Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


12.12.2013.

GRADAČAČKE ZLATARSKE RADIONICE I RTV SERVISI


Tragajući za znamenitostima Gradačca, ili onim što bi mogli proglasiti znamenitim, došao sam do uvjerenja da su mnoge zanatske radionice bile ne samo znamenite, već su u njima radili ili su se mogli sresti mnogi ljudi koji su postali znamenite ličnosti našeg grada. Kujundžije i zlatare stare, čak i u pjesmama opjevaše i grane od zlata na djevojačke grudi staviše. Zato ja danas o zlatarskim radionicama hoću da pišem, ali i o radiju starom kao i televiziji crno-bijeloj, na kojima smo pjesme slušali i zlatne grane na djevojačkim grudima gledali. Takve zlatne grane i drugi nakit iskivao je i stari zlatar Muhamed Sinanović kojeg narod jednostavno zvaše Sarajlija jer je u Gradačac došao iz Sarajeva. Muhamed je ustvari bio gradačački zet jer mu je supruga bila iz Mionice. Prvu zlatarsku radnju je otvorio u prizemlju kuće Avdića, poviš sadašnje ćevabdžinice umrlog Kadira Avdića. Druga lokacija njegove zlatare bila je na spratu kuće u kojoj je bila Halidova pekara, odnosno preko puta Robne kuće, na uglu ulice koja vodi prema džamiji Husejniji. Bilo je to krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog bolesti Muhamed se je vratio u Sarajevo, ali prije toga zlatarskom zanatu obučio je svog tečića Hasukić Edhema. Takođe je obućio i Bahić Nusreta, a Nusret će kasnije obućiti i svog brata Ismeta. To je dovoljan razlog da ove zlatare obradimo kao jednu zajedničku grupu, pa ovo pripovijedanje nastavimo sa zlatarom Hasukić Edhemom. Edhem je rođen 1952. godine od oca Zahida i majke Hatidže. Kako smo već pomenuli, praktični dio zanata je učio kod svog tetka Sinanović Muhameda, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Svoju prvu zlataru otvara na prostoru stare zelene pijace. Za vrijeme dok je trala izgradnja novog kompleksa poslovnih prostora i zanatskih radnjih, u čijem sastavu će biti i nova zelena pijaca, Edhem otvara zlataru u svojoj kući, koja se nalazila u ulici Hasana Kikića, na samom prevoju koji se spušta prema Varoši. Po završetku izgrdanje ponovo se seli na staru lokaciju u jedan od novoizgrađenih poslovnih prostora. Tu je radio sve do početka rata, a onda 1992. godine u tom nesretnom ratu gubi život od udara granata koje su tog dana nemilosrdno zasule naš grad. Iza njega je ostala supruga Izeta, sin Irfan i kčerka Merima. Poslije rata, Edhemov sin Irfan nastavlja tradiciju svog oca tako što u tom istom poslovnom prostoru otvara prodavnicu zlata i srebra. Nastavimo sada ovu priču sa Bahić Nusretom koji je takođe bio učenik zlatara, Sinanović Muhameda. Rođen je 1953. godine u Gradačcu, ali po završenom zanatu odlazi u Modriču i radi kod čuvenog zlatara Vejsila. Poslije stečenog iskustva i ženibe seli se u Srebrenik gdje nastavlja posao zlatara. Još uvijek se bavi ovim poslom tako što u svojoj kući popravlja nakit od zlata i vrši usluge za druge zlatarske radnje. Sa suprugom Ifetom dobio je sina Mirasada i kčerku Mirsadu. Zlatarskom zanatu obučio je svog brata Bahić Ismeta. Ismet je rođen 1956. godine. Sa suprugom Zlatom dobio je sina Ensara i kčerku Lejlu. Zlatarsku radionicu je imao na staroj zelenoj pijaci. Umro je relativno mlad 2010. godine. Sa ovom pričom otrgnimo od zaborava pomenute zlatare, a zlatarsku radnju poginulog Edhema Hasukića uvrstimo u znamenitosti našeg grada. Pored ove grupe zlatara koja je vezana za Muhameda Sinanovića u Gradačcu je bilo i drugih zlatara. Jedan od njih je svakako Dolarević Nijazim, poznatiji po skračenom imenu Zimo. Prije svega recimo da je Zimo rođen 1952. godine u Ulcinju gdje je završio i osnovnu školu. Zajedno sa roditeljima preselio se u Sarajevo 1973. godine gdje završava zlatarski zanat. Sticajem okolnosti došao je u Gradačac. Bilo je to zato što je u Gradačcu, za advokata Ibrulj Benjamina bila udata njegova sestra Behira. Kako je Benjamin morao ići na odsluženje vojne obaveze, Zimo je odlučio da privremeno dođe u Gradačac i bude sa sestrom koja je trebala ostati sama sa jednim djetetom. Istovremeno je u H.efendinoj ulici otvorio i zlatarsku radnju računajući da to traje do povratka njegovog zeta sa odsluženja vojnog roka. Međutim, za to vrijeme Zimo je stekao puno prijatelja i odlučio da ostane u Gradačcu. Ženi se 1979. godine i sa suprugom Belkisom dobiva dva sina, Fuada i Vedada. Zlatarskim poslom bavio se i Zimin mlađi brat Safet, koji je takođe doselio u Gradačac, ali je zlataru držao u Odžaku pa nešto kasnije u Modriči. Tradicija zlatarskog posla potiče još od njihovog djeda Mustafe koji je trgovao sa dukatima, a zatim i oca Vehbije koji se takođe bavio zlatarskim poslom. Poželimo Zimi i njegovom bratu Safetu uspješan rad u budućnosti. Skoknimo sada do Proletove zlatare i recimo nekoliko riječi o ovom vrsnom gradačačkom zlataru. Mirku Proletu. Rođen je od oca Milana i majke Ešefe koja potiče iz poznate famelije Ibrahmbegovića, odnosno Gradaščevića. Kaže da je još od djetinjstva imao želju da postane zlatar. U Gradačcu je upisao srednju mješovitu školu, ali kako nije bilo zlatarskog smjera prebacuje se u Zagreb u srednju školu “Ruđer Bošković” gdje završava smjer zlatar-filigrant. Bilo je to 1988. godine. Praktični dio zlatarskog zanata obavljao je kod zagrebačkih zlatara u Ilici. Odmah sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a 1990. godine otvara privatnu zlatarsku radnju u kojoj radi sve do rata 1992. godine. Prijavljuje se u Armiju BiH i u njoj ostaje sve do kraja rata. Ratne 1993. godine ženi se sa Duraković Eminom, a po završetku rata, zajedno sa suprugom otvara zlataru u tržnom centru na početku aleje iz pravca Varaši prema centru grada. Poželimo našem Proletu i njegovoj Emini još puno uspjeha u ovom poslu. A sad recimo nešto o gradačačkim RTV mehaničarima. Krenimo tako što ću reći da i sad pamtim TV mehaničara iz Brčkog, majstora Husu čijeg prezimena se više ne sjećam. Dolazio je u Gradačac jednom sedmično ili jednom u petnaest dana i popravljao televizore koje su u to doba imali malobrojni građani. No, ubrzo se pojavljuju i naši sugrađani koji završavaju zanate RTV mehaničara. Jedan od njih je Mulavdić Izet rođen je 1938. godine od oca Avde i majke Hasibe. Zanat za RTV mehaničara završio je 1959. godine u Doboju. Oženio se sa Selvetom iz Dervente sa kojom je izrodio dvije kčerke, Jasminu i Džamilu. Prvu privatnu radionicu imao je iza bivše Robne kuće. Poslije izvijesnog vremena otvara radionicu u prizemlju kuće svojih roditelja gdje radi sve do svoje smrti. To je ona kuća preko puta gradske Pošte, na brijegu, sa desne strane "Napretkove" stambene zgrade. Zajedno sa Bristrić Hajrudinom, bio je jedan od prvih RTV mehaničara u Gradačcu. Obučio je i nekoliko dječaka koji su kod njega bili šegrti na praksi. Među njima je bio i Mersed Lipovac kao i Haris Mulavdić. Ovdje želim posebno istaknuti kako je Izet bio dobar čovjek, suprug i roditelj. Umro je 1994. godine, a iza njega je ostala supruga, dvije kčerke i petero unučadi. Sa ovom pričom nedajmo da se zaboravi naš stari RTV mehaničar Izet Mulavdić, baš kao što nismo dali da zaborav otrgne ni njegovog mlađeg brata Fikreta, poznatog molera, kojeg pamtimo po nadimku Debeli. A sad recimo nešto o našem drugom poznatom RTV mehaničaru, Bristrić Hajrudinu. Rođen je 1941. godine od oca Ibrahima i majke Mersije. Zanat za RTV mehaničara je završio u Tuzli kod majstora Zonić Džeme. Sa suprugom Taibom izrodio je troje djece, dvije kčerke i jednog sina. Zaposlio se u Teslinoj radionici koja se nalazila u naselju Bukva, preko puta njegove kuće. Svoju prvu privatnu radionicu otvara u jednom od onih malih objekata što su bili preko puta suda. Poslije rušenja ovih objekata Hajrudin otvara radionicu u prizemlju kuće koja se nalazila do kafane "Han". Kroz njegovu RTV radionicu prošlo je dosta šegrta od kojih pomenimo neke. Bili u to: Sahačić Hasan, Haseljić Mersed, Džinović Sead i Bristrić Nusret. Ovom poslu obućio je i svog sina Amira, poznatog kao Bato, koji je na ovoj lokaciji, zajedno sa ocem, radio oko 15 godina. Stari Bristro je poginuo u kobnom ratu koji je zadesio našu zemlju. Bilo je to 1992. godine prilikom granatiranja grada, kad je Bristro kao civil, trotoarom prolazio pored stare piljarnice. Njegov sin Bato je nastavio očevu tradiciju, ali poslije rata, usljed sve manje potrebe za popravkama RTV uređaja, prekvalifikuje se za posao prodaje i popravke mobilnih telefona. Bati poželimo puno uspjeha u radu, a starog Bristru otrgnimo od zaborava i njegov RTV servis u znamenitosti Gradačca uvrstimo. U mislima našim hajdemo sada u posjetu RTV servisa kojeg je držao naš stari poznanik Mersed Lipovac. Prije toga upoznajmo se sa njegovim osnovnim biografskim podacima. Mersed je rođen 1952 godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šemse. Praktični dio zanata je završio kod majstora Mulavdić Izeta, a teoretski dio nastave u gradačačkom ŠUP-u, stim što je na predavanja iz RTV oblasti išao u Garevac kako profesori ne bi dolazili u Gradačac. Bilo je to 1968. godine. Po završetku škole odmah otvara samostalnu radnju na lokaciji stare zelene pijace. Ženi se sa suprugom Begzadom i dobiva sina Esmira. Zbog izgradnje novih poslovnih prostora na zelenoj pijaci, Mersed se sa radnjom privremeno premješta na lokaciju kod zgrade uprave prihoda i tu ostaje sve do rata. Po završetku rata među prvima počinje sa radom u jednom od novoizgrađenih objekata pored aleje. Zbog nedostatka posla uvodi i dopunski rad vidoteke. Odmah do svog servisa otvara i butik „Elegance“ na ime svoje supruge Begzade. Nakon izvjesnog vremena svoj servis premješta u poslovni prostor zgrade u vlasništvu Ramića (bivša zgrada Muharema Zrnića). Na žalost, 2007. godina umire zbog posljedica srčanog udara, a odmah sljedeče godine umire i njegova supruga Begzada. U njihovoj porodičnoj kući ostaje sin Esmir koji nije krenuo očevim stopama već radi u CIMOS-u, a u naslijeđenom butiku radi njegova supruga Mirnesa. Šta još reći o Mersedu u ovako kratkoj priči. Recimo bar još i to da će ostati upamčen po veselom duhu i prijateljskom odnosu sa mnogim našim sugrađanima. U svakom slučaju ne dozvolimo da zaborav prekrije njegov lik i njegova djela, a RTV servis Merseda Lipovca uvrstimo u znamenitosti Gradačca. A sad prisjetimo se još jednog vrsnog majstora iz ove oblasti zanatsva. Riječ je o RTV mehaničaru Muratović Ahmetu, rođenom u Brčkom od oca Murata i majke Mine. U Gradačac je dolazio kao TV mehaničar i vršio popravke televizora za račun elektronske industrije iz Niša koja se skračeno zvala "Ei Niš". Bilo je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada se upoznaje i sa budućom suprugom Maksidom Džanihodžić s kojom dobiva dvije kčerke. Svoj prvi privatni RTV servis otvara 1980. godine u prizemlju Taslidžica kuće. Odatle se seli u Potok mahalu gdje ostaje nekoliko godina, a onda otvara servis u zasebnom objektu koji se nalazio u dvorištu porodične kuće Džanihodžića. Bio je veoma omiljen među građanstvom i ostat će upamćen po svom veselom liku. Nažalost, zbog nadolazečeg rata sa porodicom odlazi u Austriju, a odatle u Dansku gdje i sada živi. Za vrijeme svog radnog vijeka, poslu TV mehaničara obućio je M.Čehajić Admira-Atka, pa zato hajde da odmah skoknemo u Atkovu radionicu i vidimo šta radi bivši Ahmetov učenik. M. Čehajić Admir-Atko rođen je 1975. godine od oca Mustafe (Muste) i majke Bedrije (Bedre). Praktični dio zanata za RTV mehaničara učio je kod poznatog majstora Muratović Ahmeta, a teoretski dio započeo u odžačkoj srednjij školi, ali zbog rata završava je u Tuzli. Prvi samostalni RTV servis otvara 2000 godine u kojem radi i danas. Zavrsavajući ovu priču prisjećam se televizora, crno-bijelog, radi čije popravke je dolazio majstor Huso iz Brčkog. Prisjećam se i radija starog kojeg su moji roditelji nosili na popravku RTV kod mehaničara Bristre. Ali nažalaost sjećam se i kad je Bristro poginuo od udara granate u nesretnom ratu. Sjećam se i pogibije zlatara Edhema i vriska njegove supruge. U mislima vidim kako je umro RTV mehaničar Izet, ali i njegov kolega Lipovac Mersed. Sjećam se odlsaka iz grada RTV majstora Ahmeta, ali i Ziminog brata, zlatara Safeta, koji je sa svojom i bratovom porodicom izbjegao u državu gdje je izbjegla i moja porodica. Nikad neću zaboraviti podršku koju je Safet pružio mojoj supruzi i djeci za vrijeme tih teških dana u izbjeglištvu. Ovu priču poginulim majstorima posvećujem, ali u znak zahvalnosti posvećujem je i porodicama Dolarević, a naročito Ziminoj supruzi Belkisi i njegovom bratu Safetu.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

