Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


08.09.2015.

PJESNIK I KNJIŽEVNIK HUSEIN I SADIK ŠEHIĆ



Pisati o ljudima je častan i odgovoran zadatak, ali nimalo lak i zahvalan posao. Neke ljude možete voljeti ili ne voljeti, ali njihova djela morate cijeniti u kontekstu stručne kritike naučnih radnika i javnog mnenja. Zato ja danas pišem priču o dvojici naših sugrađana iza kojih stoje njihova pisana djela kao neumoljiv dokaz o njihovoj znamenitosti i privrženosti gradu u kojem su živjeli. Pišem priču o pjesniku Šehić Huseinu i njegovom sinu književniku, Šehić Sadiku.
Prije nego što napišem bilo šta o njihovim pjesničkim i knjiženim djelima, hajde da vidimo ko su bili Šehići koje u znamenite ljude Gradačca uvrštavam.

HUSEIN ŠEHIĆ ( 1910 – 1973 )

Najstariji član gradačačke porodice Šehića bio je Husein (Ahmeda) Šehić, rođen 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, ali je odrastao u Bosanskoj Krupi jer mu je otac u tom gradu dobio posao islamskog sudije, koji se u to vrijeme nazivao kadija. Pohađao je klasičnu gimnaziju poslije koje upisuje višu željezničku školu koja se zvala Škola željezničkog tehnikuma.

Oženio se sa Muhibom iz kojeg braka je rođeno četvero djece i to: Sadik, Omer, Sakib, i Vahida
U Gradačac dolazi 1951. godine i kao već iskusan željezničar dobiva radno mjesto šefa novoizgrađene željezničke stanice. Priču o izgradnji pruge i željezničkoj stanici u Gradačcu možete pročitati OVDJE ”, a mi nastavljamo priču o Šehić Huseinu kao pjesniku.
Svoje prve pjesme objavljuje u tuzlanskom listu “Hikjmet” koji je izlazio razdoblju između dva svjetska rata. Među tim pjesmama, 1930. godine objavljena je i pjesma:

NADA

Pred licem tvojim, svemogući Bože,
Na sedžadu padam ja, Tvoj skromni rob,
Od Tebe milost i zaštitu molim,
Sve dok u hladni, ne metnu me grob.

Zaštitu neću da mi čovjek pruža,
Jer što god čovjek meni dati može,
Hiljadu puta, pa i više mnogo,
Ti mi možeš dati, o Svemoćni Bože!

Zar ovaj svijet, nije bašča grijeha?
Zar ti grijesi nisu njeno sočno voće,
Živeći čovjek na dohvat toga,
Mnogog se mašit i okusit hoće.

Griješna je duša Tvog sićušnog roba,
Al, milost tvoja velika je Bože.
Pa griješnoj duši koja se kaje,
Oprost i milost uvijek dati može.

Čvrsto se nadam, ja u milost Tvoju,
Pa pred tebe, evo ja na sedžadu padam,
I grijehe moje da ćeš mi oprostiti,
O, Svemoćni Bože, ja se uvijek nadam!

U svojim zapisima o sebi pjesnik veli: “Štampao sam valjda preko sto pjesama među kojima ima i pokoja dobra. Pisao sam i pripovijetke, te povijesne crtice i sakupljao narodne umotvorine“ .

