Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


06.02.2014.

ČOVJEK KOJI JE KRPIO LOPTE I KOPAČKE, RADAKOVIĆ RATKO


Kao mali dječak igrao sam lopte na Zvijezdinom igralištu ispod stare aleje kestenova. Ponekad sam išao i na malo igralište kod gradskog kina, ali tamo je uvijek bilo puno djece pa sam ja sa svojim drugarima više vremena provodio na igralištu ispod aleje. Za malo igralište je bilo uobičajeno da se kaže Luka, jer se tako zvala cijela ona ravnica na kojoj je izgrađena osnovna škola Ivan Goran Kovačić, kao i teren na kojem je bilo Zvijezdino igralište. Zato smo oba igrališta nazivali Luka. Onda je Zvijezda zagradila svoje igralište sa željeznom ogradom i žičanom mrežom. Iza škole je napravljena svlačionica u kojoj su se igrači presvlačili, ali i držali sportsku opremu kao što su lopte, dresovi sa gačicama i kopačke. Mi smo se i dalje igrali lopte na travnatim površinama izvan igrališta i posmatrali Zvijezdine igrače kako treniraju sa pravim fudbalskim loptama, koje su se popularno zvale "buba mare". Bile su napravljene od kože tako što se loptasti oblik dobijao spajajući šestougaone komade jedan do drugog. Ti komadi kože su šivani sa posebnim debelemi koncem koji je više podsjećao na kanapu. U unutrašnjosti lopte je bila tanka dušica koja se naduvavala sa zrakom pomoću ručne pumpe i tako bi lopta bila spremna za igru. Slaba tačka tadašnjih lopti je bila kanapa sa kojom su povezivani komadići kože. Nakvašene vodom, lopte bi postajale teške i od silnih udaraca nogom ta kanapa bi pucala. Trebalo je ponovo zašiti loptu, a taj posao je upravo radio junak iz naše priče, Ratko Radaković. Hajde da vidimo ko je bio taj čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u fudbalskom klubu Zvijezda, ali i u cijeloj čaršiji. Svi su poznavali Ratka, od malog djeteta do odraslog čovjeka. Bio je nagluh pa su ga zvali Ratko gluho, ali on se nije ljutio. Prihvatio je je to kao nadimak po kojem će postati poznat i omiljen među svojim sugrađanima. Njegov blagi osmjeh pamti i moj stariji sin Sanjin. Još kad je bio u osnovnoj školi vodio sam ga kod čika Ratka da zašije njegovu prvu fudbalsku loptu na kojoj je pukla kanapa izmedju dva šestougaona dijela kože. Recimo sad neku riječ više o porodici Radakovića. Sve je krenulo od Ratkovog djeda koji se zvao Pavle Radaković i koji se doselio u Gradačac iz Daruvara, davne 1900-e godine. Bio je obućar po zanimanju, ali je imao završen i kovački zanat. Radakovići su imali jednu od najvećih kuća na lokaciji sadašnjeg parka u čijem prizemlju je bila obućarska radnja. U njoj je obućarski zanat izučio i nas Ratko, a njegov djed Pavle je pored te radnje imao i kovačku radionicu koja se nalazila na mjestu gdja je kasnije izgrađen gradski hotel. Vrijeme je učinilo svoje i stari potomci Radakovića su pomrli. Velika kuća u parku je srušena, a Ratko je za svoju porodicu kupio malu kuću koja se nalazi u ul. Hasana Kikića, odmah do poznate kuće Taslidžića. Sa suprugom Đukom dobio je dva sina, Nenada i Dragana. Ratko je umro 1994. godine, a njegova Đuka 2010. godine. Sa ovom pričom želio sam otrgnuti od zaborava ovog velikog čovjeka iz reda malih, ali i uvrstiti ga u znamenite ljude naše čaršije.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

23.01.2014.

LJUDI ZA VOLANOM - PROFESIONALNI VOZAČI GRADAČCA


Kad sam pisao o automehaničarima i njihovim radionicama stalno sam imao osjećaj kako nešto fali u toj priči. Ubrzo sam shvatio da je ta nedostajuća karika ustvari jedna čitava plejada starih vozača ili šofera, kako su se u to vrijeme popularno zvali. Šta je automobil bez vozača? Kome je potreban ispravan auto ako ga nema ko voziti? Vozači su ti bez kojih ni auta ni automehaničari ne bi imali svrhu za koju su namijenjeni. Zato ja danas o vozačima hoću da pišem i to onim vozačima koji u znamenitosti našeg grada spadaju. Nekada je zanimanje vozača bilo veoma cijenjeno i poštovano. Prvih desetak godina poslije Drugog svjetskog rata skoro da nije ni bilo privatnih automobila ili su bili u zanemarljivo malom broju. Mala auta ili luksuzni automobili, kako smo ih tada zvali, služili su uglavnom za opštinske i partijske potrebe, a izgradnjom idustrije i preduzeća počeli su se nabavljati i za potrebe privrede. Skoro niko od opštinskih funkcionera, niti od tadašnjih privrednih rukovodilaca nije znao voziti auto, pa su se u tu svrhu zapošljavali profesionalni vozači. Od luksuznih automobila bile su to stare Olimpije i Fordovi, kao i terenski džipovi, a nešto kasnije ruske Volge, Zastavini Tristači pa onda Fiatova i Mercedesova vozila. Od teretnih vozila bili su to Fapovi, Tamovi, Zastave i sl. U toj relativno davnoj prošlosti jedan od prvih vozača bio je stari dobri Bota. Krenimo ovu priču sa njim.
Skenderović Mustafa, poznat po nadimku Bota, rođen je 1916. godine. Sa suprugom Pobrić Fikretom izrodio je četvero djece, od kojih sina Burhu, kčerku, Hanifu i još dvije kčerke blizankinje, Rasihu i Nasihu. Po zanimanju Bota je bio profesionalni vozač. Burho Prvi posao je dobio u OKSK-a Gradačac, a poslije odlazi u UPI, Distributivni Centar Gradačac, gdje ostaje sve do 1975. godine kada je otišao u zasluženu penziju. Šofersku tradiciju nastavlja i njegov sin koji svoj radni vijek započinje kao trgovac, ali ubrzo postaje profesionalni autoprevoznik. Posao obavlja sa kamionom i vrši prevoz svih vrsta roba. Ima i svoju firmu na lokacji tržne pijace Arizona kod Gradačca. sa ovom pričom Burhi poželimo još puno sretnih vožnji, a njegovog oca Botu, otrgnimo od zaborava.
Zbog posebne važnosti upravljanja vozilima Doma zdravlja, a naročito vozila hitne pomoći, obradimo te vozače kao jednu cjelinu na čelu sa Rizom Sokoljakom. Rizo je rođen 1926. god od oca Mehmeda i majke Alije. Sa suprugom Hajrom izrodio je dva sina i jednu kčerku. Najstariji je vozač u Domu zdravlja i vozio je prvo ambulantno vozilo koje je Dom zdravlja dobio 1958. godine. Bio je vozač od poštovanja i ugleda. Recimo odmah de je skoro u isto vrijeme sa Rizom počeo raditi i vozač Sivic Zahid. Poslije dolazi Marko Pušeljić, zatim jedno kraće vrijeme su bili Prole Milan i Tuzlak Fahro, a Sivić Osman, Filipović Anto (Šarac), Nadarević Anto (Nadar), Kunić Razim, Kajić Haso, Ganibegović Šemso, Dragičević Milenko i Husenbašić Edib su radnici sa dužim radnim stažom pa o pojedinim od njih recimo neku riječ više. Pušeljić Marko (Pušak) rođen je u Gradačcu od oca Ivice i majke Pepike. Sa suprugom Ljubicom imao je dvoje djece, sina Dragana i kčerku Lidiju. Marko je umro, a porodica je raseljena. Niko više od Pušeljića nije u Gradačcu. Cijelu obitelj pamtimo kao dobre sugrađane i ovom pričom otrgnimo ih od zaborava. Nadarević Anto (Nadar) i Filipović Anto (Šarac) su takođe stari vozači Doma zdravlja. Vozili su još od vremena kad je Dom zdravlja bio u zgradi bivšeg suda za prekršaje. Nadar je prije rata odselio u Vinkovce gdje je i umro, a Šarčeva daljna sudbina mi nije poznata. Ganibegović Šemso rođen je 1949. godine od oca Mustafe i majke Almase. Sa suprugom Ganibegović (Kokot) Dr. Gordanom dobio je sina Edu i kčerku Dinu. U Domu zdravlja radio je od 1978. do 2005. godine, kada je otišao u penziju. Bio je veselog duha i dobre naravi i veoma omiljen u drustvu. Umro je relativno mlad 2009. godine. Huseinbašić Edib je rođen u Gradačcu od oca Edhema i majke Sadete. Kao vozač počeo je raditi u Domu zdravlja krajem sedamdesetih godina i vrlo brzo se uklopio u ekipu starih vozača. Iako relativno mlad pokazao je veliku ozbiljnost i privrženost ovom odgovornom pozivu. Nažalost, zbog teške bolesti umro je ne odradivši svoj radni, ali ni životni staž prosječnog ljudskog vijeka. Zajedno sa našim Edibom otrgnimo od zaborava i ostale vozače Doma zdravlja Gradačac.
Braća Tuzlak Sejfudin (Sefo) i Fahrudin (Fahro) , rođeni su u Gradačcu od oca Ahmeta i majke Fate. Otac im je imao fijaker a oni su obojica postali profesionalni vozači. Sejfo je rođen 1928. godine, a od rane mladosti počeo je izučavati zanat automehaničara kod starih majstora Orzike i Pube. Međutim, čitav svoj radni vijek proveo je kao vozač kamiona, a radio je u Agrozadu, Trgocentru, Bosnaproduktu, DC-u i Autoprevozu. Njegov sin Alija, koji se sada zove Ahmet, je takođe pošao očevim stopama i još uvijek radi kao vozač. Kao što smo već pomenuli i Sejfudinov brat Fahro je čitav svoj radni vijek bio profesionalni vozač, a naslijedio ga je sin Rejsudin zvani Reso.
Idrizović Muharem - Mušan, rođen je 1929. godine u Gradačcu. Sa obukom za vozača počinje kod Popović Miloša sa Varoši. Prvi posao mu je bio vožnja jednog valjka na dijelu ceste koja se gradila na Požarikama. Kao profesionalni vozač zapošljava se u Sekreterijetu unutrašnjih poslova. Vozio je američko vozilo marke "Vilnus". Bilo je to pedesetih godina kad je načelnik SUP-a bio Mustafa Jašarević. Kasnije prelazi u Mljekaru gdje je vozio manji kamion, “Fiat 615” od tri tone. U to vrijeme direktor mljekare je bio Safet Imamović. U mljekari je kao vozač tada radio i Bahić Nadir. Zbog slabog poslovanja mljekara je ubrzo zatvorena, a Mušan prelazi u tvornicu "Sportnautik" u kojoj je Direktor bio Stevo Jovanović. Tu ostaje neko vrijeme pa prelazi u veletrgovinu "DC", a 1978. godine postaje vozač u malo-trgovinskoj organizaciji "Trgocentar" odakle je otišao u invalidsku penziju. Njegovim stopama krenuo je i sin Sevret, poznat pod nadimkom Sergija, ali ne samo kao vozač, več i kao automehaničar. Automehaničarski zanat je počeo učiti 1971. godine u Trgocentrovoj radionici gdje su već bili legendarni automehaničarii Salih Osmičić, Ibrahim Adžulović, Niko Zoranović, i Munib Zukić. Teoretsku nastavu je završio u gradačačkom ŠUP-u. Kao profesionalni vozač, svoj staž započinje u "DC-u", ispočetka kao vozač putničkog automobila, a kasnije i teretnog vozila. Tu ostaje sve do početka rata, a poslije rata jednu godinu radi kod M.Halilović Ahme u privatnoj firmi "Merix". Na posljetku prelazi u Dobrovoljno vatrogasno društvo gdje ostaje sve do 2012. godine kada je otišao u zasluženu penziju. Sevretov sin Admir je takođe završio automehaničarski zanat i ima svoju privatnu radionicu. Njemu poželimo puno uspjeha u radu, ocu Sevretu ugodan penzionerki život, a starog Mušana sa ovom pričom otrgnimo od zaborava.
Šemsudinović Esed je u Gradačac došao iz Tuzle i kao vozač dobio zaposlenje u Elektrodistzribuciji. Oženio se sa Džakić Azizom zvanom Ziza i ostao u Gradačcu do kraja života. Zbog malog broja vozača u to vrijeme, Tarzan je vozio i za potrebe opštinskih organa, Doma zdravlja, kao i drugih organizacija. Ostat će upamćen kao veseo i društven čovjek.
Jovanović Dimitrije (Mito), rođen je 1932.godine u Brčkom od oca Petra i majke Danice. Kad su njegovi roditelji doselili u Gradačac Mito je bio beba od tri dana, a u njemu je ostao čitav svoj život. Sa suprugom Hatom dobio je dvije kčerke od kojih Dijana zajedno sa svojom majkom i danas živi u obiteljskoj kući. Vratimo se za trenutak u Mitinu mladost i recimo da je rano ostao bez roditelja, te da je kroz život išao uz pomoć dobrih ljudi, među kojima je bio i veliki broj šofera. Vožnju automobila je počeo učiti još sa 15 godina, a šoferi koji su ga obučavali bili su Skenderović Mustafa zvani Bota i Sendić Edhem. Prvi posao je dobio u tadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi, zatim u Žitoprometu i Veterinarskoj stanici. Kad god je trebalo vozio je i za potrebe Skupštine opštine, kao i za njene društveno-političke organizacije. Zbog slabljenja vida prestaje voziti i zapošljava se u Trgocentru na telefonskoj centrali. Tu je dočekao i zasluženu penziju. Umro je 2008. godine. Šta još reći o našem sugrađaninu Miti. Možda ništa više nije ni potrebno jer svi su ga poznavali i mnogi o Miti znaju i više od mene. Recimo samo još i to da je bio ljudska i vozačka veličina. Kao takav ušao je u gradačačke legende i ljude koje treba pamtiti. Zato ga sa ovom pričom želim otrgnuti od zaborava.
Beširević Izudin zvani Makso, rođen je 1933. god u Gradačcu, od oca Ibrahima i majke Šerife. Makso je prvo završio zanat u bravarskoj radionici kod Danke Kostića i stekao zvanje limara, ali taj posao mu se nije sviđao te odmah polaže vozački ispit. Bilo je to 1953. godine gada odlazi i na odsluženje vojnog roka. U Armiji postaje vozač vojnih vozila i tako stiče iskustvo. Po povratku iz Armije 1955. godine ženi se sa Mejremić Asimom, sa kojom će dobiti dvoje djece, sina Ibrahima (Bajku) i kčerku Šerifu. Kao profesionalni vozač putničkog automobila dobiva posao u Trgocentru, gdje će kasnije voziti jednog od poznatih direktora toga preduzeća, gosp. Muhidina M. Halilovića. Dobitnik je Mercedesove zlatne značke za vožnju od 100.000 km. bez kvara na vozilu. Iz Trgocentra prelazi u tvornicu Namještaj, gdje širom bivše države Jugoslavije, vozi sve kategorije kamiona namijenjeniih za prevoz poznatih gradačačkih kuhinja. Odatle odlazi u zasluženu penziju, ali i dalje ostaje aktivan kao vozač. Tako je u posljednjem ratu vozio kamion za Italijansku humanitarnu organizaciju koja je pomagala civilnom stanovništvu Gradačca. Umro je 2002. godine kao častan građanin našeg grada. Zato sa ovom pričom, otrgnimo našeg Maksu od zaborava.
Šerifović Teufik (Tufo) >rođen je u Gradačcu od poznatih slastičara, oca Hebira i majke Emine. Tufo nije bilo zainteresovan za slastičarski zanat pa je postao vozač kamiona. Zajedno sa Botom, Mušinom, Maksom i Tarzanom bio je jedan od prvih vozača teretnih vozila, a onda 1963. godine doživljava tešku saobračajnu nesreću i silom prilika počinje se baviti slastičarskim poslom. Ostat će upamćen kao društven i veoma prijatan naš sugrađanin

Bahić Nadir, rođen je 1934. godine u Gradačcu od oca Husnije i majke Magbule. Vožnju je učio kod starog šofera Skenderović Mustafe (Bote), a vozački položio 1953. godine pred komisijom koja je dolazila iz Tuzle. Državni ispit za vozača polagao je u Brčkom. Sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka gdje je poslije završene obuke, u svojstvu vojnog instruktora, obučavao druge vojnike. Po izlasku iz Armija zapošljava se u Komunalnom preduzeću. Vozio je cisternu sa vodom za poljevanje ulica koje tada nisu bile asfaltirane. Kako je Komunalno bilo opštinsko preduzeće, Nadir je išao u Beograd i dotjerao terensko vozilo “Gaz” kojeg će kasnije i voziti. Iz Komunalnog prelazi u Auto moto društvo gdje radi kao instruktor za vožnju civilnog stanovništva i regruta koji su pozvani u Armiju kao budući vozači. Bilo je to u periodu 1965-67. godine. Još uvijek se sjeća kako je obučavao našu sugrađanku Ibrahimović Fikretu koja je vrlo brzo savladala obuku i iz prvi puta položila vozački ispit. Sedamdesetih godina, zbog zdravstvenih problema nije više bio za vožnju pa je dobio zaposlenje u DC-u na mjestu tehničkog referenta voznog parka. Tu je ostao sve do 1991. godine kada je dobio zasluženu penziju. Za vrijeme svog vozačkog staža dva puta je imao privatno vozilo "Ficu 750". Nadir ima običaj reći: "Taman za mene i moju suprugu Sofku sa kojom živim u sretnom braku još od 1956. godine. Poželimo im oboma još puno dobrog zdravlja i sreće u dugovjećnoj ljubavi.
Braća, Herčinović Haso i Hasib rođeni su u Gradačcu i obojica su bili profesionalni vozači. Haso je rođen 1939. godine, a vozački ispit položio u vojsci i prvi posao vozača bio mu je u uslužnom preduzeću gdje je direktor bio Lazo Slavujica. Sedamdesetih godina zapošljava se u konfekcijskoj tvornici “Kula” gdje je i penzionisan, ali i pored toga još uvijek radi u toj tvornici. Ostat će upamćen kao veoma dobar vozač putničkog automobila, uvijek uredan i pedantno odjeven. Njegov brat Hasib je rođen 1946. godine. Profesionalni vozač kamiona postao je 1968. a kao taksista je radio od 1972. do 1974. godine. Tada se zapošljava u “Elektrodistribuciji” i ovisno o ukazanoj potrebi vozio je sva vozila koja su bila na raspolaganju u toj firmi. Sada je u zasluženoj penziji. Pamtim ga kao veoma dobrogr čovjeka, poslušnog i vrijednog radnika. Dugo smo radili zajedno. Miličević Simo je naš sugrađanin i stari vozač o kojem nažalost nemam puno biografskih podataka. Sa svojom porodicom zivio je u Gradačcu i imao dva sina. Radio je u poljoprivrednom preduzeću “Napredak”, a zatim u Radnoj zajednici RO “Trebava”. Pamtim ga kao šarmantnog i uvijek elegantno obučenog čovjeka. Jedno kraće vrijeme zajedno samo radili u istoj firmi.

