Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


08.06.2015.

GDJE JE MEZAR HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA



Priču o smrti Husein-kapetana Gradaščevića i njegovom mezaru napisao sam na svom Blogu 2011. godine i tom prilikom sam objavio dvije moguće fotografije njegovog mezara. Jedna od tih fotografija se pojavila još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je bila pokrenuta i inicijativa za prenošenje kapetanovih posmrtnih ostataka u Sarajevo. Medjutim, kako je ta inicijativa bila politički obojena, od toga se odustalo da bi ponovo bila pokrenuta u poslijeratnom periodu Bosne i Hercegovine. O čemu se zapravo radi. Projektom igradnje gradskog trga koji bi nosio naziv Trg “Alije Izedbegovića” , predviđena je i gradnja turbeta Husein-kapetana Gradaščavića. O izgradnji tog trga pročitajte OVDJE ”.

Pored toga u Gradačcu je predviđena i izgradnja Muzeja odbrane BiH, za što je takođe urađen elaborat. I u ovom projektu je predviđeno kapetanovo turbe. O opravdanosti elaborata za izgradnju ovog muzeja možete pročitati OVDJE ”.

Ne ulazeći u detalje ovih projekata, meni je bila interensantna ideja o izgradnji kapetanovog turbeta, jer istovremeno se od nekih historičara i pisaca moglo čuti kako mikro lokacija tog mezara nije poznata. Naime, zna se samo da se mezar nalazi na mezarju Ejub u Istanbulu, ali se ne zna ko je uslikao fotografiju mezara koja potiče iz Drugog svjetskog rata, a po svoj prilici poslije toga nikad niko nije posjetio taj mezar sve do današnjeg dana. Čudno, zar ne! Hvalimo se ljepotom grada kojem su najveći pečat dali upravo Gradaščevići i dićimo se Kulom Zmaja od Bosne, koju oni sagradiše. O Husein-kapetanu pjesme ispjevasmo i knjige napisasmo. Kad nam bude najteže njega prizivamo. U raznim projektima i turbe mu namijensmo a ni tačnu lokaciju njegovog mezara ne znamo. Licemjere, ili možda griješim. Ako zaista potoji iskrena namjera da se Kapetanovi posmrtni ostaci prenesu u Gradačac, zar je bilo teško formirati jednu delegaciju od nekoliko stručnih istraživača koji bi otišli u Istanbul i pokušali pronaći Huseinov mezar. Ako ni zbog čega drugog, a ono bar zbog toga da mu vjernici na mezar mogu otići i fatihu proučiti, a ostali posjetitelji počast odati.

Ponukan takvim indolentnim odnosom zvaničnih državnih institucija, lično sam uložio određeni napor da saznam za lokaciju Husein-kapetanovog mezara. Rezultat toga bila je fotografija koju sam objavio na svom blogu 2011. godine, koju možete vidjeti OVDJE ”.

Od samog početka me mučilo to što se na nišanu ne vidi natpis koji bi potvrdio da se zaista radi o Husenovom mezaru. Tražio sam tu nedostajuću kariku i dobio je od dr. med. Emina Džanića iz Zagreba. Gosp. Džanić mi se obratio prije nekoliko mjeseci i zamolio da mu pomognem sa uputama kako da dođe do Huseinovog mezara, čija fotografija je objavljena na mom blogu. Kao razlog naveo je činjenicu da je mezarje Ejub isuviše veliko i da zauzima ogromnu površinu, a on ima veliku želju da posjeti Huseinov mezar. Poslije naše kratke prepiske, gosp. Džanić je otišao u Istanbul, te uz pomoć fotografije sa mog Bloga i uputa radnika iz Eyup Sultanove džamije, pronašao je dotićni mezar.

Tom prilikom napravio je nekoliko novih fotografija i po povratku u Zagreb preduzeo prve korake u pokušaju prevoda teksta sa nišana. Stupio je u kontakt sa svojom poznanicom i kolegicom po struci, Prim.Vesnom Hadžiosmanović iz Sarajeva, koja ga je uputila na Prof. Dr. Aminu Šiljak-Jasenković, da bi se na kraju tekst našao u rukama Mr. sci Nusreta Čole. Gosp. Čolo je preveo spomenuti tekst i utvrdio da se ne radi o mezaru Husein-kapetana Gradaščevića već da je to mezar izvjesnog Sarayli Mustafa age, koji je umro 23. Muharemma 1192. godine, odnosno 23. Februara 1778. godine po Gregorijanskom kalendaru.

Zbog svega naprijed navedenog, objavljenu fotografiju povlaćim sa Bloga, a sve u cilju kako se ne bi svarala daljna zabluda u pogledu mezara Husein-kapetana Gradaščevića.

Takođe molim i sve one koji su eventualno preuzeli fotogtafiju sa mog Bloga, da je u budućem vremenu ne objavljuju kao Huseinov mezar.

Ujedno koristim priliku da se zahvalim dr. med. Eminu Džaniću, Prim. Vesni Hadžiosmanović, Prof. Dr. Amini Šiljak-Jasenković, a naročito Mr. sci Nusretu Čolo. Svi oni zajedno, doprinijeli su utvrđivanju istine u pogledu sporne fotografije.

Potraga za tačnom lokacijom mezara Husein-kapetana Gradaščevića se nastavlja. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

01.06.2015.

AKADEMSKI SLIKAR I VAJAR BILAJAC IBRAHIM



Sa velikim zadovoljstvom danas pišem priču o još jednom čovjeku koji spada u red znamenitih ličnosti Gradačca. Pišem priču o akademskom slikaru i vajaru Ibrahimu Bilajcu, odnosno o našem Ibrici, kako su ga mnogi od milja zvali. Ibrahim je rođen 1930. godine u Mionici kod Gradačca od oca Abdulkadira i majke Bungur Melće.
Imao je još četiri brata i dvije setre. Bili su to: Abdulah (Avdo), Asim, Izet i Edhem, kao i sestre Nura Sahačić i Izeta Mešić. Njihov otac Abdulkadir je bio pisar u opštini, a majka Melća domaćica. Bilo je to siromašno domaćinstvo u kojem je uz velike roditeljske napore iškolovano svih sedmero djece. Ibrahim je u Gradačcu završio osnovnu školu i Nižu realnu gimnaziju.
Tadašnja direktorica gimnazije, Angela Kunce, zapazila je Ibricin talenat za likovnu umjetnost i uz puno truda izborila se da Ibrahim dobije stipendiju od Brčanskog sreza. To mu je omogućilo da se 1953. godine upiše u školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu na odsjeku za vajarstvo.
U toj školi dolazi do izražaja njegov talenat pa mu se daje podsticaj za dalje školovanje i usavršavanje.
Nakon srednje škole odlazi u Beograd i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na katedri kod profesora Ilije Kolarevoća. Studij završava 1959. godine, poslije čega od fondacije “Moša Pijade” dobiva stipendiju za postdiplomski studij na Odsjeku za vajarstvo, kojeg veoma uspješno završava 1961. godine.
Još za vrijeme školovanja zapaženi su radovi ovog nadarenog vajara, pa već 1957. godine prvi puta izlaže svoje radove u Udruženju likovnih umjetnika Srbije, a u periodu od 1960. do 1965. godine učestvuje na više kolektivnih izložbi u Beogradu.
Poslije završenog školovanja vraća se u Gradačac gdje svoje umjetničke radove počinje ostvarivati u roditeljskoj kući, a potom u kući Ante i Vinke Mihaljević, gdje otvara i svoju prvu samostalnu izložbu 1964. godine.
Bez stvarnog zaposlenja i bez ikakve materijalne podloge, Ibrahim provodi u Gradačcu skoro deset godina. U tom periodu, kad je mogao najviše dati u svom umjetničkom stvaralaštvu, biva zapostavljen. Tek 1972. godine uz zalaganje njegovih prijatelja i ljudi koji su cijenili njegov umjetnički rad, odlazi u Sarajevo i dobiva zaposlenje u Školi za primijenjene umjetnosti. Tada mu se rješava i stambeno pitanje kao i obezbjeđuje atelje.
Iste godine Ibrahim postaje član Udruženja likovnih umjetnika BiH i u Sarajevu otvara svoju samostalnu izložbu na kojoj izlaže 11 skulptura i 16 crteža. Ta izložba naišla je na veoma pozitivne kritike stručnih krugova. Zapažene su njegove skulpture: “Uspavana figura”, “Oble forme”, “Kamen” i druge, a od crteža: “Okrugla forma”, “Sjećanja”, “Horizontalna kompozicija” i još neki radovi.
U deceniji imeđu sedamdesetih i osamdesetih godina, pored Sarajeva, Ibrahim izlaže svoje radove u: Gradačcu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Banja Luci, Čapljini, Brčkom, Doboju, Stocu, Bugojnu i Dubrovniku, a sa grupom sarajevskih umjetnika učestvuje na zajedničkim izložbama u Tetovu i Skoplju. Zajedno sa Ismetom Mujezinovićem, Mersadom Berberom i sa još mnogim poznatim umjetnicima, 1977. godine učestvuje u izradi portreta Josipa Broza Tita. Iz tog vremena datira i kolektivna fotografija na kojoj se vidi i naš Ibrica.
Za bistu Hasana Brkića, jednog od predsjednika vlade SR BiH poslije Drugog svjetskog rata, Bilajac je osvojio prvu nagradu. Pored biste Hasana Brkića, veoma uspješno je izradio i biste: Josipa Broza-Tita, Husein-kapetana Gradačševića, Maka Dizdara, Josipa Šibera, Pere Bosića, Slobodana-Principa Selje i još nekih drugih.
Zajedno sa drugim umjetnicima učestvovao je u izradi pojedinih umjetničkih segmenata za Spomen park žrtvama fašizma na Vracama kod Sarajeva, te umjetničkog reljefa za spomen obilježje palim borcima Drugog svjetskog rata u Gradačcu. Njegovi radovi se nalaze u mnogobrojnim mjestima, od kojih veliki dio u posjedu Umjetničke galerije u Sarajevu. Tokom 1984. godine Ibrahimovo zdravlje je znatno narušeno. Zbog pretrpljenog moždanog udara djelimićno gubi pamćenje i postaje težak bolesnik.
Poslije liječenja na Neurološkoj klinici u Sarajevu, penzioniše se i 1985. godine i ponovo vraća u svoj rodni Gradačac. Obzirom da se nikada nije ženio niti je imao svojih potomaka, o njemu se brine već ostarjela majka Melća, kojoj pomažu i ostali članovi porodice. To traje sve do do 1988. godine kada mu majka Melća umire, a o njemu brigu preuzima sestra Izeta sa svojom porodicom. Nažalost, ubrzo doživljava još dva moždana udara, poslije čega 1998. godine prestaje da kuca srce ovog plemenitog čovjeka. Sahranjen je u Gradačcu na mezarju Meškino brdo. Uz zalaganje tadašnjeg predsjednika BZK “Preporod” iz Gradačca, gosp. Bege Gradaščevića, 27.07.2008. godine posthumno je organizovana izložba umjetničkih radova Ibrahima Bilajca. Inače, ti radovi se, kao zaostavština nalaze u posjedu njegove sestre Izete Mešić.
Lijepo bi bilo kad bi nadležne institucije našle načina da se ti radovi otkupe i nađe stalni izložbeni prostor u toj Zajednici, ili da se smjeste u Zavičajnu zbirku Gradačca. Na taj način, Gradačac bi se bar malo iskupio za propuštenu brigu o ovom vrsnom umjetniku
.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

17.05.2015.

