Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


03.07.2014.

GRADAČAC I NJEGOVI MUZIČKI BENDOVI, IGRANKE NAŠE MLADOSTI – DRUGI DIO



Kad sam počeo pisati o gradačačkim muzičkim grupama u mojim sjećanjima je bilo nekoliko bendova među kojima su svakako bili „Vektori“, „Help“ i „Laste“. Kao da je juće bilo, sjećam se likova Vlade Popovića, Fake Abdulahovića, Ivana Mihaljevića, Hamde (Cicana) Avdića i Bore Jakovca iz „Vektora“, Zatim Zlatana Peleševića, Nurdina (Pikija) Kikića i Šemnuna Sitarevića iz grupe „Help“, kao i njihovog povremenog vokalnog pjevača Zurahida Šakića. Sjećam se gitarista, Fuada Begovića, Esada Klopića, Suada Ahmetaševića, ali i bubnjara Bege (gluhaća) Alimanovića i harmonikaša Nusreta Iskrića iz grupe „Laste“. Ko se još ne sjeća velikog harmonikaša i pjevača sevdalinki, Džavida Pamukovića, kao i popularnog Udvinčić Hajrudina (Hazreta). Naravno da se sjećam i početka karijere mladih muzičara Dinka Delića, Dragana Pavlovića, Vladimira Radića, Seje Huskića, Željka Bošnjaka, Davora Kristića i Njegoslava Lazića. Tu su i samostalni harmonikaši i klavijaturisti Edo Mulabdić,
Čobo Azur i još nekoliko drugih. Ali, nisam mogao ni pretpostaviti koliko je u Gradačcu bilo mladih muzičara koje nisam poznavao. Da ih ne bi pojedinačno nabrajao, krenimo tamo gdje smo stali u Prvom dijelu priče o gradačačkim bendovima, a to je kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prije svega recimo da krajem sedamdesetih godina dolazi do osnivanja grupe "LEX". Grupa je osnovana 1978. godine, a njen osnivač je bio Fuad Mujić. Postava grupe je bila: Fuad Mujić (gitara), Mirsad Bilajac (bubnjevi) i Mato Gagulić (gitara i vokal) .
Kasnije, bubanj je svirao i Boro Jakovac . Nakon dvije godine (1980. godine), Fuad Mujić napušta grupu, a voćstvo preuzima Mato Gagulić. "LEX" je tada bio u sastavu: Asif Mujčić na bass gitari, Hanić Asim na bubnjevima i Mato kao vokal i solo gitara . To je bila novost, jer je do tada band svirao bez bass gitare. Povremeno im gostuje i Nusret Klopić kao vokalni solista. Iza toga u grupu "LEX" (1981. godine) dolazi Dinko Delić (vokal i solo gitara) i band dobija na bogatstvu zvuka. Grupa "LEX" je svirala na igrankama u Gradačcu i okolnim selima: Srnicama, Krčevini, Mahmut Mahali, Tuzlanima, Tramošnici, kao i na gitarijadama u Gradačcu na Luci, ispred OŠ "Ivan Goran Kovačić". Imali su vlastiti prevoz (kombi Ekrema Sejdića) i svoje tehničare (Sabo Pobrić i Salih Milkić) . Vrhunac karijere bio im je nastup na koncertu POP PARADA u Županji 1981. godine.

Grupa prestaje sa radom u zimu 1981-82. godine, kada su Mato i Asif završili srednju školu i otišli na odsluženje vojnog roka. Njih iste godine na kratko zamjenjuje Željko Bošnjak na bass gitari, pridruživši se Deliću i Haniću, ali nedugo zatim grupa prestaje da postoji. "LEX" je svirao, uglavnom, hitove domaće pop-rock produkcije ("Bijelo dugme", "Parni valjak", "Riblja čorba", "Prljavo kazalište", i sl).
Ako se gleda muzički, punk scena u Gradačcu jedva da je ikada postojala. Dogodio se samo jedan band: "Podrumski pacovi" ("Cellar rats") osnovan sredinom 1980. godine. Osnovali su ga (kao što to uvijek biva) školski drugovi: Zoran Kljajić (gitara), Tarik Zukić (bass gitara i glas) i Senad Omeragić (bubnjevi) . Punk u gradu šljive? Da, pod snažnim uticajem angloameričkog punka i pop-rock kritike iz tada popularnog i uticajnog časopisa "Dzuboks", zasvirao je gradačački trio bez osnovnog notnog znanja, ali zato s ambicijom komponovanja vlastitog muzičkog materijala. Tri godine vježbanja dovele su ih do jedva nekoliko nastupa od po petnaestak minuta. Nastupi su održani na prelazu 1982. u 1983. godinu u prostorijama mjesne zajednice Vida kod srednjoškolskog centra i na košarkaškom igralištu na Luci - zahvaljujući podršci njihovog profesora-rockera Dinka Delića i grupe "LEX". I to je bilo sve. Gradačački punk je umro prije nego što se i rodio. Na početku, "Podrumski pacovi" imitirali su sirovi zvuk i jednostavne 3-akordne kompozicije kao što su svirali grupe "Ramones" ili "Sex Pistols". Pseudo-kritički tekstovi su više urlani u mikrofon nego pjevani (baš kako što u panku i treba da zvuči). Ritam je bio krajnje minimalistički ali maksimalno brz, dok su gitara i bas proizvodili kompaktnu buku bez ijednog ukrasnog ornamenta. Naročita pažnja mladih muzičara bila je posvećena tome da se izbjegne bilo kakva referenca na blues-idiom tada nerazdvojno povezan sa glavnim tokovima rock muzike jugoslovenske scene. U drugoj fazi rada, po ugledu na kompleksniji new wawe izraz, band pokušava kanalizirati energiju u jednom tada pomodnom rockabilly zvuku (modernija interpretacija izvornog rock’n’rolla 50-ih godina).
To zakašnjelo pronalaženje sebe bio je ujedno i kraj priče: pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. Ili izraženo komercijalnim jezikom: konačno su postali proizvod za koji, nažalost, nije postojalo tržište. I kao što je u panku uobičajeno bilo provocirati okolinu bez kompromisa, gradačački "Pacovi" oblačili su poderanu odjeću sa bedževima i izazovnim natpisima. Iako bi danas ta punk garderoba bila smiješna po modernim mjerilima (gdje je svaki drugi teenager tetoviran i izboden metalnim predmetima), ta ekstravagantna preobuka je u sezoni 1980-81. bila predmet čaršijske diskusije (kao što su desetak godina prije provokativni bili duga kosa i brada). Drugi ventil za nagomilanu teenagerersku kreativnost je bio izazivanje tadašnjeg (zakonski kažnjivog) verbalnog delikta. Ime banda je mijenjano više puta, a u jednom trenutku buntovnici su se nazivali "Istočni front" (prema njemačkom frontu u II svjetskom ratu) što je u SFRJ bila igra vatrom. Pošto je u new waveu grafički izraz bio jednako važan kao i muzički, izrađeni su "promo" plakati tehnikom kolaža od isječaka iz novina. I na plakatima su se, jedan pored drugog, našli različiti naslovi izazivajući "opasne" asocijacije. Jedan od plakata je glasio: "Inspektori traže posao!" . Plakati su umnoženi fotokopiranjem i pod okriljem noći polijepljeni po gradu. Već sljedećeg jutra su svi plakati bili odstranjeni, a članovi benda privedeni na razgovor u stanicu milicije. Vođa benda, Tarik Zukić , se prisjeća: "Sjećam se da sam tada, čekajući saslušanje, kroz prozor zgrade milicije gledao na hladovinu aleje i ljude koji su upravo išli na jezero da se kupaju (bio je august 1982.) a ja sam propustio kupanje tog dana. Imao sam 16 godina i osjećaj da se nesto upravo završilo, a da još ništa novo nije počinjalo. Vremena su se mijenjala - u trenutaku kad sam jasno spoznao ono što se gledanjem ne može vidjeti." Negdje 1983. godine godine bend, čije posljednje ime: "Ulična brigada" pamte njihovi vjerni i malobrojni obožavaoci, održao je posljednju probu na Brđanima u kući komandira milicije Miroslava Kljajića (Zoranov otac) . Utihnuli su Senadovi bubnjevi kupljeni od Hazima Babure za 300 din. Inače, Babura ih je držao u kokošinjcu i mlađahni "Pacovi" na početku priče morali su te udaraljke prati više od pola sata u jakom rastvoru deterdženta. Iza gradačačkog punka sa početka 80-ih, nažalost, nije ostao nijedan zvučni zapis. Njihovo postojanje može se smatrati za incident, endemski pokušaj presađivanja jedne kulture u drugu skoro sasvim oprečnu. Prema riječima gitariste Zorana Kljajića: "Bio je to, ustvari, jedan nesporazum". Ali prije svega, bio je to poseban način odrastanja u malom gradu koji je, doduše, držao svoje otvorenosti, ali gdje, ipak, nije bilo mnogo slobodnog prostora za teenagere koji su uporno tražili neki vlastiti put .
Sredinom 80-ih godina na muzičkoj sceni pojavljuje se i mladi harmonikaš i klavijaturista Edin Edo Mulabdić .
Rođen je 1970. godine u Gradačcu, a muzikom se počeo baviti tako što je upisao muzičku školu u Gradačcu 1979. godine u klasi nastavnika Stjepana Stjepanovića. Već nakon završene škole počeo je "tezgariti" po svadbama i raznim veseljima. Kao kruna tog perioda u Edinom muzičkom razvoju bilo je sviranje u kulturno-umjetničkom društvu u Gradačcu. Taj angažman je istinski ispunjavao i dograđivao mladog muzičara, jer se radilo o pjesmama i igrama cijele Jugoslavije. To znanje mu je puno pomoglo jer je Edo postao kompletan izvođač muzike svih naroda i narodnosti tadašnje SFRJ. Edin je često nastupao sa orkestrom "Bosanski lonac", gdje su svirali iskusni muzičari, pa je talentovani mladić stalno učio i imao uzor u njima. To su bili nastavnik Šemnun Sitarević, koji je Edinu predavao muzičku kulturu u osnovnoj školi, zatim prof. Dinko Delić,
koji je važio za dobrog i tačnog gitaristu i Kikić Nurdin Piki kao bubnjar. Nakon osnovnog obrazovanja Edo odlazi u Tuzlu gdje je upisao srednju muzičku školu, instrumentalni odsjek za harmoniku kod prof. Zulić Midhata i njegovog brata Miradeta i tu proveo dvije naredne godine. No budući da je pohađao i medicinsku školu, uzeo je to kao prioritet i muziku je zapostavio u drugi plan. Kasnije će se ispostaviti da je mladi Mulabdić bio mnogo uspješniji u muzici nego u medicini. U Tuzli se sviralo po raznim objektima, ali onako fino "na uvce" od stola do stola. Edo je svirao harmoniku, a gitaru Perišic Adnan . Bilo je to nezaboravno vrijeme: srednjoškolci, dobra svirka i druženje "do zore". Po završetku medicinske škole Edin odlazi u JNA na vojno-medicinsku akademiju i pohađa školu rezervnih oficira sanitetske službe. Tu ga odmah primaju u vojni orkestar na Banjici gdje se svirao evergreen, ethno muzika sa naših prostora i onovremenski šlageri. Orkestar je imao i saksofon i violinu kao instrumente koji su bili osvježenje u Edinom sviračkom iskustvu. Vikendom je, čak, svirao i svadbe kada se to moglo organizovati.
Poslije služenja vojnog roka Edo dolazi kući u Gradačac i tada počinje njegov profesionalni angažman. U razne orkestre ulazi kao klavijaturista i svira bass i pratnju sa raznim kolegama: Eso Sivić (gitara),Vahid Hećimović Beganče (harmonika), bubanj Hović Sead Kićo (bubnjar) i vokalni solista Dzavid Pamuković . A prije toga svirao je i sa: Ibraković Seadom (gitara), Ramizom Hrustićem (bass), Ekremom Murathodžićem (bubanj) i vokalnim solistom Mitarom Milakovićem . Sviralo se u restoranima, na svadbama i raznim veseljima, kako to već prilike nalažu. Od restorana mogu se izdvojiti: "Orhideja", "El dorado", "Galeb", "Zvijezda" u Gradačcu, zatim "Medijana", "Dedinje" i "Go-go" u Modriči, te drugi. Rat za nezavisnost BiH, Edina je zatekao u Njemačkoj gdje je osnovao svoj orkestar "Zmaj od Bosne" i u periodu od 1992. do 1998. svirao sa Narsidom Tafićem (bubanj) i Zikrom Lušničkićem (klavijature) .
Nastupali su na koncertima sa estradnim zvijezdama Enesom Begovićem, Ćazimom Čolakovićem, Nihadom Alibegovićem i drugima, jer su tada važili za jedan od boljih orkestara naše narodne muzike na području sjeverne Evrope. Imalu su dobar razglas i kombi i, naravno, odličan repertoar, tako da je to bio vrlo uspješan period njihove karijere. Od 1998. godine Edo Mulabdić počinje saradnju sa braćom Ganić iz Odžaka i po povratku u BiH priključuju se orkestru "Jarani" i sa Halidom Muslimovićem sviraju sve do 2005. Poimenice, to su bili: Emsad Ganić (bubanj), Ezvin Ganić Mrki (gitara) i Edin Ganić (bass) . Najčešće su svirali koncerte po cijeloj Evropi i drugim kontinentima. Taj period smatra se za krunu Mulabdićevog rada jer je svirao od Sydneya do San Francisca, i od Osla i Dublina do Kuala Lumpura i Istanbula. Svirao se repertoar sa ethno muzikom naših naroda, sevdah i novokomponovana muzika. Edo je proputovao razne kontinente i razgledao svjetske metropole, upoznao mnoge ljude - što ga je, prema vlastitim riječima, učinilo produhovljenim čovjekom koji ima široke vidike. Poslije Muslimovića, Edin Mulabdić je sarađivao i sa Hankom Paldum . Edo zna reći kako je gospođa Paldum prava diva, i svirka sa njom pravo zadovoljstvo, jer Hanka fascinira čistoćom glasa i navodi prateće muzičare na svaki naredni ton. Zatim je sarađivao i sa Semirom Cerićem Koketom , a povremeno nastupao i sa Safetom Isovićem, Halidom Bešlićem i mnogim drugim pjevačima sa estrade. Od svih tih sjajnih koncerata Edin izdvaja onaj u Istanbulu sa Hankom Paldum i koncerte sa Halidom Muslimovićem u Australiji, koji se ne mogu zaboraviti. Edo trenutno svira samo iz hobija, jer se povukao zbog poslovnih obaveza koje ga prisiljavaju da ostane kod kuće. A posao muzičara je "na točkovima", u odsustvu i na turnejama po dalekim odredištima. Edo često tvrdi kao "mladić sa iskustvom" da je muzika plemenit poziv, ali da se u našoj zemlji, nažalost, ne cijeni dugogodišnji rad i ulaganje u sebe i kvalitetne instrumente.

Osamdesetih godina je bilo veoma plodno tlo za nastupe muzičkih grupa pa se 1983. godine, u Jelovče selu, osniva grupa "Trn u oku". Osnivač i vođa grupe je bio Jasim Selimović. Svirao je solo gitaru, a pored njega u grupi su bili: Kukuruz Refik-bass gitara, Selimović Nihad-bubnjevi i Kukuruz Osman kao muški vokal. Grupa je izvodila novokomponovanu muziku i egzistirala je otprilike u istom periodu kad je u Jelovče selu osnovana i daleko poznatija grupa „Condor“. Neki od članova iz grupe „Trn u oku“ nastupat će i u „Condoru“, ali krenimo redom.

Grupa "Condor" je osnovana 1984. godine, a sačinjavali su je: Taletović Vehid (ritam gitara), Udvinčić Dževad (bubnjevi) i Udvinčić Nedžad (solo gitara) . U početku, bend je svirao zabavne večeri (igranke), svadbe i ispraćaje regruta na odsluženje vojnog roka. U to vrijeme takve svirke bile su uobičajene u Gradačcu i šire. Godine 1985. grupi se pridružuju još dva člana i to: Kukuruz Refik (bas gitara) i Tokić Safet Bebek (pjevač) .
Tako upotpunjeni sastav širi repertoar, a time osvaja i mnoga mjesta gdje gostuju (Gračanica, Srebrenik, Brčko, Doboj, Modriča, Bosanski Šamac, Vinkovci). Od 1986. godine počinje saradnja sa mnogim popularnim pjevačima i pjevačicama: Miletom Kitićem, Rizom Hamidovićem, Mehom Hrštićem, Enesom Begovićem, Draganom Šaulićem, Zlatom Petrović, Vasvijom, Ljubom Aličićem, Murizom Kurudžijom, Kemalom Malovčićem i drugima. Te pjevače grupa je pratila po salama gdje su organizirani koncerti, proslavama za vrijeme značajnijih praznika, po kafanama i lokalnim festivalima. Grupa "Condor" bivala je sve popularnija među mladima i sve više bila tražena za nastupe zbog velikog broja obožavatelja. Na tim nastupima svirala se novokomponovana muzika, pa je pomenuta grupa odlučila da angažuje još jednog člana Hasanović Džemala Džemu , specijaliziranog za taj žanr. Godine 1988. grupi se pridružuje klavijaturista Lušničkić Zikret Zikro . Iste godine u julu mjesecu, "Condor" odlazi na dvomjesečno gostovanje u restoran "Ficibajer" u Brčkom. Pomenuta petorka, muzicirajući 6 dana u sedmici, pravi odličan posao, čime potražnja za nastupima grupe postaje još veća. U naredne dvije godine nastupaju u istom sastavu svirajući u kafanama, na igrankama i koncertima. Odlaskom na odsluženje vojnog roka Udvinčić Dževada i Zikre, 1990. godine, grupi se pridružuju Husejnović Hamdija (harmonika) i Subašić Hasan koji sviraju do kraja te godine.
Povratkom Dževada i Zikre, 1991. godine, u grupu dolaze pjevač Udvinčić Hajrudin Hazre i pjevačica Munevera . Prvi nastup novog sastava bio je ponovo restoran "Ficibajer" gdje ostaju tri mjeseca. U naredne dvije godine band nastupa uglavnom po kafanama i restoranima na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. Početkom rata 1992. godine članovi "Condora" stavljaju se u službu odbrane domovine. Istovremeno, dok su bili pripadnici Armije BiH na raznim linijama odbrane, dolaze na ideju, zajedno sa borcem i tekstopiscem Kukuruz Himzom , da komponuju patriotske pjesme koje bi podigle moral vojnika. Kada je napad agresora bio najžešći na gradačačku opštinu, u julu 1992. godine, bend snima u improviziranim uvjetima dvije patriotske pjesme: "Sinovi Zmaja od Bosne" i "Ne oplakuj, majko, sina" . Pjesme su bile veoma slušane, pa su ih na nekim lokalnim stanicama emitovali i po 60 puta dnevno. Bend su u to vrijeme sačinjavali Udvinčić Nedžad (bass gitara) i Dževad (bubanj), Selimović Jasim (ritam gitara) i Husejnović Hamdija (harmonika). Snimljene pjesme je otpjevao pjevač Hazre . Može se reći da su na ovim prostorima "Condori" bili među prvima koji su snimali ratne patriotske pjesme. U narednom periodu grupa snima još četiri patriotske pjesme a najslušanija je bila "Sto sedma brigada" . Grupa tada postaje i vojno-instrumentalni sastav 107. brigade. U tom periodu imali su sastav: Vehid, Nedžad, Dževad, Škoro i Hazre , a pomenuti članovi su istovremeno bili i članovi vojnih jedinica. U tom periodu grupa je svirala preko 60 svirki za vojnike.
Vrijedno je pomena da grupa svira 1993. godine na postrojavanju 107. brigade u Biberovom Polju, kada je počasni gost bio predsjednik Alija Izetbegović. Ratne 1994. grupa počinje svirati u restoranu "Mimoza" u Bosanskoj Bijeloj u sastavu: Ramiza Novalić (pjevačica), Hazre, Nedžad, Dževad, Vehid i Škoro , gdje gostuju sa prekidima do kraja rata. Krajem 1994. godine dolazi do zamjene dva člana benda. Umjesto Škore dolazi Azur Čobo (harmonika i klavijatura), a umjesto Ramize dolazi Amela Malkić .Energijom i znanjem novih članova grupa "Condor" doživljava preporod i veliku popularnost pa uskoro cijela Bosna zna za nju. Znanjem i kvalitetom profesora Azura Čobe muzika biva drastično obogaćena, pa su mnogi ugledni muzičari bili česti gosti na svirkama "Condora". U poslijeratnom vremenu grupa ostaje u istom sastavu i osvaja sve kafane gdje su gostovali. Bili su najtraženiji i najskuplji bend takve vrste muzike na Tuzlanskom kantonu.
Posebno treba izdvojiti gostovanje u restoranima "Orhideja" i "1+5" u Gradačcu, gdje su od 1996. godine do 2000. godine dupke punili ove restorane i obilježili to vrijeme svojim muziciranjem. Cijeli bend, a pogotovo pjevači Hazre i Amela, kao i harmonikaš Čobo , doživljavaju veliku popularnost. Pozivi za gostovanje su stizali sa svih strana pa čak i drugih država. Nažalost, 1999. godine već počinje razilazak članova grupe. Mada su novi članovi valjano zamijenili stare (Avdo, Nedžad, Denis) , odlaskom Hazreta u samostalne profesionalne vode 2002. godine, nastupi postaju rjeđi. Od sastava iz ratnog perioda jedini aktivni član danas je Dževad. Na kraju recimo da je grupa "Condor" muzički snažno obilježila osamdesete i devedesete godine muzičke scene Gradačca i Tuzlanskog kantona.

Govorći o muzičkoj grupi „Condor“ spomenuli smo ulogu harmonikaša i klavijaturiste Čobo Azura , a sada recimo nešto više o njemu kao samostalnom muzičaru. Prije svega recimo da je to naš sugrađanin koji se muzikom počinje baviti kao sedmogodišnjak, kada su mu roditelji kupili prvu klavirsku harmoniku. Uporedo s osnovnom školom upisuje Nižu muzičku školu u klasi nastavnika Mileta Stjepanovića . Pored redovne nastave u muzičkoj školi u Gradačcu, od 1985.god. znanje stiče i u Srbiji u klasi prof. Pere Trivkovića i maestra Ljubiše Pavkovića (šef orkestra RTV Srbije). Prvi značajniji solistički uspjeh postiže 1988. godine na takmičenju mladih harmonikaša Jugoslavije, osvojivši prvo mjesto u kategoriji "mlađih juniora".
Na poziv tadašnjeg muzičkog urednika TVSA Jurice Malisa, 1989.godine, po prvi put se predstavlja u muzičkom serijalu kao najmlađi harmonikaš-solista iz Gradačca. Doprinos muzičkoj umjetnosti svoga grada kao klavirista dao je izvodeći po prvi put evergreen muziku na gradini u "Art Clubu" kroz muzičko-poetske večeri (dvoriste Radio Gradačca - ispod sahat-kule) Odlučivši svoju karijeru u cijelosti posvetiti muzici, Čobo odlazi u Tuzlu gdje završava srednju muzičku školu u klasi prof. Nurfete Hasanović , a potom i opšti odsjek muzičke akademije. Krajem 1994. godine Azur Čobo (harmonika i klavijatura) počinje saradnju sa grupom "Condor".
Njegovom energijom grupa se preporodila i doživjela veliku popularnost. Sa Čobom su Condori bili među najtraženijim bandovima u BiH. Pozivi za gostovanje stizali su i iz drugih država. Ozbiljnije audio snimke nekih gradačačkih bendova uradili su članovi orkestra Condor uz Azura Čobu kao solistu harmonikaša. Svoje prve aranžmane Čobo počinje da piše 1996. godine kada objavljuje i brošuru "Muzika harmonike" , kao udžbenik za edukaciju mladih harmonikaša prilagođen instrumentalistima početnicima. Azur tada formira i prvi orkestar harmonika, sastavljen od učenika osnovne i srednje muzičke škole svih uzrasta u Tuzli, Gradačcu i Srebreniku. Orkestar harmonika nije bio nezapažen jer je već na prvim javnim nastupima pokazao interesovanje javnosti i kroz osvajanje značajnih nagrada na području TK ali i i cijele BiH. U to se vrijeme uključuje i u neke arhivske projekte na RTV BiH u cilju očuvanja identiteta NMT i sevdalinke.
Godine 1997. Čobo Azur osvaja titulu „Prva harmonika Bosne i Hercegovine“ u kategoriji harmonikaša seniora. Baveći se uveliko estradnim, aranžerskim i studijskim radom nezaobilazna je bila i njegova saradnja sa istaknutim pjevačima BiH muzičke scene kao što su: Nedžad Salković, Muhamed Mujkanović, Hasiba Agić, Hanka Paldum, Enes Begović, Rizo Hamdović, Šekib Mujanović ,a kao harmonikaš i aranžer ostvario je izuzetno plodnu suradnju sa (rahmetli) Mehom Puzićem.
Inače, Azur je zaposlen muzičkoj školi u Gradačcu kao rukovodilac grupne nastave, a radi i u OŠ Hasan Kikić. Rukovodilac je Kantonalnog Aktiva prof. i nastavnika Muzičke kulture, a radi i kao spoljni saradnik - solistana u studiju BHRT. U slobodno vrijeme Azur rukovodi „Orkestrom harmonika u Gradačcu“ koji je već godinama sinonim za muzičku umjetnost grada Gradačca i vrijedno podučava gradačačku omladinu muzičkim vrijednostima.
Svima je već poznato da je Čobo Azur veliki borac za afirmaciju i opstanak tradicionalne vrijednosti „živog instrumenta“ kao što je harmonika i očuvanja sevdalinke kao autothtonog bosanskog brenda. Taj častan poziv i zahtjevnu ulogu on nastavlja na radu istaknutih muzičara i pedagoga kao što su: Safet Bahic, Ivo Ungaro, Anto Mihaljević, Tomo Budimović, Šemnun Šime Sitarević, Mile i Stjepan Stjepanović te Asim Horozić, koji su odškolovali generacije mladića i djevojaka u plemenitoj vještini muziciranja. Zahvaljujući njima Gradačac je veoma muzikalan grad, grad umjetnosti.

