegov otac Mujo je po službenoj dužnosti dobio mjesto žandarmerijskog narednika u Gradačcu. Ubrzo poslije njegovog dolaska, na put je krenula i njegova supruga Hava. Obzirom da je bila u devetom mjesecu trudnoće, zbog poroda se privremeno morala zadržati u Odžaku, gdje rođen Abdulah (Braco). Petnaestak dana poslije toga stigla je u Gradačac. Obzirom da je to bilo ratno doba, u Posavini dolazi do formiranja Posavskog odreda, (kasnije Trebavsko-Posavskog odreda, gdje je Mujo postavljen za Komandanta Trećeg bataljona. Kako se po završetku rata nije pojavio među živima, po Rješenju zvaničnih vlasti Gradačca, konstatovano je da je 1944. godine zarobljen od strane Nijemaca prilikom Sedme neprijateljske ofanzive. Na osnovu toga rješenja, u postupku pred tadašnjim Sreskim sudom Gradačac, proglašen je umrlim. Međutim, po kasnijim saznanjima članova porodice, utvđeno je da je Mujo nakon oslobođenja Dervente, aprila 1945. godine bio kod tamošnje famelije i da je odatle upućen u borbu za oslobađanje Odžaka, gdje je navjerovatnije i poginuo.
Njegova supruga Hava je ostala živjeti u Gradačcu, gdje je i umrla 2001. godine. Priču o njezinim sinovima pišem njoj u pomen, a započinjem je sa najstarijim sinom koji se zvao:

TIPURA ADEM
Kao što smo već pomenuli Adem je rođen u Novom Sadu, a bilo je to 10. 10. 1940. godine.
Osnovnu školu je završio u Gradačcu, a Srednju ekonomsku i Višu upravnu u Tuzli. Oženio je lijepu Jadranku Ferjančić slovenačkog porijekla rođenoj u Tuzli. Sa njom je dobio kčerku Ademiru (Adu) i sina Danijela (Daneta) . Gradačačani pamte Jadranku i Adema po dugim noćnim šetnjama od Robne kuće do Varoši i natrag. U neku ruku bili su simbol bračne zajednice. Adem je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Tvornici Motornih Dijelova, TMD – Gradačac.

Poslije rata je jedno vrijeme radio kao Inspektor rada, a onda je postavljen za dirktora Centra za kulturu i informisanje. Zbog zdravstvenih problema imao je operaciju srca i to je bio razlog da se penzioniše. 2001. godine sa suprugom Jadrankom nastavi život na američkom kontinentu, u zapadnom dijelu SAD-a, California. Kasnije im se pridružio i sin Danijel, a kčerka Ademira i danas živi u Bihaću.
Sudbina je htjela da Adem, prilikom prve posjete Bosni i Hercegovini 2008. godine, iznenada umre i bude sahranjen u svom Gradačcu. Vratimo se sada Ademovim društveno-korisnim aktivnostima, a naročito sportskim, po kojima je bio poznat, ne samo u Gradačcu već i na širem području. Prije svega bio je to fudbal, kojeg je Adem aktivno počeo da igra još za vrijeme Srednje ekonomske škole u Tuzli, gdje je kao kao junior igrao u fudbalskom klubu “Sloboda” . Poslije završenog školovanja vratio se u Gradačac i postao standardni igrač fudbalskog kluba “Zvijezda” .
Kao Zvijezdin strastveni navijač i danas se sjećam sjajnih Ademovih prodora po lijevom krilu i još boljih centar šuteva prema golu prtivnika. Bio je poznat po svojoj izuzetnoj brzini. Po okončanju fudbalske karijere postao je jedan od napoznatijih Zvijezdinih trenera. Sa njim na čelu Zvijezda je 1978. godine ušla u Republičku ligu, što je u to vrijeme bio visok rang takmičenja.
Pored fudbala, Adem je bio strasveni šahista, što je manje poznata činjenica za mnoge naše sugrađane, jer šah je ipak sportska disciplina koja se pratila u užem krugu šahovskih zaljubljenika. Bio je 22 godine član Šahovskog kluba “Gradačac” i učestvovao je na mnogobrojnim šahovskim turnirima. Nosilac je šahovske titule II kategorije. Pored sportskih aktivnosti, vrijedno pažnje je istaći činjenicu da je Adem, šezdesetih godina 20. stoljeća, bio Predsjednik Opšinskog Komiteta Saveza Omladine Gradačac.
Obavljajući tu funkciju pokrenuo je aktivnost na izgradnji Omladinskog doma, za čiju izgradnju je omladina prihvatila obavezu da na gradačačkoj ciglani lično učestvuje u proizvodnji cigle, koja je trebala biti upotrijebljena za izgradnju doma. I kao što to obično biva, neko drugi je zloupotrijebio omladinu i od te cigle je navodno izgrađena jedna seoska osnovna škola. Da bi umirili razočarane omladince, opštinsko rukovodstvo je donijelo odluku da se Šakića kuća dodijeli omladini što će postati prvi omladinski dom u Gradačcu. U poslu na uređenju prvog Omladinskog doma naročito se iskazao Ademov brat Muhamed, zvani Hamić, ali i drugi njegov brat Abdulah, poznat po nadimku Braco. O opremanju i uređenju omladinskog doma biće više riječi kasnije.