BRAĆA TIPURE



Kao što majka Melek-hanuma tri sina Gradaščevića imaše, koje poimenićno Murat-beg, Osman-beg i Husein-beg, zvaše, tako majka Hava tri sina rodi kojima imena, Adem, Abdulah, i Muhamed, nadi . Iako je ova rečenica pomalo epski nadahnuta, priču nastavljam kao jedno historijsko pripovijedanje o ljudima koje u znamenitosti Gradačca uvrštavam. O sinovima Gradaščevića već je dovoljno toga napisano i o njma puno znamo, ali o sinovima Have i Muje Tipure znamo malo ili nimalo, u svakom slučaju nedovoljno za zasluge koje im Gradačac duguje. Njihov otac Mujo rođen je u Podgoranima kod Mostara, a majka Hava u poznatoj porodici Kulenovića iz Kulen Vakufa. Iz te bračne kombinacije “Hercegovina-Krajina” rođena su tri kršna sina. Svoj brak započeli su u Sremskim Karlovcima, ali obzirom da je Mujo radio u žandarmeriji, po potrebi službe je često mijenjao mjesta prebivališta, pa je najstariji sin Adem rođen u Novom Sadu, sin Abdulah u Odžaku, a najmlađi sin Muhamed u Gradačcu. Kad je u pitanju Abdulah, poznat kao Braco, treba istači kako je sticajem okolnosti rođen u Odžaku. Naime, 1942. godine njegov otac Mujo je po službenoj dužnosti dobio mjesto žandarmerijskog narednika u Gradačcu. Ubrzo poslije njegovog dolaska, na put je krenula i njegova supruga Hava. Obzirom da je bila u devetom mjesecu trudnoće, zbog poroda se privremeno morala zadržati u Odžaku, gdje rođen Abdulah (Braco). Petnaestak dana poslije toga stigla je u Gradačac. Obzirom da je to bilo ratno doba, u Posavini dolazi do formiranja Posavskog odreda, (kasnije Trebavsko-Posavskog odreda, gdje je Mujo postavljen za Komandanta Trećeg bataljona. Kako se po završetku rata nije pojavio među živima, po Rješenju zvaničnih vlasti Gradačca, konstatovano je da je 1944. godine zarobljen od strane Nijemaca prilikom Sedme neprijateljske ofanzive. Na osnovu toga rješenja, u postupku pred tadašnjim Sreskim sudom Gradačac, proglašen je umrlim. Međutim, po kasnijim saznanjima članova porodice, utvđeno je da je Mujo nakon oslobođenja Dervente, aprila 1945. godine bio kod tamošnje famelije i da je odatle upućen u borbu za oslobađanje Odžaka, gdje je navjerovatnije i poginuo.
Njegova supruga Hava je ostala živjeti u Gradačcu, gdje je i umrla 2001. godine. Priču o njezinim sinovima pišem njoj u pomen, a započinjem je sa najstarijim sinom koji se zvao:

TIPURA ADEM
Kao što smo već pomenuli Adem je rođen u Novom Sadu, a bilo je to 10. 10. 1940. godine.
Osnovnu školu je završio u Gradačcu, a Srednju ekonomsku i Višu upravnu u Tuzli. Oženio je lijepu Jadranku Ferjančić slovenačkog porijekla rođenoj u Tuzli. Sa njom je dobio kčerku Ademiru (Adu) i sina Danijela (Daneta) . Gradačačani pamte Jadranku i Adema po dugim noćnim šetnjama od Robne kuće do Varoši i natrag. U neku ruku bili su simbol bračne zajednice. Adem je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Tvornici Motornih Dijelova, TMD – Gradačac.

Poslije rata je jedno vrijeme radio kao Inspektor rada, a onda je postavljen za dirktora Centra za kulturu i informisanje. Zbog zdravstvenih problema imao je operaciju srca i to je bio razlog da se penzioniše. 2001. godine sa suprugom Jadrankom nastavi život na američkom kontinentu, u zapadnom dijelu SAD-a, California. Kasnije im se pridružio i sin Danijel, a kčerka Ademira i danas živi u Bihaću.
Sudbina je htjela da Adem, prilikom prve posjete Bosni i Hercegovini 2008. godine, iznenada umre i bude sahranjen u svom Gradačcu. Vratimo se sada Ademovim društveno-korisnim aktivnostima, a naročito sportskim, po kojima je bio poznat, ne samo u Gradačcu već i na širem području. Prije svega bio je to fudbal, kojeg je Adem aktivno počeo da igra još za vrijeme Srednje ekonomske škole u Tuzli, gdje je kao kao junior igrao u fudbalskom klubu “Sloboda” . Poslije završenog školovanja vratio se u Gradačac i postao standardni igrač fudbalskog kluba “Zvijezda” .
Kao Zvijezdin strastveni navijač i danas se sjećam sjajnih Ademovih prodora po lijevom krilu i još boljih centar šuteva prema golu prtivnika. Bio je poznat po svojoj izuzetnoj brzini. Po okončanju fudbalske karijere postao je jedan od napoznatijih Zvijezdinih trenera. Sa njim na čelu Zvijezda je 1978. godine ušla u Republičku ligu, što je u to vrijeme bio visok rang takmičenja.
Pored fudbala, Adem je bio strasveni šahista, što je manje poznata činjenica za mnoge naše sugrađane, jer šah je ipak sportska disciplina koja se pratila u užem krugu šahovskih zaljubljenika. Bio je 22 godine član Šahovskog kluba “Gradačac” i učestvovao je na mnogobrojnim šahovskim turnirima. Nosilac je šahovske titule II kategorije. Pored sportskih aktivnosti, vrijedno pažnje je istaći činjenicu da je Adem, šezdesetih godina 20. stoljeća, bio Predsjednik Opšinskog Komiteta Saveza Omladine Gradačac.
Obavljajući tu funkciju pokrenuo je aktivnost na izgradnji Omladinskog doma, za čiju izgradnju je omladina prihvatila obavezu da na gradačačkoj ciglani lično učestvuje u proizvodnji cigle, koja je trebala biti upotrijebljena za izgradnju doma. I kao što to obično biva, neko drugi je zloupotrijebio omladinu i od te cigle je navodno izgrađena jedna seoska osnovna škola. Da bi umirili razočarane omladince, opštinsko rukovodstvo je donijelo odluku da se Šakića kuća dodijeli omladini što će postati prvi omladinski dom u Gradačcu. U poslu na uređenju prvog Omladinskog doma naročito se iskazao Ademov brat Muhamed, zvani Hamić, ali i drugi njegov brat Abdulah, poznat po nadimku Braco. O opremanju i uređenju omladinskog doma biće više riječi kasnije.

TIPURA ABDULAH – BRACO
Braco je rođen 15.06.1942. godine, a već smo opisali kako je to sticajem okolnosti bilo u Odžaku. Djetinjstvo je proveo u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Već u ranom djetinjstvu pokazuje sklonost i talenat za slikarstvo, pa nakon osnovne škole upisuje Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, odsjek za slikarstvo u klasi profesora Voje Dimitrijevića.
Nakon toga školovanje nastavlja na Pedagoškoj akademiji, na odsjeku za likovnu umjetnost, koju završava 1965. godine. Nakon završenog školovanja radio je gradačačkim školskim ustanovama kao likovni pedagog. Kad je u pitanju njegov porodični status pomenimo da ima sina Emira i kčerku Emiru, koji sa svojom majkom od malena žive u Švicarskoj. Što se tiče njegove profesionalne aktivnosti treba reći da se aktivno bavio slikarstvom ali i grafičkim dizajnom. Kad je u pitanju slikarstva imao je dvije samostalne izložbe od kojih jednu u Karlovcu, a drugu u Norveškoj. Na zajedničkim izložbama je učestvovao u Sarajevu, Tuzli i Gradačcu. Njegovi omiljeni motivi su pejsaž, mrtva priroda i portreti. Od njegovih pejsaža pomenimo poznatu Panoramu Gradačca, a od prtreta slike Husein-kapetana Gradaščevića i književnika Ahmeda Muradbegovića.
Što se tiče primijenjene umjetnosti i grafičkog dizajna, Braco je radio naslovne strane knjiga i ilustracije u njima, a najveći domet je postigao u izradi umjetničkih plakata. Naročito je vrijedan pomena Plakat Večeri Sevdaha, na kome je predstavljena halka na vratima bosanske kuće. Taj motiv će kasnije preuzeti mnogi slikari tako da je i danas izuzetno zastupljen u primijenjenoj umjetnosti. Drugi plakat kojeg treba spomenuti je Plakat Kikićevih Susreta na kome je predstavljeno pet otvorenih knjiga kao cvijet sa stabljikom u obliku pera za pisanje.
Jedna od Bracinih ličnih satisfakcija za ovo djelo je čestitka našeg sugrađanina, poznatog univerzitetskog Prof. Dr. Mustafe Imamovića. Treba naglasiti kako je u više navrata Braco bio i član Organizacionog odbora Kikićvih susreta. Prilikom održavanja muzičkog karnevala poznatog po nazivu Pjesma ljeta koji je 1971. godine, između ostalih gradova, održan i u Gradačcu, Braco je bio zadužen da osmisli neke suvenire koji bi kao poklon bili dodijeljeni svakom od učesnika karnevala. Kao svestran umjetnik i čovjek od ideja, Braco je odlučio da to mora biti nešto što je karakteristično za naše podneblje.
Kod jednog lončara poručio je zemljane testije za vodu i sa jedne njihove strane naslikao portrete učesnika Pjesme ljeta, a sa druge strane motiv gradačačke Gradine. Svi gosti su bili oduševljeni sa dobivenim suvenirom, a poznati voditelj Oliver Mlakar je rekao da nikad u životu nije dobio ljepši poklon. Na kraju pomenimo i Bracinu ulogu na planu sportskih aktivnosti. Naime, Braco je krajem sedamdesetih godina bio trener tadašnjeg košarkaškog tima u Gradačcu koji je igrao u regionalnoj ligi. Na čelu sa njim, taj klub nikad nije bio ispod trećeg mjesta na listi prvenstva. Duboko gazeći 73-u godinu života, još uvijek dobrog zdravlja i vitalnosti, Braco živi svoje penzionerske dane u Gradačcu i druži se sa mladim generacijama, koje se sa dužnim poštovanjem odnose prema svom bivšem nastavniku i uglednom sugrađaninu.