Iz ovog zapisa vidimo da Husein Šehić nije bio samo pjesnik, već se bavio publicistikom i historijom, a jednim dijelom je bio i književnik, što je potvrđeno knjigama „Gradačac i okolina“ koju je 1969. godine napisao zajedno sa Đorđem Mitrovićem i „Hasanaga Pećki i druge pripovijetke“ iz 1975. godine, koje je štampao Narodni univerzitet, Gradačac. Pored tih knjiga, njegov sin je u ime svog oca napisao i zbirku njegovih pjesama pod nazivom „Davni spomeni“ , koju je štampala Bosnaska riječ, Tuzla, 2008. godine.
U svojim zapisima “sarajevski nekrologij”, 1994. godine, književnik Alija Nametak je o Huseinu Šehiću zapisao:
------------------------------------------------------------------------------------------------------------ „Nagovarao sam ga da sabere svoje štampane stvari, prvenstveno pjesme, koje sam mu ja htio izdati, tj. snositi troškove štampanja jedne zbirke, ali nije nikad dovršio to prepisivanje, a ja nisam imao vremena da to istražujem i prepisujem. Eto, tako umro je a da nije izdao zbirku pjesama, a imao je šta štampati. Nije bilo mnogo toga, ali je imao nekoliko vrlo dobrih pjesama koje su me pomalo podsjećale na hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića, iako ga vjerovatno nije nikad čitao“.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Još puno toga bi se moglo napisati o Huseinu Šehiću, ali za ovu priliku poment ću samo još nekoliko detalja kao što su: Jedan je od najzaslužnijih ljudi za formiranje Zavičajne muzejske zbirke od koje je nažalost ostalo samo nekoliko eksponata koji se čuvaju u prostorijama Radio stanice Gradačac.
Volio je historiju i arheologiju. Zahvaljujući njemu pronađen je jedan lijep stećak u selu Međiđa Gornja, a nalazi se pored puta koji vodi u zaseok Cage. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća napisao je tekst pjesme pod naslovom “Djevojko lijepa šljivu oberi” koju je prilikom manifestacije “Dan Šljive” , ispjevao poznati pjevač narodne muzike, Dragan Živković Tozovac. Ovu pjesmu možete poslušati ako kliknete OVDJE ”.
Na omotnici gramofonske ploče postavljena je fotografija lijepe djevojke u narodnoj nošnji koja rukom dodiruje granu stabla od šljive. To je ustvari naša sugrađanka Sadija Osmanović, kčerka poznatog ugostitelja Ismeta, zvanog Bronzo. Bila je udata za Ćosić Đulagu iz kojeg braka je rođen sin Saša. Sticajem nesretnih okolnosti Sadija je umrla 1972. godine u 23. godini života. Sa postavljenim videom otrgnimo od zaborava našu Sadiju, kao i pjesmu „Djevojko lijepa šljivu oberi“, a ja priču nastavljam sa Huseinovim sinom Sadikom.

SADIK ŠEHIĆ ( 1936 – 2009 )

Sadik Šehić, sin Huseina i Muhibe, rođen je 1936. godine u Bosanskoj Krupi. Zajedno sa svojim roditeljima i ostalim članovima porodice doseljava u Gradačac 1951. godine. Taj grad postat će njegov drugi zavičaj. Završio je Srednju ekonomsku školu u Prijedoru i Višu ekonomsko-komercijalnu u Beogradu. Sa suprugom Minkom dobiva kčerku Dijanu. Umro je u Gradačcu 2009. godine, gdje je i sahranjen.