TIPURA ABDULAH – BRACO
Braco je rođen 15.06.1942. godine, a već smo opisali kako je to sticajem okolnosti bilo u Odžaku. Djetinjstvo je proveo u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Već u ranom djetinjstvu pokazuje sklonost i talenat za slikarstvo, pa nakon osnovne škole upisuje Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, odsjek za slikarstvo u klasi profesora Voje Dimitrijevića.
Nakon toga školovanje nastavlja na Pedagoškoj akademiji, na odsjeku za likovnu umjetnost, koju završava 1965. godine. Nakon završenog školovanja radio je gradačačkim školskim ustanovama kao likovni pedagog. Kad je u pitanju njegov porodični status pomenimo da ima sina Emira i kčerku Emiru, koji sa svojom majkom od malena žive u Švicarskoj. Što se tiče njegove profesionalne aktivnosti treba reći da se aktivno bavio slikarstvom ali i grafičkim dizajnom. Kad je u pitanju slikarstva imao je dvije samostalne izložbe od kojih jednu u Karlovcu, a drugu u Norveškoj. Na zajedničkim izložbama je učestvovao u Sarajevu, Tuzli i Gradačcu. Njegovi omiljeni motivi su pejsaž, mrtva priroda i portreti. Od njegovih pejsaža pomenimo poznatu Panoramu Gradačca, a od prtreta slike Husein-kapetana Gradaščevića i književnika Ahmeda Muradbegovića.
Što se tiče primijenjene umjetnosti i grafičkog dizajna, Braco je radio naslovne strane knjiga i ilustracije u njima, a najveći domet je postigao u izradi umjetničkih plakata. Naročito je vrijedan pomena Plakat Večeri Sevdaha, na kome je predstavljena halka na vratima bosanske kuće. Taj motiv će kasnije preuzeti mnogi slikari tako da je i danas izuzetno zastupljen u primijenjenoj umjetnosti. Drugi plakat kojeg treba spomenuti je Plakat Kikićevih Susreta na kome je predstavljeno pet otvorenih knjiga kao cvijet sa stabljikom u obliku pera za pisanje.
Jedna od Bracinih ličnih satisfakcija za ovo djelo je čestitka našeg sugrađanina, poznatog univerzitetskog Prof. Dr. Mustafe Imamovića. Treba naglasiti kako je u više navrata Braco bio i član Organizacionog odbora Kikićvih susreta. Prilikom održavanja muzičkog karnevala poznatog po nazivu Pjesma ljeta koji je 1971. godine, između ostalih gradova, održan i u Gradačcu, Braco je bio zadužen da osmisli neke suvenire koji bi kao poklon bili dodijeljeni svakom od učesnika karnevala. Kao svestran umjetnik i čovjek od ideja, Braco je odlučio da to mora biti nešto što je karakteristično za naše podneblje.
Kod jednog lončara poručio je zemljane testije za vodu i sa jedne njihove strane naslikao portrete učesnika Pjesme ljeta, a sa druge strane motiv gradačačke Gradine. Svi gosti su bili oduševljeni sa dobivenim suvenirom, a poznati voditelj Oliver Mlakar je rekao da nikad u životu nije dobio ljepši poklon. Na kraju pomenimo i Bracinu ulogu na planu sportskih aktivnosti. Naime, Braco je krajem sedamdesetih godina bio trener tadašnjeg košarkaškog tima u Gradačcu koji je igrao u regionalnoj ligi. Na čelu sa njim, taj klub nikad nije bio ispod trećeg mjesta na listi prvenstva. Duboko gazeći 73-u godinu života, još uvijek dobrog zdravlja i vitalnosti, Braco živi svoje penzionerske dane u Gradačcu i druži se sa mladim generacijama, koje se sa dužnim poštovanjem odnose prema svom bivšem nastavniku i uglednom sugrađaninu.