TIPURA MUHAMED - HAMIĆ
Hamić je rođen 20.12.1943. godine u Mionici kod Gradačca i najmlađe je dijete bračnog para Have i Muje Tipure.
Radio je u ugostiteljskom preduzeću "Jedinstvo" u Gradačcu, a uz rad je studirao i završio Višu upravnu Školu u Sarajevu. Oženio se Azrom Mehmedović, rođenom 24.12.1947. godine u Cazinu. Interensantno je pomenuti da je njen otac bio porijeklom sa gradačačke opštine, odnosno iz Sibovca. Azra je diplomirala na Višoj Muzičkoj skoli u Banja Luci, a u Gradačac je došla 1966. godine i počela da radi kao nastavnica muzičkog vaspitanja u Osnovnoj školi "Jovan Jovanovi Zmaj", a potom u školi “Ivo Andrić”. U našem Gradačcu ovo dvoje mladih ljudi su se i upoznali, a potom oženili. Iz njihovog braka rođen je njihov sin Alaudin i kčerka Čamka (Tipura) Isaković. I Azra i Hamić su umrli relativno mladi, Azra 1997., a Hamić 2000. godine. To bi ukratko bilo o biografskim podacima Hamića i članova njegove bliže porodice, a sada hajde da vidimo njegove zasluge po kojima Gradačac treba da ga pamti.
Prije svega, recimo da je to bio čovjek jakog karaktera, beskompromisan u duelima i istrajan u svim akcijama koje su započinjale na njegovim idejama ili na idejama drugih, ali koje su morale biti od opšteg interesa. U svojoj generaciji, a potom i u širem krugu ljudi izdigao se snagom svog intelekta i volje u čovjeka koji se nametao idejama, ali i izvršenjem zadataka na obilježavanju raznih događaja koji su se desavali ranih 60-ih godina 20. stoljeća. Među prvim Hamićevim zadacima, koje je dobio od Opštinskog komiteta saveza omladine Gradacac, na čijem čelu se sticajem okolnosti u to vrijeme nalazio Hamićev brat Adem Tipura, bilo je unaprjeđenje kulturno-zabavnog života mladih. Kao što smo ranije pomenuli, to je rezultiralo formiranjem Omaldinskog kluba, smještenog u bivšoj kući porodice Šakić, koja se nalazila na danšanjem mjestu NLB (Tuzlanske) banke. Bila je to kuća na sprat sa ulaznim vratima od kovanog željeza, kroz koja se ulazilo iz ulice "Braće Hamidovića", današnja ulica 7. Bataljona. U prizemlju je bila velika prostorija sa izrezbarenim drvenim stubom u sredini koji je podupirao centralnu gredu na plafonu. U nju je smješten karambol (vrsta bilijara), a kasnije i stol za stoni-tenis. Prije toga, akcijski je urađeno čišćenje zgrade i uređenje svih prostorija. Oslikavanje zidova uradio je drugi Hamićev brat, nastavnik likovnog , Abdulah-Braco.
Na spratu je takođe bila jedna velika prostorija u kojoj su se održavale igranke. Svirali su članovi muzičkog benda “Vektori” . Obzirom da su Vektori svirali samo subotom, Hamić je došao na ideju da se igranke održavaju i srijedom uz muziku sa gramofona. Kao ozvučenje upotrijebljen je razglas kojeg su koristili i Vektori, tj. pojačalo “Hefner” sa jednim gramofonom. Kasnije je nabavljen još jedan gramofon. Sa sigurnošću se može reći da je to prvi Disko klub u regiji okolnih gradova. Od namještaja bio je opremljen sa malim klub stolovima i foteljama, vitrinama sa dnevnim i sedmičnim novinama i sl.
U svemu tome Hamić je bio glavni organizator, a uz njega su dio posla preuzimali Dragan Radić, Slobodan Garić, Veso Cvjetinović i dugi, a kao DJ-evi povremeno su su se pojavljivali sa svojim pločama Mirza i Mensur (Mega) Šakić, kao i današnji advokat, Safet Kikić. Kao dobri plesači ostali su mi u sjećanju: Alimanović Bego zv." Gluhać " Šaldić Raif zv. "Čavče" Rušidović Osman, Mešanović Zijo i Hamidović Ruzmir, a od djevojaka Rada, Dika, Mira, Dušanka, Hata …. Kada se objekat Omladinskog kluba morao rušiti zbog izgradnje Tuzlanske banke, omladini je za potrebe novog kluba dodijeljen prostor u zgradi Stare bolnice, ulica Braće Kikića. U prizemlju je preuredjena jedna prostorija za Disko klub koji su vodili Veso Cvjetinović i Slobodan Garić. Za održavanje prostorija i naplaćivanje ulaznica brinuli su se Mehić Bahro zv "Sudžuka" Mitrović Dušan zv. "Pišta" i još neki drugi. Značajno je napomenuti da u toku održavanja Disko večeri nikada nije zabilježen niti jedan ekces, iako je na ples dolazilo i preko 300 djevojaka i mladića. Ovdje su se slušali najnovi muzički hitovi sa ploča koje je iz Sarajeva donosio Šakić Mensur (Mega) .
Nakon dvije godine, preuređene su prostorije bivšeg sportskog društva"Partizan" gdje je preseljen Omladinski dom i otvoren novi Disko klub. Ovaj omladinski dom je primao veliki broj posletilaca, a plesovi i igranke su se sve češće održavali uz muziku novih bendova koji su pristizali u sve većem broju. A sada vratimo se ponovo našem Hamiću koji je u međuvremenu svoju aktivnost usmjerio na osnivanje Ferijalnog saveza u Gradačcu. Ferijalni savez i Omladinska turistička agencija Gradačac (GOTA) plod su njegovog rada i njegovih organizatorskih sposobnosti. Kao i uvijek, on je to stvorio iz praktičnih razloga. Naime, Gradačac je dugo vremena bio grad na “suhom”. Prestankom rada bazena, a prije izgradnje jezera Hazna i Vidara, omladina je izgubila mjesto za kupanje. Putem svojih prijatelja u Ferijalnom savezu BiH I OTAS-u (Omladinska turisticka organizacija Sarajevo), Hamić počinje dogovarati odlaske na more, jezera i planine sa smještajem u posebne objekta sa niskim cijenama i popustima za članove Ferijalnog saveza. Uslijedilo je i formiranje Ferijalnog saveza Gradačca. Hamić je bio Predsjednik Opštinske organizacije, a Dragan Radić član Predsjedništva Ferijalnog saveza BiH sa sjedištem u Sarajevu.
Kada su u pitanju gradačačke “Večeri Sevdaha” , ideju za njihovo održavanja dala je Hamićeva supruga Azra i on je zagrizao taj veliki kolač. Organizacija je bila do svršenstva isplanirana i ništa nije prepušteno slučaju. Pored Hamića tome su doprinijeli i ostali članovi Organizacionog odbora, među kojima naročito: Dragan Radić, Slobodan Garić, Faruk Kovačević, Miralem Taslidžić, Hasan Idrizović, Osman Rušidović i još neki drugi. Pozornicu je osmislio Hamićev brat Abdulah (Braco), a Mehmed Šibonjić je odradio posao na njenoj izgradnji. Izgledala je kao jedno pravo umjetničko djelo. Idejno rješenje plakata je takodje uradio Braco, a zvekir ili halka na vratima, kao detalj sa tog plakata i dan danas se koristi za plakate raznih manifestacija u Bosni i hercegovini. Ta prva manifestacija “Večeri sevdaha” bila je iznad svih očekivanja. Na prostoru Gradine, gdje se manifestacija održavala stalo je oko 600 gostiju. U to vrijeme bio je to najveći skup pjevača sevdalinke, koji nije bio takmičarskog već manifestacijskog karaktera. Iako nije bilo pobijeđenih niti pobjednika, Organizacioni odbor je ipak, legendarnom pjevaču Zaimu Imamoviću, poklonio sliku “Povratak Husein kapetana”, ulje na platnu slikara Abdulaha (Brace) Tipure. Druga po redu manifestacija “Večeri sevdaha” bila je još bogatija i sadržajnija, ali su se tada pojavile tendencije da to bude manifestacija u koju bi se pored Sevdalinke, kao autohtone bosanske pjesme, uvrstile i tzv. Vranjanske sevdalinke, kao i Starogradske vojvođanske pjesme. Organizacioni odbor, na čelu sa Hamićem se ipak odlučio za izvornu bosansku sevdalinku, s tim što bi program bio obogaćen i sa drugim sadržajima (dramskim, pjesničkim, izložbama slikara, kipara i sl.) što je podrazumjevalo osnivanje Organizacionog odbora sastavljenog od poznatih umjetnika iz svih oblasti kulture. Kasnije je to prevazilazilo mogućnosti postojećeg Organizacionog odbora i “Večeri sevdaha” su jednostavno pripojene Gradačačkom sajmu i Turist birou Gradačac, uz Plavu noć.
Na kraju pomenimo i Hamićeve zasluge na pozorišnoj sceni koja se naslanjala na rad Sekcije za dramu pri KUD-a “Hasan Kikić”. Kao prvi pozorišni komad odabrana je “Gospođa ministarka” , a glumci su, pored Hamića, bili: Benjamen Ibrulj, Subašić Esed zvani Suber, Ićo Hasanbašić, Aladin i još neki drugi. Predpremijeru su imali u prepunom Domu zemljoradničke zadruge u Srnicama Donjim, a premijera je bila u Kino Sali u Gradaccu. Potom su krenula gostovanja u Bosanski Šamac, Srebrenik, kao i u sve seoske centre koji su imali sale u zadružnim domovima. Zanimljivo je reći da se na opstini Gradačac, u seoskim sredinama, ulaznice nisu naplaćivale, jer je to rađeno pod idejom “Kulturnog uzdizanja stanovništva opštine Gradacac”.

KRAJ
Zaključujući priču o braći Tipurama, želim reći kako sam je pisao sa velikim zadovoljstvom u čemu su mi naročito pomogli: Čamka (Tipura) Isaković, Alaudin Tipura, Ademira (Tipura) Tijanović, Danijel Tipura i Emir Tipura, kao i naši sugrađani Dragan Radić i Veso Cvjetinović.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

03.05.2015.

