Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


11.07.2013.

GRADAČAČKE SLASTIČARNICE


Pisati o svom gradu i njegovim znamenitostima izgleda lak i jednostavan posao. Priča o nekoj znamenitosti se obično završi na jednom listu papira sa ponekom slikom, što za čitaoca bude zanimljivo i sjetno podsjećanje na prošlost ili djetinjstvo. Međutim da bi se napisala jedna priča, recimo o slastičarnicama i tim velikim ljudima iz reda malih, potrebno je vrijeme vratiti unazad, prisjetititi se starih kućica u čaršiji i ljudi koji su iza pulta sa osmjehom nudili razne vrste sladoleda, crvenih i smeđih halvica, jabuka oblivenih rastopljenim šečerom, hurmašica i baklava, sutlije i šampita, boze i limunade i čega sve još ne. Ni pisac se ne može sjetiti svega, nešto zbog zamagljenosti njegove memorije, a nešto i zbog toga što je rođen u jednom trenutku i pamti događaje i stvari samo poslije tog trenutka. Zato je potrebno pročitati mnoštvo knjiga, obilaziti stare ljude, pričati sa njima i poticati ih na prisjećanje, praviti pribilješke o pričama i legendama, tražiti stare fotografije i u priču ih uklapati. Kažu da jedna slika govori hiljadu riječi. Zato ću danasnju priču o slastičarnicama i ljudima koji su kolače pravili obogatiti sa što više slika, jer one će vam reći više od mene. Hajdemo sad zajedno. Spustimo se niz kaldrmisane Brđane, niz Šakića i Kadića mahalu, siđimo niz ulicu poviš kina i kroz onu što se provlaći kroz haustor zgrade gdje je samoposluga. Spustimo se niz Bagdale i Kapetanovićku. Krenimo sa Varoši, Bukve i Svirca. Hajdemo svi u Centar na kolače kod Hebira i Hebirojce, Rifata i Hamida, kod Ramadana, Sejda i Fetiša, kod Mehe Avdića i Sime Kljajića, kod Adema Smajlovića i Šefika Bule. Zaustavimo se kod Tufe Šerifovića i Džemala Sulejmanija. Sve vas pozivam na vruči napitak, Salep. Znam, mnogi se od vas sad pitaju kakav je to napitak na koji nas Mirza poziva. Samo starije generacije se sjećaju ovog toplog osvježavajučeg napitka koji je nekada bio popularan kao što je sada Coca Cola. Pravi se od višegodišnje biljke iz porodice Orhideja. Slićan je Zumbulu i ima ljubičaste cvjetove. Poznata je po imenu Salep, što je naziv za nekoliko vrsta biljaka iz roda Kaćuna. Za napitak se koristi korijen koji ima dvije glavice i to tako što se odvoji samo jedna glavica, a onda se biljka sa drugom glavicom ponovo vrati u zemlju kako bi donijella novi plod. Ima je dosta na Šar planini i spada u zaštičene biljke. Osušeni korijen se melje u sitni prah koji se kasnije kuha u vreloj vodi, a može i u mlijeku. Dodaje se šečer a po želji i cimet. Salep je idealan napitak za hladne zimske dane o čemu će biti više riječi nešto kasnije. Ako ste zapazili maloprije sam upotrijebio riječ Goranci. Ona je vezana za naš napitak Salep pa zato hajde da vidimo ko su to Goranci. U kratkim crtama recimo ovako! Goranci su narod koji sebe nazivaju Gorancima ili Goranima, što je došlo od naziva regije po imenu Gora. Ta regija se nalazi na tromeđi Kosova, Makedonije i Albanije, a od večih gradova joj je najbliži Prizren. Inače Goranci su muslimani koji se poslije ovog rata sve više izjašnjavaju kao Bošnjaci. Neposredno uoči Balkanskih ratova mnogi od njih su se raselili po širem području bivše Jugoslavije, tako da je i u naš Gradačac doselio Sabir Arnaut, Goranin iz Albanije. Po svemu sudeći bio je to prvi slastičar u našoj čaršiji. Kod njega, 1908. godine iz Albanije dolazi i njegov sestrić Hebir Šerifović, pa jedno vrijeme rade zajedno kao slastičari. Hebir se kasnije osamostalio i oženio sa Eminom Jusupspahić iz Čajnića sa kojom je imao dvoje djece, sina Teufika, poznatog po nadimku Tufo i čerku Alemu. Jedna grupa Goranaca sa Kosova, došla je 1912. godine kada se je iz gradića po imenu Dragaš u Gradačac doselio i Goranac Rifat Abdulhamidović. Kasnije će izbaciti prefiks Abdul i od tada će se prezivati Hamidović. Radi lakšeg snalaženja recimo da je to bio pradjed od našeg sugrađanina Ruzmira Hamidovića koji i danas živi u Gradačcu. Rifat je bio slastičar i prodavač Salepa, a to će kasnije biti i njegova dva sina Sejd i Hamid (Hamid je Ruzmirov djed). To su bila djeca iz Rifatovog prvog braka. Prije nego će doći u Gradačac Rifat se u Foči oženio sa suprugom Tafrom, sa kojom će dobiti tri sina: Mehmedaliju, Galiba i Fadila. Rifat je kolače uglavnom prodavao pod šatrama, a njegov sin Sejd je kolače razvozio i prodavao na kolicima. Eh, kako su bile dobre Sejdove halvice. Rifatov sin Hamid je imao poznatu slatičarnicu u malom objektu do čardaklije koja se zvala “Sarajlića bina”. Pored njih u Gradačac su se doselili još Džaferović Fetiš i Jusufović Ramadan. Njih dvojica su bili braća po majci. Fetiš se oženio u Gradačcu i imao je sina Džafera i dvije čerke, Azru i Raziju. Sve troje žive kao penzioneri u Tuzli. Sejd nije imao potomaka, a Ramadan je imao jednu čerku koja se zvala Hajra i bila je udata za Rizu Sokoljaka, poznatog vozaća ambulantnih kola u gradačačkom domu zdravlja. Svi su oni bili Goranci i svi su se bavili prodajom slastičarskih prizvoda. Jedan od tih proizvoda je bio i Salep pa iskoristimo priliku da kažemo na koji način se je Salep prodavao u ta stara vremena Prodavač Salepa ili Salepdžija je na leđima nosio posudu sa dva odvojena dijela. U jednom dijelu je bio pripremljen napitak Salep, a u drugom samo vruča voda. Na pojasu ispred sebe je nosio čaše u koje je sipao Salep, a poslije bi te iste čaše prao vrelom vodom koja je bila u drugom dijelu i ponovo ih vračao za novu upotrebu. Neki su posude sa salepom držali na kolicima u žaru i tako išli kroz grad. U našem Gradačcu Salepđžije su oko sebe imale veliki pojas i na tom pojasu, u predjelu stomaka, nosili su malu mangalu sa žarom na kojem su držali posudu sa Salepom. Tako su hodali kroz grad i prodavali ovaj vruči napitak koji je bio pravi užitak u hladnim zimskim danima. Mnogi naši stariji sugradjani se još uvijek sjećaju Hebirojce, koja je bila poznati gradačački slastičar. Ko je bila Hebirojca i kako je došlo do toga da se jedna žena bavim ovim zanatom kad su slastičari tradicionalno bili muškarci. Hebirojca je ustvari Emina koja je bila udata za Hebira, pa su je onda po mužu zvali Hebirojca. Inače, kod Muslimana je bila tradicija da se žene zovu po muževom imenu, a ta praksa je još uvijek zadržana u nekim krajevima kod Bošnjačkog naroda. Hebir i Hebirojca su prvu slastičarnicu imali na lokaciji gdje se sada nalazi BiH Telekom. Poslije Hebirove smrti slastičarnicu je nastavila voditi Hebirojca, a kasnije će tu djelatnost prenijeti i na svog sina Tufu. Tufo nikada nije radio kao slastičar, pa su zbog toga u slastičarnici radili njegova čerka Simka i sin