Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


03.05.2015.

GUBITAK JEDNE MLADOSTI



Ne mogu da pišem, a hoću. Dok isprekidano dišem i pokušavam progutati knedlu koja je zapela u grlu iz jednog oka skliznu suza i smjesti se u lijevi krajičak mojih usana. Nikad teže nisam započeo pisanje jedne priče kao što je ova. Ovo je priča o gubitku jedne mladosti zbog koje se početkom 70-ih godina 20. stoljeća tuga uvukla u Gradačac. Za samo dvije godine u sabraćajnim nesrećama izgubljeno je jedanaest mladih života . Bilo je to u periodu od 1972. do 1974. godine.

VIJEST U KOJU JE BILO TEŠKO POVJEROVATI

Poginuo je Refik Mejremić , bolno je odjeknula i poput munje proširila se gradom ta tužna vijest. Bio je to kraj oktobra 1972. godine. Jesen je bila bila lijepa i okičena crveno žutim bojama lišća koje je neumoljivo najavljivalo kraj jedne vegetacije. To je billo uobičajeno pravilo prirode i smjena jednog godišnjeg doba, ali niko nije ni pomisliti mogao da će ta jesen donijeti i kraj jednog mladog života koji je bio u punom razvoju.
U saobraćajnoj nesreći koja se dogodila kod Srebrenika , u 27-oj godini života, naprasno je pretsalo da kuca srce našeg sugrađanina Refika Mejremića. Te kobne 1972. godine Refik je krenuo u prošnju djevojke za svog prijatelja iz Srebrenika, koji se takođe zvao Refik. Naš Refik je putovao u vozilu “Zastava 750”, zajedno sa svojim drugarima Izudinom Beširovićem i Adnanom Sendićem . Nesreća se dogodila u povratku, pred sami ulazak u Srebrenik, gledano iz pravca Dubokog Potoka. Ko je bio taj mladi čovjek o kojem danas pišemo i kojeg od zaborava, otrgnuti pokušavamo. Refik Mejremić je rođen 1945. godine od oca Fadila i majke Vasvije (Novalić) . Njegov djed Muharem, zvani “Doktor” , je bio znameniti čovjek koji je zvršio Trgovačku akademiju u Beču. Nadimak Doktor je najvjerovatnije dobio po dr. Mehmedu Spahi, koji je bio predsjednik stranke JMO, a Muharem njen lokalni funkcioner.
Refik je prvo završio Srednju poljoprivrednu školu u Tuzli, a onda Višu školu organizacije rada u Beogradu, gdje je stekao zvanje Pravnika kadrovske službe. Zaposlio se u Zajednici socijalnog osiguranja u Gradačcu, a uz rad je započeo studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Za vrijeme Izraelsko-Egipatskog rata bio je učesnik Misije Ujedinjenih Naroda “Plavi šljemovi”, 1965. godine na Sinaju. Bio je izrazito komunikativna osoba, volio druženja, gajio prijateljstva i uživao u životu. Zaljubljenik u životinje imao je pravi mali zoološki vrt sastavljen od golubova, zečeva, vjeverica i drugih sitnih ukrasnih životinja. Njegovi rođaci sa “Brda Novalići”, mnogobrojni prijatelji iz mahale Svirac, kao i i građani Gradačca, u povorci koja je brojala više od dvije hiljade ljudi, umjesto da su bili na njegovoj vlastitoj svadbi, nijemo su koračali iza kovčega sa njegovim beživotnim tijelom. Nisu ni slutili da je to bio početak saobraćajnih tragedija u kojima će Gradačac, za samo dvije godine, izgubiti jedanaest svojih mladih sugrađana.