GUBITAK JEDNE MLADOSTI



Ne mogu da pišem, a hoću. Dok isprekidano dišem i pokušavam progutati knedlu koja je zapela u grlu iz jednog oka skliznu suza i smjesti se u lijevi krajičak mojih usana. Nikad teže nisam započeo pisanje jedne priče kao što je ova. Ovo je priča o gubitku jedne mladosti zbog koje se početkom 70-ih godina 20. stoljeća tuga uvukla u Gradačac. Za samo dvije godine u sabraćajnim nesrećama izgubljeno je jedanaest mladih života . Bilo je to u periodu od 1972. do 1974. godine.

VIJEST U KOJU JE BILO TEŠKO POVJEROVATI

Poginuo je Refik Mejremić , bolno je odjeknula i poput munje proširila se gradom ta tužna vijest. Bio je to kraj oktobra 1972. godine. Jesen je bila bila lijepa i okičena crveno žutim bojama lišća koje je neumoljivo najavljivalo kraj jedne vegetacije. To je billo uobičajeno pravilo prirode i smjena jednog godišnjeg doba, ali niko nije ni pomisliti mogao da će ta jesen donijeti i kraj jednog mladog života koji je bio u punom razvoju.
U saobraćajnoj nesreći koja se dogodila kod Srebrenika , u 27-oj godini života, naprasno je pretsalo da kuca srce našeg sugrađanina Refika Mejremića. Te kobne 1972. godine Refik je krenuo u prošnju djevojke za svog prijatelja iz Srebrenika, koji se takođe zvao Refik. Naš Refik je putovao u vozilu “Zastava 750”, zajedno sa svojim drugarima Izudinom Beširovićem i Adnanom Sendićem . Nesreća se dogodila u povratku, pred sami ulazak u Srebrenik, gledano iz pravca Dubokog Potoka. Ko je bio taj mladi čovjek o kojem danas pišemo i kojeg od zaborava, otrgnuti pokušavamo. Refik Mejremić je rođen 1945. godine od oca Fadila i majke Vasvije (Novalić) . Njegov djed Muharem, zvani “Doktor” , je bio znameniti čovjek koji je zvršio Trgovačku akademiju u Beču. Nadimak Doktor je najvjerovatnije dobio po dr. Mehmedu Spahi, koji je bio predsjednik stranke JMO, a Muharem njen lokalni funkcioner.
Refik je prvo završio Srednju poljoprivrednu školu u Tuzli, a onda Višu školu organizacije rada u Beogradu, gdje je stekao zvanje Pravnika kadrovske službe. Zaposlio se u Zajednici socijalnog osiguranja u Gradačcu, a uz rad je započeo studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Za vrijeme Izraelsko-Egipatskog rata bio je učesnik Misije Ujedinjenih Naroda “Plavi šljemovi”, 1965. godine na Sinaju. Bio je izrazito komunikativna osoba, volio druženja, gajio prijateljstva i uživao u životu. Zaljubljenik u životinje imao je pravi mali zoološki vrt sastavljen od golubova, zečeva, vjeverica i drugih sitnih ukrasnih životinja. Njegovi rođaci sa “Brda Novalići”, mnogobrojni prijatelji iz mahale Svirac, kao i i građani Gradačca, u povorci koja je brojala više od dvije hiljade ljudi, umjesto da su bili na njegovoj vlastitoj svadbi, nijemo su koračali iza kovčega sa njegovim beživotnim tijelom. Nisu ni slutili da je to bio početak saobraćajnih tragedija u kojima će Gradačac, za samo dvije godine, izgubiti jedanaest svojih mladih sugrađana.

CIJELI GRADAČAC JE PLAKAO

Juni 1973. godine. Bio sam student druge godine Prava na Sarajevskom Univerzitetu. Junski ispitni rokovi su već počeli. Sjedim na kraju kreveta smještenog u mojoj studentskoj sobi, a na stoliću ispred mene knjiga i sveska sa zabilješkama predavanja.
Dok pokušavam zapamtiti gradivo koje čitam, u podsvijesti slušam laganu muziku koju urednici povremeno prekidaju saopštavajući značajne vijestiNisam obračao pažnju na te vijesti, ali rečenica koju je tužnim glasom igovorio spiker zaledila je moju dušu. Poput eha odjekivale su riječi: “Teška saobraćajna nesreća kod Županje. Poginulo je svih šest putnika koliko ih je bilo u autu.
Za sada se zna da je auto bilo u vlasništvu Jašarević Zlatana iz Gradačca”. Sjećam se samo da sam poluglasno izgovorio riječi “Bože dragi”. Zlatan ili Zlatko kako smo ga najčešće zvali bio je moj bliski rođak. Njegov otac Salih Jašarević i moja majka Dževahira Jašarević , bili rođeni brat i sestra.
U velikoj sali gradačačkog Doma omladine, šest kovčega. Zlatam Jašarević poginuo u 23. godini...Halid (Ale) Alimanević u 22. godini., Salim Hasić u 24., Džemal Ćosić u 23., Mustafa Džaferović u 20. i Mirsad Halilović u 22. godini života . Kako da ne pustite suzu kad gledate mladića koji grli kovčeg mrtvog brata. Kako da ne zasuzite pred jednim izbezumljenim ocem koji više ne zna šta se oko njega zbiva. - Ova se žalost nije zapamtila, jeca neka žena. - Nečuvena tragedija, moj rođeni brate!, šapuće uplakani čovjek.
- Stigli ste da učestvujete na mnogobrojnim omladinskim radnim akcijama i da pomognete gdje god je bilo potrebno, ali eto niste stigli da se provedete i naživite, oprašta se od drugova omladinski rukovodilac Benjamin Ibrulj . Nijema povorka kreće ka groblju. Šezdesetak vijenaca...od brata, oca i majke, druga i djevojke, članova omladinske čete.
Dragi Zlatane, Mirsade, Džemale, dragi Mustafa, Selime, Halide....Dok se u ime grada, Drago Cvitkušić oprašta od šest poginulih mladića, koji su do juče, mladalački vedri i veseli, švrljali ulacama rodnog grada, dok hiljade nijemih građana odaje posljednjui poštu šestorici svojih dječaka koji su upravo do juče akcijašili i ašikovali, dok cijeli Gradačac plače i ispraća svojih šest momaka koji su doslovno do juče odrađivali svoje prve plate i odsanjavali svoje prve ljubavi, mi se i sami uplakani, pitamo: „Da li je ovako moralo biti“. Vraćmo se u Sarajevo umorni i tužni. Jak pljusak kao da sapire sve tragove posljednje saobraćajne nesreće. Da će ih na žalost i dalje biti, na vrlo drzak i bezobrazan način opominju vozila koja nas i po ovom nevremenu nepropisno pretiču ili zasljepljuju dugim svjetlima. Zapisao je ovo novinar Oslobođenja, Nedim Rifatbegović .

U JEDNOM TRENUTKU SRUŠIO SE SAV MOJ SVIJET

August 1.1973. godine je bio dan kad se u jednom trenutku srušio sav moj svijet. Te godine ljeto u Gradačcu je bilo više nego toplo. Svaki julski dan je zapoćinjao sa suncem koje je neumoljivo peklo po cijeli dan.
Jezero Hazna je bilo na vrhuncu svoje posjećenosti, ali i pored njegove ljepote mnogi su odlazili na Jadransko more. Među njima bila je i moja sestra Mina (Avdičević) Mujić koja je zajedno sa svojim mužem Razimom i kčerkom Almom trebala imati svoje prvo ljetovanje na moru. Mala Amela je imala svega četiri mjeseca i dogovoreno je da ostane kod kuće sa majkom Dževahirom . Putovanje su planirali zajedno sa kolegom po struci, Mersedom Trakićem i njegovom suprugom Koviljkom . Kako smo ja i Mersedov brat Muhamed (Manče) bili nerazdvojni prijatelji, pozvani smo da idemo i mi sa njima. Našoj radosti nije bilo kraja. Svi smo se radovali i maštali o zajedničkom putovanju koje je bilo planirano za 1. august sa polaskom u jedan sat poslijepodne. Taj dan osvanuo je ispujnen mirisom procvalih lipa.
Iako u jedan sat trebamo putovati, Manče i ja smo se dogovorili da se prije toga još jednom okupamo na našem jezeru Hazna. Već u devet sati bili smo tamo. Sunce je je izmamilo mnoge naše sugrađane koji su neprestano pristizali. Muzika sa kasetofona i povici mladića i djevojaka odzvanjali su sa svih strana. Dvanaest je sati i mi konačno moramo krenuti. Kako vrijeme brzo leti, pomislio sam i u tom momentu mi je palo na pamet da je veoma blizu i septembarski rok za ispite na fakultetu. Bez velikog razmišljanja predložio sam svom prijatelju da ne idemo na more već da u Gradačcu ostanemo još koji dan pa da krenemo za
Sarajevo i spremamo se za preostale ispite. Kao da smo isto razmišljali, i on je odmah prihvatio moj prijedlog. Na brzinu smo pokupili svoju garderobu i trčeći se zaputili svojim kućama da saopštimo naš odluku. Ispred moje roditeljske kuće auto je već bilo parkirano i čuo sam glasne povike mog zeta Razima kako dovikuje, “Hajde šura upadaj”. Moja sestra Mina je bila sva ushićena i oči su joj sjajile nekim posebnim sjajem. Zagrlio sam je i rekao da ja ne idem jer želim ići u Sarajevo i spremati se za ispite. Pomilovala me je po kosi i tiho rekla.
“Lijepi moj brat”. Prije ulaska u auto zaplakala je i još jednom me zagrlila. Hajde ne plači, ideš da se odmoriš, bile su to moje posljednje riječi koje sam rekao svojoj sestri . Krenuli su, a ja sam ostao mašući im rukom u znak pozdrava. To poslijepodne neki nemir se uvukao u mene i prlično rano sam izašao na korzo. Ubrzo sam se našao sa svojim drugom Mančetom i poslije par razmijenjenih riječi sve je opet bilo po starom. Pozdravi sa prijateljima, smijeh i radost posvuda oko nas. Mladost je baš lijepa, pomislih i u tom trenutku primijetih Esada Delića ,
tadašnjeg muža od moje rodice Šefike Jašarević . Prilazio mi je nekako ozbiljno i ne čekajući da ga bilo šta pitam rekao mi je: “Mirza idi kući i vidi šta ti je sa roditeljima, poginula vam je Mina” . Kao da je grom udario u mene. Pretrnuo sam i osjećao kako se ruši sav moj svijet. Sjećam se samo da sam trčao i na sav glas plakao. Na pola puta do kuće primijetio sam da iza mene trči i moj prijatelj.
Tješio me i govorio kako to možda nije istina. Predložio je da zastanemo i da odemo u policijsku stanicu pa da sve provjerimo. Sad smo zajedno trčali nazad, sve do stanice gdje nas je dočekao dežurni policajac i neumoljivo potvrdio bolnu vijest o saobraćajnoj nesreći koja se desila u neposrednoj blizini grada Olovo . Kod kuće sam pao u zagrljaj svog oca Hasiba , koji je sav uplakan naricao: “Mirzaaaaaa pogide nam Mina”. Majka je bila u nesvijesti. Sljedeće čega se sjećam je da sam vidio čovjeka u bijelom mantilu kako mojoj majci daje injekciju pokušavajući je vratiti svijesti.
Bio je to moj prijatelj dr. Muhamed Lalić . Uskoro je kuća bila puna naroda. Sa svih strana se čula vriska i plač. Pogledom tražim sestru Pašu . Unose je u kuću i ona pada po ocu i meni. Dok grli još uvijek onesviješćenu majku neprestano ponavlja riječi “Majko mila šta mi bi sa sestre Mine”. Sutradan sam sa najbližim rođacima bio u Olovu. Na svojim rukama unio sam u vozlo sestrino beživotno tijelo. Oči su joj ostale otvorene i još uvijek su sjajile onim čudnim sjajem. Čitaonica u Svircu je bila premala da primi sve one koji su se došli nakloniti svojoj učiteljici Mini. Mezarje “Meškino brdo” , primilo je njeno tijelo u njedra svoja poput čeda svoga i obećalo je do vječnosti čuvati. Draga moja Mino, u znak sjećanja na igubljenu mladost, sadašnju priču tebi poklanjam .