Šefik. Poslije rušenja objekata u kojima se nalazila njihova slastičarnica, prestaje i slastičarska djelatnost u porodici Šerifovića. Šefik otvara kafić, ali nažalost u ratu je poginuo, čime prestaje i ta djelatnost. Iz dosadašnjeg pripovijedanja o slastičarima mogli smo zaključiti da su se u Gradačcu ovim zanatom uglavnom bavili Goranci, odnosno njihovi potomci. Međutim, nije baš sve tako. Jedan od veoma poznatih slastičara bio je Avdić (Huseina) Meho. Rođen je 1913. godine u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Zanat za slastičara završava 1931. godine u Banja Luci, poslije čega se vrača u Gradačac i otvara slastičarnicu “Korzo”, koja se nalazila u jednom od onih malih poslovnih objekata što su bili na sadašnjem parkingu, preko puta opštinskog suda. U braku sa suprugom Zinetom izrodio je troje djece od kojih sina Šefika i kčerke Subhiju i Šefiku. Da bi malo približili ovu porodicu mlađim generacijama recimo da je Mehin sin Šefik, otac od našeg sugrađanina Sevreta Avdića, koji ima svojoj porodičnu kuću u Potok mahali, odmah poviš djedove kuće. Svi su oni pomagali Mehi u vođenju slastičarnice. Pored njih u slastičarnici su kao prodavači radili Raif Delić i Huso Mašić, koji su svojim radom doprinijeli i dobrom glasu Mehine slastičarnice. Druga lokacija je bila na dijelu gdje je izgrađena stambena zgrada, niže kuće fotografa Jusufa Kadrića, a jedno kraće vrijeme i u prizemlju kuće u kojoj je na spartu stanovao, tadašnji načelnik MUP-a, Mile Kaurin. Zbog presije koja je vršena na njega od strane nekih ljudi iz opštinskih struktura, Meho 1964. godine zatvara slastičanicu, da bi ipak poslije dvije godine nastavio sa obrtom na zelenoj pijaci, ali samo pazarnim danom. Deset godina kasnije otišao je u penziju, a samo godinu poslije, umro je nakon kraće bolesti. Inventar i radnju je preuzeo Sevretov dajdža, Ahmo Unkić i jedno vrijeme nastavio sa radom. A sad pomenimo i jedinog ”Licitara” u Gradačcu. Zvao se Simo Kljajić, a zanat za licitara završio je u Sl. Brodu kod majstora Molnara. U prevodu licitar bi ustvari bio proizvođać šarenih kolača od suvog tijesta. Najčešće su to bili medenjaci u obliku lutaka, zatim u obliku srca, konja, ptice i drugih raznih figurica. Ti kolači su su se ukrašavali sa raznim bojama, a veoma ćesto su imali i ugrađena mala ogledalca. Simo je svoje kolače prodavao na tezgama po pijacama, vašerima i prigodnim praznicima. Inače, u Gradačac se doselio 1930. godine. Godinu dana poslije oženio se sa Elizabetom-Lilom Richter sa kojom je dobio petero djece: Nevenku, Nenada, Lelu, Dragana i Olgicu. Svi oni su bili naši ugledni sugrađani i drago mi je što sam lično poznavao Nenada, Dragana i Olgicu. Još jedan od pokretnih slastičara bio je Smajlović Adem. Rođen je u Gradačcu 1914. godine. Sa suprugom Safijom imao je sedmero djece od kojih je najpoznatiji bio sin Muharem, kojeg su svi znali po nadimku Vazgeć, kao i po njegovoj poznatoj stolarskoj radionici. Ali vratimo se Ademu i recimo da je slastičarski zanat završio kod Hebirojce. Nije imao svoje slstičarnice ali je u dvorištu kuće, kod našeg sugrađanina Danke Kostića, imao jednu malu daščaru u kojoj je povremeno prodavao kolače. Inače kolače je pravio kod svoje kuće i prodavao ih pazarnim danima, na svadbama i prigodnim praznicima. Zajedno sa Sejdom, Fetišom i Ramadanom znao je prodavati kolače na tablji koju su nosili na glavama, pa ih je narod zvao tabljari. Umro je 1978. godine i od Smajlovića se više niko nije bavio ovim zanatom. Neki naši sugrađani se sjećaju i jednog slastičara iz Šakić Mahale po imenu Hamza. Ni on nije imao svoje slastičarnice već je prodavao sladoled iz kolica. Od ljudi koji su se bavili slastičarskim poslom pomenimo i Bulić Šefika zvanog Bula. Na zanat je išao kod Mehe Avdića, a jedno vrijeme i kod Hebirojce. U dijelu naše čaršije koji se zove Bukva, na lokaciji bivše stočne pijace, imao je montažni drveni kiosk u kojem je prodavao svoje kolače. Bula je bio snalažljiv čovjek pa je uz kolače prodavao i vodu, a veoma često je za jedan lončić vode, umjesto novca, uzimao jedno kokošije jaje. Jaja su mu bila potrebna za pravljenje kolača pa mu je to bila zgodna prilika da do njih dođe zamjenom za vodu. Za kraj naše priče ostavio sam najpoznatijeg slatičara kojeg je naša čaršije ikad imala. Zvao se Sulejmani Džemal, koji će zajedno sa svojom porodicom doseliti u Gradačac 1962. godine i postati jedan od najpoznatijih slastičara, ne samo u Gradačcu, već u cijeloj regiji Sjeveroistoćne Bosne. Inače, Džemal je rođen u malom selu Raven, koje pripada opštini Gostivar, u zapadnom dijelu Republike Makedonije. Otac mu je bio poznati slastičar u Titogradu (današnja Podgorica), kod kojeg je Džemal izučio zanat slastičara i dugo vremena radio zajedno sa ocem. Jednog dana je odlučio da se osamostali i sudbina ga dovodi u naš Gradačac, gdje otvara svoju prvu slastičarnicu na lokaciji preko puta opšinskog suda, na današnjem privremenom parkiralištu. Nakon jedanaest godina otvara novu slastičarnicu sa nazivom “Makedonija”, koja i dan danas egzistira na istom mjestu. Bila je to moderna slastičarnica koja 1982. i 1984. godine biva izabrana za najbolju slastičarnicu Sjeveroistoćne Bosne. Izbor je vršila Regionalna turistička zajednica u saradnji sa novinarima lista “Front slobode” iz Tuzle. Oba puta su mu uručene prigodne plakete na posebnoj ceremoniji u tuzlanskom hotelu “Bristol”. Pored velikog asortimana kolača, prvoklasnog sladoleda, boze i limunade, Džemal je pravio odlične bureke i sirnice, a posebno treba pomenuti da je kao slastičar bio prvi na području cijele ove regije koji je građanstvu ponudio espresso kafu. U to vrijeme ova kafa se nije mogla kupiti ni u nekim boljim hotelima. Zajedno sa Džemalom u slastičarnici je radila i njegova supruga kao i sinovi Kurtiš i Šinazi. Kasnije se Kurtiš, kojeg svi znaju kao Kurta, osamostaljuje i otvara svoj kaffe bar “Monacco”, a slastičarnicu će naslijediti mlađi sin Šinazi, poznat po skračenom imenu Šino. Godine 2001. Džemalu je dodijeljena i Plaketa zaslužnog zanatlije opštine Gradačac. Umro je 2010. godine, ali mi ga sa ovom pričom stavljamo u okvire vječnosti, a njegovu slastičarnicu kao znamenitost Gradačca proglašavamo. Današnju priču zavšit ću na malo neuobičajen način. Biće to jedan prilog koji nema neposrednu vezu sa slastičarima, ali učinilo mi se prikladnim da to bude objavljeno baš u ovoj priči. Prije nego što pogledate prilog na kraju ovog teksta, prvo se vratite na fotografiju Smajlović Adema i obratite pažnju na onaj sepet kojeg on drži u ruci. Svi znamo zašto sepeti služe i kako se prave, ali ipak pogledajte ovaj video: Sepet ”. Mirza Avdičević