CIJELI GRADAČAC JE PLAKAO

Juni 1973. godine. Bio sam student druge godine Prava na Sarajevskom Univerzitetu. Junski ispitni rokovi su već počeli. Sjedim na kraju kreveta smještenog u mojoj studentskoj sobi, a na stoliću ispred mene knjiga i sveska sa zabilješkama predavanja.
Dok pokušavam zapamtiti gradivo koje čitam, u podsvijesti slušam laganu muziku koju urednici povremeno prekidaju saopštavajući značajne vijestiNisam obračao pažnju na te vijesti, ali rečenica koju je tužnim glasom igovorio spiker zaledila je moju dušu. Poput eha odjekivale su riječi: “Teška saobraćajna nesreća kod Županje. Poginulo je svih šest putnika koliko ih je bilo u autu.
Za sada se zna da je auto bilo u vlasništvu Jašarević Zlatana iz Gradačca”. Sjećam se samo da sam poluglasno izgovorio riječi “Bože dragi”. Zlatan ili Zlatko kako smo ga najčešće zvali bio je moj bliski rođak. Njegov otac Salih Jašarević i moja majka Dževahira Jašarević , bili rođeni brat i sestra.
U velikoj sali gradačačkog Doma omladine, šest kovčega. Zlatam Jašarević poginuo u 23. godini...Halid (Ale) Alimanević u 22. godini., Salim Hasić u 24., Džemal Ćosić u 23., Mustafa Džaferović u 20. i Mirsad Halilović u 22. godini života . Kako da ne pustite suzu kad gledate mladića koji grli kovčeg mrtvog brata. Kako da ne zasuzite pred jednim izbezumljenim ocem koji više ne zna šta se oko njega zbiva. - Ova se žalost nije zapamtila, jeca neka žena. - Nečuvena tragedija, moj rođeni brate!, šapuće uplakani čovjek.
- Stigli ste da učestvujete na mnogobrojnim omladinskim radnim akcijama i da pomognete gdje god je bilo potrebno, ali eto niste stigli da se provedete i naživite, oprašta se od drugova omladinski rukovodilac Benjamin Ibrulj . Nijema povorka kreće ka groblju. Šezdesetak vijenaca...od brata, oca i majke, druga i djevojke, članova omladinske čete.
Dragi Zlatane, Mirsade, Džemale, dragi Mustafa, Selime, Halide....Dok se u ime grada, Drago Cvitkušić oprašta od šest poginulih mladića, koji su do juče, mladalački vedri i veseli, švrljali ulacama rodnog grada, dok hiljade nijemih građana odaje posljednjui poštu šestorici svojih dječaka koji su upravo do juče akcijašili i ašikovali, dok cijeli Gradačac plače i ispraća svojih šest momaka koji su doslovno do juče odrađivali svoje prve plate i odsanjavali svoje prve ljubavi, mi se i sami uplakani, pitamo: „Da li je ovako moralo biti“. Vraćmo se u Sarajevo umorni i tužni. Jak pljusak kao da sapire sve tragove posljednje saobraćajne nesreće. Da će ih na žalost i dalje biti, na vrlo drzak i bezobrazan način opominju vozila koja nas i po ovom nevremenu nepropisno pretiču ili zasljepljuju dugim svjetlima. Zapisao je ovo novinar Oslobođenja, Nedim Rifatbegović .