28.11.2013.

Žena iz Potok mahale koju je volio cijeli grad, NEZIĆ ASIJA-SIKA


Pisati o znamenitostima Gradačca neminovno povlači za sobom i pisanje o njegovim znamenitim ljudima. Sama pomisao na gradačačke znamenite ljude upućuje nas na one koji su ostavili značajne tragove u njegovoj proslošti. Među prvima je svakako Husein kapetan Gradaščević, a onda književnici Ahmed Muradbegović i Hasan Kikić, zatim narodni heroji iz drugog svjetskog rata i čitava plejada iz reda rukovodno-političkog kadra za vrijeme jugoslavenske države. Naravno bilo je tu znamenitih ljudi i iz reda kadrova javnih ustanova poput zdravstva, školstva, pravosudnog sistema i sistema opštinskih upravnih organa. Mnogobrojni sportisti i članovi raznih sportsko-rekreativnih društava postali su znameniti, ali bilo je i onih iz reda tzv. obične radničke klase. Zato ja, danas, hoću da pišem o jednoj našoj sugrađanki baš iz ovog posljednjeg reda, ne zato kako bi u drugi plan stavio one koji su poznati, već zato što se radi o ženi koja je zaslužila da se onjoj piše i da se u znamenite ljude, naše čarsije, uvrsti. Bila je to Nezić Asija, poznata kao Sika. Rođena je 1921. godine i čitav svoj život proživjela je u našoj čaršiji. Posljednje njeno prebivalište bilo je u ulici Ibrahima Kapetanovića poznatoj kao Potok mahala. Kao samohrana majka odhranila je troje djece, od kojih dva sina, Mehu i Osmana, kao i jednu kčerku koju svi u Gradačcu znaju po imenu Minkica. Svi oni su postali naši ugledni sugrađani. Sika je radila u tvornici "TMD" i odatle je 1983. godine otišla u zasluženu penziju. Iako je slabo vidjela i imala problema sa hodanjem, svakodnevno je pješačila do svoje tvornice i po nekoliko puta u toku dana dolazila u centar čaršije, do pošte i opštinskih organa, u koje je donosila i odnosila raznu pisanu poštu. Pri tome je uvijek zastajkivala kad nekoga poznatog sretne sa obaveznim obračanjem "Kako si sine, kako su ti djeca, kako su mati i otac. Poselami ih bogati". Bila je bistrog uma i mnogo naroda je znala. Pamtila je detalje. Moja supruga se još uvijek rado sjeća susreta sa Sikom 1996. godine kad ju je prepoznala prilikom prve polijeratne posjete Gradačcu. Taj susret nikada neće zaboraviti. Sikino pamćenje je išlo dotle da, ako je neko imao dvoje djece od kojih su jedno muško, a drugo žensko, Sika je to dobro upamtila tako da je prilikom obraćanja tačno znala šta pita. Kao pisac ovih redova sa svojom porodicom živio sam u istoj mahali gdje i Sika. Svakodnevno smo se sretali i razmjenjivali po nekoliko riječi. Ona je znala da se moja supruga zove Paša, isto kao što se zove i moja setra Paša, pa je uvijek naglašavala svoje pitanje kako bi se znalo na koju od njih dvije se to odnosi. Posebno je voljela djecu, a naročitu paznju je poklanjala dječacima i djevojčicama iz njene Potok mahale. Nema ni jednog djeteta iz ulica, a da ga Sika nije oslovila sa sine i pomilovala po glavi. Veoma često je iz đepova vadila bombone i davala ih djeci. Ali ne samo djeci. Sika bi znala krenuti iz čarsije svojoj kući sa punim cekerom hrane i svakodnevnih kućnih potrebština, koje bi sve podijelila svojim sugrađanima za koje je smatrala da im je potrebnije nego njoj samoj. Njena dobrota je bila nemjerljiva i teško je naći riječi kojima bi se to opisalo. Bila je uvijek lijepo obućena i uredna. Vodila je računa o svom izgledu. Njene šarene dimije i bluze živih boja, kao i lijepa marama na glavi, davali su joj izgled probeharale trešnje koja prkosi nadolazećem ljetu. Umrla je 2004. godine i sahranjena u starom gradačačkom mezarju zvanom "Kadić bašča". Tog danam sva su se djeca iz njene mahale lijepo obukla i tako pokazala poštovanje prema svojoj Siki. Sa suzama u očima ispratili su je iz svoje i njene Potok mahale. U njihovoj ulici ostala je Sikina kčerka Minkica da ih podsjeća na njihovu staru, dobru Siku. Sa svim dužnim poštovanjem i lijepim uspomenama, poklanjam ovu priču ženi, koju su svi voljeli.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

14.11.2013.

