Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


12.06.2016.

TELAL VIČE PO GRADAČCU GRADU



Dok sa mobilnog telefona čitam vijesti iz zemlje i svijeta, razmišljam kako su vrijeme i nova tehnologija pregazili stari sistem informisanja stanovništva. Više se i ne sjećam kad sam posljedni puta kupio novine. Radija u kući i nemam. Muziku slušam u autu, a vijesti čujem samo u pauzama između pjesama. Televizija je još uvijek aktuelna iako sve više vremena provodom za kompjuterom. Monitor je postao moj prozor u svijet sa kojeg vidim i čujem. I tako, dok u daljinji prošlost gledam, kao kroz maglu vidjeh ostarjelog telala kako mali bubanj nosi. Iz te daljine i zvuk udaraca u bubanj do mene doprijeh. Potpuno jasno razaznadoh i riječi što ih stari telal viče: “čujte i počujte” . Da, baš tako. Čujte i počujte, ali ovaj puta neće to biti telalove obavijesti, već moja priča o gradačačkim telalima: Meši Telalu, a nešto kasnije i Džemalu Bubnjaru.

MEŠO TELAL

Počnimo sa Mešom. Ko je bio čovjek kojeg se ja samo iz priča sjećam. Kažu da je gradski telal bio i da se Mešo zvao. Ni prezimena mu ne znam. Znam samo da je kao telal radio još prije Drugog svjetskog rata, kao i za vrijeme nove jugoslovenske vlasti. Telali, bubnjari ili dobošari, ovisno kako su se u kojem kraju zvali, u to vrijeme bili su institucija. Oni su bili državni službenici, doduše najniži na toj ljestvici, ali ipak su se osjećali važni jer su obavještavali narod o važnim informacijama. Imali su svoju uniformu i svoju platu.
U to vrijeme, pored telala, stanovništvo je obavještavano i putem plakata, ali je takav način informisanja bio koristan samo za one koji su znali da čitaju. Onaj dio stanovništva koji nije znao da čita po ulicama je svakodnevno iščekivao i slušao Mešu Telala. Sa bubnjem obješenim o rame ili oko vrata i dvjema drvenim palicama Mešo je zastajao na određenim mjestima i udarao minut dva u bubanj kako bi privukao pažnju građana. Obavještenja je započinjao riječima “čujte i počujte” ili “daje se na znanje” . Ta obavještenja su obično počinjala riječima “naređuje se”, “zabranjuje se”, poziva se” itd. Pored toga Mešo je najavljivao obaveze o vakcinisanju djece, o mjerama protiv zaraznih bolesti ljudi i životinja, o održavanju vašara, o upisu đaka u školu, regrutovanju vojnika i slično.
Poslije čitanja obavijesti Mešo je obično odlazio u kafanu gdje bi zajedno sa ostalim sugrađanima raspravljao o aktuelnim zbivanjima. Često se znalo desiti da je iz kafane morao ponovo otići na čitanje novih obavijesti. Pošto se iz kafane ne izlazi trijezan Mešo je počeo da griješi u čitanju zbog čega je smijenjen. Poslije toga naš telal se puno propio i kao što to neminovno biva, jedno jutro su na nekoliko kestenova gradačačke aleje osvanule smrtovnice na kojima je kratko pisalo: Umro je Mešo Telal. Iza sebe nije ostavio ni roda ni poroda. Danas se više i ne zna gdje je mezar Meše telala. Ostala je samo priča. A priča ko' priča, ako se ne zapiše jednog dana se zaboravi. Zato ja priču na papir zapisah kako bih starog Mešu Telala od zaborava otrgnuo.
Naslijedio ga je naš sugrađanin Džemal Dadić, kojeg su jednostavno zvali Džemal Bubnjar.