U JEDNOM TRENUTKU SRUŠIO SE SAV MOJ SVIJET

August 1.1973. godine je bio dan kad se u jednom trenutku srušio sav moj svijet. Te godine ljeto u Gradačcu je bilo više nego toplo. Svaki julski dan je zapoćinjao sa suncem koje je neumoljivo peklo po cijeli dan.
Jezero Hazna je bilo na vrhuncu svoje posjećenosti, ali i pored njegove ljepote mnogi su odlazili na Jadransko more. Među njima bila je i moja sestra Mina (Avdičević) Mujić koja je zajedno sa svojim mužem Razimom i kčerkom Almom trebala imati svoje prvo ljetovanje na moru. Mala Amela je imala svega četiri mjeseca i dogovoreno je da ostane kod kuće sa majkom Dževahirom . Putovanje su planirali zajedno sa kolegom po struci, Mersedom Trakićem i njegovom suprugom Koviljkom . Kako smo ja i Mersedov brat Muhamed (Manče) bili nerazdvojni prijatelji, pozvani smo da idemo i mi sa njima. Našoj radosti nije bilo kraja. Svi smo se radovali i maštali o zajedničkom putovanju koje je bilo planirano za 1. august sa polaskom u jedan sat poslijepodne. Taj dan osvanuo je ispujnen mirisom procvalih lipa.
Iako u jedan sat trebamo putovati, Manče i ja smo se dogovorili da se prije toga još jednom okupamo na našem jezeru Hazna. Već u devet sati bili smo tamo. Sunce je je izmamilo mnoge naše sugrađane koji su neprestano pristizali. Muzika sa kasetofona i povici mladića i djevojaka odzvanjali su sa svih strana. Dvanaest je sati i mi konačno moramo krenuti. Kako vrijeme brzo leti, pomislio sam i u tom momentu mi je palo na pamet da je veoma blizu i septembarski rok za ispite na fakultetu. Bez velikog razmišljanja predložio sam svom prijatelju da ne idemo na more već da u Gradačcu ostanemo još koji dan pa da krenemo za
Sarajevo i spremamo se za preostale ispite. Kao da smo isto razmišljali, i on je odmah prihvatio moj prijedlog. Na brzinu smo pokupili svoju garderobu i trčeći se zaputili svojim kućama da saopštimo naš odluku. Ispred moje roditeljske kuće auto je već bilo parkirano i čuo sam glasne povike mog zeta Razima kako dovikuje, “Hajde šura upadaj”. Moja sestra Mina je bila sva ushićena i oči su joj sjajile nekim posebnim sjajem. Zagrlio sam je i rekao da ja ne idem jer želim ići u Sarajevo i spremati se za ispite. Pomilovala me je po kosi i tiho rekla.
“Lijepi moj brat”. Prije ulaska u auto zaplakala je i još jednom me zagrlila. Hajde ne plači, ideš da se odmoriš, bile su to moje posljednje riječi koje sam rekao svojoj sestri . Krenuli su, a ja sam ostao mašući im rukom u znak pozdrava. To poslijepodne neki nemir se uvukao u mene i prlično rano sam izašao na korzo. Ubrzo sam se našao sa svojim drugom Mančetom i poslije par razmijenjenih riječi sve je opet bilo po starom. Pozdravi sa prijateljima, smijeh i radost posvuda oko nas. Mladost je baš lijepa, pomislih i u tom trenutku primijetih Esada Delića ,
tadašnjeg muža od moje rodice Šefike Jašarević . Prilazio mi je nekako ozbiljno i ne čekajući da ga bilo šta pitam rekao mi je: “Mirza idi kući i vidi šta ti je sa roditeljima, poginula vam je Mina” . Kao da je grom udario u mene. Pretrnuo sam i osjećao kako se ruši sav moj svijet. Sjećam se samo da sam trčao i na sav glas plakao. Na pola puta do kuće primijetio sam da iza mene trči i moj prijatelj.
Tješio me i govorio kako to možda nije istina. Predložio je da zastanemo i da odemo u policijsku stanicu pa da sve provjerimo. Sad smo zajedno trčali nazad, sve do stanice gdje nas je dočekao dežurni policajac i neumoljivo potvrdio bolnu vijest o saobraćajnoj nesreći koja se desila u neposrednoj blizini grada Olovo . Kod kuće sam pao u zagrljaj svog oca Hasiba , koji je sav uplakan naricao: “Mirzaaaaaa pogide nam Mina”. Majka je bila u nesvijesti. Sljedeće čega se sjećam je da sam vidio čovjeka u bijelom mantilu kako mojoj majci daje injekciju pokušavajući je vratiti svijesti.
Bio je to moj prijatelj dr. Muhamed Lalić . Uskoro je kuća bila puna naroda. Sa svih strana se čula vriska i plač. Pogledom tražim sestru Pašu . Unose je u kuću i ona pada po ocu i meni. Dok grli još uvijek onesviješćenu majku neprestano ponavlja riječi “Majko mila šta mi bi sa sestre Mine”. Sutradan sam sa najbližim rođacima bio u Olovu. Na svojim rukama unio sam u vozlo sestrino beživotno tijelo. Oči su joj ostale otvorene i još uvijek su sjajile onim čudnim sjajem. Čitaonica u Svircu je bila premala da primi sve one koji su se došli nakloniti svojoj učiteljici Mini. Mezarje “Meškino brdo” , primilo je njeno tijelo u njedra svoja poput čeda svoga i obećalo je do vječnosti čuvati. Draga moja Mino, u znak sjećanja na igubljenu mladost, sadašnju priču tebi poklanjam .

