Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Bosno, zemljo - rodni zavičaju






VIDEO:
Djevojko lijepa šljivu oberi




07.09.2020.

JESMO LI PREPOZNALI UMJETNIKA, ZADA PAZALJA ŠAHDANOVIĆ



Ko je žena o kojoj, priču ovu, pišem? Ime joj je Zada, rođena 1959. godine u Tuzli od oca Edhema i majke Džulseme. U vrijeme kad je rođena njeni roditelji su živjeli u Šićkom Brodu, ali se ubrzo sele u Mramor gdje je otac Edhem dobio posao u tamošnjem rudniku.Tu se rađa i njen jedini brat koji sa dvije godine života umire na rukama majke Džulseme, a potom na svijet dolaze dvije sestre: Suada i Mirsada. Svoje školovanje započinju u tadašnjoj OŠ „Slavko Mičić“ u Mramoru. Bile su to talentovane djevojčice, a Zada je još i prije polaska u osnovnu školu znala čitaiti latinicu i čirilicu. Za to je bio zaslužan njen otac koji je svakodnevno kupovao novine „Front Slobode“ ili „Svijet“. Kao da je juče bilo, sjeća se Zada kako je otac, umoran od teškog rudarskog posla sjedio u staroj fotelji dok mu je ona naglas čitala sve što je pisalo u novinama. Vrlo često je to bilo od korica do korica. Tako je i ona sama saznala za mnoge ličnosti i događaje što će doći do izražaja već u prvom razredu osnovne škole. Kad bi njena učiteljica spomenula nekog glumca ili bilo koju popularnu ličnost u to vrijeme, Zada bi odmah dizala ruku i uz dozvolu učiteljice pričala sve što je o njima pročitala u novinama. U prvom razredu osnovne škole piše i svoju prvu pjesmicu „Moja učiteljica“. Bio je to prvi znak njenog talenta za umjetnost i pjemica biva objavljena u tadašnjim veoma popularnim novinama „Front Slobode“.

Nažalost, već u ranom djetinjstvu saznala je za težak život rudara i nesreće u rudnicima koje nisu zaobišle ni njenog oca. Preživio je dvije takve nesreće, a njegov lik sa slomljenim nogama i povredama po tijelu duboko se urezao u dušu male djevojčice Zade. I u tako teškim danima otac Edhem je brinuo za svoju djecu i učio ih svemu što je i sam znao. Na prvom mjestu bilo je to crtanje, ali i pravljenje igrački po nacrtima iz tehničkih novina koje je Zada donosila iz škole. Kad je primijetio da Zada ima talenta za crtanje, davao bi joj svoje crteže sa zadatkom da gledajući u njih nacrta svoje vlastite. Na kraju bi sa osmjehom na licu konstatovao da su crteži isti kao njegovi, a često i bolji. Svoje kčerke je naučio i da igraju šah. U njihovoj maloj kući pošli su organizovati i šahovske turnire u kojima su najviše uspjeha imale Zadine sestre. Jedne prilike su čak učetvovale na republičkom takmičenju gdje je Suada osvojila prvo mjesto, a bila je tek učenik prvog razreda osnovne škole. Odmah iza nje, na drugom mjestu, bila je sestra Mirsada, a pohađala je četvrti razred osnovne škole. Obzirom da neki naučnici i šah doživljavaju kao jednu vrstu umjetnosti, možemo zaključiti da je i Zadin umjetnički talenat naslijeđen od oca Edhema. Zada kaže da je njihova majka bila stroga žena, ali da su od nje nasljedile sve ostalo.

U ranom periodu svoje mladosti Zada je htjela da bude glumica. Čim je krenula u srednju školu upisala se u dramsku sekciju, a ubrzo i u tadašnje Kulturno-umjetničko društvo „Bratsvo i jedinstvo“ u Mramoru. Sjeća se kako je to bio najljepši period njene mladosti. Putovali su po cijeloj BiH i davali svoje predstave. Na 11. festivalu amaterske drame u Jablanici, sa dramom „Hitler u partizanima“, koju je napisao Fadil Hadžić, osvojili su prvo mjesto, a Zada je proglašena najboljom glumicom festivala. Bio je to njen prvi veliki uspjeh. U znak priznanja je dobila plaketu koju još uvijek čuva.

Poslije završene srednje škole, Zada nastavlja školovanje na Pedagoškoj akademiji u Tuzli, odsjek Srpsko-hrvatski jezik i književnost. Prvu godinu je uspješno završila i bila je student druge godine kada je otac Edhem ponovo doživio nesreću. Ovaj puta bilo je to u vrijeme kad su pravili novu kuću. Otac je pao sa ploče koju je pokušavao rašalovati. Sa tom nesrećom počinje Zadin najteži dio života. Napušta redovno školovanje i zapošljava se u Robnoj kući „Tuzlanka“ gdje će provesti pune tri godine. Očeva primanja su bila minimalna i veliki teret pada na Zadu i njenu majku. Finansijski ulaže da se završi gradnja započete kuće, snosi troškove liječenja oca i pomaže u školovanju sestara. Uporedo sa poslom u robnoj kući čisti poslovne prostore u nekoliko banaka, radi u Termoelektrani na mostomjeru. Od gladi gubi na težini, a od umora često pada u nesvjest. Povremeno, ilegalno boravi kod prijateljice u studentskom domu i vanredno studira. Profesori je skoro ne prepoznaju. Ona se zainatila da će diplomirati na Pedagoškoj akademiji i postati nastavnik Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Inat je ostvarila i silno je željela raditi u struci, ali u gradskim sredinama nije bilo lako dobiti posao nastavnika.