Škodrić Hajrudin (Hajro) , rođen je 1941. godine od oca Muje i majke Hate. Za profesionalnog vozača položio je ispit u Modriči davne 1962. godine. Sa suprugom Vasvom izrodio je dvoje djece i to, sina Mirsada i kčerku Enesu. Odmah po položenom ispitu počeo je raditi u Auto-moto društvu koje je imalo sjedište na Varoši. Kasnije prelazi u tvornicu motornih dijelova TMD i ostaje sve do 1997. godine kada je penzionisan. Za vrijeme svog radnog staža bio je vozač od putničkog vozila do kamiona. Poželimo Hajri dug život i ugodne penzionerske dane.
Prole Milan, rođen 1941. godine. Završio školu učenika u privredi 1957. godine. Za vožnju se obučavo sa Šerifović Tufom i položio stručni ispit za vozača. Prvi posao vozača dobio je 1960. godine u Domu zdravlja gdje radi jednu godinu, a onda odlazi na odsluženje vojnog roka. Poslije se zapošljava u Komunalnom i ostaje do 1964. godine. Tada prelazi u tvornicu gume koja se prvobitno zvala "Partizanka", a kasnije "Sportnautik" u sastavu zagrebačkog RIS-a. Sada je u penziji i sa suprugom Ešefom živi u Gradačcu. Poželimo im oboma dobro zdravlje i dug život, a Proleta sa ovom pričom otrgnimo od zaborava.
Osmanović Ahmet, rođen je 1941. god u Gradačcu - Vida 1, od oca Agana i majke Hanife. Ispit za vozača položo je 1959. godine u Sanskom mostu. Sa suprugom Fatimom dobio je dva sina, Besima i Seada. Prvi posao u svojstvu profesionalnog vozača dobio je u zagrebačkom Agro-kombinatu, a po povratku u Gradačac zapošljava se u Agrozadu. Kasnije će proći kroz sve osnovne organizacije koje su bile udružene u RO “Trebava”. Svoj vozački staž završio je u organima Skupštine Općine i otišao u penziju 1990. godine. Sa svojom porodicom živi u Vidi 1, a kao vozač aktivan je samo za svoje lične potrebe. Poželimo Ahmetu dobro zdravlje, dug život i još puno km. vožnje.
Nikolić Dušan, rođen je u Gradačcu na Varoši od oca Todora i majke Miholjke. Sa suprugom Petrom dobio je kčerku kojoj je dao majčino ime Miholjka. Supruga Petra je radila kao kuharica u Opštini. Za vrijeme rata otišli su iz Gradačca i nastavili živjeti u Skugriću. Imao je brata Radeta koji danas živi u Australiji. Njegova sestra se zvala Seka i bila je udata za Dragu Moringa. Inače, Dušan je kao profesionalni vozač radio za potrebe Opštinskih sužbi i političkih organizacija. Pamtimo ga kao dobrog i skromnog čovjeka.
Kurtić Fadil i njegov sin Amir. U nedostatku više podataka recimo bar to da je Kurtić Fadil naš stari vozač koji je radio u Opštini, Vatrogasnom i još nekim drugim ustanovama. Njegovim stopama pošao je i sin Amir koji je radio u Trgocentru. Ostaće upamčeni kao dobri i pošteni ljudi. Zato ih obojicu otrgnimo od zaborava.
Adžulović Ešef (Ešo). U nedostatku više podataka za našeg sugrađanina i poznatog vozača Ešu, recimo bar to da je kao vozač radio u opštinskim organima i za potrebe tadašnjih partijskih organizacija. Pamtim ga iz vremena kad je radio u Radnoj zajednici DPO Gradačac. Uvijek dotjeran i elegantno obučen bio je dostojan vozač službenog putničkog automobila.

Mehmedičević Hazim rođen je 1937. godine u naselju Vida , Gradačac, od oca Hasana i majke Hane. Vozački ispit je polagao u Auto Moto Društvu Gradačac u vrijeme kad je direktor bio Fazlić Safet. Kao vozač odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici keksa Soko-Nada Štark, gdje ostaje sve do 1968. godine. Za to vrijeme položio je sve kategorije za vozača putničkih i teretnih vozila. U Gradačac se vrača kao VK vozač i zapošljava se u građevinskom preduzeću „Bosna“, u vrijeme kad je direktor toga preduzeća bio naš poznati sugrađanin Josić Pero, poznat po nadimku „Pero-ćopo“. Hazim je 1998. godine otišao u zasluženu penziju u kojoj i danas provodi svoje penzionerske dane.
Haseljić Ibrahim je Čovjek koji je više vremena proveo kao rukovodilac nego kao vozač, ali ga ovdje pominjemo jer je bio prisutan svugdje gdje su bili vozači. Ni jedna organizacija šoferskih večeri, posjeta drugim udruženjima vozača i sl. nije bila bez njegovog prisustva. Kao profesionalni vozač radio je jedno kraće vrijeme u Upijevom distributivnom centru “DC Gradačac”, a od 1983. godine postaje tehnički direktor Trans remonta. Rukovodilac transporta je bio Hajro Pezerović, a referenti za saobraćaj Sendić Šerifa i Đukić Aco. Bilo je to u vrijeme kad je direktor Transremonta bio Jusuf Ćosić.
Prije nego što pomenemo ostale profesionalne vozače recimo i to da je prvi profesionalni taxsista u Gradačcu bio Mustafa Čolić zvani Čolo. Mustafa je u Gradačac došao iz Orašja i oženio poznatu apotekarku Haseljić Ajšu. Svi su ga znali po njegovom starom automobilu marke Olimpija, ali i po tome što je šepao na jednu nogu. Interensantno je to da se pod stare dane vratio u svoje rodno Orašje gdje je i umro. Sa ovih nekoliko rečenica otrgnimo Čolu od zaborava.

Kad smo već kod starih automobila pomenimo i neke naše sugrađane koji su šezdesetih godina, imali svoja privatna vozila. Bili su to Kostić Danko, Mehmed Arnautović, Hajro Škodrić i još neki, a od žena već 1963. godine auta su vozile Marija Krajina i Jovanka Ljubibratić, zatim 1966. godine auto vozi Kikić Sevlija, a godinu dana kasnije, Fikreta Ibrahimović. Moja sestra Paša (Avdičević) Alić, vozački ispit polaže 1972. godine i od tog vremena žene su sve više uključene u saobraćaj.
Vrijeme starih vozila je prošlo i u našem Gradačcu se u skladu sa razvojem automobilske idustrije sada voze moderna vozila. Pogledajte samo za trenutak kako danas izgledaju auta sa novim dizajnom u Škodinom prodajnom servisu kojeg drži naš sugrađanin Omerčić Refik .
Pisati o vozačima, a ne pomenuti gradačačko Auto-moto društvo, kao instituciju koja je u sklopu svoje djelatnosti organizovala obuku vozača i polaganje vozačkoih ispita, u najmanju ruku bi ovu priču činilo nepotpunom. Zato recimo da su prvi organizatori i rukovodioci Auto-moto društva bili Fazlić Safet, Hodžić Mustafa i Popović Miloš, a u predratnom, periodu rukovodilac je bio Bristrić Razim. U sklopu Auto-moto društva treba pomenuti i tradicionalno druženje vozača koje se obilježavalo svake godine 15. Januara u bivšem gradskom hotelu.

I na kraju, prije nego napravimo jedan spisak vozača koje do sada nismo spomenuli, recimo par riječi o još jednoj instituciji i njenim radnicima koji su cijeli svoj radni vijek proveli za volanom. Radi se o Autobuskoj stanici i vozačima autobusa. Prije nego što je 1982. godine izgrađena moderna autobuska stanica na raskrsnici puteva za Modriču i Šamac, autobusi su stajali na dvije lokacije u samom centru grada. Prva autobuska stanica je bila u blizini Doma kulture, odnosno na sadašnjem parking prostoru, a kasnije kod zgrada Socijalnog i Zdravstvenog osiguranja. Jedan od najstarijih vozača autobusa, kojeg se ja sječam, bio je Isić Risko koji je vozio autobus na relaciji Gradačac Odžak i obratno. Pored njega bio je poznati sofer Halilović Bakir koji je vozio autobus na relaciji Brčko, Gradačac, Doboj, Banja luka. Nabrojimo sada još nekoliko starih vozača autobusa. Bili su to: Biberkić Muharem, Britvarević Mustafa, Hečimović Sifet - Koščura, Huseljić Hasan, Huseljić Nesib – Huselja, Ilišković Slavko, Hadžiosmanhafizović Kemal, Avdić Fegudin, Halilković IIbrahim, H.Ibrahimović Mehmed, Hrnčić Refik, Omeragić Mujo, Okanović Suad i drugi. A sad, ne želeći nikome da dam prednost, nabrojimo i ostale gradačačke vozače koji su se se ovim poslom bavili profesionalno:
Ahmetović (Latifa) Muhamed, rođen 11.10.1945. god. Radio u Namještaju,
Ahmetović Adem, rođen 1934. godine. Radio u Trgocentru i u DC-u,
Ahmetović Muharem, radio u Hempru,
Ahmetasević Fadil-kranista-dizaličar, radio u Bosni
Arsenić Đorđe, radio u Transremontu,
Avdić (Ibrahima) Hajrudin, rođen 08.09.1941. god. Radio u Namještaju,
Aščić(Hamida) Edhem, rođen 28.04.1949.god. Radio u Namještaju,
Baković Dragan, radio u Vatrogasnom,
Bataković Spasan, rođen 1928. godine. Radio u Trgocentru,
Berberović Zahid, radio u Hempru,
Bristrić (Ibrahima) Fahrudin, rođen 15.10.1942. god. Radio u Namještaju,
Bilajać (Muharema) Zurahid, rođen 30.09.1953. god. Radio u Namještaju,
Bilajać Senahid, rođen 1935. godine. Radio u Trgocentru,
Ćosić Suljo, radio u Hempru,
Ćosić Salih-autodizaličar, radio u Bosni,
Dakić Dragan, radio u Transremontu,
Dautović Akif, radio u Transremontu,
Darić Ilija, rođen 1930. godine. Radio u Trgocentru,
Divljanovic Edhem-Rukovaoc teske gradjevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Delić Redjo, radio u Hempru,
Delić Himzo-vozač kamiona, radio u Bosni,
Delić Munever, radio u Transremontu,
Djedović Hazim (Jare), rođen 1937. godine. Radio u Trgocentru,
Drapić Enes, radio u Elektrodistribuciji,
Dragičević Milan, radio u Transremontu,
Đžinović Suad, radio u Transremontu,
Đukanović Božo, radio u Kuli,
Dzakić Ibrahim, radio u DC-u,
Dzakić Mujo, rođen 1942. godine. Radio u Hempru,
Dzinović (Sakiba) Sead, rođen 24.09.1957. god. Radio u Namještaju,
Doborac Mehmed, radio u Transremontu,
Fazlić Nurija, radio u TMD-u,
Fazlić (Nurije) Dževad, rođen 25.05.1943. god. Radio u Namještaju, TMD-u,
Gagulić (Joze) Marko, rođen 22.08.1939. god. Radio u Namještaju,
Gibić Smajl-vozač radničkog autobusa, radio u Bosni,
Gluhić Hamdija-vozač miksera, radio u Bosni,
Hadžihafizović Sakib, radio u RIS-u,
Halilović (Nurije) Mujo, rođen 23.11.1946.god. Radio u Namještaju,
Halilović (Rame) Ševko, rođen 1937. god. Radio u Namještaju, TMD-u,
Halilović Fikret (Rike), radio u TMD-u,
Halilović Safet, radio u Transremontu i u Bosnaproduktu,
Hecimović Suad-vozač traktora, radio u Bosni,
Husić Kasim, rođen 1945. godine. Radio u Trgocentru,
Hasić Rasim (Gero), radio u Trgocentru,
Hasić Fikret (Pišta), radio u Hempru,
Hasanović Suad-vozač kamiona, radio u Bosni,
Hećimović Mirsad, radio u Opštini,
Hećimović (Abida) Faik, rođen 15.09.1935. god. Radio u Namještaju, Hečimović Fehim (Gerima), Radio u TMD-u,
Husenjbašić Nihad, radio u DC-u,
Husejnbašić Asim, radio u Transremontu,
Husejnbasić Safet-Rukovaoc teske građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Husić Halil, radio u Trgocentru,
Huskić Ibrahim (Roka), radio u TMD-u,
Huskić Safet, radio u Transremontu,
Huskić Selman, radio u Vatrogasnom, RIS-u,
Huskić Selim, radio u Komunalnom,
Hrstić Avdaga-vozač miksera, radio u Bosni,
Hrustić Edhem (Džigara), radio u komunalnom i Tgocentru, Ibranović Tajib-vozač traktora, radio u Bosni,
Ilić Svetozar, radio u Trgocentru,
Isaković Ibrahim (Kabula)-vozač putničkog automobila, radio u Bosni,
> Jukan Mersed-vozač kamiona, radio u Bosni,
Kadić Nedzib-kranista, radio u Bosni,
Kajić Ramo, radio u Komunalnom,
Kajić Haso, radio u Domu zdravlja,
Kamberović Kadir-rukovaoc teške građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Kamberović Jusuf, rođen 1929. godine. Radio u Trgocentru, Transremontu i u Bosnaproduktu,
Keserović Enes, radio u Duhanskoj,
Kikić (Efraima ) Munever (Šikan), rođen 17.04.1955. god. Radio u Namještaju,
Kevrić Haso, radio u gradskom Kinu,
Kunić Razim radio u Domu zdravlja,
Kukuruzović Nihad, radio u Transremontu i Bosnaproduktu,
Kruškić (Ševke) Esad, rođen 10.02.1946. god. Radio u Namještaju,
Malinović (Todora) Cvijetin, rođen 14.04.1938. god. Radio u Namještaju,
Mašić Mahmut, rođen 1931. godine. Radio u Trgocentru i DC-u,
Masić Safer-vozać kamiona, radio u Bosni,
Mešanović (Saliha) Sulejman, rođen 01.03.1939. god. Radio u Namještaju,
Mešanović Izet, radio u Razvitku,
Meškić (Ibre ) Alija (Aljo), rođen 17.05.1936. god. Radio u Trgocentru i Namještaju, Mehić Bahro, radio u Transremontu, Bosni,
Mehinović (Nurije) Zahid, rođen 17.06.1956. god. Radio u Namještaju,
Mehmedičević (Hasiba) Kemal, rođen 06.08.1956. god. Radio u Namještaju,
Mehmedičević Dževad, radio u Komunalnom,
Mustafić Mujo, radio u Transremontu i u DC-u,
Memić Izudin-vozać šlepera, radio u Bosni,
Mujić Huso, radio u TMD-u,
Mulahalilović Hazim, radio u TMD-u,
Mustafić Fehim-vozač radničkog autobusa, radio u Bosni,
Nikić Branko, radio u Jedinstvu,
Novalić Hismet, radio u Transremontu,
Nezić Šefko, radio u Kuli,
Okanović Habil-vozač kamiona, radio u Bosni,
Omeragić (Kadira) Meho, rođen 08.04.1942. god. Radio u Namještaju,
Omeragić (Muharema) Šahman, rođen 15.05.1952. god. Radio u Namještaju,
Omeragić Sevko, radio u Kuli,
Omerbasić Nijaz-vozac radničkog autobusa, radio u Bosni,
Omerović Fehim, radio u Hempru,
Omerović Himzo, radio u Hempru,
Omerović Hajrudin-vozač kombija, radio u Bosni,
Omić Huso-rukovaoc teške građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Osmanović Muzafer, radio u Bosnaproduktu,
Pamuković (Muje) Razim, rođen 01.01.1942. god. Radio u Namještaju,
Peštalić (Hadžiba) Husein (Seno), rođen 25.07.1939. god. Radio u Namještaju,
Pestalić Began-vozač traktora, radio u Bosni,
Pezerović Fikret, radio u DC-u,
Prljača Kemo, Radio u Namještaju,
Radoš Pero, rođen 1930. godine. Radio u Trgocentru,
Ramić Abdulah-vozać kamiona, radio u Bosni,
Ristić Marko, radio u Transremontu,
Sarajlić Muhamed (Tošo), radio u Hempru,
Sahačić (Nurije) Rasim, rođen 03.10.1936. god. Radio u Namještaju,
Sendić Edhem, rođen 1922. godine. Radio u Agrozadu,
Smajlović (Hasiba) Meho rođen 20.07.1954. god. Radio u Namještaju,
Smajlović Fikret, radio u Transremontu,
Skenderović Hasib, rođen 1937. godine.
Radio u Trgocentru,
Skenderović Nesib (Svjetlac) Radio u Trgocentru i u Namještaju,
Selimović (Selima) Hazim, rođen 17.04.1958. god. Radio u Namještaju,
Salkić (Ibrahima) Avdo, rođen 07.03.1957. god. Radio u Namještaju,
Sivić Osman, radio u Domu zdravlja,
Sivić (Habila) Kemal. Radio u Namještaju,
Sivić (Alije) Hamzalija (Hamza), rođen 16.07.1957. god. Radio u Namještaju,
Šakić Razim, radio u DC-u,
Sušić Halil, rođen 1928. godine. Radio u Trgocentru i u DC-u,
Šaković Fikret, radio u Transremontu,
Šarić (Muje) Sulejman (Šara), rođen 1952. god. Radio u Namještaju,
Šarić Muhamed, radio u Hempru,
Šarkanvič Simo, radio u Transremontu,
Topčagić Salih. Radio u Namještaju,
Zrnić Samid, radio u Hempru.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

08.01.2014.