TIPURA MUHAMED - HAMIĆ
Hamić je rođen 20.12.1943. godine u Mionici kod Gradačca i najmlađe je dijete bračnog para Have i Muje Tipure.
Radio je u ugostiteljskom preduzeću "Jedinstvo" u Gradačcu, a uz rad je studirao i završio Višu upravnu Školu u Sarajevu. Oženio se Azrom Mehmedović, rođenom 24.12.1947. godine u Cazinu. Interensantno je pomenuti da je njen otac bio porijeklom sa gradačačke opštine, odnosno iz Sibovca. Azra je diplomirala na Višoj Muzičkoj skoli u Banja Luci, a u Gradačac je došla 1966. godine i počela da radi kao nastavnica muzičkog vaspitanja u Osnovnoj školi "Jovan Jovanovi Zmaj", a potom u školi “Ivo Andrić”. U našem Gradačcu ovo dvoje mladih ljudi su se i upoznali, a potom oženili. Iz njihovog braka rođen je njihov sin Alaudin i kčerka Čamka (Tipura) Isaković. I Azra i Hamić su umrli relativno mladi, Azra 1997., a Hamić 2000. godine. To bi ukratko bilo o biografskim podacima Hamića i članova njegove bliže porodice, a sada hajde da vidimo njegove zasluge po kojima Gradačac treba da ga pamti.
Prije svega, recimo da je to bio čovjek jakog karaktera, beskompromisan u duelima i istrajan u svim akcijama koje su započinjale na njegovim idejama ili na idejama drugih, ali koje su morale biti od opšteg interesa. U svojoj generaciji, a potom i u širem krugu ljudi izdigao se snagom svog intelekta i volje u čovjeka koji se nametao idejama, ali i izvršenjem zadataka na obilježavanju raznih događaja koji su se desavali ranih 60-ih godina 20. stoljeća. Među prvim Hamićevim zadacima, koje je dobio od Opštinskog komiteta saveza omladine Gradacac, na čijem čelu se sticajem okolnosti u to vrijeme nalazio Hamićev brat Adem Tipura, bilo je unaprjeđenje kulturno-zabavnog života mladih. Kao što smo ranije pomenuli, to je rezultiralo formiranjem Omaldinskog kluba, smještenog u bivšoj kući porodice Šakić, koja se nalazila na danšanjem mjestu NLB (Tuzlanske) banke. Bila je to kuća na sprat sa ulaznim vratima od kovanog željeza, kroz koja se ulazilo iz ulice "Braće Hamidovića", današnja ulica 7. Bataljona. U prizemlju je bila velika prostorija sa izrezbarenim drvenim stubom u sredini koji je podupirao centralnu gredu na plafonu. U nju je smješten karambol (vrsta bilijara), a kasnije i stol za stoni-tenis. Prije toga, akcijski je urađeno čišćenje zgrade i uređenje svih prostorija. Oslikavanje zidova uradio je drugi Hamićev brat, nastavnik likovnog , Abdulah-Braco.
Na spratu je takođe bila jedna velika prostorija u kojoj su se održavale igranke. Svirali su članovi muzičkog benda “Vektori” . Obzirom da su Vektori svirali samo subotom, Hamić je došao na ideju da se igranke održavaju i srijedom uz muziku sa gramofona. Kao ozvučenje upotrijebljen je razglas kojeg su koristili i Vektori, tj. pojačalo “Hefner” sa jednim gramofonom. Kasnije je nabavljen još jedan gramofon. Sa sigurnošću se može reći da je to prvi Disko klub u regiji okolnih gradova. Od namještaja bio je opremljen sa malim klub stolovima i foteljama, vitrinama sa dnevnim i sedmičnim novinama i sl.
U svemu tome Hamić je bio glavni organizator, a uz njega su dio posla preuzimali Dragan Radić, Slobodan Garić, Veso Cvjetinović i dugi, a kao DJ-evi povremeno su su se pojavljivali sa svojim pločama Mirza i Mensur (Mega) Šakić, kao i današnji advokat, Safet Kikić. Kao dobri plesači ostali su mi u sjećanju: Alimanović Bego zv." Gluhać " Šaldić Raif zv. "Čavče" Rušidović Osman, Mešanović Zijo i Hamidović Ruzmir, a od djevojaka Rada, Dika, Mira, Dušanka, Hata …. Kada se objekat Omladinskog kluba morao rušiti zbog izgradnje Tuzlanske banke, omladini je za potrebe novog kluba dodijeljen prostor u zgradi Stare bolnice, ulica Braće Kikića. U prizemlju je preuredjena jedna prostorija za Disko klub koji su vodili Veso Cvjetinović i Slobodan Garić. Za održavanje prostorija i naplaćivanje ulaznica brinuli su se Mehić Bahro zv "Sudžuka" Mitrović Dušan zv. "Pišta" i još neki drugi. Značajno je napomenuti da u toku održavanja Disko večeri nikada nije zabilježen niti jedan ekces, iako je na ples dolazilo i preko 300 djevojaka i mladića. Ovdje su se slušali najnovi muzički hitovi sa ploča koje je iz Sarajeva donosio Šakić Mensur (Mega) .
