Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Bosno, zemljo - rodni zavičaju






VIDEO:
Djevojko lijepa šljivu oberi




01.02.2021.

DINKO DELIĆ, MUZIČAR I PJESNIK KOJI SVOJA DJELA STVARA ISPRED VREMENA U KOJEM ŽIVI



Da, dobro ste pročitali naslov moje nove priče. Danas pišem o čovjeku koji kao da svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi. Osjećam da je preda mnom težak zadatak, jer je pisanje o ljudima častan i odgovoran posao. Istovremeno, nimalo lak i zahvalan. Ali, zato izazovan. To je razlog što sam odlučio napisati priču o muzičaru i pjesniku “iz budućnosti”. I neće mi biti teško, jer ja sam čovjek “iz prošlosti”. A kad se prošlost i budućnost sretnu biće to priča za sve vas koji to čitate “sada”.
Ko je, ustvari, Dinko Delić? Krenimo od njegovih osnovnih biografskih podataka. Rođen je 1957. godine od oca Mesuda i majke Ksenije. Iako su oba roditelja po svom porijeklu Gradačani, sticajem okolnosti Dinko je rođen u Slavonskom Brodu, gdje je kao beba proveo samo sedam dana.
Inače, prvi poznati predak ove loze gradačačkih Delića zvao se Mujo Delić, a živio je u prigradskom naselju zvanom Rakija.
Mujo se oženio Hanumicom Bojić iz Gračanice sa kojom je dobio sedam sinova i tri kćerke. Bili su to: Selim, Osman, Sulejman, Ćamil, Salih, Abdulah, Atif, Hana. Safeta i Evlija. Jedan od njegovih sinova, po imenu Selim, oženio je Hurtić Hatemu Hatu iz Tarevaca kod Modriče sa kojom je dobio sina Mesuda i dvije kćerke, Selmu i Dževahiru. I kao što smo već rekli, Mesud se ženi Ksenijom Jovanović te iz tog braka rađa se junak naše priče, Dinko.

U ovom dijeli priče recimo nešto više o Dinkovim roditeljima. Otac Mesud (1934-1974) rođen je u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje stiče u Tuzli gdje završava učteljsku školu, a kruna njegovog obrazovanja biće Viša komercijalna škola koju je studirao u Novom Sadu. Prije toga je radio kao učitelj u gradačačkom selu Tramošnica.
Dinkova majka, Ksenija Jovanović (1926-2006), rođena je u Tuzli od oca Jove Jovanovića iz Gračanice i majke Milice Mice Petrović iz Gradačca. Ksenija je imala dvije sestre: stariju Bosiljku, poznatiju po nadimku Dada, udatu Bahić, i mlađu Jelenu Lelu udatu Nešovanović. Ksenija je takodje završila učiteljsku školu u Tuzli i kao učiteljica radila u Pelagićevu kod Gradačca.
Poslije ženidbe, 1954. godine, Mesud i Ksenija su, kao učitelji, jedno vrijeme živjeli i radili u Tramošnici, a poslije prelaze u Gradačac. Ksenija dobija posao u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”, a Mesud biva postavljen na funkciju direktora doma za nezbrinutu djecu i, kasnije, direktora narodnog univerziteta. Iako nije imala formalno muzičko obrazovanje Ksenija je pored posla učiteljice vodila i dvoglasni hor u kulturno-umjetničkom društvu Gradačac. Po horskom pjevanju bile su poznate i njene sestre, Dada i Lela. Radeći kao učiteljica, Ksenija je ispratila veliki broj školskih generacija osnovnog obrazovanja. Učiteljica Delić je, strogo ali pravedno, učila svoje đake da uvijek vole ljude i svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Kao takva bila je omiljena, kako među učenicima, tako i među građanima Gradačca, sve do svoje smrti 2006. godine. Kao priznanje za životno djelo dobila je Šestoaprilsku plaketu opštine Gradačac.
A poslije uspješno okončanog mandata na mjestu direktora narodnog univerziteta, Dinkov otac Mesud biva izabran na funkciju Predsjednika SO Gradačac koju će obavljati u periodu od 1967. do 1973. godine. U tom periodu postignuti su brojni uspjesi u društvenom i ekonomskom razvoju Gradačca. Kao iskusan rukovodilac, Mesud 1973. godine biva određen za direktora Modne konfekcije “Kula” Gradačac. U radu i razvoju “Kule” daje veliki doprinos na uspostavljanju dugoročnih poslovnih odnosa sa firmom “Brinkmann” iz Njemačke. Nažalost, već iduće 1974. godine umire u 40. godini života. Bio je nosilac Medalje rada SFRJ, Šetoaprilske plakete i drugih priznanja opštine Gradačac.
Poslije kratkog uvoda o ovoj familiji gradačačkih Delića nastavimo sa pričom o našem junaku Dinku. Kao što smo već rekli Dinko je samo rođen u Slavonskom Brodu, a većinu svog života je proveo u Gradačcu. Tu je završio osnovnu školu kao i gimnaziju 1976. godine. U Beogradu 1980. godine diplomira na Filološkom fakultetu, na Odsjeku za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Nakon diplomiranja radi u Gradačcu kao profesor jezika i književnosti. Od 1993. godine živi i radi u Tuzli. Tamo je upoznao i svoju životnu saputnicu, psihologinju Branku Hadži-Ristić, sa kojom živi skupa od 1995. godine.
No, da bi mi spoznali kako je Dinko postao muzičar i pjesnik, vratimo se u njegovo rano djetinjstvo i zavirimo u prošlost, kada je počeo “živjeti ispred svog vremena”.

DINKO KAO MUZIČAR I KOMPOZITOR

Prvi muzički instrumenti koje počeo svirati bili su blok flauta i mandolina. Bilo je to 1969. godine u školskom orkestru. Tada je u OŠ “Ivan Goran Kovačić” muzičko predavao profesor Vlastimir Budimović koji je vodio i hor i orkestar. Orkestar je imao sekciju žičanih i duvačkih instrumenata i Dinko je počeo svirati mandolinu, a kasnije plastičnu blok flautu. To je zapazio Vladimir Vlado Popović, gitarista grupe “Vektori”, pa je predložio Dinkovom ocu Mesudu da sinu kupi klarinet. Međutim, otac je ipak odlučio da mladom sviraču pokloni svoju akustičnu gitaru. Tako su Dinkovi prvi muzički učitelji bili Ivo Ungaro, poznati muzičar i muzički urednik na Radio Gradačcu, koji ga je učio klasičnu gitaru po notama i Vlado Popović, koji je mladom Dinku pokazivao sviranje trzalicom. Već 1971. godine u OŠ “Ivan Goran Kovačić” nastavnik muzike Sitarević Šemnun Šime vodio je sekciju mladih gitarista. U toj sekciji Željko Bošnjak, Sead Sejo Huskić i Dinko Delić zasvirali su prvi put skupa i počeli dugogodišnje plodonosno prijateljstvo. Sitarević Šemnun poznavao je učitelja Boru Jakovca koji je u Gradačcu bio već dokazani i poznati bubnjar.
U jesen 1973. godine, Sitarević i Jakovac pozvali su Dinka i Seada da skupa sviraju u grupi “Timpani” . Ova grupa svirala je svoju prvu igranku u Tuzlanima (gornja Tramošnica) u decembru 1973. godine. Sitarević je svirao orgulje, Jakovac bubnjeve, Sejo Huskić gitaru a Dinko Delić svirao solo gitaru i pjevao glavni vokal. Grupa je bila vrlo zapažena jer su svirali po notama pjesme grupa “Indexi” i “Korni grupe”, “Pro Arte”, “S vremena na vreme”, “The Beatles” i dr. Dinkov prijatelj Nenad Nena Bilajac donio je iz Njemačke išaranu bundu od vještačke kože koju je Dinko oblačio na nastupima. Sa tek puštenom poludugom kosom i hippie bundom, Dinko je predstavljao malu atrakciju u Tuzlanima, gdje seljani nisu bili navikli na ornamentiku “djece cvijeća“. Razglas za tu prvu igranku: “Iskra” pojačalo 250 W sa četiri zvučne kutije, obezbijedio je Goran Švaljuga Đulbegović, tadašnji tonac u gradačačkom DPC “Skenderija“. No, grupa “Timpani” nije bila dugog vijeka. Jakovac i Sitarević, nakon nekoliko nastupa, pridružili su se Zlatanu Peleševiću u grupi “Help” , a Delić je sa Bošnjakom i Pavlovićem osnovao grupu:

“SINOVI SUNCA" (1974)

Njeni članovi bili su: Dinko Delić (gitara i glavni vokal), Željko Bošnjak (bass gitara, gitara i vokal) i Dragan Pavlović (bubnjevi), Vladimir Vlajko Radić (light show i ton majstor). Kasnije se grupi pridružio i Sead Huskić (bass gitara), a prateći član koji je ponekad svirao sa njima u najranijim danima bio je i Mirsad Miki Pirić (gitara). Dragan, Željko i Vlajko bili su treći razred gimnazije, a Dinko je bio drugi razred.
Novoosnovanu muzičku grupu je trebalo nekako nazvati i mladići su smatrali da je za naziv banda sasvim normalno uzeti nadimak gradačačkog velikana Husein kapetana Gradaščevića.
Dječki su mislili: kad postoji kisela voda “Knjaz Miloš” i vinjak “Barun Trenk“, zašto gradačačka grupa ne može nositi ime “Zmaj od Bosne” ? Iste večeri momci napišu i nacrtaju ručno rađene plakatiće A4 i A3 formata i polijepe po kestenovima i po izlozima u gradu: “Zmaj od Bosne” svira u Omladinskom domu u 19h. Ali milicija je već sutradan skinula plakate, po uputstvu iz komiteta. Tadašnja politika SKJ u BiH bila je suzbijanje lokalnih nacionalizama, pa su i mladim rockerima zabranili upotrebu Gradaščevićevog nadimka (pomenuto pravilo u Srbiji i Hrvatskoj nije bilo tako strogo primjenjivano). A budući da su članovi benda bili u mješovitom nacionalnom sastavu i politički potpuno “podobni“, uz to i djeca uglednih roditelja - niko ih nije ispitivao, ni maltretirao. Ime “Zmaj od Bosne” nosili su samo jedan dan i jednu noć. Nakon zabrane, uzeli su ime “Sinovi Sunca” prema mayanskoj mitologiji, a i zvučalo je baš onako - morisonovski.
Gradačački klub studenata koji su, te 1974. godine, vodili Petar Simić i Mirsad Taslidžić (arhitekti), Fikret Piki Skenderović (pravnik) i Jadran Bandić (ljekar), pomagao je mladićima iz underground grupe “Sinovi Sunca”. Skupa su krečili salu omladinskog doma: obojili glavni zid iza bine u crveno sa jarkim žutim Suncem i davali veliku podršku muzičarima koji su pokušavali sa manje ili više uspjeha svirati blues, hard rock i psychodeliju stranih i domaćih popularnih grupa. Svirali su pjesme grupa: “Led Zeppelin”, “Deep Purple”, “Black Sabbath”, “The Beatles”, “Rolling Stones”, “Uriah Heep”, “Hot Chocolate”, i dr. A od domaćih, svirali su pjesme grupa: “Indexi”, “Bijelo dugme”, “Teška industrija”, “YU grupa” i “Time”. Njihovi prvi nastupi bili su u omladinskom domu pored SD “Partizan“, u hodniku Gimnazije “Hasan Kikić“, a svirali su često i u čitaonici u Svircu. Postali su poznatiji u Posavini kada su nastupili na igranci u Crkvini blizu Bosanskog Šamca. Tada su jedino “Sinovi Sunca” u toj regiji svirali veliki hit “Emma” engleske grupe “Hot Chocolate” i morali su, na zahtjev publike, da ga ponavljaju po nekoliko puta u toku igranke.
Godine 1975. u grupu dolazi Sead Huskić koji je počeo da svira bass gitaru. Željko Bošnjak svira ritam gitaru, a Dragan Pavlović osvaja vrlo zahtjevne kontra i sub-kontra ritmove na pedalama bass bubnja. Prvu bass gitaru napravili su od Höfner solo gitare na koju su namontirali debele bass žice.
“Sinovi Sunca”, osim sviranja tuđih pjesama, počinju ozbiljnije raditi na komponovanju vlastite muzike i njihov autorski rad biva zapažen. Prve pjesme snimili su za Radio Gradačac na dvokanalnom magnetofonu. To su bile pjesme Dinka Delića i Željka Bošnjaka. Kao gostujući vokal s njima je tada snimao Mirsad Avdić iz Doboja (inače, porijeklom iz Gradačca), a te pjesme su bile puštene sljedeće, 1976. godine na pop-rock emisiji “Veče uz radio” koju je na prvom programu Radio Beograda vodio Nikola Karaklajić.

"CRVENA JABUKA" (1975)

Budući da su ozbiljnije radili, promijenili su image i naziv grupe. Počinju svirati hard rock, blues i pop pjesme, ali tvrđe i sa više snage, uz bogatije melodije. Grupu “Crvena jabuka”, krajem 1975. godine, sačinjavali su: Dinko Delić (gitara i vokal), Huskić Sead (bass) i Dragan Pavlović (bubnjevi), dok su pomažući članovi bili Vlajko Radić i Mevludin Sejdić.
Ime “Crvena jabuka” uzeli su 10 godina prije nego što je u Sarajevu osnovana istoimena grupa Dražena Ričla i Aljoše Buhe
. Stari član Željko Bošnjak zbog školskih obaveza morao je izbjeći stalni angažman u bandu, ali povremeno je nastupao sa kolegama kad su prilike dozvoljavale. Svirali su igranke i maturske večeri, i na njima muziku Bob Marleya, Eric Claptona, Eric Burdona & The Animals, Creadence Clearwater Revival, ali i svoje pjesme. Osvajali su već korišćene, ali i potpuno nove prostore za svirku: gradsku kafanu ispod Gradine, hol sa šankom u DPC “Vaso Pelagić” Gradačac, gradsku kafanu i čitaonicu “Pelesić” u Modriči, i dr.