Sadik Šehić je zasigurno čovjek koji je iza sebe ostavio najviše pisanih djela o Gradačcu i njegovoj prošlosti, kao i znamenitim ljudima koji su rođeni u gradu „Zmaja od Bosne“. Zato i jeste zaslužio da i njega u znamenite ljude iz Gradačca, uvrstimo. O Sadiku, kao književniku, mnogi su već puno toga napisali pa sam odlučio da sa neznatnim korekcijama preuzmem tekst kojeg je napisao Prof. Dr. Omer Hamzić iz Gračanice, a koji je objavljen u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu „Most“ iz Mostara.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------- “Sadik Šehić, sin Huseina i Muhibe , rođen 1936. godine u Bosanskoj Krupi, ekonomista, književnik, publicista, historiograf, novinar, kulturni radnik, bibliofil, etnograf, zavičajni hroničar, organizator kulturnih manifestacija, nadareni prozaista, meraklija… Mogu li sve te odrednice stati samo uz jedno ime? Upoznavši se sa onim što smatram najvrednijim u njegovoj biografiji i bibliografiji, tvrdim da mogu, s napomenom da ga ipak do kraja ne određuju. Sadik Šehić je od svega toga pomalo, ali je i ”zehru” više ili drugačije od toga – nešto što je teško jednom riječju definisati i precizno odrediti. Slična situacija je i u njegovom književnom opusu. Ima tu radova koji se mogu smjestiti negdje između pjesme u prozi i kratke priče, između proznog kazivanja i historijskog feljtona, između novinskog članka i lirskog putopisnog zapisa, između historijskog podatka i ispričane legende, između čestitih junaka – nama poznatih historijskih ličnosti i nekih izmišljenih ili stvarnih likova gradačačke čaršije – koji kao da su baš ovog trenutka pobjegli iz pripovjedačke proze Hasana Kikića i Ahmeda Muradbegovića.
Jedan tako raznovrstan i obiman književni opus nije lako sistematizovati. Koliko znam, u slučaju Sadika Šehića, to do sada niko nije ni pokušavao. Za autore iz takozvane provincije uvijek je bilo teško zainteresovati ozbiljnu kritiku. Stoga nije ni čudo što nam mnoga kvalitetna djela i mnoga imena vrsnih stvaralaca brzo potonu u tamu zaborava ili ih ”prekriju snjegovi, ruzmarin i šaš”. Sadik Šehić je jedan od rijetkih autora iz reda Bošnjaka i Bosanaca koji se, od kako zna za sebe do današnjeg dana, svim svojim bićem, intelektom i snagom, borio protiv te nepravedne marginalizacije, ne samo sebe i svog imena i djela, već prije svega i u prvom redu svog zavičaja, svog Gradačca i svog rodnog mjesta – Bosanske Krupe i Krajine, te intelektualnih i umjetničkih gromada iz tih njegovih zavičaja koji su potiskivani u stranu iz ovih ili onih razloga, riječju na marginu naše stvarnosti. Sadik Šehić nije dao da se marginalizuju ličnosti iz Gradačca poput Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića i Mustafe Novalića ili Murata Šuvalića iz njegove rodne Bos. Krupe, bez obzira u čijem je interesu bilo potiskivanje sad jednog, ili drugog.
”Kikićevi književni susreti” u Gradačcu, a Šehić je jedan od njihovih osnivača i čovjek koji je tu sjajnu kulturno-književnu manifestaciju godinama bukvalno nosio na svojim leđima, bili su velika brana marginalizaciji ne samo nekoliko naprijed navedenih književnih imena, pa i imena Hasana Kikića, već prepreka prijetećoj duhovnoj provincijalizaciji koja se ko mora bila navalila na nekadašnju Kikićevu provinciju u pozadini. ”Kikićevi književni susreti” – godišnjak manifestacije i Kikićeva nagrada najboljem prosvjetnom radniku u Bosni i Hercegovini (Kikić je bio prije svega učitelj), ne samo da su od Gradačca svojevremeno otklonili opasnost od provincijalizacije, već su jedno vrijeme od te stare bosanske čaršije ”načinili” književnu metropolu Bosne i Hercegovine. Zato nije nikakvo čudo što je baš Sadik Šehić, sa zadivljujućom upornošću, pokušao da oživi ”Kikićeve susrete” nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), uloživši mnogo truda da Hasana Kikića ponovo vrati u rodni mu Gradačac. I kad je u tome bio potpuno uspio (dva puta je poslije rata organizovao Kikićeve susrete), neko se sjetio da iz ko zna kakvih razloga promijeni koncept manifestacije i kako je rečeno, prilagodi je duhu vremena. I nakon tog prilagođavanja, ostadoše književni susreti u Gradačcu, ali bez imena Hasana Kikića i bez osnivača manifestacije književnika Sadika Šehića. Pošto su Hasana Kikića ”sklonili u stranu”, i Šehić im je poručio: ”Bez mene”.