Nakon dvije godine, preuređene su prostorije bivšeg sportskog društva"Partizan" gdje je preseljen Omladinski dom i otvoren novi Disko klub. Ovaj omladinski dom je primao veliki broj posletilaca, a plesovi i igranke su se sve češće održavali uz muziku novih bendova koji su pristizali u sve većem broju. A sada vratimo se ponovo našem Hamiću koji je u međuvremenu svoju aktivnost usmjerio na osnivanje Ferijalnog saveza u Gradačcu. Ferijalni savez i Omladinska turistička agencija Gradačac (GOTA) plod su njegovog rada i njegovih organizatorskih sposobnosti. Kao i uvijek, on je to stvorio iz praktičnih razloga. Naime, Gradačac je dugo vremena bio grad na “suhom”. Prestankom rada bazena, a prije izgradnje jezera Hazna i Vidara, omladina je izgubila mjesto za kupanje. Putem svojih prijatelja u Ferijalnom savezu BiH I OTAS-u (Omladinska turisticka organizacija Sarajevo), Hamić počinje dogovarati odlaske na more, jezera i planine sa smještajem u posebne objekta sa niskim cijenama i popustima za članove Ferijalnog saveza. Uslijedilo je i formiranje Ferijalnog saveza Gradačca. Hamić je bio Predsjednik Opštinske organizacije, a Dragan Radić član Predsjedništva Ferijalnog saveza BiH sa sjedištem u Sarajevu.
Kada su u pitanju gradačačke “Večeri Sevdaha” , ideju za njihovo održavanja dala je Hamićeva supruga Azra i on je zagrizao taj veliki kolač. Organizacija je bila do svršenstva isplanirana i ništa nije prepušteno slučaju. Pored Hamića tome su doprinijeli i ostali članovi Organizacionog odbora, među kojima naročito: Dragan Radić, Slobodan Garić, Faruk Kovačević, Miralem Taslidžić, Hasan Idrizović, Osman Rušidović i još neki drugi. Pozornicu je osmislio Hamićev brat Abdulah (Braco), a Mehmed Šibonjić je odradio posao na njenoj izgradnji. Izgledala je kao jedno pravo umjetničko djelo. Idejno rješenje plakata je takodje uradio Braco, a zvekir ili halka na vratima, kao detalj sa tog plakata i dan danas se koristi za plakate raznih manifestacija u Bosni i hercegovini. Ta prva manifestacija “Večeri sevdaha” bila je iznad svih očekivanja. Na prostoru Gradine, gdje se manifestacija održavala stalo je oko 600 gostiju. U to vrijeme bio je to najveći skup pjevača sevdalinke, koji nije bio takmičarskog već manifestacijskog karaktera. Iako nije bilo pobijeđenih niti pobjednika, Organizacioni odbor je ipak, legendarnom pjevaču Zaimu Imamoviću, poklonio sliku “Povratak Husein kapetana”, ulje na platnu slikara Abdulaha (Brace) Tipure. Druga po redu manifestacija “Večeri sevdaha” bila je još bogatija i sadržajnija, ali su se tada pojavile tendencije da to bude manifestacija u koju bi se pored Sevdalinke, kao autohtone bosanske pjesme, uvrstile i tzv. Vranjanske sevdalinke, kao i Starogradske vojvođanske pjesme. Organizacioni odbor, na čelu sa Hamićem se ipak odlučio za izvornu bosansku sevdalinku, s tim što bi program bio obogaćen i sa drugim sadržajima (dramskim, pjesničkim, izložbama slikara, kipara i sl.) što je podrazumjevalo osnivanje Organizacionog odbora sastavljenog od poznatih umjetnika iz svih oblasti kulture. Kasnije je to prevazilazilo mogućnosti postojećeg Organizacionog odbora i “Večeri sevdaha” su jednostavno pripojene Gradačačkom sajmu i Turist birou Gradačac, uz Plavu noć.
Na kraju pomenimo i Hamićeve zasluge na pozorišnoj sceni koja se naslanjala na rad Sekcije za dramu pri KUD-a “Hasan Kikić”. Kao prvi pozorišni komad odabrana je “Gospođa ministarka” , a glumci su, pored Hamića, bili: Benjamen Ibrulj, Subašić Esed zvani Suber, Ićo Hasanbašić, Aladin i još neki drugi. Predpremijeru su imali u prepunom Domu zemljoradničke zadruge u Srnicama Donjim, a premijera je bila u Kino Sali u Gradaccu. Potom su krenula gostovanja u Bosanski Šamac, Srebrenik, kao i u sve seoske centre koji su imali sale u zadružnim domovima. Zanimljivo je reći da se na opstini Gradačac, u seoskim sredinama, ulaznice nisu naplaćivale, jer je to rađeno pod idejom “Kulturnog uzdizanja stanovništva opštine Gradacac”.

