Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Bosno, zemljo - rodni zavičaju






VIDEO:
Djevojko lijepa šljivu oberi




16.12.2020.

KAKO SAM POSTAO "ĐOKISTA" - KIKIĆ JASMIN IZ GRADAČCA



Dok razmišljam kako da započnem priču o čovjeku koji za sebe kaže da je "Đokista" i sam se prisjećam vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su se u bivšoj državi Jugoslaviji pošli održavati prvi muzički festivali narodne i zabavne muzike. Kad je u pitanju zabavna muzika pomenimo da je prvi festival organizovan u Opatiji 1958. godine u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner i održat ce se u životu narednih tridesetak godina. U tom prilično dugom vremenskom periodu nastupali su popularniji izvođači zabavne muzike, kao što su: Ivo Robić, Drago Diklić, Zdenka Vučković, Vice Vukov, Beti Jurković, Marko Novosel, Nina Spirova, Zoran Georgiev, Zafir Hadžimanov, Đorđe Marjanović, Lola Novaković, Dušan Jakšić, Anica Zubović, Marjana Deržaj, Gabi Novak, Ana Štefok, Tereza Kesovija, Maja Odžaklievska, Bisera Veletanlić, Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Lado Leskovar, Krunoslav Kićo Slabinac, Majda Sepe, Zdravko Čolić, Korni grupa, Indexi, Leb i sol, Den za den, Novi fosili, Pepel in kri i drugi. Od 1973. do 1976. u okviru Opatijskog festivala birao se i predstavnik za nastup na Eurosongu, ali zbog loših plasmana JRT je odustala od slanja predstavnika u razdoblju od 1977. do 1980. (nešto slično napravili su i Italijani). U tom periodu za Opatijski festival opada interes publike ali i izvođača, tako da se Festival gasi sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu formirani su i mnogobrojni drugi festivali, od kojih svakako treba pomenuti: Splitski festival, Beogradsko proljeće, Festival u Skoplju, Vaš šlager sezone u Sarajevu i još mnogi drugi. Poslije ovog kratkog uvoda nastavimo našu priču sa osnovnim biografskim podacima o našem Jasminu. Jasmin je rođen 31.05.1952 godine u Modriči kao treće dijete majke Almase (1923.) i oca Mustafe Kikića(1920.). Obzirom da je Jasminov otac Mustafa rođen u Gradačcu i brat je od našeg poznatog književnika Hasana Kikića, mnogi će se vjerovatno zapitati kako je došlo do toga da Jasmin bude rođen u Modriči. Razlog tome je, što je Jasminov otac kao vojno lice sa činom majora a nešto kasnije i činom potpukovnika, bio raspoređen na dužnost u grad Prilep, Republika Makedonija. Tamo su rođena i Jasminova starija brača, Sead (1947.) i Safet (1949.) . Kad je trebao da se rodi junak naše priče, obzirom da je njegova majka Modričanka, otišla je kod svojih u Modriču i tamo rodila Jasmina. Godine 1957 Jasminov otac se sa porodicom vraća u Gradačac
i Jasmin upisuje osnovnu školu "Ivan Goran Kovačić", koja je tada bila smještena u zgradi Gimnazije na Gradini. Bili smo u istom razredu kod učitelje Amira Smajlovića i od tada traje naše prijateljstvo sve do danas. Za uspomenu na te dane ostala je i ova fotografija IV a. razreda.
Dok pišem ove redove prisjećam se jednog događaja kojeg ću kratko pomenuti. Naime, u tadašnjoj zajedničkoj nam državi Jugoslaviji, svake godine se obilježavao Titov rođendan na dan 25. Maja, što je ujedno bio i Dan mladosti. Između mnogobrojnih manifestacija koje su se održavale na taj dan, bio je i običaj da se iz svakog grada pošalje po jedan predstavnik koji će ići na glavnu rođendansku proslavu koja se održavala u Beogradu. Godine 1963. obilježavao se Titov 71. rođendan, a predstavnik iz Gradačca koji će ići u Beograd, bio je upravo naš Jasmin Kikić. Za uspomenu ostala je ova fotografija:

Poslije završene osmogodišnje škole ja upisujem Gimnaziju, a Jasmin nastavlja školovanje u Srednoj tekstilnoj školi " Đuro Salaj" u Zagrebu. Po završenoj školi zapošljava se u Industriji modne konfekcije: "KULA" u Gradačcu gdje radi kao tehnolog u proizvodnom procesu. Tu ostaje sve do 1988. godine i tada prelazi u Radnu organizaciju "Gradačački Sajam" u kojem prihvata posao tehnologa i šefa smjene Pogona kućne radinosti. Od 2005. radi kao glavni tehnolog u tekstilnoj privatnoj kompaniji "Tusko" u Tuzli, a na posao je svakodnevno putovao sve do 2014. godine kada odlazi u penziju.
Pored redovnog posla Jasmin je veoma aktivan i kao sportski radnik, a ljubav prema sportu naslijedio je od oca Mustafe, kojeg se mnogi od nas sjećaju kao trenera mlade ekipe fudbalskog kluba Zvijezda iz Gradačca.
Od svih sportskih disciplina najviše je zavolio odbojku, a bilo je to 1972. godine kada je ženski odbojkaški klub "Pelagićevo" iz Pelagićeva ušao u Prvu saveznu ligu tadašnje države Jugoslavije. Od toga dana Jasmin prati sve utakmice tog kluba i putuje u druge gradove kako bi bodrio svoje ljubimice. Već dugo vremena je član Upravnog odbora odbojkaškog kluba "Kula" iz Gradačca koji igra u Premijer ligi BiH, što je ujedno i najviši rang takmičenja u ovoj vrsti sporta. Kad je u pitanju njegov porodićni život recimo samo to da iz neuspjelog braka Jasmin ima sina Elvisa (1993.) A sada, vratimo se na početak naše priče i recimo kako je došlo do toga da Jasmin postane veliki fan pjevača zabavne muzike Đorđa Marjanovića. Naravno, prije toga recimo nekoliko riječi o ovom velikom pjevaču. Đorđe Marjanović rođen je 30. oktobra 1931. godine u Kučevu. Srednju školu (gimnaziju) završio je Požarevcu, a zatim je otišao u Beograd i upisao Farmaceutski fakultet (1950). Došao je do samog kraja fakulteta i postao apsolvent, kada ga je muzika u potpunosti uzela pod svoje i nikada nije diplomirao. Kao neko ko želi postati pjevač, prvi put se pojavljuje 1954. godine na audiciji koju je organizovalo Udruženje džez muzičara iz Beograda. Poslije toga prošlo je nekoliko godina da bi ga prepoznali kao budućeg pjevača. U međuvremenu, da bi zaradio nešto novca radio je na željezničkoj stanici na istovaru i utovaru vagona, raznosio mlijeko, bio prodavač novina i sl. Sticajem okolnosti dobio je posao inkasanta na Radio Beogradu. gdje je susreo djevojku koja je radila kao službenica u toj ustanovi. Zvala se Zlata Rakić. Pomogla je Đorđu savjetima od kojih je jedan bio da obavezno potpiše ugovor i da uzme honorar za svoj rad. Njih dvoje su se vrlo brzo sprijatelji, a 1959. godine napravili vjenčanje. Međutim taj brak trajao je samo nekoliko godina. U međuvremenu Đorđe je na Radio Beogradu upoznao neke pozorišne umjetnike i sa njima se često družio. Pošto je stalno pjevušio ubrzo je pozvan da otpjeva po jednu ili dvije pjesme na pozorišnim predstavama u pauzama pozorišnih glumaca kao što su bili Mija Aleksić Miodrag Petrović Čkalja i dr. Uskoro je dobio i priliku da statira u filmu “Svi na more”. Prvi uspjeh doživio je 1958. godine u Nišu kada je otpjevao pjesmu “Zvižduk u osam”. Među publikom je nastao pravi lom i nisu mu dali da ode. Otpjevao im je još tri pjesme, a onda se izvinjavao i govorio kako on ne zna više pjesama. Poslije Niša, Đorđe niže uspjehe sa pjesmama “Lazarela”, “O kakav mjesec”, “Stari frak”, “Volim te djevojčice” itd. Godine 1960. učestvuje na Opatijskom festivalu sa dvije pjesme, " Prodavač novina" i "Raznosač mlijeka" sa kojima osvoja tri nagrade. To je bio i prelomni trenutak i za našeg Jasmina. Iako je tada imao samo osam godina bio je zaljubljen u zabavnu muziku i dobro se sjeća Opatijskog festivala kojeg je slušao preko radio aparata. Od tada je zavolio Đorđeta i redovno prati sve njegove nastupe koje prenose tadašnji mediji. Sljedeće godine u Beogradu se održava festival “Zlatni mikrofon” i gle čuda. Đjorđe ne osvaja ni jednu od pet predviđenih nagrada, odnosno ni jedan od pet Zlatnih mikrofona koje