GRADAČAC I NJEGOVE AUTOMEHANIČARSKE RADIONICE


Nova vremena i tehnološka unapređenja su uvijek donosila i nove proizvode za koje je trebalo vršiti održavanje i popravke. Za tako nešto je trebalo osposobljavati kadrove uvođenjem novih zanata i školskih programa. Interensantno je kako je istovremeno sa tim tehnološkim unapređenjima dolazilo i do prestanka potrebe za određenim kadrovima. Nećemo ih ovdje nabrajati, ali razmislimo malo i vidjet će mo da je skoro prestala potreba za popravkom ručnih satova ili RTV aparata, samo zato što je u većini slučajeva isplatnije kupiti novi proizvod nego popravljati stari. S druge strane ima zanata za kojima teško da će ikada prestati potreba, ili bar sigurno se to neće desiti u skorije vrijeme. Među takve zanate svakako spadaju automehaničarski, autolimarsko-lakirerski, vulkanizerski i sve ono što je vezano za popravku i održavanje automobila. Zato ja današnju priču posvećujem našim sugrađanima koji su se bavili ili se još uvijek bave ovim poslom. Krenimo sa našom pričom tako što će mo prvo pomenuti Zrnić Šefku, jednog od najstarijih, automehaničara u Gradačcu.
Zrnić Šefko, rođen je 1931. godine oda oca Hamida i majke Munire. Za Šefku se slobodno može reći da je univerzalni majstor. Krenuo je kao kovač, pa majstor za kućne potrebštine, a završio kao automehaničar sa orijentacijom za poljoprivredne mašine. Praktični dio kovačkog zanata završio je 1948. godine u Živinicama, a teoretski dio polagao u Tuzli. Iako je Šefkin otac bio stolar-kolar i imao svoju radionicu u Njiverici, Šefko počinje sa kovačkim poslom kod Kikić Mustafe. Nešto kasnije radi zajedno sa svojim ocem, ali ubrzo otvara kovačku radionicu u Skugriću. Tu ostaje nekoliko godina i onda dolazi u Vidu II gdje i danas živi. Pojavom asfaltnih ulica, pored kovačkog posla, Šefko počinje da pravi zaprežna kola sa gumenim točkovima koja su se zvala platoni. Sjeća se da je u to vrijeme napravio platon Džemalu Osmanoviću iz Novalića, zatim prevozniku Muji Škodriću, krečarima zvanim Seftedžije i još mnogim drugim. Uz sve to pravio je razne kućne potrebštine kao sto je mašina za sušenje šljiva, mašina za mljevenje mesa, za drobljenje jabuka i sl. Sa sve večom pojavom automobila, Sefko se prekfalifikuje za automehaničara, ali se ne zadovoljava time i odlazi u Italiju da radi u jednoj firmi koja proizvodi kosačice. Tu dobiva uvjerenje o osposobljenosti za popravljanje kosačica i u Gradačcu otvara radionicu za popravku svih poljoprivrednih mašaina. Ubrzo postaje poznat na području cijele bivše Jugoslavije i sklapa ugovore za servisiranje malolitražnih motora sa fabrikom „21. Maj“ iz Beograda, zatim sa fabrikom motokultivatora „Labin-Progres“ iz Labina, Fabirkom traktora „Tomo Vinković“ iz Bjelovara i još mnogim drugim. Za vrijeme svog radnog vijeka obučio je mnoge učenike među kojima Okanović Nusreta, Terzić Hasana, sina Zrnić Zurahida, unuka Nasmira, sestriča od žene Krilić Samira iz Duvna, i Zrnić Izu koji ce kasniije i preuzeti radionicu od Šefke. Na kraju recimo kako je Šefko bio veliki humanista i dobrotvor. Među prvima je učestvovao sa sredstvma za izgradnju džamije u Vidi II koja je napravljena 1999. godine. Ispred svoje kuće, zajedno sa svojom suprugom Đulom napravio je hajr česmu. Još je puno dobrih djela koja će ostati iza ovog vrijednog čovjeka, koji je već 25 godina u penziji. Hajdemo sad u našim mislima do još jednog starog automehaničara čije ime je Salih Osmičić.
Osmičić Salih, rođen je 1936. godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šuhre. Bio je na zanatu u bravarskoj radionici kod Danke Kostića. Sa suprugom Mersijom izrodio je tri kčerke: Indiru, Nerku i Amiru. Prije nego će se prekvalifikovati za automehaničara, Salih je jedno vrijeme radio zajedno sa Pirić Fahrom, Džemalom Avdičevićem i Sendić Mehmedom. Bilo je to u radionici iza leđa bivše robne kuće u dijelu dvorišta koji ide u smjeru prema pošti. Na poslove koji su vezani za automehaniku odlazio je u Pelagićevo na Napredkova poljoprivredna dobra gdje je popravljao poljoprivrednu mehanizaciju. Poslije se zaposlio u Agrozadovoj automehaničarskoj radinonici na lokaciji koja je u narodu poznata kao Etivaža. Odatle prelazi u automehaničarsku radionicu na Varoši koja je bila u sklopu tadašnjeg auto-moto saveza. Ovom poslu obučio je mnoge automehaničare, među kojima i svog brata Salima, zatim Kademić Jasmira i Duraković Refika. Svoju prvu privatnu radionicu otvorio je u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi sa lijeve strane ulice što ide prema jezeru Hazna. Za kratko vrijeme stekao je puno mušterija jer je već bio iskusan i veoma dobar majstor. Nažalost, umro je relativno mlad 1986. godine ne stekavši ni penziju. Bojao se bolnice i doktora. Sjećam se kad je otišao u bolnicu i istog dana umro. Svima nam je djelovalo da je to bilo od straha. Zato ne dozvolimo da naš Salih padne u zaborav, a njegovu radinicu uvrstimo u znamenitosti Gradačca jer ona to i jeste bila. Sjednimo sad u naš automobil marke "Vremeplov" i produžimo uz brdo pored jezera "Hazne" do nekadašnjeg Salihovog učenika Latifa.
Škodrić Latif - Sejfo, rođen je 1944. godine u Gradačcu od oca Mustafe (Muje) i majke Hateme.Teoretski dio zanata za automehaničara završio je u ŠUP-u Gradačac, a praktični dio u automehaničarskoj radionici na Varoši gdje su glavni majstori bili Adžulović Ibrahim i Osmičić Salih. Tu je bio dvije godine, a treću godinu prakse je obavljao u mehaničkoj radionici koja je bila u naselju Bukva. U toj mehaničkoj radionici praksu su obavljali i bravari, limari, tokari, strugari i sl. Kad je došlo do rasformiranja te radionice Latif odlazi u tadašnju Korparu i radi na poslovima održavanja mašina. Bilo je to 1963. godine, a 1964. odlazi na odsluženje vojnog roka. Po povratku iz Armije počinje raditi sa svojim ocem, koji se bavio prevozom. Dugo godina je stari Mujo prevoz vršio sa konjskom zapregom, pa sa traktorom, a onda je među prvima u Gradačcu kupio kamion. Sa tim kamionom su, između ostalog, vršili prevoz kamena kad se gradila brana na jezeru Hazna. Od te zarade prave novu kuću i servis za popravku automobila. Bilo je to 1968. godine i Latif vrlo brzo postaje jedan od najpoznatiji automehaničara u Gradačcu. Kako je po tadašnjim propisima privatnik mogao zaposliti samo pet radnika, Latif je kod opštine Gradačac i Privredne komore u Tuzli inicarao određene postupke koji bi omogućavali zaposlenost večeg broja radnika. Ta zakonska mogućnost je već postojala u Republici Sloveniji pa se ubrzo pokreće postupak za donošenje jednog takvog zakona i u BiH. Latif se sjeća da je tadašnji predsjednik Vlade BiH bio gosp. Brako Mikulić. I zaista, donosi se Zakon koji kroz formu Ugovorne organizacije udruženog rada omogučava zapošljavanje neograničenog broja radnika. Saglasno tom Zakonu, 15.06.1978. godine osniva se Ugovorna organizacija ”Hazna” u koju Latif udružuje sredstva sa 12 radnika. Sa svoje strane Opština toj organizaciji besplatno dodjeljuje zemljište i pristupni put pod brdom u Škorićima (kod gradske trafo-stanice). Takav vid Ugovorne organizacije je bio u državnom, odnosno društvenom vlasništvu, s tim što je ulagač sredstava (Latif) imao pravo da nakon deset godina izvrši povrat kroz ostvarenu dobit. On će 1988. godine to pravo i ostvariti, ali zbog velike inflacije izgubio je i ono što je uložio. Te iste godine vrši se fuzija organizacija udruženog rada koje su obavljale iste ili srodne djelatnosti. Tako je nastala Radna organizacija "Mehanikatransport", čije su članice bile: "Hazna", "Autobuska stanica", "GRAPS" i "Transremont". Da podsjetim, “Autobuska stanica” je bila u izgradnji, Gradski i prigradski saobraćaj “GRAPS” u nešto sličnoj situaciji, “Hazna” je bila Ugovorna organizacija udruženog rada, a “Transremont” Osnovna organizacija udruženog rada u okviru sistema UPI. Direktori te RO "Mehanikatransport" bili su Latif Škodrić i Munib Hanić. Međutim, nedugo nakon toga, odnosno 1990. godine, Latif istupa iz te organizacije, a jedan od razloga istupanja je nepriznavanje obračuna stope inflacije kod povrata ostvarene dobiti na uložena sredstva. Latif to slikovito kaže: “Uložio sam sredstva u vijednosti od 16 automobila marke Golf, a iz dobiti sam mogao kupiti jednog Golfa”. Bilo kako bilo, Latif se ponovo vraća privatnom poslu i u sklopu svoje kuće otvara prodavnicu autodijelova. Međutim, uskoro izbija rat i sve djelatnosti zamiru. Poslije rata, Latif ponovo pokreće prodaju, ali i obnavlja svoj stari servis za popravku automobila, koji je već odavno postao znamenitost Gradačca. U servisu radi zajedno sa sinom Izudinom. Iako 2010. godine odlazi u penziju još uvijek je radno aktivan. Poželimo Latifu dobro zdravlje i dug život, a njegovom sinu Izudinu puno uspjeha u poslu. A sad hajdemo u posjetu kod autolimara Mazala.
Nišic Muhamed, poznatiji kao Mazalo, rođen je 1944. godine u Tuzli, od oca Hamdije i majke Šahe. Zanat za autolimara-lakirera završio je 1963. godine i zapošljava se na održavanju voznog parka u firmi "Autoprevoz-Tuzla". U Gradačac je došao 1967. godine i ženi se sa Zulejhić Hazimom. Posao autolimara i lakirera dobiva u gradačačkom "Auto-moto društvu". Poslije izvjesnog vremena prelazi u "Trgocentrovu" automehaničarsku radnju gdje radi na održavanju voznog parka. Tu ostaje devet godina, pa onda prelazi u tvornicu "Namještaj", takođe na poslove održavanja voznog parka. Svoju prvu privatnu autolimarsko-lakirersku radionicu otvara 1982. godine u poslovnom prostoru kod svoje porodične kuće u naselju Vida II. Ubrzo postaje najpoznatiji auto limar na cijelom području Gradačca pa i šire. Slupano ili ostarjelo auto je iz njegove radionice izlazilo kao novo. Kod Mazala nije bilo nezadovoljnih mušterija. Iako mu je 69 godina Mazalao još uvijek aktivno radi u svojoj radionici. Obučio je ovom poslu nekoliko naših sugrađana od kojih pomenimo Halilović Hazima i Kikić Sadika-Dundu. Jedna od četiri njegove kčerke zivi u Hrvatskoj i njen sin, odnosno Mazalov unuk je krenuo djedovim stopama. U Bjelovaru radi kao autolimar-lakirer. Poželimo mu puno uspjeha u poslu, a našeg Mazala otrgnimo od zaborava i njegovu autolimarsku radionicu u znamenistosti Gradačca uvrstimo. Pošto smo već na Požarikama, skoknimo i u automehaničarsku radionicu Zrnić Fikreta.
Zrnić Fikret, rođen je 1945. godine od oca Hamida i majke Munire. Sa suprugom Pembom izrodio je dva sina. Teoretski dio nastave za automehaničara završio je u ŠUPU-Gradačac, a praktični dio nastave polagao u Brčkom. Kao automehaničar počeo je raditi kod Škodrić Latifa i ostaje kod njega sve do udruživanja Latifovog servisa “Hazna” u Radnu organizaciju "Mehanikatransport", čije su članice bile još i "Autobuska stanica", "GRAPS" i "Transremont". Tada Fikret prelazi u firmu “Graps” i tu ostaje sve do rata. Nažalost, u ratu je izgubio život i tako smo izgubili jednog divnog čovjeka i vrsnog majstora. Pošto je u prizemlju svoje kuće imao automehaničarsku radionu kao dopunsku djelatnost, poslije rata u njoj nastavlja sa radom Fikretov sin Nedžad, koji je i od ranije radio sa svojim ocem. On razvija djelatnost tako što iza leđa gradske pošte otvara vuklanizersku radnju i praonu auta. Sa ovom pričom otrgnimo našeg Fikreta od zaborava, a Nedžadu poželimo puno uspjeha u radu. A kako je Fikret nekada radio kod Latifa Škodrića zajedno sa Halilović Hazimom, recimo koju rijec i o njemu.
Halilović Hazim, rođen je 1949. godine od oca Nurije i majke Remze koji su pored njega imali još jednog sina Muju i kčerku Hazimu. Zanat auto-lakirera je učio kod majstora Skodrić Latifa-Sejfe, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradacac. Obzirom da je stalno radio sa automehaničarima, dobro je poznavao i popravku motora kao i sve limarske poslove. Bio je vrlo tih i poslušan radnik. Svi su ga voljeli. Kao dopunski rad koristio je priliku da zajedno radi sa autolakirerom kojeg svi znaju po nadimku Mazalo, a povremeno je išao i na ispomoć kod Sendić Ade. Cijeli svoj radni vijek je proveo kod Škodric Latifa-Sejfe od kojeg je otišao i u penziju. Nažalost smrt je prekinula njegov penzionerski život samo godinu dana poslije. Pamtimo ga kao dobrog i poštenog čovjeka. Sjednimo sad ponovo u naš "Vremeplov" i odvezimo se u mahalu Svirac kod automehaničara Ade.
Sendić Adnan - Ado, rođen je1950. godine od oca Rasima i majke Sabihe. Zanat za automehaničara je učio u Trgocentrovoj radionici kod majstora Saliha Osmičića. Teoretsku nastavu je završio 1970. godine u ŠUP-u Gradačac. Sa suprugom Izetom izrodio je dvoje djece, sina Admira i kčerku Azru. Iako je najduži period radio u trgocentrovoj automehaničarskoj radioni, jedno vrijeme je radio u "Hempru" i "Banja Ilidzi" i to kao majstor na održavanju parnih kotlova. Kod svoje porodične kuće je imao radionicu u kojoj je automehaničarski posao radio kao dopunsku djelatnost. Poslije rata je otvorio radionu pod nazivom "ASADO" sto znaći Automehaničar Sendic Ado. Ovom poslu je naučio i svog sina Admira. Ado je umro relativno mlad, odnosno 2007. godine umro je od posljedica infarkta. Posao je naslijedio njegov sin Admir koji i danas radi. Admiru poželimo puno uspjeha u radu, a ovom pričom njegovog oca Adu otrgnimo od zaborava. Vida je prilično udaljena od Svirca, ali šta nama daljina predstavlja kad imamo svoj brzi "Vremeplov". Zato hajdemo posjetiti automehaničara Refika.
Duraković Refik, rođen je 1951. od oca Ahmeta i majke Refike. Praktični dio zanata za automehaničara završio je kod Osmičić Saliha, a teoretski dio nastave u ŠUP-u Gradačac. Sa suprugom Hazimom dobio je sina Admira i kčerku Asimu. Poslije završenog zanata počeo je raditi u tvornici "Namještaj". Bilo je to 1970. godine, a već tri godine poslije ide u Brčko na predavanja i u Beogradu završava peti stepen automehaničarske struke. Samo godinu poslije polaže i državni ispit za vozača. Ubrzo postaje poslovođe mehaničke radionice "Namjestaja", gdje ostaje sve do početka rata 1992. godine. Radeći u "Namještaju" svoje znanje je prenosio i na druge radnike od kojih pomenimo samo neke. Bili su to: Husejnagić Amir, Zoranović Nenad (Bača), Sahačić Adnan, Sendić Idriz i drugi. Kao dopunsku djelatnost imao je svoju radionicu u dvorištu porodične kuće u Vidi. Poslije rata, odnosno 1996. godine, radionicu vodi kao osnovnu djelatnost i u njoj radi zajedno sa sinom Admirom. U svojoj radionici, pored sina Admira, ovom zanatu obućio je i Duraković Mahira, Pasalić Nedžada, Rabić Edina, Duraković Amira i još neke druge. Iako je u penziju otišao 2010. godine, još uvijek je aktvan, a radionicu "Peugeot-servis", zvanično vodi njegov sin Admir. Pred Admirom ima još puno vremena da radi, a dotle mi hajdemo u posjetu kod autoelektričara Bjelave.
Mašić Ibro, poznat po nadimku Bjelava, rođen je u Modriči 1955. godine od oca Mahmuta i majke Safije. U Gradačac su se doselili 1959. godine. Zanat za autoelektričara završio je u Brčkom. Kao prvi gradačački autolektričar sa diplomom, zapošljava se u „Transremontu“ i tu ostaje sve do 1980-e godine. Te godine otvara samostalnu autoelektričarsku radionicu u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi u Vidi 2. Ubrzo postaje jedan od najpoznatiji autoelektričara, ne samo u Gradačcu, već i šire. Za vrijeme svog radnog vijeka obučio je mnoge učenike, a trenutno kod njega na praktičnoj nastavi su učenici Ramo, Zineid i Hamo. Njegov sin Irfan je završio srednju elektrotehničku školu i radi zajedno sa svojim ocem. Poželimo Irfanu još puno uspjeha u radu, a radionicu njegovog oca uvrstimo u znamenitosti naše čaršije. Idemo sad kod autolimara Dunde.
Kikić Sadik, zvani Dundo, rođen je 1958. godine od oca Idriza i majke Hate. Završio je ŠUP u Gradačcu, a po zanimanju je bio vozač. Oženjen je i sa suprugom Nadžijom ima dvije kčerke, Lejlu i Aidu. Sa svojim ocem Idrizom je od malih nogu učio sve ono što je Idriz radio u svojoj radionici, a bilo je to počev od kalajisanja, pravljenja sitnih kučnih potrebština, mangala, šporeta fijakera pa do proizvodnje oluka. Autolimarske poslove naučio je kod poznatog autolimara Nišić Muhameda, zvanog Mazalo, a prvog fiću je bez ičije pomoći ofarbao 1975. godine. Jedno vrijeme je radio zajedno sa Hazimom Halilovićem, a ovom zanatu je naučio Hajru Šakića. Prvu zvaničnu privatnu radionicu otvorio je 1989. godine u poslovnom prostoru porodične kuće kod "Zvijezdinog stadiona". Nožarsku radionicu njegovog oca Idriza smo već uvrstili u znamenitosti Gradačca a jednog dana se nadamo da će to postati i Dundina autolimarsko-lakirarska radionica. Hajdemo sada na drugi kraj grada kod automehaničara Čombeta.
Hasanović Sejfudin zvani Čombe, rođen je 1960. godine od oca Esada i majke Paše. Školu za automehaničara je završio u gradačačkom ŠUP-u, kao i praktični dio koji se obavljao u radionici uz tu školu. Tadašnji poslovođa radionice je bio poznati automehaničar Ibrahim Adžulović. Sa suprugom Ešefom dobio je dva sina, Nermina i Jasmina. Po završetku zanata Sejfudin se zapošljava u Razvitku, ali poslije nedugo vremena prelazi u TMD. Za vrijeme rada u TMD-u imao je privatnu automehaničarsku radionicu koja se nalazila u prizemlju njegove kuće na Bukvi u naselju Kozara. Za naziv firme uzeo je svoj nadimak "Čombe". E, kad smo već kod tog naziva, objasnimo onda i kako je došlo do toga da Sejfudin dobije nadimak Čombe. Naime, još kao bebi od tri mjeseca, Sejfudinu je taj nadimak dala žena od Muje novinara, koja se zvala Hata. Da se razumijemo, Mujo nije bio novinar već prodavač novina u kiosku gdje su se, pored novina, prodavale još i cigare kao i puno drugih sitnica svojstvenih za tadašnje kioske ili trafike, kako su se u to doba zvale. Bio je to naš stari sugrađanin Mujo Kajić čiji sinovi su bili vozači u Domu zdravlja i Komunalnom preduzeću. A sad, vratimo se Čombetovoj automehaničarskoj radionici i recimo da je ona obnovljena poslije rata i ponovo počela sa radom 1995. godine. Zajedno sa Čombetom radi i njegov brat Adnan, a to traje još od 1985. godine. Adnan se bavi limarijom, a Čombe mehanikom i tako se međusobno dopunjuju. Ali ne samo Adnan. Sa Čombetom radi i njegov sin Nermin koji je završio srednju školu za autolimara. Prošle godine, odnosno 2013. Čombe je prenio radnju na sina Nermina pod nazivom "Čombe1", ali i dalje svi zajedno rade kao u jednom familijarnom poslu. Poželimo im puno uspjeha, a Nerminu još i dugovječan rad. Kako na našem vozilu “Vremeplovu” jedna guma sve više pušta zrak, hajdemo odmah do vulkanizera Pezerović Omera.
Pezerovic Omer je rođen 1956. god i živi u Gradačcu, naselje Hunke. Sa suprugom Hazimom izrodio je troje djece. Po zanimanju je bio trgovac, ali odlazi na rad u Njemačku i tamo se prekvalifikuje za vulkanizerski posao. Vraća se u Gradačac i otvara vulkanizersku radnju 1989. godine od kada radi neprekidno, sto znači da je radio i u toku rata za vojne potrebe. Prije rata je uvijek imao po nekoliko zaposlenih radnika, a vulkanizerskom poslu obučio je Halilović Bajru, Nezić Seju, Kukuruzović Fehima, Halilković Senada i druge. U radnji se obučio i njegov sin Azem koji je inače završio gimnaziju, ali je nastavio da radi u radnji koju je naslijedio od oca i 1999. godine registrovao je na svoje ime. Prvobitna djelatnost je proširena tako što se u sklopu radionice nalazi i praona auta kao i prodaja guma za sve vrste vozila.
Uvijek ima zaposlena tri do četiri radnika, a vulkanizerskom poslu je obučio Vehabović Vahida i Hasanbasić Jasmina. Sa suprugom Aidom ima sina Malika za kojeg se nada da će nastavit djedovu i očevu tradiciju. Obzirom da smo popravili gumu na našem vozilu idemo sada kroz Lugavac G. sve do automehaničara kamiona i ostale teške mehanizacije, Okić Tasina. Okić Tasin rođen je 1957.godine od oca Ismeta i majke Šemse. Praktični dio zanata za automehaničara je završio kod majstora Škodrić Latifa, a teoretski dio u gradačačkom ŠUP-u. Sa suprugom Minom izrodio je troje djece od kojih jednog sina i dvije kčerke. Kod majstora Latifa nije se dugo zadržao i vrlo brzo je otvorio privatnu radionicu. Obzirom da je tada bilo puno privatnih kamiona, traktora i poljoprivredne mehanizacije, Tasin se odlučuje za otvaranje radionice za tu vrstu prevoznih sredstava i nije pogriješio. Sve do rata sa njim je radio i njegov brat Ibrahim, koji je nažalost poginuo u ovom zlokobnom ratu. Poslije rata Tasin nastavlja sa radom i obučava svog sina Senada. Inače, Senad je završio gimnaziju 2001. godine, ali odlučio je ostati sa ocem i baviti automehaničarskim pozivom. Poželimo im obojici još dugovječan život i uspješan rad, a mi se spustimo na Varoš da posjetimo vulkanizera Pašalić Sadika.
Pašalić Sadik rođen je 1960. godine od oca Dede i majke Vasve. Po zanimanju je automehaničar. Završio je Školu učenika u privredi, ŠUP-Gradačac, a praktični dio je obavljao kod Muhe Hukića iz Modriče. Jedno vrijeme je radio i kao lakirer, ali sada radi u svojoj privatnoj radionici kao vulkanizer. Uz radionicu ima i prostoriju za hemijsko čiščenje automobila kao i njihovo poliranje. Poželimo Sadiku još puno uspješnog rada.
Ahmetašević Asim, rođen je 1963. godine od oca Muharema i majke Umihane. Zanat za vulkanizera počeo učiti 1985. godine kod Ediba koji je imao vulkanizerku radnju iza bivše Robne kuće. Teoretski dio škole je završio u Loznici. Samostalnu vulkanizersku radnju otvara 1988. godine u prizemlju svoje kuće koja se nalazi na Bukvi, naselje Kozara. U radionici je radio zajedno sa svojim bratom Hazimom. Pored krpljenja šlaufa i vanjskih guma, nabavljali su i polovne gume iz Njemačke koje su prodavali po povoljnim cijenama. Bili su poznati vulkanizeri, ali danas je posao oslabio i radnja se postepeno gasi. Završavajući priču o automehaničarima, autolimarima, lakirerima i vulkanizerima znam da sam mnoge izostavio, a jedini razlog tome je što sam htio pisati samo o onima koji su imali svoje radionice koje u znamenitosti našeg grada želim uvrstiti. Pozivam čitaoce mog Bloga da sa svojim komentarima dopune ovu priču i tako daju svoj doprinos vraćanju zaboravljenog. Dotle, mi će mo sa našim Vremeplovom otiči na novootvorenu praonu auta “Posavina” koja se nalazi na Varoši, a vlasništvo je Marka Šimića iz Orašja. Red je da uradimo jedno pranje i poliranje vozila sa kojem smo obišli zanatlije iz naše priče. Trebat će nam za sljedeće putovanje koje će mo uskoro obaviti.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

25.12.2013.