Iako je teško govoriti o nekoj preciznijoj sistematizaciji golemog književnog opusa Sadika Šehića, uz izvjesne ograde, ipak bi se generalno mogao podijeliti: na publicistiku, historiografiju, književnu historiju, pripovjedačku prozu i pjesništvo. Svaki taj segment značajan je i zanimljiv, tako da zaslužuje posebnu studiju. Do sada se, kao što je rečeno, niko nije ozbiljno i kritički upustio u taj posao. Uzroci se djelimično mogu naći na spomenutoj relaciji: takozvana metropola-provincija (pogotovo ona u pozadini). Kad je riječ o Sadiku Šehiću kao književniku, treba spomenuti da je svoje prve književne tekstove počeo objavljivati još daleke 1954. godine u časopisu ”Razvitak” , koji je izlazio u Sisku.
Dvije godine kasnije oglasio se svojom prvom pričom ”Dječaci” u esperanto časopisu ”Djeca cijelog svijeta”, koji je izlazio u Tokiju. Potom je svoje književne radove objavljivao u mnogim listovima i časopisima koji su izlazili na prostoru bivše države Jugoslavije. U tom obimnom književnom opusu, nezaobilazni su sljedeći naslovi: Knjiga humoreski i satire ”Sahanlisci”, knjige proze ”Ljudi bez duše”, ”Ljudi u legendama”, ”Grad na ćenaru”, ”Iz sidžila jedne provincije” i pjesnička zbirka ”Nekoć pod zvijezdama”. Budući da je to obimno literarno štivo nastajalo u jednom dugom vremenskom periodu i u vrlo različitim okolnostima, pa i različitim povodima, donekle je razumljiva njegova književno-estetska neujednačenost: od briljantnih lirskih kazivanja, preciznih proznih opisa i karakterističnih likova, pa do bezvrijednih poetskih ili proznih pasaža koji su nastajali pod uticajem trenutnog okruženja, počesto pomodarstva, izvjesnih ustupaka i pretjerivanja itd. Zato nije lako utvrditi neku zajedničku crtu tog, rekao bih, spisateljskog obilja.
U pogledu jezika i stila, vidljiv je napor našeg autora da se približi svojim uzorima: Kikiću, Muradbegoviću i Šuvaliću u koje se, nema sumnje, ugledao. Dubljom analizom pojedinih njegovih tekstova moglo bi se jasno utvrditi u kojoj su mjeri spomenuti pisci i njihova djela bili poticaj, a u kojoj uzor našem autoru. Činjenica je da su ti uticaji postojali i da se mogu prepoznati u Šehićevom stvaralačkom književnom postupku. Opsjednutost autora historiografijom, manje-više, došla je do izražaja i u njegovom pripovjedačkom postupku. U toj prozi naprosto ”probija” njegovo naglašeno interesovanje za historijske procese u širem i užem zavičaju. Ponekada su to vrlo uspješne umjetničke rekonstrukcije prohujalih epoha u našim malim sredinama i malim životima, ponekada su to nezgrapna prepričavanja golih historijskih činjenica – što je svakako umanjivalo njihovu umjetničku snagu. Koliko je u svemu tome Šehić književnik, a koliko historiograf ili jednostavno hroničar zanimljivo je pitanje na koje se odgovor može dati tek nakon ozbiljnijeg analiziranja kompletnog književnog opusa ovog autora. Drugo veliko područje Šehićevog stvaralačkog opusa proširuje se na historiografiju uopće, a književnu historiju posebno. I u jednoj i u drugoj oblasti Šehić je stvorio vrlo značajno djelo.