"ALMA" (1976)

Sredinom 1976. godine grupa uzima ime “Alma” i radila je uglavnom preko ljeta jer su Dragan Pavlović, Željko Bošnjak i Vladimir Radić otišli na studije, a Sead Huskić se zaposlio u TMD Gradačac.
Svirali su za praznike i preko raspusta, a Dinko Delić je sarađivao sa Sitarevićem, Jakovcem i Peleševićem u grupi “Help”. Sead Huskić je tada od Miše Aleksića iz grupe “SOS” (kasnije: “Riblja čorba”) kupio svoju prvu pravu bass gitaru: Danelectro Longhorn bass - vrlo rijedak i vrijedan instrument. U jesen 1976. godine, na bini u Kino sali Gradačca snimili su u punom sastavu (Dinko, Željko, Sejo i Dragan) nekoliko svojih pjesama na kasetofon uz pomoć ton majstora Nenada Bilajca. I to je bio odličan zvuk sa odličnom svirkom, ali nažalost, taj tonski materijal je izgubljen.
I naredne, 1977. godine, članovi grupe bili su zauzeti na raznim stranama. Dinko je studirao u Beogradu, Sead u Novom Sadu, Dragan u Sarajevu, a Željko u Banjaluci.
No, značajan nastup grupe “Alma” desio se u kasno ljeto 1977. godine na RTV Beograd. Ekipa TV emislije “Zelena panorama” boravila je na gradačačkom Sajmu šljive i Dinko i Sejo su, uz pomoć bubnjara Bore Jakovca, snimili svoj prvi video spot. Svirali su autorsku pjesmu “Šljive” Seada Huskića komponovanu na tekst Sejinog djeda, pjesnika Huseina Šehića, a Dinko je uradio aranžman. Video spot je emitovan za gledaoce širom Jugoslavije i grupa “Alma” je dobila mnogobrojne pohvale i odlične kritike.
Treba pomenuti i saradnju Dinka Delića sa fakultetskim kolegom Đorđem Spasićem (prvi bubnjar beogradske grupe “SOS”). Njih dvojica su zakratko 1977. godine svirali u grupi “Max Miller & Co” i ostvarili značajajan nastup u dvorani Doma sindikata u Beogradu na koncertu za srednjoškolce.
Veoma značajanu “gažu” grupa “Alma” imala je tokom ljeta 1978. godine kada im se pridružio odličan klavijaturista Tihomir Tiho Mišić, nastavnik muzike iz Modriče. Tihomira je u Gradačac doveo Ivan Mihaljević koji je tada sarađivao sa tamburašima iz Modriče i Jakeša i tako upoznao Mišića koji je tamo predavao muziku. Tiho je imao Hammond orgulje, rijedak i skup instrument, a Dragan Pavlović je od Bore Jakovca kupio odličan Yamaha bubanj, tako da su Dragan i Tiho sa Sejom i Dinkom činili instrumentalno i kadrovski vrlo opremljen kvartet. Svirali su po notama zahtjevan repertoar pop, rock i evergreen muzike: grupa “Alma” je svirala mjesec dana na terasi Kule “Zmaja od Bosne”, kao prvi gradačački sastav koji je na Gradini imao profesionalni angažman. To je bilo i posljednji put da je grupa “Alma” svirala u tom sastavu.

"BELI MRAV" (1979-1980)

Za vrijeme završnih godina studija 1979. i 1980. godine Dinko je svirao i u beogradskoj grupi “Beli mrav” sa Zoranom (bass), Šapom (gitara) i Bokijem (bubnjevi).
Grupa je vježbala u Sportskom centru “Šumice” na Autokomandi i svirala igranke na Banovom brdu, u Obrenovcu, Pančevu i drugim gradićima oko Beograda, a radili su i vlastiti autorski repertoar. Istaknut nastup imali su u Domu omladine Beograda gdje su svirali na gitarijadi mlađih beogradskih bandova. Nastup je uživo prenosio i Radio Beograd. Posljednju godinu studija, 1980, Dinko je krunisao samostalnim koncertom u novootvorenom Klubu Filološkog fakulteta. Uz posebnu scenografiju, izveo je vlastite pjesme u maniru bluesa i balade samo uz pratnju akustične gitare. Za takav pristup Dinko se odlučio nakon savjetovanja sa Jovom Radovanovićem iz grupe “7 mladih”. Lepi Jova uvijek je bio spreman da pomogne mlađim muzičarima.

GRUPE, "HELP" i "LEX" (1980-1981)

Po povratku sa studija, 1980. godine, Dinko i Sejo Huskić kratko su sarađivali sa grupom “Help” gdje su tada svirali Zlatan Pelešević, Šime Sitarević i Nurdin Piki Kikić.

Nastupili su kao kvintet za proslavu Nove 1981. godine u velikoj sali DPC “Vaso Pelagić” Gradačac pred više stotina mladića i djevojaka. Tik prije te svirke Dinko je kupio svoju prvu profesionalnu gitaru. To je bio Gibson Les Paul Custom iz ’70. godine, rijedak i odličan instrument. Sejo tada odlazi na odsluženje vojnog roka, a Dinko narednu godinu i po sarađuje sa grupom “Lex” u kojoj su svirali Mato Gagulić, Asif Mujčić i Asim Hanić.

"GRADSKO SAOBRAĆAJNO" (1982) Nakon služenja JNA, Sead Huskić se vraća u Gradačac, pa Dinko i Sejo, 1982. godine, osnivaju grupu “Gradsko saobraćajno” sa dvojicom Modričana: Tihomirom Mišićem (klavijature) i Aladinom Halilbašićem (bubnjevi).
Vježbali su u Mišićima (Skugrić) u kući Tihomirovog oca, uglavnom pop, funk i heavy metal repertoar. A svirali su na igrankama u Vidi i Krčevini u Gradačacu, na Sportskom igralištu u Modriči i dr. Značajno je da su radili i na autorskom materijalu. Dinko Delić i Tiho Mišić pisali su muziku i tekst, a aranžman su radili skupa. Njihov najvažniji nastup dogodio se na “Pop paradi” u Županji 1982. godine kada su svirali vlastite pjesme skupa sa grupama “Milky Way” (Vinkovci) i “Dorian Gray” (Zagreb). Massimo Savić je pohvalio nastup grupe “Gradsko saobraćajno” i pozvao ih da nastave zajedničku saradnju. Nažalost, Ale Halilbašić je zbog privatnih razloga bio spriječen u daljem sviranju i grupa prestaje sa radom.

“DINKO & ALBATROS” (1983)

U proljeće 1983. godine Dinko kupuje svoju prvu Fender gitaru. To je bio Stratocaster kojeg je Dinko kupio od Zlatka Manojlovića, leadera beogradske grupe “Dah”. Tada počinje i Dinkova dugogodišnja plodna saradnja sa grupom “Albatros” iz Bosanskog Šamca. Njihov leader, Ljubiša Ljube Tovirac (solo gitara i vokal) bio je poznat gitarista u
Posavini, ali drugačijeg stila sviranja od Dinka. Njih dvojica sjajno su se dopunjavali i duelom solo gitara obogatili zajednički zvuk. Nenad Meca Šapić (bass) i Branislav Brano Tovirac (bubnjevi), sa Ljubišom i Dinkom, činili su kvartet koji je nastupao sa igrankama u Bosanskom Šamcu i u Tišini, u Gradačcu, Ledenicama i Krčevini.
Ali najznačajniji dio njihovog rada bio je autorski repertoar. Uvježbali su nekoliko pjesama Dinka Delića i snimili ih u studiju “Rokoko” iz mjesta Bošnjaci, nedaleko od Županje. Vlasnik studija bio je Želimir Babogredac, danas poznat kao direktor izdavačke kuće “Croatia Records”. Taj materijal pod imenom “Dinko i Albatros” bio je prihvaćen na muzičkom kolegiju RTV Sarajevo koji su (između ostalih) sačinjavali Davorin Popović i Kemal Monteno, tako da je Delić dobio ponudu da potpiše ugovor za long play ploču. Ti demo snimci iz Županje bili su emitovani na beogradskom “Studiju B” u programu koji je vodio Marko Janković i na Radio Sarajevu. A na Radio Županji, Dinkove pjesme “Između Tuzle i Mostara” i “Maya“, bile su hit omladinskog programa i veoma omiljene kod slušalaca. Nažalost, privatni problemi spriječili su Dinka da nastavi rad na ovom projektu i long play ploča nije snimljena.