ZANATSKE RADIONICE SA ZVUKOM METALA


Dok se spremam da novu priču o znamenitostima Gradačca pišem, sa sjetom zamišljam kako i sam pomen na Gradačac asocira na njegove aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice, slastičarnice i pekare iz kojih se miris širi i pljuvačku na usta tjera. To je karakterističan miris za sve bosanske čarsije i kasabe u kojima su se pored opijajućih mirisa hrane mogli čuti i zvuci udaraca čekića o nakovanj, eho od savijanja metala i lima kao i zvuci brušilica i bušilica. Tako je nekad bilo i u našem Gradačcu. Odakle god da kreneš nailazio si na male zanatske radnjice u kojima se željezo kalilo, lim savijao i kose za kosidbu otkivale. Nije to tako ni davno bilo, dvadeset, trideset ili možda šezdeset godina. Za historiju ništa, ali za ljudski život nije tako ni malo. I zato, nema više limara iz porodice Koračančića niti mašinista i kazandžija iz famelije Bakovaića. Izumro je zanat nožara Idriza Kikića, a nema više ni radionice u kojoj su, sve i svašta, više od stotinu godina, radili Ademovići, poznati i kao Ajdinovići. Utihnuo je i nakovanj vrijednog kovača Nazifa. Nema vise starog bravara Danke Kostića. Niko nije nastavio posao limara u radionici Osmana Ahemataševića. Jedino se još čuje eho od lima u sviračkoj radionici, koju je sin Ibro naslijedio od svog oca Džemala Avdičevića i zvuk od čekića starog kazandžije Isić Hajrudina u Kadića mahali. Zato ja sa današnjom pričom hoću da od zaborava otrgnem ove vrijedne ljude koji su dio sebe ostavili o našem Gradačcu, a svojim radionicama naš grad još znamenitijim učinili.
Počnimo sa obitelji Koričančića. U nedostatku podataka o tome ko je bio prvi Koričančić krenut ću od meni poznatih činjenica među kojima je i ta da su se u Gradačac doselili iz Liporašča. Bila je to uspješna i bogata obitelj. Sačinjavala su je četiri brata: Petar, Anto, Josip i Dragan, te jedna sestra po imenu Mara. Pero nije imao svoje djece i odselio se u selo Tramošnicu gdje je ostao do kraja života. Marin muž je poginuo u Drugom svjetskom ratu, ali je ona sa njim imala kčerku kojoj se ja ne sjećam imena. Dragan je bio trgovac i ostao je upamćen po tome sto je svojim šegrtima govorio: "Sine, vaga važe kako Drago kaže, a ne kako givit pokaže". Naravno, bila je to njegova šala jer je bio omiljen trgovac među svojim sugrađanima. Imao je dvije kčerke, Gordanu i Mirjanu. Anto je bio stolar i imao je stolarsku radnju na lokaciji gdje je bila nekadašnja prodavnica obuće "Refleks", odnosno gdje je sadašnja zgrada sa "Preporodom". Bio je oženjen Čehinjom i odatle je donio modele stilskog namještaja, kojeg je proizvodio sa velikim kvalitetom. Četvrti brat, Josip je i najzaslužniji što danas pišemo o ovoj obitelj, jer on je bio naš zanatlija čiju radionicu u znamenitosti naše čaršije uvrštavamo. Bio je limar i imao je limarsku radionicu u dijelu današnjeg parka, tačnije na mjestu gdje se nalazi spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Josip je bio dobar limar i kod njega su limarski zanat završili mnogi naši sugrađani. Sve što je proizvodio moglo so vidjeti okačeno na zidovima radionice ili prislonjeno o dovratke ulaznih vrata. Na vanjskim zidovima su visili šišovi za prženje kafe, razne kantice i bokali, sadžaci, mašice i lopatice za kupljenje žara, a uz zidove su bile prislonjene mangale, korita i lavori, bubnjići za grijenje i šporeti fijakeri. Asortiman je zaista bio širok, a vremenom se i proširivao, ovisno od potreba garđanstva. Imao je pet kčerki i jednog sina. Zvale su se Gordana, Jelena, Marija, Katarina i petoj se ne mogu sjetiti imena. Sin se zvao Franc. Obiteljska kuća Koričančića je bila na Varoši. Poslije njihove smrti djeca su se razišla po svijetu, a u kući je kasnije živio Đorđevic Petar, poznatiji kao Pero lončar. Posljednji stanodavac te kuće bio je milicioner Marko Babić koji je dugo vremena u njenom prizenlju držao kafanu. Kuća još uvijek postoji, ali je nenaseljena i prilično u lošem stanju. I šta još reči o ovoj obitelji što bi trebalo pamtiti. Možda još i to da su Josip i Drago bili aktivni članovi muzičkog hora koji se nalazio u sklopu kulturno-umjetničkog društva "Hasan Kikić". Obojica su lijepo pjevali i to "alt' glasom, a Dragan je uz sve to svirao i violinu.
Nastavimo ovu priču sa još jednom velikom zanatskom obitelji koja je živjela na istom području grada kao i Koričančići, odnosno na gradskom dijelu koji se zove Varoš. Radi se o široj obitelji Bakovića . Najstariji član ove široke obitelji doselio se iz Ključa. Imao je tri sina koji su se zvali: Marko, Tadija i Stipo. Svi su bili kazandžije, ali su uz taj posao radili i sve drugo što se je moglo krpiti i kalajom kalajisati. Stipo je rođen 1917. godine. Oženio se sa Anđom izrodivši sedmero djece: Mariju, Jozefinu, Nevenku, Vesnu, Nikolu, Franju i Slavka. Svu djecu je iškolovao i oni su postali naši ugledni sugrađani. Nažalost, iz ekonomskih razloga, a kasnije i rat je učinio svoje, tako da sva djeca žive u Njemačkoj, dok je Slavko zbog bolesti umro relativno mlad. Stipo je radio u "Zadrugaru", ali je u prizemlju svoje otiteljske kuće imao malu radionicu u kojoj je pravio kazane za pravljenje rakije, kalajisao posuđe i od lima pravio razne kućne potrebštine. U penziju je otišao sa 60 godina života, a umro je 1988. godine.
Tadija je imao šestero djece i to pet sinova: Mato, Jozo, Pero, Franjo i Marko, kao i jednu kčerku koja se zvala Ljubica. Sve su to bili vrijedni i pošteni ljudi koji su svojim rukama hljeb zarađivali i svoje obitelje hranili.
Mi će mo se ovdje više zadržati na Mati Bakoviću koji je bio veoma poznat po šarolikosti poslova koje je obavljao. Kad se tiče njegovih osnovnih biografskih podataka možemo reći da je rođen 1920. godine i da je bio oženjen sa suprugom Stakom, (sestrom od poznatog stolara Stefanović Riste, zvanog Tica), sa kojom je imao dva sina, Dragana i Mileta. Još u toku Drugog svjetskog rata, odnosno 1942. godine Mato je učestvovao u izgradnji jedne male centrale za proizvodnju struje. Bilo je to na području današnje stanice uz postojeći mlin za mljevenje žitarica. U tom poslu učestvovala su trojica Bakovića i to, Mato, pero i Franjo. Pored njih, tu su bili još Husnija Skenderović, Ivica Langer i neki Švabo kojeg su zvali Puba. Uz pomoć parne mašine pokretali su jedan generator koji je proizvodio struju. Podatak za sjećanje, nema šta. Poslije rata Mato je kao bravar radio u rudniku "Đurđevik", a pedesetih godina u gradačačkom Komunalnom preduzeću. Sa svojim motorom, koji je imao i prikolicu, vozio je direktora, ali je taj motor služio i za druge potrebe, jer u to vrijeme nije bilo, ili je bilo veoma malo, automobila. Bio je dugogodišnji član auto-moto saveza i sa svojim motorom učestvovao na skoro svim gradskim trkama. Obiteljsko imanje je imao na Varoši koje se sastojalo od kuće i okućnice u kojoj je se nalazila pilana sa gaterom za rezanje građe. Ali ne samo pilana. Tu je bio smješten čitav arsenal razne mehanizacije sa kojom je Mato obavljao svoje poslove. Drobilica kamena je jedna od njegovih najstarijih mašina koja ima svoju povijest, ali tu su i kamioni sa dizalicama i drugim pomoćnim spravama. Tu je vršilica za vršidbu pšenice, kao i mlin za mljevenje svih vrsta žitarica. Što bi rekao naš narod, "Nema čega nije bilo kod našeg starog dobrog Mate". A sad ipričajmo jednu kratku priču o Matinoj mašini za drobljenje kamena. Bilo je to u periodu poslije Drugog svjetskog rata kada je, po ugledu na rusku ekonomiju, uveden sistem zadrugarstva u Jugoslaviji. Obzirom da Mato nikako nije htio svoju drobilicu unijeti u zadružnu svojinu, opštinske vlasti su mu zabranile privatan rad. Osjećajući nepravdu, Mato je sjeo na biciklo i sa biciklom se odvezao u Beograd, ravno u Titovu rezidenciju, kako bi se lično njemu požalio na postupak vlasti. Vrijedilo je truda. Mati je odobren privatni rad i drobilica je ostala u njegovom vlasništvu. I dan danas egzistira, ali kao ukras u dvorištu Matinog sina Mileta. Mato je umro 1974. godine i to relativno mlad, a supruga Staka 2000. godine. Porodično imanje se još uvijek nalazi na istom mjestu, ali sinovi Dragan i Mile sada rade neke druge poslove. Njima poželimo uspjeha u radu, a našeg Matu, kao i ostale umrle Bakoviće, sa ovom pričom otrgnimo od zaborava. Oni su to zaslužili.
A sad recimo nešto o još jednom majstoru sa ovog područja koji je imao interensantno zanimanje. Radi se Kikić Idrizu-nožaru. Da, baš ovako kao što sam napisao. Jedno vrijeme, njegovo zanimanje je bilo "nožar" i svi su ga tako zvali. Rođen je 1927. godine u Gradačcu. Imao je svega osam godina kada je ostao bez roditelja pa je odrastao u kući književnika i rođaka Hasana Kikića. Kad je izbio Drugi svjetski rat Idriz je imao samo 14 godina. Obzirom da su u to vrijeme sva djeca rano počinjala raditi, tako je i Idriz za poslom otišao u Babinu Gredu. Međutim tamo biva uhapšen od strane Nijemaca i transportovan u logor kod Minhena. Uz teški rad učio je i odlično savladao Njemački jezik, a pri tome upoznaje i nekog oficira koji mu je pomogao da završi oficirsku školu u trajanju od dvije godine. U tome dolazi i kraj rata, a u Njemačku ulaze savezničke snage i Idriz ponovo biva uhapšen. Sada od strane saveznika biva upućen u francuski logor. Tu je počeo da izučava kovački zanat i pri tome upoznaje jednog logoraša koji je takođe bio iz Gradačca, a prezivao se Šestan. Zajednički su isplanirali bjekstvo i to im je uspjelo. Poslije godinu dana prebacivanja uspjeli su doći u svoj Gradačac. Kod svog zeta u Kerepu, Juse Omeragića-Fazlića, Idriz završava praktični dio kovačkog zanata i 1947. godine ženi se sa Iskrić Hatom. Izrodili su četvero djece od kojih dvije kčerke: Sevliju i Muniru te sinove, Sadika. poznatijeg po nadimku Dundo i Jusufa. Kuću su imali ispod brane jezera Hazna, a poslije se preseljavaju u neposerdednu blizinu "Zvijezdinog" stadiona, odnosno preko puta stare banje "Ilidže". U početku Idriz se bavio kovačkim poslom, a kad se ukazala potreba za kućnim posuđem, kašikama, viljuškama i noževima, Idriz se poćeo baviti tom proizvodnjom. Od tada su ga mještani i prozvali Idriz nožar. Ima jedan interensantan detalj kojeg valja isprićati. Za vrijeme rata je u Zelnji Donjoj pao jedan njemački avion, pa su se, poslije oslobođenja, Idriz, Mato Baković i Salih Osmicić dogovorili da odu u Zelinju i poskidaju sa aviona sve sto nađu da je napravljeno od aluminijuma. Dogovoreno, urađeno. Nije mi poznato za što su sve iskoristili taj aluminijum, ali znam da su napravili jedan lijep aluminijski lavor ili "leđen", kako se to tada uobičajeno zvalo. Po dogovoru leđen je pripao Mati Bakoviću i eno ga i dan danas, kao kuriozitet jednog vremena, krasi dvorište Matinog sina Mileta. A idriz je pored kašika, viljuški i noževa pravio i popularne šporete fijakere. Pojavom prvog "bijelog šporeta" Idriz prestaje sa svojom proizvodnjom i orjentiše se na pravljenje oluka. U ovom poslu postao je veoma poznat majstor, a oluke je postavljao i na području Hrvatske. Njegov sin Sadik-Dundo je kod oca naučio mnoge od ovih poslova, ali danas radi kao veoma uspješan auto-limar i lakirer. Ostala djeca žive u Švicarskoj. Sa ovom pričom ne dozvolimo da stari majstor Idriz-nožar padne u zaborav.
Da vidimo sada koliko traga u zanatstvu je ostavila stara porodica Kostića koja se u Gradačac doselila 1900-e godine. Najstariji preci ove porodice su bili bračni par Ilija i Persida Kostić. Izrodili su šestero djece, dvije kčeri i četiri sina, od kojih je jedino Danilo, zvani Danko, rođen 1912. godine, ostao u Gradačcu. Ostala djeca su se raselila po svijetu. Inače, stari Ilija Kostić je bio zemljoposjednik, trgovac i kafedžija. Imao je tri kuće. Najduži period ova porodica je živjela na Varoši, u staroj čardakliji koja se nalazila u blizini Komunalnog preduzeća. Danko je završo zanat za bravara i oženio se sa Mirom, rođ. Ulamec sa kojom je dobio sina Gorana. Poslije očeve smrti, Danko je ostao u roditeljskoj kući, a u centru grada, od opštine kupuje magazu koja je nekada pripadala porodici Bilajaca iz Mionice. Ta magaza se nalazila preko puta bivše robne kuće, a sadašnjeg "Konzuma", odnosno na lokaciji gdje je sada parking prostor koji se proteže prema H.efendinoj pumpi. Danko magazu preuređuje u poslovni prostor i otvara savremanu bravarsko-limarsku radionicu. Odjek čekića i zvuk lima se se stapao sa žamorom ljudi koji su u tom frekventnom dijelu grada obavljali mnogobrojne poslove. Miris hrane iz okolnih aščinica i ćevabdžinica je još više doprinosio da se čovjek osjeća kao da je u košnici gdje sve vrvi od života. Kroz Dankinu bravarsku radionicu prošlo je bezbroj šegrta, sve dok nije donesen novi regulacioni plan po kojem je bilo predviđeno rušenje tih malih objekata. Bilo je to 1978. godine, kada i Danko zvanićno odlazi u penziju. Pet radnika koji su radili kod Danke, biva primljeno u tvornicu motornih dijelova "TMD", a svi objekti u tom dijelu grada bivaju porušeni. I dan, danas tu je neuređeni parking prostor. Recimo sad neku riječ više o samom Danku Kostiću. Prije svega bio je to čovjek od ugleda i poštovanja. Uvijek dotjeran i u elegantnom odijelu. Bio je veliki zaljubljenik u motore i učestvovao je skoro na svim trkama koje su se tih godina organizovale u Gradačcu. Strastveni lovac i učesnik na takmičenjima u gađanju glinenih golubova. Umro je 1998. godine. Njegov sin Goran je srušio staru čardakliju i na isoj lokaciji napravio novu kuću. U njoj živi i njegov sin Dejan sa svojom porodicom, tako da se slobodno može reći kako na istom mjestu živi peta generacija iz porodice Kostića.To je dovoljan dokaz da se ova porodica neće zaboraviti, a mi sa ovom pričom Dankinu bravarsko-limarsku radionicu u znamenitosti našeg grada uvrstimo.
Kako se u blizini Dankine radionice nalazila i limarska radiona Osmana Ahmetaševića, hajde da vidimo šta ima kod ovog starog limara. Za početak odmah recimo da je Osman rođen 1927. godine u Gračanici odakle je došao u Gradačac. Sa suprugom Alemom je imao dvoje djece, sina Taiba i kčerku Mirsadu. Inače, Osman potiće iz zanatlijske porodice. Imao je još tri brata od kojih su dvojica ostali u Gračanici, a sa Osmanom je u Gradačac doselio treći brat, Mustafa. Po dolasku u Gradačac zaposlio se u bravarskoj radionici kod Danke Kostića, a poslije jedno vrijeme je radio u maloj radionici koja je bila na lokaciji stambene zgrade u ćijem prizemlju je bila bivša SDK-a. Kad je kupio kuću od Gradaščevića, u njenom dvorištu je otvorio svoju privatnu limarsku radionicu u kojoj je radio sve i svašta. Tu je jedno vrijeme radio i njegov brat Mustafa, ali se on poslije vratio u Gračanicu. Kako se tih godina u "Žitoprometu" otvarao mlin za mljevenje žitarica, Osman se tu zapošljava kao majstor na održavanju postrojenja. Radionicu je zadržao kao dopunsku djelatnost u kojoj je pravio limene kante, korita za kupanje, oluke i sve drugo što se moglo od lima napraviti. Poznat je bio i po pravljenju popularnih peći za grijanje što su se zvali fijakeri. U narodu su ga zvali Osman Šplenger, što u prevodu znaći limar. Ovom poslu je naučio i svog sina Taiba, ali on nije nastavio očevu tradiciju već se zaposlio u TMD-u. Od ove porodice još jedino je živa kčerka Mirsada koja sa troje djece živi u Turskoj. Poželimo joj lijep život, a ovom pričom starog Osmana otrgnimo od zaborava.
Hajdemo sada proći pored H.efendine pumpe i u mislima se prošetati do našeg poznatog kovača Džaferović Nazifa, zvanog Nasko. Nazif je rođen 6.3.1931. godine od oca Jusufa i majke Zife. rođ. Čelosmanović. Zanat kovača je izučio kod svog oca Jusufa koji je bio jedan od najstarijih kovača u Gradačcu, a kovačnica se nalazila na mjestu sadašnje upravne zgrade "Napredka". Poslije očeve smrti, Nazif otvara kovačku radnju u istoj, ulici, ali na novoj lokaciji po kojoj ga se sjeća većina naših sugrađana. Iako je posao jednog kovača dosta težak i zahtijeva dobru fizičku kondiciju, naš Nasko je uvijek bio nasmijana lica i sa toplim riječima dočekivao svoje mušterije. U svojoj kovačnici je radio mnogobrojne prdmete od željeza i čelika koje je zagrijavao do temperature usijanja i onda ih na nakovnju oblikovao udarajuči sa teškim čekićem. U njegovoj radionici su izrađivane i otkivane razne poljoprivredne alatke kao što su kose, srpovi, motike, trnokopi, plugovi i sl. Otkivane su potkovice i potkivani konji Pravljene su sve vrste zakivki koje su upotrebljavane pri izgradnji kuća, željezne rešetke i sve drugo što su vrijedne kovačke ruke mogle napraviti. Uz sve to znao je naš Nasko i za druženje sa svojim ahbabima. Svakog utorka u njegovoj radionici su se sastajali, obućar Ibro Sarajlić zvani Drvo, krojač Ibrahim Haseljić zvani Lušo,komercijalista Arnautović Mehmed zvani Kanjavac, fotograf Kadrić Jusuf i još mnogi drugi. Akšamlučiti i sevdisati nije im bilo mrsko. Takvi su bili Naskini jarani, takav je bio i naš Nasko. A onda su opštinske vlasti odlučile da poruše te male zanatlijske radionice i naprave nešto novo, nešto modernije u što se nije mogao uklopiti i kovački posao. Bilo je to 1989, godine kada Nasko zvanično odlazi u penziju, ali u dvorišnom objektu svoje kuće nastavlja sa kovačkom djelatnošču sve do svoje smrti. Lušo Umro je 2.9. 2010. godine i zvuk njegovog čekića je utihnuo. Sa ovom pričom želim vratiti taj zvuk Naskinog čekića, pa makar to bio i samo njegov eho. Taj eho će otrgnuti našeg Nasku od zaborava, a njegovu kovačnicu u gradačačke znamenitosti uvrstiti. Čast mi je što je moja nana, odnosno, mati moga oca Hasiba, bila iz porodice Ćelosmanovića, baš kao što je bila i mati, Naskina.
Kako bi to bilo da smo sa našom pričom posjetilili kovača Nazifa, a da nismo svratili kod njegovog komšije Ajdinćeta, zvanog Pečat. Zato hajdemo i u staru radionicu iz koje se nekada čuo miris mljevene kafe, samljevene mlinovima koje je Ajdinće oštrio. Ali krenimo iz početka. Prvi i najstariji majstor u ovoj svaštarskoj radionici bio je Ahmed Ademović, zvani Pečat. Ali ne samo Pečat, već su ga zvali i Ajdinće, valjda zbog toga što se njegovo prezime Ademović često mijenjalo za Ajdinović. Bilo kako bilo i svi njegovi potomci će u narodu biti poznati kao Ajdinovići, ali i sa dodatkom nadimka Pečat. E zašto baš Pečat? To nisam nikad znao, a ne znam ni sad. Inače, prvu radionicu su imali uz džamiju Husejniju, na onoj lokaciji gdje je sada kuća u kojoj živi glavni imam te džamije. Kao majstori, Ademovići su bili svaštari. Popravljali su mlinove za kafu, kišobrane, zidne satove, krpili i kalajisali mnoge kućne aparate i sl. Dugo godina je stari Ahmed bio gradačački "topdžija", odnosno pripremao je i palio prangije za vrijeme ramazana uz iftar, kao i povodom drugih svetkovina i proslava. Sve do 1941. godine gradačačka sahat kula je otkucavala vrijeme, a o tome se brinuo i održavao majstor Ahmed. Kada je on, za vrijeme Drugog svjetskog rata mobilisan u domobrane, o Sahat kuli se više nije imao ko brinuti. U tom periodu sahat je oštečen i nije radio sve do 1948. godine kada ga je popravio Ahmedov sin Ibrahim i održavao ga sve do 1953. godine. Te godine Ibrahim se nije mogao pogoditi za naknadu održavanja sa tadašnjim Komunalnim preduzećem i prestaje se brinuti o njemu. Djeca su razvukla dijelove sata i nikada više, ni do dan danas, sahat nije zakucao na našoj Sahat kuliPoslije Ibrahimove smrti posao u radionici je nastavio Ibrahimov sin Sadik, a poslije Sadika, njegov sin Izet kojeg su takođe naši sugrađani poznavali po nadimcima Ajdinće i Pečat. Izet je rodjen 1952. godine i po struci je bio bravar. Jedno vrijeme je radio u tvornicama "Sportnautik" i TMD-u, ali 80-ih godina samostalno radi u porodičnoj radionici koja vuće tradiciju preko sto godina. Zbog visokih troškova i sve manje potrebe za ovakvom vrstom posla, 2000-e godine, Izet napušta ovu lokaciju i otvara radionicu u svojoj porodičnoj kući. Umro je 2010. godine čime je završena ova dugogodišnja tradicija majstora svaštara, za koje je u nekim krajevima zemlje postojao i naziv Šloser. Za njihovu radionicu nije bila potrebna ova priča kako bi ona postala znamenitost naše čarsije, jer ona je to već odavno, ali je možda bilo potrebno da se podsjetimo na ovu vrijednu porodicu i da Ajdinčad otrgnemo od zaborava.
A sad skoknimo u mahalu Svirac i zavirimo u limarsku radionicu Džemala Avdičevića, ne zato što što je on moj rođak, već zato što je bio vrsni majstor i limar, što je bio čovjek kojeg su svi znali. Prakticni dio zanata obavljao je u preduzeću "Rad", a teoretski u ŠUP-u Gradačac. Jedno vrijeme je radio u bravarskoj radionici kod Danke Kostića, a zatim odlazi u Srebrenik i otvara privatnu radionicu. U Srebreniku je ostao kratko vrijeme i ponovo se vrača u Gradačac. Dobiva posao u tvornici "Namještaj" na održavanju postrojenja. Bilo je to 1962. godine. U Namještaju Džemal ostaje narednih pet godina, a onda u Svircu pravi porodičnu kuću i u njenom prizemlju otvara privatnu limarsku radionicu. Kroz njegovu radionicu prolazi petnaestak šegrta koji su završili limarski zanat. Zbog bolesti Džemal veoma rano završava svoj radni i životni vijek. Umro je u 52-goj godini života i jedan je od rijetkih zanatlija iz ove struke kojeg je naslijedio njegov sin. Zahvaljujući njegovom sinu Ibri limarska radionica i danas radi, a Ibro je majstor koji zaslužuje da se i njegovo ime u ovoj priči pomene, a Džemalovo od zaborava otrgne.
I na kraju ove priče hajdemo u posjetu kod jedne živuće legende. Hajdemo na časicu razgovora kod našeg kazandžije Isić Hajrudina. Isić Hajrudin, rođen je 1938. godine u Tuzli, od oca Jusufa i majke Đulse. Sa suprugom Ramizom izrodio je dvije kčerke, Nihadu i Nerminu. Zanat za kazandžiju je završio kod majstora Age Kapidžića, a u Gradačac je došao 1975. godine i zaposlio se u TMD-u na poslovima savijanja cijevi. Kazandžijski zanat je koristio kao dopunsko zanimanje tako što je u svojoj porodičnoj kući napravio malu radionicu u kojoj je koristio svoje slobodno vrijeme za pravljenje kazana za pečenje rakije, dubokih tepsija za pravljenje pekmeza, mangala, kotlića za kuhanje i sl. Taj posao je radio sa velikom ljubavlju, a njegovi proizvodi su predstavljali prava umjetnička djela. To najbolje pokazuju mali kazani koji predstavljaju suvenire, ali tako napravljeni da mogu imati i upotrebnu funkciju. Da se radi o izuzetnom majstoru. vidi se i po tome sto je Hajrudin počeo da pravi i aleme koji se postavljaju na vrhove džamijskih munara. Cijeli svoj radni vijek proveo je u TMD-u, odakle je penzionisan 1955. goine. Iako već ima 74 godine, vitalnog je zdravlja i još uvijek aktivno radi kazandžijski posao, a sa svojim proizvodima učestvuje na mnogobrojnim sajmovima širom države. Njegovi kazani su već odavno postali znamenitost našeg Gradačca.
Završavajući ovu priču znam da sam propustio jos mnoge stare majstore kovače, bravare, limare, kazandžije i sl. Nadam seda će neko u vidu komentara, dati svoj doprinos i na taj način doprinijeti da se ti ljudi ne zaborave. Dotle ću ja spomenuti još neke stare zanatlije kao što su kovači: Džaferović Jusuf, Haseljić Osman, Bilandžić Ivica, Bilandžić Tadija, Kikić Mustafa, Jakovljević Anto, Šiber Johan, Šiber Anton i M. Ćehajić Nurija. Bravari: Ahmetašević Mustafa i Ađulović Ibrahim. Kalajdžije: Pušeljić Mato, Pušeljić Ivica i Ramić Muharem. Kujundžija Avdić Ahmet, limar Hečimović Ahmet i još mnogi drugi.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