U oblasti historiografije, najviše se bavio istraživanjem i izučavanjem prošlosti Gradačca i njegove okoline, a posebno historijskim likom Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne. Spomenut ću samo tri naslova: hroniku ”Gradačac i njegova okolina”, historijsku studiju ”Zmaj od Bosne”, koja je doživjela dva izdanja i knjigu ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”. Zašto sam između desetak njegovih historijskih radova i knjiga odabrao baš ova tri naslova? Zato što je Šehić u njima, još davno prije posljednjeg rata, među prvima dokazao i pokazao da Husein-kapetan Gradaščević nije bio konzervativni bosanski koljenović, koji se borio protiv naprednih reformi unutar Osmanskog carstva, pa i Bosanskog vilajeta, da bi sačuvao svoje begovske privilegije (kako nas je učila tadašnja zvanična historiografija), već da se tu radilo o mnogo dubljim i ozbiljnijim poticajima, te da je u toj historijskoj igri bio mnogo veći ulog od begovskih privilegija. Taj je ulog bila ”butum” Bosna i sa njom Hercegovina, kao domovina, kao zavičaj.
Pored Gradaščevića, u zbirci dokumenata ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”, Šehić je skrenuo pažnju na još jedan zanimljiv i do dana današnjeg nepravedno zapostavljen lik iz burne historije Bosne i Hercegovine. Riječ je o Hasanagi Pećkom, legendi sa ljute krajine, romantičnoj i kontroverznoj ličnosti sa granice dva moćna carstva, zaštitniku sirotinje uz granicu, ljutom osvetniku i odmetniku koji nije bendao ni sultana u Stambolu, a još manje vezira u Travniku, bundžiji zbog kojeg se u više navrata umalo ne pobiše dva moćna carstva. Iz tekstova Sadika Šehića doznajemo da je Hasanaga Pećki bio uz Husein-kapetana, da je zadavao muke kako sultanovim, tako i ćesarevim graničarima, da je bio strah i trepet za silnike. Ne znam zašto ni do danas taj romantični historijski lik nije doživio svoju literarnu obradu iako prosto vapi da uđe u neki historijski roman ili film, ali se nadam da će nekom budućem talentovanom romanopiscu ili filmadžiji, početna podloga za takav jedan poduhvat biti knjige Sadika Šehića iz Gradačca. U tome se i ogleda njihova nesumnjiva vrijednost i značaj.
U ovom kontekstu spomeuo bih i njegovu najnoviju knjigu ”Romski snovi o krilatom konju”, koju, po sadržaju, možemo svrstati kao nešto između historiografije, etnologije i književnosti. O Sadiku Šehiću kao književnom historičaru i njegovim zaslugama za utemeljenje i organizovanje ”Kikićevih književnih susreta” u Gradačcu već je nešto naprijed rečeno. Iako su prije dvije-tri godine skinuli Kikićevo ime sa te manifestacije, zahvaljujući njenom utemeljitelju i dugogodišnjem organizatoru Sadiku Šehiću, ona će ostati ovjekovječena u knjizi ”Dobrota bivanja”, koju je pripremio i priredio naš autor. Zato pojava ove knjige ima višestruki značaj. ”Dvadeset godina, pedantno prateći manifestaciju ’Književni susreti Hasan Kikić’, Šehić je sakupio relevantne književno-kritičke tekstove, koji analiziraju i valorizuju književno stvaralaštvo Hasana Kikića. Raznovrsnost predstavljenih radova, te njihova inkorporiranost u opću riznicu književne i kulturne baštine ovih i širih prostora, pomoći će nam da književno i životno djelo Hasana Kikića iznova iščitamo, suštinski mu se približimo i naklonimo se njegovoj ljudskoj i stvaralačkoj monumentalnosti.” (Almir Zalihić, Sadik Šehić, Dobrota bivanja, monografija u povodu 20-te godišnjice ”Kikićevih susreta” 1974.-1998., Bosanska riječ, Wuppertal 1999., Gračanički glasnik, br. 8, Gračanica 1999., 111)
Sadik Šehić je autor velikog broja tekstova, razbacanih po raznim listovima i časopisima, koji donose zanimljive detalje o životu i stvaralaštvu nekoliko naših poznatih književnika, a posebno: Hasana Kikića, Murata Šuvalića i Ahmeda Muradbegovića. Govoreći o tome, izdvojio bih naslov samo jedne njegove nevelike, ali vrlo vrijedne knjige pod naslovom ”Pisma i zapisi”, bez koje bi svako pisanje o trojici spomenutih književnika bilo nepotpuno. ”Njihova sačuvana (i u ovoj knjizi objavljena n.a.) korespondencija iz tih vremena, dirljivo je i prekrasno svjedočanstvo o teškom životu, egzistencijalnoj muci do patnje koja hoće i poniziti i uvrijediti, ali i dokaz o njihovoj blistavoj duhovnoj snazi koja je sve to bila u stanju nadvladati, pa oplemenjena, preko svega prijeći i produžiti se, evo, i u današnjem danu, na način do kojega su iznimno držali.” (Atif Kujundžić, Babova dobrota bivanja, Sadik Šehić, Pisma i zapisi, Tuzla 2001., 98)