ČOVJEK KOJI VOLI LJUDE I GOLUBOVE


Današnju priču pišem sa posebnim zadovoljstvom, jer se radi o još jednom velikom čovjeku iz reda malih. Pišem o čovjeku koji voli ljude i golubove. Pišem o uvaženom gospodinu Karabegović Mudiru, poznatom po imenu Orhan. Pišem o svom prijatelju kojeg sam upoznao još kao mali dječak. Krenimo sa uobičajenim biografskim podacima. Orhan je rođen 1933. godine u Bijeljini, a u Gradačac se doselio 1955. godine. Došao je po profesiji kao mlinar i zaposlio se u tadašnjem preduzeću "Žitopromet" koje je u svom sastavu imalo i mlin za mljevenje žitarica. Oženio se sa našom sugrađankom Minom koja je u ovaj brak dovela dvoje djece, sina i kčerkicu. Oženivši Minu, Orhan je prihvatio tu djecu kao svoje najrođenije, a sa Minom izrodio još tri sina. I danas se hvali kako je odhranio petero djece od kojih ima 12 unučadi i 4 praunučeta. Jedno vrijeme je živio u komšiluku mojih roditelja, odnosno u staroj čardakliji čiji vlasnici su iz famelije Osmičića. Iako nenaseljena, ta čardaklija još uvijek prkosi vremenu, baš kao što prkosi i naš osamdesetjednogodišnji Orhan. Ja ga pamtim iz vremena šezdesetih godina kad je stanovao u staroj kući Avdage Šakića koja se nalazila na mjestu sadašnje Tuzlanske banke. Iza leđa te kuće bilo je dvorište u koje se moglo ući pored sadašnje ćevabdžinice Kadira Avdića. U tom dvorištu bio je jedan pomoćni objekat u kojem je Orho napravio golubarnik. U to vrijeme držao je golubove prevrtače, od kojih je najkvalitetnije donosio iz svog rodnog grada Bijeljine. Mi, mladi golubari smo se okupljali kod našeg Orhe i uživali gledajući njegove golubove koji se su se u letu preko repa prevrtali, praveći pri tome oblik prstena. Upijali smo svaku Orhanovu riječ kad bi nam pričao o njegovoj ljubavi prema golubovima. Tu ljubav je prenosio i na nas, djecu, tako da su mnogi od nas postali strastveni golubari. Među njima bio sam i ja. Kad sam već spomenuo sebe, iskoristit ću priliku da u ovoj priči pišem i o sebi kao golubaru, ali i o mom sinu Sanjinu. Još kao malom dječaku otac mi je napravio jedan kavez koji smo stavili na zid kuće okrenut dvorištu. Prvi par golubova koje sam imao bili su tzv "kokošari". To je jedna od najobičnijih vrsta ukrasnih golubova koji su se najčešće družili sa kokoškama hodajući po dvorištu. Zbog toga su se i zvali kokošari. Kasnije sam imao lepezanere i gušane. Bilo je to u vremenu dok sam još išao u osnovnu školu. Kao gimnazijalac počeo sam sa držanjem prevrtača. Potkrovlje od očeve šupe sam pretvorio u golubarnik. Nabavio sam jedne od najkvalitetnijih prevrtača od drugih golubara. Tako je u moj golubarnik stigla i golubica koja se nije mogla zaustaviti u svom prevrtanju i kao takva bi lupila od zemlju. Nabavio sam je od golubara Novalić Sulejmana, zvanog Cale. Bila je crvene boje sa bijelim krilima, po čemu je dobila ime Bjelokrila. Golubovi koji se nisu mogli zaustaviti u svom prevrtanju zvali su se lupači. Ponekad bi preživjeli udar, ali su najčešće ginuli. Zbog toga se više nisu puštali da lete i držali su se zatvoreni u golubarniku. Služili su samo za reprodukciju kako bi se dobio kvalitetan prevrtač koji bi se dugo prevrtao u zraku, ali koji bi se uspio zadržati tako da ne udari od krov kuće, neko drvo ili u zemlju Nabavio sam joj mužijaka od golubara Zulejhić Miralema zvanog Husko. I on je bio crvene boje, ali sa potpuno bijelim krilima.Takvi golubovi su se zvali srcasti. Poslije sam nabavio Orhanove golubove, ali od Pelešević Muradifa, zvanog Murke, jer ih je on ranije kupio od Orhe. Bili su to mužijaci Lugo i Bjelan, kao i jedna ženka po imenu Potkovičarka. Eh, kako su dobro prevrtali Bjelan i Potkovičarka. Od fotografa Ahmeda Džidića sam nabavio par golubova po imenu Šandor i Arapka. To je golubica koju sam možda i najviše volio. Letjela je kao prepelica, a od prevrtanja pravila igru u zraku. Po dvorištu je hodala sa uzdignutim prsima i jednim krilom malo spuštenim. Bila je poput princeze. Tada sam već iamo malo jato golubova sa kojim sam se družio cijelo srednjoškolsko doba. Odlaskom na studije u Sarajevo nastaje pauza u mom golubarenju. Studentsko doba se završava. Ženim se sa najljepšom ženom mog života. Dobivam i prvog sina po imenu Sanjin, a poslije tri godine doći će i Benjamin. I tad, kao što se kaže, iz vedra neba na balkon mog stana slijeće golub Pismonoša. U stanu je bio samo Sanjin koji je tada pohađao prvi ili drugi razred osnovne škole. Vidio je goluba i u njemu se probudio urođeni instikt ljubavi prema životinjama. Iznio mu je mrvica ljeba i posudu sa vodom. Golub je bio iscrpljen od dugtrajnog leta i odmah je sletio Sanjinu na ruke. Kad sam s posla došao kući, sav ushićen, Sanjin mi je pričao golubu i odveo me na balkon da mi ga pokaže. Stavio ga je u jedan od praznih kaveza u kojima sam ja tada držao kanarince. Pričao sam Sanjinu o mogućoj sudbini tog goluba i rekao mu da on traži svoju kuću, pa bi bilo dobro da ga pusti na slobodu. Predlaožio sam mu da golub prenoći kako bi se odmorio, a sutra da ga ponese sa sobom i da ga pusti pred svojim školskim drugarima iz školskog dvorišta osnovne škole Ivan Goran Kovačić. Sanjin je to prihvatio i tako uradio. Kad sam sutradan ponovo s posla stigao kući, . Sanjin je opet bio ushićen i pričao mi kako se njegov golub vratio na naš balkon i kako ga je on opet uhvatio i stavio u kavez. Tada sam Sanjinu ispričao priču kako je taj golub vjerovatno zalutao i kako više ne može naći put prema svojoj kući. Rekao sam mu da imam jednog starog prijatelja golubara koji se zove Sejo Duraković i predložio Sanjinu da zajedno odemo kod Seje, te da mu poklonimo tog pismonošu. To je bila i prilika da Sanjin vidi pravi golubarnik i puno golubova. I sad se sjećam sjaja u njegovim očima kad je ugledao Sejin golubarnik i pedesetak golubova u njemu Narednih dana Sanjin je stalno bio opsjednut golubovima i tražio od mene da mu pričam o golubovima koje sam imao dok sam živio kod svojih roditelja. Tad se u meni pojavila žalja da svom sinu pružim užitak kojeg sam i ja imao. Otišao sam kod svog oca i ispričao mu za događaj sa golubom sa našeg balkona. Nekako bojažljivo sam ga pitao da u njegovoj šupi ponovo napravim golubarnik. Kao sad, sjećam se njegovih riječi: " Kad sam ja mogao tebi praviti, sad ti pravi svom sinu". Htio sam ga poljubiti, ali nisam. I sad mi je žao zbog toga. Otac je ispod šupe napravio jednu nastrešnicu u koju smo složili ugalj i drva što su bili u šupi. Kupio sam rezane građe i golubarnik je bio gotov za nekoliko dana. U prizemlju je bio dio golubarnika zatvoren u mrežu, a u potkrovlju prostor sa izlazom na krov. Na krovu je bila volijera u kojoj su golubovi mogli boraviti na dnevnom svjetlu. Izlaz za slobodni let bio je obezbijeđen sa posebnim malim vratima koja su se otvarala i zatvarala povlačenjem kanapa. Sve je bilo spremno za useljenje novih golubova. Sanjin je bio sretan i ubrzo su se u našem dvorištu počeli okupljali moji stari golubari, ali i Sanjinovi drugovi koji su kao i on tek počinjali golubariti. Bili su to Nadir i Nedžad, zvani Bebe, sinovi našeg poznatog ugostiteljskog radnika Mustafić Salke, zvanog Oblak. Uskoro su Nadir, Bebe i Sanjin postali nerazdvojni prijatelji. U golubarniku se sve više povećavao broj golubova što se može vidjeti ako kliknete na: video sa desne strane.

Golubije ljubavi bilo je na pretek i u našem golubarnuku je sve više mladih golubova. Orhan je već odavno preselio iz kuće Šakića u stambenu zgradu gdje su nekad bile poslovne prostorije stare korpare. Iza leđa te zgrade bio je pomoćni objekat sa šupama. U njegovom potkrovlju Orho je ponovo napravio golubarnik i sve je vrvilo od golubova. U Gradačcu je sve veči broj golubara. Formira se i udruženje. Za to je zaslužan golubar Bristrić Adnan. Pored prevrtača, uveliko se poćinju uzgajati letači i pismonoše. Golubovi od Enesa Arapovića i još nekih golubara učestvuju i na takmičenjima. I tada, u največem usponu i razvoju gradačačkih golubara, dolazi taj prokleti rat. Nastaje haos. Grad se granatira. Stanovništvo se evakuiše. U gradu ostaje samo mali broj radnika koji su radili na nekim neophodnim poslovima. Među njima sam bio i ja. Koristim pauze između granatiranja da otrčim do porodične kuće i golubarnika. Puštam golubove napolje da se sami snalaze. Ostavljam zatvorene samo lupače. Ako ih pustim izginut će pri prevrtanju jer se ne mogu zaustaviti u letu. Ostavljam im dosta hrane i vode. Poslije mjesec dana ne mogu više tako. Rizikujem vlastitu glavu. Oslobađam i njih sa suzama u očima, znajući da idu u smrt. Grad bombarduju iz aviona. Prestaršeni golubovi se dižu u zrak pri svakoj detonaciji. Kad bi udarila avionska raketa "vazduh-zemlja" oni bi od zračnog udara ginuli u zraku i mrtvi padali na zemlju. Izginulo je cijelo moje jato golubova. Nisam imao vremena za tugu prema njima, jer ginuli su ljudi, ginuli su moji sugrađani, prijatelji i rođaci. Čuo sam da je stari golubar Orhan otišao negdje u inostransvo. Odlazim i ja. Sastajem se sa suprugom i djecom koji su u izbjeglištvu. Novembar je 1994. godine. Supruga je bolesna. Tumor pričinjava nesnošljive bolove. Neče da je operišu. Odlazimo u Canadu. Kamen puca i nebo plače od moje tuge što napuštam Bosnu i svoj Gradačac. Dolazim u neki drugi svijet. Prolaze dani, mjeseci, godine. Moj stariji sin Sanjin se osamostaljuje. Nakon nekoliko dana me zove. Preko telefonske linije osjećam njegovo ushićenje koje mi se čini poznatim. Ne stižem ništa da ga pitam i samo čujem njegov glas: "Tata, na mom balkonu golubovi prave gnijezdo". Osjetio sam knedlu u grlu i toplinu suze koja je skliznula niz moje lice. Pogledao sam kroz prozor. Činilo mi se da preko okena pogledom dosežem sve do Bosne, sve do Gradačca i mog golubarnika. Vidio sam i starog Orhu kako se vratio u svoj stan i kako sa nostalgijom gleda u prazni golubarnik iza zgrade u kojoj stanuje. Iako još uvijek krepak i ćio, nije se više lako penjati u potkrovlje neke šupe. Zato osamdesetjednogodišnji Orho, kao najstariji bajker u Gradačcu, sjedne na svoj motorić i povremeno obiđe golubarnike danasnjih golubara. Od golubova, samo me smrt može razdvojiti, kaže stari Orhan. Ovu priču njemu i mom sinu Sanjinu, posvečujem. Znam da se ne mogu sjetiti svih golubara koji su bili na području Gradačca, ali pokušat ću navesti bar neke od njih, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga da ih se ponekad sjetimo. Ne dajući nikome prednost navodim ih po abecednom redu: Alimanović Ale, Arapović Enes, Asčići iz Lukavca G. Asim iz Bijeljine, Avdičević Mirza i njegov sin Sanjn, Bajramović dr.Sead-Sejo, Barać Mirko, Beširević Ibrahim-Bajko, Bristrić Adnan, Bristrić Omer-Omerica, Delić Zijad, Djedović Midhat-Mitke, Duraković Sejo, Džaferović Munir-Purke, Dzidić Ahmed, Emić Ramiz, Golać Nesib, Hadžimuhamedović Fadil, Hadžiosmanović Bakir -Hočko, Hadžiosmanović Fikro, Hamidović Fadil, Huseinbašić Edib, Huskić Zlatko-Čajna, Islamović Senad, Karabegović Mudir, poznatiji kao Orhan, Kikić Sadik-Dundo, Kikić Husnija sa Požarika, Mašić Brajko-Brajče, Mešanović Ago i njegov brat, Mujdanović Fehim, Mustafić Nadir i njegov brat Nedžad-Bebe, Novalić Sulejman-Cale, Novalić Nusret-Kilo, Osmičić Sejo, Pelešević Muradif-Murko i njegov sin Sanel, Smajlović Suad, Sivić Hasan-prikaza, Zulejhić Miralem, zvani Husko i još mnogi drugi. I na kraju, mislim da bi bilo nepravedno završiti ovu priču, a ne reći nekoliko riječi o našem ljubimcu golubu. Ljudi su od pamtivijeka držali ovu plemenitu pticu, a smatra se da su je prvi pripitomili Persijanci. U egiptu je golubica bila simbol nevinosti, a u staroj Grčkoj simbol za nastavak života. Sa maslinovom grančcom u kljunu golub predstavalja simbol mira, a kad su u paru onda su simbol ljubavi između dvoje ljudi. Ako je taj par bijele boje onda su simbol na vjenčanju mladenaca i sve češće se puštaju prilikom čina vjenčanja. Zato je u narodu i nastala izreka: “ Vole se kao dva goluba” .
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević
31.10.2013.