U tom muzikalnom gradu, 80-ih godina pojavljuje se i pjevač Zijad Klopić . Muzikom se je počeo baviti još u srednjoj školi, a njegova porodica je odavno bila poznata po dobrim pjevačima i muzičarima pa je Zijad samo nastavio tu tradiciju.
Nakon mladalačkih nastupa sa lokalnim sviračima, svoj prvi album pod nazivom "Zašto si lagala" objavio je 1991. godine. Početak rata za nezavisnost BiH 1992. godine zadesio ga je u Njemačkoj. Tamo Zijad upoznaje hitmejkera, poznatog gitaristu i kompozitora, Ibru Mangafića . Od tog dana Klopićeva karijera kreće uzlaznom putanjom. Tada počinje i njegova saradnja sa izdavačkom kućom "Nimfa Sound" za koju je snimio još tri albuma. Zijadov album "Gorimo od ljubavi" iz 2000. godine bio je još jedna potvrda njegovog ozbiljnog rada na estradi. Taj nosač zvuka ostvario je dva izdanja - jedno za tržište EU, a drugo za područje bivših jugoslovenskih republika. Zijad nastavlja karijeru saradnjom sa izdavačkom kućom "Renome" iz Bijeljine. Mnogo Klopićevih pjesama njegova publika čuva u fonotekama a mnoge se još slušaju i na radiju i u restoranima širom EU. To su na primjer: "Zašto si lagala", "Gorimo od ljubavi", "Grade moj", "Mejra", "Daleko je Bosna" i dr. Od 1998. godine Zijad živi u Austriji.
Krečući se kroz ovaj muzički vremeplov treba da se prisjetimo i benda "Vitamin C" . Bend je osnovan je 1987. godine u Gradačcu sa postavom: Siniša Kozeljac (solo gitara), Edo Soldin (ritam gitara), Njegoslav Lazić (vokal), Davor Kristić (klavijature) Pantelija (bubnjevi) i Kukuruzović Vedad (bass gitara) . Bili su inspirisani muzikom U2 i tadašnjim jugoslovenskim pop bendovima i muzičarima. Svirali su u to vrijeme moderan pop-rock zvuk i bavili se autorskim radom. Tekstove i melodiju pisao je Njegoslav Lazić, a melodije i aranžman pisali su Edo Soldin i Davor Kristić. Prvu godinu rada su uglavnom vježbali i nastupali na rođendanima i privatnim žurkama. Prvi javni nastup svirali su kao predgrupa u gradačačkoj "Skenderiji" na koncertu "Nemoguće vruće" 1988. godine. A takođe su imali zapažen nastup kao predgrupa modričko-gradačačkoj grupi "Oktopod" u istoj dvorani, iste godine, kada im je kao bubnjar gostovao Senad Berbić iz "Oktopoda" .
U dva navrata snimali su svoje pjesme u studiju u Zagrebu. Godine 1988. snimali su pod imenom "Vitamin C". Tada su već grupu napustili Kozeljac i Kukuruzović zbog obaveza na studijama. A 1989. godine odlaze ponovo u studio u Zagreb kao "Orient Express", kada im se pridružio Dinko Delić kao solo gitarista, aranžer i producent. Delićevo iskustvo i instrumentalno umijeće mnogo je značilo za zvuk benda i pomjerilo zvučnu sliku prema blues i country stilu. Tada je kraće vrijeme sa bandom bass svirao i Marko Leutar . Ova grupa bila je omiljena kod gradačačke mladeži i njihove pjesme rado su bile slušane po kafićima i na Radio Gradačcu. Bend prestaje sa radom početkom '90-ih kada Lazić odlazi u Njemačku, Kristić u Zagreb, a Soldin na odsluženje vojnog roka.
"Jimmy Joyce Rols Royce Band" osnovao je 2005. godine gradačački gitarista i kantautor Edin Muftić. Ali počeci benda sežu mnogo ranije. Krajem '80-ih Muhamed Avdičevići njegov rođak iz Doboja po imenu Mehmed, zajedno sa Abduselamom Batom Abdulahovićem osnovali su garažnu grupu u želji da se vježba i usavršava sviračko znanje. Bato je već imao malo iskustva kao bubnjar jer je odlazio kod Dragana Radaka da uči bubnjeve. Radak je u to vrijeme već svirao u mnogim tezgaroškim bendovima po igrankama i motorijadama i bio poznat kao dobar bubnjar. Muhamed je našao neki stari Amati bubanj u Špionici i oformili su bend kod Muhameda u podrumu porodične kuće u Svircu. Svirali su uglavnom domaće "stvari" starije generacije, ali sa željom da osvježe repertoar. Nakon nekog vremena pridružio im se Edin Muftić Hogar kao gitarista i vokal. Iako nisu imali javne nastupe, već su se družili i svirali za svoju dušu, održali su kontinuitet. Vremenom je Abduselam kupio bolje bubnjeve i počeli su svirati pjesme koje je Edo Muftić skladao. Repertoar je bio svjež a oprema sve bolja i modernija. U to vrijeme bend je napustio Mehmed, ali se pridružio Mirza Softić na bassu. Nažalost, zbog privatnih obaveza članova bend uskoro prestaje postojati u ovom sastavu, a Edo Muftić kasnije okuplja novu ekipu gdje je Bato Abdulahović povremeno svirao kao bubnjar. Nakon rata '90-ih, Abdulahović i Muftić su se aktivno bavili DJ nastupima i učestvovali u nastajanju gradačačke techno i elektronske muzike, skupa sa Fedžadom Mulaomerovićem i Edinom Soldijem . Dakle, nakon tog DJ perioda Edo Muftić, 2005. godine, pokreće sastav sa imenom "Jimmy Joyce Rols Royce Band". U prvoj fazi rada sa njim su svirali Edin Soldin (gitara), Edina Vosanović (klavijature, vokal) i Sanjin Vosanović (bass) .
Nakon kraćeg vježbanja, 2006. godine, uključili su se u internacionalni projekat Balkan Invasion koji je značio zajednički rad mladih muzičara iz Škotske i sa Balkana. U saradnji sa Visiting Arts Creative Collaborations muzičari su dolazili iz grupa: "Orkestra Del Sol", "Scottish Hobo Society", "Danseizure", "Greenman Bluegrass Boys" i, naravno, "Jimmy Joyce Rolls Royce Band" iz Bosne i Hercegovine. U mješovitim ekipama mladi umjetnici su interaktivno svirali spoj muzičkih elemenata elektronske muzike, sevdaha, škotskog folka, hip-hopa i rocka. Tako nastali materijal izvodili su u Edinburghu, Londonu i Glasgowu.
Jedna od tih session grupa bila je u sastavu: Edin Mutfić (harmonika, gitara i vokal), Edina Vosanović (piano i vokal), Sanjin Vosanović (bass i gitara), Edo Soldin (električna gitara), Marcus Britton (kornet truba), Olivia Furness (tenor saksofon), Dan Gorman (harmonijum, sintisajzer i udaraljke), Mikel Krumins (ritmovi i rime), Jack Richold (violina i vokal), Stephen Patterson (konge i udaraljke), Haley Beavis (vokal) i Miroslav Mitrović (riječi) . Na koncertima koje su održali snimljen je tonski zapis pa izdat na posebnom EP (4 track) nosaču zvuka.
Po povratku u Gradačac, Edin Muftić je pozvao na saradnju Dinka Delića želeći da Dinkovo iskustvo u sviranju gitare, aranžiranju i produciranju zvuka iskoristi kao pojačanje. Pripremali su nastup na Zelenkovac Jazz Festu blizu jezera Balkana kod Mrkonjić Grada . Vježbali su u Edinovoj kući u Gradačcu i u avgustu 2006. godine svirali u Zelenkovcu. Sa Muftićem, Vosanovićima i Dinkom nastupio je i Mahir Bostandžija (bubanj) iz Sarajeva. Edinove pjesme, inače bogate harmonijom, bile su ispunjene blues, funk i jazz elementima, a tekstovi su bili pjevani na engleskom jeziku. Muziciranje "Jimmy Joyce Rolls Royce Banda" bilo je vrlo zapaženo i u inostranstvu i u BiH. Nažalost, iz privatnih razloga Edin je napustio muziku i raspustio band početkom 2007. godine.
Baš kao što se u životu dešava, tako i na muzičkoj sceni. Jedni umiru, a drugi se rađaju. Danas u Gradačcu imamo neke nove klince i muzičke bendove koji uveseljavaju sadašnju generaciju, ali i ponekog od starijih zaljubljenika lijepe pjesme i zvuka muzičkih instrumenata od harmonike do klavijature - od mandoline do gitare.
Na kraju ove priče još jednom se želim zahvaliti svom prijatelju, profesoru i muzičaru Dinku Deliću, koji je uradio najveći dio posla kako bi ova priča postala svojevrstan dokument o muzičkoj sceni Gradačca iz vremena u kojem nacionalizam nije bio ničija profesija. Zahvaljujem se i svima drugim koji su mi pomogli da njen sadržaj bude bogat sa podacima i prelijepim fotografijama, a u prvom redu: Zlatanu Peleševiću, Nurdinu (Pikiju) Kikiću, Ivanu Mihaljeviću, Željku Bošnjaku, Džavidu Pamukoviću, Zijadu Klopiću, Hazretu Udvinčiću, Edi Mulabdiću, Azuru Čobi i još mnogim drugim. Ujedno izražavam žaljenje što nisam dobio tražene podatke i informacije za još nekoliko muzičkih ličnosti i bendova koji su ostali nepomenuti. Takođe mi je žao što nisam uspio prikupiti podatke ni o brojnim izvođačima gradačačke DJ scene. Tu je trebalo ispričati priču o: Hamiću Tipuri, Vesi Cvjetinoviću i Slobodanu Gariću, Fuadu Begoviću, Miletu Bakoviću, Dušanu Mitroviću Pišti, Goranu Švaljugi Đulbegoviću, Vladimiru Radiću Vlajki, Bojanu Bahiću Bokiju, Darku Mičiću i Dževadu Topčagiću Landri, Musi Deliću, Šemsi Ramiću i Nikoli Stojčeviću, Abduselamu Bati Abdulahoviću, Edinu Soldiju, Edinu Muftiću Hogaru, Fedžadu Mulaomeroviću i dr. Nadam se da će to uraditi neko od budućih pokoljenja i na taj način otrgnuti mnoge fragmente naše mladosti od zaborava.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

22.06.2014.

GRADAČAC I NJEGOVI MUZIČKI BENDOVI, IGRANKE NAŠE MLADOSTI – PRVI DIO


Dok pokušavam naći prave riječi kako bih započeo još jednu priču o gradačačkoj mladosti, pitam se: jesam li nostalgičan na to davno prošlo vrijeme, koje kao da je juče bilo? Ne, nisam nostalgičan, prošlost je dio naših života i neki doživljaji iz prošlosti samo bljesnu s vremena na vrijeme i osvijetle nam sadašnji trenutak. Unesu toplinu, ali nas i vrate u realnost. Zato ću iz sadašnjosti pokušati dočarati vrijeme u kojem smo rasli uz muzičke bendove, što su kao gljive nicali jedan za drugim. Poslije drugog svjetskog rata u Gradačcu nije bilo koncerata ni disco-clubova kao danas, već se sviralo i pjevalo na igrankama koje su održavane po domovima kulture, čitaonicama, seoskim zadružnim domovima i sl. U tom periodu vladao je antifašistički pobjednički entuzijazam, radne akcije i izgradnja zemlje. Uz narodnu i klasičnu muziku, slušale su se revolucionarne i partizanske pjesme. Tih pedesetih godina muzika se emitovala preko radija. Televizije još nije bilo, a malo ko je imao gramofon i mogućnosti da nabavi gramofonske ploče.
Šezdesete godine su doba procvata omladinskih pokreta: muzičke rock i hipi generacije. U našim uslovima to je doba popularne narodne i zabavne muzike i početak domaćeg rokenrola. Osnovano je mnogo festivala, na kojima su promovisani brojni pjevači. Pojavila se i televizija, masovno su se prodavale gramofonske ploče, pjevači su išli na turneje i održavali solističke koncerte. Svirali su "Indexi", "Time", "Yu grupa" i "Korni grupa", a među pjevačima vodeći su bili Mišo Kovač, Đorđe Marijanović, Josipa Lisac, Zafir Hadžimanov, Leo Martin, Dragan Stojnić i dr. Sedamdesete godine su bile u eksploziji zabave i popularne kulture. To je bilo doba "Bijelog dugmeta", "Parnog valjka", "Leb i sol" i Lepe Brene . Standard je bio na vrhuncu, ljudi su mogli konačno da se opuste i uživaju. Pratili su se trendovi sa zapada, pa je niklo mnogo rok-sastava po uzoru na američke i britanske bendove, a zvučno prilagođenih domaćoj publici. Tokom cijele decenije bio je vrlo prisutan trend miješanja etno zvukova sa rok i pop muzikom.
A početkom osamdesetih , u novom talasu, dominirali su neki novi kreativni klinci kao "Azra", "Idoli", "Električni orgazam", "Ekaterina velika", "Film" i "Plavi orkestar" koji su u svojim pjesmama donijeli novu energiju, a u tekstovima motivirali ljude da razmišljaju.
No, vratimo se ponovo u prošlost i podsjetimo kako je u Gradačcu, odmah po završetku drugog svjetskog rata, bilo aktivno Kulturno umjetničko društvo "Hasan Kikić" u kojem je jazz orkestar vodio Ivo Ungaro, narodni orkestar Safet Bahić , tamburaški orkestar Anto Mihaljević , a duvački orkestar (pleh muzika) bio je smješten uz dobrovoljno vatrogasno društvo. Treba napomenuti da je, kao kruna toga plodonosnog entuzijazma, Fadila Hećimović prva gradačačka dama i pjevačica, uopšte, objavila ploču, singl narodne muzike.

Iz takvog grada, koji je oduvijek imao muzički nadarene ljude, neminovno su proizašli i muzički sastavi u kojima se umjesto harmonike i tradicionalnih duvačkih instrumenata počinju koristiti bubnjevi i električne gitare.
Jedan od prvih takvih sastava formiran je od gimnazijalaca, a u njemu su svirali: Aleksandar Saša Mlač harmoniku, Alija Torić iz Odžaka klarinet, Muharem Brkić takođe iz Odžaka trubu, Faruk Fako Abdulahović gitaru, a bubnjeve je "udarao" Sakib Kevrić . Za njih možemo reći da su bili predhodnica prvom modernom muzičkom bendu, a to su "Vektori" . Članovi "Vektora" su bili: Faruk Fako Abdulahović (1946) - gitara, bass gitara i bubnjevi. Vladimir Vlado Popović (1948) - solo gitara, Ivan Mihaljević (1948) - gitara, Muhamed Hamdo Avdić (1947) - bubnjevi. Sa njima su povremeno nastupali: Boro Jakovac (bubnjevi), Sead Kikić (vokal), Mirza Šakić (saksofon) i Nurija Džaferović (truba). Grupa je nastajala od 1960. godine i djelovala od 1962. godine pa do kraja '70-ih godina. Fako, Ivan i Vlado svirali su kao dječačići u raznim muzičkim sekcijama i orkestrima KUD "Hasan Kikić", a njihovi očevi su imali instrumente i aktivno svirali na koncertima i zabavama u Gradačcu. Anto Mihaljević (Ivanov otac) svirao je gitaru i mandolinu i često gostovao sa profesionalnim orkestrima koji su svirali u Gradskoj kafani. Miloš Popović (Vladimirov otac) svirao je harmoniku i tamburu i bio poznat kao veseljak u društvu. Mladi muzičari pravili su prve električne gitare od akustičnih na koje su ugrađivali ručno rađene magnete (pickupe) i žicama ih uključivali u kućni radio-aparat (koji redovno crkne). Slušali su se festival San Remo i Radio Luxemburg a pjesme su "skidane" po sluhu. Bilo je vrlo malo ploča i nota za pop i rock muziku. Tada je predsjednik omladinske organizacije u Gradačcu bio Adem Tipura, a Ibro Krajinović sekretar. Hamić Tipura bio je omladinski aktivista i DJ (puštao je ploče u omladinskom disco-clubu). Hamić je našao pare u nekom budžetu za kulturu, pa su on i Ibro Krajinović otišli u Sarajevo i kupili Hefner combo pojačalo sa četiri ulaza, a uz to dvije električne gitare i električnu bass gitaru, pa su "Vektori" svoje prve igranke konačno mogli svirati na pravim instrumentima. Te prve igranke bile su u kinu "Partizan" u holu sa strane bioskopske dvorane prema parku, gdje su danas kafići. Rad grupe "Vektori" može se podijeliti na period od 1962. do 1966. godine (gimnazijsko doba) kao vrijeme intezivnijeg vježbanja i nastupa: omladinski dom, vatrogasni dom, hotel, gimnazija, igralište na "Luci", na staroj banji kod željezničke stanice; i period od 1966. do 1971. godine (studentsko doba ) kao vrijeme povremenih nastupa bez pravog vježbanja i kontinuiranog rada. "Vektori" su bili prvenstveno instrumentalni sastav i svirali skoro isključivo obrade poznatih pjesama. To su bile prearanžirane verzije pop i rock standarda, sevdalinki, narodnih kola. Dakle, svirali su raznoliku muziku i žanrovski i stilski (world music). Neke od njih bile su: "Gitara romana", "Hava nagila", "Tequila", "Karavan", "Istanbul", "Moj dilbere", "U Stambolu na Bosforu", "Apache", "Johnny guitar", "Get Back"... Takođe i neke pjesme od Les Paula, Rey Charlesa, itd. Ipak izvodili su i vokalnu muziku, u jednom kratkom periodu Sead Kikić (a la Johnny Hallyday) nastupao je kao pjevač "Vektora". Izvori su im bili domaće i strane radio stanice i pokoja ploča puštena na škripavim gramofonima. Uspjevali su dolaziti i do nota (čak i od "Shadowsa") i tako obogaćivati repertoar. Najbolje su zvučali (kako sami kažu) na akustičnim instrumentima (unplugged), jer su njihove električne gitare bile kopija kopija, a pojačala, takođe, lošeg kvaliteta. Treba napomenuti da je omladinski dom tada bio stara zgrada na ćošku kod Opštinskog suda (gdje je sada banka). U prizemlju omladinkog nalazio se sto za bilijar i stoni tenis, a na spratu TV sala gdje su omladinci gledali jutarnje Disney crtaće. Po potrebi, te malo veće sobe, preuredile bi se u tili čas za igranku.
Još sredinom '60-ih godina "Vektori" su sarađivali sa modričkim muzičarima iz grupe "Sunbeam" . Ta grupa je nastupala u sastavu: Zoran Kocić (bubnjevi), Zoran-Štroco Rakić (solo gitara), Zaharije Domazet (ritam gitara), Mladen Domazet (bass gitara) i Nusret Talović (vokal). Svirali su skupa u Gradskoj kafani ispod Gradine i razvijali kulturnu saradnju između gradova na omladinskoj pruzi Modriča - Gradačac. Nakon završetka studija članovi grupe "Vektori" prestaju sa zajedničkim radom. Vlado Popović preselio se u Bačku nastavio svirati u Somboru i Novom Sadu i drugim gradovima Vojvodine, te u Beogradu. Ivan Mihaljević svirao je po orkestrima raznih KUD-ova, a jedno vrijeme (1984-85) i u grupi "Bosanski lonac" u Gradačcu sa Kikić Nurdinom-Pikijem, Sitarević Šemnunom i Dinkom Delićem . Grupa "Vektori" ostaće upamćena kao prvi pop-rock band u Gradačcu koji je svirao električne gitare, a njihov muzički kvalitet (svirali su po notama) bio je neprevaziđen dugo nakon njihovog razilaska.

Poslije nih na scenu stupa grupa "Help" koja je osnovana je 1969. godine. Osnovao ju je Pelešević Zlatan (gitarista i pjevač) a sa njim su bili Boro Jakovac (bubnjar) i Bahrija zvani "Sićo" (gitarista) iz Odžaka. Zlatan (rođen 1950. godine) počinje svirati kao mladić od svojih 13-14 godina i vrijedno je vježbao sve do prvih nastupa u grupi "Help". To ime su dobili prema istoimenoj pjesmi grupe "The Beatles". Kasnije su se "Helpu" pridružili Sitarević Šemnun (orgulje i harmonika) i Dinko Delić (solo gitara i vokal), a Boru Jakovca na bubnjevima mijenja Kikić Nurdin Piki . Zajedno su radili u različitim kombinacijama i postavama 10-ak godina. Pridruženi član grupe "Help" bio je i vokalni solista Zurahid Šakić . On je kao zaposlen čovjek i otac porodice imao mnogo obaveza i nije se mogao dovoljno posvetiti svojoj velikoj ljubavi muzici. Često je znao "bahnuti" na igranku i otpjevati nekoliko pjesama, najčešće od Vladimira Savčića Čobija i grupe "Pro Arte". No Šakićev način interpretiranja bio je specifičan i ponekad su ga iz publike provocirali zbog toga. Svoj pjevački vrhunac Zurahid je postigao sredinom 80-ih godina na takmičenju pjevača "Julske vatre" kada je osvojio treće mjesto i "začepio" usta zlobnicima. "Help" je svirao igranke u Modriči (Pelesić) i u Gradačcu u omladinskom domu, u gimnaziji, u MZ Svirac, u Vidi i po okolnim selima. Često su bili pozivani u Slavoniju (Vinkovci) na svadbe i druge zabave. Jer su svirali i narodnu i zabavnu muziku, kolo i bećarac. Njihov univerzalni repertoar bio je vrlo popularan. Od popularne muzike najčešće su izvodili: "Indexe", "Pro Arte", Kemala Montena, Mišu Kovača, Đorđa Marjanovića i dr. Grupa "Help" krajem '90-ih bila je u sastavu: Iskrić Senad (harmonika), Hović Senad Kićo (bubnjevi), Pelešević Zlatan (gitara i vokal) i Milkić Senad (vokalni solista). Svirali su skupa desetak godina, sve do 1998. godine. Grupa "Help" radila je i kasnije, kada se Peleševiću i Senadu Iskriću pridružuju Hanić Asim (bubnjevi) i Pašalić Zahid (vokalni solista) kao stari članovi iz povremenih nastupa još od prije rata. Iako je bio zaposlen u "državnom poslu" (danas radi u gradačačkom MUP), Zlatan Pelešević je sa "Helpom" profesionalno svirao i po kafanama cjelovečernji mjesečni repertoar. Ali nastupao je samostalno sa drugim muzičarima koji nisu iz Gradačca i tako svirao na cijeloj teritoriji Tuzlanskog okruga (danas: kantona), često u Gračanici. Skoro dvije godine svirao je i u Zenici, a u Gradačcu u Ledenicama, u restoranu "Galeb". Zlatan čuva sve svoje muzičke instrumente i fotografije i rado priča o tim "veselim i slavnim" danima.

Godinu dana poslije Helpa, odnosno 1970. godine, osnovan je vokalno instrumentalni sastav (VIS) "Laste" Mionica . Tada su Esad Klopić i Fuad Begović donijeli iz Sarajeva (gdje su bili na studijama) bubnjeve, električnu gitaru i elektrodinamički zvučnik 15 incha. Fuad Begović napravio je kutiju za taj zvučnik i ispravljač od 170 V koji ga je napajao (jer zvučnik nije imao stalni magnet). Pored toga Begović je napravio i pojačalo od 50 W sa četiri ulaza: dva za mikrofon i dva za gitaru. I tako je počelo. U početku su imali naziv VIS "Bezimeni", a nakon kraćeg vremena, promijenili su ime u VIS "Laste" Mionica. Prvi članovi sastava su bili: Esad Klopić (gitara i vokal), Hinek Drago Caki (bubanj i prateći vokal), Izet Klopić (gitara i vokal), te Fuad Begović (ton-majstor i menadžer, a povremeno i bubanj). Vrlo rijetko za "Laste" u tom prvom periodu nastupali su i Redžep Kadrić (gitara), Sead Huskić (gitara), a kao vokalni solista i Bego Alimanović. Grupa "Laste" počela je nastupati u rodnom mjestu Krčevini (sadašnja MZ Mionica 1), pa zatim u Vidi, Sibovcu, Tramošnici, Gradačcu, Bosanskom Šamcu, Modriči, Županji i dr, a svirali su igranke, proslave, sportske turnire, praznike, takmičenja pjevača amatera, svadbe i dr. Osnivači VIS "Laste" sa prekidima su radili u bandu do 1980. godine, ali vremenom su se ovom sastavu pridruživali razni članovi: Pero Vrhovac (gitara), Suad Begović (bubanj), Vehid Šećić (gitara i vokal), Asim Sejdić i Asim Hanić (bubnjari), a pomagali su im povremeno i Dinko Delić, Boro Jakovac, Kikić Nurdin Piki, te harmonikaši: Avdo Škorić, Nusret Iskrić i Began Hećimović . Iznimno, u periodu od 1974. do 1975. godine "Laste" su sačinjavali: Hanić Asim (bubnjevi), Suad Ahmetašević (solo gitara) i Mevludin Sejdić (ritam gitara) . Već krajem 1975. godine u grupu se vraća osnivač Esad Klopić kao povratnik iz JNA. "Laste" su u tom sastavu svirale do 1977. godine kada Esad Klopić preseljava u Bosanski Brod, a Hanić Asim odlazi na odsluženje vojnog roka. Onda vođenje grupe nastavljaju Suad Ahmetašević i Suad Begović , koji su nastavili sa radom sve do rata 1992. godine. Kao i drugi bandovi toga vremena i VIS "Laste" svirali su šaroliku muziku: i narodnu i zabavnu i rock, a na igrankama u Krčevini, koje su bile među najposjećenijima i najpoznatijima u Sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, naročito je bilo popularno narodno kolo. Gitarista Suad Ahmetašević izdvajao se kao najbolji svirač kola u našem regionu. Imao je odličan istrzaj desne ruke, skoro tamburaški, i vrlo prepoznatljiv zvuk gitare.

U periodu kad su svirale muzičke grupe "Help" i VIS "Laste" pojavio se i samouki harmonikaš, Džavid Pamuković . Počeo je svirati još '70-ih godina, a 1976. profesionalno nastupao sa raznim muzičkim sastavima. Osim što je u mlađim danima često sarađivao sa grupama "Help" i "Bosanski lonac" i gitaristom Suadom Ahmetaševićem, Pamuković je nastupao skoro sa svim gradačačkim muzičarima, jer je osim sviranja harmonike bio i odličan pjevač. Od početaka pa do današnjih dana aktivno je učestvovao u radu mnogih kulturno-umjetničkih društava u Gradačcu, Tuzli, Bosanskom Miloševcu i dr. Nastupao je po mnogim takmičenjima i koncertima, bavio se kulturnim radom čuvajući i njegujući bosanskohercegovačku baštinu. Odsvirao je i otpjevao nebrojeno svadbi, ispraćaja u vojsku i raznih priredbi širom Bosne i Hrecegovine i bivše Jugoslavije. Godine 1983. Pamuković je položio audiciju u Radio Sarajevu pred legendarnim Ismetom Alajbegovićem Šerbom i time postao jedan od izabranih vokalnih solista koji su snimali sevdalinke i druge narodne pjesme za arhiv RTVSA. Snimio je mnogo arhivskog materijala i sa tamburaškim i sa narodnim orkestrom - preko 250 sevdalinki na raznim nosačima zvuka. Najveći samostalni uspjeh postigao je 1989. godine nakon snimanja albuma "Neće duša da me sluša" u Beogradu . Ta ploča prodata je dva puta u dijamantskom tiražu. U ratu Džavid je izdao dva albuma: "Modričo grade moj" i "Zmajevi Bosne" . Snimao je u raznim studijima: kod Zlatana Muratovića u Srebreniku, u tuzlanskom studiju MAT kod Maida Porobića i u studiju GEO sa Mahirom Sarihodžićem . Sarađivao je sa poznatim tuzlanskim harmonikašem Mujom Šadićem, sa prof. Draganom Divjakom i Jasminom Ferhatbegovićem . Poslije rata snimao je u studiju Dilada Felića u Bihaću i sarađivao sa producentima Spasom Berakom i Ratomirom Petkovićem u Sarajevu. Džavid Pamukovič je član Instituta sevdaha Omera Pobrića u Mulićima kod Visokog i nosilac plakete saradnika te fondacije od prvog dana. Član je i tuzlanskih "Sevdalija". On je, iako skroman čovjek i nesklon hvalisanju, danas istaknuti vokalni solista bosanskohercegovačke muzičke scene. Nastupao je na mnogim festivalima: na Ilidži, Baščaršijskim večerima, Bihać-festu, tuzlanskom i kladuškom festu. Gostovao je u raznim radio i TV emisijama RTVBiH, FTV, TK i dr. Poželimo Džavidu još mnogo uspješnih nastupa u danima koji dolaze.

Pored već postojećih muzičkih grupa na gradačačkoj sceni, Kikić Nurdin Piki osniva: "Bosanski lonac", "Sevdah" i grupu "Alfa 4" . Piki je rođen 1954. godine u Gradačcu, a svoje prve bubnjeve kupio je još u 15-oj godini života i, nakon predanog vježbanja, zamijenio je Boru Jakovca ranih 70-ih u grupi "Help". Tu je svirao sa osnivačem grupe Zlatanom Peleševićem (gitara i vokal) i Sitarević Šemnunom (orgulje, harmonika i prateći vokal). Iako je po zanimanju bio krojač, i sav radni vijek proveo u TMK "Kula" Gradačac, Piki je bio poznat i omiljen muzičar koji je svirao u različitim grupama i sa mnogo muzičara više od 20 godina. Osim u grupi "Help", Nurdin Kikić nastupao je u muzičkim sekcijama kulturno-umjetničkih društava i na takmičenjima pjevača amatera, na igrankama, svadbama, maturskim večerima i plesnim priredbama. Sredinom sedamdesetih godina u grupi "Help" povremeno svira i Dinko Delić (gitara i vokal), pa se repertoar te grupe modernizira pop i rock pjesmama domaćih i stranih autora.
Sredinom '80-ih Kikić i Delić osnovali su grupu "Bosanski lonac" u kojoj su nastupali Nurdin Kikić (bubanj), Dinko Delić (gitara i vokal), Sitarević Šemnun-Šime (klavijature i harmonika) i Mihaljević Ivan (bass gitara i tamburice) . "Bosanski lonac" bio je veoma popularan u Gradačcu i Posavini, a često su gostovali i u Slavoniji svirajući svadbe u Vinkovcima, Đakovu i Osijeku. Prednost ove grupe bila je u tome što svirali po notama raznoliki repertoar i sa akustičnim instrumentima (tamburica i gitara) i sa električnim (bass, bubnjevi, itd), što je tada bila rijetkost. Kao vokalni solisti gostovali su im narodni pjevači Milkić Senad, Zahid Pašalić i Esad Mehinović, a hrvatske pjesme i slavonske bećarce pjevao je Dinko Delić . Posebno su im uspješni bili nastupi sa harmonikašem i odličnim pjevačem Džavidom Pamukovićem. Kasnije, Mihaljevića mijenja na bass gitari Fuad Mujić i grupa je godinu-dvije svirala vrlo aktivno po kafanama i restoranima u Gradačcu i u Posavini.
Krajem '80-ih Piki je osnovao grupu "Sevdah" sa poznatim harmonikašem iz Vide - Senadom Iskrićem . Klavijature je svirao Sitarević Šime, a gitaru Suad Iskrić. Ova grupa je, takođe, bila uspješna i popularna. No, ubrzo Kikić osniva još jednu grupu: "Alfa 4" u sastavu: Nurdin Kikić (bubanj), Vehid Šečić (gitara i vokal), Šime Sitarević (klavijature i bass) i Mehinović Nedžad (harmonika) . Ova grupa je složno svirala sve do ratnih dana '92. godine.