NESREĆA U KOJOJ SU RODITELJI IZGUBILI DVA SINA, A SESTRA DVA BRATA

Ljudsko srce, ma koliko bilo krhko i slabašno, tvrđe je i od najtvrđeg kamena. Kako drugačije objasniti činjenicu da roditelji prežive istovremenu smrt dva rođena sina, a sestra dva mila brata. Desilo se to roditeljima Nazi i Mustafi Nunić kao i njihovoj kčerci Vahidi .
Dvije mlade supruge, Šefika i Fahira , ostale su bez svojih muževa, a jedan nerođeni sin bez svog oca. Kobna 1973. godina odnijela je još dva života i ponovo zavila u crno “Taj Gradačac”, u kojem su se nekad književnici i pjesnili rađali, a sad ni ptice više ne pjevaju. U saobraćajnoj nesreći na putu Gradačac-Tuzla poginula su braća Nunići, Hajrudin i Vahid.
Hajrudin je bio polaznik prve generacije iz Gradačca koja je završila ušiteljsku školu u Bijeljini, a radio je u Međiđama kod Gradačca. Mlađi brat Vahid poslije gimnazije završio je tehnološki fakultet u Zagrebu i zaposlio se u fabrici gume i gumenih proizvoda “Sportnautik”, Gradačac. Bio je vrhunski sportista, gimnastičar. Tog dana, prije nego što će se desiti tragedija, na njihovom autu marke “Fiat 1300” pukla je guma i oni su bili prisiljeni da na putu skidaju točak kako bi stavili rezervni.
Bilo je to na putu iza Srebrenika prema Tuzli, u blizini tamošnjeg kamenoloma . Njihove supruge su sjedile u autu dok su oni radili na zamjeni točka. Dok su to radili djelimično su bili na cesti i na njih je naletio kamion od čijeg su udarca obojica poginula. Bože dragi, kakva sudbina i kako bizarna smrt, koja se dogodila pred očima njihovih supruga. Auto je ostalo potpuno neoštećeno, a supruge nepovrijeđene.
Hajrudinova supruga je bila trudna i nakon tragedije rodila je sina Damira . Zajedno sa njim nastavila je život u Sarajevu, a Vahidova supruga u Njemačkoj. Od ove tragične vijesti zaledila su se već i onako ranjena srca mnogih Gradačana. Samo u ovoj godini izgubili su devet mladih života. U ogromnoj povorci još jedne velike dženaze čuli su se tihi jecaji i poluglasna pitanja “Ima li ovome kraja”. Mezarje na “Meškinom brdu” je primilo u svoja njedra na čuvanje još dva svoja čeda. Na njihovom spomeniku, između ostalog, piše: „Neumoljiva smrt oduzela je dva mlada, tek započeta života. U nepovrat odnijela je sve što su sagradili, htjeli započeti i sve ono što su željeli ......“

NI ON NIJE DOČEKAO ROĐENJE VLASTITOG SINA

Gradačačke rane još nisu ni zacijeljene, a 1974. godine nova tragedija pogađa srca njegovih građana. Na putu Gradačac-Tuzla još jedna saobraćajna nesreća sa smrtnim ishodom. Poginuo je sudija Opštinskog suda Gradačac, dipl. Pravnik Enver (Eno) Alajbegović . Teško je povrijeđen njegov kolega po struci i položaju, Midhat Skenderović .
Nesreća se dogodila 30.9.1974. godine kod Špionice , krivicom vozača cisterne “Čazma trans”, koja se zbog neprilagođene brzine zanijela i udarila u Enverovo vozilo “Zasatava 750“. Ever i njegov suvozač Midhat teško su povrijeđeni. Za Enverov život tuzlanski ljekari su se brili sve do petog oktobra, kada je podlegao. Tužna vijest se poput munje proširila gradom. Suze u očima više niko ne krije niti ih može zadržati. Roditelji izgubiše sina, a trudna supruga voljenog muža. Grad je ponovo zavijen u crno. Njegovi građani su opet u povorci koja se laganim koracima primiće mezarju zvanom “Kadić bašča” . Ptice su još jednom zašutjele, a iz povorke se čuju teški uzdasi i riječi “Daj bože da se na ovome sve završi”. Ko je bio taj mladi čovjek koji je zauvijek ostao u našem gradu?
Rođen je 1948. godine od oca Muharema (Harike) i majke Nevreze rođ. Karabegović . U Gradačcu je završio Gimnaziju, a u Sarajevu Pravni fakultet. Oženio se sa Jasminkom (Jasnom) , rođenom u Mostaru, koja je u to vrijeme sa roditeljima živjela u Čapljini. Obzirom da je i ona bila dipl. Pravnik, dobila je zaposlenje u Pravnoj službi SO Gradačac. Ubrzo poslije nesreće rodio se njihov sin Enver , koji danas ima i drugo ime, Samir . Poslije teškog poroda u Sarajevu, Jasna je ostala još neko vrijeme u Gradačcu, a onda odselila u Mostar gdje se zaposlila u Aluminijumskom kombinatu. Sa Enverovim roditeljima ostala je u vezi i međusobnim posjećivanjima sve do njihove smrti. Za vrijeme posljednjeg rata, odnosno 1993. godine zajedno sa sinom otišla je u Norvešku gdje i danas živi. Na kraju ove kratke priče recimo još par riječi o Enverovim roditeljima. Njegov otac Muharem je rođen u Sanskom Mostu, a majka Nevreza u Modriči. Ovaj bračni par je iz Gračanice došao u Gradačac 1962. godine u kojem je Muharem kao učitelj dobio zaposlenje u Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“. Pored toga što je bio omiljen učitelj ostat će poznat kao strastveni ribolovac i veliki aktivista udruženja Crvenog krsta/križa. Pored Envera imali su još jednog sina i kčerku. Nažalost, nesretna okolnost je bila da im je sve troje djece izgubilo život na tragičan način. Ne daj Bože nikome to dočekati!

KRAJ

I šta reći na kraju ove tužne Priče o jednoj izgubljenoj mladosti. Mogu li otac i majka preboljeti svoje dijete? Mogu li sestra i brat preboljeti svoju seku i svog bracu? Može li drug zaboraviti druga, prijatelijica svoju prijateljicu? Ovo su pitanja na koje se jedino može odgovoriti sa jednim velikim NE, ali kao što sam već ranije rekao, ljudsko srce, ma koliko bilo krhko i slabašno, tvrđe je i od najtvrđeg kamena. Život se nastavlja dalje, a one koje smo izgubili pamtimo sve dok smo živi. Ali, pošto ljudsko pamćenje postepeno blijedi, napisao sam ovu priču u cilju da ih sve zajedno, otrgnemo od zaborava. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

20.04.2015.