U to vrijeme, njena prijateljica iz djetinjstva, Nasiha Imširović, zajedno sa svojom porodicom živjela je u Međiđi Donjoj kod Gradačca i radila u trgovini. Jednog dana je došla da posjeti svoju familiju u Mramoru i iskoristila priliku da se vidi sa Zadom. Tada joj je rekla da u Osnovnoj školi „Međiđa Donja“ traže nastavnika Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Uz Zadinu saglasnost ponijela je njene dokumente i predala ih u školu. Iz škole je ubrzo stigao pozv da se Zada javi na posao. Od toga dana ona postaje naša sugrađanka što je i dan danas. Ubrzo upoznaje Šahdanović Nuriju, profesora geografije, za koga se i udaje 1983. godine. Nakon izvjesnog vremena Nurija dobiva posao u Policijskoj upravi Gradačac i oni od tada žive ulici sa tadašnjim nazivom „Partizanska“. Oboje su sretni i zadovoljni, a posebno Zada koja u materijalnom smislu još uvijek pomaže svoje roditelje. Njen otac je postao invalid i dobio je lakši posao u tuzlanskoj tvornici obuće Aida. Iz Mramora svakodnevno putuje malim motorićem na posao u Tuzlu.

Bio je 26. juni 1988. godine kada je Zada išla u posjetu svojim roditeljima. Putovala je autobusom zajedno sa jednom od svojih sestara. Na Šićkoj petlji kod Tuzle autobus je na kratko zastao jer se tamo nešto dešavalo. Ispred Zadinih očiju bljesnula je neka čudna zelena svjetlost. Autobus je nastavio dalje, a nju je obuzela neka čudna zebnja jer znala je da je motorić njenog oca bio zelene boje. Ubrzo je stigla tužna vijest. U saobračajnoj nesreći poginuo je njen otac Edhem. Ruši se čitav Zadin svijet. Od tada ništa više nije isto kao što je bilo. Njeno krhko tijelo nije se više moglo nositi sa svim nedaćama koje su je zadesile i ona pada u depresiju. Drhtavom rukom uzima četkicu i počinje slikati.

A onda je došao rat. Zada piše svoj ratni dnevnik koji u tri dijela objavljuje 1998. godine u “Prosvjetnom listu” Sarajevo. Na molbu sarajevskih pisaca i urednika Prosvjetnog lista, Alije Dubočanina i Muje Musagića, ona pristaje da se njen dnevnik štampa kao cjelina, ali kad je pošla sa prepisivanjem orginalnog teksta prisjetila se svih ratnih strahota i nije mogla izdržati da ponovo prolazi kroz sve to. U to vrijeme već je radila u JU OŠ " Dr. Safvet-beg Bašagić” gdje radi i danas, ali ne više kao nastavnik, već kao bibliotekar. Inače, u ovoj osnovnoj školi Zada radi još od ratne 1994. godine. Svoje vlastite djece nema, ali kako sama kaže, njeni učenici su joj pružili svu ljubav i podršku. Za uzvrat ona je njima bila i majka i nastavnica. Voljela je svoj posao više od svega što je radila. U decembru ove godine odlazi u zasluženu penziju.

Trenutno se bavi pisanjem, slikanjem, izradom prirodne kozmetike i lektorisanjem, što je bio i povod da napišem ovu priču. Tačnije rečeno, oduševljen njenim crtežima portreta u olovci i slikama akrilnim i uljanim bojama, odlučio sam da, preko svog Bloga na internetu, upoznam širu javnost sa ovom izuzetno talentovanom ženom i pitam čitalaču publiku: JESMO LI PREPOZNALI UMJETNIKA ?

Ali prije nego vas upoznam sa njenim umjetničkim djelima recimo nešto bliže o tome kad i kako je uistinu sve krenulo. U svojoj 60 godini života Zada se prisjetila crtanja iz djetinstva i osjetila nevjerovatnu potrebu da ponovo crta, ili bolje rečeno da se uči pravilno crtati. Od majke je naslijedila upornost i vjeru da ništa nije nemoguće ako to istinski želiš. Na internetu je pronašla besplatne stranice na kojima su bile lekcije o tome kako nacrtati portret. U početku je crtala portrete članova svoje porodice, neke prijatelje, glumce i sl. Svaki slobodan trenutak koristila je za crtanje i uvidjela kako brzo napreduje. Skupila je hrabrost i jedan od nacrtanih portreta objavila na svojoj FB stranici. Bio je to pun pogodak. Zadini FB prijatelji su bili iznenađeni njenim talentom za crtanje i nisu štedili riječi hvale za objavljeni portret. Ubrzo poslije prvog, Zada objavljuje drugi, pa treći, četvrti i tako redom. Do današnjeg dana objavila je više od 180 svojih radova od kojih je najveći broj portreta nacrtanih olovkom, ali i slika naslikanih akrilnim i uljanim bojama.