"Sinovi Sunca", "Alma", "Dinko & Albatros" ... Grupa "Sinovi Sunca" osnovana je u Gradačcu 1974. godine. Njeni članovi bili su: Dinko Delić (gitara i glavni vokal), Željko Bošnjak (bass gitara, gitara i vokal) i Dragan Pavlović (bubnjevi), Vladimir Vlajko Radić (light show i ton majstor) . Kasnije se grupi pridružio i Sead Huskić (bass gitara), a prateći član koji je ponekad svirao sa njima u najranijim danima bio je i Mirsad Miki Pirić (gitara). Dragan, Željko i Vlajko bili su treći razred gimnazije, a Dinko je bio drugi razred i oni su napravili band. Otišli su u Predsjedništvo omladine Gradačca gdje je tada predsjedavao Mehmedalija Mahmutović i tražili prostor za rad. Mehmedalija je bio mladić i razumio je potrebe srednjoškolaca: dao im je disco-salu pored sale Sportskog društva "Partizan" i dječki su počeli vježbati. Ali falili su im instrumenti i Dinko u komitetu SK, u "Crvenoj školi" od Dragana Popovića i Merseda Hadžimuhamedovića zatraži pomoć. Ovi u komitetu su pomogli da se nađu pare, pa su Dragan Popović i Dinko Delić otišli u Beograd i tamo kupili pojačalo Hohner na kojem su nadobudni klinci svirali. Ali band je trebalo nekako nazvati i mladići su smatrali da je sasvim normalno uzeti nadimak gradačačkog velikana - "Zmaj od Bosne" - za ime novoformiranog rock banda. Dječki su mislili: kad postoji kisela voda "Knjaz Miloš" i cognac "Barun Trenk", zašto gradačačka grupa ne može nositi ime Huseina Gradaščevića? Iste večeri momci napišu i nacrtaju ručno rađene plakatiće A4 i A3 formata i polijepe po kestenovima i po izlozima u Gradu: "Zmaj od Bosne" svira u omladinskom domu u 19h. Ali milicija je već sutradan skinula plakate po uputstvu iz komiteta. Tadašnja politika SKJ u BiH bila je da se suzbijaju lokalni nacionalizmi, tako su i mladim rockerima zabranili upotrebu Gradaščevićevog imena (pomenuto pravilo u Srbiji i Hrvatskoj nije bilo tako strogo primjenjivano). A budući da su članovi banda bili u mješovitom nacionalnom sastavu i politički potpuno "podobni", uz to i djeca uglednih roditelja - niko ih nije ispitivao, ni maltretirao. Ime "Zmaj od Bosne" nosili su samo jedan dan i jednu noć.
Nakon zabrane, uzeli su ime "Sinovi Sunca" prema mayanskoj mitologiji, a i zvuchalo je baš onako - morisonovski. Inače, Dinko Delić je još 1969. godine u školskom orkestru počeo svirati blok flautu i mandolinu. Tada je u OŠ "Ivan Goran Kovačić" predavao Tomo Budimović , profesor muzike, koji je vodio i hor i orkestar. Orkestar je imao sekciju žičanih i duvačkih instrumenata i Dinko je počeo svirati plastičnu blok flautu. To je zapazio Vladimir Vlado Popović , gitarista "Vektora", jer su Popovićevi i Delićevi roditelji skupa ljetovali. Vlado je predlagao Dinkovom ocu, Mesudu Deliću , da kupi klarinet za Dinka, ali Mesud je sinu dao vlastitu akustičnu gitaru koju je Dinko počeo da uči. Prve časove Dinku su predavali Ivo Ungaro , poznati muzičar i muzički urednik na radio Gradačcu, koji ga je učio po notama klasičnu gitaru i Vlado Popović koji je mladom Deliću pokazivao sviranje trzalicom. Već 1971. godine u OŠ "Ivan Goran Kovačić" nastavnik muzike Sitarević Šemnun vodio je sekciju mladih gitarista. U toj sekciji Željko Bošnjak, Sead Huskić i Dinko Delić zasvirali su prvi put skupa i počeli dugogodišnje plodonosno prijateljstvo.
Sitarević Šemnun poznavao je učitelja Boru Jakovca koji je u Gradačcu bio već dokazani i poznati bubnjar.
U jesen 1973. godine, Sitarević i Jakovac pozvali su Dinka i Seada da skupa sviraju u grupi "Timpani" . Ova grupa svirala je svoju prvu igranku u Tuzlanima (gornja Tramošnica) u decembru 1973. godine. Sitarević je svirao orgulje, Jakovac bubnjeve, Sead Huskić gitaru, a Dinko Delić svirao solo gitaru i pjevao glavni vokal . Grupa je bila vrlo zapažena jer su svirali po notama pjesme "Indexa" i "Korni grupe", "Pro Arta", "S vremena na vreme", "The Beatles" i druge. Dinkov prijatelj Nenad Bilajac donio je iz Njemačke hipi išaranu bundu od vještačke kože koju je Dinko oblačio na nastupima. Sa tek puštenom poludugom kosom i hipi bundom Dinko je predstavljao malu atrakciju u Tuzlanima, gdje mještani nisu bili navikli na ornamentiku "djece cvijeća". Razglas za tu igranku: "Iskra" pojačalo 250 W sa četiri zvučne kutije, obezbijedio je Goran Švaljuga Đulbegović , tadašnji tonac u gradačačkom DPC "Skenderija". No, grupa "Timpani" nije bila dugog vijeka. Jakovac i Sitarević, nakon nekoliko nastupa, pridružili su se Zlatanu Peleševiću u grupi "Help", a Delić je sa Bošnjakom i Pavlovićem osnovao "Sinove Sunca". Gradačački klub studenata koji su, te 1974. godine, vodili Petar Simić i Mirsad Taslidžić (studenti arhitekture), Fikret-Piki Skenderović (st. prava), i Jadran Bandić (st. medicine) , pomagao je mladićima iz underground grupe "Sinovi Sunca". Skupa su krečili salu omladinskog doma: obojili glavni zid iza bine u crveno sa jarkim žutim Suncem i davali veliku podršku muzičarima koji su pokušavali sa manje ili više uspjeha svirati blues, hard rock i psychodeliju stranih i domaćih popularnih grupa. Svirali su pjesme: "Led Zeppelin", "Deep Purple", "Black Sabbath", "The Beatles", "Rolling Stones", "Uriah Heep", "Hot Chocolate", i dr. A od domaćih grupa: "Indexe", "Bijelo dugme", "Tešku industriju", "Yu-grupu" i "Time". Njihovi prvi nastupi bili su u omladinskom domu pored SD "Partizan", u hodniku gimnazije "Hasan Kikić", a svirali su često i u čitaonici u Svircu. Postali su poznatiji u Posavini kada su nastupili na igranci u Crkvini blizu Bosanskog Šamca. Tada su jedino "Sinovi Sunca" u toj regiji svirali veliki hit "Emma, Emmaline" engleske grupe "Hot Chocolate" i morali su, na zahtjev publike, da ga ponavljaju po nekoliko puta u toku igranke. Početkom 1975. godine desio se svojevrstan rat bandova. Naime, u Gradačac je povremeno dolazila na "tezgu" i grupa "Maks" , neka vrsta posavske supergrupe koju su sačinjavali muzičari iz Modriče i Bosanskog Šamca. To su bili: Dževo (bass), Mustafa (solo gitara i vokal), Asim-Havrlja (glavni vokal i bubanj) i Mićo (klavijature) . Maksovci su bili stariji muzičari sa više godina svirke i pređene "kilometraže" i popularni u cijeloj Bosanskoj Posavini. Ali za osmomartovski praznik Dana žena "Sinovi Sunca" zakazali su igranku u gradačačkom hotelu, a "Maks" je dogovorio igranku u omladinskom pored "Partizana". Nakon prvih sat vremena svirke bilo je jasno: gradačačka publika izabrala je svoj band. Hotel je bio pun posjetilaca, a "Maksovci" nisu prodali ni deset ulaznica. No, taj "okršaj" nije spriječio tradicionalno dobru saradnju muzičara u trouglu: Modriča-Šamac-Gradačac. Te, 1975. godine u "Sinove Sunca" dolazi Sead Huskić koji je počeo da svira bass gitaru. Željko Bošnjak prihvata rhytm gitaru, a Dragan Pavlović osvaja vrlo zahtjevne kontra i sub-kontra ritmove na pedalama bass bubnja. Prvu svoju bass gitaru napravili su od Hefner solo gitare na koju su namontirali debele bass žice. "Sinovi Sunca", osim sviranja tuđih pjesama, počinju ozbiljnije raditi na komponovanju vlastite muzike i njihov autorski rad biva zapažen. Prve pjesme snimili su za radio Gradačac na dvokanalnom magnetofonu. To su bile pjesme: "Možda biografija" Ž. Bošnjaka i "Oj, Gradačcu - biser si u Bosni" M. Avdića za koje je aranžman uradio D. Delić . Kao gostujući vokal s njima je tada snimao Mirsad Avdić iz Doboja (inače, porijeklom iz Gradačca), a te pjesme su bile puštene sljedeće, 1976. godine na pop-rock emisiji "Veče uz radio" koju je na prvom programu Radio Beograda vodio Nikola Karaklajić .
Budući da su momci sada ozbiljnije radili, promijenili su image i naziv grupe. Počinju svirati hard rock, blues i pop pjesme, ali tvrđe i sa više snage, uz bogatije melodije.
Grupu "Crvena jabuka" (prema pjesmi Darka Domijana), krajem 1975. godine, sačinjavali su: Dinko Delić (gitara i vokal), Huskić Sead (bass) i Dragan Pavlović (bubnjevi), dok su pomažući članovi bili Vlajko Radić i Mevludin Sejdić . Ime "Crvena jabuka" uzeli su 10 godina prije nego što je u Sarajevu osnovana istoimena grupa Dražena Ričla i Aljoše Buhe . Stari član Željko Bošnjak zbog školskih obaveza morao je izbjeći stalni angažman u bandu, ali povremeno je nastupao sa kolegama kad su prilike dozvoljavale. Svirali su igranke i maturske večeri, svirali su muziku Boba Marleya, Erica Claptona, Eric Burdona & "The Animals", "Creadence Clearwater Revival", ali i svoje pjesme. Osvajali su već korišćene, ali i potpuno nove prostore za svirku: gradsku kafanu ispod Gradine, hol sa šankom u DPC "Vaso Pelagić" Gradačac, gradsku kafanu i čitaonicu "Pelesić" u Modriči, i dr.
Sredinom 1976. godine grupa uzima ime "Alma" i radila je uglavnom preko ljeta jer su Dragan Pavlović, Željko Bošnjak i Vladimir Radić otišli na studije, a Sead Huskić se zaposlio u TMD Gradačac. Svirali su za praznike i preko raspusta, a Dinko Delić je sarađivao sa Sitarevićem, Jakovcem i Peleševićem u grupi "Help". Sead Huskić je tada od Miše Aleksića iz grupe "SOS" (kasnije: "Riblja čorba") kupio svoju prvu pravu bass gitaru: Danelectro Longhorn bass - vrlo rijedak i vrijedan instrument. U jesen 1976. godine, na bini u kino sali Gradačca snimili su u punom sastavu (Dinko, Željko, Sejo i Dragan) nekoliko svojih pjesama na kasetofon uz pomoć ton majstora Nenada Bilajca. I to je bio odličan zvuk sa odličnom svirkom, ali nažalost, taj tonski materijal je izgubljen. I naredne 1977. godine članovi grupe bili su zauzeti na raznim stranama. Dinko je studirao u Beogradu, Sead u Novom Sadu, Dragan u Sarajevu, a Željko u Banjaluci. No, značajan nastup grupe "Alma" desio se u kasno ljeto 1977. godine na RTV Beograd. Ekipa TV emislije "Zelena panorama" boravila je na Gradačačkom sajmu šljive i Dinko i Sejo su, uz pomoć bubnjara Bore Jakovca, snimili svoj prvi video spot. Svirali su autorsku pjesmu Seada Huskića komponovanu na tekst Seadovog djeda, pjesnika Huseina Šehića , a Dinko je uradio aranžman. Video spot je emitovan za gledaoce širom Jugoslavije i grupa "Alma" je dobila mnogobrojne pohvale i odlične kritike. Te godine treba pomenuti saradnju Dinka Delića sa fakultetskim kolegom Đorđem Spasićem (prvi bubnjar beogradske grupe "SOS"). Njih dvojica su zakratko svirali u grupi "Max Miller & Co" i ostvarili značajajan nastup u dvorani Doma sindikata u Beogradu na koncertu za srednjoškolce.
Veoma značajanu "gažu" grupa "Alma" imala je tokom ljeta 1978. godine kada im se pridružio odličan klavijaturista Tihomir Mišić , nastavnik muzike iz Modriče. Tihomira je u Gradačac doveo Ivan Mihaljević koji je tada sarađivao sa tamburašima iz Modriče i Jakeša i tako upoznao Mišića koji je tamo predavao muziku. Tiho je imao Hammond orgulje, rijedak i skup instrument, a Dragan je od Bore Jakovca kupio odličan Yamaha bubanj, tako da su njih dvojica sa Sejom i Dinkom činili instrumentalno i kadrovski vrlo opremljen kvartet. Svirali su po notama zahtjevan repertoar pop, rock i evergreen muzike. Grupa "Alma" je svirala mjesec dana na terasi Kule Zmaja od Bosne, kao prvi gradačački sastav koji je na Gradini imao profesionalni angažman. Ali to je bilo i posljednji put da je grupa "Alma" svirala u istom sastavu.
Do 1980. godine Dinko Delić svirao je u beogradskoj grupi "Beli mrav" sa Zoranom (bass), Šapom (gitara) i Bokijem (bubnjevi) . Grupa je vježbala u sportskom centru "Šumice" na Autokomandi i svirala igranke na Banovom brdu, u Obrenovcu, Pančevu i drugim gradićima oko Beograda. Istaknut nastup imali su u Domu omladine Beograda gdje su svirali na gitarijadi mlađih beogradskih bandova. Nastup je uživo prenosio i Radio Beograd. Posljednju godinu studija (1980), Dinko je "krunisao" samostalnim koncertom u novootvorenom klubu filološkog fakulteta. Uz posebnu scenografiju, izveo je vlastite pjesme u maniru bluesa i balade samo uz pratnju akustične gitare. Za takav pristup Dinko se odlučio nakon savjetovanja sa Jovom Radovanovićem iz grupe "7 mladih" . Lepi Jova uvijek je bio spreman da pomogne mlađim muzičarima. Po povratku sa studija, 1980. godine, Dinko i Sejo Huskić kratko su sarađivali sa grupom "Help" gdje su tada svirali Zlatan Pelešević, Šime Sitarević i Nurdin Piki Kikić. Nastupili su kao kvintet za proslavu Nove 1981. godine u velikoj sali DPC "Vaso Pelagić" Gradačac pred više stotina mladića i djevojaka. Tik prije te svirke Dinko je kupio svoju prvu profesionalnu gitaru. To je bio Gibson Les Paul Custom iz '70. godine, rijedak i odličan instrument. Sejo tada odlazi na odsluženje vojnog roka, a Dinko narednu godinu i po sarađuje sa grupom "LEX" u kojoj su svirali Mato Gagulić, Asif Mujčić i Asim Hanić .
Nakon služenja JNA Sead Huskić se vraća u Gradačac, pa Dinko i Sejo, 1982. godine, osnivaju grupu "Gradsko saobraćajno" sa dvojicom Modričana: Tihomirom Mišićem (klavijature) i Aladinom Halilbašićem (bubnjevi) . Vježbali su u Mišićima (Skugrić) u kući Tihomirovog oca uglavnom pop, funk i heavy metal repertoar i svirali na igrankama u Vidi i Krčevini u Gradačacu, na sportskom igralištu u Modriči i dr. Značajno je da su radili i na autorskom materijalu. Dinko Delić i Tiho Mišić pisali su muziku i tekst, a aranžman su radili skupa. Njihov najvažniji nastup dogodio se na "Pop paradi" u Županji 1982. godine kada su svirali vlastite pjesme skupa sa grupama "Milky Way" (Osijek) i "Dorian Gray" (Zagreb). Massimo Savić je pohvalio nastup grupe "Gradsko saobraćajno" i pozvao ih da nastave zajedničku saradnju. Nažalost, Aladin Halilbašić je zbog privatnih razloga bio spriječen u daljem sviranju i grupa prestaje sa radom.
U proljeće 1983. godine Dinko kupuje svoju prvu Fender gitaru. To je bio Stratocaster kojeg je Dinko kupio od Zlatka Manojlovića leadera beogradske grupe "Dah".
Tada počinje i Dinkova dugogodišnja plodna saradnja sa grupom "Albatros" iz Bosanskog Šamca. Njihov leader, Ljubiša Tovirac (solo gitara i vokal) bio je poznat gitarista u Posavini, ali drugačijeg stila sviranja od Dinka. Njih dvojica sjajno su se dopunjavali i duelom solo gitara obogatili zajednički zvuk. Nebojša Meca Šapić (bass) i Branislav Tovirac (bubnjevi) sa Ljubišom i Dinkom činili su kvartet koji je nastupao sa igrankama u Bosanskom Šamcu i u Tišini, u Gradačcu, Ledenicama i Krčevini. Ali najznačajniji dio njihovog rada bio je autorski repertoar. Uvježbali su nekoliko pjesama Dinka Delića i snimili ih u studiju "Rockoko" vlasnika Želimira Babogredca nedaleko od Županje. Taj materijal pod imenom "Dinko i Albatros" bio je prihvaćen na muzičkom kolegiju RTV Sarajevo koji su (između ostalih) sačinjavali Davorin Popović i Kemal Monteno, tako da je Delić dobio ponudu da potpiše ugovor za LP ploču. Ti demo snimci iz Županje bili su, uz posredovanje Darka Mičića , emitovani na beogradskom Studiju B u programu koji je vodio Marko Janković i na Radio Sarajevu. A na Radio Županji Dinkove pjesme "Između Tuzle i Mostara" i "Maya" bile su hit omladinskog programa i veoma omiljene kod slušalaca. Nažalost, privatni problemi spriječili su Dinka da nastavi rad na ovom projektu i long play ploča nije bila snimljena.
Od 1984. do 1986. godine Dinko je sarađivao sa raznim muzičarima. Svirao je u grupi "Bosanski lonac" sa Pikijem Kikićem, Ivanom Mihaljevićem i Šimetom Sitarevićem. U isto vrijeme bio je angažiran i sa šamačkim "Albatrosom" gdje su svirali Ljubiša i Brano Tovirac, Meca Šapić i Branislav Lukač. Osim Ljubiše u Bosanskom Šamcu i Brano Lukač je bio poznat kao izvrstan muzičar - multiinstrumentalista: svirao je gitaru, bass i usnu harmoniku. U posebnim prilikama, kada su svirali maturske večeri ili proslavu nove godine, Dinko bi okupio oba banda i tako ujedinio raznoliki repertoar: od narodnog kola i sevdalinke, pa do pop, rock i blues muzike. Tako su ovi muzičari mogli zadovoljiti raznoliku publiku i svirati za sve generacije.
U jesen 1986. godine Dinko je pozvan da se pridruži modričkoj grupi "Oktopod" koju je vodio Tihomir Mišić . Na bubnjevima je svirao Senad Sojka Berbić , a kasnije im se priključio i Sead Huskić na bassu. Grupa "Oktopod" je svirala redovne igranke i koncerte sa poznatim zvijezdama jugoslovenske i bosanskohercegovačke estrade. Imali su stalni angažman u Johovcu, Osječanima i Podnovlju, gdje se na igrankama moglo okupiti i do hiljadu-dvije gledalaca sedmično. Tiho i ekipa svirali su sa: Željkom Bebekom, "Yu-grupom", "Crvenom jabukom", "Valentinom", ali i sa: Šabanom Šaulićem, Mehom Puzićem, Duškom Kulišem, Amelom Zuković i drugima.Poznati su njihovi koncerti, svadbe i igranke gdje su se znali udružiti i sa "Albatrosima" u neku vrstu posavske super-grupe gdje se na bini znalo izmijeniti i desetak odličnih muzičara. Ali nemirni duh Dinku nije dozvolio stagnaciju.
Već početkom 1989. godine on napušta "Oktopod" i u Gradačcu sarađuje sa mladim muzičarima iz grupe "Vitamin C".To su biliNjegoslav Lazić (vokal), Edin Soldin (gitara) i Davor Kristić (klavijature) . Sa njima Dinko kao gitarista, aranžer i producent odlazi u Zagreb gdje snimaju autorski materijal. Tada mijenjaju ime u "Orijent Express". Njihove pjesme: "Još sam živ" i "Da te pogledam" bile su veoma popularne u Gradačcu i okolini. Snimci su emitovani na radiju, a u disco-clubu Gradačačkog sajma momci su načinili amaterske video snimke.
Dinko je putovao u Njemačku pa iz Hamburga donio mali Yamaha portabl studio za snimanje na kome je od 1990. pa do 1992. godine snimao mlade modričke i gradačačke muzičare. Tada su, između ostalih, kod Dinka snimali: Slađana Petrović iz Gradačca, "Horoskop" i "Milky Way" iz Modriče. Ti snimci bili su vrlo uspješni, a Dinko je sa odličnim gitarama i pretpojačalima počeo da se ozbiljnije bavi producentskim i aranžerskim poslom.
Za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine Dinko prelazi u Tuzlu, osniva "DODO studio"i bavi se snimanjem muzike za mlade tuzlanske grupe. Tada su svoje prve snimke napravili: "Incident", "No Comment", Vlado, Raza iz Gračanice i "Outsideri" iz Lukavca . Saradnici u studiju Dinku su bili Josip Mišo Čoja i Sevret Nuta Barčić , veterani iz poznatih tuzlanskih grupa. Mišo je svirao gitaru, npr. u "Robinzonima" i "Juniorima", a Nuta bubanj u grupi "Sezam". U vremenu najžešćih ratnih zbivanja 1993. godine, Dinko je svirao u Jazz Big Bandu RTV Tuzla pod dirigentskom palicom profesora Čestmira Dušeka. Jazz band je svirao uglavnom aranžmane Glenna Millera i imao nekoliko zapaženih nastupa u Domu Armije Tuzla i na Ratnoj olimpijadi u Mejdanu. Dinko je tada upoznao Mirsada Meškovića Meška, vrsnog kontrabasistu i sa njim 1998. godine svirao evergreen na matinejama u barovima kod vojne baze ("Eagle" Base) u Dubravama i u kafićima na tuzlanskoj Kapiji. Sa njima je ponekad svirao i gitarista Senad Osmanović Grof .
Svega nekoliko mjeseci u 2000. godini Dinko je sarađivao sa grupom "Boja noći" iz Gračanice. Odsvirali su matursko veče u Domu kulture Gračanica i još nekoliko nastupa.
Narednih nekoliko godina Dinko je pripremao autorski materijal: 16 pjesama bluesa i balada koje su snimljene kao CD uz knjigu "Daroga za Katmandu" . Dio tog programa izveden je 2005. godine na Gradačačkim književnim susretima u duetu sa mladom pjevačicom iz Tuzle Ilonom Hot. "Dinko & Ilona" izveli su Dinkovu pjesmu "Bosno, zemljo - rodni zavičaju" i pjesmu Hasana Kikića "Posavina pjeva" koju je Dinko preradio i komponovao posebno za tu priliku . Inserti njihovog uspješnog nastupa bili su prikazani na nekoliko TV stanica.
Iduće, 2006. godine, Dinko je svirao sa gradačačkim sastavom "Jimmy Joys Rols Royce Band". Tu grupu vodio je kompozitor, gitarista i pjevač Edo Muftić , a sa njim su još svirali i basista Sanjin Vosanović, klaviristkinja Dina Vosanovići bubnjar iz Sarajeva Mahir Bostandžija. Band je u Gradačcu vježbao neko vrijeme Muftićev autorski materijal i nastupio na muzičkom festivalu Zelenkovac kod Mrkonjić Grada.
Knjiga "Daroga za Katmandu"sa Dinkovim pjesmama i muzičkim CDom, multimedijalni projekat sa ilustracijama Bojana Bahića završena je 2008. godine. Za taj muzički i poetski sadržaj veoma nadahnut predgovor napisao je Arsen Dedić, a recenzije Julijana Matanović i Amir Misirlić. Kao kruna muzičkog i književnog rada Dinka Delića, nadajmo se da će "Daroga" i CD uskoro biti pred čitaocima.

A dotle, ja ću završiti Prvi dio priče o gradačačkim bendovima, sa napomenom da zbog ograničenog prostora na „Blogeru.ba“, nisam u mogučnosti objaviti prču u cijelosti. Zato ću u Drugom dijelu pisati o: muzičarima Edi Mulavdiću i Čobo Azuru" , o pjevaču Zijadu Klopiću", o grupi "LEX" i "Podrumskim pacovima" koji će preimenovati svoj naziv u "Istočni front", a nešto kasnije i u "Uličnu brigadu". Biće tu i muzička grupa "Condor" sa popularnim Hazretom, pa "Vitamin C" koji će promijeniti naziv u "Orijent Expres". I naravno biće rijči o grupi "Jimmy Joyce Rols Royce Band" kao jednoj od posljednih muzičkih grupa u klasičnom smislu riječi, jer na sceni su sve više solo muzičari sa klavijaturom.
Na kraju ovog Prvog dijela priče želim se zahvaliti svima koji su mi pomogli da njen sadržaj bude bogat sa podacima i prelijepim fotografijama, a posebno se zahvaljujem svom prijatelju, profesoru i muzičaru Dinku Deliću, koji je sadržajno i lektorski obradio tekst ove priče.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

03.06.2014.