"BOSANSKI LONAC", "OKTOPOD", "VITAMIN C" I PRODUCENTSKI RAD U TUZLI

U vremenu poslije 1984. godine Dinko je sarađivao sa raznim muzičarima. Svirao je u grupi “Bosanski lonac” sa Pikijem Kikićem, Ivanom Mihaljevićem i Šimetom Sitarevićem.
U isto vrijeme Dinko je bio angažiran i sa šamačkim “Albatrosom” gdje su svirali Ljubiša i Brano Tovirac, Meca Šapić i Branislav Bane Lukač. Osim Ljubiše u Bosanskom Šamcu i Bane Lukač je bio poznat kao izvrstan muzičar - multiinstrumentalista: svirao je gitaru, bass gitaru i usnu harmoniku. U posebnim prilikama, kada su svirali maturske večeri ili proslavu nove godine, Dinko bi okupio oba banda i tako ujedinio raznoliki repertoar: od folka i sevdalinke, pa do pop, rock i blues muzike. Tako su ovi muzičari mogli zadovoljiti ukus raznolike publike i svirati za sve generacije.
U jesen 1986. godine Dinko je pozvan da se pridruži modričkoj grupi “Oktopod” koju je vodio Tihomir Mišić.
Na bubnjevima je svirao Senad Sojka Berbić, a kasnije im se priključio i Sead Huskić na bassu. Grupa “Oktopod” je svirala redovne igranke i koncerte sa poznatim zvijezdama jugoslovenske i bosanskohercegovačke estrade. Imali su stalni angažman u Johovcu, Osječanima i Podnovlju, gdje se na igrankama moglo okupiti i do hiljadu-dvije gledalaca sedmično. Tihomir i ekipa svirali su sa: Željkom Bebekom, “YU grupom”, sarajevskom “Crvenom jabukom”, “Valentinom”, ali i sa: Šabanom Šaulićem, Mehom Puzićem, Duškom Kulišem, Amelom Zuković i drugima. Poznati su njihovi koncerti, svadbe i igranke gdje su se znali udružiti i sa “Albatrosima” u neku vrstu posavske super-grupe gdje se na bini znalo izmijeniti i desetak odličnih muzičara.
Ali nemirni duh Dinku nije dozvolio stagnaciju. Već početkom 1989. godine on napušta “Oktopod” i u Gradačcu sarađuje sa mladim muzičarima iz grupe “Vitamin C” .
To su bili Njegoslav Lazić (vokal), Edin Soldin (gitara) i Davor Kristić (klavijature) . Sa njima Dinko kao gitarista, aranžer i producent odlazi u Zagreb gdje snimaju autorski materijal. Tada mijenjaju ime u “Orient Express” . Njihove pjesme: “Još sam živ” i “Da te pogledam” bile su veoma popularne u Gradačcu i okolini. Snimci su emitovani na radiju i u kafićima, a u disko-klubu gradačačkog sajma momci su načinili amaterski video zapis.
Dinko je putovao u Njemačku, pa iz Hamburga donio mali portabl studio za snimanje na kome je od 1990. pa do 1992. godine snimao mlade modričke i gradačačke muzičare. Tada su, između ostalih, kod Dinka snimali: Slađana Petrović iz Gradačca, “Horoskop” i “Milky Way” iz Modriče. Ti snimci bili su vrlo uspješni, a Dinko je sa odličnim gitarama i pretpojačalima počeo da se ozbiljnije bavi producentskim i aranžerskim poslom.
Za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine Dinko prelazi u Tuzlu, osniva “Dodo studio” i bavi se snimanjem mladih tuzlanskih grupa. Tada su svoje prve snimke napravili: “Incident”, “No Comment”, Vlado, Raza iz Gračanice i “Outsideri” iz Lukavca.
Dinku su u studiju bili saradnici Josip Mišo Čoja i Sevret Nuta Barčić, veterani iz poznatih tuzlanskih grupa. Mišo je svirao gitaru i bass, npr. u grupama “Robinzoni” i “Juniori”, a Nuta bubanj u grupi “Sezam”. U vremenu najžešćih ratnih zbivanja 1993. godine, Dinko je svirao u Jazz Big Bandu RTV Tuzla pod dirigentskom palicom profesora Čestmira Dušeka iz Tuzle i ponekad Emira Nuhanovića iz Sarajeva. Jazz band je svirao uglavnom aranžmane Glenna Millera i imao nekoliko zapaženih nastupa u Domu armije Tuzla i na ratnoj olimpijadi u Mejdanu. Dinko je tada upoznao Mirsada Meškovića Meška, vrsnog kontrabasistu i sa njim 1998. godine svirao evergreen na matinejama u barovima kod vojne baze u Dubravama (Camp “Eagle”) i u kafićima na tuzlanskoj Kapiji. Sa njima je ponekad svirao i gitarista Senad Osmanović Grof.
Svega nekoliko mjeseci u 2000. godini Dinko je sarađivao sa grupom “Boja noći” iz Gračanice. Odsvirali su matursko veče u Domu kulture Gračanica i još nekoliko nastupa.
Narednih nekoliko godina Dinko je pripremao autorski materijal: 16 pjesama bluesa i balada koje su snimljene kao CD uz knjigu “Daroga za Katmandu“. Dio tog programa izveden je 2005. godine na Gradačačkim književnim susretima u duetu sa mladom pjevačicom iz Tuzle, Ilonom Hot. “Dinko & Ilona” izveli su Dinkovu pjesmu “Bosno, zemljo - rodni zavičaju” i pjesmu Hasana Kikića “Posavina pjeva” koju je Dinko preradio i aranžirao posebno za tu priliku. Inserti njihovog uspješnog nastupa bili su prikazani na nekoliko kantonalnih TV stanica.

"JAMES JOYS ROLS ROYCE BAND" (2006)

Iduće, 2006. godine, Dinko je svirao sa gradačačkim sastavom “James Joys Rols Royce Band” . Tu grupu vodio je kompozitor, gitarista i pjevač Edo Muftić, a sa njim su još svirali i basista Sanjin Vosanović, klaviristkinja Dina Vosanović iz Brčkog i bubnjar iz Sarajeva Mahir Bostandžija. Bend je u Gradačcu vježbao neko vrijeme Muftićev autorski materijal i nastupio na Muzičkom festivalu Zelenkovac kod Mrkonjić Grada.
Na poziv starog prijatelja Zorana Ristića iz Osječana, grupa “Oktopod” u sastavu: klavijaturista Tihomir Mišić (Toronto), bubnjar Senad Berbić Sojka (Tarevci), basista Sead Huskić (Gradačac) i gitarista Dinko Delić (Tuzla) održali su reunion igranku, 27.07.2013. godine. Pred više stotina gledalaca svih generacija “Oktopod” je u Osječanima podsjetio na dane “ponosa i slave“. Nastup je ozvučavao Fuad Begović iz Gradačca sa razglasom i osvjetljenjem od nekoliko hiljada watti, a ton majstor je bio Musa Delić, takođe iz Gradačca.