Po vokaciji i po svom obrazovanju pa ako hoćete i interesovanju, Sadik Šehić nije književni historičar. On je u te vode ušao zahvaljujući ljubavi i poštovanju književnog djela nekoliko naših pisaca, posebno onih koje smo naprijed naveli. Iščitavajući ih, on je, naprosto želio da o njima sazna ”koju više”, pa je zato marljivo, kao historičar, počeo kopati po arhivama (prvo porodičnoj ostavštini svoga oca, takođe pjesnika i književnika Huseina Šehića) i drugim ”pismohranama”, otkrivajući nam nepoznate detalje iz života tih pisaca. Zato se u nekim svojim tekstovima o tim piscima Šehić i pojavljuje više kao novinar publicista, priređivač ili sakupljač vrijednih dokumenata i podataka, a manje kao književni historičar, kritičar, koji je u stanju pronađene dokumente podvrći detaljnijoj kritičkoj analizi. To međutim, ne umanjuje značaj spomenutih tekstova – pa makar oni bili ponekad samo crtice, anegdote ili kratke, samo na prvi pogled bezvrijedne poruke na poštanskoj dopisnici (iz knjige ”Pisma i zapisi”, na primjer). Nakon ovog kratkog pregleda i uvida u stvaralački opus književnika Sadika Šehića, nisam siguran jesmo li uspjeli dati potpun odgovor na pitanje kvaliteta i značaja njegovog cjelokupnog opusa. Po kvantitetu obimno, a po kvalitetu (općenito govoreći) neujednačeno, njegovo djelo, u svakom slučaju, zaslužuje dublju kritičku analizu. Budući da se radi o tako obimnom, a prilično rasutom (po raznim publikacijama u jednom dugom vremenskom periodu) djelu, od velike koristi bio bi selektivan i na jednom mjestu objavljen kritički izbor njegovih književnih i historiografskih radova koje, zasigurno, neće ”potamniti vrijeme”. Siguran sam da će ”preživjeti” i nadživjeti svoga autora oni radovi u kojima je bilo viška stvaralačke energije (istinskih emocija u književnim, izvornih dokumenata i čvrstih argumenata u historijskim i književno-historijskim radovima), a manje patetike, improvizacije, ”natezanja vrljike”, prigodničarstva i robovanja historijskom trenutku… U svakom slučaju, obimnost tog spisateljskog opusa nudi i određeni kvalitet”. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Poslije ovakvog teksta šta još reći o čovjeku kao što je bio Sadik Šehić. Možda samo još nekoliko podataka o njegovom kretanju kroz službu. Moram reći da mi nije poznato gdje i šta je radio Sadik poslije završene ekonomsko-komercijalne škole, ali znam da je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća bio drirektor Turističkog biroa Gradačac. Poslije toga je prešao u tvornicu motornih dijelova TMD Gradačac gdje je punih 19 godina radio kao Rukovodilac službe za opšte i kadrovske poslove.
Formiranjem Centra za informisanje, kulturu i obrazovanje „Vaso Pelagoć“, Sadik biva postavljen za direktora toga centra.
Bio je jedan od osnivača Radio stanice Gradačac i jedan od njenih urednika. Kao što je već ranije pomenuto, Sadik je bio jedan od glavnih inicijatora i osnivača Književnih susreta „Hasan Kikić“.
Pored toga bio je i Predsjednik odbora za organizovanje prve manifestacije pod nazivom „Dan Šljive“.
Za svoj pregalački rad dobio je Šestoaprilsku Spomen plaketu Opštine Gradačac, Orden rada sa srebrenim vijencem i Zlatnu plaketu Saveza sindikata na nivou bivše države Jugoslavije.
Bio je član društva pisaca Bosne i Hercegovine i član unije nezavisnih novinara Federacije BiH.
Sva svoja književna djela kao i svoju veliku kućnu biblioteku poklonio je svom rodnom gradu Bosanska Krupa, jedan dio starih fotografija i arhivske građe pohranio je u Arhiv Tuzlanskog kantona. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 09/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
354872

Powered by Blogger.ba