RAZVOJ I TRADICIJA KULTURNO UMJETNIČKIH DRUŠTAVA U GRADAČCU



Razvoj i tradicija kulturno umjetničkih društava u Gradačcu kretali se uporedo sa razvojem takvih društava na nivou Bosne i Hercegovine. Najveći broj društava formiran je već u austro-ugarskom periodu. Nacionalno i vjerski podijeljeno stanovnioštvo Bosne i Hercegovine formira svako svoje kulturno umjetničko društvo čiji osnovni cilj je promovisanje svoje kulturne i nacionalne svijesti. Takva društva egzistiraju i u periodu Kraljevine Jugoslavije kao i na početku Socijalističke Jugoslavije. U Gradačcu su postojali ogranci Bošnjačkog društva “Preporod” , Hrvatske zajednice “Napredak” i Srpskog prosvjetno-kulturnog društva “Prosvjeta” . Upoznajmo se u kratkim crtama sa radom ovih društava.
Historija Bošnjačke kulturne zajednice počinje 1903. godine, osnivanjem kulturnog društva „Gajreta” . Ovo društvo je nastavilo s radom i između dva svjetska rata, kada se formira još jedno društvo nazvano “Narodna uzdanica” . Nakon Drugog svjeskog rata, tačnije 1946. godine, dolazi do spajanja Gajreta i Narodne uzdanice i formiranja “Preporoda” . Međutim, već 1949. godine Preporod doživljava sudbinu svih drugih organizacija s nacionalnim predznakom. Naime, odlukom tadašnjih vlasti Preporod je ugašen, a njegova imovina prebačena Savezu kulturno-prosvjetnih društava BiH . Godine 1991. Preporod je obnovio svoj rad kako na nivou države, tako i u opštinskim zajdnicama. Gradačačka zajednica Preporod je izrasla u društvo sa jasnim ciljevima njegovanja, razvijanja i proučavanja Bošnjačke kulture, historije i umjetnosti. Likovne izložbe, izdavačka djelatnost i promocije knjiga, okrugli stolovi, naučni skupovi i sl. potvrda su da je ova zajednica opravdala svoje osnivanje. Pored neposrednih programskih zadataka, Preporod je i aktivni sudionik u Gradačačkim književnim susretima, Sajmu šljive i drugim kulturnim manifestacijama koje se organizuju prigodom određenih datuma.
Kad je u pitanju Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” onda recimo da je i ono osnovano davne 1902. godine, ali je poslije Drugog svjetskog rata doživjelo istu sudbinu kao i Bošnjački “Preporod” . Napredak obnavlja svoj rad 1990. godine i osniva se kao udruga bosanskohercegovačkih Hrvata čiji je osnovni cilj očuvanje i jačanje hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini. Taj cilj se nastojao ostvariti promovisanjem hrvatskog jezika i kulture, poticanjem obrazovanja i saradnjom s vjerskim ustanovama. Unutar Napretka djeluju mnoge kulturne i sportske organizacije. Sjedište Napretka se nalazi se u Sarajevu, a u našem Gradačcu je jedan od njegovih ogranaka
Srpsko prosvjetno-kulturno društvo “Prosvjeta” je takođe osnovano za vrijeme austrougarske uprave, odnosno prvi put je osnovano 1902. godine sa ciljem očuvanja srpske kulture i identiteta u Bosni i Hercegovini. U Socijalističkoj Jugoslaviji i njegov rad biva zabranjen 1949. godine. Zajednica je obnovljena 1990. godine u sali Narodne i univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijećnici. Za vrijeme rata Prosvjeta nastavlja s radom u Sarajevu, dok predsjednik i Glavni odbor društva nastavljaju rad u Foči. Danas djeluju dvije Prosvjete, jedna u Sarajevu i druga sa sjedištem u Istočnom Sarajevu. Svoje ogranke ima širom Republike Srpske.
Nisam siguran da li je ogranak Prosvjete formiran i u nekim od gradova u Federaciji, ali nažalost znam da ga nema u našem Gradačcu. Iz naprijed navedednog izlaganja možemo zaključiti da je zajedničko za sva tri navedena društva to, što je njihov rad zabranjen 1949. godine, a njihova imovina prenijeta Savezu kulturno-prosvjetnih društava BiH.
U okviru tog saveza, u gradovima su se osnivale razne vrste društveno kulturnog rada, a mi će mo se u našem Gradačcu ograničiti samo na Kulturno umjetničko društvo koje je osnovano 1953. godine sa nazivom KUD “Hasan Kikić” . U okviru ovog društva od samog početka su bile ativne sekcije kao što su: limena glazba, mandolinski orkestar, veliki tamburaški orkestar, folklor i hor. Naročito je bila aktivna horska sekcija, koju je pedesetih godina vodio učitelj Simić Branko , a kasnije Ivo Ungaro , koji će zajedno sa Antom Mihaljevićem voditi i muzičku sekciju, tamburasku i trubačku. U toj generaciji horskih pjevača učestvovali su sljedeći naši sugrađani: Slobođanac Šandor, Koričanćić Josip, Koričanćić Drago, Zupurović Ibro, Mulavdić Kemal, Kukuruzović Fehim, Haćimović Hasan, Milkić Sadija, Beširević Munib, Sendić Alija, Josipović Mato, Tanaković Mustafa, Imamović Hida, M.Halilović Mersa, Bahić Bosiljka (Dada), Bahić Ljuba, Taslidežić Razija, Taslidžić Esma, Rabić Hafeza, Čeliković Hajra, Džaferović Esma, Milanović Mara, Begović Fatima, Gradaščević Devleta, Skoždopolj Ilinka i još neki. Kao solisti nastupali su Gradaščević Bego, Abdulahović Ediba, Ćosić Mejrema, Kevrić Kada i drugi, a kao folklorni igrači naročito su se isticali, Gradaščević Nura, Sendić Sadeta, Barišić Nada i Smajlović Adem . Krajem pesesetih godina u prostorijama tadašnjeg Doma kulture u Gradačcu (današnja zgrada medrese) održavale su se probe vokalnih solista, koji su takođe djelovali u klopu kulturno-umjetničkog društva. Ovu sekciju je vodio Ivo Ungaro, urednik radija, ali veliki doprinos dao je i nastavnik muzičke kulture Safet Bahić, koji je svirao harmoniku. Među stalnijim članovima ove sekcije kulturno-umjetničkog društva i vrsnim interpretatorima dobre pjesme bili su: Fadila Ćelosmanović, Kevrić Agan i Kevrić Kadira. Na festivalu “Mikrofon je vaš” koji je održan u Tuzli članovi gradačačkog KUD-a, Kevrić Agan i Kevrić Kadira dobili su prvu nagradu i priliku za nastup na RTV Beograd. Pored KUD-a, tih godina je bilo veoma aktivno i Dobrovoljno vatrogasno društvo na čijem čelu je bio Alić Nijaz. Pri ovom drustvu djelovao je veliki muzički orkestar, u narodu poznat kao “Pleh muzika”. Inače, svi bitniji događaji u to vrijeme obilježavani su uz nastupe KUD-a i pleh muzike. Društveno koristan rad, kao što su radne akcije i druženje po priredbama i igrankama bili su glavni vid zabave tadašnje omladine. Po mahalama su djevojke i momci oblaćili narodnu nošnju i tako njegovali tardiciju i kuturu svog naroda. U tome je prednjačila Sviračka mahala koja je imala svoju čitaonicu i poznate izvore vode, kao mjesta gdje se omladina okupljala, a nerijetko, uz tamburice i kolo zaigrala. Nakon kratkog zatišja, 70-tih godina počinje druga faza u razvoju kulturno umjetničkog društva na čijem čelu je bio Ibrulj Benjamin. U okviru društva obnovljena je dramska sekcija. Članovi dramske sekcije bili su: Tipura Muhamed, Pandžić Sifet, Berberović Ibrahim, Mersed Trakić, Šibonjić Mehmed, Srpak Milica, Cvitkušić Josip, Sarajlić Ekrem, Osmanović Munever, Bodiroga Ranko, Osmičić Zijad, Tipura Abdulah i drugi koji su se povremeno priključivali ovoj sekciji. Drame je režirao Ibrulj Benjamin. Ova sekcija je za građane Gradačca i okoline izvela dramu Branislava Nušića “Sumnjivo lice”.
U okviru kulturno-umjetničkog društva djelovale su i muzičke sekcije koje su pohađali učenici osnovnih škola. Iz osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” orkestar mandolina su sačinjavali učenici: Skenderović Nadira, Bačić Mara, Hadžiosmanović Suada, Arnautalić Nerma, Jakovac Mirjana, Muftić Jasmina, Hasanbašić Ismet, Sokoljak Sead, Pržulj Mišo, Ibreljić Suada, Dinko Delić, Veselin Cvjetinović, Huskić Sead, itd. Taj orkestar imao je zapažene nastupe na prostorima općine Gradačac gdje je muzicirao na raznim kulturnim manifestacijama. Učenici su također izvodili pripremljeni program i van Gradačca, kako na priredbama koje su održavane u okolnim mjestima (u Bosanskom Šamcu, npr.), tako i u gradovima kao što su Bečej, Novi Sad i Beograd. Ovaj orkestar je radio pod stručnim rukovodstvom Tome Budimovića, profesora muzičke umjetnosti.
Početkom 80-ih godina ponovo se formira i folklorna sekcija kojom je rukovodio izvjesni “Čando” , radnik sa željeznice. Međutim, nakon nekoliko mjeseci on odlazi iz Gradačca, a mjesto novog koreografa preuzima Simikić Rade. Folklorna sekcija je tada brojala oko 40 članova, a stalni članovi folklorne sekcije u periodu od 1980. do 1986 godine bili su: Huskić Jasna, Omeragić Asima, Kevrić Indira, Kadić Zekija, Kevrić Azra-Beba, Milkić Zumra, Soldin Suzana, Bećirović Osman, Mujkanović Raif, Huseinbašić Sead, Huseinbašić Amra, Ćatić Ahmet, Begić Nihad, Milkić Salih, Milkić Nurija, Alimanović Zajko, Inkić Jasmin, Inkić Mujo, Željka, Cvijeta, Ramiza i drugi. Folklornu grupu na njenim nastupima pratio je orkestar KUD-a u kojem su najčešće bili: Ivan Mihaljević – gitara, Mujić Asif – gitara, Džidić Ahmet – frula, Sitarević Šemnun – harmonika, Mulavdić Edin – harmonika, Mile Stjepanović – harmonika, Stipe Stjepanović – gitara, Hanić Asim– bubnjevi, Kikić Nurdin (Piki) – bubnjevi. Uz folklornu grupu i orkestar kulturno-umjetničkog društva “Hasan Kikić” Gradačac uvijek je išla i jedna stalna grupa amatera pjevača koji su upotpunjavali program svojim izvedbama poznatih sevdalinki, starogradskih i drugih popularnih pjesama toga vremena. Tako je došlo i do formiranja jedne vokalne grupe koja će vremenom izrasti u sekcuju sa velikim brojem članova.
Nastupi tadašnjeg KUD-a su bili mnogobrojni, od kojih pomenimo samo neke, a svakako i onaj koji je održan 08. marta 1982. godine u gradačačkoj Skenderiji kao znak zahvalnosti za radnike modne konfekcije “Kula”, koji su za članove folklorne sekcije sašili novu opremu. Iste godine bio je zapažen nastup u Metkoviću i Boru. Na omladinskoj radnoj akciji u Gradišci 1983. godine članovi kulturno-umjetničkog društva su u večernjim satima davali program pred svojim Gradačačanima kao i mnogim drugim učesnicima te radne akcije. U punom sjaju su zablistali na smotri folklora održanoj juna 1984. godine u Pleternici kraj Slavonske Požege. Rad društva će biti veoma plodonosan sve do 90-ih godina, a onda ko zna iz kojih razloga, dolazi do potpunog prekida svih aktivnosti.
Uskoro izbija rat i većina bivših članova društva se uključuje u odbranu svog grada. Poslije rata, odnosno 1996. godine formira se KUD “prof. Husejin Gradaščević”. Osnivač KUD-a je bio nastavnik muzičkog Raif Begić, a predsjednik Džavid Pamuković. Koreografi su bili Ahmet Omerović-Sondro kao i Hamid i Ferid Pezerović, svi iz Zvornika. Zapazen nastup clanovi ovog Kud-a su imali u Italiji, Brescia, kao i još u mnogobrojnim drugim gradovima. Ovo kulturno umjetničko društvo je egiztiralo do 2002. godine.
U međuvremenu je 2001. godine osnovan KUD “Gradačac” . Za predsjednika Upravnog odbora izabran je Hečimović Osman , za podpredsjednika Hadžimuhamedović Nermina , a za predsjednika Umjetničkog savjeta izabran je Pamuković Džavid . U okviru društva formirane su tri sekcije: folklorna, instrumentalna i sekcija vokalnih solista.
Folklorna sekcija je imala sljedeće članove: Begović Mirel, Ćulah Muamer, Tursić Mirsad, Džakovac Vahid, Ćosić Danijel, Muješić Ruzmir, Duraković Emir, Muratović Senad, Šečić Adnan, Imširović Amir, Hasić Mirza, Isić Maid, Muratović Nedžad, Rabić Denis, Likić Samer, Rašidkadić Lejla, Hamidović Samra, Skoko Mersiha, Huseinagić Lejla, Pamuković Džana, Beširević Fatima, Ćosić Anela, Mustafić Nadira, Ratkoceri Teuta, Bajramović Senka, Huskić Elma, Rašidkadić Azra, Džaferović Dženana, Tost Ivana, Kamberović Adela, Kahrić Lejla, Alić Ena, Gromić Elida, Bajrić Sandra, Ibrišević Selma, Hodžić Ivana, Mustafić Meliha, Bešić Adela, Hodžić Ivana, Ćosić Tijana, Ćatibušić Majda, Omerović Adnan . Kao koreograf u kulturno-umjetničkog društvu radio je Pezerović Ferid iz Zvornika, a kasnije je koreograf dugo godina bio i Jašarević Enver iz Tuzle kojeg će 2010. godine na kratko zamijeniti koreograf Omerović Adnan
Izvođenje koreografija pratila je instrumentalna grupa u sastavu: Kukuruzović Damir, Kukuruzović Mirza, Inkić Jasenko, Inkić Igor, Gubaljević Samir, Šaldić Husein, Hasanović Edin, Avdičević Nihad i Omeranović Fahrudin.
Svoj prvi poslijeratni nastup, folklorna grupa je imala u Vučkovcima, dana 12.06.2002. godine, na snimanju emisije Kantonalne televizije. Te iste godine sekcija je imala i nastup na manifestaciji pod nazivom “Veče sevdaha u Gradačcu”. Zatim dolaze mnogobrojni nastupi od kojih pomenimo sljedeće: Nastup prilikom otvaranja tvornice “Cinkarna kvarc” u Tuzli, nastup u Gračanici u okviru manifestacije “Ljetne večeri pod lipama Gračanice”, nastup članova na festivalu folklornog stvaralaštva u Bosanskoj Otoci, nastup na Stadtfestu u Durenu, u Njemačkoj, na manifestacijama prilikom “Izbor sportiste godine”, manifestacijama “Međunarodnog sajma šljive Gradačac”, “Gradačačkim susretima književnika”, učeščima na federalnoj televiziji, humanitarnim i još mnogim drugim kocertima.
U 2005. godini održana je nova skupština KUD-a na kojoj se za predsjednika skupštine bira Ibrulj Benjamin, za podpredsjednika Cvjetinović Veselin, za predsjednika KUD-a Pamuković Džavid, za podpredsjednika Omerović Safet, a za predsjednika Umjetničkog savjeta izabran je Kukuruzović Damir .
Te iste godine osniva se i ženski vokalni ansabl kojeg sačinjavaju 23 članice: Bahić Kemala, Beširović Fikreta, Džaferović Emina, Džinović Adina, Golać Senada, Hećimović Suada, Huseinbašić Mirsada, Huseinbašić Dženita, Huseinagić Refija, Kolarević Samira, Mešković Fatima, Mušinović Ševala, Mujkanović Sabina, Novalić Ramiza, Osmić Mehridžana, Pamuković Nadira, Sahačić Sabaheta, Sarajlić Sehija, Udvinčić Jasminka, Klopić Besima, Bahić Mersija. Za umjetničkog rukovodioca ansambla bira se prof. Hodžić Bahira , a za organizaciju rada Sahačić Sabaheta, nastavnica bosanskog jezika.

Svoj prvi nastup članice vokalnog ansambla imale su u gradačakoj Skenderiji povodom Bajramskih praznika 11. januara 2006. godine. Tom prilikom izvedene su pjesme “Oj, djevojko džidžo moja” i “Pomrčina cijelo selo spava”. Od tada nebrojeni su nastupi vokalnog ansabla od kojih pomenimo samo neke: Nastupi na Festivalu vokalnih ansambala u Tuzli, kom prilikom su se članice KUD-a predstavile sa kompozicijama “Belo lice ljubam ja” i “Sedam dana ljubila se nisam”. Nastup u Banja Luci sa pjesmama “Kiša pada” i “Zmaj od Bosne”. Učešće na smotri ansambala i kulturno-umjetničkih društava “Đakovački vezovi” u Đakovu, u Hrvatskoj. Nastup na VII festivalu vokalnih ansambala Bosne i Hercegovine u Tuzli sa jazz kanonom i pjesmom “Čaršija”. Učešče na festivalu ženskih vokalnih ansambala Bosne i Hercegovine u Mostaru, sa
kompozicijama “Sve moje jeseni su tužne”,“Čaršija”, “Kraj tanahna šadrvana”, “Ah, što ćemo ljubav kriti” i “Ne dirajte mi ravnicu”. Što se tiče Gradačca, ženski vokalni ansabl je imao učešće na svim značajnim događajima koji su pomenuti uz folklornu i instrumentalnu sekciju. Veliki hendikep KUD “Gradačac” doživljava 2010. godine, odlaskom poznatog koreografa iz Tule Envera Jašarevića, koji je vodio folklornu sekciju. Na njegovo mjesto uskače, takođe vrsni koreograf Adnan Omerović kojemu se nakon nekoliko mjeseci pridružuje i Indira Kevrić. Nažalost, zbog zauzetosti i velikih obaveza folklornu sekciju napušta i Adnan, poslije kojeg ubrzo odlazi i Indira, koja početkom 2012. osniva novo Kulturno umjetničko društvo pod nazivom KUD “Zmaj od Bosne”. U svom društvu ona formira samo folklornu sekciju. Zavisno o uzrastu članova sekcija je razvrstana po grupama. Indira im je dala i simpatična imena. To su njezini Mišuri, Pačići i Zmajevi . Društvo je veoma aktivno i učestvuje na mnogim prigodnim svečanostima.
Od momenta Indirinog odlaska, društvo KUD “Gradačac” nastavlja rad sa dvije sekcije, folkolornom i vokalnom. Folklornu sekciju zajedno vode Selma Ibrišević i Selma Begović . U toj sekciji postoje tri grupe i to: najmlađa grupa u kojoj su djeca od 5 do 8 godina, grupa srednjeg uzrasta od 8 do 14 i najstarija grupa su djevojke i mladići od 14 godina pa nadalje. Vokalnu sekciju vodi Džavid Pamuković koji je ujedno i predsjednik društva.
Pored gradskih društava, već dugo vremena i u Vučkovcima egzistira Kulturno umjetničko društvo “Sevdah” . Još 1959. godine društvo je djelovalo pri Omladinskoj organizaciji, a od 1965. godine se formira kao KUD “Jedinstvo” i pod tim nazivom opstaje do 1985. godine. Te godine mijenja naziv u KUD “4 Juli” pod kojim nastavlja rad sve do početka rata, odnosno 1991. godine, kada potpuno prestaje sa radom. Svoj rad KUD obnavlja 2002. godine sa nazivom “Vučkovci”. S ciljem njegovanja i očuvanja kulturnog blaga, posebno pjesme sevdalinke ponovo se mijenja naziv i od 2006. godine klub se zove KUD “Sevdah” Vučkovci. U društvu djeluje i radi oko 200 aktivnih članova, a njegovim radom rukovodi Skupština od 44 člana i Upravni odbor 20 članova. Folklorna sekcija je najbrojnija i organizovana je u četiri grupe: prvi ansambl, dva dječija ansambla i ansambl veterana. Umjetnički rukovodilac sekcije je Bijelić Suad. Iz ovakvog grada, koji je čini se oduvijek imao muzički nadarene ljude, neminovno su proizašli i muzički sastavi u kojima se umjesto harmonike i duvačkih instrumenata počinju koristiti bubnjevi i gitare, ali o tome u sljedećoj priči.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

19.05.2014.

ŠAHOVSKI KLUB "GRADAČAC"



Inspirisani taktikom ratovanja ljudi su izmislili igru u kojoj se umjesto na bojnom polju bore na ploči sa 64 crno-bijela polja. Umjesto ratnika, na ploču su postavili male drvene figure koje su pomicali po utvrđenim pravilima. Bilo je to nešto više od prije dvije hiljade godina u drevnoj Indiji. Legenda kaže da je tadašnji kralj bio toliko oduševljen ovom igrom da je htio bogato nagraditi tvorca šaha i pitao ga je šta želi.
Ovaj mu je odgovorio da želi onoliko pšenice koliko se dobije kada se na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, na drugo dva, na treče četiri itd., odnosno na svako naredno polje dvostruko više nego na prethodno. Kralj je pomislio da se radi o beznačajnoj količini, pa je odmah udovoljio ovoj želji. Nije mogao ni pretpostaviti da se u cijelom njegovom kraljevstvu ne može skupiti tolika količina pšenice jer je na kraju broj iznosio: 18.446.744.073.709.551.615, odnosno 18. ... quintillion (petoliona)
446. ...quadrillion (četiriliona)
744. ... trilliona (triliona)
73. ..billiona (milijarde )
709. ... milliona
i tako dalje, zrna pšenice. Da li je legenda istinita to nikad nećemo saznati, ali ovaj broj sigurno možemo provjeriti. Međutim, to ostavimo za one dokone, a mi recimo još nekoliko riječi o šahu. Prije svega treba znati da su se kroz historiju mijenjala pravila ove igre i da se danas igra moderni šah sa nekoliko varijanti, a sve nacionalne šahovske organizacije su udružene u svjetsku šahovsku organizaciju koja se označava sa francuskom skračenicom FIDE (Fédération international des échecs). U Bosni i Hercegovini krovna organizacija za šah je Šahovski savez BiH u okviru kojeg se organizuju ligaška takmičenja, KUP takmičenja i pojedinačna takmičenja. Šahisti se boduju sa rejting poenima na osnovu kojih stiču određenu kategoriju. U šahu postoje sljedeće kategorije poredane od najniže do najviše:
4-kategorija, 3-kategorija, 2-kategorija, 1-prva kategorija, majstorski kandidat, majstor, internacionalni majstor i velemajstor. Prve četiri kategorije, kao i titulu majstorskog kandidata, mogu dodjeljivati nacionalni sahovski savezi, a titule majstora, internacionalnog majstora i velemajstora i dodjeljuje Svjetska šahovska organizacija FIDE.
U modernom šahu uvedeni su i satovi ćime se postiglo brže igranje šaha tako što se unaprijed utvrđivalo vrijeme trajanja jedne partije. Organizovanje šahovskih turnira omogućilo je masovnije učešće šahista i razmjenu iskustva, ćime se postiže i veća atraktivnost. Igraju se simultanke i šah na slijepo. Nije to više samo igra. Šah je već odavno posato sport, a po mnogima igranje šaha je umjetnost, pa čak i nauka. Mene lično najviše fascinira činjenica da postoje ljudi koji šahovsku partiju mogu odigrati bez gledanja u šahovsku tablu. Naime, oni u neobaveznom kretanju po kući ili u šetnji, u glavi zamisle šahovsku tablu, a onda svom protivniku saopštavaju potez. Čitavo vrijeme se koriste pamćenjem i to je tzv. šah na slijepo. Imao sam priliku gledati jednu takvu partiju koju je odigrao nas sugrađanin Hamidović Fadil protiv Mirka Baraća , koji je usput rečeno muž od Fadilove sestre Fadile. Sa kompjuterskom preciznošču Fadil je pamtio poziciju na ploči i nepogrešivo odigrao svaki potez. Mirkov poraz je bio neizbježan. Bilo je to krajem sedamdesetih godina u porodičnoj kući Fadilovih roditelja, kad se šah igrao i na kućnim sijelima. Prije nego što pomenemo uspjehe i drugih naših sugrađana, hajde da vidimo kako je šah ušao u naš Gradačac. Kažu da je to bilo na "mala vrata". Pa da vidimo kako! Istražujući šah kao društvenu igru na području Gradačca, uz dosta relevantnih podataka došlo se do spoznaje da su prve partije šaha odigrane 1949. godine u domu za djecu koja su poslije Drugog svjetskog rata ostala bez jednog ili oba roditelja. Šahovska ploča i figure su bile od kartona. Fugure su ustvari bili kartonski krugovi sa određenom slikom na sebi. Prvi pravi šah donio je 1950. godine Vaso Stojčević . Dobio ga je od svog strica koji ga je sa sobom donio iz ratnog zarobljeništva. Iste godine u Gradačac je došla ekipa medicinskih radnika koji su šest mjeseci radili na suzbijanju šuge i tifusa na području tadašnje opštine. U ekipi su bila i dvojica zaljubljenika koji su sa sobom donijeli šahovsku tablu sa figurama. Bili su to Čampara Omer iz Gračanice i M.Omerović Nehrudin iz Doboja. U slobodno vrijeme igrali su šaha i to uglavnom na javnim mjestima.
Kroz svoj rivalitet u ovu igru su uključili veliki broj žitelja iz Gradačca koji će kasnije postati baza za razvoj organizovanog igranja šaha u našem gradu. Na tako nešto nije trebalo dugo čekati. Već naredne godine u Gradačac dolaze dvojica vrsnih šahista, geometar Deljki Šefilj i profesor Salkičević Omer , koji če postati i poznati direktor Gimnazije. Njih dvojica pokreću inicijativu za osnivanje prvog Šahovskog kluba koji će nositi službeni naziv ŠK "Gradačac" . Deljki Šefilj je bio prvi predsjednik novo osnovanog kluba, a Salkičević Omeru pripadaju velike zasluge za animiranje učenika Gimnazije u članstvo kluba. Pored njih dvojice u klubu je ubrzo igralo šaha oko petnaestak novih igrača. Bili su to: Softić Mustafa, Gradaščević Dževad, Nikolić Predo, Ibrahimbegović Hidajet, Bukvarević Nurija, Gradaščević Mujo, Hamidović Galib, H.Muhamedović Mersed, Mutić Ibro, H.Kasimović Muharem i Kikić Emin .
Ova prva ekipa gradačačkih šahista učetvovala je na takmičenju za kup BiH, koji se održavao u sarajevu 1952 godne. Tom prilikom su osvojili visoko drugo mjesto. U ovom periodu, odnosno od 1961. do 1972. godine Šahovski klub "Gradačac" je bio u Dobojsko-Brodskoj regiji, kojoj su pripadali još i Maglaj, Zavidovići, Derventa, Tešanj, Modriča i Bos. Šamac. Takmičeći se u ovoj regiji Gradačac je uvijek bio visoko rangiran i ekipa se uglavnom borila za prvo mjesto. Sa ponosom treba istaći i činjenicu da je u ovom peridu odigrano nekoliko simultanki održanih u Gradačcu, na kojima su naši šahisti imali priliku 1961. godine igrati sa Velemajstorom Svetozarom Gligorićem i 1963. godine sa majstorom Bukić Enverom.
Dobrom uspjehu kluba svakako je doprinijelo i to što su uvijek imali odgovarajuće prostorije u kojima je bio smješten klub, a koje su služile i za trening partije. Do 1956. godine Šah klub je bio smješten u prostorije današnje Gruntovnice, a od 1956.do 1959. u prostorijama bivšeg Doma kulture. Inače, ovaj period do kraja pedesetih, odnosno početka šezdesetih godina možemo nazvati Razvojem šahovske igre . Od 1960. do 1963. prostorije kluba su bile u holu gradskog kina, od 1963 do 1968. u starom zanatskom centru do slastičarnice (danas parking preko puta opštinskog suda). Od 1968. do 1972. godine prostorije kluba su bile u objektu porodice Šakića, gdje je nekada bio i omladinski dom. U tom periodu, odnosno 1971. godine u Gradačcu je odigrana i treća po redu simultanka na kojoj je igrao tadašnji najbolji BiH šahista, Vladimir Kozomora . Od 1972. do 1980. godine dolazi do zastoja u radu i klub nema svojih prostorija. Bio je to period od dugih deset godina, a onda se klub aktivira i od 1980. godine useljava u prostorije stare bolnice, odnosno bivšeg suda za prekršaje. Tu ostaje sve po početka rata 1992. godine. Inače, ovaj period od 1961. do 1992. godine, sa izuzetkom zastoja od deset godina, možemo nazvati Periodom sazrijevanja šaha , jer zahvaljujući šahovskim enuzijastima, klub u ovom periodu postiže i najbolje rezultate.
U okviru kluba postojao je ženski, omladinski i seniorski šah. Kad je u pitanju ženski šah moramo konstatovati da se u tom dijelu nije puno radilo na omasovljivanju žena, ali zbog pravila Šahovskog saveza da na ekipnom takmičenju moraju biti najmanje dvije žene, u klubu su igrale sljedeće naše sugrađanke: Čičić Vida, Imamović Munira, Jakovac Rajka, Hamidović Fadila, Šarkanović Anka, Perić Ševala i Hadžiskakić Aida . Iz reda omladinske ekipe na turnirima su igrali: Imamović Munever zvani Ciketa,Tipura Adem, Hamidović Fadil, Šokčevič Anto, Škundrić Goran, Kikić Safet, Kikić Zlatan, Alajbegović Enver, Mustafić Muharem, Mustafić Muhamed, Omeragić Izudin, Ademović Ademir, Savić Rado, Tipura Alaudin, Mikić Miroslav i Živković Vjekoslav. Dio navedenih šahista je dostignutim limitom godina ušao u konkurenciju za seniorsku ekipu. Seniorska kategorija je šahistima davala najveće mogućnosti za razvoj jer životno doba nije imalo ograničenja. U cilju što realnijeg rangiranja šahista kao mjerilo uzet je broj godina igranja za ekipu, osvojena mjesta na prvenstvima kluba i dobivena šahovska titula.
Na taj način dobili smo rang listu šahista ŠK „Gradačac“, za period do početka rata 1992. godine: Jakovac Vojislav -Vojo , igrao 20 godina za klub, 17 puta bio prvak kluba, dobio titulu Majstorkog kandita.
Savić Mihajlo , igrao 24 godine za klub, 2 puta bio prvak kluba, dobio titulu Majstorskog kandidata.
Hamidović Fadil , igrao 22 godine za klub, 1 puta bio prvak kluba, dobio titulu Majstorskog kandita.
Čičić Mato, igrao 24 godine za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu Majstorskog kandita.
Doborac Adem, igrao 13 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu Majstorskog kandidata.
Velija Šaban , igrao 5 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu majstorskog kandita. Omeragić Izudin, igrao 15 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Mustafić Muharem-Muše, igrao 15 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Bjelogrlić Mladen, igrao 11 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Jurošević Aleksa-Aco, igrao 11 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Saletović Hazim, igrao 13 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije,
Skerlić Ivan, igrao 22 godine za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Tipura Adem, igrao 22 godine za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Mihajlović Petar, igrao 16 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Omeragić Osman, igrao 10 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Džinović Novalija, igrao 10 godina u klubu, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije i
Džinović Nusret, igrao 8 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije.
Iz naprijed navedenih podataka sa punim pravom se može konstatovati da ja Jakovac Vojo bio najbolji šahista od kako se igra šah u Gradačcu. O njegovoj superiornosti najbolje govori činjenica da je u 20 godina igranja za klub, 17 puta bio prvak kluba. Ostao je na nivou titule majstorskog kandidata samo zato što lično nije puno mario za titule. Poznavajući Voju, skoro svi gradačački šahisti su mišljenja da je imao snagu Majstora, a to je veoma često dokazivao u igri sa šahistima koji su bili nosioci te titule. Osim mnogobrojnih turnira, Vojo je više puta učestvovao i na prvenstvima BiH. Najveći uspjeh je postigao 1970. godine na prvenstvu BiH u Kiseljaku, kada je dijelio prvo mjesto sa još dvojicom šahista. Sjećanje na Voju bilo bi nedorečeno ukoliko se ne bi pomenule i njegove ljudske osobine. Sa bosanskom kataklizmom 1992. godine došla je i Vojina lična tragedija. Kao i mnogi drugi, Vojo je evakuisao suprugu i svog sina Sinišu u drugu državu, a on je ostao u svom gradu. Zbog svakodnevnih granatiranja Gradačca stanovništvo je evakuisano u okolna mjesta, i od tada je i prestala skoro svaka vrsta djelatnosti u samom gradu. Obzirom da je Vojo radio u privrednoj banci Sarajevo, ekspozitura u Gradačcu, raspoređen je na radnu obavezu u filijali Tuzla. Radio je marljivo i pedantno, pomalo igrao šaha, osjećao nostalgiju za porodicom i patio zbog razaranja njegovog grada. Godine 1993. doživio je moždani udar poslije čega je bio nesposoban za samostalnu brigu o sebi. Tražio je da ga vrate u njegov Gradačac. U pomoć mu je priskoćio klubski šahista i prijatelj Fadil Hamidović. Smjestio je Voju u njegov stan i našao ženu koja će se brinuti o njemu. Fadil ga je svakodnevno obilazio. Jednog dana Vojo ga je zamolio da odigraju partiju šaha. Odigrali su je i nije se znalo ko je poslije odigrane partije bio tužniji. Ćutali su obojica, a Fadil je shvatio da je sa ovom partijom šaha počeo da se gasi život njegovog prijatelja Voje. Ja, Mirza Avdičević, kao pisac ovih redova, priču o Sahovskom klubu „Gradačac“ posvećujem našem Jakovac Vojislavu - Voji .
A sada vratimo se ponovo u prijeratni period 1980-1992. i recimo da se u ovom periodu gradačački Šah klub takmičio u regiji Sjeveroistoćne Bosne u kojoj su bili još i ovi gradovi: Tuzla, Banovići, Živinice, Kalesija, Zvornik, Kozluk, Lukavac, Puračić, Gračanica i Srebrenik. Posebno treba naglasiti da je Tula imala tri šahovska kluba i to: „TŠK“ Tuzla, ŠK „Tušanj“ i ŠK „Slavinovići“. Iako je u odnosu na dobojsku regiju, u ovoj regiji kvalitet šaha bio na višem nivou, gradačački Šah klub je opet postizao izvanredne rezultate i bio u samom vrhu rang liste. Ali dolazi nesretni rat i ništa više nije kao prije. Cijela država doživljava ratnu kataklizmu. Šahovski klub prestaje sa svim zvaničnim aktivnostima i nastupa Period umiranja šaha . Samo jos pojedini entuzijasti pokušavaju oraganizovati neformalne klupske turnire i na taj način približiti šah svim ljudima koji su učetvovali u ratnim zbivanjima. Turniri su se održavali u Restoranu „1+5“, a zaslužni pojedinci za njihovo organizovanje su: Doborac Adem, Hadžikasimović Zikro i Hamidović Fadil .
Sa prestankom rata aktivirali su se pokušaji da se šah kao organizovana igra ponovo stavi na noge. U prostorijama „Preporoda“, 1996. godina održana je osnivačka skupština šahovskog kluba pod novim nazivom ŠK „Preporod“ Gradačac. Za predsjednika kluba izabran je M.Halilović Husein. Pod ovim imenom klub je egzistirao do 1999. godine i u tom periodu održana su tri prvenstva kluba, na kojima je 1996. godine prvak kluba bio Doborac Adem, 1997. godine, Hadžikasimović Zikro i 1999. godine, Čičić Mato . U ovom periodu aktivirao se i rad Šahovskog saveza BiH, koji je preko kantonalnih odbora zaslužnim šahistima dodijelio odgovarajuće titule. Tako su u Gradačcu, titulu majstorskog kandidata dobili: Hadžkasimović Zikro, Šarić Nizam, Omeragić Muhamed, Mikić Miroslav i Mutić dr. Sead.
Radi sigurnijeg obezbjeđenja finansijskih sredstava neophodnih za razvoj šahovskog kluba, neki od zaljubljenika šaha, 2000. godine pronalaze sponzora u firmi „Digitel Telekom“ Gradačac. Kao što je bilo za očekivati, čelni čovjek Telekoma, Suljević Musa, postavlja odredjene uslove od kojih navodimo sljedeće: Naziv kluba se mijenja u ŠK „Digitel Telekom“, čime de fakto prestaje postojati ŠK „Preporod“. Za predsjednika kluba se postavlja Suljević Musa, a za cilj kluba se utvrđuje takmičenje u Prvoj ligi BiH. Radi ostvarenja tog cilja donosi se odluka o angažovanju šahista čije mjesto prebivališta nije Gradačac. Iste godine kada je ovaj klub osnovan organizuje se klupsko takmičenje na kojem prvo mjesto osvaja internacionalni šahista iz Tuzle, Sprečić Mustafa. < "alt="" /> Klub se kvalifikuje u Prvu ligu i ostaje u njoj naredne četiri godine. Za to vrijeme nije bilo ulaganja u vlastiti podmladak, ali su zato angažovani šahisti iz drugih gradova: Iz Tuzle su angažovani inernacionalni šahisti Sinanović Muhamed, Sprečić Mustafa, Mujić Hamza i majstorski kandidat Hadžimustafić Samir, te iz Odžaka majstorski kandidat Brkić Bahrija . Od šahista iz Gradačca u timu su bili majstorski kandidati Doborac Adem i Hadžikasimović Zikret. Pored nabrojanih imena angažovani su još neki šahisti iz Srbije i Ukrajine. Zbog teritorijalne udaljenosti, uigravanje ekipe se uglavnom svodilo na sedmodnevno igranje u Neumu. Bilo je teško očekivati da se ovaj šahovski klub može održati duže vrijeme tako da je do njegovog gašenja doslo 2004. godine.
Sama ta činjenica ne znaći da se u Gradačcu viče nije igrao šah, jer uporedo sa osnivanjem ovog kluba, 2000. godine, osnovan je i drugi klub sa nazivom Šahovski klub „Sahat Kula“ Gradačac . Prvi predsjednik ovog kluba bio je Omeragić Muhamed , a u drugom mandatu dr. Sead Mutić . Igranje ovog kluba se uglavnom svodile na takmičenje u okviri lige BiH, što se dešavalo jedan puta godišnje. Klub je ipak uspio da se održi do 2011. godine kada i on prestaje sa radom.
Za vrijeme dok su postojala ova dva kluba, treba pomenuti činjenicu da su 2004. godine zajednički organizovali prvenstvo grada na kojem je pobjednik bio Mujdanović Suad. I naravno, našu priču ne možemo završiti, a da ne pomenemo jedno novo šahovsko lice iz poslijeratnog perioda. Radi se o mladoj šahistkinji Hadžikasimović Adi koja je 2001. godine bila omladinska prvakinja Bosne i Hercegovine . Za njenu pojavu na šahovskoj sceni, uglavnom možemo zahvaliti njenom ocu Zikretu, koji je u njen razvoj uložio dosta ličnog truda.
Privodeći kraju ovu priču, sa žaljenjem možemo konstatovati da Gradačac nije uspio obilježiti 60 godina postojanja šahovskog kluba, jer samo godinu prije toga ugašen je i poslednji klub koji je egzistirao pod imenom ŠK “Sahat Kula”. Ali na našu sreću šah ipak nije umro u našem gradu. To možemo zahvaliti zaljubljenicima u šah iz reda penzinera koji su počev od 2005. godine krenuli sa organizovanjem turnira na kojima učešće uzimaju i penziomeri iz Modriče, Šamca, Odžaka i Orašja. Organizator prvog šahoskog turnira ispred udruženja penzionera Gradačac bio je Sadik Šehić, a šahovski sudija Mujo Sarajlić. Od igrača učešće su uzimali Mato Čičić, Hazim Saletović, Fadil Hamidović, Mato Šokčević, Šaljo Arif, Tahir Bradarić, Adem Doborac i još neki drugi. Šah u našem gradu nije umro zahvaljujući i hrvatskom kulturno umjetničkom društvu HKD “Napredak” iz Gradačca, koje unazad deset godina, organizuje Šahovski turnir povodom Uskršnjeg blagdana . Na svakom održanom turniru u prosjeku je učestvovalo oko stotinu šahista, medju kojima i dvadeset velemajstora. Mislim da ne treba ni pominjati činjenicu kako su na ovim turnirima učetvovali šahisti iz reda svih nacionalnosti, jer sport je oduvijek bio dio našeg života koji se nije zatvorao u nacionalne okvire.
Posebno želim naglasiti da je u Gradačcu bilo još puno šahista koji su dali svoj doprinos njegovom razvoju, ali nisu spomenuti u ovoj priči samo iz razloga što su mi bila dostupna jedino imena šahista koji su, kao članovi kluba, učestvovali na zvaničnim šahovskim turnirima. Ali zato pomenima neka od največih šahovskih imena svijeta, među koje svakako spadaju: Kapablanka, Aljehin, Fišer, Karpov i Kasparov.
U prikupljanju podataka za ovu priču posebno se zahvaljujem našim sugrađanima Hamidović Fadilu i Sarajlić Muji, kao i sinu Jakovac Voje, Siniši.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