DINKO KAO PJESNIK I PISAC KRATKIH PRIČA, PROZNIH CRTICA, STUDIJA I ESEJA

Dinko je još kao dijete mnogo čitao. Dešavalo se da jedan dan u biblioteci podigne pet knjiga (za djecu), a sutradan da ih vrati i traži još. “Gutao” je bajke, romane, priče i pjesme, stripove i filmove - sve do čega je mogao doći. I ta ljubav prema knjizi pratila ga je čitavog života. U gimnaziji bio je član dramske sekcije kad su izvodili inserte “Bukvi” Hasana Kikića, a predstavljao je gradačačku gimnaziju i Bosnu i Hercegovinu na takmičenju pjesnika srednjoškolaca u Kikindi 1976. godine.
Da istaknemo, nakon završenog Filološkog fakulteta u Beogradu Dinko je studirao i postiplomske studije: kurs sociologije književnosti (1982-1986) na Filološkom fakultetu u Beogradu i, kasnije, kurs postmoderne književnosti (2002-2006) na Filozofskom fakultetu Tuzla. Ali, što zbog životnih izazova, što zbog nemirnog duha, nije magistrirao. Poslije diplome, 1980. godine, Delić je radio u srednjoškolskom centru i u gimnaziji u Gradačcu kao profesor jezika i književnosti, svirao i bavio se pisanjem poezije, komponovanjem rok-muzike i radom u amaterskom pozorištu. Sa amaterskim pozorištem iz Gradačca imao je zapažene nastupe na Radio Gradačcu i na Rovinjskoj fešti 1987. godine.
A u ratnoj Tuzli, 1994. godine, Dinko Delić je radio na osnivanju Neovisnog Radija "Hayat" Tuzla i bio prvi muzički urednik te redakcije koju je ispočetka vodio Nisvet Džanko. Svojim pedagoškim, književnim i muzičkim iskustvom Delić je pomogao mladim novinarima i spikerima u prvim medijskim koracima. Od 1995. godine Delić radi za OXFAM, nevladinu organizaciju iz Engleske, i u gimnaziji "Meša Selimović" Tuzla realizuje tribine uz atraktivne teme iz medicine, sociologije i umjetnosti - u odnosu na svakodnevne probleme iz života mladih.
Od 1996. do 1997. godine Delić je sarađivao sa raznim nevladinim organizacijama i kulturnim institucijama u Sarajevu i Tuzli. Mogu se izdvojiti: promocija književnog časopisa "Lica", oktobra 1996. u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, Soros workshop "Leteća učionica i radionica", LUR br. 4, novembra 1996. godine u Bosanskom kulturnom centru Mostaru i Soros LUR br. 5, jula 1997. u "Euro-clubu" u Sarajevu.
Od 1997. godine Dinko Delić je učesnik programa Soros Debatnog Centra Sarajevo pod vođstvom Sanje Vlaisavljević u realizaciji Karl Popper i parlamentarne debate u srednjim školama BiH. Kao trener Delić tada vodi debatni klub "Pappagallo" smješten u Domu mladih Tuzla. U Domu mladih, oktobra 1997. Delić je organizirao promociju književnog časopisa "Album" iz Sarajeva.
Međunarodni centar za mir u Sarajevu 1998. godine objavio je zbirku pjesama Dinka Delića Opljačkani sarkofag. Promocije su organizirane iste godine u Domu pisaca u Sarajevu, u biblioteci Gradačac i biblioteci Tuzla, te u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj. Iste godine Delić je učestvovao na XIX Kikićevim susretima u Gradačcu, a skupa sa osobljem Javne biblioteke "Alija Isaković" Gradačac pokrenuo objavljivanje prvog broja književnog časopisa "Diwan". Drugi broj "Diwana" izašao je 1999. godine.
Radeći kao saradnik Doma mladih Tuzla, Delić je 1999. bio koordinator programa Infocentra za mlade u saradnji sa francuskom nevladinom organizacijom DIA iz Marseillea i učesnik studijskog putovanja u Paris, Lille i Marseille u februaru 1999. godine. Tokom proljeća 1999. u Tuzli Delić je koordinirao projekat "Omladina, politika, demokracija". U saradnji sa Jevrejskim svjetskim servisom USA. Dom mladih Tuzla bio je domaćin ovog seminara sa uglednim predavačima iz Sarajeva i Tuzle (Vladimnir Premec, Zdravko Grebo, Nedžad Ibrahimović) . Kao koordinator projekta Dinko Delić bio je i priređivač biltena "Omladina, politika, demokracija" koji je objavljen krajem 1999. u izdanju Doma mladih Tuzla.
Iste godine Delić je učestvovao na XX Kikićevim, preimenovano: Gradačačkim književnim susretima, na Jazz Festu "Zelenkovac" 99 u Mrkonjić Gradu, te na Tuzlanskim danima poezije. Takođe, Delić je sarađivao kao voditelj na seminaru kreativnog pisanja u Sarajevu skupa sa Rankom Milanovićem, urednikom časopisa "Album", radeći za njemačku nevladinu organizaciju Schueler Helfen Leben. Polaznici te škole bili su mladi pisci i novinari iz cijele BiH. Delić je 1999. organizirao i promociju književnog časopisa "Kolaps" iz Mostara u Domu mladih Tuzla i u Jazz clubu "Punto" u Tuzli. Tako se Dinko upoznao sa Mehmedom Begićem i Markom Tomašem s kojima će godinama imati plodnu književnu saradnju. U novembru 1999. Delić je imao i samostalno veče poezije u Cafeu "Stella" u Sarajevu, u organizaciji časopisa "Album", gdje je kao specijalni gost nastupio i Alija H. Dubočanin.
Od 2000. godine Dinko Delić je debatni klub "Pappagallo" uveo u sastav sekcija gimnazije "Meša Selimović" Tuzla, a kao trener Debatnog centra “Karl Popper” iz Sarajeva još od 1997. kontinuirano učestvuje u kreiranju programa "Za i protiv" Redakcije omladinskog programa RTVBiH u saradnji sa urednicom Majom Anzulović i rediteljem Slavišom Mašićem. Na inicijativu Debatnog Centra BiH, 2000. godine, Delić je kao trener senior osnovao i klub parlamentarne univerzitetske debate na Filozofskom fakultetu Tuzla i skupa sa trenerima klubova iz Sarajeva, Zenice i Bihaća otpočeo implementaciju programa parlamentarne debate za studente BiH. Iste godine Delić je radio za NPA (Norwegian People’s Aid) kao konsultant na projektu razvoja zajednice povratnika u opštinu Modriča u Republici Srpskoj. Od marta 2001. do oktobra 2002. godine radio je kao pedagog u Dječijem selu SOS Kinderdorf International u Gračanici gdje je osnovao i debatni klub.
Druga knjiga Dinka Delića pod naslovom Bosanska knjiga mrtvih objavljena je 2001. godine u Mostaru u izdanju Alternativnog instituta (urednik Mehmed Begić) i promovisana u Sarajevu u knjižari “Buybook”. Naredna izdanja "Diwana" (dvobroj 3-4, 5-6 i 7-8) pojavila su se iz štampe 2000, 2001. i 2002. godine sa Delićem kao urednikom na čelu obnovljene redakcije. "Diwan" se već za prvih pet godina izlaženja nametnuo kao jedan od najinteresantnijih bosanskohercegovačkih književnih časopisa.
Dinko Delić nastupao je (2003-2018) na mnogim književnim manifestacijama u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Maleziji. Od toga mogu se izdvojiti: Sarajevski dani poezije, Mostarsko književno proljeće, prezentacija časopisa "Album" u Ljubljani, XXXII Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju, II Begićevi književni dani u Tuzli, "Eurozine" konferencija u Beogradu, Kuala Lumpur Poetry Reading i Cesarićevi dani u Požegi, te Stih u regiji u Zagrebu i Zagorju.