27.06.2013.

STARI DOBRI OBUĆARI


Ovdje, na brijegu iznad potoka, prkosile su zidine kamene. Na tim zidinama kulu bijelu izgradiše Gradaščevića kapetani, a nedaleko od nje i sahat kulu na kojoj se sa četiri strane vrijeme mjerilo. Ispod zidina starih uzdiže se i džamija Husejnija, sa munarom kojoj je rijetko premca nać. Sa ovim zdanjima nicala je i čaršija stara, sa mahalama i avlijama, sa hanovima i kafedžinicama, sa trgovinama i zanatskim radjnicama. Bila je to čaršja koja je dušu imala. Toj čaršiji, Gradačac, ime dadoše. Pjesnici je opjevaše, a književnici “Provincijom u pozadini nazvaše”. Kako pjesnik, a ni kniževnik nisam, već pripovjednik koji vam priče pripovijeda, odlučih da vam ovaj puta priču o obućarima dobrim, pričam. Kakva bi to čaršija bila da obućara nema. Zato, u mislima našim vratimo kazaljke unatarag na satu sahat kule stare, pa krenimo od vremena dokle nam sjećanja sežu. Prije toga recimo nešto o obućarskim radnjama i alatu kojeg obućari upotrebljavaju pri izradi cipela, a najčešće pri popravkama raznovrsne obuće. Obućari obično sjede na tronošcu ispred malog stolića. Od alata imaju Kozlić, odnosno metalno pomagalo na koje se stavlja cipela dok se u nju zakivaju ekseri. Obućarski čekić je obavezni dio alata. Ima savijeni vrh sa prorezom za vađenje eksera, a zadnji dio je prošeren kako bi se što teže promašio ekser kod zakucavanja. Tu je i šilo kojim se buše rupe na đonu cipela u koji se ukucavaju drveni ekseri, kao i ljepilo tzv “ćiriš”, kojim se lijepi koža. Šivaća mašina je takođe obavezni dio obućarskog pribora kojom su se proštepavaju đonovi, kao i brusilica kojom se brusi koža prije lijepljenja. Pošto smo se u kratkim crtama podsjetili na obućarki alat, hajde sada da se podsjetimo i na naše stare, dobre obućare. Ne želeći da po redosljedu prednost nekome dam, već po sjećanju svom, priču ovu započinjem sa jednim od najstarijih obućara koji se zvao Sulejman (Suljo) Idrizović, rođen 1911. godine od oca Hasana i majke Kadire. Obućarski zanat završio je 1928. godine kod Ćamila Idrizovića i tako postaje obućarki pomoćnik, a 1940. godine dobija zvanje obućarskog majstora. Radio je u obućarskoj zadruzi sve do njenog postojanja, a poslije kao privatni obućar radi u radnji koju je imao u prizemlju svoje porodićne kuće. Umro je 1984. godine, a sa njime i tradicija obućarskog zanata, jer njegova dva sina, Safet i Hakija, kao i čerka Kadira, izabrali su druge životne pozive i postali veoma ugledni naši sugrađani. Još jedan poznati obućar iz reda starije generacije bio je Izet Senjaković. Rođen je 1912. godine u porodici Mehmeda Senjakovića, koji se iz okoline Doboja doselio u Gradačac gdje se i oženio. U prvo vrijeme porodica Senjakovića je živjela poviš izvora vode Točak, a kasnije će se preseliti na lokaciju ispod brane jezera Hazne. Obućarski zanat, Izet je završio kod Muhe Avdagića, koji je bio amidža našeg poznatog sugrađanina, vrsnog fudbalera, Ibrahima Avdagića-Mitketa. Po samom pripovijedanju Izeta Senjakovića, njegov majstor Muho je bio vrhunski obućar, koji je vještinu pravljena cipela naučio u Beču. Nažalost, Muho nije imao potomstva tako da nije ostavio nasljednika u obućarskom zanatsvu, ali je zato preko Izeta Senjakovića ostavio svoje znanje u amanet mnogim mlađim generacijama. Majstorski zanat Izet je polagao u Banja Luci 1933. godine, a jedno vrijeme je radio u Babinoj Gredi i Gajevima. Polovinom šezdesetih godina vraća se u Gradačac na lokaciju ispod brane jezera Hazna gdje se i danas nalazi njegova porodična kuća. Umro je 1988. godine, a djeltnost je nastavio njegov unuk Senjaković Sulejman-Suljo, koji i danas radi u djedovoj obućarskoj radnji. Kad već govorimo o porodici Senjakovića, onda koristim priliku da pomenem još jednog obućara koji je bio muž od Izetove sestre Ifete, a zvao se Aljo Vehabović, zvani Šupa. Imao je kuću u Svircu, na brdu poviš sviračke vode. Bavio se uglavnom krpljenjem gumenih čizama. Jedno vrijeme je imao radnju na Varoši, u prizemlju porodičnog objekta Marka Babića, ali je radio i kod svoje kuće. Interensantno je napomenuti da iz obitelji Barišića imamo dva obućara. Jedan od njih zvao se Barišić (Tadije) Jozo, zvani Josa. Rođen je u Ledenicama Donjim 1911. godine. Osnovnu školu je završio u Gradčcu u “Crvenoj školi”. Obućarski zanat zvršava 1927. godine, a majstorski ispit 1933. godine, čime je stekao pravo da može otvoriti samostalnu obućarsku radnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Josa biva zarobljen od strene Nijemaca i odveden je na rad u Njemačku. Tamo je radio u fabrici obuće i upravo zahvaljujući obućarskom zanatu ostao je u životu. Nakon rata uspio se vratiti u Gradačac gdje se zapošljava u obućarskoj zadruzi. Kod Jose je završio obućarski zanat sin od njegovog strica Barišić Mato, zvani Mata, pa su poslije rasformiranja obućarske zadruge, obojica radili kod Izeta Senjakovića i to punih šesnaest godina. Kad su se razišli Mata otvara samostalnu radnju na lokaciji zelene pijace, a Josa još neko vrijeme radi u obiteljskoj kući u Ledenicama Donjim. Bio je veoma dobar majstor, a svoje obućarsko umijeće pokazao je na svadbi svog sina Ivana Barišića, kom prilikom je za nevjestu Zoricu Barišić napravio bijele mokasinke kakve se nisu mogle nigdje kupiti. Ćesto je spominjao majstora Sulju Idrizovića i šegrta Ibru Sarajlića koji je bio na zanatu kod Izeta Senjakovića. Umro je 2005. godine u 94-oj godini života. Veliki ahbab Izeta Senjakovića bio je moj amidža Feham Avdičević koji je takođe jedan od starih i poznatih obućara. Feham je rodjen 1911. godine od oca Nurije i majke Paše. Jos kao dječak počeo je zarađivati za život da bi poslije Drugog svjetskog rata završio obućarski zanat. Jedno vrijeme radio je u zanatskoj zadruzi, a poslije gašenja zanatskih zadruga, Feham prelazi kod Izeta Senjakovića, od kada počinje i njihovo prijateljstvo. Šezdesetih godina Feham otvara privatnju radnju, prvo na lokaciji zelene pijace, a poslije u neposrednoj blizini opštinskog suda, odnosno u kući Arnautalić Ibrahima zvanog Bibac. Tu je Feham ostao sve do svoje smrti, čime se i završila njegova obućarska djelatnost jer ni jedan od njegova tri sina nije izućio taj zanat. Ostao je u sjećanju svojih sugrađana kao veoma veseo i dobroćudan čovjek. Pomenimo i to da je iz familije Avdičevića bilo još obućara od koji su se isticali Avdičević Osman i Avdičević Emin. U red starih i poznatih obućara svakako treba uvrstiti čovjeka kojeg su u Gradačcu skoro svi znali. Zvao se Ibrahim-Ibro Sarajlić, a prijatelji su ga zvali Ibro Drvo. Rođen je od oca Ismet-age i majke Atife 1931. godine. Na zanat za obućara je krenuo 1946. godine kod Senjaković Izeta. Kao i mnogi drugi obućari i Ibro je jedno vrijeme radio u obućarskoj zadruzi poslije čega otvara svoju privatnu radnju u prizemlju porodićne kuće poznate pod imenom “Sarajlića bina”. Cijeli svoj radni vijek proveo je u samom centru grada, promijenivši pri tome nekoliko lokacija. Umro je 2008. godine i ostat će upamćen kao veoma dobar majstor i ugledan naš sugrađanin. Jos jedan obućar koji je zanat učio kod Izeta Senjakovića bio je Čamil Tokić iz Kerepa. Čamil je rođen 1938. godine, a na zanat je krenuo 1952. godine. Kao danas, sjeća se Čamil da je obućarski ispit polagao u zgradi bivše škole učenika u privredi pred komisijom u sastavu: Dragan Popović, Mehmed Kovačević i Husein Muftić, a od obućara je bio Feham Avdičević koji mu je dao ocjenu četiri, što Čamil još uvijek pamti. Jedno vrijeme je ostao sa Izetom Senjakovićem, a onda prelazi u obućarsko preduzeće D.O.P. gdje ostaje do 1959. godine. Tada otvara svoju privatnu obućarsku radnju na lokaciji kod gradske pošte u prizemlju kuće Cvjetanović Tadije, a kasnije se preseljava na prostor u blizini stare autobuske stanice, gdje se još uvijek nalazi. Iako je penzionisan 1996. godine, Čamil još uvijek, u svojoj 77-oj godini života radi. Niko od njegove djece nije želio izučiti taj zanat. Moderne i savremene mašine za izradu obuće su skupe, a popravka obuće je u današnje vrijeme sve slabija. Ratni obućar, Smajl Delić. Sa posebnim zadovoljstvom pričam vam priču o obućaru Smajlu Deliću, rođenom 1938. godine u Gradačcu. Počnimo je sa osnovnim podacima kao sto su, da je Smajl na zanat išao kod poznatog gradačačkog obućara Izeta Sarajlića, a obućarski ispit je polagao pred komisijom u kojoj je od obućara bio Izet Senjaković. Poslije završenog zanata Smajl odlazi na odsluženje tadašnje JNA, a po povratku se zapošljava u maloj gradačačkoj tvornici gumene obuće “Partizanka”, u narodu popularno zvana gumara, koja će kasnije prerastu u fabriku “Sportnautik” udruženu u zagrebački “RIS”. Kao mlad i ambiciozan radnik Smajl postaje desna ruka inženjerima pri izradi, u tadašnje vrijeme veoma popularnih gumenih čamaca po imenmu Maestarl. U toj fabrici Smajl radi sve do poćetka rata 1992. godine, kad se ponovo vrača svom zanatu i u to teško vrijeme postaje ratni obućar U dvorištu svoje porodićne kuće, u malom ljetnom objektu, poslije tolikih godina ponovo počinje sa obućarskim poslom i popravlja obuću braniocima svoga grada. . Među tim braniocima bio je i pisac ovih redova, koji je kod Smajla imao privilegiju i za popravku jednih civilnih cipela. Bilo je to, ako ni zbog čega drugog, a onda bar zbog toga sto mi je Smajlova supruga Ramiza, veoma bliska i draga rodica. Završi se rat i vojnici skidoše čizme, a ja obukoh one civilne cipele što mi je Smajl popravio i u njima se zaputih u svijet preko okeana. Odatle vam sve ovo i pripovijedam, a cipele za uspomenu čuvam. Naš ratni obućar Smajl, iako je već duboko u 75-oj godini života, još uvijek cipele popravlja, ali sada kao dopunsku djelatnost jednog penzionera. Privodeći ovu priču kraju pomenimo samo još to kako je obućarski zanat jedan od onih koji polako izumiru. Cipele po mjeri skoro više niko i ne radi, a i krparenja je sve manje. Skoro da je isplatnije kupiti nove cipele već popravljati stare. A nekad, ne samo da se popravljalo, već su se i pravile cipele. Eh, kakve su nekada šimike bile koje su naši obućari pravili, a gradačački momci sa njima po korzu šetali, sa onako oštrim špicevima i visokim đonom. Prije su se cipele ćistile sa “imalinom”, a imati prljavu obuću je bilo sramota. U narodu je bila izreka “Pogledaj mu obuću pa ga pusti u kuću”.
Mirza Avdičević

13.06.2013.