MAJSTORI BEZ RADIONICA, GRADAČAČKI MOLERI


Još od davnih vremena, krečenje kuće je bio posao koji se obavljao poslije dugih zimskih dana i to sa prvim proljetnim zrakama Sunca. U ta stara vremena grijanje je najčešće bilo na drva i ugalj, tako da su u proljeće zidovi bili čađavi, a kuća se obićno osjećala i na miris nikotina. Nije to bio baš ugodan posao jer je trebalo iznositi stolove i stolice, dizati tepihe i uklanjati sve ono što je moglo proći kroz vrata. Krupne stvari su se prekrivale najlonima i onda se pristupalo krečenju. Nekad se sve krečilo u bijelo i to sa živim krečom, a vrhunski užitak je bio prespavati u kući nakon krečenja, kad je sve mirisilao na novo i svježe. Za tu svježinu najzaslužniji je bio kreč kojeg su pravili krečari, a jedan od njih u našoj čarsiji bio je Hadžiosmanović Idriz (Mujo), zvani Seftedžija. Pravo Mujino ime je bilo Idriz, ali je u narodu bio poznatiji kao Mujo Seftedžija. Zašo baš „Seftedžija“ ? Ispričajmo kako je došlo do toga. Mujin otac, Osmanović Hasan, otišao je na hadž još u vrijeme kad se kroz arapske zemlje, šest mjeseci, putovalo na devama. Odlaskom na hadž postao je hadžija, pa je svom prezimenu dodao prefiks Hadži, tako da se od tada on i svi njegovi potomci prezivaju Hadžiosmanović. Po povratku sa hadža otvorio je mali dućan preko puta poznatog izvora vode „Točak“. Kad je u dućan ušla prva mušterija, hadžija Hasan je rekao „Sefte i sretan bio seftedžija“. Od tada se taj nadimak prenosio s koljena na koljeno, na sve Hasanove potomke. A sad vratimo se Hasanovom sinu Muji koji je imao porodičnu kuću ispod sadašnje brane jezera Hazna. Uz kuću je napravio krečanu i jedini u Gradačcu se bavio tim poslom. Bila je to zidana krečana od čvrstog materijala. Mujo je imao pet sinova i to: Sadika, Hasana, Mustafu, Emina i Salima. Jedini Emin nije pošao očevim stopama i radio je u „Namještaju“ kao stolar. Ostala četvorica su bili krečari. Sadik je počeo pomagati ocu sa svojih 15 godina života, da bi se uskoro priključio, Hasan, a kasnije i druga dvojica. Poslije Mujine smrti Sadik i Hasan ostaju na istoj lokaciji gdje su napravili svoje porodične kuće i svoje krečane. Kad se desila velika poplava 1964. godine skoro u potpunosti je uništila porodično imanje ove vrijedne porodice. I pored svega, Hasan ostaje na istom mjestu i ponovo gradi krečanu, a Sadik se seli na područje „Stare banje“ i pravi kuću sa krečanom na zemljištu koje se zvalo „Ferdin majdan“, vjerovatno po nekom Ferdi koji je tu vadio kamen. Emin je napravio kuću i krečanu na Lahvama, a Salim na Točku, sa desne strane puta za Vidu. Kako život nije vječan, sva su brača pomrla, a niko od njihovih nasljednika nije nastavio sa ovim poslom. Možda su i osjetili da dolazi vrijeme nove tehnologije, a sa njom i farbe za farbanje zidova. Interensantno je napomenuti kako je u narodu i sada ostao običaj da kaže kako kreči kuću iako to više ne radi sa krečom već sa najkvalitetnijim bojama. Među prvim pojavila se popularna boja „Jupol“ koja je vrlo brzo potisnula kreč. Dugo je bila u upotrebi, a onda na red dolaze „latex“ boje koje su i dan danas nezamjenjive. Sa ovim bojama posao bojenja zidova nije više tako jednostavan, a naročito ako na zidovima treba raditi i gletovanje. Za to je potreban kompletan molerski alat koji se najčešče sastoji od fangle, mistrije, gletalice, špahtle, četki, valjaka i naravno molerskih ljestava. Sav sitni alat može stati u jednu torbu, ljestve na rame i pješice se zaputiti na radilište. Zato sam naše molere nazvao „Majstorima bez radionica“ jer mi se to učinilo kao prikladan naziv za ovu priču. Započnimo je sa najstarijim poznatim gradačačkim molerom Prnjat Salimom.
Prnjat Salim, rođen je u Mostaru 1930. godine. Zanat za molera je završio u Osijeku u kojeg je došao sa svojim amidžom Mahmutom i mlađim bratom Salimom. Ubrzo su pošli dobijati poslove i po drugim gradovima, kao što su Modriča i Gradačac. Početkom pedesetih godina, u Gradčcu dobivaju poslove molerisanja na državnim institucijama kao što su zgrade opštine, bolnice, škola i sl. Klasični način krečenja sa krečom zamijenili su farbama kao što su juboflor, polikolor i jupol. Prvi je u Gradačcu počeo farbanje sa gumenim valjcima ispod kojih su ostajale razne šare. Od mogih molera sam ćuo da fabranje i krečenje za Salku nisu samo puko premazivanje zidova, već da se njegov rad graničio sa umjetnošću. Ovome poslu obučio je mnoge naše sugrađane koji su kasnije takođe postali poznati moleri. Sa njima je Salko išao po mnogim gradovima Hrvatske, a naročito u Osijek, Ivanić grad i Grubišno polje gdje su radili moleraj u prehrambrenoj industriji (silosi, mlinovi, pekare, upravne zgrade i drugo). U Gradačcu Salko se ženi i ostaje u njemu do kraja svog života. Aktivno se bavio sportom i igrao je za fudbalski klub Zvijezdu od 1950. do 1962. godine. Umro je 1978. godine ostavivši iza sebe dvoje djece. Sina Muhameda i kćerku Đinanu. Muhamed, poznatiji po nadimku Hamić, ženi se sa mojom bliskom rodicom, Almom Jašarević, a Đinana se udaje u Mostar i tamo nastavlja život. Salkin brat Salim se takođe ženi sa mojom bliskom rodicom, Jašarević Refikom i zajedno sa njom se vraća u Osijek, sa kojom dobiva dvije kćerke, Višnju i Melitu.
Omeranovic Ferid, rođen je 1931. godine. Završio je obučarski zanat zajedno sa Ibrom Sarajlićem, ali zbog nedostatka posla u toj branši počeo se baviti molerskim poslovima. Prve korake moleraja učio je kod Prnjat Salke i sa njim zajedno radio je do 1953. godine. Poslije se osamostalio i jedno vrijeme radio sam, a onda posao molera dobiva u građevinskom preduzeću “Građevinar”. Direktor tog preduzeća je bio Gvozden Vučković. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, Ferid prelazi u tu tvornicu 1960-e godine na poslove farbanja drvenih proizvoda. Tu je upoznao i druge molere kao što su bili Milkić Sadija, Lejić Đorđe i Ibro Skenderović. Poslije radnog vremena zajedno su radili na molerskim poslovima i kao jedna grupa radili su oko četiri godine. Ferid se nije prestao baviti molerskim poslovima ni po odlasku u penziju, tako da ga i dan danas zovne neko od starih mušterija.
Mulavdić Fikret (Debeli), rođen je 1940. godine. Ovo je bio čovjek koji je možda stekao i največu popularnost od svih gradačačkih molera. Svi su ga poznavali kao dobrog čovjeka i vrsnog molera, kojeg su jednostavno zvali Debeli. Završio je stolarski zanat tako što je na praksu išao u tvornicu “Namještaj”, a teoretsku nastavu je pohađao u gradačačkom ŠUP-u. Poslije odsluženja vojne obaveze, odlazi u Brčko gdje završava zanat za molera. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vraća se u Gradačac i otvara samostalnu molersku djelatnost sa nazivom “Ugled”. Postaje veoma omiljen i ubrzo posla ima preko glave. Zapošljava mnoge gradačačke mladiće koji kod njega završavaju praktični dio zanata, a teoretsku nastavu u gradačačkom ili brčanskom ŠUP-u. Svi koji su sa njim radili zvali su ga “diš” jer je on bio njihov direktor. Ali ne samo direktor. On je bio njihov drug, prijatelj i učitelj. Bio je njihov drugi otac. Zaradu po završenom poslu dijelio je skoro na jednake dijelove sa svojim radnicima. Častio ih je jelom i pićem. Nećemo provjeravati istinitost priče kad su radili na molerisanju zgrade hotela, ali kažu da je Debeli imao otvoren račun za jelo i piće kojeg su koristili svi moleri iz grupe koja je tada radila. Na kraju završenog posla ispostavljali su se računi pa je ispalo da Debeli treba doplatiti hotelu za pojedeno i popiveno za vrijeme dok se moleraj nije završio. Lično poznavajući ovog dobrog čovjeka, vjerujem da je bilo tako. Znam da ne mogu nabrojati sve one molere koji su radili sa Debelim, ali pomenut ću bar neke, među kojima su: Haseljić Galib-Golo, Dajić Salih, Kubet Ismet, Mulahalilović Munir-Kalčo, Šakić Kemo, Mrkonjić Zoran, Milkić Sadija, Mešanović Mirsad-Paraga, Sendić Nadir, Kukuruzović Sead i još mnogi drugi. Kao moler radi i u teškim ratnim vremenima kad u porušenim objektima osposobljava pojedine prostorije za smejštaj određenih službi. Za vrijeme rata biva i teško ranjen, što je svakako doprinijelo i njegovoj ranoj smrti u 58-oj godini života.
Sendić Ibro (Lonko), rođen je 1940. godine. Dok pišem o ovom čovjeku osjećam se kao da i sad vidim njegov topli pogled iz kojeg izvire dobrota osobe koju samo priroda može tako obdariti. Njegov blagi osmjeh još i sad pamtim, kao i riječi "Hvala na pitanju, kako ste Vi", kojima je odgovarao i uzvraćao na pitanje, "Kako si Lonko". Eto, takav je bio naš Lonko i kao takvog, sa ovom pričom, ga želim u okvir vječnosti staviti. Praktični dio zanata za molera Lonko je učio kod Prnjat Salke, a teoretsku nastavu je položio u ŠUP-u Gradačac. Poslije izučenog zanata i dovoljno stečene prakse, otvara samostalnu molersku djelatnost pod nazivom "Lonko". Za vrijeme svog rada obučio je mnogu čaršijsku djecu ovom poslu, a dugo vremena sa njim je radio Haseljić Galib, zvani Golo. Poslije određenog vremena provedenog u privatnom poslu, Lonko dobija posao u TMD-u i u toj tvornici obavlja sve molerske poslove. Zbog narušenog zdravlja otišao je u invalidsku penziju, a jedan od njegovih sinova po imenu Nadir, krenuo je očevim stopama.
M.Halilovic Ibarhim (Braja), rođen je 1940. godine. Završio je stolarski zanat tako što je sa 15 godina života počeo raditi u stolarskoj radionici čiji vlasnik je bio Stefanović Risto (Tica), a poslije dvije godine prelazi državnu stolarsku radionicu “Javor”, na čijem čelu je je bio Fiko Šaldić. Tu završava praktičnu nastavu, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Nakon toga prelazi u jednu drugu državnu stolarsku radionicu koja se zvala “Košnica” na čijem čelu je bio Sendić Sifet. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, čiji je prvi direktor bio Damjan Đukić, u njoj se kao iskusni stolar zapošljava i Braja, gdje ostaje sve do odlaska u penziju. Uz stolarski posao, Braja je dugo vremena radio i molerske poslove za što je imao internu kvalifikaciju još od 1966. godine. U molerske poslove je pored krečenja spadalo i lijepljenje tapeta, što je jedno vrijeme bilo pravi hit. Braja ih je postavljao sa velikim zadovoljstvom, a pisac ovih redova se sjeća kako je Braja lijepio tapete i u porodičnoj kući njegovih roditelja.
Nezic Adem, rođen je 1941. godine. Praktični dio molerskog zanata završio je kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradačac. Kad priča o svom majstoru Salki Prnjatu, Adem kaže kako je sve naučio od njega i kako Salko, ne samo da je krečio, več se igrao sa molerajem crtajući po zidovima i uljepšavajući ih do savršenstva. Zajedno su radili i fasade, farbali stolariju i masne zidove, lijepili tapete i još puno toga. Bilo je to pedesetih godina. Jedno vrijeme radi u farbarskom odjeljenju tvornice “Namještaj”, a 1970-e godine otvara samostalnu molersku djelatnost, što traje petnaestak godina. Poslije toga se zapošljava u Komunalnom preduzeću koje formira jedno posebno odjeljenje za molerske poslove i pruža usluge moleraja, kako državnim preduzećima, tako i privatnim kućama. Iz Komunalnog, Adem odlazi u zasluženu penziju, ali i kao penzioner se pomalo bavi molerskim poslom.
Šaldić Safer (Šalda), rođen je 1944. godine. Završio je Školu učenika u privredi stolarskog smjera i jedno vrijeme radio u tvornici “Namještaj”. Poslije se prekvalifikovao za molerske poslove i imao svoju privatnu djelatnost. Radio je sam, ali i u zajednici sa drugim molerima među kojima naročito sa Debelim, Kalčom i Dajić Salihom. Uz molerske poslove obavljao je i dio stolarskih radova, među kojima i postavljanje parketa. Poslije određenog vremena napušta privatni posao i zapošljava se u gradačačkom Domu zdravlja na poslovima održavanja. Nažalost nije dočekao ni penziju jer je 1994. godine poginuo u dvorištu svoje kuće. Bilo je to od udara granate za vrijeme jednog od mnogobrojnih granatiranja našeg grada za vrijeme rata 92-95 godine. Ostat će upamćen kao veoma dobar čovjek i iskren prijatelj.
Haseljic Galib (Golo), rođen 1947. godine. Kao i mnogi drugi moleri, Galib je praktični dio zanata učio kod Salke Prnjata, a na teoretski dio je išao dvije godine u ŠUP Brčko, a treču godinu je završio u Zagrebu. Zajedno sa njim su bili još Pušeljić Branko i Vidaković Vlado. Dok su radili kod Salke, sjeća se kako su molesrke poslove obavljali u Sarajevu, Beogradu, Subotici, Novom Sadu, Osijeku, Tešnju i još u mnogim drugim gradovima, a išli su i u Mađarsku. Sa Brankom i Vladom radio je u Zagrebu četiri godine, a onda se vračaju u Gradačac gdje zajedno rade još naredne tri godine. Zapošljava se u Komunalnom preduzeću odakle se i penzioniše. Sa sjetom se prisjeća svojih kolega Mulavdić Fikreta-Debelog, Šaldić Safera-Šalde. Dajić Saliha, Kubet Ismeta i Sendić Ibre-Lonke. Rado se sjeća i onih na koje je on prenosio svoje znanje molerskog posla, medju kojima su bili Josip Štadler, Huseinbašić Dedo, Bristrić Zurahid, Šakić Kemo, Pelešević Zlatko, Mrkonjić Zoran, Kadić Amir i Kadić Asim.
Dajić Salih i Kubet Ismet. Saliha i Kubeta se sjećam kao dva nerazdvojna prijatelja koji su sedamdesetih godina, poslije napornog radnog dana, svaku noć, lijepo obučeni, šetali poznatim gradačačkim Korzom. Bilo je to vrijeme kad su momci, svoje mišičavo tijelo pokazivali obučeni u trapez pantalone sa zategnutim šrokim pojasom i bijelim čipkanim košuljama. Obzirom da su bili nerazdvojni prijatelji, ne želim ih razdvajati ni u ovoj priči o “Majstorima bez radionica”. Recimo sada neku riječ više o ovoj dvojici molera. Salih je rođen 1948. godine. Završio je zanat za vodoinstalatera, ali se kasnije prkvalifikovao za molera. Svoje prve molerske korake započeo je kod Mulavdić Fikreta-Debelog i kod njega ostao cijeli svoj radni vijek. Umro je relativno mlad 2005. godine, a iza njega je ostala suprua Fadila sa sinom Elminom. Kubet je rođen 1949. godine. I on je završio molerski zanat kod Debelog, za kojeg je dugo radio, ali usputno je i samostalno tražio posao po privatnim kućama. Nekoliko godina pred rat zaposlio se u tvornici “Namjestaj”. U ratu, 1993. godine biva teško ranjen i umire u Tuzlanskoj bolnici. Iza njega ostaje supruga Milka sa kčerkom Mirjanom i sinom Goranom. Neka počivaju u miru ova dva nerazdvojna prijatelja, Salih i Kubet. Šakić Kemal, rođen 1952. godine od oca Smaje i majke Elizabete. Dok pišem ove redove u mislima vidim čovjeka sa crnim naočalima i štapom u jednoj ruci, dok ga sa druge strane za ruku pridržava supruga.
Ja, ustvari, vidim starog Smaju i njegovu Elizabetu, vidim Kemine roditelje koje su poznavali mnogi naši sugrađani. Smajo je rođen u Sibovcu, ali je kao mladić, za poslom, otišao u Hrvatsku i dugo vremena proveo u Osijeku. Tamo se i oženio i sa svojom Elizabetom izrodio pet sinova. U Gradačac dolaze 1964. godine i privremeno žive u malom mutvaku kod Šerifović Hebirojce. Već sljedeće godine Smajo kupuje kuću od krečara Hasana Hadžiosmanovića u kojoj i sada živi naš moler Kemo. Praktični dio zanata je učio kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u bračanskom ŠUP-u. Sjeća se Kemo kako je radio sa Debelim, Galibom Haseljićem, Brankom Puškom, Mrkonjić Zoranom, Kasumović Jasminom i još mnogima drugim. Još uvijek je aktivan, ali sada radi sam, najčešče po kućama i stanovima.
Mešanović Mirsad-Paraga, rodjen je 1968. godine. Zanat je učio kod Mulavdić Fikreta Debelog. Bilo je to u vrijeme kad je Debeli imao svoju molersku firmu pod nazivom “Ugled”. Radeći sa Debelim imao je priliku raditi i sa mnogim drugim poznatim molerime. Poslije smrti Debolog, Mirasad jedno vrijeme radi radi u firmi “Bojorad”, čiji vlasnik je bio Ahmet Britvaković. Trenutno je nezaposlen i povremeno radi u privatnoj režiji. Privodeći ovu priču kraju želim reći kako mi je žao što nisam nešto više napisao i o molerima: Pušeljić Branku, Vidaković Vladi, Milkić Sadiji, Lejić Đorđu, Levisu, Seadu Kukuruzoviću, Mulahalilović Muniru-Kalčii još nekima. To se desilo samo iz razloga nedostatka informacija i zato molim sve one koji znaju bilo šta o ovim molerima da to napišu u vidu svojih komentara na mom blogu. Tako će mo zajednički otrgnuti te naše sugrađane od zaborava.
A dotle, ja ću priču završiti izrekom ”Bog te molovo”, ćime se obićno apeliralo na nečiju savjest.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