24.04.2014.

SPORTSKE AKTIVNOSTI KAO ZNAMENITOSTI GRADAČCA DRUGI DIO


Kad sam počeo sa pisanjem o sportskim aktivnostima kao znamenitostima našeg grada krenuo sam sa konstatacijom da je to obiman posao koji iziskuje iztraživački rad sa puno podataka. Bio sam svjestan da sve to ne može stati u jednu kratku priču, pa sam odlučio napisati dva dijela. Ralog za to je, što i pored nastojanja da u kratkom obliku prikažem osnovne podatke o klubovima, čini se da to nisam uspio, odnosno to se desilo samo kod klubova za koje nisam imao više podataka. Za one gdje sam imao dovoljno podataka i fotografija, prosto mi je bilo žao da nešto izostavim, a naročito stare fotografije, jer svaka od njih govori kao hiljadu riječi. Uz sve to, ni u snu nisam mogao pomisliti da je u našem malom gradu bilo, ili još uvijek ima 30, a možda i više klubova i sportskih udruženja. Zato, nabrojimo ih poimenićno i u ovom dijelu priče, sa napomenom da je prvih četrnaest klubova opisano u prvom dijelu priče. A sada hajde da kroz tekst i sliku ovjekovječimo i preostalih šesanaest.
01.Nogometni klub "Zvijezda"
02.Dječiji nogometni klub “Tempo”
03.Ženski nogometni klub „Gradačac“
04.Rukometni klub "Gradačac"
05 Rukometna skola i rukometni klub "Speed" Gradačac
06.Odbojkaški klub "Kula"
07.Košarkaški klub "Gradačac"
08.Košarkaško-invalidski klub "Zmaj"
09.Košarkaški klub žena “Top Ten-Gradačac”
10.Karate klub “Gradina”
11.Karate klub “Adnan Bristrić”
12.Klub borilačkih Sportova "Zmaj"
13.Kung Fu Klub “Pesnica od Bosne”
14.Karate klub “Tempo”.
15.Lovačko društvo "Jelen"
16.Udruženje građana sportskog ribolova "Hazna"
17.Streljačko društvo “Gradačac”
18.Kajakaški klub „Hazna“
19.Kajak-kanu-rafting klub "Vidara"
20.Kajak-kanu klub “Siniša Mlinarević”
21.Ronilački klub “Vidara”
22.Planinarsko sportsko društvo “Gradina”
23.Konjički klub "Posavina"
24.Kinološko društvo"Zmaj"
25.Šah klub “Gradačac”
26.Moto-klub "Zmaj"
27.Moto klub “Bosanac”
28.Karting klub "DEL RACING"
29.Dječija škola sporta “Spartak Kids”
30.Dječija škola fudbala "Sunce"
Krenimo sa Lovačkim udruženjem “Jelen” koje spada među najstarije organizvane sportske aktivnosti na području opštine Gradačac. Prema sačuvanim zapisima, potvrdama i saznanjima od starijih lovaca došlo se do spoznaje da je prvo lovačko društvo “Gradačac” formirano 1922. godine. Prije toga, odnosno za vrijeme austrougarske uprave, lov je bio regulisan zakonima monarhije koji su se primjenjivali i na Bosnu. Po tim zakonima lovom se mogao baviti svako ko dobije dozvolu od državnih organa. Po završetku Prvog svjetskog rata, odnosno u periodu kad je Bosna bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije dolazi do potpune anarhije u lovstvu jer nije bilo nikavih propisa koji bi regulisali tu oblast. Da bi zaštitili nekontrolisano ubijanje divljači po gradovima se počinju formirati lovačka udruženja koja su donosila i lokalne propise o broju i vrstama dozvoljenog izlova. Tek 1931. godine država donosi Zakon o lovu, ali desetak godina nakon toga izbija Drugi svjetski rat i taj zakon niko više ne poštuje. Po završetku rata ponovo se formiraju lovačka društva, tako da se 1945. godine i u Gradačcu održava osnivačka skupština na kojoj se obnavlja rad lovačkog društva. Glavni teret poslova obavili su sljedeći naši sugrađani: Ibrahimbegović Sulejmanbeg-Suljo, Muharembeg Mujo, Trakić Muhamed-Djed, Ibrahimbegović Kemalbeg, Dr. Edhem Čamo, Stevo Živković, Mulahalilović Kemal, Kovačević Ivo, Tufekčić Mehmedalija, Gromić Mustafa-Mujo i drugi. Prvi predsjednik obnovljenog lovačkog društva koje je egzistiralo sve do do rata 1992. godine bio je Ibrahimbegović Sulejmanbeg-Suljo, a poslije dolaze: Delić Mesud, Živković Stevo, Sendić Munever, Jašarević Mustafa i Gradaščević Safet.. Poslije rata društvo se ponovo aktivira i u njemu se formira petnaestak sekcija, a za prvog poslijeratnog predsjednika bira se Gromić Fahrudin.
Funkciju sekretara lovačkog društva obavljali su sljedeći lovci: Trakić Muhamed-djed, Imamović Safet, Imamović Suad, Hamidović Galib, Gajić đoko, Gradaščević Safet, Huskić Safet, Novalić Nusret i Bahić Ibrahim. Ovi podaci su iznijeti zaključno sa 2003. godinom. Nabrajanje ostalih članova društva zahtijevalo bi puno više vremena i prostora pa to ostavimo za neku drugu priliku.
Obzirom da članovi lovačkog društva rukuju sa oružjem, možda je zgodno da iskoristimo priliku i na ovom mjestu pomenemo još jedno društvo koje je pogađalo svoje ciljeve iz oružja. Riječ je o Streljačkom društvu “Geadačac” koje je osnovano šezdesetih godina pri MUP-u Gradačac. Članovi kluba su svoje prve korake gađanja učili iz vazdušnih pušaka, a kasnije iz pušaka malokalibarskog dometa. Kako nije bilo tehnički opremljene prostorije, gađanje se vršilo na otvorenom prostoru, odnosno na Zvijezdinom igralištu, odmah ispod kamenih stepenica u pravcu prema brdu na kojem se nalazi porodična kuća Husein-kapetana Gradaščevića. Pisac ovih redova je u sjećanjima zadržao samo jednog člana iz reda ženskog dijela kluba, a bila je to njegova setra Mina (Avdičević) Mujić. Pored nje u klubu su bili još: Garić Nedžo, Subašić Kemal, Mešić Husein i Ćosić Mujo. Zbog neadekvatnih uslova za bavljenje ovim sportom društvo je trajalo samo nekoliko godina i onda potpuno prestalo sa radom. Poslije toga osnovano je streljačko društvo pri tvornici TMD-a, a medju prvim članovima toga društva bio je Šibonjić Mehmed.
Što se tiče Udruženja građana sportskih ribolovaca “Hazna” djeluje od 1964. godine, mada po sjećanjima starijih ribolovaca udruženje postoji od 1957. godine. Ribolovno područje obuhvata ribolovne vode među kojima su uglavnom male rječice poput Male Tinje, Biberke, Zelinjke, Gradašnice, Medžiđke i rječice Rajske. Ali tu su i dva prelijepa vještačka jezera, Hazna i Vidara. Nekada je ovo udruženje brojalo oko 800 članova, ali zbog sužavanja opštinskih granica i sve teže materijalne situacije građana društvo broji između 100 i 150 članova. Trenutno klubom rukovodi Predsjednik Bakir Mulahalilovic. Članovi ribarskog društva učestvuju na mnogobrojnim takmičenjima i imaju se čime pohvaliti. Pisac ovih redova je bio član ovog društva još dok je išao u osnovnu školu, a pauzu je napravio samo za vrijeme studija i za vrijeme proteklog rata. Sad je član ribolovaca kanadske pokrajine Ontario. Pored ribolova, jezera Hazna i Vidara su omogućila razvoj i drugih sportskih disciplina, u prvom redu veslanja sa kajakom i ronjena pod vodom.
Prvi kajakaški klub u Gradačcu osnovan je 1968. godine i zvao se Kajakaški klub "Hazna". Predsjednik kluba je bio Milivoje Kunce a trener Anto Sušić. Nakon dvije godine, odnosno 1970. godine funkciju predsjednika kluba preuzima Dragan Popović a na trenersku poziciju dolazi Mehmed Šibonjić. Interensantno je napomenuti da u to vrijeme, trener Mehmed Šibonjić nije znao plivati, a treninge je obavljao vrlo uspješno i predano uz pomoć časopisa i knjga o kajakaštvu. Kasnije su ga plivanju naučili njegovi kajakaši. Uprkos lošim uslovima u pogledu opreme i finansiranja takmičenja, u Gradačcu je na jezeru Hazna 25. i 26. Jula 1970 godine, vema uspješno održano II pionirsko prvenstvo u kajaku SFRJ na kojem je učestvovalo 16 klubova iz BiH, Hrvatske,Vojvodine, Srbije i Makedonije. Na tom prvenstvu su učestvovali sljedeći naši pioniri (sada se zovu kadeti) : Popović Tijana (Jana), Džanihodžić Miradeta, Murtić Sadika (Dika), Đulbegović Stanka, Pušeljić Zdenko i Huskić Sead. I pored loše opreme osvojili su pet medalja. Nakon toga klub dobiva nešto bolju opremu i nastavlja rad sa izvrsnim kajakašima kao što su: Jašarević Muhamed, Emić Fikret i Avdić Fikret (Piko). Poslije njih dolazi podmlađena ekipa u sastavu: Novalić Ismet (iz Novalića), Gibić Muhamed (Giban), Emić Hasib (Sibo), Nasir Delić, Mehić Bahrudin (Bahro), Segedi Vlado, sestre blizankinje Skenderović Nasiha i Rasema i još mnogi drugi. Ovaj kajakaški klub je egzistirao sve do 1978. godine kada, zbog nemogućnosti finansiranja prestaje sa radom.
Na novi kajakaški klub trebalo je čekati sve do 2006. godine, kada se osniva Kajak kanu-rafting klub "Vidara". Za predsjednika kluba izabran je Mirza Begović, za podpredsjednika Bahrudin Mehić, za trenere Almir i Asmir Mehić te za ekonoma Nasir Delić. Za kratko vrijeme klub je obučio oko 30 novih kajakaša, obezbijedio prostor sa kućicom kluba u borovoj šumi kraj jezera Vidara (do kluba ronilaca), hangar za kajake, sanitarne čvorove, dvadesetak kajaka i kanua s karbonskim veslima za profesionalna takmičenja kao i svu potrebnu prateću opremu za realizaciju takmičenja. Kajakaši ovoga kluba su učestvovali na nekoliko takmičenja i osvojili veliki broj medalja. Međutim, nakon nekoliko godina dolazi do određenih problema i klub, iako još uvijek formalno postoji, faktički ne radi. U takvoj situaciji 2012. godine dolazi do formiranja novog kluba sa nazivom Kajak kanu klub "Siniša Mlinarević". Predsjednik kluba je Hećimović Jasmin, a tu je i jedan od aktivnih članova Beširević Zijad. Klub je još u povoju i sa malim brojem članova, li postiže izvanredne rezultate. Na državnom prvenstvu u kajaku i kanuu na mirnim vodama, održanom u Zvorniku 2013. godine, mladi kajakaši Malik Selimović i Muhamed Beširević postali su državni prvaci u sedam kategorija i vice prvaci u tri kategorije u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji. Iako suočeni sa mnogobrojnim problemima, nadajmo se da će ovi entuzijasti imati podršku opštinskih struktura i nastaviti tradiciju ovog lijepog sporta.
Ronilački klub “Vidara” osnovan je 1982. godine i u to vrijeme brojao je 40 članova. Prvobitni cilj osnivanja Ronilačkog kluba bio je održavanje specijalnih mehaničkih dijelova ventila za gradski vodovod, kao i intervencija oko utopljenika i raznih predmeta potopljenih u jezerima Vidara i Hazna. Granatiranjem grada 1992. godine veći dio ronilačke opreme biva uništen. Nakon rata preživjeli članovi kluba se okupljaju i uz pomoć tadašnjih struktura lokalne vlasti vrši se obuka novih ronilaca za potrebe vađenja NUS-a u oba jezera u Gradačcu. Godine 1998. RK „Vidara“ se registruje kao udruženje građana i od općinskih struktura vlasti, dobija urbanističku saglasnost za postavljanje kontejnera za ronilačku opremu. Na taj način nastaje ronilački kamp na obali jezera „Vidara“ gdje je i sjedište kluba. Predsjednik kluba je Omerovic Enes , a trenutno aktivni članovi su: Omerović Admir, Omerović Damir, Barać Denis, Baković Josip, Baković Miroslav, Mustafić Ernes, Emić Nihad, Čustić Samir, Begović Amer, Aganović Zlatan i Skenderović Sabina. Zahvaljujući zavidnim rezultatima, kao i hrabrosti članova kluba, njihove aktivnosti su se proširivale i na intervencije okolnih rijeka Save, Bosne i Drine. Inače, djelokrug aktivnosti kojima se bavi klub je veoma širok: Obuka i edukacija ronilaca kroz ronilačke kurseve, održavanje rekreativnih ronjenja, organizacija ronilačkih izleta i kampova, trenizi podvodnih sportova, aktivno sudjelovanje u ekološkim akcijama i drugo.
Počeci razvoja planinarstva u Gradačcu vezani su za 1985. godinu kada je po prvi put formirano i
Planinarsko društvo „Trebava“
. Aktivnosti društva su prestale za vrijeme rata, ali se ono obnavlja i od 2004. godine djeluje pod nazivom Planinarsko društvo „Gradina“ . Od tada se vode velike aktivnosti od kojih se izdavaja penjanje na Olimp u Grčkoj te pohodi planinama Bugarske, Španije, Italije, Turske, Albanije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a svi vrhovi Bosne i Hercegovine osvojeni su više puta. Od 2009. godine dolazi do osvježavanja rukovodstva i na čelo društva staje dr. Muhamed Novalić. Od tada se inteziviraju aktivnosti na izgradnji Planinarskog doma u selu Jasenica koji se po opremljenosti i izgledu ubraja u najljepše na području Bosne i Hercegovine. Dvanaest soba je opremljeno sa kupatilima, a na spratu je i velika soba sa više ležajeva, tako da je ukupan kapacitet šezdeset mjesta za spavanje. Moderna kuhinja sa salom i kaminom pruža sav komfor gostima koji uveliko posjećuju ovaj dom. U međuvremenu društvo je preregistrovano u Planinarsko „sportsko“ drušvo „Gradina“ te je tako ušlo u široku porodicu sportskih društava opštine Gradačac.
Sa izgradnjom hipodroma u Ledenicama Donjim kod Gradačca dolazi do razvoja i konjičkog sporta. Vlasnik Hipodroma je Vuković Suljo i to je prvi profesionalni Hipodrom u Bosni i Hercegovini. Na incijativu jednog dijela građana, 2008. godine dolazi do formiranja Konjičkog kluba kojemu se daje naziv „Posavina“ . Za predsjednika konjičkog kluba izabran je dr. Bajramović Sead, a sjedište kluba je na hipodromu „Vuković“. Ovim je Gradačac dobio još jedan značajan klub u svijetu sporta. Nakon zvaničnog otvaranja posjetioci su imali priliku da pogledaju prvu profesionalnu konjičku trku u Bosni Hercegovini nazvanoj Trial Stakes Gradačac.
Nisam baš siguran da li kinologija spada u sportske aktivnosti, ali obzirom da je lov jedna vrsta sporta uz kojeg su tijesno povezani lovački psi, spomenimo onda na ovom mjestu da u Gradačcu ima formirano i Kinološko društvo “Zmaj” . Na njegovom čelu je Benjamin Jašarević koji ima i svoju uzgajivačnicu pasa. Pored lovnih pasa u sportske se ubrajaju i trkači psi, koje su naši sugrađani mogli vidjeti prilikom otvaranja hipodroma “Vuković”, kada je prije zvanične trke konja održana i trka pasa, engleskih hrtova, koji su prvi isprobali pješčanu stazu namijenjenu za trke konja. Pored toga, nekoliko godina za redom u Gradačcu su održane i izložbe pasa na kojima su naročitu pažnju privlačili bosanski lovački pas Barak i ovčarski pas Tornjak.
Šah kub “Gradačac”. Kad je u pitanju igra šaha i osnivanje gradačačkog šah kluba, moja namjera je bila da opišem osnovne karakteristike ove igre i njen razvoj na području našeg grada. U tom smislu zamolio sam neke svoje prijatelje koji su se aktivno bavili igranjem šaha i koji su bili članovi tog kluba, da mi pomognu u prikupljanju relevantnih podataka. Na moju radost i izvan mojih očekivanja dobio sam čitav jedan historijski pregled, počev od rađanja šaha i njegovog razvoja, ali nažalost i do njegovog umiranja. Obzirom da u ovoj priči koja sadrži ukupno 16 sportskih klubova nisam predvidio tako veliki prostor, a žao mi je da bilo šta izbacim od podataka i fotografija, odlučio sam da gradačačkom šah klubu posvetim poseban prostor u vidu jedne cjelovite i zasebne priče koju ću objaviti uskoro.
Do tada, hajde da kažemo nekoliko riječi o ljubiteljima motora i osnivanju moto klubova “Zmaj” i “Bosanac”. Kad je u pitanju sport iz oblasti motornih vozila onda se uvijek prisjetimo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su se svake godine održavale motorne trke tadašnjih zaljubljenika u motore. Davno je to bilo i zato otgnimo od zaborava naše sugrađane koji su imali motore. Bili su to: Stari djed Muhamed Trakić iz Svirca, Obučar Izet Senjaković, Bravar Danko Kostić, sajdžija Galib Libovac, konobar Idriz Halilović, nožar Idriz Kikić, bravar Risto Stefanović-Branče, mašinista Mato Baković, a kasnije i njegovi sinovi Dragan i Mile Baković. Jesu li oni preteča današnjih bajkera ili su samo ljudi koji su se vozali na motorima, neka to ostane otvoreno pitanje, a mi pomenimo da danas u Gradačcu egzistiraju dva moto kluba i to jedan sa nazvom “Zmaj”, a drugi kao “Bosanac” . U početku osnivanja to je bio jedan klub i zvao se “Zmaj”, ali vremenom je jedan dio bajkera napustio članstvo i 2011. godine osnovao drugi klub sa nazivom “Bosanac”.
Karting klub "DEL RACING" Da prvo vidimo kakva je to sportska disciplina karting. Prije svega recimo da je to sport u kome takmičari sjede u svojim malim vozilima na motor i pokušavaju pobijediti u trci koja se odvija na određenoj traci. Riječ „karting“ potiče od engleske riječi „cart“ što znači „kolica“. Dakle, karting je trka kolicima koja imaju motor. Na prvi pogled, karting izgleda kao igračka i mnogi je vide kao “Malu formulu". Istina je da tu malu formulu voze i djeca jer po pravilima ovog sporta dječiji karting je disciplina u kojoj učestvuju djeca od 4 do 14 godina, a karting za odrasle osobe je preko 14 godina. U Gradačcu je karting klub osnovan 2008. godine sa nazivom “DEL RACING” , a njegov osnivač je Mustafa (Musa) Delić. Trenutno ima šest aktivnih članova od kojih su neki postigli zapažene rezultate, ne samo na takmičenjima u BiH, već i na međunarodnoj sceni. Tako je Sarah Delić prošle godine na evropskom prvenstvu od 62 vozača u generalnom poretku, vozeći cijelu sezonu 2013. visoko rangirana kao sedma u Evropi. To je veoma značajan rezultat za ovaj mladi karting klub. Sada su njihove ambicije usmjerene na učešću u takmičenju na ROTAX chellenge world. Recimo još i to kako je ovo veoma skup sport i sa njim se ne mogu baviti građani sa prosječnim primanjima. Primjera radi navodimo podatak da jedan set guma košta od 200 do 400 eura, a gume ne mogu trajati duže od 40 minuta. Članovima našeg kartinga zaželimo sigurnu vožnju i još puno uspjeha.
Dječija škola sporta “Spartak Kids”. Dječiju školu sporta pod nazivom “Spartak kids” osnovali su nezaposleni profesori sporta i tjelesnog odgoja, Fuad Dolarević i Emir Osmanlić. Oni su znali da je fizička aktivnost djece uzrasta od pet do deset godina vrlo važan aspekt njihovog rasta i razvoja. Naime, motorički razvoj djece istovremeno podstiče njihov emocionalni, socijalni i intelektualni razvoj. Zauzetost roditelja poslovnim obavezama i nedostatak bezbjednih uslova za boravak djece na otvorenom prostoru dovode do toga da se djeca nedovoljno kreću. Zato dječija škola sporta omogućava da se djeca bave sportom, da budu fizički aktivna i da ta aktivnost ima blagotvoran uticaj na njihov rast i razvoj. Osim toga, upoznavanjem sa pojedinim sportovima djeci se daje mogućnost da otkriju svoje talente i odaberu sport kojim će se baviti u budućnosti. Pozdravimo osnivanje ovakvog jednog kluba u našem Gradačcu i zaželimo im puno uspjeha u radu.
Dječija škola fudbala"Sunce". Pored dječije škole nogometnog kluba “Tempo” u Gradačcu postoji i dječija fudbalska škola “Sunce” kao i istoimeni fudbalski klub. Škola je osnovana 2013. godine, a osnivać škole je naš sugrađanin Amir Durgutović. Zajedno sa svojim sinom Adnanom, Amir je i trener ovog kluba. Kao glavni cilj osnivanja kluba je da se od djece odvoje od ulice i loših stvari, kao i da se od njih naprave dobri i kvalitetni igrači.
Obzirom da je klub nedavno osnovan, još se ne takmiči u nekoj ligi, ali zato igra prijateljeske utakmice sa sličnim klubovima iz općine Gradačac, kao i sa nekim klubovima iz susjednih općina.
Na kraju želim reći kako sam ovu priču pisao sa velikim zadovoljstvom i ponosom što naš grad ima ovoliki broj sportskih klubova i udruženja. Zaželimo im svima još puno upjeha, a mi našu priču završimo sa podatkom da su sva sportska društva i klubovi ujedinjeni u jednu zajedničku organizaciju koja se zove Sportski savez Općine Gradačac čiji je predsjednik veliki sportski radnik, Safet Doborac.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

13.04.2014.