Dinko Delić bio je predsjednik Savjeta Gradačačkih (Kikićevih) književnih susreta (2003-2006), a časopis "Diwan" uređivao je do 2006. godine (br. 17-18). A od 2006. godine kao urednik radi honorarno u izdavaštvu. Treća knjiga Delićeva, "Daroga za Katmandu" objavljena je 2020. godine u Tuzli kao multimedijalni projekat. I promovirana je iste godine u Alumni centru Filološkog fakulteta u Beogradu i na Drugom programu Radio Beograda. Zanimljivo je da se ta promocija “Daroge” na Filološkom fakultetu održala u istom onom prostoru gdje je Dinko izveo performans svoga prvog samostalnog koncerta 1980. godine. Neke od pjesama sa tog koncerta “putovale” su kroz vrijeme i “mijenjale haljine” svih tih 40 godina.
Izdavač Repro Karić Tuzla u “Darogi” objedinio je 46 pjesama, 37 ilustracija i 16 songova sa notnim zapisima i štampao ilustriranu knjigu i muzički CD. A za tako rijedak izdavački poduhvat pogovor je napisao Arsen Dedić.
Tekstovi Dinka Delića prevođeni su na engleski, poljski, njemački, malajski i makedonski jezik. Dinkova poezija uvrštena je u pregled Savremena bošnjačka književnost, časopis CYM ("Spisanie za umetnost"), br. 38, CKI, Štip 2003. godine; u antologiju Poezija i humanizam malajskog Instituta za jezik i književnost u Kuala Lumpuru 2004;
antologiju biblioteke "Harfa" Međunarodnog centra za mir u Sarajevu 2006; antologiju Treća riječ: postsocijalistička poezija, Monsoon Edition, Calicut (Kerala, India) 2007; antologiju Marka Vešovića Da je barem devedeset treća, Dobra knjiga, Sarajevo 2009; antologiju Hadžema Hajdarevića, Do potonje ure, panorama novog bosanskohercegovačkog pjesništva, CDK, Bijelo Polje 2010. godine i antologiju Ervina Jahića Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana, KDBH Preporod, Zagreb 2012.
Dinko Delić objavljivao je pjesme, kratke priče, eseje i književne studije u web-izdanjima: Muse Apprentice Guild (USA), CEEOL (Njemačka), Eurozine (Austrija), Gangway (Australia-Austria), LitKon (Hrvatska), Balkanski književni glasnik (Srbija) i Blesok (Makedonija), te u časopisima i novinama: Tema, Zarez, Poezija, Bošnjačka pismohrana, Behar i Sapho (Hrvatska), Književna kritika, Gradina i ProFemina (Srbija), CYM (Makedonija), Ars (Crna Gora), Balcanis (Slovenija), Szescsetszescdziesiatszesc (Austrija), Kartki i Ha!art (Poljska), Putokaz, Književna revija, Iza, Razlika/Differance, Most, Lica, Forum Bosnae, Album, Odjek, Godišnjak Preporoda, Ostrvo, Hrvatska misao, Život, Status, Prosvjetni list, Kolaps, Riječ, Motrišta i Diwan (BiH).
U pripremi za štampu su Dinkova zbirka izabranih stihova “Gitarske i druge pjesme” i knjiga eseja, studija i publicistike .

KNJIGA „OPLJAČKANI SARKOFAG“

Svoju prvu knjigu Dinko je napisao u Tuzli od 1994. do 1996. godine. Knjiga je malim dijelom sastavljena od predratnih tekstova, a najvećim dijelom sačinjava je ratni rukopis.
Objavljena je 1998. godine u Sarajevu pod naslovom „Opljačkani sarkofag“ . Sadržaj knjige su kratke forme: pjesme, prozne crtice, priče i eseji. O tekstovima u knjizi svoje mišljenje su napisali i recenzenti: književnik Alija H. Dubočanin i prof. Enver Kazaz. Evo kratkih izvoda iz njihovih recenzija:

Jasno i temeljno odsvirana mladost (Alija H. Dubočanin)

"Opljačkani sarkofag" nije knjižica pjesmuljaka, naprotiv, na ovakvim knjigama mnogi pjesnici temelje svoju književnu egzistenciju. Delić progovara zamašno, obuhvatno, po vremenskoj vertikali, i horizontali, progovara cijelim ljudskim iskustvom, svojom ne malom lektirom, kojom se, još kako, zna i poigrati, potom, sasvim estetski relevantno, ironizirati. Dakle, ovaj književnik, ponad svih svojih tema i temica stavlja znak pitanja, razgovara, sad tvrdo, sad lirski, sa datim mu vremenom, govori - znači - jedna ljudska sveukupnost. Cijela knjiga nije sačinjena od povremenih lijepih pjesama, niti se na mikroplanu ističu neki lijepi stihovi, ni atraktivne sintagme, a ni leksika kojom bi se htjelo nadoknaditi štogod od lirskog nedostatka, naprotiv: rukopis je tako ujednačene vrijednosti iza koje jasno osjećamo čovjeka kojem je još kako i stalo i važno da govori, i, on to čini jasno, beskompromisno, samouvjereno ponekad, pa rukopis djeluje kao jasno i temeljno "odsvirana" mladost, uključujući tu i iskustvo rata za BiH. Ali to tek treba vidjeti: tu će se pomiješati svjetovi: "Izbjeglice", a tik uz njih "Noć karnevala u Riu".

Ogoljavanje svijeta (prof. Enver Kazaz)

U poplavi poezije obrazaca i šabloniziranog rekvizitarija koja svoj korijen ima u zasadima nadrealističkog, čak romantičarski patetičnog shvatanja pjesme, ovaj rukopis je toliko osvježenje da ponekad djeluje i šokantno. Kod Delića predmeti jesu ono što zaista čine u stvarnosti, pa pjesma naoko izgleda kao racionalan opis stvarnosti, stanja duše, pa čak i racionalan ispis emocije. Iza prividnog racionalizma stoji zapravo discipliniran odnos prema stilu, koji niti jednom u cijelom rukopisu nije ponovio tradiciju na stilskom planu. Delić ne pjeva u grču, već nakon grča, pa utisak o racionalističkom pristupu pjesmi prenebregava njenu ironijsku dimenziju, pa ponekad i sarkazam, kao npr. u pjesmama "Biografski podatak", "Paunovi" i "Prvobitni grijeh". Mikroanaliza bi pokazala da ove pjesme polaze od ironijskog odnosa spram svijeta, ali to nije tek ironija, već ogoljavanje svijeta do njegove suštine u postupku skidanja vela iluzije sa privida njegovih vrijednosti. Ništa, dakle, u svijetu nije onako kako to daje automatizam percepcije, nego je onako kako to proizlazi iz grča nagomilanog iskustva.
Iz knjige Dinkove knjige „Opljačkani sarkofag“ pročitajte ove stihove:

Mikrokosmička enigma

Mogu li vječno
dva tijela
zauzimati
prostor?
Je li šuplje jedno
ili drugoga nema;
i
koliko je istovremeno:
jedan
ili dva?
Ako prostor
(ne mora biti jedan), nije - ili jeste - isto što i
vrijeme
koje ne mora biti isto (ali može),
zauzmu tijela:
istovremeno tačno biva
pogrešno.