je trebalo da dobije pet najboljih pjevača. Iz nekog razloga dodijeljene su samo tri nagrade, a među dobitnicima nije bio Đorđe Marjanović. Nezadovoljna publika bučno negoduje i na rukama iznose Đorđa iz dvorane Doma sindikata gdje se koncert održavao. TV prenos se prekida, a na ulicama se skuplja mnoštvo naroda. Bile su to prve demonstarcije nezadovoljne publike koja je na rukama nosila svog ljubimca sve do hotela Moskva, a onda su trazili da im tu, na otvorenom prostoru pjeva. Nije imao ni mikrofona ni muzike ali je imao podršku od oko 7000 hiljada ljudi koji su zajedno sa njim pjevali “Zvižduk u osam”, “Milorda” i druge njegove pjesme.
Od tog događaja Đorđetovi fanovi nazivaju se Đokistima, a u Beogradu se formira i prvi klub Đokista. Ubrzo počinju, kao pečurke poslije kiše, nicati klubovi Đokista i u drugim gradovima. Jasmin postaje član Đokista "Plave ptice" u Sarajevu, a 1974. godine osniva klub Đokista u svom Gradačcu u kojeg se odmah učlanjuje naša sugrađanka Ljubica Gligorević. Naš Jasmin je imao 12 godina kada je gledao TV prenos Đordetove pjesme "Vulkan". Pjevač je bio u bijelom odijelom, a na nagoma je imao i bijele cipele. Izveo je šou kakv se rijetko viđa i koji je toliko uticao na Jasmina da je ovaj odlučio uživo vidjeti svog ljubimca. Još je bio u osnovnoj školi kad se iz Gradačca zaputio prema Modrići da bi sjeo na voz za Sarajevo, a potom iz Sarajeva vozom otputovao u Beograd. Kad se našao na željezničkoj stanici u Beogradu, tek tad je shvatio da ne zna kako doći do Đorđeta. Srećom, imao je njegov broj telefona. Kad ga je nazvao Đorđe nije mogao vjerovati da ga Jasmin zove iz Beograda. Zaprijetio mu je da se nigdje ne udaljava i odmah krenuo prema njemu. Pokupio ga je i odvezao u svoj stan. Tek tada je saznao da Jasminovi roditelji ne znaju za ovo putovanje. Ne čekajući ni trenutka više nazvao ih je i rekao da je Jasmin kod njega i da se ništa ne brinu, jer će se on lično postarati da se Jasmin na siguran način vrati kući. Od tog dana pa sve do danas, desilo se bezbroj njihovih susreta koji nisu predstavljali samo susret jednog Đokiste i popularnog pjevača, već susret dva iskrena prijatelja. U svojoj karijeri Đorđe je održao četrnaest solističkih koncerata, a prvi je održan u Beogradu 1960. godine pod nazivom "Zvižduk u osam". Na sceni je uveo rokenrol ikonografiju: skidao je mikrofon sa stalka, skakao i valjao se po bini, svlačio sako i bacao ga u publiku. I što je najinterensatnije, sve ovo je radio četiri godine prije Mika Džegera. Godine 1963, Đorđe je otvorio novo poglavlje karijere u Sovjetskom Savezu. Tamošnja publika ga je od prvog trenutka fantastično prihvatila, jer je i njoj, kao i jugoslovenskoj nekoliko godina ranije, donio dah sa Zapada. Ne samo što joj je pjevao francuske šansone i italijanske kancone, nego joj je nudio i obrade Bitlsa, Enimalsa, Boba Dilana i drugih. Postao je toliko popularan da je na stadionu "Lenjin" imao petnaest uzastopnih koncerata, pjevajući svake večeri pred petnaestak hiljada ljudi. Odlazeći na nastupe u Sovjetski savez upoznaje Ruskinju po imenu Eli Nikolajevna sa kojom će dobiti troje djece. I pored silnih putovanja u Rusiju nije zapostavljao svoju karijeru na domaećem terenu. Kontinuitet je držao hitovima: “Potraži me u predgrađu”, “Medison”, “Da čekić imam ja” i “Romana”. Sedamdesetih godina se redovno pojavljivao na festivalima zabavne muzike, a posebno zadovoljstvo svojoj publici pružao je na tradicionalnim koncertima u beogradskom Domu sindikata i putujećem festivalu "Pjesma ljeta" koji se održavao u raznim gradovima širom Jugoslavije.
Festival "Pjesma ljeta" je dva puta održan i u Gradačcu kom prilikom je naš grad, kao najbolji organizator 1971. godine, dobio prestižnu nagradu "Zlatno Sunce", a 1972. drugu po redu nagradu " Zlatni cvijet". Pored Pjesme ljeta, Đorđe je gostovao u Gradačcu i za vrijeme održavanja Sajma šljive 1978. godine. Pjevao je na koncertu "Plave noći" u objektu poznatom po imenu Skenderija.