GRADAČAČKE SAJDŽINICE


Poslije pripovijedanja o izletištu Popovača, Pjesmi ljeta i jezerima Hazni i Vidari, evo me ponovo u društvu velikih iz reda malih. Bez njih Gradačac ne bio bio ono što jeste. Ne bio bosanska kasaba sa čaršijom koja dušu ima. Naravno, riječ je o mnogobrojnim zanatskim radnjicama, koje su bile kao u nizu nanizane, duž cijele glavne ulice. Aščinice i ćevabdžinice, pekare i slatičarnice, brijačnice i frizerki saloni, krojačke i trgovačke radnje, bravarske i limarske radionice, obućarske i sajdžijske radnjice, sve je to bilo smješteno u srcu našeg grada, kojeg smo jednostvano zvali, čaršija. Tako je bilo, ali tehnologija je uznapredovala i uveliko promijenila način rada na koji su se stari zanati oslanjali stoljećima. Zahvaljujući masovnim promjenama u načinu ljudskog života, mnogi zanati su izumrli, neki su ostali pri tradiciji uz minimalni profit, a neki rijetki su išli i u korak sa vremenom. Današnju priču posvetio sam gradačačkim sajdžinicama i ljudima koji su godinama vrijeme mjerili i satove popravljali. Sat je oduvijek bio oličenje prolaznosti i pokazatelj da se vrijeme ne može vratiti. On je dokaz da se sve oko ljudi mijenja, da trenutke koje jednom ispratimo ne možemo ponovo doživjeti u obliku kakve smo ih upamtili. Zato su sajdžinice zaslužile da ih u znamenitosti uvrstimo, a sajdžije stare od zaborava da otrgnemo. Krenimo sa sajdžinicom Murata Halilovića koja je bila smještena u strogom centru grada, u prizemlju kuće koju su svi zvali Halidina kuća. Murat Halilović pripada najstarijoj generaciji sajdžija koji su ovu djelatnost obavljali još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Kod njega će zanat izučiti njegov sin Suljo koji će postati veoma cijenjen i poznat sajdžija. Suljo je rođen 1933. godine i sa svojih 15 godina života, zajedeno sa svojim ocem, svakog pazarnog dana, je išao u Odžak i Modriču gdje su sakupljali satove za popravku, a sljedećeg pazarnog dana vraćali ih vlasnicima. Poslije očeve smrti Suljo je otišao u Tuzlu i tamo ostaje desetak godina poslije čega se vraća u Gradačac i otvara sajdžijsku radnju ispod haustora zgrade u kojoj je bila samoposluga. Kod njega su izučili zanat njegovi sestrići, braća Kikić Mustafa i Miralem, koji će takođe postati poznati majstori. Mustafa je kao mlad otišao u Županju, a brat mu Miralem i danas ima sajdžijsku radnju u Gradačcu. Sajdžijskom zanatu Suljo je naučio i svog sina Munira koji je poslije očeve smrti nastavio raditi sve do danas. Veoma staroj generaciji sajdžija pripada i porodica Lojića od kojih se najstariji zvao Ramo Lojić, a zanat je učio u jednoj jevrejskoj radionici. Sajdžijskom zanatu naučio je svog sina Sulejmana (Sulju), a ovaj svog sina Edhema, poznatog po nadimku Kedo. Dugo vremena su imali sajdžinicu u blizini H.efendine pumpe, u kojoj je Kedo radio sve do početka poslednjeg rata. Tada je radionica zatvorena i porodica Lojića se prestala baviti ovim zanatom.
Staroj generaciji sajdžija pripadaju i neki članovi iz porodice Lipovaca, od kojih je najstariji Lipovac Musatfa (Musto) sa svojom sajdžinicom na lokaciji kod Ibrinog hana. Kod njega je izučio zanat njegov bratić Lipovac Galib, koji će takođe postati jedan od veoma poznatih i cijenjenih sajdžija. Interensantno je da je Galib sajdžijskom zanatu naučio svoju kćerku Senihu, koja je poslije očeve smrti nastavila sa ovim zanatom u vlastitoj sjadžnici na lokaciji bivše zelene pijace. Tu je Seniha radila sve do početka rata, kada prestaje sa radom i odlazi u inostransvo. Sa njenim odlaskom završila se i sajdžijska tradicija porodice Lipovaca, barem što se Gradačca tiče. Ali zato još uvijek u Brčkom svoju sajdžinicu ima Mersed Lipovac, sin našeg starog sajdžije Mustafe Lipovca. Iz loze Lipovaca ponikao je još jedan sajdžija. Naime od Galibove sestre čije udato prezime je Djedović, sajđijski zanat je izučio njen sin Midhat (Mitke) Djedović. Zanat je završio kod svog dajdže Galiba Lipovca, a kasnije je preko dvadeset godina imao svoju privatnu radnju na ulazu u bivšu zelenu pijacu. Bilo bi nepravedno završiti priču o sajdžijama, a ne pomenuti jednu živu legendu koji se zove Faruk Kavazović. Mislim da u našoj čaršiji nema nikoga koji ne pozanaje ovog poštenog čovjeka, dobru dušu i izvrsnog majstora. Faruk je rođen 1951. godine a sajdžijski zanat je završio kod Galiba Lipovca. Dugo godina ima svoju sajdžinicu na lokaciji stare autobuske stanice gdje još uvijek radi. Njegov sin je takođe sajdžija i kao uposlenik radi u Brčkom kod našeg bivšeg sugrađanina Merseda Lipovca. I dok privodim kraju ovu priču o gradačačkim sajdžinicama i njihovim sajdžijama, razmišljam da li sam dovoljno rekao o ovim vrijednim zanatlijama ili se sve završilo samo na šturim biografskim podacima. Da li sam izostavio nekog našeg sugrađanina koji se bavio ovim zanatom i da li je sve ovo dovoljno da zauvijek pamtimo ove koje sam pomenuo. U svakom slučaju oni su zaslužili da budu upamćeni. Zaslužili su da se njihova imena ispišu u kalendar koji nema kraja, jer vrijeme je beskonačno, baš kao što je beskonačan i ljudski život, onaj duhovni, tako kažu. A mi, mi se vratimo za trenutak u vremensku stvarnost gdje je život stvaran i konačan. Prisjetimo se nekih događaja koji se skoro svakom od nas dogodili. Svi smo mi bar jednom u životu zaustavili slučajnog prolaznika, ili možda onog namjerno izabranog i izgovorili ono trivijalno pitanje “Izvinite, koliko je sati“. Iz takvog pitanja izrodile su se i mnoge ljubavne veze, od kojih su se neke završile i brakom. Ima li ljepšeg kraja za jednu priču o vremenu i ljudima koji su vrijeme satovima mjerili.
Mirza Avdičević

30.05.2013.

JEZERO VIDARA


Gradačac! Grad sa dva jezera. Hazna i Vidara. Oba napravljena u cilju zaštite industrijske zone od poplava. O Hazni sam nedavno pisao i kao znamenitost grada je proglasio. Bila bi nepravda ako među te znamenitosti i Vidaru ne bi uvrstito, pa vam zato danas priču o ovom jezeru ispričati hoču. Godine, 1964. i 1967. su bile kobne za Gradačac, a naročito za njegov dio u ravničarkom dijelu, poznatom kao industrijska zona. Kao rezultat toga bila je odluka da se na potocima Hazne i Vidare naprave brane sa šahtama i tako kontrolisše protok vode za vrijeme velikih kiša. Brana na potoku Hazne je napravljena 1967. godine , a na potoku Vidare 1971. godine. O Hazni više podataka možete saznati na linku : ” Jezero Hazna”, a o Vidari priču započnjem ovako: Branu jezera Vidara projektovalo je i izgradilo vodoprivredno preduzeće Bosna-Drina iz Sarajeva 1971. godine. Ovi podaci ugravirani su i na ploči ubetoniranoj u branu jezera. Jezero se nalazi u predgrađu, na području naselja Vida. Puni se vodom iz brdskih potoka i nekoliko malih izvora pitke vode. Okruženo je šumama i travnatim proplancima. To je oaza čiste vode i čistog zraka. Okoliš je zelen i pravi ugođaj za oči. Iste godine kad je napunjeno jezero izvršeno je i poribljavanje pa jezero postalo pravi biser za ribolov. Šaran, smuđ, štuka i som su vrste ribe koje su puštene u jezero, a pored njih su se namnožile potoćne ribe bjelica i klijen. Kasnije su pojedinci ubacivali i druge vrste riba poput babuške, škobalja, crveperke, karasa i deverike. Zahvaljujuči ovom jezeru osnovan je kajakaški klub kao i klub ronilaca. Nakon posljednjeg rata Vidara postaje glavnom odrednicom i kupalištem građana u vrućim ljetnim danima. Godine 2007. brana i priobalni pojas su bivali krcatim od posjetitelja, što pokazuju i priložene fotografije. Nažalost, 2010. godine dolazi do jednog klizišta na brani, što je ugrozilo sigurnost dijela grada i industrijske zone zajedno sa naseljima koja gravitiraju prema ravničarskom dijelu opštine. Prilikom ispuštanja vode, radi saniranja brane, propuštena je jedinstvena prilika da opština Gradačac sanira barem dio obale jezera, popravi turističku sliku i omogući građanima kupalište u vlastitom gradu. Dobar primjer ovome mogla je poslužiti Panonika u Tuzli, gdje su opštinske vlasti od zapuštene zemljišne površine napravile slano kupalište koje u sezoni posjećuju desetine hiljada kupača i turista. Istina, planova oko uređenja jezera ima, no svi oni ostaju na ideji i priči. Uz sve to nelegalna izgradnja na samim obalama jezera nije nešto čime se možemo pohvaliti u turističkoj reklami. No, kako to nije tema mog bloga, ostavit ću to pitanje onima koji treba da brinu o tome, a mi se vratimo našem jezeru sa pitanjima koja su me dugo vremena zaokupljala i na koja sam tražio odgovor, a to su: Iz kojeg se izvora napaja jezero Vidara i je li to jedan ili se radi o više izvora? Gje je njihova lokacija i kako se oni zovu? Oduvijek sam predpostavljao da je glavni potok čijom vodom se puno jezero, onaj u Vidi što protiče ispod malog mostiča na putu u neposrednoj blizini skretanja prema izletištu Popovača. Ali nisam znao gdje je izvor tog potoka i kako se on zove. Istraživanja su me dovela do spoznaje da je taj potok nastao od dva izvora. Po pričama nekih mještana jedan izvor se nalazi u naselju Novalići, a drugi u Krečanama Donjim, na lokaciji ispod kuće baba Vide, te se oba ulijevaju u tzv. Ružin potok. Za izvor u Novalićima nisam uspio saznati više informacija, kao što je recimo njegova bliža lokacija i eventualno ime, pa molim sve one koji znaju nešto o ovom izvoru da to napišu kao svoj komentar na mom blogu. Što se tiče izvora u Krečanama, sama po sebi su se nametnula pitanja… Zašto se Ružin potok zove baš tako i ko je bila baba Vida. Po informacijama dobivenim od jednog mještanina iz Krečana Donjih priča počinje ovako: Postojala su tri brata po prezimenu Ilić i to: Niko, Mika i Miloš. U krečanama su naslijedili zemlju koju su podijelili na tri dijela od kojih je jedan bio sa potokom i pripao je Milošu. Za Milošem je bila udata Ruža Stjepanović iz Ždrebana, koja je poslije Miloševe smrti naslijedila tu zemlju sa potokom i tako se potok prozva po njenom imenu Ružin potok. Priča postaje interensantnija sa spoznajom da je Ruža imala sestru po imenu Vida koja je je živjela u istoj kući sa Ružom. U mladosti je bila lijepa i zgodna djevojka koja je volila i lijepo da se obuče. Nesretnim slučajem izgubila je život u dijelu naselja koji će se po njenom imenu nazvati Vida. Kako je to bilo blizu izvora iz kojeg je voda uticala u Ružin potok, onda se i izvor nazva po njenom imenu, a Ružin potok na području Vide prozva Vidara. Napominjem da moje istraživanje nema kvalifikovanu podlogu potkrijepljenu sa materijalnim dokazima, zbog čega ga treba sa rezervom prihvatiti. Ipak ga sa zadovoljstvom objavljujem, a naročito zbog toga što je ovo prvi puta da se ovi podaci iznesu u javnost.
A sada, recimo nešto i o drugim izvorima čija voda utiče u jezero! Prije svega, to su dva izvora od kojih je jedan ispod kuće Alije Bajraktarevića, a drugi ispod starih kuća Mašića i Durakovića, koji zajedničkim potočićem prolaze ispod novoizgrađenog puta prema Njiverici i ulijevaju se u jezero. Postoji i jedan izvor u šumi čiji je vlasnik Bajraktarević Jasmin, kao i na zemljištu gdje vikendicu ima Idrizović safet. Pored izvora, jezero se puni i kišnicom iz mnogobrojnih malih šumskih potočića koji nabujaju za vrijeme kišnih dana i sa sobom nose veliku količinu vode u jezero. Šta još reći o jezeru Vidari? Puno toga ima, ali malo onoga što svima nije poznato. Zato ću za kraj, od Gradačačakog info portala, preuzeti priču koja se zove “Kafa na dnu jezera”. Naime, pri igradnji jezera potopljeno je čitavo jedno naselje kuća medju kojima i kuća Sulejmana Okanovića. Od tada je prošlo više od četrdeset godina, a Sulejman je još uvijek razmišljao o tome kako bi volio popiti kafu na pragu svoje potopljene kuće. I kao da je sudbina uzela stvar u svoje ruke, Sulejmanova želja će biti ispunjena. U septembru 2010. godine, u vrijeme kada je voda iz jezera ispuštena radi saniranja brane, na površini su se ukazale veoma dobro očuvane stepenice sa čijeg praga se ulazilo u kuću. Njegov bratić, Mirsad Okanović – Kićo, čuo je za amidžine želje i pripremio mu veliko iznenađenje. Majci je rekao da pripremi kafu i kolače, a on će amidžu za Bajram dovesti na kućni prag za kojim je godinama maštao. Ovu nesvakidašnju priču, na prijedlog Gradačačkog info portala, kamerom je zabilježio je gradačački novinar Zoran Matkić, a video se može pogledati ovdje: Kafa na dnu jezera ”.
Mirza Avdičević

30.05.2013.