KRAJ
Zaključujući priču o braći Tipurama, želim reći kako sam je pisao sa velikim zadovoljstvom u čemu su mi naročito pomogli: Čamka (Tipura) Isaković, Alaudin Tipura, Ademira (Tipura) Tijanović, Danijel Tipura i Emir Tipura, kao i naši sugrađani Dragan Radić i Veso Cvjetinović.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

03.05.2015.

GUBITAK JEDNE MLADOSTI



Ne mogu da pišem, a hoću. Dok isprekidano dišem i pokušavam progutati knedlu koja je zapela u grlu iz jednog oka skliznu suza i smjesti se u lijevi krajičak mojih usana. Nikad teže nisam započeo pisanje jedne priče kao što je ova. Ovo je priča o gubitku jedne mladosti zbog koje se početkom 70-ih godina 20. stoljeća tuga uvukla u Gradačac. Za samo dvije godine u sabraćajnim nesrećama izgubljeno je jedanaest mladih života . Bilo je to u periodu od 1972. do 1974. godine.

VIJEST U KOJU JE BILO TEŠKO POVJEROVATI

Poginuo je Refik Mejremić , bolno je odjeknula i poput munje proširila se gradom ta tužna vijest. Bio je to kraj oktobra 1972. godine. Jesen je bila bila lijepa i okičena crveno žutim bojama lišća koje je neumoljivo najavljivalo kraj jedne vegetacije. To je billo uobičajeno pravilo prirode i smjena jednog godišnjeg doba, ali niko nije ni pomisliti mogao da će ta jesen donijeti i kraj jednog mladog života koji je bio u punom razvoju.
U saobraćajnoj nesreći koja se dogodila kod Srebrenika , u 27-oj godini života, naprasno je pretsalo da kuca srce našeg sugrađanina Refika Mejremića. Te kobne 1972. godine Refik je krenuo u prošnju djevojke za svog prijatelja iz Srebrenika, koji se takođe zvao Refik. Naš Refik je putovao u vozilu “Zastava 750”, zajedno sa svojim drugarima Izudinom Beširovićem i Adnanom Sendićem . Nesreća se dogodila u povratku, pred sami ulazak u Srebrenik, gledano iz pravca Dubokog Potoka. Ko je bio taj mladi čovjek o kojem danas pišemo i kojeg od zaborava, otrgnuti pokušavamo. Refik Mejremić je rođen 1945. godine od oca Fadila i majke Vasvije (Novalić) . Njegov djed Muharem, zvani “Doktor” , je bio znameniti čovjek koji je zvršio Trgovačku akademiju u Beču. Nadimak Doktor je najvjerovatnije dobio po dr. Mehmedu Spahi, koji je bio predsjednik stranke JMO, a Muharem njen lokalni funkcioner.
Refik je prvo završio Srednju poljoprivrednu školu u Tuzli, a onda Višu školu organizacije rada u Beogradu, gdje je stekao zvanje Pravnika kadrovske službe. Zaposlio se u Zajednici socijalnog osiguranja u Gradačcu, a uz rad je započeo studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Za vrijeme Izraelsko-Egipatskog rata bio je učesnik Misije Ujedinjenih Naroda “Plavi šljemovi”, 1965. godine na Sinaju. Bio je izrazito komunikativna osoba, volio druženja, gajio prijateljstva i uživao u životu. Zaljubljenik u životinje imao je pravi mali zoološki vrt sastavljen od golubova, zečeva, vjeverica i drugih sitnih ukrasnih životinja. Njegovi rođaci sa “Brda Novalići”, mnogobrojni prijatelji iz mahale Svirac, kao i i građani Gradačca, u povorci koja je brojala više od dvije hiljade ljudi, umjesto da su bili na njegovoj vlastitoj svadbi, nijemo su koračali iza kovčega sa njegovim beživotnim tijelom. Nisu ni slutili da je to bio početak saobraćajnih tragedija u kojima će Gradačac, za samo dvije godine, izgubiti jedanaest svojih mladih sugrađana.