RAZVOJ SPORTSKIH AKTIVNOSTI NA PODRUČJU GRADAČCA - PRVI DIO


Pisati o sportskim aktivnostima kao znamenitostima našeg grada je obiman posao koji iziskuje iztraživački rad sa puno podataka, datuma, imena ljudi i drugih pokazatelja. Svjestan sam da to ne može stati u jednu kratku priču, ali sam odlučio pisati o tome pa makar to u pojedinim slučajevima bilo sa sa po nekoliko rečenica. No, prije toga pokušajmo nabrojati sportska udruženja i klubove koje smo imali ili ih još uvijek imamo:
01.Nogometni klub "Zvijezda"
02.Dječiji nogometni klub “Tempo”
03.Ženski nogometni klub „Gradačac“
04.Rukometni klub "Gradačac"
05 Rukometna skola i rukometni klub "Speed" Gradačac
06.Odbojkaški klub "Kula"
07.Košarkaški klub "Gradačac"
08.Košarkaško-invalidski klub "Zmaj"
09.Košarkaški klub žena “Top Ten-Gradačac”
10.Karate klub “Gradina”
11.Karate klub “Adnan Bristrić”
12.Klub borilačkih Sportova "Zmaj"
13.Kung Fu Klub “Pesnica od Bosne”
14.Karate klub “Tempo”.
15.Lovačko društvo "Jelen"
16.Udruženje građana sportskog ribolova "Hazna"
17.Streljačko društvo “Gradačac”
18.Kajakaški klub „Hazna“
19.Kajak-kanu-rafting klub "Vidara"
20.Kajak-kanu klub “Siniša Mlinarević”
21.Ronilački klub “Vidara”
22.Planinarsko sportsko društvo “Gradina”
23.Konjički klub "Posavina"
24.Kinološko društvo"Zmaj"
25.Šah klub “Gradačac”
26.Moto-klub "Zmaj"
27.Moto klub “Bosanac”
28.Karting klub "DEL RACING"
29.Dječija škola sporta “Spartak Kids”
30.Djecija skola "Sunce"
U naš Gradačac je prva nogometna lopta donesena 1920. godine, a donio ju je Osmanbeg Gradaščević, koji se inače školovao u Beču i Parizu. Međutim, prvu fudbalsku loptu sa kojom su se počele igrati utakmice, donio je student Branko Popović. Bilo je to 1922. godine kada jedna grupa studenata i đaka na čelu sa Brankom Popovićem osniva i prvi fudbalski tim sa nazivom “Vardar” . Prva fudbalska utakmica sa nekim timom iz drugog grada odigrana je sa Modričom 1923. godine. Desetak godina kasnije u Gradačcu dolazi do formiranja još jednog fudbalskog tima koji se zvao “Zmaj” . Odmah po formiranju ovog kluba nastalo je rivalstvo između Vardara i Zmaja. Zmaj je tražio da odigra utakmicu sa Vardarom na što je Vardar pristao ali pod uslovom da tim koji izgubi preda drugom timu loptu kao i svu drugu opremu, te da se mora rasformirati. Vardar je pobijedio sa 3:0 i prema dogovoru Zmaj se rasformirao i prestao sa daljim aktivnostima, a Vardar se održao sve do 1941. godine. U njemu su igrali sljedeči igrači: Alić Nijaz, Alić Tasin, Džakić Ahmed, M. Halilović Rahman, Jovović Mirko, Jovović Radovan, Kikić Hasan, Kikić Mustafa, Popović Doco, Popović Ljubo, Popović Nemanja, Pelešević Salih, Skenderović Mustafa, Spasojević Panto, Taslidžić Ešef, Taslidžić Fahrudin i Tirić Muharem. (Postaviti sliku golmana Vardara) Za vrijeme Drugog svjetskog rata klub se rasformira, ali sredinom 1945. godine ponovo se pokreće fudbalska aktivnost i u augustu se održava osnivačka skupština, na kojoj se naziv kluba mijenja i po prvi put se zove “Zvijezda” . Boja kluba je crvena a znak na dresovima je bijeli krug sa crvenom petokrakom u sredini. Ime kluba kao i boja dresova su zadržani sve do današnjih dana stim što je izmijenjen grb na kojem se više ne nalazi zvijezda petokraka. Od 1945. pa do 1992. godine Zvijezda se uglavnom takmičila u sreskoj, zonskoj, regionalnoj i podsaveznoj ligi, a najveći uspjeh u tom periodu postigla je 1978. godine, kada je postala član Republičke lige BiH. Trenutno, Zvijezda se takmiči u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, a utakmice igra na stadionu Banja Ilidža. Pored Zvijezde na opštini Gradačac igraju i sljedeći seoski timovi: NK "Trebava” iz Zelinje Donje, NK "Bosna" iz Mionica, NK "Omladinac" iz Mionica, NK "Vida" iz Vide-1, NK “Sloboda” iz Kerepa, NK “Jedinstvo” iz Vučkovaca, NK “Međiđa” iz Međiđe, NK “Bioberovo Polje” …. . . I na kraju recimo kako je Zvijezda iznjedrila nekoliko igrača koji su igrali u večim klubovima kao što su Jašarević Ešefkoji je igrao u tuzlanskoj Slobodi, Kikić Muris koji je igrao u Rudaru iz Velenja-Slovenija, zatim Stojan (Stole) Stevanović koji je igrao za zagrebački Dinamo i Nikola Nikić koje je u Zvijezdu došao iz Modriče, a poslije igrao za sarajevski Željezničar.
Govoreći o nogometnom klubu „Zvijezda“, iskoristimo priliku da pomenemo kako se 2011. godine osniva i Dječiji nogometni klub "Tempo". Klub je osnovan od grupe entuzijasta i određenog broja roditelja koji su osjetili da u našem gradu fali jedna škola za mlade nogometaše. Nekad je dječiji tim bio pri NK Zvijezda, ali samo kao podmladak kojeg je vodio naš sugrađanin i poznati sportski radnik Kikić Mustafa. Za predsjednika poslijeratne škole nogometnog kluba "Tempa" izabran je Novalija Zukić koji je veoma energično krenuo u jednu vrstu pionirskog rada. U klubu već ima preko 30 dječaka uzrasta od 2001. do 2003. godine. U ovim teškim materijalnim okolnostima uprava kluba je naišla na veliko razumijevanje nogometnih klubova iz Vide 1 i Sibovca koji su im omogučili da treninge obavljaju na njihovim stadionima. Cak šta više, u Vidi 1 je klubu Tempo omogučeno da na Popovači izgradi novo igrališete i radovi su već počeli. U planu je i osvjetljavanje igrališta sa reflektorima što će omogučiti nočne treninge, ali i doprinijeti ljepšem izgledu cjelokupng izletišta Popovače. Da se ne radi o kratkotrajnim željama pokazuju i rezultati ovog tima od kojih pominjemo samo sljedeće: Na kantonalnom Zimskom takmičenju sezone 2012/2013 godine tim dječaka godišta 2001. godine bio je vice šampion, a tim dječaka godišta 2002. godne osvojio je zlato i zasluženo stao na najviše postolje ove lige. Zajedno sa svojim trenerom, nekadasnjim legendarnim igracem "Zvijezde", Ešefom Jašarevićem na ovom takmičenju učestvovali su sljedeći dječaci: Suad Kadić, Amar Nezić, Azur Zukić, Semir Skenderović, Emir Cosić, Selim Omerović, Anis Pavitinović, Eldin rabić, Esmir Cosić i Tarik M.Halilović.
A sad recimo kako je osnovan i Ženski nogometni klub „Gradačac“ . Incijator osnivanja i trener kluba je Nermin Huseinbašić, a pored njega sa nogometašicama radi i fitnes trener Dženan Kapetanović apsolvent Fakulteta za sport i tjelesni odgoj, kao i trener golmana Nadir Zrnić. Vrijedno je pomenuti kako je to prvi klub ženskog nogometa u historiji Gradačca. Poželimo im puno uspjeha u radu, a mi hajdemo u dublju prošlost i ispričajmo priču o ženi koja je prije 45 godina igrala nogomet, ali ne samo da je igrala, već je postala jedna od prve tri žene koje su položile ispit za nogometnog sudiju.
Riječ je o našoj sugrađanki Džidić (Huseinagić) Veziri koju većina poznaje po skraćenom imenu Zira. Zira je rođena je 1950. godine u Vlasenici od oca Vahida i majke Dike. U Sarajevu 1972. godine završava školu za fotografa, a dvije godine poslije udaje se za našeg sugrađanina Džidić Ahmeda iz naselja Vida1. Sa njom, Gradačac je dobio prvog fotografa ženu i Zira na neki način ulazi u historiju, a fotografska radnja, kao porodični biznis postaje znamenitost našeg grada. Ali, izrada fotografija nije bila jedina djelatnost naše Vezire. Naime, Vezira je još kao dijete zavolila sport, a naročito atletiku. Još kao mala djevojčica 1957. godine bila je član atletskog kluba "Sarajevo", a 1960. godine postaje član atletskog kluba "Željezničar" gdje postiže dobre rezultate u bacanju diska i trčanju na 150 metara. Tada dobiva želju da igra ženski fudbal i 1969. godine prelazi u fudbalski klub "Željezničar" u kojem se tek osnovala ženska ekipa. U Željezničaru igra, ali i brani kao golman. Presretna je što šuta loptu, ali opet se javlja želja za nečim novim. Zira želi postati Fudbalski sudija. Medju 70 prijavljenih muškraca su i tri žene. Među njima je i Vezira Husenagić. Bilo je to 1970. godine, da bi dvije godine kasnije na "Sarajevskom" fudbalskom stadionu polagale završni ispit. Bilo je to na utakmici Sarajevo-Željezničar, a diplome za fudbalskog sudiju od žena dobivaju: Husenagić Vezira, Mijačević Svjetlana i Runjevac Nevenka. Jeste li znali da se u Bosni i Hercegovini prije 45 godina igrao ženski nogomet i da u našem Gradačcu imamo ženskog nogometnog suca. Podatak vrijedan pažnje, zar ne!
Da vidimo sada kako je u Gradačcu, poslije Drugog svjetskog rata, išao razvoj i ostalih sportskih disciplina. Prije svega recimo da je u skladu sa poslijeratnom politikom skoro u svakom gradu izgrađena po jedna dvorana za kulturno-sportske aktivnasti. Iako su više ličile na tvorničke hale te dvorane su postale centar za okupljanje omladine. Takva jedna dvorana igrađena je 1952. godine u Gradačcu na lokaciji iza leđa Robne kuće, odnosno današnjeg "Konzuma". Oformljeno je i Društvo za tjelesno vaspitanje, DTV “Partizan” za čije potrebe je nabavljena osnovna gimnastička oprema i rekviziti za atletske sportove. U jednom dijelu dvorane bila je pozornica za kulturno-zabavne priredbe i folklorne smotre,a na drugoj strani su bile muške i ženske svlačionice. Zahvaljujući ovom društvu, ali i sportskim radnicima, Ibrahimu Bahiću, Bogdanu Jakovcu, a kasnije i Rudiju Mlaču, u Gradačcu su mnogi momci i djevojke postali vrsni gimnastičari i atletičari.
Istovremeno sa razvojem gimnastike i atletike tih godina počinje i stvaranje Rukometnog gradskog kluba. Zadržimo se malo na ovom klubu i recimo nešto više o njegovom razvoju. Pravila sadašnjeg rukometa u Gradačac donio je profesor Ibrahim Bahić i unio ih u školske programe još 1954. godine, kada se po prvi puta formira i rukometni klub. Narednih nekoliko godina rukomet se uglavnom igrao u međuškolskim takmičenjima i u okviru sportskog društva “Partizan”. Organizovano igranje rukometa na nivou grada krenulo je sa dolaskom Dr.Nenada Spasojevića, koji je već tada bio reprezentativac Jugoslavije. Bilo je to 1962. godine kad se osniva Omladinski Rukometni Klub ORK “Gradačac” koji počinje pisati rukometnu historiju grada. Prvi poznati sastav ovog omladinskog rukometnog kluba činili su: Hazim Kukuruzović, Jusuf Mulavdić, Anto Sušić, Aleksandar - Saša Mlač, Faruk Abdulahović, Pavle Tišma, Vaso Stojčević, Stjepan Čajić, Vid Cvitkušić i Hidajet Imamović. Samo godinu kasnije, odnosno 1963. godine glub ulazi u Republičku ligu i igra sa daleko poznatijim timovima nego što je to do sada bilo. Rukomet se u tom periodu veoma ubrzano razvija. Na žalost 1965. godine dr. Spasojević napušta Gradačac, a istovremeno odlaze i dva igrača, Pavle Tišma i Aleksandar-Saša Mlač. Brigu o klubu preuzima sportsko drustvo "Partizan" na čelu sa Bogdanom Jakovcem, a 1969. godine na mjesto trenera dolazi Osman Hadžirušidović. Sa njegovom strategijom dolazi i nova kvaliteta tako da se razvoj rukometa još više ubrzava. Već 1972. godine ova generacija postiže zapažene rezultate. U timu su igrli: M. Krajinović, B. Mikulić, V. Igračev, M.Taslidžić, H. Avdić, M. Huseinbašić, O. Hadzirušidović, N. Mašić, M. Haseljić, S. Imamović, I. Sušić, I. Hasanbašić … U periodu od 1974. Do 1980. Godine okosnicu rukometnog tima čine : A. Hasić, E. Osmanović - Latas, D. Stankić, P. Simić, M. Doborac, O. Zukić, B. Mikulić, F. Kamberović, I. Šaldić, N. Mašić, I. Sušić, V. Igračev, M. Huseinbašić, O. H-Rušidović, N. Omeragić, D. Ćirić …. Od 1976. godine novu dimenziju, kvalitet i mogućnosti rukometnom klubu je dala novoizgrađena moderna Sportska dvorana. U tom periodu od rukometa se oprašta trener Osman Hadžirušidović koji za zasluge dobiva „Zlatnu plaketu“ Rukometnog saveza BiH. Od te godine, trenersko mjesto zauzima Vladimir Igračev, a 1984. godine dolazi i profesor Safet Doborac. Sa njim počinje organizovan rad sa mladim rukometašima od kojih će izaći generacija koja će Gradačcu donijeti ulazak u Prvu rukometnu ligu BiH. Sve se češće u BiH počelo govoriti da „Gradačac igra lijep i atraktivan rukomet“. To su vremena iz kojih pamtimo vrhunske rukometaše među kojima su: Hamza Salihefendić, Mario Kelentrić, Mazalović, B. Mikulić, M. Huseinbašić, Barišić, Ćosić, S. Alimanović, N. Jašarević, M. Doborac, Kozeljac, N. Avdić, Skenderović, Lakičević Iz ove ekipe veliki uspjeh je postigao Mario Kelentrić koje je otišao u Hrvatsku i dugo vremena bio golman Hrvatske rukometne reprezentacije sa kojom osvaja i Svjetsko prvenstvo 2003. godine u Portugalu. U poslijeratnom periodu ekipa rukometaša sa trenerom Doborac Mehmedom (Mešom) nastavlja kontinuitet igranja rukometa pod istim nazivom starog rukometnog kluba "Gradačac", tako da ove godine obilježava 60 godina postojanja kluba. Od igrača posebno izdvajamo braču Doborac Safeta i Mehmeda te braču Doborac Damira i Almira, ljude koji su najviše uradili za rukomet u našem gradu. Naročito izdvajamo Damira Doborca koji je u poslednjih 10 godina jedan od najboljih rukometaša BiH. Rukometnu karijeru je počeo u RK Gradačac, a kao izuzetno dobar rukometaš igrao je za renomirane klubove kao što su: RK INDEX Gračanica, HC PRATO-Italy, RK CIMOS Koper-SLO, RK Bosna BH Gas Sarajevo, SC Magdeburg- Germany, i HC DINAMO-Minsk. U poslednjih 10 godina je bio standardni reprezentativac BiH.
Rukometna škola i rukometni klub "Spid" osnovan je 2009. godine sa ciljem da okuplja mlade rukometaše od 5 do 17 godina starosti. Trenutno broji oko 60 polaznika i sa mnogo uspjeha nastupa na kantonalnim i državnim prvenstvima. Sa igračima rade poznati treneri Dado i Safet Doborac. Tim mladih rukometaša koji je sastavljen od 1998. godišta i mlađih, prosle godine je na kantonalnom prvenstvu u Tuzli zauzeo prvo, a državnom prvenstvu šesto mjesto. Na istom prvenstvu tim sastavljen od 2000. godišta i mlađih postigao je iste rezultate kao i prethodna selekcija, a na Sportskim igrama u Sarajevu, održenih prije dvije godine, ova selekcija je osvojila treće mjesto. Na ovom sarajevskom takmičenju tim sastavljen od 1996. godišta i mlađih plasirao se u polufinale. Ove godine Rukometni klub "Spid" je proglašen za najbolju školu sporta općine Gradačac. Poželimo im još puno uspjeha u budućim takmičenjima.
Pored muškog rukometa u Gradačcu je 1963. godine osnovan i Ženski rukometni klub “Gradačac” u kojem su igrale: Zagorka Mitrović, Joka Ilić, Makivija Stojčević, Dilista Bahić, Pemba Alimanović, Dijana Popović, Anka Šarkanović, Rajka Jakovac i dr . Ovaj klub nije bio tako uspješan kao muški tim. A sada hajdemo malo na odbojku. Pored muškog rukometa u Gradačcu je 1963. godine osnovan i Ženski rukometni klub “Gradačac” u kojem su igrale: Zagorka Mitrović, Joka Ilić, Makivija Stojčević, Dilista Bahić, Pemba Alimanović, Dijana Popović, Anka Šarkanović, Rajka Jakovac i dr . Ovaj klub nije bio tako uspješan kao muški tim.
A sada hajdemo malo na odbojku.
Prije svega recimo da je razvoj ženske odbojke na gradačačkoj opštini krenuo u osnovnoj školi “Vaso Pelagić” u Pelagićevu. Okupivši grupu talentovanih djevojčica ova škola je iznjedrila sjajnu generaciju odbojkašica, koja je stigla do Prve savezne odbojkaške lige. Za razvoj ovoga kluba zaslužan je nastavnik te škole Bogdan Stojanović , a najuspješnija odbojkašica sa ovog područja bila je Cvijeta Stakić iz Pelagićeva. Prelaskom tima u Gradačac u njegov sastav ulaze i nove djevojke tako da u klubu igraju sljedeće odbojkašice: Ojdanić Branka, Kikić Dževida, Valić Maja, Ilić Svjetlana, Omeragić Vesna, Sušić Nevenka, Perić Dragica, Antonić Stana, Krstić Nada, Lazarević Ana, Milovanović Joka i Lazarević Ana. Treneri ovog odbojkaškog kluba bili su: Petrović Srpko, Skelić Muharem, Božić Perica i Delić Mersed. Odbojkašice su postigle značajne rezultate na nivou BiH, ali i na nivou Jugoslavije. Zahvaljujući interesu za odbojku i stvorenim uslovima za razvoj toga sporta, u Gradačcu je 1977. godine održano juniorsko evropsko prvenstvo za žene, a 1984. godine održano je prvenstvo Balkana.
Poslije rata, klub je pod istim imenom nastavio sa igrom počev 1988. godine, a od 2006.godine mijenja ime u Odbojkaški Klub “Kula”, Gradačac. Klub se takmiči u premijer ligi BiH i postiže veoma zapažene rezultate od kojih posebno ističemo osvajanje prvog mjesta u kupu BiH za sezonu 2011/2012. godinu.
U odbojkaškom klubu postoji nekoliko ekipa, u Prvom timu igraju sljedeće odbojkašice: Filipović Jovana, Lipovac Zana, Osmanlić Nejra, Mandžukić Amira, Hadžić Ahla, Čandić Ahila, Radišković Anđelka, Mahmutović Irma, Lazarević Tijana, Čvoro Nevena, Mačak Nejra i Džodžaljević Dzenita. Obzirom da je ekipa promjenjiva možda neka od navedenih imena nisu više aktuelna, a vjerovatno postoje i nova imena odbojkašica koje su u međuvremenu ušle u tim. Posebna pažnja se posvećuje i mlađim kategorijama, tako da u klubu postoji i škola odbojke sa oko 100-tinu djevojčica od kojih su vrlo važne plasmane postigle: -Pionirke prvo mjesto u kantonu i Federaciji BiH i treće u Državi. -Kadetkinje prvo mjesto u Kantonu i Federaciji i drugo mjesto u Državi. -Juniorke drugo mjesto u Kantonu, četvrto u Federaciji. Važno je napomenuti da klub nosi ime ime svog sponzora čiji je većinski vlasnik Mirsad Novalić, a za ovako dobre rezultate zaslužan je čitav tim ljudi na čelu sa trenerom Franić Branislavom. Uz njega svakako treba pomenuti i pomoćnog trenera Irenu Doborac, kao i doktoricu tima Aidu Hrstić, ali i ostale kao što su: Predsjednik kluba Vejzović Nihad, Direktor Avdić Muhamed (Cican), sekretar Vidović Andrija. Tu su i ostali članovi predsjeništva: Kikić Jasmin, Šimić Marijan, Bajraktarević Fikret i Džidic Elvir.
Kad je u pitanju igranje košarke onda moramo konstatovati da je prvi košarkaški klub osnovan 1974. godine sa nazivom Košarkaški klub "Partizan" Gradačac. Njegovi osnivači su bili entuzijasti, mahom studenti i gimnazijalci, kao i poneki sportski radnik među zaposlenim građanima. Najmlađi su bili Josip Štadler i Muhamed Novalić, učenici prvog razreda gimnazije. Drugi razred gimnazije pohađali su Munir-Mure Huseinbašić, Dinko Delić i Adnan Gradaščević. Vladimir Radić, Pavlović Dragan, Vladimir Đalić, Enes-Latas Osmanlić, Mirza Jašarević i Ismet-Ićo Hasanbašić, bili su treći razred, a Mensur-Roša Huseinbašić i Reuf Šehović četvrti razred gimnazije. Goran Đulbegović i Mato Kurtić iz Ledenica već su bili zaposleni. Osman Sahačić bio je učenik trećeg razreda tehničke stručne škole u Bosanskom Šamcu, dok su Jadran Bandić i Petar Simić bili studenti. Srećko Stevanović bio je direktor kluba i radio je za dvojicu da klub "postavi na noge". On je iz Pelagićeva doveo iskusnog košarkaša, inače učitelja, Radoja Radovanovića porijeklom iz Šabca. Taj Radoje bio je visok i snažan, dugogodišnji igrač i trener u "malim" ligama (II republička - 4. rang takmičenja u Jugoslaviji) i pokazao je gradačačkim mladićima osnovne vještine u tehnici igre, strategiji i taktici. Pod Radojevim voćstvom igrači su brzo savladali dvokorak, rolling, ispravan šut iz igre u skoku sa dvjema rukama i slobodna bacanja. A uporno su vježbali zonsku odbranu i presing, blokove i preuzimanje igrača, kontre i razne šeme organizovanog napada. U Gradačcu nije bilo vanjskog igralista za košarku sve do 1972-73. godine. Košarka se igrala samo u školskim salama kao dio programa za fizičku kulturu. U ponekom većem dvorištu našao bi se neki ručno napravljeni koš na kojem su "basket" igrala djeca iz te ulice. Tada je Goran Đulbegović našao nešto para u Savezu omladine ili u nekom SIZu za sport i "čaršijska raja": Roša, Mure, Mirsad-Mačak Taslidžić, Petar Simić i Goran-Švaljuga, Ado Gradaščević, Ićo, Latas i Dinko napravili su košarkaško igraliste na Luci ispred škole "Ivan Goran Kovačić". Platili su zavarivače i stolare, a sami kopali rupe za metalnu konstrukciju i betonirali postolje. Zatim su izvlačili linije bijelom masnom bojom i svojeručno izgradili svoje prvo igralište. Nekoliko godina poslije, kad je klub već bio osnovan i kad su se igrale prvenstvene utakmice, kupila se bolja konstrukcija i postavljeni su pravi koševi, ali mladim entuzijastima oni pravljeni zauvijek su ostali najbolji. Klub je trenirao na Luci ispred škole i ponekad u maloj sali SD "Partizan" iza robne kuće (gdje je bila mala sala sa koševima, još manja nego u gimnaziji), a vrlo rijetko i u gimnaziji "Hasan Kikić" na Gradini. Tek kasnije su dobili svlačionice i teren u KPC "Vaso Pelagić" Gradačac. Klub je imao svoje vjerne simpatizere i prijatelje među kojima treba izdvojiti apotekara - klupskog "doktora" - Zlatka Pavlovića (zvanog "Hans"), Muju Iskrića i Jasmira Mešanovića. Prva (prvenstvena) utakmica u historiji Košarkaškog kluba "Partizan" Gradačac bila je odigrana u Banovićima protiv tamošnjeg kluba. Tu utakmicu naši "poletarci" izgubili su 42 razlike. Najteži poraz te prve godine takmičenja nanijela im je "Drina" iz Zvornika. Bilo je 89 koševa razlike za Zvorničane. Naime, domaćini su imali jako visokog centra Viću koji je hvatao svaku odbijenu loptu i odmah je bacao u kontru pod gostujući koš, gdje je već čekao njihov bek. Kad su se naši Građani vozili kući kombijem Husrefa Skenderovića, siroti Srećko je svima kupio bureke i Coca Colu i tješio ih. Ali kad i njemu padne "mrak na oči", znao je zakukati: "A, Bog vas maz'o - sto razlike!" Već 1975-76. godine nastupila je smjena igrača. Mnogi su otišli na studije i prestali se aktivno baviti košarkom. U standardnu postavu ušli su mlađi igrači: Mirsad Novalić, Emir Selmanović, Mirsad Škodrić, Sejo Vuković, Osmanlić Ešef i Osmanlić Enko. Još kasnije dolaze: Ruzmir Hasanbašić, Husein Topčagić, Mirsad Mehić i Bego Berbić. Već je i Radoje Radovanović otišao, jer klub nije mogao pristojno da ga plaća. Ali standardnu petorku uvijek su predvodili Reuf Šehović (krilni centar), Mure Huseinbašić (bek) i Muhamed Novalić (krilo) . Oni su, svakako, igrači sa najviše odigranih utakmica u historiji kluba. U godinama koje slijede (1976-1980), predsjednik kluba postao je Safet Huskić, a treba pomenuti i trenera Abdulaha-Bracu Tipuru koji je povremeno vodio naš tim. Klub je postigao i značajniji uspjeh u kupu BiH. To je bilo četvrtfinale kupa protiv sarajevske Bosne. Najbolji igrači kluba Mure Huseinbašić, Reuf Šehović i Muhamed Novalić iskazali su se u toj utakmici. Igralo se u gradačačkoj dvorani i Muhamed Novalić "uvalio" je 30-ak koševa Sarajlijama, a Mure je ubacio preko 20 poena. Tu utakmicu smo ipak izgubili, nije bilo previše koševa razlike. Najveći uspjeh kluba u '80-im godinama, prije rata, bilo je takmičenje u Prvoj republičkoj ligi. Tada je vođenje kluba preuzeo Husein Topčagić. U poslijeratnom periodu gradačački košarkaši su promijenili ime kluba u KK „Gradačac“ i igrali su u A-2 ligi, a potom i u prvoj ligi BiH. Ali zbog nedostatka finansijskih sredstava klub je prestao sa svim aktivnostima u sezoni 2001/02. Poslije osam godina održana je skupština kluba koji ponovo postaje aktivan od sezone 2011/2012. godine.
U poslije ratnom periodu osnavan je i Košarkaški Invalidski Klub KIK “Zmaj” , Gradačac. Jedan od inicijatora osnivanja ovog kluba bio je Viši sportski trener za rad sa invalidnim licima Vahid Zukić . Klub je osnovan 1998. godine, a zvanični osnivači su bili Skupština općine i ORV-i Gradačac. Veoma važnu ulogu u snabdijevanju kluba sa opremom obavio je ratni vojni invalid Edis Imširović . Naime, Edis je kao težak invalid (obostrana amputacija podkljenica) jedno vrijeme proveo na rehabilitaciji u Njemačkoj, kom prilikom je iz invalidskih kolica igrao kosarku za neke njemačke klubove. Upoznavši se sa ljudima iz tog dijela sporta uspio je da iz Njemačke, kao donaciju za naš klub dobije 12 sportskih kolica za košarku. Prva zvanična utakmica odigrana je 13.06 1998.godine protiv kluba iz Zenice. Bilo je to u vrijeme kad je predsjednik kluba bio Jakub Džinic , a trener Vahid Zukić. Danas se klub takmići i na internacionalnom planu, a u reprezentaciji Bosne i Hercegovine igrali su Edis Imširović, Enes Kamberović, Senad Kunić i Nermin Pandžić . Nas Gradačac treba biti ponosan na ove momke. Ponosan je i pisac ovih redova, koji je imao čast da sa ovih nekoliko rečenica u okvir vječnosti stavi KIK "Zmaj" iz Gradačca.
To je bila muška košarka, a kad su u pitanju žene onda recimo da je prvi ženski košarkaški klub u historiji Gradačca osnovan 2010. godine pod imenom “Top Ten-Gradačac”. Ideju za osnivanje kluba dao je Jašarević Almir koji je zajedno sa Dolarević Fuadom i trener ovog kluba. Iako klub postoji i danas, zbog loše materijalne situacije broj košarkašica sa 30 smanjio se na 15 i sve manji su izgledi da se klub održi.
Borilačke vještine klubovi. Kad su u pitanju borilačke vještine u našem gradu onda možemo konstatovati da je od svih borilačkih vještina najrašireniji karate. Prvi karate klub je osnovan 1976. godine i zvao se Karate klub "Gradina". Osnivač kluba je bio Skenderović Enver poznat po nadimku Koki, a funkciju predsjednika kluba je obavljao dr. Zukić Esad. Pored Kokija poznati treneri su bili: Topčagić Hasan, dr. Vlado Segedi, Jakub Sahačić, Ilić Miloš, Gagulić Ivo, Kovačević Slavoljub, Perić Miladin, Brkić Jasmin i drugi. Klub je brojao i do dvije stotine članova od kojih pomenimo neke. Bili su to: Ahmetašević Akif, Hasanović Sejfo zvani Čombe, Sahačić Hazim, Brkić Jasmin, Brkić Admir, Baković Vlado, Hećimović Husein zvani Magi, Delić Nasir, Muratović Izet zvani Car, Pobrić Nedžad zvani Kale, Bjelošević Sanela, Zrnić Maksida i još mnogi drugi. Treninzi su se održavali u O.Š."Ivan Goran Kovačić", zatim u O.Š. sa tadašnjim nazivom "Ivo Andrić" i gimnaziji "Veljko Vlahović". Ljeti su se trenizi obavljali i na školskim dvorištima kao i na izletištu "Popovača". A onda dolazi rat i krajem 1991. godine klub prestaje sa radom.