17.10.2013.

ČOVJEK KOJI JE VOLIO MOTORE, STEFANOVIĆ RISTO-BRANČE


Dok razmišljam kako da započnem ovu priču, tražim znamenitost u koju je utkano ime Stefanovic Riste, kojeg su svi u Gradačcu znali po nadimku Branče. Kroz misli prebirem stara zdanja i nove građevine, prebirem naselja i mahale, javne ustanove i tvorničke hale, tražim tu čvrstu vezu između Brančeta i neke znamenitosti. Ne mogu da je nađem, ali nešto mi govori da je ta znamenitost bila i da je tu, još uvijek među nama. I tada, u mislima vidim Brančeta na motoru sa kožnim odijelom na sebi i kacigom na glavi. Vidim i našu aleju kestenova kako se proteže od Varoši, sve do gradskog kina, a onda me nešto vodi lijevo, uz ulicu pored Taslidžića kuće, preko Malih Brđana, kako smo zvali to brdo koje se sa Varoši spaja. Bilo je to tradicionalno trkalište na kojem su se pedesetih i šezdesetih godina takmičili gradačački bajkeri. Da, dobro ste ćuli. Današnji popularni bajkeri su nastavili i produzili veliku Brančetovu ljubav i ljubav njegove generacije koji su još u to doba imali prelijepe velike motore od čije buke je dah zastajao. Ali krenimo ovako! Stefanović Risto-Branče, rođen je 1938. godine od oca Nikole i majke Vojne, koji su se u Gradačac doselili iz Modriče. Ovaj bračni par je pored Brančeta imao i kčerku Nadu, udatu Mandić, koja je i danas u životu. Radi pojašnjenja famelije Stefanovića recimo da je Brančetov otac Nikola imao poznatijeg brata koji se kao i Branče zvao Risto Stefanović, ali je njegov nadimak bio Tica. Radi se o starom gradačačkom stolaru Risti-Tici, o kojem smo ranije pisali. Brančetov otac Nikola i njegov brat Risto-Tica imali su i sestru koja se zvala Staka. Bila je to supruga našeg poznatog sugrađanina Mate Bakovića, odnosno mati Dragana i Mileta Bakovica. A sad se vratimo našem Brančetu i recimo o njemu koju riječ više. Po zvršenom zanatu za bravara zaposlio se u TMD-i tu ostao sve do penzije. Bravarski zanat mu je omogućio da se počne baviti popravkama svega što je bilo na dva točka, počev od bicikla, motocikla pa sve do motora velike kubikaže. Pisac ovih redova se sjeća kako je čika Branče, krajem šezdesetih godina, popravljao i njegovo biciklo-specijalku. Ubrzo je postao veliki zaljubljenik motora i započinje jedan život koji će cijelo vrijeme biti vezan za motore. Imao ih je Branče čitavu kolekciju, od onih starih sa prikolicom pa do najnovijih koji se i danas voze. Mnogi naši sugrađani se vjerovatno još sjećaju motorskih trka, ako ne onih iz pedesetih, a ono bar onih iz šezdesetih godina, koje su se organizovale u našem gradu. Bilo je to u dijelu grada kojeg smo ranije pomenuli, a to je krug koji je išao cestom pored aleje, od Varoši pa do kina, gdje se skretalo lijevo uz brdo, pa na Varoši opet lijevo uz aleju. Početak staze je išao od ulaza u zelenu pijacu. Iako su i moja sjećanja zamagljena, ipak ću pokušati nabrojati bar neke od tadašnjih bajkera koji su imali motore i koji su učestvovali u trkama. Bili su to: Stari djed Muhamed Trakić iz Svirca, Obučar Izet Senjaković, Bravar Danko Kostić, sajdžija Galib Libovac, konobar Idriz Halilović, nožar Idriz Kikić, bravar Risto Stefanović-Branče, mašinista Mato Baković, a kasnije i njegovi sinovi Dragan i Mile Baković. Bila je to generacija bajkera koje sa ovom pričom želim otrgnuti od zaborava. Za to je zaslužan glavni junak ove priče, naš Branče, koji i u najtežim vremenima ostade u svom gradu i preživi dva ranjavanja u proteklom ratu. Ne ostavivši potomke iza sebe, umro je 2012. godine. Neka ga ova priča otrgne od zaborava i neka počiva u miru naš Branče.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

03.10.2013.