PJESMA LJETA GRADAČAC ‘71


Evo me opet u vremenu prohujalom. Kazaljke sata namjestio sam na godinu 1971-u stoljeća 20-og. Čaršija u zagrljaju gradine stare, obasjana ljetnim suncem, blista poput djeteta u majčinom naručju. Podno zidina njenih, u debeloj hladovini, protegao se park kao iz bajke. Miris procvalih lipa širi se po cijelom gradu opijajući pri tome dušu šetača koji su u hladu parka potražili svježinu povjetarca rođenog u krošnjama stogodišnjih kestenova. I dok iznad asfaltnih ulica titra topli zrak mnogi su ugodjaj našli u baštama gradske kafane i hotela. Te davne 1971. godine ljeto je bilo posebno. U Gradačcu se održavala “Pjesma ljeta”. To je bio glavni događaj i svi su pričali samo o tome. Zato ja sada hoču tu priču da vam ispričam. Sve je krenulo tako što je beogradski kompozitor i pjevač zabavne muzike Minja Subota, osmislio i napisao scenario za “Pjesmu ljeta”. Bilo je to 1967. godine od kada će sve do 1972. godine karavan pjevača, sa istim repertoarom obilaziti jugoslovenske gradove, a pobjednika festivala određivat će publike. Bila je to neka vrsta narodnog referenduma na kome su odlučivali stvarni glasovi o pobjedničkoj pjesmi. Prva tri pobjednika ovog festivala su bili: Lola Novaković, Đorđe Marjanović i Radmila Karaklajić. Svakog dana prije dnevnika emitovana je petominutna reportaža o događanjima sa „Pjesme ljeta“, što je još više uticalo na popularnost ovog muzičkog spektakla. Kolika je popularnost bila najbolje pokazuje i činjenica da je publika bukvalno blokirala ulaze u gradove u kojima se zaustavljao karavan kako bi dobili autogram i rukovali se sa pjevačima. Sječam se kako u Rijeci pjevači nisu mogli da stignu do broda u moru gde je trebalo da se održi takmičenje, te je policija kordonom “spasavala” pjevače od obožavalaca. Tada je jedna djevojka vrišteći ujela Arsena Dedića za vrat pa je tu noć nastupao sa gazom i flasterom. Velike zvijezde su tada bili Lola Novaković, Ivica Šerfezi, Đorđe Marjanović, Krunoslav-Kićo Slabinac, Miki Jevremović, Mišo Kovać, Ismeta Drvoz, Boba Stefanović, Bisera Velentalnić, Arsen Dedić, Gabi Novak i još mnogi drugi. Večina publike se, po Mikiju Jevremoviću i Đorđu Marjanoviću, dijelila na “Mikiste” i “Đokiste”. Iz repertoara narodne muzike veoma popularne pjesme su bile: „Jeremija“ od Tozovca i Bilkićeva „Krčma u planini“. Orkestar Radeta Jašarevića, zatim Radojka i Tine Živković, Silvana Armenulić, Himzo Polovina, Lepa Lukić, Vasilija Radojčič, Predrag-Cune Gojković i Safet Isović, sve su to bila velika imena toga doba. Od njih je bio poznatiji i popularniji jedino Josip Broz. Odanost njemu se ovjeravala aklamacijom partijskih članova, a o pobjedniku „Pjesme ljeta“ tajnim glasanjem su odlučivali obični građani i zaljubljenici lijepe pjesme. U tom dobu, Gradačac je iza sebe već imao dvije godine uspješne organizacije “Dana šljive” i onda dobiva ponudu da bude domačin karavanu pjevača “Pjesme ljeta” koji će se održati 1971. godine. Bilo je to u vrijeme kad su mnogo veči i poznatiji gradovi čekali u redu za dobivanje uloge organizatora. Jezero Hazna i ponton, koji je izgrađen tri godine ranije, biće mjesto održavanja takmičenja. U prelijepom ambijentu, ponton ukrašen sa električnom rasvjetom blistao je na vodi tamnozelene boje jezera Hazna. U tome su sigurno veliku ulogu odigrali ljudi na ključnim položajima u našoj opštini, ali ja ću pomenuti samo velike ljude iz malih redova. U prvom redu to su Konobari koji su posluživali goste sa svim vrstama pića i bosanskim specijalitetima. Mnogi će tu noć po prvi put probati “Gradačačku kutiju”, pripremljenu po receptu poznatg ugostitelja Avde Mandžića zvanog Mandžo. Uz njega je bila čitava ekipa najugledniji konobara od kojih posebno ističem Fahru Hadžiefendića zvanog Fijuk, Salku Mustafića zvanog Oblak, Safeta Nunića zvanog Trokut, Safeta Emića, Edhema Dautovića i Hazima Brkića. Pomenimo i gradskog prodavača novina Bristru, koji je po ulicama prodavao sve novine koje su pisale o Pjesmi ljeta u Gradačcu. Svi su se trudili da Gradačac bude najbolji domaćin. Svi su htjeli priznanje koje se dodjeljuje najboljim organizatorima, a koje se simbolično zove “Zlatno Sunce”. Kamena brana je bila puna posmatrača koji nisu mogli stati na ponton. Atmosfera je bila pobjednička. I tada preko razglasnih uređaja, baritonskim glasom Miče Orlovića najavljen početak takmičenja. Burnim aplauzima i uzvicima oglašavali su se “Đokisti” i “Mikisti”. To su bile dvije najače grupe navijača. Mnogi su smatrali Mikija Jevromovića za favorita sa pjesmom Šta da mu kažem ”, ali u stopu ga je pratio Kićo slabinac i pjesma Tri slatke riječi ”. Đorđe Marjanović je pjevao Ako me želiš draga ” , a Ivica Šerfezi Ti si moja sudbina ” . Pobijedio je Miki Jevrović, a Gradačac je, kao najbolji organizator Pjesme ljeta 1971. godine dobio nagradu “Zlatno Sunce”. Svi su bili na nogama. Aplauzi su se razlijegali u vedroj noći, a ugođaju se pridružo i puni mjesec, koji je cijeli ambijent ućinio još ljepšim. I u tako uzavrelom ambijentu, na jednoj strani popustio je ponton. Mala panika, ali dovoljna da to bude poslednja noć u kojoj je ponton ugostio neku manifestaciju. Još neko vrijeme je plutao na površini vode i primajući na seba poneke kupaće, polako je odumirao. Zato ja danas sa ovom pričom, Ponton u znamenitosti našeg grada uvršatvam, a sjećanje na Pjesmu ljeta ’71-e, vama poklanjam.
Mirza Avdičević

02.05.2013.