U poslijeratnom periodu, tačnije 2008 godine osniva se novi karate klub. U čast našeg sugrađanina, velikog karatiste koji je poginuo u ratu, klubu se daje naziv po njegovom imenu Adnan Bristrić". Inicijator osnivanja kluba bio je tadašnji načenik MUP-a Mujanović Suad. Prvi treneri tog kluba su bili Samir Đogo i Jakub Sahačić. Ovaj karate klub je aktivan i danas. Sa preko 60 članova svoje treninge država u osnovnoj školi "Safet Beg Bašagić. Mnogi kluba su postigli zbačajne rezultate, a mi će mo na ovom jestu pomenuti samo mladu "Nađu Ramić je osvojila prvo mjesto u katama pojedinačno do 11 godina na državnom prvenstvu u Bihaću, što je opredjelilo selektora BiH reprezentacije Unu Selman da Nađu pozove u reprezentaciju. Sa Balkanskog prvenstva u Grčkoj donijela je prvu medalju u svoj rodni grad tako što je u kategoriji do 11 godina osvojila srebrnu medalju u katama.
U međuvremenu, 2010. godine je osnovan drugi klub sa nazivom Klub borilačkih sportova "Zmaj". Njegov osnivač je Asmir Jahić koji je ujedno i prvi trener toga kluba. Klub broji oko 90 članova i najmasovniji je klub na području opštine. Pored karatea u ovom klubu se može trenirati i MMA (engl. Mixed Martial Arts), što u prevodu znaći kombinacija svih borilačkih sportova. Treba naglasati da je ova vrsta sporta vrlo atraktivna za publiku i mnogi je nazivaju kraljicom sportova. U ovoj godini na Internacionalnom prvenstvu pod nazivom "Ilidža Open 2014", KBS Zmaj je učesvovao sa 13 takmičara i osvojili su 9 medalja, od kojih 4 zlatne i 5 bronzanih. Zlatne medalje su osvojili: Karić Emina, Kadić Tarik, Čolić Nihad i muški tim od 11 do 12 godina. Bronzane medalje osvojimli su: Ramić Nađa, Huskić Nejra, Bahić Besim, Halilović Benjamin i Mujić Amel.
U poslovnom sjedištu ovoga kluba egzistira i Kung Fu Klub sa nazivom "Pesnica od Bosne". Osnovan je 2008. godine, a njegovi osnivači su Imširović Galib i Husić Sanjin koji je ujedno i trener kluba. Već na državnom prvenstvu u doboju 2009. godine klub dobiva prvake u kung fu katama i kung fu samodbrani. Na međunarodnom takmičenju u Doboju koje je održano 2011. godine članovi ovog kluba osvajaju nekoliko prvih mjesta u kung fu borbama, a 2012. godine u Gradačcu se organizuje državno kung fu takmičenje na kojem ovaj klub po prvi put dobiva i ženskog prvaka u kung fu borbama. Iste godine prvo mjesto u kung fu borbama osvaja i član iz kadestskog reda ovog kluba. Na Balkanskom prvenstvu koje je održano 2013. godine u Zagrebu Članica ovog kluba Belma Klopić osvojila je 1. mjesto i zlatnu medalju u ženskoj konkurenciji do 65kg. U klubu je trenutno oko 40 registrovanih članova.
Na području naše opštine imamo još jedan Karate klub koji se zove "Tempo", a sjedište mu je u Međiđi D. Osnivač je Ibrahimović Mirza koji je ujedno predsjednik i trener kluba. U klubu ima oko 50 članova, a treninge održavaju u sali Mjesne zajednice Međiđa. Članovi kluba učestvuju na mnogim takmičenjima, ali u nedostatku informacija o njihovim uspjesima, pomenimo bar Eminu Šaldić i njeno učešće na Memorijalnom turniru Tuzala, koji je održan u čast velikog sportskog radnika Hadžiavdića Fuada-Fude. Koliko je Gradačcu razvijen borilački sport vidi se i po tome što se po drugi puta organizuje državno prvenstvo Bosne i Hercegovine u Kung fu vještinama. Prvi puta je to bilo 2012. godine, a ovaj put prvenstvo je zakazano za 4. april 2014. godine. Domaćini prvenstva su Klub borilačkih sportova "Zmaj" i Kung fu klub "Pesnica od Bosne". U borbama će učestvovati takmičari od pionira do seniora u svim formama, odnosno u katama, samoodbrani i borbama. Svim učesnicima takmičenja zaželimo puno sreće i uspjeha, a navijačima ugođaj u posmatranju ovog popularnog takmičenja. Mi će mo sa ovim završiti prvi dio priče o sportskim aktivnostima u Gradačcu, a drugi dio nastavljamo po redosljeu navedenom na početku ove priče. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

20.03.2014.

MUSTAFA ŠKODRIĆ - MUJO ŠKODRA


Ovu pricu pocinjem sa jednom starom izrekom koja kaze: "Bolje je pričati sa ljudima nego o ljudima. Lijepo rečeno i svidja mi se. Zato ja danas neću pričati o ljudima, vec ću pripovijedati, a tu pripovijest ću i zapisati. Čovjek o kojem ću danas pripovijedati zasluzio je da se o njemu i piše, ne samo danas, već i sutra, za godinu, dvije i vise.
Radi se o starom Mustafi Skodriću kojeg starije generacije sigurno pamte po skraćenom imenu i prezimenu, jednostavno kao, Mujo Škodra. Mladje generacije će se vjerovatno pitati, pa ko je taj Mujo Škodra, ili će mozda nagadjati po prezimenu "Skodrić", sa kojim u Gradačcu jos uvijek žive potomci tog nekada veoma uglednog čovjeka. Krenimo sa osnovnim biografskim podacima! Mujo je rodjen 1914. godine od oca Ahmeta i majke Hazbe. Prije nego sto ce 1948. godine doseliti na lokaciju poviš jezera Hazne, živio je u selu Lukavac. Sa suprugom Lipovac Hatom izrodio je četiri sina i to: Hajrudina-1941, Latifa (Sejfo)-1944, Fahrufina 1949 i Izudina 1954. godiste. Dok je još živio u Lukavcu Mujo se najviše bavio voćarstvom, ali je imao i zaprežna kola sa konjima pa se bavio i prevozničkim uslugama. Kako su u Lukavcu putevi bili veoma loši stalno je dolazilo do propadanja točkova u rupe izmedju kamenja te njihovog lomljenja. Zbog toga je Mujo i odlučio da se doseli bliže ćarsiji. Na zalost i tu su ga dočekali loši i uski putevi pa je zajedno sa komšijama i svojim sinovima dobrovoljno popravljao i širio put koji ide od Lahava, pored jezera "Hazne", prema Varoši. U tu svrhu angazovao je i svoja zaprežna vozila sa konjima. Jedan je od prvih ljudi koji će zaprege sa drvenim točkovima potkovanim zeljeznim trakama, zamijeniti sa zapregama koje su imale gumene točkove i zvale se gumarice, odnosno, "platoni". Vec 1950. godine uz konjske zaprege, Mujo nabavlja i traktor, a 1965. godine kupuje prvi kamion. Sa tim kamionom, ali i sa ostalim prevoznim sredstvima učestvuje u izgradnji jezera Hazana. Utovar i prevoz zemlje, šljunka, kamena ili bilo kojeg drugog gradjevinskog materijala bila ja glavna preokupacija toga vremena. Gradilo se na sve strane, počev od seoskih i magistralnih puteva, asfaltiranja gradskih ulica, izgradnje stambenih i poslovnih zgrada, fabrika i sportskih terena, vjerskih objekata i sl. Mujin motiv je bila zarada vlastitim radom, ali istovremeno i pruzanje pomoći drugima.Ta osobina je krasila ovog čovjeka sve do kraja njegovog zivota. Za uspomenu su ostale mnogobrojne zahvalnice koje je dobio za sredsva donacija. Skoro da nije bilo ni jedne akcje u kojoj su se prikupljala novčana sredstva, a da stari Mujo nije bio ispružene ruke. Bio je veliki vjernik i član vjerskog odbora džemata džamije Husejnije. Medju prvima je dao dobrovljni prilog za renoviranje te džamije, koja je je od historijskog značaja, ne samo za Gradačac, vec za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Jos za vrijeme bivše države Jugoslavije ova džamija je bila uvrstena u listu zaštićenih objekata, ali novčana pomoć za renoviranje je uglavnom izostajala. Zato je na inicijativu glavnog imama Gagic Džemala, 1962. godine formiran organizacion odbor za prikupoljanje novčanih sredstava u svrhu renoviranja te džamije, koja je pretprjela velika ostećenja jos za vrijeme Drugog svjetskog rata. Obzirom da se u to doba većina objekata gradila sredstvima gradjana u vidu samodoprinosa i zajmova, pomenimo jedan interensantan slučaj koji se dogodio kad se u Bosni i Hercegovini vršio upis Zajma za puteve pod parolom "Zajam se vraća-putevi ostaju". Zajam se upisivao na nekoliko nivoa, kao sto su: nivo gradjana, nivo privrede, nivo samostalnih zanatlija i sl. Napravljen je i plan koliko novca treba da se prikupi na nivou opštine pa je ta suma podijeljena na manje iznose po ostalim nivoima. Kako su samostalne zanatlije imale svoje Udruženje, odlučeno je da sjedište za prikupljanje sredstava na ovom nivou bude u fotografskoj radnji Jusufa Kadrića. Kad je u radnju ušao autoprevoznik Mujo Škodra, rekao je Jusufu da upiše svotu od milion i pol tadašnjih dinara. Bila je to 1/3 od ukupno planirane svote koju je trebalo prikupiti na nivou zanatlija. U tom momentu je u Kadrićevu radnju ušao jos jedan veliki gradačaćki autoprevoznik, Lazo Vuksmanović i tada je nastalo takmičenje medju njima dvojicom, ali o tome pročitajte u prilogu iz novina koji se nalazi u ovom tekstu. Puno je jos sličnih primjera koji bi se mogli napisati o ovom našem sugradjaninu, ali to ostavljam za neke buduće pripovjedaće kojima ova priča moze poslužiti kao podlaoga. Ja svoje pripovijedanje o Muji Škodri želim završiti sa jos nekoliko rečenica o njegovoj porodici. Prije svega recimo da, sve što je postigao u životu, postigao je zajedno sa svojom suprugom Hatom. Zahvaljujući njoj podigao je svoje sinove na noge od kojih je Latif postao poznati automehaničar, a Hajrudin vozač putničkih i teretnih vozila. Na početku ove priče smo pomenuli kako je Mujo imao četiri sina, ali na žalost dvojica od njih vise nisu medju živima. Jos žalosnije je to, sto su po godinama bili mladji od druga dva brata. Ali, to je život i sva dešavanja koja nekako odstupaju od uobičajenih pravila obično nazivamo sudbinom. Valjda je to bila i njihova sudbina. Stari Mujo je umro 1988. godine, a njegaova Hata 2002. godine. Nadam se da su im vrata lijepog dženeta bila sirom otvorena.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

06.03.2014.

MALE DJELATNOSTI KOJE ŽIVOT LJUDI ČINE LJEPŠIM I UDOBNIJIM


Dok listam posljedne stranice na svom Blogu o znamenitostima Gradačca razmišljam jesam li sa dosad opisanim zanatskim djelatnostima bar malo uspio dočarati sliku tih veliki ljudi iz reda malih. Znam, nikada se ne može nabrojati niti napisati sve ono čime se su se ljudi bavili ili se bave. Svjestan sam da je moj Blog samo podloga koja će eventualno poslužiti mlađim generacijama kao materijal za pojedina njihova djela, možda čak i književna.
Zato, hajde da napišemo nešto i o malim djelatnostima koje su ljudi obavljali da bi im život bio ljepši i udobniji. U vrijeme dok u našem gradu još nije bilo razvijeno zanatsvo ljudi su u kućnoj radinosti proizvodili male, sitne stvari koje su služile za svakodnevnu upotrebu. Tako su od pamtivijeka pravljene metle od sirka (metlike) i metle brezovače, grablje i vile od drveta, sepeti i korpe, sinije i oklagije, drvene naćve za tijesto, pratljače, nanule, muštikle i slično. Od gline su se se pravile posude za vodu i posuđe za hranu. Za zabavu su se pravile frule, tambure, šargije i sazovi. Za prostirku su se plele hasure, a u novije doba tkale ponjave i ćilimi. Kao kućni ukrasi šile su se čipkane zavjese i stoljnaci, heklali se i vezli ukrasni podmetači zvani miljei, kerale se šamije, šila se narodna nošnja i još puno toga.
Ali prije svega trebalo je imati kuću za stanovanje, a one su se u davna vremena pravile od šepera i čerpića. Iako je ta gradnja već odavno prevaziđena ispričajmo priču o njihovom građenju. Ono što je važno reći je to da su obje gradnje imale zajedničku osnovu, a to je drveni kostur. Primitivnije i jeftinije su se zvale šeperuše. Kod njih je drvena građa opšivena tankim drvenim klesanim motkama (šeper), između kojih se stavljalo miješano blato. Tako su se formirali zidovi koji su se sa vanjske i unutrašnje strane, takođe izravnavali sa blatom. Kad su zidovi bili suhi, krečili su se razmućenim živim krečom. Kuće od čerpića su bile stabilnije, a zidovi jači. Umjesto šepera drvena građa se popunjavala čerpićem.
Postupak pravljenja čerpića je bio jednostavan, ali kao i sve drugo zahtijevalo je truda i vremena. Pravio se miješanjem gline, slame, piljevine i vode, nakon čega se ta smjesa, gazila nogama sve dok se ne pretvori u blato, To blato se stavljalo u kalupe i tako se oblikovalo u željeni oblik i veličinu. Po vađenju iz kalupa sušilo se prvo na zemlji, a poslije nekoliko dana slagalo u kupu i tako držalo sve dok se u potpunosti ne stvrdne. Mnogi su ga pravili za vlastite potrebe ali i za prodaju.
Jedan od njih je bio i naš sugrađanin Lipovac Hasan sa Požarika. Rođen je 1924. godine u naselju Vida 2 od oca Osmana i majke Hanife. Bila je to mnogočlana zemljoradnička porodica u kojoj je bilo sedmoro djece i to: Hata, Mehmedalija, Hasan, Razija, Rezalija, Nefiza i Čaza. Hasan se počeo baviti proizvodnjom čerpića 1950-ih godina jer je cigla u to doba bila skupa i proizvodila se u ograničenim količinama. U tom poslu pomagala su mu braća Mehmedalija i Rezalija.
Šezdesetih godina su se počeli proizvoditi i betonski blokovi, a njih je proizvodio jedan drugi Lipovac koji se zvao Mehmed. Betonske blokove je pravio zajedno sa drugim članovima svoje famelije od kojih su mu najviše pomagali Ekrem i Abdulah.
Kuće od čerpića su se obično grijale sa zidanim pećima koje su se zvale furune. Pravljene su od gline sa osnovom od čerpića. Po zidovima su se ugrađivali okrugli lončići od pečene gline. Imali su ulogu boljeg isijavanja toplote, ali i kao ukras jer su obično bili u raznim bojama. Na rerni i otvorima za loženje bila su željezna vratica. Glavni pribor su bili maše i mašice, a furuna se ložila drvima, granjem i ostatkom od komljenog kukuruza zvanog paturika.
Dugo vremena se u bosanskim kućama kao prostirka upotrebljavala hasura, a jedne hasure sjećam se i ja. Bila je u predsoblju naše stare porodične kuće, dok je u dnevnoj sobi na sredini bio ćilim, a sa krajeva lijepe šarene ponjaveUz dva zida bila je sečija na ugao a kao nasloni uz zidove prislonjeni su tvrdi slamnati jastuci. Bili su presvučeni jednobojnom tkaninom, a sa gornje strane pokriveni bijelim heklanim jambezima. Radi otimanja od zaborava pomenut ću bar jednu porodicu koja se bavila proizvodnjom hasura.
Bila je to porodica Omeragić Kadira rođenog 1910. godine u naselju Rijeka. Zejedno sa svojim sinom Ahmomdovlačio je šaš iz Slavonije, a u pletenju hasura pomagala im je i Kadirova kčerka Senija. Stari Kadir je umro u svojoj devedeset trečoj godini života, a sin Ahmo rođen 1934. godine i danas živi u Rakiji. Senija, koja je dvije godine mlađa od brata, udala se za poznatog krečara Salima Seftedžiju i dan danas živi u svojoj porodičnoj kući na brdu poviš jezera Hazna, u blizini izvora zvanog Točak. Evo sta nam je Senija rekla o pletenju hasura.“Hasure su se plele na drvenoj spravi, sličnoj onoj za tkanje ćilima i ponjava, samo što su se pravile od šaša, a ne od tkanine. Jedan od najtežih dijelova tog posla bilo je cijepanje šaša jer ga je trebalo ručno zatezati pri čemu se oštro liko urezivalo u ruke zbog čega su ruke često bile krvave. Tako pocijepani šaš se sušio na suncu i vezao u “dometa” (snopiće kao što se veže klasura) i slagao na tavan. Od lika, koje se prethodno kvasilo u vodi, pravila se kanapa koja se provlačila kroz rupe na tkalačkom stroju pa se onda između kanapa stavljala pocijepana šaš i tako se plela hasura. Bile su dvije vrste hasura, naređene i pazarinske. Naređene hasure su ustvari bile hasure po naruđbi i obično su bile kvalitetnije i skuplje, dok zu pazarinske pravljene za prodaju (pazar) na pijaci, što se radilo jednom u sedmici i taj dan se nazivao pazarnim danom”. "
U novije doba počele su se tkati ponjave i ćilimi. Sprava za tkanje ponjava bila je od drveta i zvala se "stan", a u nekim karajevima i kao "razboj” Ponjave su se pravile od krpa, stare iznošene odjeće kao što su košulje, majice, potkošulje, pidžame i sl. Sve se to makazama sjeklo u trake širine jednog centimetra i namotavalo u klupka veličine manje lopte. Kad bi se dovoljno toga nakupilo nosilo se osobi koja se bavila tkanjem, a to je obično bila neka od žena. Postoji i jedna legenda koja kaže da su žene vjerovale kako pojava duge na nebu znači da to ustvari ženski melek tka ponjavu od niti sunca, što predstavlja stazu koja vodi do dženeta. Pored ponjava tkale su se sedžade i ćilimi, a materijali za njihovu izradu su bili vuna ili pamuk. Bosanski ćilimi, sedžade i ponjave su nešto po čemu je i Bosna prepoznatljiva. U Gradačcu je takođe bilo žena koje su se bavile tkanjem, a ja ću ove prilike navesti njih nekoliko.
Jedna od njih je bila moja tetka sa očeve strane Rukija Haseljićiz Gradačca, rođena 1910. godine od oca Avdičević Nurije i majke Paše. Bila je to žena koja je zbog rane smrti muža ostala sama sa troje djece o kojima se trebalo brinuti. Naučila je tkanje ponjava i na starom stanu tkala ih je svakodnevno. Sa njenog stana izlazile su prelijepe ponjave koje su krasile sečije i podove u mnogim gradačačkim kućama. Ali ne samo ponjave, Rukija je tkala i platno od konoplje koje se zvalo “bez” kao i platno od pamuka. Od njih se šila tradicionalna muška i ženska odjeća, kuhinjske krpe, peškiri i sl. Umrla je u 78-oj godini života, a sa njom umrlo je i tkanje koje su radile njene vrijedne ruke. Ovu priču njoj poklanjam.
Pomenimo sad još jednu ženu koja je pored ponjava tkala i ćilime, vezla vezove, heklala i kerala. Ponešto od toga ona to radi i danas, a zove se Đula Zrnić. Rođena je u Tomislavgradu 1942. godine, a u Gradačac je došla 1977. godine, kada se udala za našeg sugrađanina Zrnić Šefku. Po struci je krojačica, ali je od svoje majke naučila tkanje ćilima i ponjava, kao i izradu ostalih ručnih radova. Naime, Đulina majka je radila u Glamoču, u Tvornici gdje su se proizvodile sve vrste tkanih radova, štrikanja, vezova, heklanaja i sl. Obzirom da je majstor tog zanata podučavala je i ostale radnike. Đula kaže da je u Tomislavgradu tkala ćilime na veliko i da je pri tome imala ispomoć drugih žena. Imala je veliki brij mušterija pa se ponekad tkalo danonoćno. Sjeća se kako je istkala jedan ćilim koji te bio težak 15 kg. a rađen je po narudžbi. Po dolasku u Gradačac Đula više nije tkala ponjava i ćilime, ali u svojoj 71-oj godini života još uvijek hekla razne podmetače i stoljnake, a svoj mir najčešće nađe u keranju kerica za šamije. Poželimo joj još dug život u rahatluku i zadovljstvu.

Iako su se tkanjem ponjava i ćilima uglavnom bavile žene, imam zadovoljstvo da pišem o jednom našem muškom sugrađaninu koji se tkanjem bavi još od dječačkih dana. Naime, radi se o Čatić Ahmetu, zvanom Čato, rođenom 1960. godine od oca Muharema i majke Hafize. Završio je srednju građevinsku školu u Gradačcu, ali ne mogavši dobiti posao u svojoj struci prijeratni period je uglavnom proveo u Hrvatskoj radeći sve i svašta. Ipak na kraju je dobio posao u jednoj građevinskoj firmi u Gradačcu, gdje radi i danas. Međutim, to nije razlog zbog kojeg pišem ovu priču, već posao tkanja koji je od hobija prerastao i vid unosne zarade.
Kako je došlo do toga da je Čato naučio i zavolio ovaj posao? Još u osnovnoj školi u okviru likovnog vaspitanja, kojeg je predavao nastavnik Krluć Nail, bilo je zastupljeno i učenje tkanja. Zajedno sa svojim nastavnikom djeca su sebi pravila male okvire u obliku stroja za tkanje koji se zove stan, a u nekim krajevima i kao razboj. Na takvom stroju Čato je učio svoje prve korake tkanja, a njegov mali ćilim je kao najljepši otišao na izložbu.
Od tada pa sve do danas, taj mali dječak se nije razdvajao od stana i tkanja. Sam je pravio sve veće i veće stanove za tkanje na kojima je tkao male ćilimćiće, sedžade i druge ukrasne predmete. Te svoje male redove uglavnom je poklanjao članovima svoje famelije i prijateljima.
Poslije rata, Čato svoj hobi pretvara u unosan posao. Napravio je veliki vertikalni stan i smjestio ga uza zid svoje sobe. Ćilime tka od prave vune koju sam farba i prede u željenu veličinu konca. Kako je za sve to bio potreban veći prostor, Čato organizuje proizvodnju u prizemnim prostojima svoje porodične kuće i jedan dio pretvara u pravu tkalačku radionicu. Na taj način stvorio je mogućnost da organizuje i školu tkanja te svoje znanje prenese na druge osobe, što mu je oduvijek bila želja. I na kraju recimo da svoje radove Čato prodaje po cijelom svijetu i tako promoviše bosansku tradiciju tkanja ćilima i sedžada, a uz to i drugih proizvoda koji tkanjem dobijaju posebnu vrijednost.