Nekada je izložba u likovnom paviljonu ili drugoj odgovarajušoj prostoriji bila prvi i jedini medij koji je uspostavljao komunikaciju s publikom. No, u savremenom svijetu, gdje tehnologija ovladava našim životima, način komuniciranja se mijenja, a jedan od noviteta je bio internet, danas standardni dio svakodnevnog života. Zahvaljujući internetu Zada je početkom marta ove godine postala član mnogih internetskih udruženja i grupa likovnih umjetnika. Da se odmah razumijemo. Nisu to udruženja niti grupe likovnih umjetnika koji su formalnopravno registrovani kod nadležne državne institucije, već su to udruženja koja egzistiraju na internetu i omogućuju svojim članovima da svoje crteže, slike i druga umjetnička djela objavljuju na starnicama tih grupa i udruženja. Obično se ostavi rok do kojeg se mogu prijavljivati vlastiti radovi, a onda odabrani žiri pregleda radove i javno objavljuje one najbolje, a njihovim vlasnicima dodjeljuje određena priznanja. U pravilu to su plakete koje mogu biti dijamantske, zlatne i srebrne. I da, nema tu pravih dijamanata, zlata niti srebra. Sve se to dešava u virtuelnom svijetu današnjeg modernog doba i samo olakšava mnogim nepoznatim umjetnicima da se za njih čuje i da pokazu svoj talenat, eventualno postanu poznati. Preko nekih stranica može se vršiti i prodaja umjetničkih djela, sto sve ovisi o organizatorima ovakvog vida medijske komunikacije između umjetnika i publike.

Proglašavanje najboljih umjetničkih djela ponekad se prepušta članovima društvenih mreža, poput Facebok-a, na kome se lajkovima odlučuje o dodjeli priznanja za izložene radove. Svoj prvi certifikat Zada je dobila iz Kostarike. A onda, za samo šest mjeseci dobiva 9 dijamantskih 143 zlatna i 6 srebrenih certifikata. Na prvi pogled nevjerovatno, ali mnogobrojna priznanja su neumoljiv dokaz njenog talenta. Je li moguće da je u tako kratkom vremenu rođen umjetnik? Da, moguće je, a dokaz za to su više od 180 dobivenih certifikata iz 40 zemalja svijeta. Je li moguće da niko iz službe za razvoj kulture u gradu Gradačcu, još uvijek nije prepoznao da je u našoj čaršiji rođen umjetnik. Ne, ne želim vjerovati da je to moguće, ali činjenica da niko iz gradskih institucioja nije ni pozvao, a kamo li čestitao Zadi na uspjehu, na žalost govori da je i to moguće.

No, neću ja o tome. Ja hoću samo o lijepom da vam pišem. A lijepo je čuti da se Zadine slike mogu vidjeti u virtualnim galerijama u Dubaiju, Kairu, Tokiu, Rio de Žaneriu, Parizu, Istanbulu, Bangladešu, Iraku, Džakarti, Filipinima, Indiji, Pakistanu, Njemačkoj, Libanonu, Italiji, Makedoniji, Srbiji, SAD-a, Meksiku, Australiji, Ukrajini, Slovačkoj itd. Vrhunac uspjeha dogodio se u Dubajiu gdje je objavljena i prva Zadina samostalna vrtualna izložba koju možete pogledati ako kliknete OVDJE ”.
Keja li koicidencija! Izložba je otvorena 08.08.2020. godine, baš na rođendan njenog oca, kojeg je toliko voljela. I na kraju, poželimo našoj Zadi još puno uspjeha u nadi da će jednog dana imati svoj vlastiti atelje u kojem će nacrtati još puno lijepih slika. Nadam se da će mo jednog dana gledati te slike, ne samo u virtuelom svijetu već i na njenoj prvoj stvarnoj izložbi u našem Gradačcu. Svi skupa pružimo joj nesebićnu podršku.
A sada, po mom vlastitom izboru, prilažem nekoliko kolaža sastavljenih od Zadinih umjetničkih radova koja su dobila visoka priznanja i iza kojih stoje zvanični certifikati.







Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 09/2020 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Pošalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića
138. Ko je bio Prof.dr.sc.Mustafa Imamović
139. Pisac i historičar, mr.sc. Esad Sarajlić
140. Jesmo li prepoznali umjetnika, Zada Pazalja Šahdanović
141. Naše gore list-Pisac romana, Senad Imamović
142. Kako sam postao "Đokista"Kikić Jasmin iz Gradačca
143. Dinko Delić, muzičar i pjesnik koji svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
595903