NESREĆA U KOJOJ SU RODITELJI IZGUBILI DVA SINA, A SESTRA DVA BRATA

Ljudsko srce, ma koliko bilo krhko i slabašno, tvrđe je i od najtvrđeg kamena. Kako drugačije objasniti činjenicu da roditelji prežive istovremenu smrt dva rođena sina, a sestra dva mila brata. Desilo se to roditeljima Nazi i Mustafi Nunić kao i njihovoj kčerci Vahidi .
Dvije mlade supruge, Šefika i Fahira , ostale su bez svojih muževa, a jedan nerođeni sin bez svog oca. Kobna 1973. godina odnijela je još dva života i ponovo zavila u crno “Taj Gradačac”, u kojem su se nekad književnici i pjesnili rađali, a sad ni ptice više ne pjevaju. U saobraćajnoj nesreći na putu Gradačac-Tuzla poginula su braća Nunići, Hajrudin i Vahid.
Hajrudin je bio polaznik prve generacije iz Gradačca koja je završila ušiteljsku školu u Bijeljini, a radio je u Međiđama kod Gradačca. Mlađi brat Vahid poslije gimnazije završio je tehnološki fakultet u Zagrebu i zaposlio se u fabrici gume i gumenih proizvoda “Sportnautik”, Gradačac. Bio je vrhunski sportista, gimnastičar. Tog dana, prije nego što će se desiti tragedija, na njihovom autu marke “Fiat 1300” pukla je guma i oni su bili prisiljeni da na putu skidaju točak kako bi stavili rezervni.
Bilo je to na putu iza Srebrenika prema Tuzli, u blizini tamošnjeg kamenoloma . Njihove supruge su sjedile u autu dok su oni radili na zamjeni točka. Dok su to radili djelimično su bili na cesti i na njih je naletio kamion od čijeg su udarca obojica poginula. Bože dragi, kakva sudbina i kako bizarna smrt, koja se dogodila pred očima njihovih supruga. Auto je ostalo potpuno neoštećeno, a supruge nepovrijeđene.
Hajrudinova supruga je bila trudna i nakon tragedije rodila je sina Damira . Zajedno sa njim nastavila je život u Sarajevu, a Vahidova supruga u Njemačkoj. Od ove tragične vijesti zaledila su se već i onako ranjena srca mnogih Gradačana. Samo u ovoj godini izgubili su devet mladih života. U ogromnoj povorci još jedne velike dženaze čuli su se tihi jecaji i poluglasna pitanja “Ima li ovome kraja”. Mezarje na “Meškinom brdu” je primilo u svoja njedra na čuvanje još dva svoja čeda. Na njihovom spomeniku, između ostalog, piše: „Neumoljiva smrt oduzela je dva mlada, tek započeta života. U nepovrat odnijela je sve što su sagradili, htjeli započeti i sve ono što su željeli ......“