Pedagog, slikar i svestrani sportista - IBRAHIM BAHIĆ



Kad sam se odlučio pisati o Ibrahimu Bahiću mislio sam da je to lak posao, jer mnoštvo je pisane literature u kojoj je skoro sve napisano o ovom našem uglednom sugrađaninu. Pročitavši mnogo arhivske građe, ali i uz pomoć nekih članova iz famelije Bahić, obogatio sam dosadašnje podatke sa informacijama o njegovom privatnom životu, što mi je oduvijek bila jedna nedostajuća karika Ibrahimove biografije. Ko je zapravo bio Ibrahim Bahić ? Rođen je 10.9.1921. godine u Gradačcu od oca Husnije i majke Đulse . Bio je to prvi brak Ibrahimovog oca, Husnije Bahića. Iz drugog braka sa Makbulom rođena su još četiri brata, i tri sestre. Nabrojimo ih poimenićno. Bili su to: Fikret, Safet, Nadir, Fuad i Mirza, a od sestara dvije Fikrete, Senija i Munevera .
Prije nego nastavimo priču o našem Ibrahimu recimo poneku riječ i o ostalim članovima obitelji. O Fikretu nemam puno podataka i jedino što znam je to da je kao mladić poginuo pri samom kraju Drugog svjetskog rata. Safet je bio nastavnik muzičkog vaspitanja i zaslužio je da se o njemu napiše zasebna priča. Za sada recimo da ga većina naših sugrađana pamti kao vrsnog harmonikaša i da je manje poznato kako je Safet bio pravi umjetnik i na nekim drugim muzičkim instrumentima, kao sto su tamburica-prim i klavir. Cijeli svoj radni vijek proveo je kao nastavnik muzičkog vaspitanja. Njihov, ništa manje poznati, brat Nadir jedan je od najstarijih šofera i jedan od najglasnijih čaršijana u čijem društvu je uvijek veselo i zabavno. Fuad je bio ing. agronomije, dugo godina živio u Kozarcu kod Banjaluke i zbog toga je manje poznat našim sugrađanima. U poslijeratnom periodu vratio se u Gradačac gdje je i umro. Mirza je najmlađi član obitelji, profesor fizičkog vaspitanja koji je jedno vrijeme radio u Gradačcu, a poslije u Doboju i Kotoru (Crna Gora). Kao penzioner danas živi u Gradalcu. Imali su dvije sestre po imenu Fikreta od kojih je prva umrla veoma mlada, a druga Fikreta (Bahić) Ganibegović j e bila poznata medicinska sestra, ali je i ona umrla relativno mlada. Njihova sestra Senija (Bahić) Mujkanović je bila sporstki orjentisana i radila je kao nastavnik fizičkog vaspitanja. Bila je vrsna atletičarka. Ja je pamtim kao svoju nastavnicu iz osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“. U Gradačcu nije dugo radila, odselila je u Doboj gdje je nedavno i umrla. Munevera (Bahić) Vujković je jedno vrijeme živjela u Doboju, a poslije udaje se preselila u Kotor, Crna Gora gdje je kao daktilograf radila u opštinskoj sužbi na poslovima sekretarice. A sad vratimo se junaku iz naše priče Ibrahimu Bahiću . Prije svega krenimo od poznate činjenice da je Ibrahim bio slijep na jedno oko i da je preko glave često nosio crni povez kojim se to oko štitilo. Svi smo to znali, ali jeste li se ikad zapitali kako je Ibrahim ostao bez toga oka. Ja jesam! I saznao sam da je još kao mladić izgubio oko za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, Nijemci su iz aviona bacali kutije koje kad se otvore eksplodiraju i povrijede ili ubiju lica koja su se nalaze u neposrednoj blizini. U narodu su bile poznate pod nazivom „Paklene mašine“. Jednog dana Ibrahim je sa svojim drugom naišao na takvu kutiju i mladalačka radoznalost je doprinijela da je otvore. Od strašne eksplozije Ibrahimov drug je poginuo, a sam Ibrahim teško ranjen, što je za posljedicu imalo trajni gubitak jednog oka.
Po prirodi psihički jak i tjelesno razvijen, Ibrahim je prihvatio gubitak oka kao nešto što se desilo i odmah poslije rata krenuo je u život sa punom energijom jednog mladog čovjeka. Još prije rata je završio osnovnu i Građansku školu trgovačkog smjera, a poslije rata se doškolovao za zvanje nastavnika fizičkog vaspitanja. U poslijeratnom periodu priključio se dobrovoljnoj akciji izgradnje pruge Šamac-Sarajevo. Tu je upozano svoju prvu suprugu Bosiljku (Dadu) Jovanović , koju će kasnije i oženiti. Sa njom je dobio dvije kćerke, Sonju i Svjetlanu . Taj brak ipak nije uspio i Ibrahim će kasnije oženiti Olgu Jovanović koju je upoznao u Zenici. Sa njom je dobio sina Bojana . U periodu između ta dva braka Ibrahim je jedno vrijeme živio u vanbračnoj zajdnici sa Sokom Dujić i sa njom je dobio sina Zorana . Svoje penzijske dane dočekao je u Gradačcu, gdje 3.7. 2000. godine umro, doživivši blizu 80 godina. Svoje posljednje godine života proveo je ponovo u zajednici sa svojom nevjenčanom suprugom Sokom Dujić .
Ovo je bio dio priče koji se odnosio na Ibrahimov privatni život, a sad hajde da vidimo drugu stranu njegovog života.
Bahić je bio izuzetna ličnost Gradačca i ostat će poznat po tome što je iza sebe ostavio dosta vrijednih djela. Iako još iz mladosti težak invalid, sa izgubljenim jednim okom, to mu nije bila prepreka da bude svestran i aktivan sportski radnik čiji su rezultati oduševljavali njegove sugrađane pa i publiku u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Bio je vrstan pedagog, nastavnik fizičke kulture, kako u osnovnim školama, tako i u gradačačkoj Gimnaziji. U atletici i gimnastici, naročito u vježbama na spravama bio je vrhunski sportista. Svojim ličnim primjerom vodio je i obučavao mnoge generacije mladih sportista Gradačca. U vrijeme iza pedesetih godina u Gradačcu je bila veoma razvijena sportska aktivnost koja se odvijela pri Sportskom društvu „Partizan“ u kome je Ibrahim bio jedan od vodećih organizatora i trenera. Razvija se masovna sportska aktivnost i u Gradačcu se organizuju brojne vježbe kao i sletovi prigodom značajnih datuma. Bio je fudbaler - FK „Zvijezda“ , i dugo godina u upravi toga kluba.
Još u ranoj mladosti pokazao je svoje sklonosti prema slikarstvu. Čitav svoj život ostao je vjeran prema ovoj grani umjetnosti u kojoj dolazi do izražaja njegov nesumnjivi slikarski talenat. Tako su nastale stotine njegovih vrijednih slikarskih ostvarenja. Njegovi radovi plijenili su ljepotom na brojnim izložbama, kako samostalnim, tako i kolektivnim. Naime, Bahić je organizovao 35 samostalnih izložbi svojih slika, a na kolektivnim izložbama je učestvovao više od dvadeset puta. Stvaralački nemirna i istraživački radoznala Bahićeva priroda vodila je slikara na putovanja po evropskim metropolama (Pariz, Rim, Budimpešta) . Sa ovih putovanja Bahić se vraćao sa bogatim slikarsko-spisateljskim prtljagom (skice, crteži, putopisne impresije i sl.). U zadnjih dvadeset godina svog života, svoje likovne radove radio je u ciklusima od kojih su poznati: „Stara Bosna“, „Bosna moga djetinjstva“, „Pariski ciklus“, „Mrtva priroda“ i sl.
Mnogi zaljubljenici ove umjetnosti rado su kupovali njegove slikarske radove, a u Gradačcu nije bilo ozbiljnije privredne organizacije ili ustanove čije zidove nisu krasile slike ovog vrsnog slikara. U svojim slikarskim radovima ispoljavao je posebnu ljubav prema Gradačcu i motivima iz njegove prošlosti i sadašnjosti, a posebno je pokazivao interes za kulturno istorijske spomenike kao i za prošlost Gradačca sa početka dvadesetog stoljeća. U Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Zagreb 1979. godine registrovan je kao slikar umjetnik od značaja ne samo za područje BiH, nego i šire . Široj javnosti je manje poznato da je Bahić pisao svoje putopise koji, na žalost za njegova života nisu štampani. Bili su to putopisi iz Pariza, Kaira, Budimpešte i jedan putopis o iz Beča sa sa atletskog takmičenja ,,Gimnaestrade- Beč,, od 25.7.1965. godine. U rukopisu su ostale i dvije monografije: Fudbal Gradačca 1922-1977. godina kao i monografija Gradačac 1461-1981. godine .
Njegova poznata Mapa crteža „Stari Gradačac“ , krasi zidove mnogih kuća, među kojima i kuću pisca ovih redova , kao i kuću Ibrahimovog sina Zorana , a obojica žive u jednoj dalekoj zemlji preko okeana, zvanoj Canada.
Talenat za slikanje od Ibrahima Bahića je naslijedila njegova kćerka Sonja (Bahić) Inkić koja se amaterski još uvijek bavi slikanjem i svoje radove objavljuje na facebook. Sin Zoran je takođe naslijedio očev talenat i uspješno se bavi slikanjem već duži period. Sin Bojan i unuka Nataša Mulavdić (Sonjina kćerka) su svoj talenat za slikanje uokvirili diplomama Sarajevske Akademije likovnih umjetnosti. Slikanjem se bave profesionalno tako što Nataša radi kao nastavnica likovnog u OŠ „Ivan Goran Kovačić“, Gradačac, a Bojan je vlasnik privatnog studija pod nazivom „Art Creation Service”, USA, Kalifornija.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

06.04.2015.

IVO I LJUDMILA UNGARO



Bračni par, Ivo i Ljudmila Ungaro doselili su se u Gradačac pedesetih godina prošlog stoljeća. Ivo je rođen u Šibeniku 1919. godine, a Ljudmila u Zagrebu 1926. godine.
Po struci oboje su bili prosvjetni radnici, ali su kroz svoj radni vijek radili i druge poslove. Pred sami drugi svjetski rat Ivo je u Zagrebu studirao na Glazbenoj akademiji, a ujedno je radio u glazbenoj redakciji tadašnjeg Radio Zagreba. Još tada su ga prijatelji zvali “Profesor glazbe”.

U Zagrebu se upoznao sa svojom budućom suprugom Ljudmilom, koja je sudirala pedagošku akademiju. Kao prosvjetni radnici otišli su Šibenik, gdje je Ivo predavao flautu klasi učenika u kojoj je bio i legendarni pjevač Arsen Dedić. Obzirom da je u našem Gradačcu početkom pedesetih godina otpočela sa radom Gimnazija, nedostajalo je profesorskog kadra pa je Ljudmila primljena kao nastavnik prirodopisa. Poslije određenog vremena i pojavom novih kadrova, Ljudmila je raspoređena na poslove sekretara škole gdje je radila sve do penzionisanja. Bila je veoma omiljena osoba, kako među učenicima, tako i među mnogobrojnim građanima, koji su je od milja zvali skraćenim imenom Mila. Inače, bila je veoma stroga žena, ali izuzetno pravedna.
Ivo je primljen u tadašnju opštinsku službu i radio je na poslovima budžeta. Kroz taj posao nesebićno je pomagao pri izgradnji osnovnih škola u Kerepu, Tolisi, Ledenicama, Zelinjama i još nekim selima. Obzirom da je bio vrstan muzičar, zajedno sa Antom Mihaljevićem vodio je gradski hor kao i muzičke sekcije, tamburašku i trubačku.

Ivo je bio je inicijator i jedan je od najzaslužnijih ljudi za osnivanje Radio stanice Gradačca. Dugo godina je bio tehnički i muzički urednik po čemu ga mnogi i danas pamte. Stanovali su u jednom od najljepših stambenih objekata smještenom pored poznate gradačačke aleje. To je kuća sa dva ulaza igrađena još za vrijeme austrougarskog doba u kojoj je sa jedne strane dugo godina živjela porodica Trakić, a sa druge strane Ivo Ungaro sa suprugom Ljudmilom i sinom Eduardom (Edijem) . Dvorište je uvijek bilo puno cvijeća, a ispred kuće su se nalazile stogodišnje jele koje su pravile duboku hladovini i toj kući davale poseban ambijent. Ko je ulazio u tu kuću imao je priliku vidjeti mnoštvo prelijepih maketa brodova jedrenjaka koje je Ivo veoma strpljivo i pedantno pravio. Bio je to njegov dugogodišnji hobi o kojemu se svojevremeno i u novinama pisalo.