12.12.2013.

GRADAČAČKE ZLATARSKE RADIONICE I RTV SERVISI


Tragajući za znamenitostima Gradačca, ili onim što bi mogli proglasiti znamenitim, došao sam do uvjerenja da su mnoge zanatske radionice bile ne samo znamenite, već su u njima radili ili su se mogli sresti mnogi ljudi koji su postali znamenite ličnosti našeg grada. Kujundžije i zlatare stare, čak i u pjesmama opjevaše i grane od zlata na djevojačke grudi staviše. Zato ja danas o zlatarskim radionicama hoću da pišem, ali i o radiju starom kao i televiziji crno-bijeloj, na kojima smo pjesme slušali i zlatne grane na djevojačkim grudima gledali. Takve zlatne grane i drugi nakit iskivao je i stari zlatar Muhamed Sinanović kojeg narod jednostavno zvaše Sarajlija jer je u Gradačac došao iz Sarajeva. Muhamed je ustvari bio gradačački zet jer mu je supruga bila iz Mionice. Prvu zlatarsku radnju je otvorio u prizemlju kuće Avdića, poviš sadašnje ćevabdžinice umrlog Kadira Avdića. Druga lokacija njegove zlatare bila je na spratu kuće u kojoj je bila Halidova pekara, odnosno preko puta Robne kuće, na uglu ulice koja vodi prema džamiji Husejniji. Bilo je to krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog bolesti Muhamed se je vratio u Sarajevo, ali prije toga zlatarskom zanatu obučio je svog tečića Hasukić Edhema. Takođe je obućio i Bahić Nusreta, a Nusret će kasnije obućiti i svog brata Ismeta. To je dovoljan razlog da ove zlatare obradimo kao jednu zajedničku grupu, pa ovo pripovijedanje nastavimo sa zlatarom Hasukić Edhemom. Edhem je rođen 1952. godine od oca Zahida i majke Hatidže. Kako smo već pomenuli, praktični dio zanata je učio kod svog tetka Sinanović Muhameda, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Svoju prvu zlataru otvara na prostoru stare zelene pijace. Za vrijeme dok je trala izgradnja novog kompleksa poslovnih prostora i zanatskih radnjih, u čijem sastavu će biti i nova zelena pijaca, Edhem otvara zlataru u svojoj kući, koja se nalazila u ulici Hasana Kikića, na samom prevoju koji se spušta prema Varoši. Po završetku izgrdanje ponovo se seli na staru lokaciju u jedan od novoizgrađenih poslovnih prostora. Tu je radio sve do početka rata, a onda 1992. godine u tom nesretnom ratu gubi život od udara granata koje su tog dana nemilosrdno zasule naš grad. Iza njega je ostala supruga Izeta, sin Irfan i kčerka Merima. Poslije rata, Edhemov sin Irfan nastavlja tradiciju svog oca tako što u tom istom poslovnom prostoru otvara prodavnicu zlata i srebra. Nastavimo sada ovu priču sa Bahić Nusretom koji je takođe bio učenik zlatara, Sinanović Muhameda. Rođen je 1953. godine u Gradačcu, ali po završenom zanatu odlazi u Modriču i radi kod čuvenog zlatara Vejsila. Poslije stečenog iskustva i ženibe seli se u Srebrenik gdje nastavlja posao zlatara. Još uvijek se bavi ovim poslom tako što u svojoj kući popravlja nakit od zlata i vrši usluge za druge zlatarske radnje. Sa suprugom Ifetom dobio je sina Mirasada i kčerku Mirsadu. Zlatarskom zanatu obučio je svog brata Bahić Ismeta. Ismet je rođen 1956. godine. Sa suprugom Zlatom dobio je sina Ensara i kčerku Lejlu. Zlatarsku radionicu je imao na staroj zelenoj pijaci. Umro je relativno mlad 2010. godine. Sa ovom pričom otrgnimo od zaborava pomenute zlatare, a zlatarsku radnju poginulog Edhema Hasukića uvrstimo u znamenitosti našeg grada. Pored ove grupe zlatara koja je vezana za Muhameda Sinanovića u Gradačcu je bilo i drugih zlatara. Jedan od njih je svakako Dolarević Nijazim, poznatiji po skračenom imenu Zimo. Prije svega recimo da je Zimo rođen 1952. godine u Ulcinju gdje je završio i osnovnu školu. Zajedno sa roditeljima preselio se u Sarajevo 1973. godine gdje završava zlatarski zanat. Sticajem okolnosti došao je u Gradačac. Bilo je to zato što je u Gradačcu, za advokata Ibrulj Benjamina bila udata njegova sestra Behira. Kako je Benjamin morao ići na odsluženje vojne obaveze, Zimo je odlučio da privremeno dođe u Gradačac i bude sa sestrom koja je trebala ostati sama sa jednim djetetom. Istovremeno je u H.efendinoj ulici otvorio i zlatarsku radnju računajući da to traje do povratka njegovog zeta sa odsluženja vojnog roka. Međutim, za to vrijeme Zimo je stekao puno prijatelja i odlučio da ostane u Gradačcu. Ženi se 1979. godine i sa suprugom Belkisom dobiva dva sina, Fuada i Vedada. Zlatarskim poslom bavio se i Zimin mlađi brat Safet, koji je takođe doselio u Gradačac, ali je zlataru držao u Odžaku pa nešto kasnije u Modriči. Tradicija zlatarskog posla potiče još od njihovog djeda Mustafe koji je trgovao sa dukatima, a zatim i oca Vehbije koji se takođe bavio zlatarskim poslom. Poželimo Zimi i njegovom bratu Safetu uspješan rad u budućnosti. Skoknimo sada do Proletove zlatare i recimo nekoliko riječi o ovom vrsnom gradačačkom zlataru. Mirku Proletu. Rođen je od oca Milana i majke Ešefe koja potiče iz poznate famelije Ibrahmbegovića, odnosno Gradaščevića. Kaže da je još od djetinjstva imao želju da postane zlatar. U Gradačcu je upisao srednju mješovitu školu, ali kako nije bilo zlatarskog smjera prebacuje se u Zagreb u srednju školu “Ruđer Bošković” gdje završava smjer zlatar-filigrant. Bilo je to 1988. godine. Praktični dio zlatarskog zanata obavljao je kod zagrebačkih zlatara u Ilici. Odmah sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a 1990. godine otvara privatnu zlatarsku radnju u kojoj radi sve do rata 1992. godine. Prijavljuje se u Armiju BiH i u njoj ostaje sve do kraja rata. Ratne 1993. godine ženi se sa Duraković Eminom, a po završetku rata, zajedno sa suprugom otvara zlataru u tržnom centru na početku aleje iz pravca Varaši prema centru grada. Poželimo našem Proletu i njegovoj Emini još puno uspjeha u ovom poslu. A sad recimo nešto o gradačačkim RTV mehaničarima. Krenimo tako što ću reći da i sad pamtim TV mehaničara iz Brčkog, majstora Husu čijeg prezimena se više ne sjećam. Dolazio je u Gradačac jednom sedmično ili jednom u petnaest dana i popravljao televizore koje su u to doba imali malobrojni građani. No, ubrzo se pojavljuju i naši sugrađani koji završavaju zanate RTV mehaničara. Jedan od njih je Mulavdić Izet rođen je 1938. godine od oca Avde i majke Hasibe. Zanat za RTV mehaničara završio je 1959. godine u Doboju. Oženio se sa Selvetom iz Dervente sa kojom je izrodio dvije kčerke, Jasminu i Džamilu. Prvu privatnu radionicu imao je iza bivše Robne kuće. Poslije izvijesnog vremena otvara radionicu u prizemlju kuće svojih roditelja gdje radi sve do svoje smrti. To je ona kuća preko puta gradske Pošte, na brijegu, sa desne strane "Napretkove" stambene zgrade. Zajedno sa Bristrić Hajrudinom, bio je jedan od prvih RTV mehaničara u Gradačcu. Obučio je i nekoliko dječaka koji su kod njega bili šegrti na praksi. Među njima je bio i Mersed Lipovac kao i Haris Mulavdić. Ovdje želim posebno istaknuti kako je Izet bio dobar čovjek, suprug i roditelj. Umro je 1994. godine, a iza njega je ostala supruga, dvije kčerke i petero unučadi. Sa ovom pričom nedajmo da se zaboravi naš stari RTV mehaničar Izet Mulavdić, baš kao što nismo dali da zaborav otrgne ni njegovog mlađeg brata Fikreta, poznatog molera, kojeg pamtimo po nadimku Debeli. A sad recimo nešto o našem drugom poznatom RTV mehaničaru, Bristrić Hajrudinu. Rođen je 1941. godine od oca Ibrahima i majke Mersije. Zanat za RTV mehaničara je završio u Tuzli kod majstora Zonić Džeme. Sa suprugom Taibom izrodio je troje djece, dvije kčerke i jednog sina. Zaposlio se u Teslinoj radionici koja se nalazila u naselju Bukva, preko puta njegove kuće. Svoju prvu privatnu radionicu otvara u jednom od onih malih objekata što su bili preko puta suda. Poslije rušenja ovih objekata Hajrudin otvara radionicu u prizemlju kuće koja se nalazila do kafane "Han". Kroz njegovu RTV radionicu prošlo je dosta šegrta od kojih pomenimo neke. Bili u to: Sahačić Hasan, Haseljić Mersed, Džinović Sead i Bristrić Nusret. Ovom poslu obućio je i svog sina Amira, poznatog kao Bato, koji je na ovoj lokaciji, zajedno sa ocem, radio oko 15 godina. Stari Bristro je poginuo u kobnom ratu koji je zadesio našu zemlju. Bilo je to 1992. godine prilikom granatiranja grada, kad je Bristro kao civil, trotoarom prolazio pored stare piljarnice. Njegov sin Bato je nastavio očevu tradiciju, ali poslije rata, usljed sve manje potrebe za popravkama RTV uređaja, prekvalifikuje se za posao prodaje i popravke mobilnih telefona. Bati poželimo puno uspjeha u radu, a starog Bristru otrgnimo od zaborava i njegov RTV servis u znamenitosti Gradačca uvrstimo. U mislima našim hajdemo sada u posjetu RTV servisa kojeg je držao naš stari poznanik Mersed Lipovac. Prije toga upoznajmo se sa njegovim osnovnim biografskim podacima. Mersed je rođen 1952 godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šemse. Praktični dio zanata je završio kod majstora Mulavdić Izeta, a teoretski dio nastave u gradačačkom ŠUP-u, stim što je na predavanja iz RTV oblasti išao u Garevac kako profesori ne bi dolazili u Gradačac. Bilo je to 1968. godine. Po završetku škole odmah otvara samostalnu radnju na lokaciji stare zelene pijace. Ženi se sa suprugom Begzadom i dobiva sina Esmira. Zbog izgradnje novih poslovnih prostora na zelenoj pijaci, Mersed se sa radnjom privremeno premješta na lokaciju kod zgrade uprave prihoda i tu ostaje sve do rata. Po završetku rata među prvima počinje sa radom u jednom od novoizgrađenih objekata pored aleje. Zbog nedostatka posla uvodi i dopunski rad vidoteke. Odmah do svog servisa otvara i butik „Elegance“ na ime svoje supruge Begzade. Nakon izvjesnog vremena svoj servis premješta u poslovni prostor zgrade u vlasništvu Ramića (bivša zgrada Muharema Zrnića). Na žalost, 2007. godina umire zbog posljedica srčanog udara, a odmah sljedeče godine umire i njegova supruga Begzada. U njihovoj porodičnoj kući ostaje sin Esmir koji nije krenuo očevim stopama već radi u CIMOS-u, a u naslijeđenom butiku radi njegova supruga Mirnesa. Šta još reći o Mersedu u ovako kratkoj priči. Recimo bar još i to da će ostati upamčen po veselom duhu i prijateljskom odnosu sa mnogim našim sugrađanima. U svakom slučaju ne dozvolimo da zaborav prekrije njegov lik i njegova djela, a RTV servis Merseda Lipovca uvrstimo u znamenitosti Gradačca. A sad prisjetimo se još jednog vrsnog majstora iz ove oblasti zanatsva. Riječ je o RTV mehaničaru Muratović Ahmetu, rođenom u Brčkom od oca Murata i majke Mine. U Gradačac je dolazio kao TV mehaničar i vršio popravke televizora za račun elektronske industrije iz Niša koja se skračeno zvala "Ei Niš". Bilo je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada se upoznaje i sa budućom suprugom Maksidom Džanihodžić s kojom dobiva dvije kčerke. Svoj prvi privatni RTV servis otvara 1980. godine u prizemlju Taslidžica kuće. Odatle se seli u Potok mahalu gdje ostaje nekoliko godina, a onda otvara servis u zasebnom objektu koji se nalazio u dvorištu porodične kuće Džanihodžića. Bio je veoma omiljen među građanstvom i ostat će upamćen po svom veselom liku. Nažalost, zbog nadolazečeg rata sa porodicom odlazi u Austriju, a odatle u Dansku gdje i sada živi. Za vrijeme svog radnog vijeka, poslu TV mehaničara obućio je M.Čehajić Admira-Atka, pa zato hajde da odmah skoknemo u Atkovu radionicu i vidimo šta radi bivši Ahmetov učenik. M. Čehajić Admir-Atko rođen je 1975. godine od oca Mustafe (Muste) i majke Bedrije (Bedre). Praktični dio zanata za RTV mehaničara učio je kod poznatog majstora Muratović Ahmeta, a teoretski dio započeo u odžačkoj srednjij školi, ali zbog rata završava je u Tuzli. Prvi samostalni RTV servis otvara 2000 godine u kojem radi i danas. Zavrsavajući ovu priču prisjećam se televizora, crno-bijelog, radi čije popravke je dolazio majstor Huso iz Brčkog. Prisjećam se i radija starog kojeg su moji roditelji nosili na popravku RTV kod mehaničara Bristre. Ali nažalaost sjećam se i kad je Bristro poginuo od udara granate u nesretnom ratu. Sjećam se i pogibije zlatara Edhema i vriska njegove supruge. U mislima vidim kako je umro RTV mehaničar Izet, ali i njegov kolega Lipovac Mersed. Sjećam se odlsaka iz grada RTV majstora Ahmeta, ali i Ziminog brata, zlatara Safeta, koji je sa svojom i bratovom porodicom izbjegao u državu gdje je izbjegla i moja porodica. Nikad neću zaboraviti podršku koju je Safet pružio mojoj supruzi i djeci za vrijeme tih teških dana u izbjeglištvu. Ovu priču poginulim majstorima posvećujem, ali u znak zahvalnosti posvećujem je i porodicama Dolarević, a naročito Ziminoj supruzi Belkisi i njegovom bratu Safetu.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