Keranjem se bavila i moja tetka sa majčine strane po imenu Fata. Rođena je 1912. godine u Gradačcu od oca Jašarević Alage i majke Emine. Prelijepe kerice koje je Fata sa velikom ljubavlju kerala nosile su mnoge žene iz naše čaršije na svojim šamijama. Kerala je nekolko vrsta kerica, a razlikovale su se i po tome što su se jedne nosile za svaki dan, a druge samo u prigodnim slučajevima. Umrla je sa šamijom na glavi okeranom njenim vlastitim rukama.
Ručnim radovima kao što su keranja i heklanja, ali i tkanjem ponjava bavila se i Halilović Rabija iz naselja Vida 2 kod Gradačca. Tkala je prelijepe ponjave širine 80 i 100 cm. Radila je to po narudžbi, ali i za tržište, tako što ih je tkala u velikim dužinama, a onda sjekla i prodavala na metar, zavisno od želje mušterija. Njen muž Mujo pravio je metle od (sirka) metlike, jer kuću zastrtu sa ponjavama i ćilimima trebalo je i pomesti. Zato recimo o njima dvoma koju riječ više. Halilović (Salke) Mujo, rođen je 1902. godine u naselju Vida 2, Gradačac. Sa suprugom Rabijom izrodio je petero djece. Po zanimanju je bio zemljoradnik, ali se bavio i ručnom izradom mnogih kućnih potrepština. U prvom redu bile su to metle od sirka, ili metlike, kako se u narodu zvala biljka od koje su se pravile metle. Pored njih Mujo je pravio i metle zvane brezovače, koje su služile za čišćenje dvorišta, a ime se dobile po drvetu breze od čijih grana su se pravile ove metle. Pored toga, ručno je izrađivao oklagije i sinije, kao i drvene ručke za sjekire, motike i sl. Od svega toga najpoznatiji je bio i po izradi tambura, koje je uz to i veoma lijepo svirao. Rabija je umrla 1991. a Mujo 1998. godine. Ja ove redove ispisujem 16 godina poslije njegove smrti, a sve u cilju da ovaj vrijedni bračni par otrgnemo od zaborava.
Kad već pišemo o tim sitnim potrebštinama od drveta, koje je Mujo izrađivao, pomenimo i našeg mještanina Gluhić Abdulaha iz Mionice koji je pleo sepete. Taj dobročudni starac bavio se svim i svačim. Bio je poljoprivrednik, rudar, metalac, vodoinstalater, ali i majstor do savršenstva u pravljenju sepeta. U posljednje vrijeme usavršio se pravljenjem malih sepeta kao suvenira, ali da vam ja ne bi pričao o tome pogledajte ovaj video. SEPET ”. A sada recimo nešto i o pravljenju suđa i posuđa koje je svaka kuća morala imati radi zadovoljenja prehrambenih potreba. Nije to tako davno bilo kad se za prehranu isključivo koristilo drveno i zemljano posuđe. To baš i ne spada u kućnu radinost, jer za ovu vrstu posla potreban je i raznovrsni alat, kao i određena stručnost. Ljudi su imali svoje male radionice u kojima su obrađivali drvo praveći od njega posude za vodu i za jelo, kao i za čuvanje, držanje i pravljenje prehrambeni namirnica. Uz drveno posuđe upotrebljavalo se i zemljano koje se izrađivalo od posebne gline, a oblikovalo se ručno na drvenom stoliću. Sušilo se na sobnoj temperaturi, zatim u sušnici, a poslije se peklo na određenoj temperaturi u pećima namijenjim za tu svrhu.
Prvi grnčar je došao u Gradačac 1950-ih godina iz Srbije. Zvao se Đorđević Petar (Pero) . Oženio je našu sugrađanku Kikić Zumretu i zajedno sa njom živio u naselju Bukva. Tu je započeo i grnčarsku djelatnost praveći posuđe od gline. Kako u to doba na tržistu nije bilo puno limenog posuđa, masovno se koristilo zemljano, tako da je Pero imao pune ruke posla. Zato je u ispomoć pozvao svog prijatelja Rajka Aranđelovića koji je u Gradačac takođe došao iz Srbije. Nakon izvjesnog vremena Pero se odselio u naselje Varoš i otvorio grnčarsku radnju u onoj staroj kući sa desne strane puta u neposrednoj blizini benzinske pumpe. Protekom vremena opadao je interes za zemljano posuđe pa je Pero prestao sa tim radom i otpočeo djelatnost flaširanja sode. Zbog toga su ga i prozvali Pero sodar. Svoj životni vijek završio je u Brčkom. Njegov prijatelj Rajko je nastavio sa proizvodnjom zemljanog posuđa i kupio kuću od Kikić Idriza koja je bila na Varoši, ispod brane jezera Hazna. Bio je oženjen sa Lotar Marijom iz Tramošnice, koje se i ja sjećam sa pijace gdje je prodavala Rajkovu grnčariju. Ostao je grnčar sve do kraja života. Umro je u Gradačcu gdje je i sahranjen. Sa ovom pričom, bar za trenutak vratimo sjećanje na te vrijedne ljude i njihove posude od zemlje. Jedna od tih posuda, i dan danas služi kao saksija za čuvarkuću u dvorištu kuće našeg umrlog sugrađanina Ratka Radakovića .
U kućnoj radinosti ljudi su odvajkada pravili i razne muzičke instrumente kako bi uz svirku i pjesmu uljepšali svoj život. Frula, taj nekada omiljeni narodni instrument, spada u najjednostavnije izume koje su ljudi pravili obično još dok su bili djeca. Najčešće se pravi od zovinog drveta, a u našem Gradačcu jedan od napoznatijhf frulaša je fotograf Džidić Ahmed . Rođen je 1950. godine u Vidi od oca Saliha i majke Hanke. Još kao dječak, zajedno sa svojim vršnjacima, počeo je izrađivati pištaljke od zovinog drveta. U početku su to bile kratke, a kasnije i dugačke u obliku frule. Običnim čakijama i malim nožićima pravili su rupe na dugačkim pištaljkama i tako dobivali ljepši zvuk. Ahmed je imao talenta za svirku i polako je počeo da svira melodiju za kolo. Kad su se pojavili prvi radioaparati onda je tu muziku slušao i skidao sa radija. Na gradačačkom vašeru, po prvi put kupio je pravu frulu i ozbiljnije se počeo baviti sviranjem. Imao je tada samo deset godina a već je svirao nekoliko vrsta kola. Ubrzo postaje i član folklornog društva i odlazi na takmičenje. Postaje prvi frulaš Gradačca i odlazi na takmičenja širom bivše Jugoslavije. Danas je Ahmedu 65 godina, ali još uvijek zasvira na frulu, za svoju dušu i dušu svoje supruge Zire, sa kojom ima troje djece. Poželimo našem Ahmedu još puno dobra zdravlja i lijepe melodije iz njegove omiljene frule.
Šargija i saz su instrumenti iz porodice tambura, a u Bosni su se proširili za vrijeme Osmanlijskog carstva. U Gradačcu je bilo nekoliko majstora koji su proizvodili ove instrumente, a naročito saz. Među živima još uvijek su Gluhić Edhem, Mešanović Smajl Ibraković Ćamil, Fejzić Salih i Mašetović Mustafa .
Gluhić Edhem rođen je 1934. godine u Gradačcu od oca Arifa i majke Rukije. Još od djetinjstva je zavolio muzičke instrumente i kao dječak počeo praviti frule. Od svoje 15 godine, kao samouk, svira i pravi šargije, a odmah poslije njih počeo je i sa pravljenjem sazova. U to vrijeme sve se radilo ručno i sa veoma jednostavnim alatom kao sto su testera, čekić i dlijeto, a vrlo često se drvo glačalo i sa običnim komadom stakla. Umjesto laka, za zaštitu drveta koristio se pčelinji propolis. Tek 1960. godine kupio je prvu mašinu sa kojom je pravio i košnice za pčele. Sad je u osamdesetoj godini života i zasluženo se odmara, jer šargija i sazova ima na zalihi spremnih za prodaju. Poželimo Edhemu da u rahatluku i dobrom zdravlju još dugo poživi zajedno sa svojom suprugom Bahrijom .
Mešanovic Smajl rođen je u Lukavcu G. kod Gradačca 1939. godine od oca Mehmeda i majke Haske. Šargije i sazove je počeo da uzrađuje kao samouk, a prvu šargiju je napravio kad je imao 17 godina. Po odsluženju vojne obaveze, odnosno od 1961. godine, počeo je ozbiljnije da se bavi ovom proizvodnjom. Radio je u TMD-u gdje je na posao svakodnevno putovao sa svojim malim motorićem. Poslije radnog vremena odmah je počinjao sa svojim drugim poslom kojeg radi punih 57 godina. Ni sam ne zna broja šargija i sazova koje je napravio. Šargija se pravi sa 4 do 6 žica, a saz od 6 do 12, kaže Smajl. Ima 45 šablona šargija i sazova. S ponosom govori kako je svoj najveći saz od 9 žica napravio za profesora književnosti Dinka Delića , koji se inače bavio muzikom još od djetinjstva. Sjeća se kako je nočima sjedio sa Dinkom uštimavajući žice na šargijama i sazovima. Inače saz se sastoji od sljedećih dijelova: bubanj (kutljača), poklopac bubnja, vrat (ručka), čepovi i žice. Po Smajlu, najbolje drvo za bubanj je trešnja, javor i orah. Komad drveta za pravljenje saza dužine je sedamdesetak centimetara. Gornji dio se odsječe čime se dobija ploha na kojoj se ucrtaju željene dimenzije instrumenta. Izdubi se oblik kutljače (tijela saza), što zahtijeva pažljivu obradu da ne dođe do probijanja buduće rezonantne kutije. Drvo koje se obrađuje mora se prethodno sušiti najmanje tri do četiri godine. Za ručku je najbolja šljiva jer se tokom vremena najmanje izvitoperi, a poklopac bubnja se pravi od smrče, jele ili divljeg duda. Umjesto žica danas se koristi ribarski silik debljne 0,60 mm. Smajl se hvali kako je pravio i dvorepe sazove te da je po narudžbi Omera Pobrića napravio 10 takvih sazova. Svoje znanje prenio je na rođaka Mašetović Mustafu iz naselja Rakija. Poželimo našem Smajlu da u dobrom zdravlju i rahatluku napravi još puno tambura i sazova.
Ibraković Ćamil rođen je1945. godine u Mionoci kod Gradačaca, od oca Ređe i majke Safije. Po zanimanju je stolar, a stolarski zanat je učio 1961-1962. godine u stolarskoj radionici Košnica. Kratko vrijeme je radio u tvornici Namještaj pa odlazi na odsluženje vojnog roka, poslije čega radi u Novom Sadu do 1969. godine, kada odlazi u Njemačku. Po povratku iz Njemačke, godine 1971. otvara hemijsku čistionu na raskrsnici ulice koja vodi prema Domu zdravlja i tu radi do1986 godine. Tada pravi ugovor sa Domom zdravlja i u bolničkom krugu otvara prodavnicu prehrambenih proizvoda koju drži sve do početka rata 1992. godine. Poslije rata otvara privatno preduzeće za nabavku i prodaju miješane stočne hrane "Florako-Komerc", koje je imalo sjedište u krugu bivšeg DC-a i tu radi sve 2008. godine kada je otišao u penziju. Kao penzioner vraća se svojoj staroj ljubavi sazovima. Naime, Ćamil je još kao dječak svirao i pjevušo uz saz, a to je naslijedio od svog oca. I ne samo od oca. Ljubav prema muzici je naslijedio i od svoje majke koja je veoma lijepo svirala uz harmoniku. Iako u poznim godinama, Ćamil se počinje baviti ručnom proizvodnjom sazova, a prvi saz je napravio od javorovog drveta 2009. godine, kojeg poklanja svom starijem unuku Aldinu . Drugi saz je napravio od drveta trešnje i poklonio ga svom mlađem unuku Ensaru . Iako su Ćamilovi unuci još mali on smatra da će zavoliti sviranje uz saz jer je i on bio mali kad je to zavolio od svog oca. Zajedno sa svojom suprugom Feridom , koje se mnogi naši sugrađani vjerovatno sjećaju kao babice iz gradačačkog Doma zdravlja, Ćamil živi u svojoj kući na Šehitlucima.
Fejzić Salih , zvani Žućo, u Gradačac je doselio iz Tuzle i oženio našu sugrađanku koju svi znaju kao frizerku Tifu . Salih se bavio prevozničkim poslom i sa svojim kamionom najviše je razvozio šljunak. U prizemlju kuće imao je i kafanu. Sad se bavi proizvodnjom šargija i sazova i zajedno sa ostalim gradačačkim sazlijama doprinosi razvoju ovog starog zanata.
A jeste li znali da imamo sugrađanina koji u dalekoj Americi proizvodi muzičke instrumente. Neki od vas su možda i znali, ali za sve one koji to nisu, predastavljam vam Zlatka Karabegovića, rodjenog 1959. godine u Gradačcu, od oca Mudira (Orhana) i majke Mine. Zavrsio je srednju građevinsku školu u Beogradu i stekao naziv mehaničara za gradjevinske mašine, poslije čega se zaposlio u gradačačkom „Transremontu“, a kasnije u GRAPS-u.
Zbog ratnih dejstava život je nastavio u SAD-a, Indianapolis, gdje se sticajem okolnosti zaposlio u jednoj radionici za proizvodnju viliona. Njegov posao je bilo farbanje nekih dijelova violine, a kasnije i gotovog prizvoda. Nakon izvjesnog vremena Zlatko je rekao vlasniku radionice da bi i on mogao napraviti violinu i to bez ičije pomoći. Vlasnik ga je samo pogledao i otišao bez riječi. Ubrzo se vratio i na Zlatkov stol je stavio sav potreban materijal za izradu jedne violine. Nakon mjesec i po Zlatko je otišao u vlasnikov ofis i na njegov stol stavio gotovu violinu. Ovaj opet ništa nije rekao. Sutradan, Zlatko je vidio svog gazdu kako postavlja zice na violinu. Dan poslije ga je vidio kako isprobava violinu, a to je vidio i sljedećih nekoliko dana.
Napokon je prišao našem Zlatku i rekao mu: „Ovo što si ti napravio se ne može naučiti u školi. Za tako nešto se treba roditi, a ti si rođen za ovaj posao“. Poslije toga je prošlo 18 godina, a Zlatko još uvijek proizvodi violine, stim što je proširio asortiman sa violama i čelima. Na svakom od tih muzičkih instrumenata nalazi se potpis Zlatka Karabegovića, a na jednoj od njih je naslikana i kula Zmaja od Bosne sa zapadnom karaulom.
Zlatkovi muzički instrumenti se prodaju u USA, Canadi, Japanu, Singapuru, Engleskoj, Španiji i još nekim zemljama. U Bosni i Hercegovini su se nalazile dvije violine od kojih jedna u Gradačcu, a druga u Sarajevu. Ovu iz Sarajeva je odkupio sarajevski violinist, profesor muzike Đorđe Barak, koji trenutno živi i radi u Sloveniji. Zajedno sa poznatim violinistom Stefanom Milenkovićem, isprobali su vilolinu u Cankarjevom domu-Ljubljana i bili oduševljeni njenim zvukom. Jedan od najboljih violinista svijesta, Joshua Bell iz Amerike, stavio je svoj potpis na jednu od Zlatkovih violina. Još puno toga bi se moglo napisati o majstoru violina Zlatku Karabegoviću, a za ovu priliku zadovoljimo se sa napisanim i poželimo Zlatku još puno uspjeha u ovom zanimljivom i rijetkom poslu.
Lijep život nije podrazumijevao samo porodičnu kuću ukrašenu sa ručnim radovima, ponjavama i ćilimima, već je poslije napornog dana trebalo i leći u meku postelju sa udobnim jastukom i pokriti se toplim jorganom. To su veoma brzo shvatile naše sugrađenke, sestre Hilda i Matilda .
U nedostatku više podataka o njima, reči ću samo to da su bile Jevrejke i da su živjele u onoj staroj kući što je do prije nekoliko godina bila iza leđa današnjeg dječijeg obdaništa. Nekada su obje te zgrade bili objekti bolnice. U toj staroj kući se u prizemjlju vadila krv, a na spratu su živjele ove dvije sestre. Zada se udala za Muharema poznatog po nadimku Čvarak i sa njim dobila sina Zikreta, a Alema za limara Ahmetašević Osmana, sa kojim je dobila sina Taiba i kčerku Mirsadu. Zada je završila trgovačku školu, ali je vrlo kratko vrijeme radila kao trgovac jer je više voljela biti kod kuće i baviti se svojim ručnim radovima koje je počela prodavati i tako ostvarivati dobru zaradu. Pored veza, heklanja, keranja i štrikanja, Zada je šila i jorgane. Zbog velike potražnje ovaj posao je počela raditi zajedno sa svojom sestrom Alemom, koja se takođe bavila štrikanjem. Uz jorgane šile su i dušeke, kao i jastuke. Jorgani i dušeci su se šili od pamučnog platna koje se punilo sa vunom do određene debljine. Poslije se preko pamučnog platna stavljala tzv. glot svila i onda se cijela površina štepala u kocke. Jastuci su takođe punjeni vunom. ali i perjem, ovisno od porudžbine. Kako su obje dobro štrikale, i taj posao su radile za tržiste. U početku je to bilo ručno, a sa pojavom štrikačih mašina, Alemina kčerka Mirsada kupuje takvu mašinu i razvija mašinski posao. Štrikala je kape, bluzice, džempere, ali i vunene mantile, kao i ženske komplete koji su se sastojali od suknje i jakne. Alema je već odavno umrla, Zada ostarila, a Mirsada poslije rata nastavila život u Turskoj.
Pored Mirsade u Gradačcu je bilo još puno žena koje su štrikale na mašinu. Pomenimo neke od njih kao što su: Avdić Hafeza, Mulavdić Sena, Husinbašić Hajrija, Tipura Jadranka, Mihajlović Gina, Ćatić Hajra i Smajlović Rukija . Masovna fabrička proizvodnja zaustavila je ručni rad ove djelatnosti. Samo još poneka usamljena žena iz hobija se bavi ručnim radovima heklanja, štrikanja i sl.
U nekim krajevima Bosne i Hercegovine žene su štrikale i male odjevne predmete za zaštitu intimnih dijelova muškaraca koji su po jakim zimama morali ići na sječu drva i sl. Pogledajte priloženu fotografiju.
A u Gradačcu neke od žena su štopale (popravljale) ženske čarape najlonke. Bila su to vremena kad se zbog puknute niti najlonke nisu bacale, već se ta nit izvlačila sa iglom koja je na dršku poput gljive. Tako su čarape ponove izgledale kao nove i ponovo bile u upotrebi. Tim poslom bavile su se naše sugrađanke Džaferović Rajfa i Miličić Ljubica.
I kao što svemu dođe kraj, tako se i ljudski život jednog završi. Sve ono što je čovjek radio, sticao i prizvodio ostaje kao njegovo djelo, a život se poput duginih boja postepeno ugasi i nestane zauvijek. Ljudi su imali razne vrste običaja prilikom ispračanja dragih osoba na vječni počinak. Jedan od tih običaja bilo je i stavljanje vijenaca na humku umrlog sa trakama na kojima se ispisuju posljednje poruke. U prošlosti nije bilo tvorničke proizvodnje ovakvih vijenaca pa su se oni pravili u kućnoj radinosti. Prva osoba u Gradačcu koja se bavila proizvodnjom vijenaca bila je Kajić Hatidža . Ko je ta žena o kojoj danas pišemo? Za večinu naših sugrađana je nepoznata, kao što su nepoznati i mnogi drugi, ti veliki ljudi iz reda malih. Rođena je 1912. godine u Gradačcu, a bila udata za Muju novinara. Eh, a ko je sad Mujo novinar? Starije generacije se sigurno dobro sjećaju ovog dobroćudnog čovjeka koji nikad u životu nije bio novinar. ali su ga svi tako zvali jer je prodavao novine u jednom malom kiosku koji se nalazio u onoj ulici pored Doma kulture sto ide prema Gradini. Rođen je 1916. godine u Gradačcu od oca Kajić Dede i majke Hate. I naravno, nije Mujo samo prodavao novine, već i cigareta, kao i još puno drugih sitnih potrebština koje su bile karakteristične za prodaju po kioscima. Usput, Mujo je vršio i usluge umotavanja i vezanja paketa na koje je stavljao i pečate, jer pošta je zahtijevala propisno pakovanje. Snalazio se Mujo kako je znao i umio jer je trebalo prehraniti mnogočlanu porodicu. U tome mu je nesebično pomagala supruga Hatidža i to najviše sa pravljenjem pogrebnih vijenaca. Sve je radila ručno i to tako što bi jedan krug napravila od savitljivog drveta ljeske, a onda na njega vezala zimzelen koji su brala njena djeca po okolnim šumama. Kad je vijenac dovoljno bio bogat sa zimzelenom, onda ga je Hatidža ukrašavala sa ružama pravljenim od krep papira. Na kraju je stavljala i traku na kojoj su se ispisivale posljadnje pozdravne riječi. Sa svojim Mujom izrodila je petero djece i to jednu kčerku i četiri sina. To su: Fatima, Mustfa (Muše), Hasan, Alija i Ramo . Svi su oni pomagali majci u branju zimzelena i pravljenju vijenaca. zarade stečene vrijednim rukama, među prvima su kupili i mali kamiončić sa kojim su se počeli baviti prevozničkim uslugama. Haso će kasnije voziti sanitet u Domu zdravlja, a Ramo cisternu u Komunalnom. I pored stečene zarade živjeli su skromnim životom. Stari Mujo i njegova Hatdža su umrli, a umro je i njihov najstariji sin Alija. Sa ovom pričom želim ih otrgnuti od zaborava, a ostalim članovima ove skromne i vrijedne porodice poželimo dobro zdravlje i dug život.
I prije nego završim ovu priču, želim reći nekoliko riječi o čovjeku koji je poznat po poslu bliskom vijencima koje je pravila naša Hatidža. Radi se o čovjeku koji je ručnim kopanjem pravio vječna boravišta za sve one koji su napustili ovozemaljski svijet i preselili na ahiret. Zvao se Skenederović Ređep , poznatiji po nadimku Ređo . Zapitajte se koliko puta ste bili na đenazi nekoga koga ste voljeli, poznavali, cijenili i poštovali. Koliko puta ste svojim rukama bacili komadić zemlje u iskopani mezar ili raku od koje ste zajedno sa ostalima napravili malu humku. Jeste li se ikad zapitali ko je iskopao tu zemlju. Mnogi vjerovatno jesu, ali isto tako je vjerovatno da mnogi i nisu. Zato ja danas ovu priču završvam sa čovjekom koji se bavio ovim, ne baš lijepim, ali časnim poslom. Umro je i legao u vječnu kuću koju su za njega drugi napravili. Neka je rahmet našem Ređi, a ovi ispisani redovi neka ne dozvole da ga zaboravimo.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

20.02.2014.

KAHVEDŽINICA ISMETA KRAJINOVIĆA


Sjedim u kutku svoje radne sobe sa naslonjenim rukama o stol i gledam knjige sa sadržajem iz prošlosti. Pri tome pokušavam vidjeti nešto u magli koja sve više obavija moja sjećanja. Instiktivno stisnuh dugme na tastaturi i na monitoru mog kompjutera ugledah lik Hasanaginice. Na mojim usnama pojavi se mali osmjeh. Prisjetih se kako sam kao osnovac glumio vojnika u pozorišnom komadu “Hasanaginice”, kojeg je režirala nastavnica Abdulahović (Idrizović) Kadira. U liku moje školske drugarice Krajnović Mirsade vidjeh pred sobom uplakanu Hasanaginu mater. Vidjeh i Hasanagincu u liku Mire kukolj, a Hasanagu u liku Mirinog brata, Miće Kukolja. Vidjeh i Hasanagicinu djecu ali i vojnika kojeg je glumio moj drug iz razreda Pero Udovčić. Obuze me neka strepnja. Ja sam bio drugi vojnik i obojicu nas je poslao Hasanaga da izbacimo Hasanaginicu iz njegove kuće, jer mu nije došla rane previjati kad je na bojištu ranjen bio i na planini rane liječio. Kako da to uradimo dok njeno tek rođeno čedo poput Meleka spava u bešici. Kako da izbacimo majku Meleka. I tad ćuh svog druga Peru kako reče: "Bogami ja neću". Skočih sa fotelje i na sav glas izustih riječi koje sam prije pedeset godina oštro izgovorio: "Neću ni ja". I dok se moje tijelo ispunjava energijom i ponosom na samog sebe, osjetih miris prave Bosanske kahve. Takav miris još jedino se mogao osjetiti u rano jutro, koji je dopirao iz kahvedžinice Ismeta Krajnovića. U toj kahvedžinici ponekad je kahvu spremala i mati Hasanagina iz pozorišnog komada, odnosno moja školska drugarica Mirsada, rođena kčerka Ismetova. Prenu me glas moje supruge koja stajaše ispred mene sa kahvom u džezvi od bakra i tacnom iskovanoj u nekoj od kujundžzinskih radnji sa Sarajevske Baščaršije. Mirza, zašto ne napišeš priču o Ismetovoj kahvedžinici? Sjećas li se kad smo kao studenti, u pet ujutro pili kahvu na autobuskoj stanici prije polaska za Sarajevo? Izgovarajući ove riječi gledala me sjetno. Glasno sam uzviknuo: Sjećam se, kako da ne. Uzimajući joj iz ruku tacnu sa kahvom, nježno je poljubih. Ko je ustvari Ismet Krajinović i šta je njegova kahvedžinica značila za naš Gradačac. Zavirimo malo u prošlost i krenimo od toga da je Ismet rođen u Krčevini kod Gradačca 1910. godine od oca Ahme i majke Hajrije . Sa suprugom Zulejhom je izrodio sedmero djece, od kojih su petero bile kćerke i dva sina. Nabrojimo ih po starini: Nedžmija, Dževada, Hajra, Senija, blizanci Muhamed i Ahmo, te najmlađa Mirsada. Ismet je cijeli svoj život proveo u Gradačcu. Njegova kuća se i danas nalazi u naselju zvanom Bukva. U njoj živi kćerka Senija sa bratom Ahmom o kojem se ujedno i brine. Naime, Ahmo je od rođenja imao zdravstvenih problema i u razvoju je zaostao u odnosu na svog brata blizanca, Muhameda. No, vratimo se sada njihovom ocu, odnosno našem kahvedžiji Ismetu Krajnoviću. Ovaj naš vrijedni sugrađanin ostat će upamćen kao tih i izuzetno pošten čovjek. Svoju mnogočlanu poridicu izdržavao je iključivo vlastitim radom. Svu je djecu školovao i izveo na put, a Ahmo je zbog zdravstvenih problema ostao kod kuće i bavio se stočarstvom. Ali ne samo stočarstvom. Bio je jedan od glavnih pomoćnika svom ocu u kahvedžinici. Prvu kahvedžinicu Ismet je imao preko puta bivšeg Doma kulture, odnosno kod stare trgovine porodice Šakića. Poslije izvjesnog vremena prelazi na lokaciju kod piljarnice i kahvedžinicu otvara na starom autobuskom stajalištu gdje su bile i dvije ćevabdžinice. Sve je vrilo od života, a miris ćevapa se sada miješao sa mirisom Ismetove kahve. Bilo je to jedno od najposjećenijih mjesta u našoj čaršiji. Stari Ismet i njegov sin Ahmo su neumorno pravili kahve i posluživali ih svojim gostima u sjajnim, bakarnim džezvicama. Na tacni je obavezno bila i čaša hladne vode sa komadićem rahatluka i čačkalicom u njemu. Pored kahve tu je miruhom mirisao i čaj od mente, odnosno nane ili metvice, kako se to u narodu uobičajeno zvalo. U vrelim ljetnim danima, sa osmjehom na usnama, Ismet je posluživao svoje goste i sa hladnim bezalkoholnim pićima. U pomoć mu je priticao i drugi sin, Muhamed, kojeg su skoro svi sugrđani zvali po nadimku Krajna . Bio je vrsni golman tadašnjeg rukometnog kluba koji je igrao u Republičkoj ligi pa je to bio razlog da se u ovoj kahveđinici okuplja i mlađi svijet. A onda, opštinske vlasti izgradiše novu autobusku stanicu na lokaciji u blizini zgrada socijlne zaštite i penziono-zdravstvenog osiguranja. Staru kuću sa Ismetovom kahvedžinicom srušiše. Ismet ponovo napravi svoju kahvedžinicu i miris kahve zamirisa i na novoj stanici. E, na toj novoj stanici, kao studenti, moja buduća supruga i ja smo smo pili kahvu u pet ujutro, čekajući autobus za Sarajevo sa polaskom u pola šest. U te rane jutarnje sate znao sam sići niz željezne stepenici u popločano korito Gradašnice i naliti bočicu hladne vode sa izvora iz kojeg i danas teče pitka voda. Posljedni put na tom izvoru bio sam 2007. godine, ali nisam pio vode. Korito Gradašnice je zaraslo u zelenu žabokrečinu zbog čega je i izvor skoro neupotrebljiv. Već odavno nema ni Ismetove kahvedžinice. Umro je i stari Ismet. Ostario je i njegov sin Ahmo. Teško se razbolio sin Muhamed zvani Krajna. Izblijedio je i lik Hasanaginice Mirsade. Samo je još prisutan miris Ismetove kahve zbog kojeg njegovu kahvedžinicu u znamenitost Gradačca uvrštavam.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

06.02.2014.

ČOVJEK KOJI JE KRPIO LOPTE I KOPAČKE, RADAKOVIĆ RATKO


Kao mali dječak igrao sam lopte na Zvijezdinom igralištu ispod stare aleje kestenova. Ponekad sam išao i na malo igralište kod gradskog kina, ali tamo je uvijek bilo puno djece pa sam ja sa svojim drugarima više vremena provodio na igralištu ispod aleje. Za malo igralište je bilo uobičajeno da se kaže Luka, jer se tako zvala cijela ona ravnica na kojoj je izgrađena osnovna škola Ivan Goran Kovačić, kao i teren na kojem je bilo Zvijezdino igralište. Zato smo oba igrališta nazivali Luka. Onda je Zvijezda zagradila svoje igralište sa željeznom ogradom i žičanom mrežom. Iza škole je napravljena svlačionica u kojoj su se igrači presvlačili, ali i držali sportsku opremu kao što su lopte, dresovi sa gačicama i kopačke. Mi smo se i dalje igrali lopte na travnatim površinama izvan igrališta i posmatrali Zvijezdine igrače kako treniraju sa pravim fudbalskim loptama, koje su se popularno zvale "buba mare". Bile su napravljene od kože tako što se loptasti oblik dobijao spajajući šestougaone komade jedan do drugog. Ti komadi kože su šivani sa posebnim debelemi koncem koji je više podsjećao na kanapu. U unutrašnjosti lopte je bila tanka dušica koja se naduvavala sa zrakom pomoću ručne pumpe i tako bi lopta bila spremna za igru. Slaba tačka tadašnjih lopti je bila kanapa sa kojom su povezivani komadići kože. Nakvašene vodom, lopte bi postajale teške i od silnih udaraca nogom ta kanapa bi pucala. Trebalo je ponovo zašiti loptu, a taj posao je upravo radio junak iz naše priče, Ratko Radaković. Hajde da vidimo ko je bio taj čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u fudbalskom klubu Zvijezda, ali i u cijeloj čaršiji. Svi su poznavali Ratka, od malog djeteta do odraslog čovjeka. Bio je nagluh pa su ga zvali Ratko gluho, ali on se nije ljutio. Prihvatio je je to kao nadimak po kojem će postati poznat i omiljen među svojim sugrađanima. Njegov blagi osmjeh pamti i moj stariji sin Sanjin. Još kad je bio u osnovnoj školi vodio sam ga kod čika Ratka da zašije njegovu prvu fudbalsku loptu na kojoj je pukla kanapa izmedju dva šestougaona dijela kože. Recimo sad neku riječ više o porodici Radakovića. Sve je krenulo od Ratkovog djeda koji se zvao Pavle Radaković i koji se doselio u Gradačac iz Daruvara, davne 1900-e godine. Bio je obućar po zanimanju, ali je imao završen i kovački zanat. Radakovići su imali jednu od najvećih kuća na lokaciji sadašnjeg parka u čijem prizemlju je bila obućarska radnja. U njoj je obućarski zanat izučio i nas Ratko, a njegov djed Pavle je pored te radnje imao i kovačku radionicu koja se nalazila na mjestu gdja je kasnije izgrađen gradski hotel. Vrijeme je učinilo svoje i stari potomci Radakovića su pomrli. Velika kuća u parku je srušena, a Ratko je za svoju porodicu kupio malu kuću koja se nalazi u ul. Hasana Kikića, odmah do poznate kuće Taslidžića. Sa suprugom Đukom dobio je dva sina, Nenada i Dragana. Ratko je umro 1994. godine, a njegova Đuka 2010. godine. Sa ovom pričom želio sam otrgnuti od zaborava ovog velikog čovjeka iz reda malih, ali i uvrstiti ga u znamenite ljude naše čaršije.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom
130. Majka Munira i njene četiri spomenice
131. Kako je sve počelo-Sajam šljive
132. Pjesnik i književnik, Husein i Sadik Šehić
133. Naše gore list-Aleksandar (Saša) Mlač
134. Halil Nezić i njegov mlin


POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
235607