JEZERO HAZNA


Pisati o znamenitostima Gradačca, a pri tome ne pomenuti jezero Haznu bilo bi isto kao pjevati pjesmu Sa Gradačca bijele kule, a ne pomenuti refren Sokolovi zakliktali… Ali istovremeno nameće se pitanje šta pisati o Hazni kad o tom jezeru svi znaju sve, baš kao što znaju i pomenutu pjesmu zapjevati. Međutim, kao što red nalaže, napisat ću nekoliko riječi o samoj ideji i razlozima za igradnju brane na malom potoku po imenu Hazna, ćime su stvoreni uslovi da se jedna kotlina napuni vodom i stvori vještačko jezero, koje će znamenitost našeg grada postati. Sve je počelo sa velikom poplavom 1964. godine kada je mala rječica Gradašnica toliko nabujala da je zajedno sa potocima, zvanim Hazna i Vidara, bukvalno potopila cijelu čaršiju, a naročito industrijski dio grada. Velike pričinjene štete još nisu bile ni sanirane, a 1967. godine je uslijedila još veća poplava, koja je naš grad učinila Provincijom u pozadini, kao što je bila u doba književnika Hasna Kikića. To je bila kap koja je prevršila čašu i po inicijativi rukovodečeg kadra skupštine opštine Gradačac vrši se popločavanje rječice Gradašnice, a na nivou vlade tadašnje Republike BiH, donosi se odluka o izgradnji brana na potocima Hazne i Vidare. I kao što u svakoj nesreći ima i sreće, tako će i naš grad, zahvaljući poplavama, dobiti dva prelijepa jezera. Mi će mo se ovaj puta zdržati samo na jezeru Hazna, a o Vidari drugi puta. Kao što sam na počeku rekao šta reći o Hazni kad o njoj već svi, sve znaju. Možda ipak još i ovo: “ Jezero je doslovno smješteno na samom području grada. Građanima nisu potrebna prevozna sredstva da dođu na ovo lijepo jezero u čijoj se vodi oslikava zelena šuma sa brijega njegove južne strane. Oko jezera su uređena šetališta i postavljene klupe za odmor. Tu je motel sa ljetnom baštom iznad vode jezera, kao i još nekoliko atraktivnih ugostiteljskih objekata. Uređeni su i kamp tereni, a na obalama nasut pijesak i tako stvorene lijepe plaže. Iako se nekada kupalo u čistoj vodi nastaloj od nekoliko izvora, u poslednje vrijeme je došlo do poremečaja ekološkog kvaliteta vode tako da je jezero igubilo turističku funkciju kupališta. Kad smo već pomenuli izvore, recimo da je glavni izvor za napajanje jezera, upravo izvor koji se i zove Hazna, po kome je ime dobilo i samo jezero. Više o ovome izvoru možete pročitati na ovom linku: ” Izvor Hazna”.
Na putu do jezera u potok Hazne se ulijevaju i drugi potoci koji su nastali od izvora Zmajevac, zatim Vodice u naselju Rijeka i izvora Točak koji se nalazi na samom početku formiranja jezera. Izgradnjom brane i formiranjem jezera koje je zauzelo prvršinu od cca 6 ha stvorila se je akumulacija vode od oko 1 milion m3. Te davne 1967. godine izvršeno je i prvo poribljavanje jezera sa šaranom i linjakom, a nekoliko godina kasnije sa smuđom i somom. Čista jezerska voda je ubrzo privukla prve kupače i jezero Hazna postaje jedno od najprivlčnijih mjesta u cijeloj Posavini i tuzlanskoj regiji. U početku je naročito bila popularna brana na kojoj se, tik uz vodu, po cijeloj dužini nalazila betonska ploča širine oko 1.5 m., dovoljno da se na njoj moglo ležati i sunčati. Mnogi su sjedili i po kamenju kojim je obložena kosa strana brane okrenuta prema jezeru. Zbog sve večeg dolaska kupača iz okolnih mjesta ubrzo su se stvorile plaže i na strani jezera gdje su bile zelene površine. Tih godina ljeta u Gradačcu su bila prelijepa. Sve je vrilo od mladosti, a preplanula tijele mladiča i djevojaka su posebno dolazila do izražaja na gradačačkom korzu, kad su u modi kod mladiča bile bijele čipkane košulje, a kod djevojaka kratke lepršave haljine i mini suknje. Svi su bili sretni i svi su imali osmjeh na usnama. Tih godina se u Gradačcu počinje i sa organizovanjem Šljivareva, a na jezeru se pravi plutajuča bina za pjevače i sa prostorom sa sjedenje gostiju. To je bio tzv. “ponton” napravljen od drvenog poda ispod kojeg su bila metalna burad. Ponton je napravljen po zamisli ing.Tišma Stojana-Miće, veoma smjelo i atraktivno. Na pontonu i predivnom ambijentu jezera Hazna održana je prva Plava noć. Pjesma i igra je bila planirana da traje do 01 sat poslije ponoći, a tada je umjesto završetka izašao Toma Zdravković i doslovice rekao: “Dragi naši domaćini i gosti. Znam za našu obavezu po kojoj treba da sviramo i pjevamo do 01, sat. Međutim, odlučili smo da, za ovako divnu publiku i prekrasan ambijent, s pjesmom i muzikom o svom trošku nastavimo sve do zore”. Bilo je to 1969. godine, a samo dvije godine kasnije, na istom ovom pontonu, održana je i velika manifestacija pod nazivom Pjesma ljeta. Gradačac je bio pobjednik u organizaciji i dobio je priznanje “Zlatno sunce”, ali o tome druge prilike.
Mirza Avdičević

18.04.2013.

IZLETIŠTE POPOVAČA


Može li se pisati o jednoj livadi i jednoj šumi kao znamenitosti nekog grada, pitanje je o kome razmišljam već duže vrijeme. U tom razmišljanju odjednom osjetim osmjeh na licu i vidim sjaj u vlatitim očima. Dugo nisam bio tu i skoro sam zaboravio kako to sve izgleda, ali još uvijek čujem zvuk vjetra kako se provlači između stabala u šumama koje su zagrlile livadu o kojoj vam priču hoću ispričati. Da bi tu priču doživjeli onako kako sam je zamislio, pozivam vas da se svi zajedno vratimo u vijeme kad smo đaci bili i kad smo na prve školske izlete baš tamo odlazili. Za mnoge od nas to je već davno bilo, a za mleđe generacije Popovača i nije ono što je za nas bila. Tako je to u životu i tako to treba prihvatiti. Moja sjećanja na prve izlete sežu u 60-e godine prošlog stoljeća i školsku zgradu na Gradini koja je tada služila za potrebe učenika gimnazije. Još uvijek vidim kako nas profesori postrojavaju ispred škole, a pri tome sve vrvi od učenika i njihove graje. Sa mojim razredom je profesorica geografije Mira Merlo. Ispred nas druge učenike postrojava profesor fizike Karahmetović Arif. Iza nas takođe čujem vrisku i razdragane glasove u redu koji nema kraja. Čuju se i glasovi profesora Cvitkušić Ivana i Čučuković Milivoja. Dok direktor, Živanovič Radomir stoji na ulaznim vratima i onako strogo nas posmatra, pored njega veselo čavrljaju profesorice Gradaščević Mila, Kozić Marija, Kukuruzović Feriha, Lukić Gordana i Piljić Zorica. Profesorica njemačkog jezika, Zukić Azra je sa svojim razredom, a profesori Piljić Marijan, Radić Petar i Sejfo Šarić nešto se ozbiljno dogovaraju. Kad se oglasilo školsko zvono bio je to znak da možemo krenuti. Svako od nas imao je najlonsku vrećicu sa hranom i flašicu sa vodom. Ja nisam nasuo vodu. Znao sam da će mo proći pored izvora Svirac, a kasnije i pored izvora Točak. Odlučio sam da ću flašicu napuniti na Točku jer će mi tako ostati manji dio puta na kojem ću nositi kesu sa punom flašicom vode. Tu ideju sam rekao i ostalim svojim drugarima. Put od škole do Popovače, u to vrijeme nije bio asfaltiran, ali nama to nije smetalo. Uživali smo u prašini koja se dizala ispod naših nogu. Prolazak kroz Svirac je brzo prošao i uskoro smo skrenuli u ulicu zvanu Kalilo, koja vodi prema Vidi. Prošavši pored Meškinog mezarja veselo smo trčkarali niz brdo prema Točku. Tu smo imali prvi odmor. Pili smo hladnu izvorsku vodu i punili svoje flašice. Pred nama je bilo novo brdo, pa opet niz brdo i uz brdo, sve dok se nije ukazala prelijepa zelena površina omeđena sa još ljepšim šumama. Više nije bilo reda. Livada se šarenila od dječijih tijela. Iz torbica su izlijetale male gumene lopte, a neki su već igrali bagmintona. Mnogi su polijegali po travi tražeči predah od puta. Sa svih strana se čuo glas profesora: Ne idite daleko, držite se zajedno, ne zalazite u šume... Hajde, da sad ostavimo te đake neka uživaju u svojoj igri, a mi se vratimo još malo dalje u prošlost. Jeste li se ikad zapitali čija je bila Popovača? Ko je bio vlasnik tog prelijepog kompleksa zelenih livada u šumskom zagrljaju? Mnogi to, vjerovatno, znaju, ali za one koji ne znaju, recimo da je vlasnik tog velikog kompleksa bio naš sugrađanin Konstatin Popović. Taj isti čovjek je bio vlasnik, možda i najljepše zgrade u samom centru grada, koja je po njemu dobila ime Popovićka. Tako je i šumski kompleks zajedno sa livadama, po vlasnikovom prezimenu, dobio ime Popovača. Poslije Drugog svjetskog rata vršena je nacionalizacija zemlje i šuma od veleposjednika, kom prilikom je i ovaj kompleks pretvoren u državno vlasništvo. Obzirom da je novo političko uređenje zemlje bio Socijalizam, tradicionalno je bilo obilježavanje Prvog maja kao radničkog praznika. Popovača je blo idealno mjesto za velike piknike i tako je postala izletište na kome su mnoge generacije obilježavale i druge prigodne praznike i događaje. Tu je napravljeno i prvo fudbalsko igralište na kome svoje utakmice i dan danas igra fudbalski klub iz Vide. Od 1969/70 tu se održava interensantna manifestacija pod nazivom Dan trešnje ili “Trešnjarevo”. Te godine je preko 50 proizvođača izložilo plodove trešanja u cilju izbora najkvalitetnijih plodova i najboljih proizvođača. Među trešnjama naročito su bile popularne Hrušt, Ašlama, Draganlija i Bjelica. Kad je u pitanju Hrušt treba pomenuti jednu zanimljivost. Naime, ovu sortu trešnje na područje Gradačca donio je Ahmet Duraković, otac našeg poznatog brice Fikreta Durakovića. Bilo je to 1940. godine kada je, iz Subotice, Ahmet donio jednu kalem grančicu i okalemio prvi hrušt na ovom području. Sa našeg kraja hrušt se ubrzo proširio po cijeloj Bosni i Hercegovini. Na Trešnjarevu su se pored izlaganja trešanja održavala i mnoga sportska takmičenja među kojima naročito: trka u vrečama, trka sa jajetom u kašici, penjanje uz lipić i još neke. Uz sve to neizostavno su bile šatre pod kojima se sjedilo i pilo uz izvorne pjesme pračene folklorom i muzikom sa frule, violine i bubnjeva. Sve je bilo začinjeno velikim konjskim trkama koje se u Vidi tradicionalno održavaju i u kojima učestvuju najkvalitetnija grla sa cijelog područja bivše Jugoslavije. I dok privodim ovu priču kraju, želja mi je da Popovaču u znamenitosti našeg grada uvrstim. To su zaslužili i naši učenici iz škole na Gradini, u kojoj je nekad i nastave bilo. Sad je sama, napuštena i tiha. Tek se u krhotinama sjećanja još uvijek čuje glas profesora i žamor đaka, kao udaljena jeka kroz hodnike vremena.
Mirza Avdičević

04.04.2013.