GRADAČAC-STOLARSKE RADIONICE


Među prvim preduzećima pedesetih godina u Gradačcu je bio pogon stolarije sa pilanom pod nazivom “Pero Bosić”. Direktor preduzeća je bio Miloš Nikolić, a šef računovodstva Munever Sendić. Lokacija ovog preduzeća je bila na mjestu gdje je danas korparska proizvodnja. Preduzeće je zapošljavalo oko 150 radnika. Pored proizvodnje rezane građe u vlastitoj pilani, bavilo se i proizvodnjom stolova i stolica. Proizvodnja stolova i stolica je bila namijenjena isključivo za izvoz, ali zbog nedovoljnog kvaliteta taj izvoz nije uspio i preduzeće je otišlo pod stečaj. Od ovog preduzeća je 1956.godine formiran današnji “Namještaj”. Pedesetih godina prošlog stoljeća formirana je i gradska stolarska radionica “Košnica” na čijem čelu je bio Fiko Šaldić, a kasnije Sifet Sendić. Radionica se nalazila na lokaciji Bukve. Zbog teškoća u poslovanju 1957. godine uvedena je prinudna uprava, a za prinudnog upravnika je postavljen Fazlić Safet. Te godine se iz zanatske zadruge izdvajaju stolarski pogon “Javor” i tapetarska radnja “Ukus” i od njih se formira državno preduzeće “Kombinat” , kojemu će se pridružiti i stolarska radionica “Košnica” . Jedno vrijeme “Kombinat” i “Namještaj” rade kao dvije odvojene firme, a onda se 1962. godine integrišu u jedno preduzeće koje će nastaviti rad pod nazivom Tvornica “Namještaj” Gradačac. No, moja namjera nije da pričam o tvornici “Namještaj“, već o malim stolarskim radionicama i njihovim majstorima koji su nam godinama vršili stolarske usluge. Miris ljepila i tek obrađenog drveta je nešto što trajno ostaje u našim sjećanjima, a naročito ako je vezano za uspomenu na neki dragi drveni predmet kojeg smo željeli imati u svom domu. Kikic Hasan-Haso. Jedan od najstarijih stolara-bačvara u našem gradu bio je Kikić Hasan, zvani Haso. Rođen je 1901. godine. Bio je samouk u obradi drveta za pravljenje kaca koje su služile za kišeljenje šljive. Naizgled jednostavan posao, ali nije baš tako. Trebalo je savladati tehniku savijanja daske koja će zadržati polukružni oblik i tako redane jedna do druge spojit se u krug koji je na vrhu kace širok, a pri dnu uzak, dobijajući tako cilindičan oblik. Sve to, trebalo je povezati sa željeznim obručima, tako čvrsto, da šira od uzavrele šljive ne može curiti iz kace. Pored kaca, Haso je pravio i burad za čuvanje rakije. Na buradima je bio i poseban čep koji je služio za sipanje rakije iz bureta u flaše. Uz ovaj posao Haso je pravio i druge sitne stvari od drveta, kao što su bučke za kajmak, nanule za hodanje, dječije sanke koje su se u to doba zvale kajke i sl. To umijeće nastavio je i njegov sin Kikić Began u podrumu svoje porodične kuće koja je bila na Varoši, odmah do kuće Bakovića. Began je rođen 1922. godine i sa ocem je počeo raditi sa svojih 19 godina života, a sa 28 je imao samostalnu stolarsku radionicu. Otvaranjem tvornice “Namještaja” Began se u njoj zapošljava i tu radi sve do penzionisanja. Za cijelo to vrijeme je kao dodatni posao imao stolarsku radionicu u kojoj je, pored klasične stolarije pravio Šlicuge za klizanje na ledu, lapore za sankanje i skije za skijanje. Za pravljenje skija je bilo potrebno posebno umijeće pri čemu se drvo kuhalo u kipućoj vodi kako bi se zadržao savijeni oblik na vrhu skija. Beganove šlicuge i skije su bile nadaleko poznate. Umro 1982. godine i tako prestaje stolarsko bačvarska djelatnost porodice Kikića. Stefanović Risto, zvani Tica. Rođen je 1912. godine. Stolarski zanat je završio u Italiji, odakle se vraća u Gradačac. Svoju prvu stolarsku radionicu otvara na prostoru sadašnjeg privremenog parking prostora pored zgrade bivšeg doma kulture. U to vrijeme, zajedno sa njim su radili Gromić Edhem i Sendić Mustafa. Rušenjem tih starih objekata Risto otvara radionicu u blizini sadašnjeg dječijeg obdaništa, a nekoliko godina kasnije u produžetku kovačke radnje Nazifa Džaferovića. Sa tom radionicom Risto je završio svoj radni vijek i otišao u penziju. Po izjavi Ristine kćerke, kroz njegovu radionicu na zanatu je proslo oko 70 učenika, a jedan od stolara koji je je sa njim radio sve do penzionisanja, bio je Mehmedović Dževad. Risto je bio poznat i po tome što je imao puno zemlje na brdu zvanom „Brđani“, pa su mnogi naši sugrađani prilikom nekog pojašnjavanja imali običaj da kažu. „To je na brdu kod Riste Tice“. Umro je 1991. godine, ali i dan danas za brdo „Brđani“ poneko kaže „Brdo Riste Tice“. Sendić Mustafa, rođen 1912. godine. Stolarski zanat je završio odmah poslije Drugog svjetskog rata kod jednog Italijana po imenu Džovani. Kod njega je jedno vrijeme i radio, a onda odlazi u Doboj gdje seadam godina radi u jednom tapetarskom preduzeću. U Gradačac se vrača 1964. godine i otvara svoju privatnu stolarsku radnju na lokaciji iza bivše robne kuće i sadašnjeg kafića “Monako”. Mustafa je bio veoma priznat stolar kod kojeg su mnogi završili stolarski zanat i zaposlili se u tvornici “Namještaja”. Od radnika koji su radili u njegovoj stolarskoj radnji pomenimo i Zelinkić Mustafu. Umro je u Gradačcu 1978. godine. Subasić Mehmed, rođen 1916. godine. Stolarski zanat je završio u Osijeku 1938. godine i spada među najstarije poznate stolare na području Gradačca. Svoju prvu privatnu stolarsku radnju je kupio od M.Čehajić Nurije i bila je to u pravom smislu riječi stolarsko-kolarska radionica. Bilo je to na lokaciji sadašnje pržione kafe u vlasništvu njegovog sina Ibrahima. Za svog radnog vijeka kroz Mehmedovu radionicu prošlo je oko pedesetak stolarskih šegrta, a od radnika koji su radili u njegovoj radioni treba spomenuti Hećimović Hamida, Džinović Fadila, Čatić Hajru, Čatić Huseina i Kunić Adema. Mehmedov sin Subašić Ibrahim, krenuo je na zanat kod svog oca 1964. godine, a teoretsko znanje je završio 1967. godine u školi učenika u privredi u Brčkom. Radi zajedno sa svojim ocem sve do 1977. godine kada Mehmed odlazi u penziju, a Ibrahim preuzima radnju na svoje ime. Mehmed je umro 1994. godine, a Ibrahim, iako je proširio svoju djelatnost, ostaje vjeran stolarskom poslu i radionu otvara u dvorištu svoje porodične kuće gdje radi i dan danas. Emić Mehmed, rođen 1916. god. Čovjek koji je imao običaj reći ”Što oči moje vide, to ruke urade”, bio je stolar samouk. Stolarsku radionicu je imao u podrumu svoje porodične kuće u mahali Svirac. Sa skromnom opremom i jednostavnim alatom Mehmed je od drveta pravio sve što je trebalo za jednu kuću. Počev od ulaznih vrata pa do rešme ispod krova proizvodilo se u njegovom podrumu. Pored toga pravio je i sitne stvari kao što su oklagije, garnišle, čanke za tijesto, nanule, pratljače za veš i sl. Za novorođenu dječicu, Mehmed je pravio bešike i stalke, a za veću djecu popularne kajke i lapore za sankanje ili kako smo mi to tada govorili, za plazanje. Uz stolariju je pravio i sepete. Sadio je tzv. metliku i od nje pravio metle brezovače. Umro je relativno mlad, u svojoj pedeset trećoj godini života. U njegovoj stolarskoj radionici prve korake ovog zanata započeo je i njegov sin Emić Fikret. Poslije dvije godine Realne gimnazije Fikret odlazi na zanat kod jednog poznatog stolara koji se zvao Mate Švaljuga. Mate je došao iz Zagreba i stolarsku radionicu je imao u prizemlju kuće Ante Mihaljevića. Po završetku zanata, Fikret se zapošljava u tvornici “Namještaja”, ali ubrzo, po nagovoru Mate Švaljuge, odlazi u Zagreb i usavršava svoje znanje u jednoj stolarskoj radionici gdje se proizvodio kvalitetni i skupocjeni namještaj. Odatle odlazi na odsluženje vojne obaveze, poslije čega se ponovo vraća u “Namještaj”. Kroz rad se dalje školuje i završava Višu industrijsku školu drvnog smjera i tako postaje najstariji pogonski inženjer tvornice “Namještaj”. Fikret je sada penzioner i svoje penzionerske dane upotpunjuje starim stolarskim zanatom. . Avdičević Sadik, rođen 1932. godine. Na stolarski zanat išao kod Riste Stefanovica-Tice u vrijeme kad je Ristina stolarska radnja bila na lokaciji ispod rodne kuće revolucionara Josipa Šibera. Premještanjem te radionice na drugu lokaciju, Sadik se zapošljava u državnu stolarsku radionicu “Košnica”, sa sjedištem na Bukvi, čiji direktor je bio Sifet Sendić. Šezdesetih godina prelazi kod Mustafe Sendića koji je imao stolarsku radnju iza kafića “Monako”. U radionici školske zgrade na Gradini, Sadik jedno vrijeme vodi praktičnu nastavu sa učenicima iz škole u privredi, popularno zvane ŠUP. Formiranjem tvornice “Namještaja”, kao i mnogi drugi stolari, Sadik započinje svoj radni staž i tu ostaje sve do penzionosanja. Za cijelo vrijeme rada u “Namještaju”, kao dopunsku djelatnost, Sadik je imao privatnu stolarsku radionicu koja se nalazila u podrumu njegove porodične kuće. Umro je 1999. godine, a iza njega su ostale mnogobrojne rukotvorine od drveta, kojeg je Sadik obrađivao sa velikim umijećem. Smajlović Muharem-Vazgeć, rođen 1933. godine. Ovo je čovjek koji ja sa stolarskim zanatom postigao možda i najveći uspjeh u Gradačcu. No krenimo od njegovog polaska na zanat kojeg je izučavao kod starog stolara Alojzija Putića. Bilo je to pedesetih godina na lokaciji u blizini sadašnjeg Komunalnog preduzeća. Od Alojzija, Muharem prelazi u državnu stolarsku radionicu na Bukvi koja se zvala „Košnica“. Tu ostaje oko četiri godine pa prelazi u novootvorenu tvornicu „Namještaj“. Šezdesetih godina odlazi u Tuzlu i zapošljava se u tvornici „Partizan“. Tu radi sljedećih nekoliko godina i onda otvara svoju privatnu stolarsku radionicu poviš stadiona „Tušanj“, u naselju Batva. U Tuzli ostaje sve do 1974. godine, a onda se vraća u Gradačac i otvara stolarsku radionicu u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi u mahali Svirac. Poslije desetak godina gradi veliki objekat u ulici 16. muslimanske brigade, na raskrsnici gdje se skreće prema naselju Skenderi. . U skladu sa tadašnjim propisima, Muharem udružuje svoj rad sa ostalim zaposlenim radnicima i svoju radionicu pretvara u jedan vid društvene organizacije koja se zvala Ugovorna organizacija udruženog rada „Enterijer“ . To mu omogućava da proširi svoju djelatnost i ubrzo postaje jedan od veoma uglednih privrednika u našem gradu. Uspostavljanjem novog političkog sistema, Muharem uspijeva da ponovo vrati svoju radionicu u privatni sektor, ali ubrzo izbija rat i sve se zaustavlja. U toku rata, odnosno 1994. godine Muharem umire čime se i završava stolarska djelatnost porodice Smajlović. Mustafić Sakib , rođen 1937. godine. Stolarsko-tapetarski posao završio je u državnoj radionici “Košnica“ koja je se nalazila na lokaciji naselja Bukva. Formiranjem „Namještaja“ Sakib prelazi u tu tvornicu i radi kao tapetar sve dok je taj posao bio u redovnoj djelatnosti „Namještaja“. Uz redovni posao, 1989. godine otvara privatnu tapetarsku radionicu u dvorištu svoje porodične kuće. Sakib je otišao u penziju 1994. godine, ali prije toga, tapetarskom poslu je obučio sina Miralema i Avdičević Mensudina. Miralem je jedno vrijeme veoma uspješno radio taj posao, a naročito poslije rata, kada su mnogi građani osposobljavali svoj ostarjeli i uništeni namještaj. Međutim, kao i mnogi drugi zanati i tapetarski posao polako izumire, tako da je Miralem prestao sa tim radom i radionica više nije aktivna. Isić Mehmedalija, rođen 1947.godine u Tarevcima kod Modriče. Stolarski zanat je učio kod svog djeda Alije i oca Uzejra. Svi potomci porodice Isića iz Tarevaca su bili stolari izuzev jednog trgovca, ali i on je bio vezan za ovaj zanat jer je prodavao stolarske proizvode. Mehmedalija je završio srednju školu drvno-prerađivačkog smjera u Modriči i samostalno počeo raditi 1970. godine. U Gradačac dolazi 1975. godine, pravi kuću pored ceste kad se ide prema starom srednjoškolskom centru i u prizemlju otvara stolarsko-roletarsku radnju. Bio je među prvim roletarima u Bosni i Hercegovini. Sa sjetom priča kako je postavljao roletne u velikim firmama kao sto su “TMD”, “Kula”, “Trgocentar”, gradska biblioteka i još mnogim drugim, a kad se tiče privatnih kuća tu nema broja kojeg bi mogao reći. Mehmedalija još uvijek radi ovaj posao, a tome je obučio i svog sina Nedžada , tako da se stolarska tradicija Isića iz Tarevaca sigurno nastavlja. Hečić Ševko je imao stolarsko-kolarsku radnju na stanici, preko puta TMD-a. Pravio komplet zaprežna kola, ali i ostale stolarske proizvode. Uz kolarsku radnju bila je i kovačka radnja u kojoj je radio Ševkin brat Hečič Mehmed. Pravio je željezne okove u koje su se ubacivali drveni kolski točkovi. U svojoj kovačkoj radnji pravio je i sve ostale dijelove potrebne za drvena kola, a kasnije i za platone. Završavajući priču o stolarskim radionicama i našm starim majstorima, želim posebno izdvojiti one koje nisam obradio iz razloga nedostatka informacija i protoka vremena do kojeg sežu moja sječanja. Bili su to: Mate Švaljuga-stolar, Alojzije Putić-stolar, H.Muhamedović Fehim-kolar, Doborac Mujo-bačvar, M.Čehajić Nurija-stolar, Italijan Džovani-stolar, Sifet Sendić-stolar i još neki. Svjestan, da ih ima još puno koje nisam pomenuo, ovu priču ostavljam otvorenom za nadogradnju sa novim podacima i informacija, kao i novim imenima stolara.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