Mila je bila veliki zaljubljenik knjiga i u kući su posjedovali solidnu biblioteku. Njen hobi u kojem je posebno uživala bilo rješavanje ukrštenica. To je ostala upečatljiva slika Aleksandru Mlaču još iz vremena kad je kao dječak dolazio na časove sviranja harmonike koje mu je davao Milin muž Ivo Ungaro. Po završetku Gimnazije, njihov sin Edi je otišao na studij u Zagreb, gdje je po završetku fakulteta ostao živjeti. Poslije duge i teške bolesti Ivo je umro 1988. godine u svojoj 69. godini života i sahranjen je na gradskom groblju u Gradačcu. Po izbijanju nesretnog rata za Ivinu suprugu Ljudmilu pobrinuo se njihov susjed Likić Ševal. Zajedno sa svojom suprugom Sehijom i svojom djecom, 1992. godine izvukao je iz ratnog poprišta i Ljudmilu Ungaro, te ih smjestio kod svog brata u Lukavcu kod Tuzle. On se vratio u ratni Gradačac, a o Ljudmili se nastavila brinuti Ševalova supruga, kao i njegova bliža familija. U kontaktu sa Ševalovom suprugom saznao sam da se ona brinula o Ljudmili kao za svoju rođenu majku i da nije žalila potrošiti poslednju paru kako bi Mili kupila cigarete, jer ova bila strastveni pušač. Jednog dana 1993. godine Mila se iznenadno razbolila i sljedećeg dana umrla.
Pod kišom granata koje su dolazile iz pravca Ozrena, Sehija i još nekolicina Ševalove rodbine i prijatelja, sahranili su Ljudmilu na groblju u Lukavcu. Po završetku rata Ljudmilina prijateljica i kolegica sa posla prof. Milunka (Mila) Gradaščević izrazila je želju da posjeti grob svoje imenjakinje Ljudmile (Mile) Ungaro, te je zajedno sa Sehijom otišla u Lukavac i poklonila se ovoj našoj sugrađanki kojoj je sudbina bila predodređena da za sva vremena ostane u BiH.
Kako su sudbine uglavnom nepredvidive, takva je bila i Ševalova. Godine 1997. vraćajući se sa posla doživio je saobračajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao.
Nama, ostaju sjećanja, a kako ona postepeno blijede, zapisao sam ovo u cilju da od zaborava otrgnem Ivu Ungara i njegovu suprugu Milu, ali i njihovog susjeda Ševala, koji je u toku rata pokazao nesebičnu brigu prema jednoj ostarjeloj i usamljenoj ženi.
Njhovom sinu Ediju, kao i Ševalovoj Supruzi Sehiji, zahvaljujem se na krasnim fotografijama koje su mi dostavili.
Obzirom na Ivinu veliku zaslugu u osnivanju Radio stanice Gradačac, ovu priču objavljujem 6. aprila 2015. godine, kada se navršava 50 godina od dana njenog osnivanja.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

22.03.2015.

VERA I RUDOLF MLAČ



Vera i Rudolf Mlač doselili su u Gradačac 1958. godine. Svoju radnu aktivnost proveli su u Gimnaziji „Hasan Kikić“, osnovnoj školi poznatoj po nazivu „Crvena škola“ i u osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu. Vera je predavala francuski, ruski i njemački jezik, a Rudolf fizičko i tehničko vaspitanje. Vera (Malašenko) Mlač je rođena 12. aprila 1920. godine u Rusiji, Simferopolj na Krimu. Bila je šestomjesečna beba kada su zbog revolucionarnih događaja u Rusiji njeni roditelji izbjegli sa Krima u Srbiju. Rudolf Mlač je rođen 18. maja 1915. godine u Solkanu kod Nove Gorice u Sloveniji. I on je izbjegao zbog ratnih događanja i rastućeg italijanskog fašizma u tadašnjoj Sloveniji.
Sa Verom se sreo i upoznao u Zrenjaninu. Radili su zajedno na željeznici. Godine 1945. rodio im se sin Aleksandar (Saša) . Poslije završetka Drugog svjetskog rata premješteni su u Novi Sad, a potom u Sarajevo, odnosno u Vogošću gdje je bilo sjedište Više škole koja se zvala Željeznički tehnikum. Dvije godine kasnije, tačnije 1947. godine zajedno sa tom školom prebačeni su u Pulu. Pula je u to vrijeme, odnosno nakon odlaska Italijana, bila skoro prazan grad koji je naselilo nekoliko hiljada đaka Tehnikuma iz cijele Jugoslavije.
Škola željezničkog tehnikuma u Puli se ukida 1952. godine i bračni par Mlač se, kao bosanski kadar, rasporedjuje u Bos Petrovac, u Nižu realnu gimnaziju. Iz Bos. Petrovca odlaze u Piskavicu kod Banja Luke, a 1958. godine se javljaju na raspisani konkurs gradačačke Gimnazije i osmogodišnje škole koja se popularno zvala Crvena škola.
Šta reči o ženi koja je govorila tri jezika. Ja je pamtim iz osmogodišnje škole kao svoju nastavnicu ruskog jezika. Bila je stroga, ali veoma pravedna nastavnica. Gramatika ruskog jezika nije nimalo jednostavna, ali ona je bila strpljiva i uporna u nastojanju da učenici prvo nauče gramatiku koja je osnov pravilnog izgovora. I danas se sjećam školske table sa gramatičkim pravilima ispisanih njenom rukom. Pored ruskog, posebno je voljela francuski jezik, a ljubav prema tome jeziku prenijela je i na učenika gradačačke gimnazije, kasnije poznatog književnika Mirka Marijanovića. U privatnom životu, poput mnogih drugih žena, bila je domaćica i majka. U slobodno vrijeme besprijekorno je radila vilerove goblene, heklala zavjese i stoljnake. Ali ne samo to. U mladosti je svirala klavir i satima sjedila rješavajući matematičke probleme.
Rudolf je bio nastavnik fizičkog vaspitanja i odmah po dolasku u Crvenu školu preduzeo je aktivnosti na uredjenju školskog dvorišta kao sportskog terena. Kao sportski radnik i naročito je bio aktivan u tadašnjem sportskom društvu pod nazivom DTV „Partizan“. Gimnastika mu je bila uža specijalnost, a tu ljubav je prenio i na Vladimira Peleksića, zvanog Keke, koji će kasnije postati trener gimnastičarske reprezentacije tadašnje Jugoslavije.

Malo je ljudi u Gradačcu znalo za njegov hobi kojim se bavio za vrijeme slobodnog vremena kod svoje kuće. Bio je to duborez u drvetu kojim se Rudolf počeo baviti iz radoznalosti. Mnoštvo je izrezbarenih slika i raznih predmeta u drvetu koji su krasili njihov stan. Posebne vrijednosti bila je jedna stalaža za knjige koja je imala prostore za radio i TV aparat. Svom sinu Saši napravio je krasne skije koje su ostale za pamćenje. Njegova velika ljubav bio je legendarni automobil sa popularnim nazivom „Folcika“. Poslije svake vožnje Folcika je obavezno bio opran i smješten u drvenu garažu koju je porodica Mlač imala u dvorištu iza zgrade. Zimi nije nikada vožen. Čak šta više, sa njega su skidani točkovi i poturani drveni kladići na kojima je Folcika prezimljavao zimu. Subotom bi Rudi (tako smo ga zvali od milja) oblačio bijelu košulju i odijelo. Tako obučen satima je bio u garaži, brisao prašinu sa njega, sjedio u njemu i slušao vijesti. Uživao je u svom malom svijetu koji je čitav stao u njegovog Folciku.

Nedjeljom je sa suprugom Verom izlazio u šetnju. Oboje su bili zaljubljenici gradačačke aleje. Pout mladih parova brojali su kestenove i rukama dodirivali njihove spuštene grane. Na Varoši bi skrenuli prema jezeru „Hazna“, obišli bi ga asfaltnim putem i uskom stazom koja je vodila prema izvorištu „Točak“. Prošli bi kroz mahalu „Svirac“, spustili se pored stare Gradine Husein kapetana Gradaščevića i zaputili prema svom stanu koji je bio u strogom centru grada. Iako su se družili sa mnogim našim sugrađanima, posebni prijatelji su im bili Ivo i Ljudmila Ungaro, Mehmed Kovačević, susjedi Ivica Bule i Šadići, a naročito Anto i Jelena Valić.

Kako život nije vječan, tako su umrli i naši sugrađani Vera i Rudolf. Prvo je umrla Vera i to nakon teške bolesti 1979. godine. Rudolf je jedno vrijeme živio sam, a poslije se oženio sa Andjom Simić iz Skugrića. Sa njom je za vrijeme poslednjeg rata boravio u Srebreniku, a zatim u Ljubljani. U Gradačac se vratio 1999. godine, a već naredne 2000. godine je umro.

Sahranjen je u Gradačcu pored svoje Vere, a njihov grob posjećuje sin Aleksandar, koji živi u Sloveniji. Povremeno navraća u Gradačac, u stan kojeg je naslijedio od svojih roditelja. Godine 2014. imao sam priliku da sa tim čovjekom, uz kafu posjedim u bašti Kaffe Bar Cinema. Zahvaljujući njemu, iznosim većinu ovih podataka sa željom da i na ovaj način otrgnem od zaborava ove vrijedne ljude, roditelje i prijatelje, preteče gradačačkog obrazovanja i sporta, Veru i Rudolfa Mlač
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

15.03.2015.