CIJELI GRADAČAC JE PLAKAO

Juni 1973. godine. Bio sam student druge godine Prava na Sarajevskom Univerzitetu. Junski ispitni rokovi su već počeli. Sjedim na kraju kreveta smještenog u mojoj studentskoj sobi, a na stoliću ispred mene knjiga i sveska sa zabilješkama predavanja.
Dok pokušavam zapamtiti gradivo koje čitam, u podsvijesti slušam laganu muziku koju urednici povremeno prekidaju saopštavajući značajne vijestiNisam obračao pažnju na te vijesti, ali rečenica koju je tužnim glasom igovorio spiker zaledila je moju dušu. Poput eha odjekivale su riječi: “Teška saobraćajna nesreća kod Županje. Poginulo je svih šest putnika koliko ih je bilo u autu.
Za sada se zna da je auto bilo u vlasništvu Jašarević Zlatana iz Gradačca”. Sjećam se samo da sam poluglasno izgovorio riječi “Bože dragi”. Zlatan ili Zlatko kako smo ga najčešće zvali bio je moj bliski rođak. Njegov otac Salih Jašarević i moja majka Dževahira Jašarević , bili rođeni brat i sestra.
U velikoj sali gradačačkog Doma omladine, šest kovčega. Zlatam Jašarević poginuo u 23. godini...Halid (Ale) Alimanević u 22. godini., Salim Hasić u 24., Džemal Ćosić u 23., Mustafa Džaferović u 20. i Mirsad Halilović u 22. godini života . Kako da ne pustite suzu kad gledate mladića koji grli kovčeg mrtvog brata. Kako da ne zasuzite pred jednim izbezumljenim ocem koji više ne zna šta se oko njega zbiva. - Ova se žalost nije zapamtila, jeca neka žena. - Nečuvena tragedija, moj rođeni brate!, šapuće uplakani čovjek.
- Stigli ste da učestvujete na mnogobrojnim omladinskim radnim akcijama i da pomognete gdje god je bilo potrebno, ali eto niste stigli da se provedete i naživite, oprašta se od drugova omladinski rukovodilac Benjamin Ibrulj . Nijema povorka kreće ka groblju. Šezdesetak vijenaca...od brata, oca i majke, druga i djevojke, članova omladinske čete.
Dragi Zlatane, Mirsade, Džemale, dragi Mustafa, Selime, Halide....Dok se u ime grada, Drago Cvitkušić oprašta od šest poginulih mladića, koji su do juče, mladalački vedri i veseli, švrljali ulacama rodnog grada, dok hiljade nijemih građana odaje posljednjui poštu šestorici svojih dječaka koji su upravo do juče akcijašili i ašikovali, dok cijeli Gradačac plače i ispraća svojih šest momaka koji su doslovno do juče odrađivali svoje prve plate i odsanjavali svoje prve ljubavi, mi se i sami uplakani, pitamo: „Da li je ovako moralo biti“. Vraćmo se u Sarajevo umorni i tužni. Jak pljusak kao da sapire sve tragove posljednje saobraćajne nesreće. Da će ih na žalost i dalje biti, na vrlo drzak i bezobrazan način opominju vozila koja nas i po ovom nevremenu nepropisno pretiču ili zasljepljuju dugim svjetlima. Zapisao je ovo novinar Oslobođenja, Nedim Rifatbegović .

U JEDNOM TRENUTKU SRUŠIO SE SAV MOJ SVIJET

August 1.1973. godine je bio dan kad se u jednom trenutku srušio sav moj svijet. Te godine ljeto u Gradačcu je bilo više nego toplo. Svaki julski dan je zapoćinjao sa suncem koje je neumoljivo peklo po cijeli dan.
Jezero Hazna je bilo na vrhuncu svoje posjećenosti, ali i pored njegove ljepote mnogi su odlazili na Jadransko more. Među njima bila je i moja sestra Mina (Avdičević) Mujić koja je zajedno sa svojim mužem Razimom i kčerkom Almom trebala imati svoje prvo ljetovanje na moru. Mala Amela je imala svega četiri mjeseca i dogovoreno je da ostane kod kuće sa majkom Dževahirom . Putovanje su planirali zajedno sa kolegom po struci, Mersedom Trakićem i njegovom suprugom Koviljkom . Kako smo ja i Mersedov brat Muhamed (Manče) bili nerazdvojni prijatelji, pozvani smo da idemo i mi sa njima. Našoj radosti nije bilo kraja. Svi smo se radovali i maštali o zajedničkom putovanju koje je bilo planirano za 1. august sa polaskom u jedan sat poslijepodne. Taj dan osvanuo je ispujnen mirisom procvalih lipa.
Iako u jedan sat trebamo putovati, Manče i ja smo se dogovorili da se prije toga još jednom okupamo na našem jezeru Hazna. Već u devet sati bili smo tamo. Sunce je je izmamilo mnoge naše sugrađane koji su neprestano pristizali. Muzika sa kasetofona i povici mladića i djevojaka odzvanjali su sa svih strana. Dvanaest je sati i mi konačno moramo krenuti. Kako vrijeme brzo leti, pomislio sam i u tom momentu mi je palo na pamet da je veoma blizu i septembarski rok za ispite na fakultetu. Bez velikog razmišljanja predložio sam svom prijatelju da ne idemo na more već da u Gradačcu ostanemo još koji dan pa da krenemo za
Sarajevo i spremamo se za preostale ispite. Kao da smo isto razmišljali, i on je odmah prihvatio moj prijedlog. Na brzinu smo pokupili svoju garderobu i trčeći se zaputili svojim kućama da saopštimo naš odluku. Ispred moje roditeljske kuće auto je već bilo parkirano i čuo sam glasne povike mog zeta Razima kako dovikuje, “Hajde šura upadaj”. Moja sestra Mina je bila sva ushićena i oči su joj sjajile nekim posebnim sjajem. Zagrlio sam je i rekao da ja ne idem jer želim ići u Sarajevo i spremati se za ispite. Pomilovala me je po kosi i tiho rekla.
“Lijepi moj brat”. Prije ulaska u auto zaplakala je i još jednom me zagrlila. Hajde ne plači, ideš da se odmoriš, bile su to moje posljednje riječi koje sam rekao svojoj sestri . Krenuli su, a ja sam ostao mašući im rukom u znak pozdrava. To poslijepodne neki nemir se uvukao u mene i prlično rano sam izašao na korzo. Ubrzo sam se našao sa svojim drugom Mančetom i poslije par razmijenjenih riječi sve je opet bilo po starom. Pozdravi sa prijateljima, smijeh i radost posvuda oko nas. Mladost je baš lijepa, pomislih i u tom trenutku primijetih Esada Delića ,
tadašnjeg muža od moje rodice Šefike Jašarević . Prilazio mi je nekako ozbiljno i ne čekajući da ga bilo šta pitam rekao mi je: “Mirza idi kući i vidi šta ti je sa roditeljima, poginula vam je Mina” . Kao da je grom udario u mene. Pretrnuo sam i osjećao kako se ruši sav moj svijet. Sjećam se samo da sam trčao i na sav glas plakao. Na pola puta do kuće primijetio sam da iza mene trči i moj prijatelj.
Tješio me i govorio kako to možda nije istina. Predložio je da zastanemo i da odemo u policijsku stanicu pa da sve provjerimo. Sad smo zajedno trčali nazad, sve do stanice gdje nas je dočekao dežurni policajac i neumoljivo potvrdio bolnu vijest o saobraćajnoj nesreći koja se desila u neposrednoj blizini grada Olovo . Kod kuće sam pao u zagrljaj svog oca Hasiba , koji je sav uplakan naricao: “Mirzaaaaaa pogide nam Mina”. Majka je bila u nesvijesti. Sljedeće čega se sjećam je da sam vidio čovjeka u bijelom mantilu kako mojoj majci daje injekciju pokušavajući je vratiti svijesti.
Bio je to moj prijatelj dr. Muhamed Lalić . Uskoro je kuća bila puna naroda. Sa svih strana se čula vriska i plač. Pogledom tražim sestru Pašu . Unose je u kuću i ona pada po ocu i meni. Dok grli još uvijek onesviješćenu majku neprestano ponavlja riječi “Majko mila šta mi bi sa sestre Mine”. Sutradan sam sa najbližim rođacima bio u Olovu. Na svojim rukama unio sam u vozlo sestrino beživotno tijelo. Oči su joj ostale otvorene i još uvijek su sjajile onim čudnim sjajem. Čitaonica u Svircu je bila premala da primi sve one koji su se došli nakloniti svojoj učiteljici Mini. Mezarje “Meškino brdo” , primilo je njeno tijelo u njedra svoja poput čeda svoga i obećalo je do vječnosti čuvati. Draga moja Mino, u znak sjećanja na igubljenu mladost, sadašnju priču tebi poklanjam .