19.09.2013.

GRADAČAČKI KROJAČKI SALONI


Od kako je čovjek postao civilizovano biće počeo je da se oblači. U početku je to bilo isključivo zbog zaštite od hladnoće, a kasnije zbog mode i ljepšeg izgleda. Kako moja sjećanja sežu do šezdesetih godina prošlog stoljeća hajde da vidimo kakva je moda tada bila i kako se kretala ka sadašnjem vremenu. Prije svega recimo da je na modu uvijek uticala muzika, a tih šezdesetih je bilo vrijeme hipija i naravno muzičkih legendi Beatlesa. Utjecaj pedesetih još je bio malo prisutan, ali i nagovještaj onoga što tek dolazi. Krajem šezdesetih kaputi su već bili kratki, a haljine postaju još kraće. Mini suknje i vruće pantalone sa pijace Ponte Roso iz Trsta su preplavile naše korzo. U sedamdesetim hipi uticaj je još prisutan ali se legendarna mini-suknja postepeno zamenjuje sa midi i maksi suknjom. Široke, šarene tunike bile su hit, a velike kragne na čipkanim košuljama i trapez pantalone sa širokim nogavicama nosili su svi koji su htjeli biti u trendu. Ono što je započeto krajem šezdesetih, u sedamdesetim je eskaliralo. Moda osamdesetih bila je zaista zanimljiva, pogotovo ako uzmete popularni bolero i razne kombinacije koje su išle s tim. Bilo je to vrijeme muških sakoa u struk sa uzdignutim rukavima na ramenima, ženskih natapiranih frizura i duge kose kod muškaraca. Najveći uzori bili su Madonna i naravno, Michael Jackson. Gianni Versace je bio modni kralj devedesetih. Haljine su bile seksi, pravljene da istaknu ono najlepše na ženskom tijelu, i naravno, gotovo svaka je imala neobične proreze i duboke šliceve. Tih godina počinjemo i sportski da se oblačimo, ali desi se prokleti rat, obukoše se uniforme i život stade. No, mi nećemo o ratu, već o krojačkim radnjama i našim krojačima hoćemo priču da ipričamo. Pomenimo ih radi budućih generacija. Nedajmo da se prepuste zaboravu. Krenimo sa krojačkim pogonom koji je, pedesetih godina prošlog stoljeća, bio sastavni dio zanatske zadruge "Kombinat". Ukidanjem zadruga, od pogona su nastajala pojedina preduzeća tako da je krojački pogon bio osnova za nastanak preduzeća Modne konfekcije „Kula“. Upravnik krojačkog pogona bio je Teufik Imamović. Teufik je rođen 1908. godine, a kao krojač radio je još prije Drugog svjetskog rata. U tom ratu odmah staje na stranu partizana i nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Poslije rata postaje Upravnik krojačke zadruge i glavni majstor kod kojeg će krojački zanat završiti mnogi naši sugrađani. Recimo i to da je Teufik otac našeg sugrađanina Mustafe Imamovića, poznatog profesora na pravnom fakultetu u Sarajevu. Umro je u Gradačcu 1991. godine. Generaciji starih krojača pripada i Mustafić Mehmed-Meho, rođen 1910. godine. Na zanat je išao kod nekog Nijemca i cijeli Drugi svjetski rat radio je kao krojač. Poslije rata zajedno sa drugim krojačima radi u zanatskoj zadruzi čije sjedište se tada nalazilo na lokaciji sadašnjeg haustora kod samoposluge, a prvu privatnu krojačku radnju je držao u kući M.Halilović Muharema (preko puta doma zdravlja), zatim na lokaciji gdje je bila poznata Rahmanova radnja i na kraju u potkrovlju svoje porodične kuće preko puta pošte. Šezdesetih godina prelazi u tvornicu Modna konfekcija “Kula”, koja je tada imala sjedište na Varoši. Iz Kule odlazi u penziju. Umro je 1983. godine. Smajlović Edhem (Dedo), rođen 1912. godine. Prije Drugog svjetskog rata završio je zanat kod Sulejmana Čelikovića. Poslije rata radio je u krojačkoj zadruzi sve do 1952. godine, kada otvara privatnu radnju u podrumu kuće Hasana Imamovića koja se nalazila na lokaciji između opštinskog suda i Tuzlanske banke. Formiranjem modne konfekcije “Kula”, Edhem prestaje sa privatnom djelatnošću i zapošljava se u toj tvornici gdje ostaje sve do penzije. Umro je 1982. godine. Očevim stopama krenuo je njegov sin Hasan-Hasokoji je kod oca završio krojački zanat. Poslije šesnaest godina rada u “Kuli” otvorio je privatnu krojačku radnju u prostorijama svoje kuće. Hasan je sada u penziji, a radnji je preuzela njegova kćerka Sabina, koja radi i danas. Avdičević Fehim, rodjen 1914. godine od oca Nurije i majke Paše. Zanat je završio kod Sulejmana Čelikovića i cijeli Drugi svjetski rat je radio kao krojač. Po završetku rata radio je u krojačkoj zadruzi sve do njenog ukidanja. Poslije toga, seli se u Špionicu gdje otvara privatnu krojačku radnju i tu ostaje do kraja života. Umro je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sivić Habil, rođen 1917. godine. Po sjećanju članova njegove porodice, zanat je završio 1936. godine kod Sulejmana Čelikovića. Poslije Drugog svjetskog rata radi u zanatskoj zadruzi, a prvu privatnu radnju otvara u svojoj kući 1953. godine. Na lokaciji kod H.efendijine vode otvara radnju 1962. godine u kojoj radi narednih deset godina. Zbog lošeg zdravstvenog stanja otšao je u invalidsku penziju. Mehmedović Bedrudin, rođen 1923. godine. Zanat je završio 1947. godine kod Teufika Imamovića. Zajedno sa mnogim drugim krojačima radio je u zanatskoj zadruzi, a prvu privatnu radnju otvara 1962. godine u Bronzinoj kući. Njegova poznata krojačka radnja se od 1972. godine nalazila u onoj uličici preko puta bivše robne kuće što ide prema džamiji Husejniji. Rušenjem tih malih objekata, Bedrudin je otorio radnju poviš Tuzlanske banke. Kod Bedrudina su radili mnogi učenici na zanatu, a kasnije i kao radnici, od kojih će sve do njegove smrti ostati krojačicaM. Čehajić Bedra. Poslije radnju preuzima njegov sin Edin sa kojim radi supruga Samira i kćerka Nizara. Ova mlada djevojka je u Bihaću završila školovanje za dizajnera, a svoje modne revije održavala je u Sarajevu, Travniku i Zenici gdje je osvojila i nagradu najboljeg dizajnera. M. Halilović Mehmed-Meho, rođen je1929. Krojački zanat je završio kod Mustafić Mehe. Jedno vrijeme radi u krojačkoj zadruzi pa odlazi u Maribor na usavršavanje i tamo ostaje tri godine. Po vraćanju u Gradačac, 1955. godine otvara krojačku radnju “Kvalitet” na lokaciji gdje se sad nalazi brijačnica Mehmedović Sejne. Otvaranjem Modne konfekcije “Kula”, Meho zatvara svoju radnju i kao mnogi drugi zapošljava se u toj tvornici. Umro je 1992. godine. Besirović Asim-Krpica, rođen 1932.godine. Zanat je završio u krojačkoj zadruzi kod Teufika Imamovića. Jedno vrijeme je privatnu radnju, a onda prelazi u“Kulu“. Iz „Kule“ je prešao u Školu učenika u privredi „ŠUP“ gdje ostaje sve do penzije. Za to vrijeme je radio kao kućni krojač. Umro je 2013. godine. Haseljić Ibrahim-Lušo, rođen 1932. godine. Zanat je završio u krojačkoj zadruzi kod Teufika Imamovića. Jedno je vrijeme je radio u „Kuli“, a onda otvara svoju privatnu radnju na lokaciji između bivšeg Doma kulture i piljarnice. Rušenjem tih objekata Lušo je, zajedno sa bricom Sejnom Mehmedovićem, dobio poslovni prostor u zgradi do fotografske radnje Jusufa Kadrića. Umro je prije nego je dočekao penziju. U tom prostoru danas radi Mehinović Mehmed-Meha. Sarajlić Mujo, rođen 1933. godine. Zanat je učio u krojačkoj zadruzi kod Alić Nijaza u periodu od 1947. do 1949. godine. Stručni ispit za kvalifikovanog radnika polagao je pred komisijom čiji predsjednik je bio Jašarević Salih, a članovi Alić Nijaz i neko od Muradbegovića. U zadruzi ostaje sve do 1953. godine, kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Majstorski ispit za krojača muških odijela polaže 1955. u Petrovcu na Mlavi, kada dobiva i zvanje Krojačkog majstora. Iste godine otvara privatnu radnju u prizemlju porodične kuće poznate po nazivu “Sarajlića Bina”. Kao krojači kod njega su radili Saletović Galib, Kukuruzović Edhem, Mešanović Ismet, kao i učenik na zanatu Skoždopolj Tadija-Braco. Od 1962. godine radi u “Kuli”, gdje je i završio svoj radni vijek. Bristrić Adem, rođen 1939. godine. Krojački zanat je završio kod Smajlović Dede, a u Mariboru školu za modelara-konstruktora. Kao modelar radio u “Kuli” od 1961. do 1974. godine. Tada otvara privatnu radnju u prostorijama svoje porodične kuće. Razvija serijsku proizvodnju za široko tržište i postaje jedan od uspjesnih poslovnih ljudi. Adem je sada penzioner, a radnju vodi njegov sin Nedžad. Mujić Galib, rođen 1941.god. Zanat je završio kod Bedrudina Mehmedovića i počinje raditi u krojačkoj zadruzi gdje ostaje nekoloiko godina. Poslije gašenja zanatskih zadruga, zajedno sa ostalim krojačima prelazi u "Kulu" gdje ostaje narednih 19 godina. Prvu privatnu krojačku radnju otvara na lokaciji iza kafića “Monaco”. Kasnije je imao radnju na prostoru Zelene pijace. Dugo godina je bolovao od šećerne bolesti i na kraju je i oslijepio. Umro je 2012.godine u 71. godini života. Hasanbasić Fikret, rođen 1949. godine. Završio je srednju prerađivačku školu, a krojačku radnju je otvorio 1974. god. U prizemlju svoje porodične kuće napravio je veliki poslovni prostor i bavi se serijskom proizvodnjom za široko tržište. Jedan je od veoma uspješnih poslovnih ljudi iz krojačke djelatnosti. Mehinović Mehmed-Meha, rođen 1953. godine. Zanat je završio kod Sivić Habila kod kojeg je jedno vrijeme i radio da bi od 1974. do 1976. godine, zajedno sa suprugom Nedžmijom radio kod krojača Bristrić Adema. Prvu privatnu radnju otvara na zelenoj pijaci gdje ostaje sve do 1988. godine, kada se seli na danšnju lokaciju između Kadrićeve fotografske radnje i brijačnice Sejne Mehmedovića. Meha i njegova Nedžmija još uvijek rade, ali kao penzineri, a radnju vodi njihov sin Adis. Kondžić Esed-Kondža Rođen 1957. godine. Završio je srednju tehničku školu u Gradačcu a u Beogradu višu tekstilnu. Posao tekstilnog radnika počeo je u “Kuli” gdje je radio sve do 1996. godine. Tada otvara privatni biznis pod nazivom “Com-Prom”, a kasnije”Koteks”. Od 2009. godine na sadašnjem prostoru zelene pijace ima krojački salon sa nazivom “Kondža”. Privodeći kraju ovu priču svjestan sam da nisam pomenuo sve krojače iz naše čaršije, ali se nadam da sam bar stvorio jednu podlogu koja se može dopunjavati sa novim imenima i novim podacima. Uradimo to svi zajedno i pomenimo one koji polako padaju u zaborav. Mnogi od vas vjerovatno nisu nikad znali da su Teufik Imamović, Alić Nijaz i Salih Jašarević bili krojački radnici, a vjerujem da ste ih poznavali kao naše ugledne gradjane. To je vjerovatno zato što su kao krojači radili u vrijeme dok su još postojale zanatske zadruge, a poslije toga se više nisu bavili tim poslom, osim možda u svojoj kućnoj radinosti. Kad smo već kod kućne radinosti pomenimo i neke od naših sugrađanki koje su radile kao kućne krojačice. Bile su to: Gradaščević Šuhra, Jovanović Mila, Gromić Sadija, Novalić Džulsa, Novalić Begajeta, Ibrić Sena, Sarajlić Binasa, Jašarević Ifeta, Ramić Ismeta, Džaferović Tahira, Mlinarević Anica, Alić Merka, Adžulović Dika, Novalić Asima, Muratovic Rasida, Omeragic Ferida, Muhamedovic Nevzeta i druge. I šta reći još? Možda da osvježimo ovu priču sa malo laganijom temom. Naime, krojačke radnje nisu bila samo mjesta gdje se dolazilo kako bi se sašilo moderno odijelo ili lepršava haljina, već su to bila mjesta gdje su se zbijale šale i prepričavale zgode i nezgode. Najpoznatiji po tome bio je majstor Lušo. Dok je radio Lušo je pratio i šta se dešava na Glavnoj ulici. On i njegovi jarani su znali sva događanja u čaršiji. Šta ko radi, ko se s kim zabavlja, ko se s kim potajno sastaje, šta će biti na Skupštini Opštine, ili u Komitetu i kakve će odluke biti donesene i tako dalje. Svaku veče kod Luše bi se poslije posla okupljalo isto društvo. Bili su tu Mehmed Arnautalić, Atif Mehić, komšija Sejno brico, braća Ahmo i Muhidin Halilović, Idriz Abdulahović i još neki. Ponekad su s njima sjedili Rahman Haseljić, Lušin bratić i Fehim Mujić. Jednu veče se Lušo opkladio s Mehmedom da će pojesti tepsiju patišpanje, ako je Mehmed plati. Ako je ne pojede, on će je platiti. Naručili su patišpanju u slastičarnici kod Džemala i on ju je donio u 7 sati uveče. Lušo je raskopčao kajiš, košulju, zasukao rukave i počeo jesti. Lušo jede, mi navijamo, vičemo, jedni govore “hajdi Lušo, slisti je”, drugi kažu “ ne može pojesti, neće moći, protjeraće ga”. Rahman navija za Lušu i onako rođački mu vodu dodaje, da lakše niz grlo ide. Pri kraju tepsije, Lušo je usporio i na kraju stao. Bio je umrljan, znojav i crven. Nije mogao više, ostale su dvije patišpanje. Gleda Lušo u njih, pa im govori , “što vas prve ne pojedo” ....” Preuzeto sa bloga Eseji 1-Fehim Mujić.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