„BOSANSKA KNJIGA MRTVIH“

Druga Dinkova knjiga „Bosanska knjiga mrtvih“ štampana je 2001. godine kao rezultat plodne saradnje sa mladim pjesnicima i muzičarima iz Mostara:
Mehmedom Begićem, Markom Tomašem i Nedimom Ćišićem. Oni su bili osnivači nevladine organizacije Alternativni institut, časopisa i biblioteke „Kolaps“, a kasnije i časopisa „Iza“. Alternativni institut bio je izdavač i promotor ove druge Dinkove knjige.
Tekstovi iz "Bosanske knjiga mrtvih", formirani su od 1997. do poĉetka 2001. godine. Rukopis "Bosanske knjige mrtvih" varira motive koji se mogu naći i u "Sarkofagu" pa obje knjige valja smatrati za cjelinu. Za „Bosansku knjigu mrtvih“ pročitajte izvode iz recenzija prof. Nedžada Ibrahimovića i pjesnikinje Feride Duraković.

Poetika i energija razlike (prof. Nedžad Ibrahimović)

Dugo se u bosanskoj poeziji nije pojavila slična knjiga u kojoj su ključne riječi: Rock & roll, Deep Purple, fender stratocaster, sex, ljubav, Bosna, rat, pivo, Harley Davidson, postmodernizam…
Dobrovoljno ali i očigledno po vlastitoj vokaciji skrajnut od pomodnih poetskih tokova i "nacionalno-humanističkih" paradigmi opjevavanja svih mogućih i bezbrojnih tragedija trenutka, vremena i toposa, Delić se pojavljuje kao re-kreativni duh, pazite sad, beat-pjesništva.
Da ništa drugo, u ontološkom pogledu, nije oživio osim margine (rockeri, fuckeri, loveri, vagabundi i antiideolozi), a jeste, Delić bi zaslužio svoje mjesto u iznova konstituirajućem studiju bosanske književnosti. Uspjevši ovim rukopisom, u pravi čas, progovoriti o mraku ali i o spasu, o zlu ali i o dobru, o ideologiji ali i o životu (što je na apsolutno suprotnom kraju), o ljubavi ali i o sexu, o putu ali i o smrti, Delić je u našem pjesništvu povukao jednu duboku brazdu osobnosti, uvjerljivosti i višestrane i višestruke vrijednosti.

Neobićan oblik autobiografije (Ferida Duraković)

Pošto smo se davno dogovorili (Ko?) da književnost podijelimo, između ostalih podjela, na poeziju i prozu pa da ih onda tako i objavljujemo, Dinko Delić, razbijač konvencija s kućnim odgojem, odlučio je da i suprotan slučaj - kombinacija poezije i proze, može dobro da funkcionira, pa nam je ponudio knjigu koja skače s puste poezije na pustu prozu, sa lirike na esejistiku, sa pjesme na priču, etc. Ne znam kako će drugi, ali meni se ovo čini provokativno i dobro.
Ova je knjiga neobičan oblik autobiografije, priča o bježanju iz knjiga da bi se još žešće u njih vratilo. Delićeve pjesme su, hajde da kažem, lirsko-političke, jer "uz jednu Beatrice, Lauru i Lenku Dunđerski čitaoci će izgovarati ime male Mukelefe kao dokaz da su sva imena dobra za prave ljude." Delić, na sreću, u svojim pričama i pjesmama nema bošnjački kompleks niže/više vrijednosti, što je zorno u recentnoj literarnoj produkciji posljednje decenije, s pojačim razlogom, ali on svoju poetiku smješta u kontekst koji ne podrazumijeva opoziciju nisko-visoko, nego negdje dizdarevićevski 'nako sredinom.
Ovo je, u stvari, jedna dobra šizofrenična knjiga. Ona od tebe traži da se trudiš, da ne prelijećeš tek tako preko njenih otvorenih i zatvorenih značenja, provokativna je i pametna - Dinko Delić je u svemu ovom "civiliziran indijanac s europskom kulturom & osobnom kartom". Valja mu vjerovati, inače nema poezije, makar njegove.
Iz “Bosanske knjige mrtvih”, za vas sam izabrao ove stihove:

Prizivanje duha

Mrtvi mi šapuću da
pišem,
jer žrtve, bar, znaju
šta je istina, a šta laž. Naivni
mrtvi.
Moje
književno perce kap je
na vodopadu što curi preko vrha
u
rupu bez dna.
A
plima strave može da bira pisca
među majstorima što pišu
epizode
u istorijskoj buni protiv zla. Šapuću
mrtvi
kao lišće što pada iz groba
u već toliko puta perom
zloupotrebljeni
raj.

KNJIGA “DAROGA ZA KATMANDU”