Osamdesetih godina, pred naletom rok muzike, posebno novog talasa, kao i pred ekspanzijom novokomponovanog folka na čelu sa Lepom Brenom, zabavna muzika je izgubila važnost i polako odumirla. Međutim, Đorđe nije izgubio svoju vjernu publiku kao ni stečenu reputaciju. Kao živoj legendi, dopušteno mu je sve, pa i “kolaboracija sa narodnjacima”. Njegova karijera je nesmetano trajala sve do 14. aprila 1989, kada je u Melburnu (Australija), gdje je gostovao na koncertu Lepe Brene, tokom izvođenja pjesme “Mene nema ko da žali” doživio moždani udar. Mada se oporavio i maja 2004. u Domu sindikata zvanično oprostio od pjevanja, njegova profesionalna biografija ipak se završila sa tim nesretnim koncertom u Melburnu. Vratimo se sada ponovo našem Đokisti, Kikić Jasminu i recimo da je počev od 1970. godine bio redovni posjetilac svih Đorđetovih koncerata. I ne samo posjetilac, već je na svaki koncert išao sjedeći u autu zajedno sa Đorđetom. Lično sa svojim ljubimcem obišao je mnoge gradove u bivšoj Jugoslaviji, a na tim putovanjima dešavale su se mnoge zgode i nezode, od kojih ću vam jednu ispričati. Bilo je to na koncertu koji se održavao na fudbalskom stadionu, a pored Đorđeta učestvovalo je još desetak drugih pjevača. Publika je od svih pjevača tražila slike i autograme tako da se formiralo nekoliko grupa gdje su pjevači dijelili svoje slike sa autogramima. Kao i uvijek, najveća grupa je bila oko Đorđeta, a naročito djevojaka. Obzirom da je Jasmin uvijek bio uz Đorđeta, tako se i ovaj put zadesio u toj velikoj gužvi. Jednog momenta je ugrabio priliku i izvukao se iz mase, te sve to posmatrao sa strane. Kad je Đorđetu ponestalo fotografija, rekao je djevojkama da on ide u autobus po nove slike, a one u međuvremenu neka zatraže autograme od Zlatka Pejakovića i rukom pokazao na Jasmina. Jasmin je u to vrijeme, poput Zlatka Pejakovića, nosio dugu kosu i bradu i zaista su imali neku sličnost. Djevojke su pohrlile prema Jasminu, a sve to, smijući se i mašući rukom iz autobusa, posmatrao je Đorđe. Poslije su se pri svakom susretu prisjećali tog događaja i od srca smijali. Takav je bio Đorđe. Dobročudan i veseo čovjek. Iako je bio zvijezda internacionalnih razmjera, brinuo je o svojim obožavaocima čak toliko da je obilazio njihove roditelje kada su bolesni, zabranjivao im da idu u klub Đokista dok ne poprave ocjene, kumovao kada su se ženili i udavali i sl. I našem Jaminu, Đorđe je bio ženidbeni kum. Kad je Jasmin služio vojni rok 1979. godine u Beogradu, Đorđe mu je napravio iznenađenje tako što je organizovao proslavu njegovog rođendana. Za vrijeme svoje karijere Đorde nikada nije promovisao poroke, njega nisu pratili skandali i nisu mu trebali tjelohranitelji. Bio je kao sav ostali normalan svijet. Zato su i danas mnogi njegovi fanovi spremni da pređu hiljade kilometara, da mu čestitaju rođendan i da mu kažu kako ga još uvijek obožavaju. I naš Jasmin je bezbroj puta bio na njegovim rođendanima i novogodišnjim dočecima, ali ove godine, zbog opasanosti oboljenja od korona virusa, COVD – 19, nije bio na proslavi Đorđetovog 89. rođendana. Ipak, čuli su se putem telefona i obojica su izrazila žaljenje što se nisu mogli vidjeti. Na kraju ove priče poželimo im obojici dobro zdravlje i susret iduće godine povodom Đorđetovog jubilarnog 90. rođendana..




O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 12/2020 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Pošalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića
138. Ko je bio Prof.dr.sc.Mustafa Imamović
139. Pisac i historičar, mr.sc. Esad Sarajlić
140. Jesmo li prepoznali umjetnika, Zada Pazalja Šahdanović
141. Naše gore list-Pisac romana, Senad Imamović
142. Kako sam postao "Đokista"Kikić Jasmin iz Gradačca
143. Dinko Delić, muzičar i pjesnik koji svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
603370