48 GODINA POSTOJANJA RADIO STANICE GRADAČAC


Stari ljudi kažu da iz ljudskog pamćenja ništa ne nestaje, ali da je važno povremeno se prisječatii nekih događaja i informacija kako one, negdje u našem mozgu, ne bi završile duboko zakopane i prašinom prekrivene. Pisci kažu najbolje je knjigu napisati, ali pošto ja nisam pisac, danas ću za vas na svom blogu, jednu priču o Radiju napisati. I neće to biti priča o obićnom radiju, već o čitavoj radio stanici kojoj ime dadosmo „Radio Gradačac“. Krenimo ovako: Radio Gradačac je osnovan 1965. godine i djelovao je u okviru tadašnjeg Narodnog Univerziteta. Bila je to amaterska radio-stanica, smještena u Domu kulture, danas zgradi Medžlisa IZ u Gradačcu. Oprema za Radio Gradačac nabavljena je uz pomoć našeg sugrađanina Stjepana Šibera, koji je u to vrijeme radio kao stručnjak za vojne radio uređaje koji su se proizvodili u RIZ-u Zagreb. U skučenom prostoru od samo dvije postorije, svu tehničku pripremu su obavili tehničari Radio Sarajeva. Antena je bila postavljena na vrhu Gradine i prvi glas je otišao u etar sa odašiljača snage 0,05 KV, na talasnoj dužini od 210 metara, 6.aprila 1965. godine. Po adaptaciji zgrade kotarskog načelništva i austro-ugarskog katastra u kompleksu starog grada, 1967.godine Radio Gradačac je premješten u njene prostorije, gdje se i danas nalazi. U to vrijeme, po opremi i prostoru, bila je to jedna od najbolje opremljenih lokalnih radio stanica u bivšoj državi Jugoslaviji. Odlukom Skupštine opštine, od 1. januara 1980. godine osnovan je Centar za informisanje, obrazovanje i kulturu "Vaso Pelagić", u čijem sastavu je bila i stanica Radio Gradačac. Svoj kontinuitet nastavila je u preimenovanom centru koji danas nosi naziv Centar za kulturu ”Ahmed Muradbegović”. No, vratimo se ponovo na sami početak i recimo da su prvu redakciju Radio Gradačca činili sljedeči entuzijasti: Safet Bahić – direktor Univerziteta koji je ujedno bio glavni i odgovorni urednik, Ivo Ungaro – muzički i tehnički urednik, Sejfo Šarić – prvi lektor i urednik programa iz kulture, Sadik Šehić – urednik turističke i zabavne emisije, Mehmed Hadžiomerović, urednik sportskog programa, Suad Imamović – urednik emisije za poljoprivredu i Dragan Popović – urednik za oblast društvenih i političkih organizacija. Radio Gradačac je u početku svoj program emitovao samo nedjeljom u jutarnjim satima i utorkom u vremenu od 12 – 17 sati, a nešto kasnije i petkom. Prvi spikeri Radija Gradačac bili su Hazim Džanhodžić, Nada Cvitkušić i Ljiljana Mokrić. Slijedili su ih: Feriha Kukuruzović, Mirjana Stevanović, Rašid Ćosić, Muhamed Lalić, Besima Majremić, Mehmedalija Mahmutović, Ševko Mešanović, Rabija Sadiković, Barušić Mara, Ljubica Gligorević i dr. U ovom mediju svoje mjesto su imali i Agan Kevrić, Suada Sahačić, Stjepan Stjepić, Nejra (Sarajlic) Cvjetinović, Ahmet Halilović, Manda Anić i Taib Duraković. Kao saradnici su učestvovali Darko Mićić, Dubravka Novaković, Bojan Bahić, Nizam Šarić, Adnan Gradaščević, Vahid Klopić, Mirsa Fazlić i još mnogi drugi. Veliki broj novinara, urednika, spikera i tehničara svih generacija su, svako na svoj način, i svako u svom periodu, ugradili djelić sebe u ovaj medij. U svom dugogodišnjem radu, baš kao i svaka firma ili pojedinac, i ovaj medij je imao dobrih i manje dobrih perioda. U sami vrh treba istaknuti period od '92-'95 godine u kojem su radnici "Ratnog Radia 92" obavljali izuzetno delikatnu funkciju, kada su istovremeno informisali, spajali i tješili, ali i uveseljavali i zabavljali. Nemoguće je ne spomenuti veliki doprinos Mustafe Novalića u formiranju RR92 i ratne ekipe koju su činili: Raif Omeragić, Ernes Hadžimuhamedović, Ahmet (Nagib) Halilović, Džemal Delić, Dževad Pašalić, Amra Šaljo, Samira Matanović, Meliha Kavazović, Nedžad Topčagić, Abduselam Abdulahović, Emina Duraković, Samira Džinović i Mirsad Berković. Veliku pomoć u tehničkom smislu pružali su vrsni radioamateri Izudin Topčagić i Mirsad Huskić. Dio tadašnje ekipe i danas čini okosnicu Radio Gradačca, koji djeluje u okviru Centra za kulturu "Ahmed Muradbegović". Odlukom OV Gradačac, 2010-te godine, za 45 godina uspješnog rada, a posebno za doprinos "Ratnog Radija 92", Radio Gradačac je nagrađen priznanjem "Zlatni grb grada". Radio Gradačac, kao javna radiostanica, svojom programskom koncepcijom i sadržajima danas se nalazi u funkciji javnog medijskog servisa svih građana u svojoj zoni pokrivanja, za šta posjeduje dugoročnu dozvolu za emitovanje Regulatorne agencije za komunikacije BiH. U stvaranju programa učestvuje šet radnika, na čelu sa glavnom i odgovornom urednicom Azrom Okanović. Svi oni smatraju da su pitanja iz svakodnevnog života građana prioritet njihovog Radija, koji je ujedno i dio svakog kulturnog, sportskog, humanog ili političkog događaja na opštini Gradačac. Poželimo im uspješan i dugovječan rad, a ja se posebno zahvaljujem novinarki Melihi K. Hečimović, koja mi je nesebično pomogla u prikupljanju informacija za ovu priču.
Mirza Avdičević

21.03.2013.

ZGRADA OPŠTINE GRADAČAC


Već dugo vremena razmišljam da pišem o opštini Gradačac, ali zbog dileme šta bi moja priča o opštini trebala obuhvatiti, odgađao sam pisanje sve do danas. A danas sam odlučio, ne samo da pišem, već da opštinu i u znamenitosti Gradačca uvrstim. Naravno, radi se o zgradi koja se nalazi u samom centru grada koju svi građani zovu “Opština”. Počet ću sa pitanjima koje sam postavljao sam sebi! Kad je napravljena današnja zgrada opštine? Šta je bilo ranije na lokaciji te zgrade? Gdje su opštinske službe bile smještene prije nego je izgrađna zgrada o kojoj danas pišemo? Ali prije odgovora na ova pitanja, hajde da vidimo šta se zaista podrazumijeva pod samim pojmom opština. Pojam opštine se različito definisao kroz različite vremenske periode, ali u današnje vrijeme, ukratko rečeno, pod ovim pojmom se podrazumijeva jedna zaokružena teritorijalna jedinica koja ima svoje administrativne organe uprave preko kojih se sprovodi opštinska politika. Ti organi uprave su u neposrednom kontaktu sa građanima i pružaju im različite usluge. Organizuju se po departmanima i pokrivaju razne gradske djelatnosti, kao što su: obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita, snabdijevanje električnom energijom i vodom, čišćenje, podsticanje lokalnog ekonomskog razvoja, zatim održavanje parkova i površina za rekreaciju, prostorno planiranje, gradnja, stanovanje, finansije, bezbijednost (policija) itd. Ovi organi mogu biti kolektivni (sekretarijati) ili inokosni (načelnik, inspektor, itd ). Oni se imenuju i odgovaraju načelniku opštine ili skupštini kao najvišem opštinskom organu. Obzirom da smo već pomenuli kako se pojam opštine različito definisao kroz različite vremenske periode, hajde da vidimo kako se opština Gradačac definisala u vremenu od srednjovjekovne Bosne pa do danas. U ranom periodu srednjovjekovne Bosne, Gradačac se zvao Nenavište i u teritorijalnom smislu je bio organizovan kao nahija, što odgovara teritorijalnom pojmu jedne današnje opštine. U širem teritorijalnom smislu bio je povezan sa nekim drugim nahijama u jednu župu koja se takođe nazivala Nenavište. Teritorija župe Nenavište je obuhvatala skoro cijelu Posavinu. Pojam teritorijalnog organizovanja pod nazivom nahija zadržan je i u periodu turske vladavine Bosnom, s tim što je više nahija povezivano u širi oblik organizovanja koji se zvao kadiluk. Uvođenjem vojnih oblasti koje su se nazivale kapetanije, Gradačac je postao sjedište Gradačačke kapetanije koja je teritorijalno bila veličine bivše srednjovjekovne župe Nenavište. Na čelu Gradačačke kapetanije od početka njenog osnivanja pa sve do ukidanja kapetanija, na njenom čelu su se nalazili kapetani iz loze Gradaščevića, od kojih je napoznatiji bio Husein kapetan Gradaščević. Ukidanjem kapetanija, turska vlast uvodi i nove pojmove administrativno-teritorijalnog organizovanja tako da gradačačka nahija postaje muteselimluk kojom upravlja muteselim. Skoro svi muteselimi su opet bili iz loze Gradaščevića izuzev Fadil paše Šerifovića koji je bio Sarajlija. Ovaj čovjek je napravio onu malu kućicu na uglu dvorišta džamije Husejnije u kojoj je bila smještena tadašnja biblioteka. U širem smislu organizovanja, Gradačac postaje mudirluk, što odgovara teritoriji srednjovjekovne župe, odnosno sreza. Tako ostaje sve do austrougarskog perioda kada Gradačac u užem smislu organizovnja postaje opština, a u širem smislu postaje kotar, što opet odgovara veličini sreza. U sastavu Gradačca kao kotara bili su Modriča i Srebrenik, te Bos. Šamac kao neki vid samostalne ispostave. Na nivou kotara bila je služba načelništva na čijem čelu se nalazio upravnik koji je u pravilu uvijek bio austrijski državljanin. Posljedni na toj funkciji se zvao Julius Bitto. Sresko načelništvo je bilo smješteno u zgradi sadašnje biblioteke, a sastojalo se od upravnika i još dvadesetak radnika, među kojima je bilo nekoliko pisara i poreznika, jedan geomatar i jedan gruntovničar, jedan drumski radnik i jedan šumar, nekoliko sudija državnog suda i nekoliko sudija šerijatskog suda te jedan ljekar i jedan veterinar. Državni sud, kao samostalna ustanova, bio je smješten u zgradi poznatoj kao gimnazija. Ta zgrada je u to vrijeme imala prizemlje i jedan sprat. Na spratu je bio sud, a u prizemlju gruntovnica i poreska uprava. U podrumskim prostorijama je bio zatvor, a iza zgrade je bilo dvorište za zatvorenike, ograđeno sa kamenim zidovima. Pored sreskog načelništva postojale su i opštinske službe sa nekoliko radnika zaposlenih u administraciji, ali sa veoma ograničenim ovlaštenjima. Gradačačka opština u periodu austrougarske uprave bila je smještena u zgradi Mehmed-bega Gradaščevića, a najpoznatiji gradonačelnici iz tog perioda su bili Mustaj-beg Gradaščević, Bećir-beg Hadži Ibrahimbegović, Mustafa Duraković i Izet-beg Jahić. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije opštinske službe će biti smještene u prizemlju sadašnje pošte, a za period od 22 godine, koliko je trajala Kraljevina Jugoslavija, na dužnosti gradonačelnika su bili: Izet-beg Jahić, Gromić Muharem, Duraković Salih i Mustaj-beg Ganibegović. U zgradi pošte opštinske službe će ostati sve dok se ne napravi sadašnja zgrada opštine Gradačac. I konačno, recimo da je sadašnja zgrada opštine pravljena poslije Drugog svjetskog rata, odnosno 1950/51. godine prošlog stoljeća. Na toj lokaciji ranije je bila kovačka radnja u vlasništvu Ante Jakovljevića. Igradnjom ove zgrade, koja se naslanjala na poznatu zgradu Popovičku, a nešto kasnije i igradnjom stambene zgrade sa druge strane Popovičke, Gradačac gubi izgled čaršje kakav je imao još od turskog doba i počinje dobivati izgled sličan današnjem. I u periodu Socijalističke Jugosalvije Gradačac je ostao srez sve do 1956. godine, kada postaje opština u okviru brčanskog sreza, a desetak godina kasnije pripaja se dobojskom srezu. U oviru dobojskog sreza Gradačac ostaje sve do 70-ih godina, kada se ukidaju svi srezovi. U narednom periodu Gradačac se počinje sve više povezivati sa regionalnim centrom Tuzla i tako ostaje sve do danas. I na kraju pogledajmo na ovoj tabeli ko je sve bio na čelu Gradačca kao sreza, odnosno kao opštine, u periodu poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do izbijanja rata 1992. godine. Dok završavam ovu priču, razmišljam kako bi ona mogla podstaknuti nekoga iz opštinskih službi da se napravi jedna tabela svih predsjednika, odnosno opštinskih načelnika, po mogučnosti sa fotografijama, i da se postavi na zid hodnika opštinske zgrade. Takva jedna tabela mogla bi obuhvati pregled svih čelnih ljudi Gradačca počev od najstarijeg poznatog vremena pa sve do danas. Bio bi to jedan zanimljiv historijski detalj sa kojim bi se građani mogli upoznavati dok čekaju u redu da obave neki posao u opštinskim službama.
Mirza Avdičević