NI ON NIJE DOČEKAO ROĐENJE VLASTITOG SINA

Gradačačke rane još nisu ni zacijeljene, a 1974. godine nova tragedija pogađa srca njegovih građana. Na putu Gradačac-Tuzla još jedna saobraćajna nesreća sa smrtnim ishodom. Poginuo je sudija Opštinskog suda Gradačac, dipl. Pravnik Enver (Eno) Alajbegović . Teško je povrijeđen njegov kolega po struci i položaju, Midhat Skenderović .
Nesreća se dogodila 30.9.1974. godine kod Špionice , krivicom vozača cisterne “Čazma trans”, koja se zbog neprilagođene brzine zanijela i udarila u Enverovo vozilo “Zasatava 750“. Ever i njegov suvozač Midhat teško su povrijeđeni. Za Enverov život tuzlanski ljekari su se brili sve do petog oktobra, kada je podlegao. Tužna vijest se poput munje proširila gradom. Suze u očima više niko ne krije niti ih može zadržati. Roditelji izgubiše sina, a trudna supruga voljenog muža. Grad je ponovo zavijen u crno. Njegovi građani su opet u povorci koja se laganim koracima primiće mezarju zvanom “Kadić bašča” . Ptice su još jednom zašutjele, a iz povorke se čuju teški uzdasi i riječi “Daj bože da se na ovome sve završi”. Ko je bio taj mladi čovjek koji je zauvijek ostao u našem gradu?
Rođen je 1948. godine od oca Muharema (Harike) i majke Nevreze rođ. Karabegović . U Gradačcu je završio Gimnaziju, a u Sarajevu Pravni fakultet. Oženio se sa Jasminkom (Jasnom) , rođenom u Mostaru, koja je u to vrijeme sa roditeljima živjela u Čapljini. Obzirom da je i ona bila dipl. Pravnik, dobila je zaposlenje u Pravnoj službi SO Gradačac. Ubrzo poslije nesreće rodio se njihov sin Enver , koji danas ima i drugo ime, Samir . Poslije teškog poroda u Sarajevu, Jasna je ostala još neko vrijeme u Gradačcu, a onda odselila u Mostar gdje se zaposlila u Aluminijumskom kombinatu. Sa Enverovim roditeljima ostala je u vezi i međusobnim posjećivanjima sve do njihove smrti. Za vrijeme posljednjeg rata, odnosno 1993. godine zajedno sa sinom otišla je u Norvešku gdje i danas živi. Na kraju ove kratke priče recimo još par riječi o Enverovim roditeljima. Njegov otac Muharem je rođen u Sanskom Mostu, a majka Nevreza u Modriči. Ovaj bračni par je iz Gračanice došao u Gradačac 1962. godine u kojem je Muharem kao učitelj dobio zaposlenje u Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“. Pored toga što je bio omiljen učitelj ostat će poznat kao strastveni ribolovac i veliki aktivista udruženja Crvenog krsta/križa. Pored Envera imali su još jednog sina i kčerku. Nažalost, nesretna okolnost je bila da im je sve troje djece izgubilo život na tragičan način. Ne daj Bože nikome to dočekati!

KRAJ

I šta reći na kraju ove tužne Priče o jednoj izgubljenoj mladosti. Mogu li otac i majka preboljeti svoje dijete? Mogu li sestra i brat preboljeti svoju seku i svog bracu? Može li drug zaboraviti druga, prijatelijica svoju prijateljicu? Ovo su pitanja na koje se jedino može odgovoriti sa jednim velikim NE, ali kao što sam već ranije rekao, ljudsko srce, ma koliko bilo krhko i slabašno, tvrđe je i od najtvrđeg kamena. Život se nastavlja dalje, a one koje smo izgubili pamtimo sve dok smo živi. Ali, pošto ljudsko pamćenje postepeno blijedi, napisao sam ovu priču u cilju da ih sve zajedno, otrgnemo od zaborava. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
442085