NESREĆA U KOJOJ SU RODITELJI IZGUBILI DVA SINA, A SESTRA DVA BRATA

Ljudsko srce, ma koliko bilo krhko i slabašno, tvrđe je i od najtvrđeg kamena. Kako drugačije objasniti činjenicu da roditelji prežive istovremenu smrt dva rođena sina, a sestra dva mila brata. Desilo se to roditeljima Nazi i Mustafi Nunić kao i njihovoj kčerci Vahidi .
Dvije mlade supruge, Šefika i Fahira , ostale su bez svojih muževa, a jedan nerođeni sin bez svog oca. Kobna 1973. godina odnijela je još dva života i ponovo zavila u crno “Taj Gradačac”, u kojem su se nekad književnici i pjesnili rađali, a sad ni ptice više ne pjevaju. U saobraćajnoj nesreći na putu Gradačac-Tuzla poginula su braća Nunići, Hajrudin i Vahid.
Hajrudin je bio polaznik prve generacije iz Gradačca koja je završila ušiteljsku školu u Bijeljini, a radio je u Međiđama kod Gradačca. Mlađi brat Vahid poslije gimnazije završio je tehnološki fakultet u Zagrebu i zaposlio se u fabrici gume i gumenih proizvoda “Sportnautik”, Gradačac. Bio je vrhunski sportista, gimnastičar. Tog dana, prije nego što će se desiti tragedija, na njihovom autu marke “Fiat 1300” pukla je guma i oni su bili prisiljeni da na putu skidaju točak kako bi stavili rezervni.
Bilo je to na putu iza Srebrenika prema Tuzli, u blizini tamošnjeg kamenoloma . Njihove supruge su sjedile u autu dok su oni radili na zamjeni točka. Dok su to radili djelimično su bili na cesti i na njih je naletio kamion od čijeg su udarca obojica poginula. Bože dragi, kakva sudbina i kako bizarna smrt, koja se dogodila pred očima njihovih supruga. Auto je ostalo potpuno neoštećeno, a supruge nepovrijeđene.
Hajrudinova supruga je bila trudna i nakon tragedije rodila je sina Damira . Zajedno sa njim nastavila je život u Sarajevu, a Vahidova supruga u Njemačkoj. Od ove tragične vijesti zaledila su se već i onako ranjena srca mnogih Gradačana. Samo u ovoj godini izgubili su devet mladih života. U ogromnoj povorci još jedne velike dženaze čuli su se tihi jecaji i poluglasna pitanja “Ima li ovome kraja”. Mezarje na “Meškinom brdu” je primilo u svoja njedra na čuvanje još dva svoja čeda. Na njihovom spomeniku, između ostalog, piše: „Neumoljiva smrt oduzela je dva mlada, tek započeta života. U nepovrat odnijela je sve što su sagradili, htjeli započeti i sve ono što su željeli ......“