07.03.2013.

FOTOGRAFSKA RADNJA JUSUFA KADRIĆA


Dok sam bio mlađi šetnja gradom mi je pričinjavala zadovoljstvo u smislu da pronađem prijatelje i da odemo negdje na zabavu. Danas, ja gradom šetam u mislima i u njima tražim ljude koji nisu bili moji bliski prijatelji, ali su bili ljudi od poštovanja i ugleda, ljudi koje sam oduvjek cijenio i koje sam smatrao svojim dragim sugrađanima. Sada primječujem i ulice kao i mahale stare, kuće znamenite, park i aleju kao i kulu bijelu. Primječujem i Kadrićevu fotografsku radnju na samom ulazu u Potok mahalu. I zato, danas, fotografsku radnju Jusufa Kadrića u Znamenitosti našeg grada, uvrštavam. Ako me pitate zašto ?... moj odgovor bit će u pitanju uzvraćen: Ima li iko u gradu našem da ne zna za Kadrića i njegovu fotografsku radnju? Nema! I to je neoboriv dokaz da o fotografskoj radnji, kao o znamenitosti trebamo pričati, a našeg majstora, Jusufa Kadrića, od zaborava otrgnuti. No, prije toga, osvrnimo sa malo na povijest nastanka fotografije koja će kasnije biti životni poziv našeg Jusufa Kadrića. Prva sačuvana fotografija datira iz 1826. godine, a na njoj se vidi nekoliko kuća iz jednog seoceta u Francuskoj. Sa fotoaparatom, poznatim kao Tamna komora, napravio ju je hemičar, Joseph Nicéphore Niépce. U sljedećih nekoliko desetina godina fotografi su umnogome unaprijedili fotografske aparate i sam postupak izrade fotografije, a najbitniji pomak je bio kad je izumljena tanka prozirna traka s fotoosjetljivim slojem na sebi, tj. fotografski film. Sljedeći tehnološki pomak je bila fotografija u boji koja se pojavila 1935.godine. Digitalna kamera je dostignuće dvadesetog stoljeća, a prvu komercijalnu digitalnu kameru, javnosti je prikazao Kodak, 1990. godine. Poslije ovog kratkog podsjetnika o razvoju fotografije, vratimo se našem fotografu Jusufu Kadriću i njegovoj fotografskoj radnji koja se nalazila u prizemlju Jusufove porodićne kuće. Jusuf nije bio prvi fotograf u Gradačcu, ali je dugo vremena bio jedini. Prije njega, odnosno 1948/49. godine u Gradačac je doselio fotograf po imenu Vaso i imao je fotografsku radnju u prizemlju kuće Ante Mihaljevića. Vaso je tišao iz Gradačca prije nego će doći Jusuf, a tu prazninu u vremenu popunio je jedan fotograf iz Odžaka kojeg su svi zvali majstor Kazo. On je dolazio petkom, slikao onoga kome su fotografije trebale i donosio ih u sljedeći petak. Godine 1955. u Gradačac dolazi Jusuf Kadrić i ostaje u njemu sve do svoje smrti. Inače, Jusuf Kadrić je rođen 1926. godine u Goraždu, gdje se je i počeo baviti fotografijom. Po dolasku u Gradačac oženio se sa svojom Ajšom i zajedno su izrodili petero djece, od kojih su četiri sina i jedna kčerka. Navedimo ih poimenićno. To su: Muhamed, Redžep, Alija, Mirsad i kčerka Mukelefa, poznatija kao Seka. Svi će oni postati ugledni građani našeg grada, od kojih će neki poći putem likovnih umjetnika, novinara, fotografa, trgovaca i frizera. Jusuf će za svog života u Gradačcu biti veoma aktivan društevno politički radnik i član mnogobrojnih udruženja. Najveći svoj doprinos dat će u nogometnom klubu Zvijezda u kojem je 30 godina bio zamjenik predsjednika kluba. Skoro sve fotografije sa Zvijezdinih utakmica, kao i sve fotografije starog Gradačca do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, napravljene su Jusufovim fotografskim aparatom. Tih godina fotografsku radnju otvara i naš sugrađanin Ahmed Džidić tako da se od tog vremena isprepliću fotografije od dva profesionalna fotografa. Poslije Jusufove smrti, radnju nasljeđuje njegov sin Redžep u kojoj radi i dan danas. Iako izrada fotografija spada u one zanate koji zbog tehnoloških dostignuća polako odumiru, u Gradačcu danas egzistiraju četiri fotografske radnje. Pored Kadričeve fotografske radnje, već smo spomenuli fotografsku radnju Ahmeda Džidića, pa recimo i o njoj neku riječ. Prije svega Ahmed Džidić i njegova supruga Vezira su zaslužili da budu pomenuti sa više od nekoliko riječi pa iskoristimo priliku da to sad uradimo. Nisam siguran, ali mislim da su fotografski zanat ispekli u Njemačkoj i da su se kao mladi bračni par vratili u Gradačac i otvorili svoju fotografsku radnju koja se nalazila sa bočne strane bivšeg Doma kulture, odnosno u ulici koja vodi prema džamiji Husejniji i kuli Zmaja od Bosne. Ahmed i njegova Vezira su bili prvi fotografi u Gradačcu koji su počeli sa izradom fotografija u boji. Bio je to bum na tržistu koji je ovaj bračni par podigao u visine. Postali su fotografi od ugleda i renomea. Kod njih je i pisac ovih redova, zajedno sa svojom suprugom i sinom prvencom napravio prvu fotografiju u boji. Za fotografa Ahmeda vežu me još neke uspomene koje vam želim ispričati. Naime, Ahmed i ja smo bili strastveni golubari. U svojim golubarnicima uglavnom smo uzgajali golubove prevrtače, ili rolere, kako su ih neki zvali. Bili su to golubovi koji su u zraku pravili okret preko repa i tako se prevrtali uživajući u svom letu. Jednog dana od Ahmeda sam nabavio dva goluba, ženku i mužijaka. Ženka se zvala Arapka jer je bila potpuno crne boje, a mužijak se zvao Šandor. Ne znam zašto baš Šandor, ali znam da mu je to ime dato po ocu. Bio je crno bijele boje i spadao je u tzv. srcaste golubove. To je slučaj kada golub ima bijela krila i bijelu glavu, a ostali dio tijela je u drugoj boji. Mogla je to biti crvena, smeđa, žuta ili crna boja. Kad sam uzimao te golubove, Ahmed mi je hvalio njihovo prevrtanje u zraku do te mjere da je to ličilo na priču ”svaki cigo svoga konja hvali”. Kasnije sam se osvjedočio da je Ahmed pričao istinu jer su to bili jedni od najboljih golubova u mom golubarniku. Ali, došao je rat koji je donio i kraj jedne ptičije ljubavi. Arapka i njen Šandor su poginuli u zraku, leteći svoj poslednji let. Poginuli su od zračnih udara stvornih eksplozijama pri avionskim bombardovanjima našeg grada. Još uvijek ih ponekad sanjam i probudim se sa tužnim osmjehom na usnama. Ovo je bio odlomak priče za moju dušu, a za vas priču nastavljam kazivanjem da u našem gradu ima još jedna fotografska radnja čiji vlasnik je takođe sa prezimenom Džidić, ali je njegovo ime Elvir, a radnja nosi naziv “Dina”. To je možda i najperspektivnija radnja u smislu finasijskog opstanka na današnjem nesigurnom tržištu. I četvrta fotografska radnja koja egzistira u našoj šaršiji zove se “Foto Ćiro”, a njen vlasnik je Kukuruzović Denisa. Možda će jednog dana i o njima neko priču znamenitu pričati, a nama preostaje da uspomenu na Jusufa Kadrića i njegovu fotografsku radnju čuvamo, a njegovom sinu Redžepu uspjeh u poslu i dug radni vijek poželimo.
Mirza Avdičević


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 04/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.40 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio





POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
130065