BRAČNI PAR ANGELA I MILIVOJE KUNCE



Onaj ko se odluči pisasti o ljudima preuzima na sebe vekliku odgovornost da ono što napiše bude istinito i argumentovano. Sam izbor ljudi o kojima neko piše je njegova lična stvar i procjena da su oni zaslužni njihovog pomena. To nikako ne znači da neki ljudi nisu više zaslužniji i o n jima će vjerovatno pisati neko drugi. Moje današnje pisanje biće posvećeno bračnom paru Angele i Milivoja Kunce, sa posebnim osvrtom na rad i djelo Agele Kunce.
Zato ovu priču poćnimo sa odgovorom na pitanje ko je bila Angela Kunce, po čijem se je imenu dugo godina zvalo dječije obdanište u Gradačcu. Prije svega recimo da je Angelino djevojačko prezime bilo Klun i da je rođena 1913. godine u Ribnici koja se nalazi u jugoistočnom dijelu Slovenije. U Gradačac je došla 1941. godine da bi u to ratno vrijeme radila kao prosvjetni radnik matematike i biologije u tadašnjoj Građanskoj školi trgovačkog smjera. Bila je to škola u koju su se upisivila djeca poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole. Treba znati da u to vrijeme još nije bilo pune osmogodišnje škole. Za vrijeme rata Angela je cijelo vrijeme bila pristalica i saradnik Narodno Oslobodilačke Borbe. Odmah po završetku rata u Gradačcu se osniva Niža Realna gimnazija u trajanju od tri godine, u koju su se takođe upisivala djeca poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole. Školske 1951/52 godine u Gradačcu se po prvi puta otvara puna Gimnazja kao srednja škola u trajanju od četiri godine. U nju su se mogla upisivati djeca koja su završila Nižu Realnu Gimnaziju kao i djeca koja će kasnije završavati osnovnu školu u trajanju od osam godina. Za njeno osnivanje i daljni razvoj, između ostalih, najzaslužnija je i naša Angela Kunce, koja postaje i njen direktor. Škola dobiva ime po književniku Hasanu Kikiću, a njegova bista se postavlja u dijelu poluokruglog dvorišta ispred škole. Bista je rad vajara Mirka Ostoje, a spomenik zajedno sa bistom otkrio je književnik Ivo Andrić. Iz tog vremena potiče i njegova poznata rečenica „Ovdje se morao roditi pjesnik“ , koju je izrekao na zidinama Gradine odakle je gledao panoramu grada okićenu probeharalim vočnjacima.
No, vratimo se Angeli i recimo kako je bila vrlo zahtjevna i kritična osoba. Od svih i svakog je tražila rad i punu odgovornost za vlastita djela. Tražila je perfekciju i meliorizam u svemu, što je bilo u skladu sa prirodom društva koje se gradilo poslije 1945. godine. Niko od Angele nije dobivao samo komplimente. Svakom je otvoreno kazivala svoja mišljenja, a to su velikim djelom bile kritičke opaske i ocjene. Međutim ko ju je bolje poznavao znao je da to nije bio rezultat njene zle namjere ili puke strasti da protivuriječi, već odraz njene velike odgovornosti i odanosti prema istinama u koje je vjerovala, zabrinutosti za svakodnevni napredak, kao i poštovanje prema onima koji su tražili njeno mišljenje. Razgovarala je sa roditeljima svojih učenika otvoreno i kritično. Interesantno je da joj ovi nisu zamjerili, što je kod mnogih roditelja inače česta pojava. Na protiv! Oni su prihvatali ono što im ona kaže i vjerovali da drugačije ne može biti. Između njih stvorilo se jedno ogromno povjerenje i obostrano poštivanje.
Udala se za ing. agronomije Milivoja Kunca, čovjeka koji je rođen 1912. godine u Sisku, Republika Hrvatska. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije radio je na Poljoprivrednom dobru koje se zvalao „Petar Mrkonjić“ u Modrići (Filomena), a kasnije Dr. Mujbegović. Kao simpatizer NOR-a bio je uhapšen od strane Nijemaca i odveden u logor. U poslijeratnom periodu sudbina ga je dovela u Gradacac gdje je upoznao Angelu i s njom se oženio.
Zajedno sa Angelom jedno vrijeme je radio kao profesor u Gimnaziji i bezgranično je vjerovao u preporoditeljsku moć obrazovanja i nauke. Oboje su vjerovali da je završetkom Drugog svjetskog rata oslobođen prostor za opšti progres tadašnjeg društva čiji je kruncijalni dio bilo školovanje ljudi i prodor nauke u život. Pripadali su vremenu koje je vjerovalo da će samo naučni pogled na svijet i stručnost donijeti preporod zemlji i narodu. Zato su oni svoj poziv prosvjetnih radnika doživljavali kao vrlo odgovornu zadaću i uzvišenu misiju, kojoj se mora dosljedno i istrajno služiti.
Ovozemaljski kraj bračnog para Kunce bio je veličanstven po svojoj dirljivoj jednostavnosti i neposrednosti. Angela je umrla iznenadno i prerano 1968. godine u 55. godini života. Da je tako duboko urasla u gradačačku sredinu, vidjelo se i po njenoj veličanstvenoj sahrani kakvu Gradačac nije zapamtio. Grad je bio tijesan da primi sve one koji su željeli da prisustvuju. Dok je čelo pogrebne povorke ulazio u gradsko groblje njen kraj se još nalazio na aleji u dijelu Varoši. Bilo je razumljivo što su na tu sahranu došli njeni mnogobrojni đaci, kolege iz prosvjete, prijatelji i saradnici, ali je zapaženo kako su se tu našle i stare nene iz gradskih mahala koje inače rijetko iz kuće izlaze. I one su se osjetile pozvanim da dođu i isprate najvoljeniju prosvjetnu radnicu toga vremena. Sahrana je prerasla u masovan izliv ljubavi i pijeteta prema jednom pokojniku koji je rođen u dalekom nepoznatom kraju i koji živima ne ostavlja nikakva materijalna bogatstva, već samo dobar obrazac života i znanje koje je prenijela na mlade.
Pošto nisu imali potomaka Milivoj je ostao sam. Punih 28 godina hranio se u kući Mate Jurića, u istoj onoj kući u kojoj je stari apotekar Hans Weyss živio trideset godina. Milivoj je radio sve do penzionisanja, a potom gradskim vlastima predao ključeve porodičnog stana. Gradskoj biblioteci poklonio je svoju i Angelinu biblioteku od oko 4.500 knjiga. Smatrao je to svojom ljudskom obavezom. Povukao se u dom za stara lica u Đakovu, gdje je dočekao i smrt. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je u Gradačcu pored svoje Angele.
Neka ova priča bar za trenutak vrati sjećanja na postojanje bračnog para Angele i Milivoja Kunce.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević
10.03.2015.

GRADAČACKI APOTEKAR HANS WEYS



Već duže vrijeme razmišljam kako da započnem pripovijedanje o jednoj ljudskoj veličini kao sto je bio Hans Weys. Kako napisati priču o posebnom čovjeku koji je imao čudnu sudbinu i neku svoju strašnu tajnu koju je nosio još iz Drugog svjetskog rata, iz logora Jasenovac. Nimalo lak posao, ali ipak krenimo od nekog, meni poznatog početka. Hans Weys je bio Jevrej, rođen 1914. godine u Beču. Otac mu se zvao Otto, a ime majke mi nije poznato. U naš Gerdačac je prvi puta došao aprila 1947. godine. Prije toga bio je u Zenici. Bilo je to doba kad se državnim dekretima distribuirao odgovarajući kadar. Hans je bio magistar farmacije i kao takav raspoređen je za apotekara gradačačke apoteke. Da ova priča ne bi išla isuviše brzo zastanimo malo i recimo ko je sve od apotekara u Gradačcu bio prije nego je došao Hans Weys. Nije ih bilo puno. Prvi apoptekar u Gradačac je došao za vrijeme austrougarske vlasti. Bio je Slovak i zvao se Mihael Hodža. Ovo prezime mu sigurno nije bilo pravo i pretpostavlja se da ga je uzeo kako bi bio pristupačniji narodu koji je nekoliko stotina godina proveo u Osmanskom carstvu. Kako su tadašnji prihodi apotekara bili mali, većina njih se bavila dodatnim poslovima. Tako je ovaj apotekar imao pecaru rakije u naselju koje će po toj pecari dobiti i ime Rakija. Radio je u Gradačcu sve do 1920. godine, kada se vrača u Slovačku, a njegovu apoteku preuzima Jevrej Artur Kraus. Po izbijanju Drugog svjetskog rata Artur Kraus odlazi u partizane, a apoteku preuzima Nijemac Vajlshrog. Po završetku Drugog svjetskog rata Vajlsrhog je protjeran, a apoteka prelazi u državno vlasništvo. I tada dolazi čovjek iz naše priče po imenu Hans Weys. Bilo je to 1946. godine. Došao je sam, bez roda i poroda.

Došao je sa tugom u srcu zbog onoga što je preživio u logoru Jasenovac, ali sa voljom, ljubavlju i znanjem apotekarskog poziva. Preuzeo je rukovođenje gradskom apotekom u vrijeme kad su se mnogi lijekovi prema receptima ljekara pravili u apotekama. Sa njim je godinama radila apotekarska pomoćnica Čolić Ajša. Bili su tandem za pamćenje. Apoteka je bila zasebna opštinska jedinica sve do 1960. godine, kada je prešla u sastav Doma zdravlja. Sedamdesetih godina dolazi još jedan dipl. farmaceut, Palestinac po imenu Mustafa Ugabi. Ubrzo pristiže i dipl. farmaceut Suada Muratović, kao i dipl. farmaceut Ljerka Ilinčić. Nedugo poslije toga, odnosno januara 1976. godine, sa navršenih četrdeset godina radnog staža i trideset godina provedenih u Gradačcu odlazi u penziju Hans Weys. Dom zdravlja mu je napravio ispraćaj dostojan čovjeku i zdravstvenom radniku kojeg su svi u gradu cijenili i poštovali. Te godine, sve do mjeseca oktobra stari Hans je šetao gradačačkom čaršijom i parkom ispod kule Zmaja od Bosne, a onda spakovao stvari i odluči da svoje stare dane, opet bez roda i poroda, provede u staračkom domu Lavoslav Schwarz, vlasništvo židovske zajednice u Zagrebu. Tužan je bio njegov rastanak od grada i ljudi koje iskreno zavolio.

Svom dugogodišnjem stanodavcu Mati, gradačačkom matičaru, ostavio je novu termoakumulacionu peć br.6, a njegovoj kćeri Mirjani bogatu biblioteku i magmnetofon sa gramofonom. I svojoj domaćici Mandi, kod koje se godinama hranio, poklonio je novu mašinu za pranje veša. Takvu mašinu poklonio je i svojoj pomoćnici Ajši koja mu je cijelo vrijeme bila desna ruka u apoteci. Na dan svog odlaska kupio je dvadeset bombonjera i pred gradskim parkom, držeći ih u naramku, darovao onim građanima koji su u tom trenutku naišli pored njega. To je bilo poslednje opraštanje starog Hansa od voljenog grada i njegovih ljudi koje je tri decenije nesebično liječio. Od tada gradačački park je ostao pust za jedno viđenje, za jednog neumornog šetača koji se nikada nije odvajao od knjige i prirode. Umro je, ali na žalost ne znam kada, baš kao što ne znam da li iko posjećuje njegov grob. Jedino što znam je to, da je poslije Hansovog odlaska iz Gradačca ubrzo otišao i apotekar Mustafa Ugabi. Vratio se u svoju Palestinu vodeći sa sobom i jednu našu sugrađanku koju je prethodno oženio. Od tada u apoteku su pristizali farmaceuti nove generacije. Bili su to: Muftić Biljana, Bajramović Hidajeta, Tokić Sejfudin, Osmanlić Indira, Hanić Maksida i Sahačić Sretenka. Poslije rata pristže i Topčagić Selma. To je doba kada se masovno počinju otvarati privatne apoteke.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

10.03.2015.

POČETAK KRAJA KOJI TO NIJE NI BIO

....


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin
135. Telal viče po Gradačcu gradu
136. Čovjek koji je darovao svoju krv više od sto puta-Esad Skenderovic
137. Inicijativa za pronalazak mezara Husein-kapetana Gradaščevića







POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
446494