28.11.2013.

Žena iz Potok mahale koju je volio cijeli grad, NEZIĆ ASIJA-SIKA


Pisati o znamenitostima Gradačca neminovno povlači za sobom i pisanje o njegovim znamenitim ljudima. Sama pomisao na gradačačke znamenite ljude upućuje nas na one koji su ostavili značajne tragove u njegovoj proslošti. Među prvima je svakako Husein kapetan Gradaščević, a onda književnici Ahmed Muradbegović i Hasan Kikić, zatim narodni heroji iz drugog svjetskog rata i čitava plejada iz reda rukovodno-političkog kadra za vrijeme jugoslavenske države. Naravno bilo je tu znamenitih ljudi i iz reda kadrova javnih ustanova poput zdravstva, školstva, pravosudnog sistema i sistema opštinskih upravnih organa. Mnogobrojni sportisti i članovi raznih sportsko-rekreativnih društava postali su znameniti, ali bilo je i onih iz reda tzv. obične radničke klase. Zato ja, danas, hoću da pišem o jednoj našoj sugrađanki baš iz ovog posljednjeg reda, ne zato kako bi u drugi plan stavio one koji su poznati, već zato što se radi o ženi koja je zaslužila da se onjoj piše i da se u znamenite ljude, naše čarsije, uvrsti. Bila je to Nezić Asija, poznata kao Sika. Rođena je 1921. godine i čitav svoj život proživjela je u našoj čaršiji. Posljednje njeno prebivalište bilo je u ulici Ibrahima Kapetanovića poznatoj kao Potok mahala. Kao samohrana majka odhranila je troje djece, od kojih dva sina, Mehu i Osmana, kao i jednu kčerku koju svi u Gradačcu znaju po imenu Minkica. Svi oni su postali naši ugledni sugrađani. Sika je radila u tvornici "TMD" i odatle je 1983. godine otišla u zasluženu penziju. Iako je slabo vidjela i imala problema sa hodanjem, svakodnevno je pješačila do svoje tvornice i po nekoliko puta u toku dana dolazila u centar čaršije, do pošte i opštinskih organa, u koje je donosila i odnosila raznu pisanu poštu. Pri tome je uvijek zastajkivala kad nekoga poznatog sretne sa obaveznim obračanjem "Kako si sine, kako su ti djeca, kako su mati i otac. Poselami ih bogati". Bila je bistrog uma i mnogo naroda je znala. Pamtila je detalje. Moja supruga se još uvijek rado sjeća susreta sa Sikom 1996. godine kad ju je prepoznala prilikom prve polijeratne posjete Gradačcu. Taj susret nikada neće zaboraviti. Sikino pamćenje je išlo dotle da, ako je neko imao dvoje djece od kojih su jedno muško, a drugo žensko, Sika je to dobro upamtila tako da je prilikom obraćanja tačno znala šta pita. Kao pisac ovih redova sa svojom porodicom živio sam u istoj mahali gdje i Sika. Svakodnevno smo se sretali i razmjenjivali po nekoliko riječi. Ona je znala da se moja supruga zove Paša, isto kao što se zove i moja setra Paša, pa je uvijek naglašavala svoje pitanje kako bi se znalo na koju od njih dvije se to odnosi. Posebno je voljela djecu, a naročitu paznju je poklanjala dječacima i djevojčicama iz njene Potok mahale. Nema ni jednog djeteta iz ulica, a da ga Sika nije oslovila sa sine i pomilovala po glavi. Veoma često je iz đepova vadila bombone i davala ih djeci. Ali ne samo djeci. Sika bi znala krenuti iz čarsije svojoj kući sa punim cekerom hrane i svakodnevnih kućnih potrebština, koje bi sve podijelila svojim sugrađanima za koje je smatrala da im je potrebnije nego njoj samoj. Njena dobrota je bila nemjerljiva i teško je naći riječi kojima bi se to opisalo. Bila je uvijek lijepo obućena i uredna. Vodila je računa o svom izgledu. Njene šarene dimije i bluze živih boja, kao i lijepa marama na glavi, davali su joj izgled probeharale trešnje koja prkosi nadolazećem ljetu. Umrla je 2004. godine i sahranjena u starom gradačačkom mezarju zvanom "Kadić bašča". Tog danam sva su se djeca iz njene mahale lijepo obukla i tako pokazala poštovanje prema svojoj Siki. Sa suzama u očima ispratili su je iz svoje i njene Potok mahale. U njihovoj ulici ostala je Sikina kčerka Minkica da ih podsjeća na njihovu staru, dobru Siku. Sa svim dužnim poštovanjem i lijepim uspomenama, poklanjam ovu priču ženi, koju su svi voljeli.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

14.11.2013.

ČOVJEK KOJI VOLI LJUDE I GOLUBOVE


Današnju priču pišem sa posebnim zadovoljstvom, jer se radi o još jednom velikom čovjeku iz reda malih. Pišem o čovjeku koji voli ljude i golubove. Pišem o uvaženom gospodinu Karabegović Mudiru, poznatom po imenu Orhan. Pišem o svom prijatelju kojeg sam upoznao još kao mali dječak. Krenimo sa uobičajenim biografskim podacima. Orhan je rođen 1933. godine u Bijeljini, a u Gradačac se doselio 1955. godine. Došao je po profesiji kao mlinar i zaposlio se u tadašnjem preduzeću "Žitopromet" koje je u svom sastavu imalo i mlin za mljevenje žitarica. Oženio se sa našom sugrađankom Minom koja je u ovaj brak dovela dvoje djece, sina i kčerkicu. Oženivši Minu, Orhan je prihvatio tu djecu kao svoje najrođenije, a sa Minom izrodio još tri sina. I danas se hvali kako je odhranio petero djece od kojih ima 12 unučadi i 4 praunučeta. Jedno vrijeme je živio u komšiluku mojih roditelja, odnosno u staroj čardakliji čiji vlasnici su iz famelije Osmičića. Iako nenaseljena, ta čardaklija još uvijek prkosi vremenu, baš kao što prkosi i naš osamdesetjednogodišnji Orhan. Ja ga pamtim iz vremena šezdesetih godina kad je stanovao u staroj kući Avdage Šakića koja se nalazila na mjestu sadašnje Tuzlanske banke. Iza leđa te kuće bilo je dvorište u koje se moglo ući pored sadašnje ćevabdžinice Kadira Avdića. U tom dvorištu bio je jedan pomoćni objekat u kojem je Orho napravio golubarnik. U to vrijeme držao je golubove prevrtače, od kojih je najkvalitetnije donosio iz svog rodnog grada Bijeljine. Mi, mladi golubari smo se okupljali kod našeg Orhe i uživali gledajući njegove golubove koji se su se u letu preko repa prevrtali, praveći pri tome oblik prstena. Upijali smo svaku Orhanovu riječ kad bi nam pričao o njegovoj ljubavi prema golubovima. Tu ljubav je prenosio i na nas, djecu, tako da su mnogi od nas postali strastveni golubari. Među njima bio sam i ja. Kad sam već spomenuo sebe, iskoristit ću priliku da u ovoj priči pišem i o sebi kao golubaru, ali i o mom sinu Sanjinu. Još kao malom dječaku otac mi je napravio jedan kavez koji smo stavili na zid kuće okrenut dvorištu. Prvi par golubova koje sam imao bili su tzv "kokošari". To je jedna od najobičnijih vrsta ukrasnih golubova koji su se najčešće družili sa kokoškama hodajući po dvorištu. Zbog toga su se i zvali kokošari. Kasnije sam imao lepezanere i gušane. Bilo je to u vremenu dok sam još išao u osnovnu školu. Kao gimnazijalac počeo sam sa držanjem prevrtača. Potkrovlje od očeve šupe sam pretvorio u golubarnik. Nabavio sam jedne od najkvalitetnijih prevrtača od drugih golubara. Tako je u moj golubarnik stigla i golubica koja se nije mogla zaustaviti u svom prevrtanju i kao takva bi lupila od zemlju. Nabavio sam je od golubara Novalić Sulejmana, zvanog Cale. Bila je crvene boje sa bijelim krilima, po čemu je dobila ime Bjelokrila. Golubovi koji se nisu mogli zaustaviti u svom prevrtanju zvali su se lupači. Ponekad bi preživjeli udar, ali su najčešće ginuli. Zbog toga se više nisu puštali da lete i držali su se zatvoreni u golubarniku. Služili su samo za reprodukciju kako bi se dobio kvalitetan prevrtač koji bi se dugo prevrtao u zraku, ali koji bi se uspio zadržati tako da ne udari od krov kuće, neko drvo ili u zemlju Nabavio sam joj mužijaka od golubara Zulejhić Miralema zvanog Husko. I on je bio crvene boje, ali sa potpuno bijelim krilima.Takvi golubovi su se zvali srcasti. Poslije sam nabavio Orhanove golubove, ali od Pelešević Muradifa, zvanog Murke, jer ih je on ranije kupio od Orhe. Bili su to mužijaci Lugo i Bjelan, kao i jedna ženka po imenu Potkovičarka. Eh, kako su dobro prevrtali Bjelan i Potkovičarka. Od fotografa Ahmeda Džidića sam nabavio par golubova po imenu Šandor i Arapka. To je golubica koju sam možda i najviše volio. Letjela je kao prepelica, a od prevrtanja pravila igru u zraku. Po dvorištu je hodala sa uzdignutim prsima i jednim krilom malo spuštenim. Bila je poput princeze. Tada sam već iamo malo jato golubova sa kojim sam se družio cijelo srednjoškolsko doba. Odlaskom na studije u Sarajevo nastaje pauza u mom golubarenju. Studentsko doba se završava. Ženim se sa najljepšom ženom mog života. Dobivam i prvog sina po imenu Sanjin, a poslije tri godine doći će i Benjamin. I tad, kao što se kaže, iz vedra neba na balkon mog stana slijeće golub Pismonoša. U stanu je bio samo Sanjin koji je tada pohađao prvi ili drugi razred osnovne škole. Vidio je goluba i u njemu se probudio urođeni instikt ljubavi prema životinjama. Iznio mu je mrvica ljeba i posudu sa vodom. Golub je bio iscrpljen od dugtrajnog leta i odmah je sletio Sanjinu na ruke. Kad sam s posla došao kući, sav ushićen, Sanjin mi je pričao golubu i odveo me na balkon da mi ga pokaže. Stavio ga je u jedan od praznih kaveza u kojima sam ja tada držao kanarince. Pričao sam Sanjinu o mogućoj sudbini tog goluba i rekao mu da on traži svoju kuću, pa bi bilo dobro da ga pusti na slobodu. Predlaožio sam mu da golub prenoći kako bi se odmorio, a sutra da ga ponese sa sobom i da ga pusti pred svojim školskim drugarima iz školskog dvorišta osnovne škole Ivan Goran Kovačić. Sanjin je to prihvatio i tako uradio. Kad sam sutradan ponovo s posla stigao kući, . Sanjin je opet bio ushićen i pričao mi kako se njegov golub vratio na naš balkon i kako ga je on opet uhvatio i stavio u kavez. Tada sam Sanjinu ispričao priču kako je taj golub vjerovatno zalutao i kako više ne može naći put prema svojoj kući. Rekao sam mu da imam jednog starog prijatelja golubara koji se zove Sejo Duraković i predložio Sanjinu da zajedno odemo kod Seje, te da mu poklonimo tog pismonošu. To je bila i prilika da Sanjin vidi pravi golubarnik i puno golubova. I sad se sjećam sjaja u njegovim očima kad je ugledao Sejin golubarnik i pedesetak golubova u njemu Narednih dana Sanjin je stalno bio opsjednut golubovima i tražio od mene da mu pričam o golubovima koje sam imao dok sam živio kod svojih roditelja. Tad se u meni pojavila žalja da svom sinu pružim užitak kojeg sam i ja imao. Otišao sam kod svog oca i ispričao mu za događaj sa golubom sa našeg balkona. Nekako bojažljivo sam ga pitao da u njegovoj šupi ponovo napravim golubarnik. Kao sad, sjećam se njegovih riječi: " Kad sam ja mogao tebi praviti, sad ti pravi svom sinu". Htio sam ga poljubiti, ali nisam. I sad mi je žao zbog toga. Otac je ispod šupe napravio jednu nastrešnicu u koju smo složili ugalj i drva što su bili u šupi. Kupio sam rezane građe i golubarnik je bio gotov za nekoliko dana. U prizemlju je bio dio golubarnika zatvoren u mrežu, a u potkrovlju prostor sa izlazom na krov. Na krovu je bila volijera u kojoj su golubovi mogli boraviti na dnevnom svjetlu. Izlaz za slobodni let bio je obezbijeđen sa posebnim malim vratima koja su se otvarala i zatvarala povlačenjem kanapa. Sve je bilo spremno za useljenje novih golubova. Sanjin je bio sretan i ubrzo su se u našem dvorištu počeli okupljali moji stari golubari, ali i Sanjinovi drugovi koji su kao i on tek počinjali golubariti. Bili su to Nadir i Nedžad, zvani Bebe, sinovi našeg poznatog ugostiteljskog radnika Mustafić Salke, zvanog Oblak. Uskoro su Nadir, Bebe i Sanjin postali nerazdvojni prijatelji. U golubarniku se sve više povećavao broj golubova što se može vidjeti ako kliknete na: video sa desne strane.

Golubije ljubavi bilo je na pretek i u našem golubarnuku je sve više mladih golubova. Orhan je već odavno preselio iz kuće Šakića u stambenu zgradu gdje su nekad bile poslovne prostorije stare korpare. Iza leđa te zgrade bio je pomoćni objekat sa šupama. U njegovom potkrovlju Orho je ponovo napravio golubarnik i sve je vrvilo od golubova. U Gradačcu je sve veči broj golubara. Formira se i udruženje. Za to je zaslužan golubar Bristrić Adnan. Pored prevrtača, uveliko se poćinju uzgajati letači i pismonoše. Golubovi od Enesa Arapovića i još nekih golubara učestvuju i na takmičenjima. I tada, u največem usponu i razvoju gradačačkih golubara, dolazi taj prokleti rat. Nastaje haos. Grad se granatira. Stanovništvo se evakuiše. U gradu ostaje samo mali broj radnika koji su radili na nekim neophodnim poslovima. Među njima sam bio i ja. Koristim pauze između granatiranja da otrčim do porodične kuće i golubarnika. Puštam golubove napolje da se sami snalaze. Ostavljam zatvorene samo lupače. Ako ih pustim izginut će pri prevrtanju jer se ne mogu zaustaviti u letu. Ostavljam im dosta hrane i vode. Poslije mjesec dana ne mogu više tako. Rizikujem vlastitu glavu. Oslobađam i njih sa suzama u očima, znajući da idu u smrt. Grad bombarduju iz aviona. Prestaršeni golubovi se dižu u zrak pri svakoj detonaciji. Kad bi udarila avionska raketa "vazduh-zemlja" oni bi od zračnog udara ginuli u zraku i mrtvi padali na zemlju. Izginulo je cijelo moje jato golubova. Nisam imao vremena za tugu prema njima, jer ginuli su ljudi, ginuli su moji sugrađani, prijatelji i rođaci. Čuo sam da je stari golubar Orhan otišao negdje u inostransvo. Odlazim i ja. Sastajem se sa suprugom i djecom koji su u izbjeglištvu. Novembar je 1994. godine. Supruga je bolesna. Tumor pričinjava nesnošljive bolove. Neče da je operišu. Odlazimo u Canadu. Kamen puca i nebo plače od moje tuge što napuštam Bosnu i svoj Gradačac. Dolazim u neki drugi svijet. Prolaze dani, mjeseci, godine. Moj stariji sin Sanjin se osamostaljuje. Nakon nekoliko dana me zove. Preko telefonske linije osjećam njegovo ushićenje koje mi se čini poznatim. Ne stižem ništa da ga pitam i samo čujem njegov glas: "Tata, na mom balkonu golubovi prave gnijezdo". Osjetio sam knedlu u grlu i toplinu suze koja je skliznula niz moje lice. Pogledao sam kroz prozor. Činilo mi se da preko okena pogledom dosežem sve do Bosne, sve do Gradačca i mog golubarnika. Vidio sam i starog Orhu kako se vratio u svoj stan i kako sa nostalgijom gleda u prazni golubarnik iza zgrade u kojoj stanuje. Iako još uvijek krepak i ćio, nije se više lako penjati u potkrovlje neke šupe. Zato osamdesetjednogodišnji Orho, kao najstariji bajker u Gradačcu, sjedne na svoj motorić i povremeno obiđe golubarnike danasnjih golubara. Od golubova, samo me smrt može razdvojiti, kaže stari Orhan. Ovu priču njemu i mom sinu Sanjinu, posvečujem. Znam da se ne mogu sjetiti svih golubara koji su bili na području Gradačca, ali pokušat ću navesti bar neke od njih, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga da ih se ponekad sjetimo. Ne dajući nikome prednost navodim ih po abecednom redu: Alimanović Ale, Arapović Enes, Asčići iz Lukavca G. Asim iz Bijeljine, Avdičević Mirza i njegov sin Sanjn, Bajramović dr.Sead-Sejo, Barać Mirko, Beširević Ibrahim-Bajko, Bristrić Adnan, Bristrić Omer-Omerica, Delić Zijad, Djedović Midhat-Mitke, Duraković Sejo, Džaferović Munir-Purke, Dzidić Ahmed, Emić Ramiz, Golać Nesib, Hadžimuhamedović Fadil, Hadžiosmanović Bakir -Hočko, Hadžiosmanović Fikro, Hamidović Fadil, Huseinbašić Edib, Huskić Zlatko-Čajna, Islamović Senad, Karabegović Mudir, poznatiji kao Orhan, Kikić Sadik-Dundo, Kikić Husnija sa Požarika, Mašić Brajko-Brajče, Mešanović Ago i njegov brat, Mujdanović Fehim, Mustafić Nadir i njegov brat Nedžad-Bebe, Novalić Sulejman-Cale, Novalić Nusret-Kilo, Osmičić Sejo, Pelešević Muradif-Murko i njegov sin Sanel, Smajlović Suad, Sivić Hasan-prikaza, Zulejhić Miralem, zvani Husko i još mnogi drugi. I na kraju, mislim da bi bilo nepravedno završiti ovu priču, a ne reći nekoliko riječi o našem ljubimcu golubu. Ljudi su od pamtivijeka držali ovu plemenitu pticu, a smatra se da su je prvi pripitomili Persijanci. U egiptu je golubica bila simbol nevinosti, a u staroj Grčkoj simbol za nastavak života. Sa maslinovom grančcom u kljunu golub predstavalja simbol mira, a kad su u paru onda su simbol ljubavi između dvoje ljudi. Ako je taj par bijele boje onda su simbol na vjenčanju mladenaca i sve češće se puštaju prilikom čina vjenčanja. Zato je u narodu i nastala izreka: “ Vole se kao dva goluba” .
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević
31.10.2013.