NI ON NIJE DOČEKAO ROĐENJE VLASTITOG SINA

Gradačačke rane još nisu ni zacijeljene, a 1974. godine nova tragedija pogađa srca njegovih građana. Na putu Gradačac-Tuzla još jedna saobraćajna nesreća sa smrtnim ishodom. Poginuo je sudija Opštinskog suda Gradačac, dipl. Pravnik Enver (Eno) Alajbegović . Teško je povrijeđen njegov kolega po struci i položaju, Midhat Skenderović .
Nesreća se dogodila 30.9.1974. godine kod Špionice , krivicom vozača cisterne “Čazma trans”, koja se zbog neprilagođene brzine zanijela i udarila u Enverovo vozilo “Zasatava 750“. Ever i njegov suvozač Midhat teško su povrijeđeni. Za Enverov život tuzlanski ljekari su se brili sve do petog oktobra, kada je podlegao. Tužna vijest se poput munje proširila gradom. Suze u očima više niko ne krije niti ih može zadržati. Roditelji izgubiše sina, a trudna supruga voljenog muža. Grad je ponovo zavijen u crno. Njegovi građani su opet u povorci koja se laganim koracima primiće mezarju zvanom “Kadić bašča” . Ptice su još jednom zašutjele, a iz povorke se čuju teški uzdasi i riječi “Daj bože da se na ovome sve završi”. Ko je bio taj mladi čovjek koji je zauvijek ostao u našem gradu?
Rođen je 1948. godine od oca Muharema (Harike) i majke Nevreze rođ. Karabegović . U Gradačcu je završio Gimnaziju, a u Sarajevu Pravni fakultet. Oženio se sa Jasminkom (Jasnom) , rođenom u Mostaru, koja je u to vrijeme sa roditeljima živjela u Čapljini. Obzirom da je i ona bila dipl. Pravnik, dobila je zaposlenje u Pravnoj službi SO Gradačac. Ubrzo poslije nesreće rodio se njihov sin Enver , koji danas ima i drugo ime, Samir . Poslije teškog poroda u Sarajevu, Jasna je ostala još neko vrijeme u Gradačcu, a onda odselila u Mostar gdje se zaposlila u Aluminijumskom kombinatu. Sa Enverovim roditeljima ostala je u vezi i međusobnim posjećivanjima sve do njihove smrti. Za vrijeme posljednjeg rata, odnosno 1993. godine zajedno sa sinom otišla je u Norvešku gdje i danas živi. Na kraju ove kratke priče recimo još par riječi o Enverovim roditeljima. Njegov otac Muharem je rođen u Sanskom Mostu, a majka Nevreza u Modriči. Ovaj bračni par je iz Gračanice došao u Gradačac 1962. godine u kojem je Muharem kao učitelj dobio zaposlenje u Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“. Pored toga što je bio omiljen učitelj ostat će poznat kao strastveni ribolovac i veliki aktivista udruženja Crvenog krsta/križa. Pored Envera imali su još jednog sina i kčerku. Nažalost, nesretna okolnost je bila da im je sve troje djece izgubilo život na tragičan način. Ne daj Bože nikome to dočekati!

KRAJ

I šta reći na kraju ove tužne Priče o jednoj izgubljenoj mladosti. Mogu li otac i majka preboljeti svoje dijete? Mogu li sestra i brat preboljeti svoju seku i svog bracu? Može li drug zaboraviti druga, prijatelijica svoju prijateljicu? Ovo su pitanja na koje se jedino može odgovoriti sa jednim velikim NE, ali kao što sam već ranije rekao, ljudsko srce, ma koliko bilo krhko i slabašno, tvrđe je i od najtvrđeg kamena. Život se nastavlja dalje, a one koje smo izgubili pamtimo sve dok smo živi. Ali, pošto ljudsko pamćenje postepeno blijedi, napisao sam ovu priču u cilju da ih sve zajedno, otrgnemo od zaborava. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Pošalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića
138. Ko je bio Prof.dr.sc.Mustafa Imamović
139. Pisac i historičar, mr.sc. Esad Sarajlić
140. Jesmo li prepoznali umjetnika, Zada Pazalja Šahdanović
141. Naše gore list-Pisac romana, Senad Imamović
142. Kako sam postao "Đokista"Kikić Jasmin iz Gradačca
143. Dinko Delić, muzičar i pjesnik koji svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
603363