Treća Dinkova knjiga “Daroga za Katmandu” sa Dinkovim pjesmama i muzičkim CD-om je multimedijalni književno-muzički projekat sa ilustracijama Bojana Bahića iz Los Angelesa (USA). Bojan je slikar akademac sa sarajevske ALU koji je, po ocu, porijeklom iz Gradačca.
Fotografije upotrebljene za ilustracije u „Darogi“ autentični su foto-zapisi (1973-2003) iz muzičkog, porodičnog i studentskog života autora knjige Dinka Delića.
Ali dokumentarnost nije bila primarni kriterij za izbor neke do njih, već asocijativnost i vizuelna atraktivnost. Dio fotografija snimljen je u Kathmanduu (Nepal), a djelo su Raše Sekulovića, književnog prevodioca i putopisca iz Beograda. Uzorci Sekulovićevih fotografija preuzeti su sa izložbe organizirane u Beogradu u galeriji ArtGet 2002. godine.
Od izabranih fotografija i uzoraka, postupkom uzorkovanja i citatnosti u ready made maniru, dizajner Bojan Bahić iz sunčane Kalifornije načinio je slikovne paralelne dimenzije knjige. Te dimenzije izrastaju iz ilustracija, iz jezika pjesama i njihovog muzičkog zvuka sa CDa. Tako se ova knjiga kao muzička kutija čitaocima otvara pluralno, nalik na umjetničku bilježnicu ili sanduče Marcela Duchampa.
A CD uz knjigu produciran je bez ritam sekcije i sa akustičnom gitarom, uz redukovanu upotrebu električne gitare i klavijature. Sve to u namjeri da se minimalizmom dočara izvorni zvuk prvobitnih izvođača bluesa. Snimanje je obavljeno u "Pirana" studiju Nedima CJ Hadžića u Tuzli a remastering u studiju "MAT" 2005. godine. Notne zapise pripremio je Dragan Divjak, profesor srednje muzičke škole Tuzla. No, moderniju verziju remasteringa u studiju „Octopus“ uradio je Tihomir Mišić iz Toronta (Canada) 2020. godine.
"Daroga za Katmandu" imala je dugačak i kompliciran put. Njene pjesme pisane su i komponovane čak od 1975. do nama bliže 2005. godine. I dugo je čekala ta knjiga da bude objavljena, sve do 2020. godine. "Daroga" je, inače, ruska imenica koju prevodimo kao „cesta“ ili „put“, a Dinko se, kao što je zabilježio Amir Misirlić u svome osvrtu na knjigu, poigrao u nazivu knjige i spojio glavni grad Nepala Katmandu kao mjesto hodočašća zapadnog hipi-svijeta, s ruskim jezikom, što je već samo po sebi pažnje vrijedno.
U pogovoru "Pobratimstvo lica u nemiru" za Delića je veliki Arsen Dedić napisao: „Kao pjesnik-pjevač usporediv je i neusporediv. Našli bismo dodirnih točaka s pjevačima bluesa ili countrya, ali to je posve nebitno. Njegov je izraz osobit i usko vezan uz podneblje BiH iz kojeg dolazi. Koliko god se to naivnijem slušatelju ne činilo. Izuzetno je čuti to sazvučje, to dvozvučje dvaju tako udaljenih a tako spojivih idioma (uz sve pohvale glazbenicima na CDu). Njegovo pjesničko pismo je radikalno. Referira se na sve oko sebe; zavičajno, političko, erotično... S punim pravom. Dinko treba ostati odgovoran najprije sebi, da bi mogao odgovarati drugima. On nije i ne smije biti glasnogovornik ničeg potrošnog. U vremenu posvemašnje autorske suše, koja godinama
uništava ovaj krajolik - on je glas vapijućeg u pustinji ili (krležijanski) "glas vapijućeg u opereti". Njegovi kantautorski listovi melem su i za moje premoreno uho i dušu.“
A u recenziji, prof. Julijana Matanovi ć, između ostalog je napisala: „Zbog dojma i okusa koji u čitatelju ostaju poslije prolaska ovom knjigom, toplo preporučam slikopis Dinka Delića svima koji će ga podvrgnuti medijskoj kušnji. Ne samo zbog svoje ocjene, daleko više zbog slutnje da će mi na njoj biti zahvalni oni koji će misleći na Bosnu - kakvu i ja ovdje želim - pjevušiti autorove stihove. I doživljavati ih kao dijalog intimnog i javnog (svojevrstan reality poetry) kao komadiće radikalne autobiografije. Dakle prepoznajući ih.“
Čitajući recenziju pisca, publiciste i rock kritičara Amira Misirlića izdvojio sam jednu rečenicu koja mi se učinila ključna za razumijevanje Dinkove poezije: "Delić se poigrava kulturalnom ikonografijom, zatim vas jednostavnošću vodi do ivice banalnosti, a onda neobičnim rješenjima, nesvakidašnjim sklopom riječi, natjera da njegove pjesme ponovo iščitate, ali iskosa, iz perspektive koja na njih baca drugačije svjetlo".
Kao kruna muzičkog i književnog rada Dinka Delića, “Daroga” je završena 2008. ali je otežavajućim sticajem okolnosti štampana tek 2020. godine. Izdavač je Grafička kuća “Repro-Karić” iz Tuzle.
Ovo je moj izbor stihova iz knjige “Daroga za Katmandu”:

Bosno zemljo - rodni zavičaju

Da mi nude šeici sve blago bez broja,
ne bi' tebe, Baščaršijo, ostavio moja.
Da mi nude šeici sve gradove svoje,
ne bi' nikad ostavio Sarajevo moje.
Da mi nude šeici naftna polja toja,
ne bi' tebe, Bosno, ostavio moja.
Ne bi' behar za zlato mijenjao,
ne bi' sevdah za dragulje dao.
Bijelu kulu šeici nemaju
u Gradačcu, u rodnome kraju;
tog meraka u mjesecu maju;
Bosno, zemljo, rodni zavičaju!

Imam čast da prvi objavim ovu pjesmu na YouTube u video klipu kojeg sam napravio uz pomoć mog sina Sanjina. Pjesmu “Bosno Zemljo – rodni zavičaju” možete poslušati ovdje.



UMJESTO KRAJA: “ČUVAR IZ GUBLJENE STVARNOSTI”
(AUTOPOETIČKI TEKST DINKA DELIĆA IZ “BOSANSKE KNJIGE MRTVIH”)


Kada istoričari budu izučavali biografiju pisca sa inicijalima D.D. mnoštvo pojedinosti ostaće nejasno, jer je život nesvodiv u facta. Jer duh ovog ljudskog primjerka spada u generaciju koja uzor nije našla u herojima kao što su: Clinton, Tito, Che Guevara, Hemingway, papa, Mao i ajatolah Homeini.
Naprotiv, odrastao je uz likove kao: Tarzan, Odisej, Bugs Bunny, Ziggy Stardust ili Ben Hur. Taj hybris doveo je D.D. u džunglu gdje se družio sa čudesnom Alice i Yodom, tajnim učiteljem Jedija.
Naravno, pišĉeva percepcija vrijeme-prostora, što ga čovječanstvo uporno zove stvarnost, nije se mogla uporediti sa horizontom okruženja u kom je odrastao D.D. Zato je besmisleno u stihovima dotičnog tražiti uzrok propasti civilizacije za koju se on - nije ni rodio, ustvari - jer je potraga za srećom i pčela što siše sok u cvjetnjaku razgolićene Maye McBride bila ultimativno važnija od komunizma, fašizma i siromaštva pod čijom kapom je D.D. povremeno živio. Čak ni knjige što su ga budile iznutra, ili pokretne slike u koje bješe buljio prema vani, nisu mu mogle nadomjestiti neposredno iskustvo disanja. On je disao, disao i disao na prirodno umjetnički naĉin.
Nisu nevjerovatni, dakle, uzroci posljednje želje u oporuci nađenoj iza nestanka persone poznate kao D.D. Napisao je da - kad već ne shvata šta krije osmijeh Mona Lise koju na filmu fascinantno glumi Clint Eastwood, i suknja što je panično pritiskuje dolje Merilyn Monroe - ne želi biti čuvar izgubljene stvarnosti.
Kontraverzni D.D. strasno je želio znati do u detalje srž estetičkog života prije no stavi tačku na sličan svoj. I ode u Disneyland, ili Avalon i Atlantidu, na primjer, u vrijeme kad se još istorija nije pojavila kao duhovni pobačaj umjesto aurea aetas.

O Dinku Deliću možete pročitati više:
OVDJE ”.
OVDJE ”.
Vidi muzičku recenziju Dragutina Matoševića: OVDJE ”.
Intervju Dinka Delića na RTS, u emisiji Oko Balkana, čiji je urednik i voditelj Saša Ćirić, možete poslušati
OVDJE ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Pošalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića
138. Ko je bio Prof.dr.sc.Mustafa Imamović
139. Pisac i historičar, mr.sc. Esad Sarajlić
140. Jesmo li prepoznali umjetnika, Zada Pazalja Šahdanović
141. Naše gore list-Pisac romana, Senad Imamović
142. Kako sam postao "Đokista"Kikić Jasmin iz Gradačca
143. Dinko Delić, muzičar i pjesnik koji svoja djela stvara ispred vremena u kojem živi


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
603379