MAJSTORI BEZ RADIONICA, GRADAČAČKI MOLERI


Još od davnih vremena, krečenje kuće je bio posao koji se obavljao poslije dugih zimskih dana i to sa prvim proljetnim zrakama Sunca. U ta stara vremena grijanje je najčešće bilo na drva i ugalj, tako da su u proljeće zidovi bili čađavi, a kuća se obićno osjećala i na miris nikotina. Nije to bio baš ugodan posao jer je trebalo iznositi stolove i stolice, dizati tepihe i uklanjati sve ono što je moglo proći kroz vrata. Krupne stvari su se prekrivale najlonima i onda se pristupalo krečenju. Nekad se sve krečilo u bijelo i to sa živim krečom, a vrhunski užitak je bio prespavati u kući nakon krečenja, kad je sve mirisilao na novo i svježe. Za tu svježinu najzaslužniji je bio kreč kojeg su pravili krečari, a jedan od njih u našoj čarsiji bio je Hadžiosmanović Idriz (Mujo), zvani Seftedžija. Pravo Mujino ime je bilo Idriz, ali je u narodu bio poznatiji kao Mujo Seftedžija. Zašo baš „Seftedžija“ ? Ispričajmo kako je došlo do toga. Mujin otac, Osmanović Hasan, otišao je na hadž još u vrijeme kad se kroz arapske zemlje, šest mjeseci, putovalo na devama. Odlaskom na hadž postao je hadžija, pa je svom prezimenu dodao prefiks Hadži, tako da se od tada on i svi njegovi potomci prezivaju Hadžiosmanović. Po povratku sa hadža otvorio je mali dućan preko puta poznatog izvora vode „Točak“. Kad je u dućan ušla prva mušterija, hadžija Hasan je rekao „Sefte i sretan bio seftedžija“. Od tada se taj nadimak prenosio s koljena na koljeno, na sve Hasanove potomke. A sad vratimo se Hasanovom sinu Muji koji je imao porodičnu kuću ispod sadašnje brane jezera Hazna. Uz kuću je napravio krečanu i jedini u Gradačcu se bavio tim poslom. Bila je to zidana krečana od čvrstog materijala. Mujo je imao pet sinova i to: Sadika, Hasana, Mustafu, Emina i Salima. Jedini Emin nije pošao očevim stopama i radio je u „Namještaju“ kao stolar. Ostala četvorica su bili krečari. Sadik je počeo pomagati ocu sa svojih 15 godina života, da bi se uskoro priključio, Hasan, a kasnije i druga dvojica. Poslije Mujine smrti Sadik i Hasan ostaju na istoj lokaciji gdje su napravili svoje porodične kuće i svoje krečane. Kad se desila velika poplava 1964. godine skoro u potpunosti je uništila porodično imanje ove vrijedne porodice. I pored svega, Hasan ostaje na istom mjestu i ponovo gradi krečanu, a Sadik se seli na područje „Stare banje“ i pravi kuću sa krečanom na zemljištu koje se zvalo „Ferdin majdan“, vjerovatno po nekom Ferdi koji je tu vadio kamen. Emin je napravio kuću i krečanu na Lahvama, a Salim na Točku, sa desne strane puta za Vidu. Kako život nije vječan, sva su brača pomrla, a niko od njihovih nasljednika nije nastavio sa ovim poslom. Možda su i osjetili da dolazi vrijeme nove tehnologije, a sa njom i farbe za farbanje zidova. Interensantno je napomenuti kako je u narodu i sada ostao običaj da kaže kako kreči kuću iako to više ne radi sa krečom već sa najkvalitetnijim bojama. Među prvim pojavila se popularna boja „Jupol“ koja je vrlo brzo potisnula kreč. Dugo je bila u upotrebi, a onda na red dolaze „latex“ boje koje su i dan danas nezamjenjive. Sa ovim bojama posao bojenja zidova nije više tako jednostavan, a naročito ako na zidovima treba raditi i gletovanje. Za to je potreban kompletan molerski alat koji se najčešče sastoji od fangle, mistrije, gletalice, špahtle, četki, valjaka i naravno molerskih ljestava. Sav sitni alat može stati u jednu torbu, ljestve na rame i pješice se zaputiti na radilište. Zato sam naše molere nazvao „Majstorima bez radionica“ jer mi se to učinilo kao prikladan naziv za ovu priču. Započnimo je sa najstarijim poznatim gradačačkim molerom Prnjat Salimom.
Prnjat Salim, rođen je u Mostaru 1930. godine. Zanat za molera je završio u Osijeku u kojeg je došao sa svojim amidžom Mahmutom i mlađim bratom Salimom. Ubrzo su pošli dobijati poslove i po drugim gradovima, kao što su Modriča i Gradačac. Početkom pedesetih godina, u Gradčcu dobivaju poslove molerisanja na državnim institucijama kao što su zgrade opštine, bolnice, škola i sl. Klasični način krečenja sa krečom zamijenili su farbama kao što su juboflor, polikolor i jupol. Prvi je u Gradačcu počeo farbanje sa gumenim valjcima ispod kojih su ostajale razne šare. Od mogih molera sam ćuo da fabranje i krečenje za Salku nisu samo puko premazivanje zidova, već da se njegov rad graničio sa umjetnošću. Ovome poslu obučio je mnoge naše sugrađane koji su kasnije takođe postali poznati moleri. Sa njima je Salko išao po mnogim gradovima Hrvatske, a naročito u Osijek, Ivanić grad i Grubišno polje gdje su radili moleraj u prehrambrenoj industriji (silosi, mlinovi, pekare, upravne zgrade i drugo). U Gradačcu Salko se ženi i ostaje u njemu do kraja svog života. Aktivno se bavio sportom i igrao je za fudbalski klub Zvijezdu od 1950. do 1962. godine. Umro je 1978. godine ostavivši iza sebe dvoje djece. Sina Muhameda i kćerku Đinanu. Muhamed, poznatiji po nadimku Hamić, ženi se sa mojom bliskom rodicom, Almom Jašarević, a Đinana se udaje u Mostar i tamo nastavlja život. Salkin brat Salim se takođe ženi sa mojom bliskom rodicom, Jašarević Refikom i zajedno sa njom se vraća u Osijek, sa kojom dobiva dvije kćerke, Višnju i Melitu.
Omeranovic Ferid, rođen je 1931. godine. Završio je obučarski zanat zajedno sa Ibrom Sarajlićem, ali zbog nedostatka posla u toj branši počeo se baviti molerskim poslovima. Prve korake moleraja učio je kod Prnjat Salke i sa njim zajedno radio je do 1953. godine. Poslije se osamostalio i jedno vrijeme radio sam, a onda posao molera dobiva u građevinskom preduzeću “Građevinar”. Direktor tog preduzeća je bio Gvozden Vučković. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, Ferid prelazi u tu tvornicu 1960-e godine na poslove farbanja drvenih proizvoda. Tu je upoznao i druge molere kao što su bili Milkić Sadija, Lejić Đorđe i Ibro Skenderović. Poslije radnog vremena zajedno su radili na molerskim poslovima i kao jedna grupa radili su oko četiri godine. Ferid se nije prestao baviti molerskim poslovima ni po odlasku u penziju, tako da ga i dan danas zovne neko od starih mušterija.
Mulavdić Fikret (Debeli), rođen je 1940. godine. Ovo je bio čovjek koji je možda stekao i največu popularnost od svih gradačačkih molera. Svi su ga poznavali kao dobrog čovjeka i vrsnog molera, kojeg su jednostavno zvali Debeli. Završio je stolarski zanat tako što je na praksu išao u tvornicu “Namještaj”, a teoretsku nastavu je pohađao u gradačačkom ŠUP-u. Poslije odsluženja vojne obaveze, odlazi u Brčko gdje završava zanat za molera. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vraća se u Gradačac i otvara samostalnu molersku djelatnost sa nazivom “Ugled”. Postaje veoma omiljen i ubrzo posla ima preko glave. Zapošljava mnoge gradačačke mladiće koji kod njega završavaju praktični dio zanata, a teoretsku nastavu u gradačačkom ili brčanskom ŠUP-u. Svi koji su sa njim radili zvali su ga “diš” jer je on bio njihov direktor. Ali ne samo direktor. On je bio njihov drug, prijatelj i učitelj. Bio je njihov drugi otac. Zaradu po završenom poslu dijelio je skoro na jednake dijelove sa svojim radnicima. Častio ih je jelom i pićem. Nećemo provjeravati istinitost priče kad su radili na molerisanju zgrade hotela, ali kažu da je Debeli imao otvoren račun za jelo i piće kojeg su koristili svi moleri iz grupe koja je tada radila. Na kraju završenog posla ispostavljali su se računi pa je ispalo da Debeli treba doplatiti hotelu za pojedeno i popiveno za vrijeme dok se moleraj nije završio. Lično poznavajući ovog dobrog čovjeka, vjerujem da je bilo tako. Znam da ne mogu nabrojati sve one molere koji su radili sa Debelim, ali pomenut ću bar neke, među kojima su: Haseljić Galib-Golo, Dajić Salih, Kubet Ismet, Mulahalilović Munir-Kalčo, Šakić Kemo, Mrkonjić Zoran, Milkić Sadija, Mešanović Mirsad-Paraga, Sendić Nadir, Kukuruzović Sead i još mnogi drugi. Kao moler radi i u teškim ratnim vremenima kad u porušenim objektima osposobljava pojedine prostorije za smejštaj određenih službi. Za vrijeme rata biva i teško ranjen, što je svakako doprinijelo i njegovoj ranoj smrti u 58-oj godini života.
Sendić Ibro (Lonko), rođen je 1940. godine. Dok pišem o ovom čovjeku osjećam se kao da i sad vidim njegov topli pogled iz kojeg izvire dobrota osobe koju samo priroda može tako obdariti. Njegov blagi osmjeh još i sad pamtim, kao i riječi "Hvala na pitanju, kako ste Vi", kojima je odgovarao i uzvraćao na pitanje, "Kako si Lonko". Eto, takav je bio naš Lonko i kao takvog, sa ovom pričom, ga želim u okvir vječnosti staviti. Praktični dio zanata za molera Lonko je učio kod Prnjat Salke, a teoretsku nastavu je položio u ŠUP-u Gradačac. Poslije izučenog zanata i dovoljno stečene prakse, otvara samostalnu molersku djelatnost pod nazivom "Lonko". Za vrijeme svog rada obučio je mnogu čaršijsku djecu ovom poslu, a dugo vremena sa njim je radio Haseljić Galib, zvani Golo. Poslije određenog vremena provedenog u privatnom poslu, Lonko dobija posao u TMD-u i u toj tvornici obavlja sve molerske poslove. Zbog narušenog zdravlja otišao je u invalidsku penziju, a jedan od njegovih sinova po imenu Nadir, krenuo je očevim stopama.
M.Halilovic Ibarhim (Braja), rođen je 1940. godine. Završio je stolarski zanat tako što je sa 15 godina života počeo raditi u stolarskoj radionici čiji vlasnik je bio Stefanović Risto (Tica), a poslije dvije godine prelazi državnu stolarsku radionicu “Javor”, na čijem čelu je je bio Fiko Šaldić. Tu završava praktičnu nastavu, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Nakon toga prelazi u jednu drugu državnu stolarsku radionicu koja se zvala “Košnica” na čijem čelu je bio Sendić Sifet. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, čiji je prvi direktor bio Damjan Đukić, u njoj se kao iskusni stolar zapošljava i Braja, gdje ostaje sve do odlaska u penziju. Uz stolarski posao, Braja je dugo vremena radio i molerske poslove za što je imao internu kvalifikaciju još od 1966. godine. U molerske poslove je pored krečenja spadalo i lijepljenje tapeta, što je jedno vrijeme bilo pravi hit. Braja ih je postavljao sa velikim zadovoljstvom, a pisac ovih redova se sjeća kako je Braja lijepio tapete i u porodičnoj kući njegovih roditelja.
Nezic Adem, rođen je 1941. godine. Praktični dio molerskog zanata završio je kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradačac. Kad priča o svom majstoru Salki Prnjatu, Adem kaže kako je sve naučio od njega i kako Salko, ne samo da je krečio, več se igrao sa molerajem crtajući po zidovima i uljepšavajući ih do savršenstva. Zajedno su radili i fasade, farbali stolariju i masne zidove, lijepili tapete i još puno toga. Bilo je to pedesetih godina. Jedno vrijeme radi u farbarskom odjeljenju tvornice “Namještaj”, a 1970-e godine otvara samostalnu molersku djelatnost, što traje petnaestak godina. Poslije toga se zapošljava u Komunalnom preduzeću koje formira jedno posebno odjeljenje za molerske poslove i pruža usluge moleraja, kako državnim preduzećima, tako i privatnim kućama. Iz Komunalnog, Adem odlazi u zasluženu penziju, ali i kao penzioner se pomalo bavi molerskim poslom.
Šaldić Safer (Šalda), rođen je 1944. godine. Završio je Školu učenika u privredi stolarskog smjera i jedno vrijeme radio u tvornici “Namještaj”. Poslije se prekvalifikovao za molerske poslove i imao svoju privatnu djelatnost. Radio je sam, ali i u zajednici sa drugim molerima među kojima naročito sa Debelim, Kalčom i Dajić Salihom. Uz molerske poslove obavljao je i dio stolarskih radova, među kojima i postavljanje parketa. Poslije određenog vremena napušta privatni posao i zapošljava se u gradačačkom Domu zdravlja na poslovima održavanja. Nažalost nije dočekao ni penziju jer je 1994. godine poginuo u dvorištu svoje kuće. Bilo je to od udara granate za vrijeme jednog od mnogobrojnih granatiranja našeg grada za vrijeme rata 92-95 godine. Ostat će upamćen kao veoma dobar čovjek i iskren prijatelj.
Haseljic Galib (Golo), rođen 1947. godine. Kao i mnogi drugi moleri, Galib je praktični dio zanata učio kod Salke Prnjata, a na teoretski dio je išao dvije godine u ŠUP Brčko, a treču godinu je završio u Zagrebu. Zajedno sa njim su bili još Pušeljić Branko i Vidaković Vlado. Dok su radili kod Salke, sjeća se kako su molesrke poslove obavljali u Sarajevu, Beogradu, Subotici, Novom Sadu, Osijeku, Tešnju i još u mnogim drugim gradovima, a išli su i u Mađarsku. Sa Brankom i Vladom radio je u Zagrebu četiri godine, a onda se vračaju u Gradačac gdje zajedno rade još naredne tri godine. Zapošljava se u Komunalnom preduzeću odakle se i penzioniše. Sa sjetom se prisjeća svojih kolega Mulavdić Fikreta-Debelog, Šaldić Safera-Šalde. Dajić Saliha, Kubet Ismeta i Sendić Ibre-Lonke. Rado se sjeća i onih na koje je on prenosio svoje znanje molerskog posla, medju kojima su bili Josip Štadler, Huseinbašić Dedo, Bristrić Zurahid, Šakić Kemo, Pelešević Zlatko, Mrkonjić Zoran, Kadić Amir i Kadić Asim.
Dajić Salih i Kubet Ismet. Saliha i Kubeta se sjećam kao dva nerazdvojna prijatelja koji su sedamdesetih godina, poslije napornog radnog dana, svaku noć, lijepo obučeni, šetali poznatim gradačačkim Korzom. Bilo je to vrijeme kad su momci, svoje mišičavo tijelo pokazivali obučeni u trapez pantalone sa zategnutim šrokim pojasom i bijelim čipkanim košuljama. Obzirom da su bili nerazdvojni prijatelji, ne želim ih razdvajati ni u ovoj priči o “Majstorima bez radionica”. Recimo sada neku riječ više o ovoj dvojici molera. Salih je rođen 1948. godine. Završio je zanat za vodoinstalatera, ali se kasnije prkvalifikovao za molera. Svoje prve molerske korake započeo je kod Mulavdić Fikreta-Debelog i kod njega ostao cijeli svoj radni vijek. Umro je relativno mlad 2005. godine, a iza njega je ostala suprua Fadila sa sinom Elminom. Kubet je rođen 1949. godine. I on je završio molerski zanat kod Debelog, za kojeg je dugo radio, ali usputno je i samostalno tražio posao po privatnim kućama. Nekoliko godina pred rat zaposlio se u tvornici “Namjestaj”. U ratu, 1993. godine biva teško ranjen i umire u Tuzlanskoj bolnici. Iza njega ostaje supruga Milka sa kčerkom Mirjanom i sinom Goranom. Neka počivaju u miru ova dva nerazdvojna prijatelja, Salih i Kubet. Šakić Kemal, rođen 1952. godine od oca Smaje i majke Elizabete. Dok pišem ove redove u mislima vidim čovjeka sa crnim naočalima i štapom u jednoj ruci, dok ga sa druge strane za ruku pridržava supruga.
Ja, ustvari, vidim starog Smaju i njegovu Elizabetu, vidim Kemine roditelje koje su poznavali mnogi naši sugrađani. Smajo je rođen u Sibovcu, ali je kao mladić, za poslom, otišao u Hrvatsku i dugo vremena proveo u Osijeku. Tamo se i oženio i sa svojom Elizabetom izrodio pet sinova. U Gradačac dolaze 1964. godine i privremeno žive u malom mutvaku kod Šerifović Hebirojce. Već sljedeće godine Smajo kupuje kuću od krečara Hasana Hadžiosmanovića u kojoj i sada živi naš moler Kemo. Praktični dio zanata je učio kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u bračanskom ŠUP-u. Sjeća se Kemo kako je radio sa Debelim, Galibom Haseljićem, Brankom Puškom, Mrkonjić Zoranom, Kasumović Jasminom i još mnogima drugim. Još uvijek je aktivan, ali sada radi sam, najčešče po kućama i stanovima.
Mešanović Mirsad-Paraga, rodjen je 1968. godine. Zanat je učio kod Mulavdić Fikreta Debelog. Bilo je to u vrijeme kad je Debeli imao svoju molersku firmu pod nazivom “Ugled”. Radeći sa Debelim imao je priliku raditi i sa mnogim drugim poznatim molerime. Poslije smrti Debolog, Mirasad jedno vrijeme radi radi u firmi “Bojorad”, čiji vlasnik je bio Ahmet Britvaković. Trenutno je nezaposlen i povremeno radi u privatnoj režiji. Privodeći ovu priču kraju želim reći kako mi je žao što nisam nešto više napisao i o molerima: Pušeljić Branku, Vidaković Vladi, Milkić Sadiji, Lejić Đorđu, Levisu, Seadu Kukuruzoviću, Mulahalilović Muniru-Kalčii još nekima. To se desilo samo iz razloga nedostatka informacija i zato molim sve one koji znaju bilo šta o ovim molerima da to napišu u vidu svojih komentara na mom blogu. Tako će mo zajednički otrgnuti te naše sugrađane od zaborava.
A dotle, ja ću priču završiti izrekom ”Bog te molovo”, ćime se obićno apeliralo na nečiju savjest.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

17.10.2013.