DŽEMAL BUBNJAR

Njegovog lika se dobro sjećam, ali kako i moja sjećanja postepeno blijede, na papir ih želim staviti prije nego potpuno nestanu.
Za razliku od Meše, Džemal je bio porodičan čovjek. Rođen je u Gradačcu 1905. godine od oca Dadić Rame i majke Paše. Zanimljivo je pomenuti da je u Gradačcu to bila jedina porodica islamske vjeroispovijesti sa prezimenom Dadić. Svi ostali Dadići na području opštine Gradačac su bili pripadnici hrvatskog naroda katoličke vjeroispovijesti i živjeli su ili još uvijek žive u naselju Tramošnica. Poslije ovog malog kurioziteta vratimo se našem Džemalu poznatom kao Džemal Bubnjar.
Iako potiće iz siromašne porodice, Džemal je uspio završiti Mekteb (vjersku osnovnu školu), a kasnije i Nižu realnu gimnaziju. Ta naobrazba mu je i omogućila da pedesetih godina 20. stoljeća bude postavljen za gradskog telala. Taj posao Džemal je obavljao sve do pred kraj 50 -ih godina 20. stoljeća, kada je u Gradačcu ukinuta ta vrsta posla.
Poslije toga Džemal dobiva posao noćnog čuvara, prvo u tadašnjem preduzeću za preradu duhana koje se zvalo „Pobjeda“ , a poslije u metalskom preduzeću „RAD“ , čije prvobitno sjedište je bilo u današnjoj ulici Husein-kapetana Gradaščevića. Kad se je to preduzeće 1964. godine, zajedno sa svojih 88 radnika preselilo na novu lokaciju današnjeg TMD-a, sa njima je nastavio posao noćnog čuvara i naš Džemal. Plate su bile male, ali uz pomoć dječijih doplataka, nekako je prehranjivao svoju porodicu.
A sada recimo nešto više o Džemalovom privatnom zivotu.
Ženio se dva puta. Iz prvog braka dobio je petero djece po imenima: Ahmo, Džemila, Devleta,Vahida i Vahid. Mnogi naši sugrađani se sigurno sjećaju Vahida kao vrsnog pjevača narodne muzike, koji je sa prvim gradačačkim bendovima pjevao na igrankama i muzičkim manifestacijama koje su se tada održavale na staroj Banja Ilidži, sviračkoj čitaonici, gradskom hotelu i na dvorištu Gradine.
Prva Džemalova supruga je umrla relativno mlada i on se ženi Hanom Havić čiji je prvi muž poginuo u Drugom svjetkom ratu. Ona sa sobom dovodi kčerku Nafu, tako da Džemal i ona započinju zajednički život sa šestero djece. U novoj bračnoj zajednici njih dvoje dobivaju još devetero djece od kojih tri kčerke i šest sinova. Nabrojimo ih pojedinačno. Bili su to: Alija, Raska, Kanita, Fariz, Halid, Fadil, Mirsad, Džemal i Sakib zvani Buri. Kao što vidimo bila je to porodica u kojoj je trebalo odhraniti i na put izvesti petnaestero djece. Svi su živjeli u maloj kući koja se nalazila na brijegu preko puta izvora Točak, odnosno pored puta koji vodi u naselje Vidu I.
Kao ispomoć svake godine su primali paket od Predsjednika tadašnje države Jugoslavije, Josipa Broza Tita, ćemu su se najviše radovala djeca. Bio je to običaj da se paket šalje porodicama koje su imale devetero i više djece. Vrijednost paketa je ipak bila simbolična.
Da bi prehranio tako mnogočlanu porodicu Džemal je iskoristio svoju nadarenost za muziku i svoj telal bubanj. Išao je po svadbama, najčešće u Slavoniju, i udarao bubanj sa još dva muzičara koji su svirali muzičke instrumente zurne, od kojih je jedna bila "samica" (solo), a druga kao prateća (alt). Zurna je muzički instrument koji se izrađuje od orahovine ili šljivovine. Sastoji se od tri osnovna dijela: piska, drvene cijevi i slavića (posebnog šupljeg drvenog dijela koji se postavlja na cijev instrumenta).

Orijentalnog je porijekla, ali se vrlo često nalazi u romskoj i turskoj tradiciji. Zurnu je svirao i naš Džemal, ali pored toga znao je svirati (kucati) i na saz, a pri tome i zapjevati za svoju dušu.
Sviranje po svadbama je samo unekoliko popravilo materijalnu situaciju porodice Dadić, Pa se Džemal ubrzo počinje baviti preprodajom stare robe. Bio je među prvima koji je išao u Osijek i kupovao stara odijela, obuću i ručne satove, a zatim ih preprodavao na ulicama Gradačca. Taj posao se ubrzo pokazao unosnim i Džemal napušta posao noćnog čuvara u TMD-u, te se posvećuje poslu preprodaje robe, što će raditi sve do kraja svog života. I ja ga se sjećam kako je u čaršiju dolazio sa najmanje dva kaputa ogrnuta na leđima dok je preko ruke nosio dva para pantalona. Uvijek je bio lijepo obućen i onako krupan izgledao je moćno, a njegov topli pogled i smirenost pri govoru odavali su dobroćudnog čovjeka.
Po obavljenom poslu i povratku iz čaršije u akšam, vrlo često je znao zasjesti u šljivik iza svoje kuće i uz saz zapjevati "Ah, meraka u večeri rane" i "Ah moj Aljo". Saz mu je bio omiljeni instrument i svirao ga je skoro sve do svoje smrti. Naime 1988. godine je imao moždani udar, da bi dvije godine poslije toga umro. Njegov sin Fariz je očev saz kao i dvije zurne poklonio Zemaljskom muzeju BiH koji se i danas tamo nalaze. Radi zaštite od propadanja smješteni su u stakleni sanduk, a pored instrumenata piše Džemalovo ime i prezime. Ovo je podatak za historiju.
Kad sam već pomenuo ime Džemalovog sina Fariza, koristim priliku da kažem kako je Džemal, zajedno sa svojom suprugom, iškolovao svih svojih petnaestero djece i to sa naobrazbom od osnovne škole pa sve do fakulteta. Fariz je bio taj koji je imao privilegiju da završi muzičku akademiju i da postane prvi profesor muzike sa područja Gradačca. Još jedan podatak za historiju, zar ne !
Porodičnu idilu Džemalove porodice prekimuo je rat 1992. godine. Mnogi od njih sad se nalaze rasuti po svijetu, a neki od njih su i umrli. Među živima više nisu: Vahid, Džemila i Devleta. Petero ih živi u Americi, dvoje u Njemačkoj, dvoje u Austriji i troje u BiH.
Završimo ovu priču sa riječima: Telal viče po Gradačcu gradu, telal viče i na znanje daje, da nekad smo imali, Mešu Telala i Džemala Bubnjara.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 06/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
341622

Powered by Blogger.ba