ČOVJEK KOJI JE VOLIO MOTORE, STEFANOVIĆ RISTO-BRANČE


Dok razmišljam kako da započnem ovu priču, tražim znamenitost u koju je utkano ime Stefanovic Riste, kojeg su svi u Gradačcu znali po nadimku Branče. Kroz misli prebirem stara zdanja i nove građevine, prebirem naselja i mahale, javne ustanove i tvorničke hale, tražim tu čvrstu vezu između Brančeta i neke znamenitosti. Ne mogu da je nađem, ali nešto mi govori da je ta znamenitost bila i da je tu, još uvijek među nama. I tada, u mislima vidim Brančeta na motoru sa kožnim odijelom na sebi i kacigom na glavi. Vidim i našu aleju kestenova kako se proteže od Varoši, sve do gradskog kina, a onda me nešto vodi lijevo, uz ulicu pored Taslidžića kuće, preko Malih Brđana, kako smo zvali to brdo koje se sa Varoši spaja. Bilo je to tradicionalno trkalište na kojem su se pedesetih i šezdesetih godina takmičili gradačački bajkeri. Da, dobro ste ćuli. Današnji popularni bajkeri su nastavili i produzili veliku Brančetovu ljubav i ljubav njegove generacije koji su još u to doba imali prelijepe velike motore od čije buke je dah zastajao. Ali krenimo ovako! Stefanović Risto-Branče, rođen je 1938. godine od oca Nikole i majke Vojne, koji su se u Gradačac doselili iz Modriče. Ovaj bračni par je pored Brančeta imao i kčerku Nadu, udatu Mandić, koja je i danas u životu. Radi pojašnjenja famelije Stefanovića recimo da je Brančetov otac Nikola imao poznatijeg brata koji se kao i Branče zvao Risto Stefanović, ali je njegov nadimak bio Tica. Radi se o starom gradačačkom stolaru Risti-Tici, o kojem smo ranije pisali. Brančetov otac Nikola i njegov brat Risto-Tica imali su i sestru koja se zvala Staka. Bila je to supruga našeg poznatog sugrađanina Mate Bakovića, odnosno mati Dragana i Mileta Bakovica. A sad se vratimo našem Brančetu i recimo o njemu koju riječ više. Po zvršenom zanatu za bravara zaposlio se u TMD-i tu ostao sve do penzije. Bravarski zanat mu je omogućio da se počne baviti popravkama svega što je bilo na dva točka, počev od bicikla, motocikla pa sve do motora velike kubikaže. Pisac ovih redova se sjeća kako je čika Branče, krajem šezdesetih godina, popravljao i njegovo biciklo-specijalku. Ubrzo je postao veliki zaljubljenik motora i započinje jedan život koji će cijelo vrijeme biti vezan za motore. Imao ih je Branče čitavu kolekciju, od onih starih sa prikolicom pa do najnovijih koji se i danas voze. Mnogi naši sugrađani se vjerovatno još sjećaju motorskih trka, ako ne onih iz pedesetih, a ono bar onih iz šezdesetih godina, koje su se organizovale u našem gradu. Bilo je to u dijelu grada kojeg smo ranije pomenuli, a to je krug koji je išao cestom pored aleje, od Varoši pa do kina, gdje se skretalo lijevo uz brdo, pa na Varoši opet lijevo uz aleju. Početak staze je išao od ulaza u zelenu pijacu. Iako su i moja sjećanja zamagljena, ipak ću pokušati nabrojati bar neke od tadašnjih bajkera koji su imali motore i koji su učestvovali u trkama. Bili su to: Stari djed Muhamed Trakić iz Svirca, Obučar Izet Senjaković, Bravar Danko Kostić, sajdžija Galib Libovac, konobar Idriz Halilović, nožar Idriz Kikić, bravar Risto Stefanović-Branče, mašinista Mato Baković, a kasnije i njegovi sinovi Dragan i Mile Baković. Bila je to generacija bajkera koje sa ovom pričom želim otrgnuti od zaborava. Za to je zaslužan glavni junak ove priče, naš Branče, koji i u najtežim vremenima ostade u svom gradu i preživi dva ranjavanja u proteklom ratu. Ne ostavivši potomke iza sebe, umro je 2012. godine. Neka ga ova priča otrgne od zaborava i neka počiva u miru naš Branče.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

03.10.2013.

GRADAČAC-STOLARSKE RADIONICE


Među prvim preduzećima pedesetih godina u Gradačcu je bio pogon stolarije sa pilanom pod nazivom “Pero Bosić”. Direktor preduzeća je bio Miloš Nikolić, a šef računovodstva Munever Sendić. Lokacija ovog preduzeća je bila na mjestu gdje je danas korparska proizvodnja. Preduzeće je zapošljavalo oko 150 radnika. Pored proizvodnje rezane građe u vlastitoj pilani, bavilo se i proizvodnjom stolova i stolica. Proizvodnja stolova i stolica je bila namijenjena isključivo za izvoz, ali zbog nedovoljnog kvaliteta taj izvoz nije uspio i preduzeće je otišlo pod stečaj. Od ovog preduzeća je 1956.godine formiran današnji “Namještaj”. Pedesetih godina prošlog stoljeća formirana je i gradska stolarska radionica “Košnica” na čijem čelu je bio Fiko Šaldić, a kasnije Sifet Sendić. Radionica se nalazila na lokaciji Bukve. Zbog teškoća u poslovanju 1957. godine uvedena je prinudna uprava, a za prinudnog upravnika je postavljen Fazlić Safet. Te godine se iz zanatske zadruge izdvajaju stolarski pogon “Javor” i tapetarska radnja “Ukus” i od njih se formira državno preduzeće “Kombinat” , kojemu će se pridružiti i stolarska radionica “Košnica” . Jedno vrijeme “Kombinat” i “Namještaj” rade kao dvije odvojene firme, a onda se 1962. godine integrišu u jedno preduzeće koje će nastaviti rad pod nazivom Tvornica “Namještaj” Gradačac. No, moja namjera nije da pričam o tvornici “Namještaj“, već o malim stolarskim radionicama i njihovim majstorima koji su nam godinama vršili stolarske usluge. Miris ljepila i tek obrađenog drveta je nešto što trajno ostaje u našim sjećanjima, a naročito ako je vezano za uspomenu na neki dragi drveni predmet kojeg smo željeli imati u svom domu. Kikic Hasan-Haso. Jedan od najstarijih stolara-bačvara u našem gradu bio je Kikić Hasan, zvani Haso. Rođen je 1901. godine. Bio je samouk u obradi drveta za pravljenje kaca koje su služile za kišeljenje šljive. Naizgled jednostavan posao, ali nije baš tako. Trebalo je savladati tehniku savijanja daske koja će zadržati polukružni oblik i tako redane jedna do druge spojit se u krug koji je na vrhu kace širok, a pri dnu uzak, dobijajući tako cilindičan oblik. Sve to, trebalo je povezati sa željeznim obručima, tako čvrsto, da šira od uzavrele šljive ne može curiti iz kace. Pored kaca, Haso je pravio i burad za čuvanje rakije. Na buradima je bio i poseban čep koji je služio za sipanje rakije iz bureta u flaše. Uz ovaj posao Haso je pravio i druge sitne stvari od drveta, kao što su bučke za kajmak, nanule za hodanje, dječije sanke koje su se u to doba zvale kajke i sl. To umijeće nastavio je i njegov sin Kikić Began u podrumu svoje porodične kuće koja je bila na Varoši, odmah do kuće Bakovića. Began je rođen 1922. godine i sa ocem je počeo raditi sa svojih 19 godina života, a sa 28 je imao samostalnu stolarsku radionicu. Otvaranjem tvornice “Namještaja” Began se u njoj zapošljava i tu radi sve do penzionisanja. Za cijelo to vrijeme je kao dodatni posao imao stolarsku radionicu u kojoj je, pored klasične stolarije pravio Šlicuge za klizanje na ledu, lapore za sankanje i skije za skijanje. Za pravljenje skija je bilo potrebno posebno umijeće pri čemu se drvo kuhalo u kipućoj vodi kako bi se zadržao savijeni oblik na vrhu skija. Beganove šlicuge i skije su bile nadaleko poznate. Umro 1982. godine i tako prestaje stolarsko bačvarska djelatnost porodice Kikića. Stefanović Risto, zvani Tica. Rođen je 1912. godine. Stolarski zanat je završio u Italiji, odakle se vraća u Gradačac. Svoju prvu stolarsku radionicu otvara na prostoru sadašnjeg privremenog parking prostora pored zgrade bivšeg doma kulture. U to vrijeme, zajedno sa njim su radili Gromić Edhem i Sendić Mustafa. Rušenjem tih starih objekata Risto otvara radionicu u blizini sadašnjeg dječijeg obdaništa, a nekoliko godina kasnije u produžetku kovačke radnje Nazifa Džaferovića. Sa tom radionicom Risto je završio svoj radni vijek i otišao u penziju. Po izjavi Ristine kćerke, kroz njegovu radionicu na zanatu je proslo oko 70 učenika, a jedan od stolara koji je je sa njim radio sve do penzionisanja, bio je Mehmedović Dževad. Risto je bio poznat i po tome što je imao puno zemlje na brdu zvanom „Brđani“, pa su mnogi naši sugrađani prilikom nekog pojašnjavanja imali običaj da kažu. „To je na brdu kod Riste Tice“. Umro je 1991. godine, ali i dan danas za brdo „Brđani“ poneko kaže „Brdo Riste Tice“. Sendić Mustafa, rođen 1912. godine. Stolarski zanat je završio odmah poslije Drugog svjetskog rata kod jednog Italijana po imenu Džovani. Kod njega je jedno vrijeme i radio, a onda odlazi u Doboj gdje seadam godina radi u jednom tapetarskom preduzeću. U Gradačac se vrača 1964. godine i otvara svoju privatnu stolarsku radnju na lokaciji iza bivše robne kuće i sadašnjeg kafića “Monako”. Mustafa je bio veoma priznat stolar kod kojeg su mnogi završili stolarski zanat i zaposlili se u tvornici “Namještaja”. Od radnika koji su radili u njegovoj stolarskoj radnji pomenimo i Zelinkić Mustafu. Umro je u Gradačcu 1978. godine. Subasić Mehmed, rođen 1916. godine. Stolarski zanat je završio u Osijeku 1938. godine i spada među najstarije poznate stolare na području Gradačca. Svoju prvu privatnu stolarsku radnju je kupio od M.Čehajić Nurije i bila je to u pravom smislu riječi stolarsko-kolarska radionica. Bilo je to na lokaciji sadašnje pržione kafe u vlasništvu njegovog sina Ibrahima. Za svog radnog vijeka kroz Mehmedovu radionicu prošlo je oko pedesetak stolarskih šegrta, a od radnika koji su radili u njegovoj radioni treba spomenuti Hećimović Hamida, Džinović Fadila, Čatić Hajru, Čatić Huseina i Kunić Adema. Mehmedov sin Subašić Ibrahim, krenuo je na zanat kod svog oca 1964. godine, a teoretsko znanje je završio 1967. godine u školi učenika u privredi u Brčkom. Radi zajedno sa svojim ocem sve do 1977. godine kada Mehmed odlazi u penziju, a Ibrahim preuzima radnju na svoje ime. Mehmed je umro 1994. godine, a Ibrahim, iako je proširio svoju djelatnost, ostaje vjeran stolarskom poslu i radionu otvara u dvorištu svoje porodične kuće gdje radi i dan danas. Emić Mehmed, rođen 1916. god. Čovjek koji je imao običaj reći ”Što oči moje vide, to ruke urade”, bio je stolar samouk. Stolarsku radionicu je imao u podrumu svoje porodične kuće u mahali Svirac. Sa skromnom opremom i jednostavnim alatom Mehmed je od drveta pravio sve što je trebalo za jednu kuću. Počev od ulaznih vrata pa do rešme ispod krova proizvodilo se u njegovom podrumu. Pored toga pravio je i sitne stvari kao što su oklagije, garnišle, čanke za tijesto, nanule, pratljače za veš i sl. Za novorođenu dječicu, Mehmed je pravio bešike i stalke, a za veću djecu popularne kajke i lapore za sankanje ili kako smo mi to tada govorili, za plazanje. Uz stolariju je pravio i sepete. Sadio je tzv. metliku i od nje pravio metle brezovače. Umro je relativno mlad, u svojoj pedeset trećoj godini života. U njegovoj stolarskoj radionici prve korake ovog zanata započeo je i njegov sin Emić Fikret. Poslije dvije godine Realne gimnazije Fikret odlazi na zanat kod jednog poznatog stolara koji se zvao Mate Švaljuga. Mate je došao iz Zagreba i stolarsku radionicu je imao u prizemlju kuće Ante Mihaljevića. Po završetku zanata, Fikret se zapošljava u tvornici “Namještaja”, ali ubrzo, po nagovoru Mate Švaljuge, odlazi u Zagreb i usavršava svoje znanje u jednoj stolarskoj radionici gdje se proizvodio kvalitetni i skupocjeni namještaj. Odatle odlazi na odsluženje vojne obaveze, poslije čega se ponovo vraća u “Namještaj”. Kroz rad se dalje školuje i završava Višu industrijsku školu drvnog smjera i tako postaje najstariji pogonski inženjer tvornice “Namještaj”. Fikret je sada penzioner i svoje penzionerske dane upotpunjuje starim stolarskim zanatom. . Avdičević Sadik, rođen 1932. godine. Na stolarski zanat išao kod Riste Stefanovica-Tice u vrijeme kad je Ristina stolarska radnja bila na lokaciji ispod rodne kuće revolucionara Josipa Šibera. Premještanjem te radionice na drugu lokaciju, Sadik se zapošljava u državnu stolarsku radionicu “Košnica”, sa sjedištem na Bukvi, čiji direktor je bio Sifet Sendić. Šezdesetih godina prelazi kod Mustafe Sendića koji je imao stolarsku radnju iza kafića “Monako”. U radionici školske zgrade na Gradini, Sadik jedno vrijeme vodi praktičnu nastavu sa učenicima iz škole u privredi, popularno zvane ŠUP. Formiranjem tvornice “Namještaja”, kao i mnogi drugi stolari, Sadik započinje svoj radni staž i tu ostaje sve do penzionosanja. Za cijelo vrijeme rada u “Namještaju”, kao dopunsku djelatnost, Sadik je imao privatnu stolarsku radionicu koja se nalazila u podrumu njegove porodične kuće. Umro je 1999. godine, a iza njega su ostale mnogobrojne rukotvorine od drveta, kojeg je Sadik obrađivao sa velikim umijećem. Smajlović Muharem-Vazgeć, rođen 1933. godine. Ovo je čovjek koji ja sa stolarskim zanatom postigao možda i najveći uspjeh u Gradačcu. No krenimo od njegovog polaska na zanat kojeg je izučavao kod starog stolara Alojzija Putića. Bilo je to pedesetih godina na lokaciji u blizini sadašnjeg Komunalnog preduzeća. Od Alojzija, Muharem prelazi u državnu stolarsku radionicu na Bukvi koja se zvala „Košnica“. Tu ostaje oko četiri godine pa prelazi u novootvorenu tvornicu „Namještaj“. Šezdesetih godina odlazi u Tuzlu i zapošljava se u tvornici „Partizan“. Tu radi sljedećih nekoliko godina i onda otvara svoju privatnu stolarsku radionicu poviš stadiona „Tušanj“, u naselju Batva. U Tuzli ostaje sve do 1974. godine, a onda se vraća u Gradačac i otvara stolarsku radionicu u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi u mahali Svirac. Poslije desetak godina gradi veliki objekat u ulici 16. muslimanske brigade, na raskrsnici gdje se skreće prema naselju Skenderi. . U skladu sa tadašnjim propisima, Muharem udružuje svoj rad sa ostalim zaposlenim radnicima i svoju radionicu pretvara u jedan vid društvene organizacije koja se zvala Ugovorna organizacija udruženog rada „Enterijer“ . To mu omogućava da proširi svoju djelatnost i ubrzo postaje jedan od veoma uglednih privrednika u našem gradu. Uspostavljanjem novog političkog sistema, Muharem uspijeva da ponovo vrati svoju radionicu u privatni sektor, ali ubrzo izbija rat i sve se zaustavlja. U toku rata, odnosno 1994. godine Muharem umire čime se i završava stolarska djelatnost porodice Smajlović. Mustafić Sakib , rođen 1937. godine. Stolarsko-tapetarski posao završio je u državnoj radionici “Košnica“ koja je se nalazila na lokaciji naselja Bukva. Formiranjem „Namještaja“ Sakib prelazi u tu tvornicu i radi kao tapetar sve dok je taj posao bio u redovnoj djelatnosti „Namještaja“. Uz redovni posao, 1989. godine otvara privatnu tapetarsku radionicu u dvorištu svoje porodične kuće. Sakib je otišao u penziju 1994. godine, ali prije toga, tapetarskom poslu je obučio sina Miralema i Avdičević Mensudina. Miralem je jedno vrijeme veoma uspješno radio taj posao, a naročito poslije rata, kada su mnogi građani osposobljavali svoj ostarjeli i uništeni namještaj. Međutim, kao i mnogi drugi zanati i tapetarski posao polako izumire, tako da je Miralem prestao sa tim radom i radionica više nije aktivna. Isić Mehmedalija, rođen 1947.godine u Tarevcima kod Modriče. Stolarski zanat je učio kod svog djeda Alije i oca Uzejra. Svi potomci porodice Isića iz Tarevaca su bili stolari izuzev jednog trgovca, ali i on je bio vezan za ovaj zanat jer je prodavao stolarske proizvode. Mehmedalija je završio srednju školu drvno-prerađivačkog smjera u Modriči i samostalno počeo raditi 1970. godine. U Gradačac dolazi 1975. godine, pravi kuću pored ceste kad se ide prema starom srednjoškolskom centru i u prizemlju otvara stolarsko-roletarsku radnju. Bio je među prvim roletarima u Bosni i Hercegovini. Sa sjetom priča kako je postavljao roletne u velikim firmama kao sto su “TMD”, “Kula”, “Trgocentar”, gradska biblioteka i još mnogim drugim, a kad se tiče privatnih kuća tu nema broja kojeg bi mogao reći. Mehmedalija još uvijek radi ovaj posao, a tome je obučio i svog sina Nedžada , tako da se stolarska tradicija Isića iz Tarevaca sigurno nastavlja. Hečić Ševko je imao stolarsko-kolarsku radnju na stanici, preko puta TMD-a. Pravio komplet zaprežna kola, ali i ostale stolarske proizvode. Uz kolarsku radnju bila je i kovačka radnja u kojoj je radio Ševkin brat Hečič Mehmed. Pravio je željezne okove u koje su se ubacivali drveni kolski točkovi. U svojoj kovačkoj radnji pravio je i sve ostale dijelove potrebne za drvena kola, a kasnije i za platone. Završavajući priču o stolarskim radionicama i našm starim majstorima, želim posebno izdvojiti one koje nisam obradio iz razloga nedostatka informacija i protoka vremena do kojeg sežu moja sječanja. Bili su to: Mate Švaljuga-stolar, Alojzije Putić-stolar, H.Muhamedović Fehim-kolar, Doborac Mujo-bačvar, M.Čehajić Nurija-stolar, Italijan Džovani-stolar, Sifet Sendić-stolar i još neki. Svjestan, da ih ima još puno koje nisam pomenuo, ovu priču ostavljam otvorenom za nadogradnju sa novim podacima i informacija, kao i novim imenima stolara.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure

POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
152311