05.09.2013.

PRIČA O POPIVODI


Pišući o znamenitostima Gradačca, skoro uvijek sam imao priliku da ponešto napišem i o ljudima koji su iz nekog razloga bili vezani za tu znamenitost. Tako sam dobivao jednu cjelinu sa kojom sam htio dočarati ljepotu naše čaršije, ali i dušu koju su u građevinske objekte unosili naši sugrađani. Bez njih Gradačac ne bio bio ono sto je i danas. Međutim, dok pripremam novu priču o znamenitim objektima, razmišljam o tome kako u našoj čaršiji ima onih "malih" ljudi o kojima bih želio pisati, ali nikako ne mogu da ih uklopim u neku priču o znamenitostima. Lako je bilo spomenuti Pipu uz priču o pijaci, ili Tuču kad sam pisao o gradskom kinu. I raznosač novina Bristro se uklopio u priču o Pjesmi ljeta. I stara prosjakinja Lilajka je našla svoje mjesto na našoj Aleji kestenova. Ali kako Popivodu da uklopim u neku priču o znamenitostima naše čaršije? Sa čime da ga povežem? Još uvijek nemam rješenja. Zbog toga, danas o znamenitostima neću pisati, ali ću zato prostor na svom blogu, Popivodi posvetiti. Ko je bio Popivoda i šta znamo o tom sugrađaninu, sem da smo ga zvali Popivoda i da je hodajući našom čaršijom pričao sam sa sobom uz povremeni grohotan smijeh? Mnogi mu, vjerovatno ni imena ne znaju, pa zato odmah recimo da je pravo ime i prezime našeg Popivode bilo Hasan Hanić. Rođen je od oca Muje i majke Vasve. Odrastao je u našem Gradačcu uz još dva brata, Kemala i Ismeta. Radio je u u bravarsko-limarskoj radionici “RAD”, odnosno kasnije tvornici motornih dijelova “TMD”. Sa svoje 23. godine obolio je od šećerne bolesti, pa je pio velike količine vode, zbog čega su ga prozvali Popivoda. Pored svih problema koji su išli uz tu bolest, Popivoda je počeo da priča sam sa sobom i uz to da se grohotom smije. Išao bi tako od Bukve do Varoši i neprestano nesto pričao, što je izazivalo pozornost prolaznika, a naročito djece. Popivoda je bio u duši veoma dobar čovjek i nikoga nije dirao. Ruku na srce, nije niko ni njega. Postao je ikona naše čaršije i najčešće se mogao vidjeti kako čuči ispred brčanske prodavnice “Velma”, ali tada već i sa flašom rakije. Alkohol je uzimao svoj danak. Dolazi i rat. Popivoda je i dalje u čaršiji. Obilazi ratne kuhinje i tako preživljava. U trenucima svijesti sjeća se svega. Spominje imena mnogih. Kao ratni direktor „Elektrodistribucije“ Imao sam čast da u tim teškim danima nahranim ovog čovjeka, ponudim cigaretom od narezanog duhana smotanog u papir od novina i kafom od pržene leće. Umro je, a dušu ogriješio nije. Sa ovom pričom otrgnimo ga od zaborava, bar na trenutak.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

22.08.2013.

ŠEZDESET GODINA SJEĆANJA NA JEDNU VODICU


Sjećanja na djetinjstvo su veoma emocionalna i kod svakog čovjeka su vezana za bliske osobe, neke posebne stvari, objekte ili događaje. Svako od nas bi priču o svom djetinjstvu mogao ispričati i u većini slučajeva to bi, vjerovatno, bila lijepa priča, puna sjete i ljubavi premo rodnoj kući u kojoj je to djetnjstvo provedeno. Po svemu sudeći, bile bi to dosta slične priče. Takvu jednu priču i ja vam želim ispričati, ali sa njome i jednu Vodicu iz zaborava otrgnuti. Na to me je ponukala spoznaja da je moj prijatelj iz djetinjstva, Safet Emić, nacrtao dio mahale u kome se nalazila Vodica, pa sam ga zamolio da mi pošalje kopiju te slike. Kako je slika bila nacrtana običnim markerom, Safet mi obeća da će to uraditi u bojama. Obećanje ispuni, te sa sjećanjima svojim u proslošt ode i sa slikarskom četkicom dio jedne mahale, zajedno sa Vodicom, u stvarnost vrati. Sviračka je to mahala, sa onim dijelom što se na Varoš i Centar naslanja, iza leđa Skenderije gradačačke, gdje sokak stari prema raskršću jednom se penje. I na najbolji mogući način Safet se vrati šezdeset godina unatrag i sliku nam ovu naslika. Želeći sa vama da je podijelim, za naslovnicu svoje priče sam je postavio. I dok iz lončića malog, sa Vodice naše, u mašti gutljaj vode pijem, priču vam ovako počinjem: Zemljište na kojem je izgrađena Vodica bilo je u vlasništvu Mustajbega Gradaščevića. Jedan interensantan podatak vezan za Vodicu pripisuje se dvjema sestrama, Muberi i Muhibi (Hibi). One su živjele u jednoj strani male prizemne kuće, a u drugoj strani iste te kuće je bila porodica Edhema Palavrića. Mubera i Hiba su imale kravu i desetak ovaca, a uz to puno raznih kokoški, tuka, tota i prepelica. Kravu i ovce su svaki dan napasale u blizini Vodice, jer je tu bilo dosta svježe i sočne trave. Pri tome njih dvije su se odmarale na Vodici, pa narod tu Vodicu prozva „Vodica Ekmedžinca“. Zašto baš Ekmedžinica, nisam uspio razjasniti, pa ću je u daljem tekstu zvati samo kao Vodica. Smještena ispod brda i omeđena sa jedne strane malom rječicom Gradašnicom, a sa druge strane sviračkim potokom koji se zvao Svičara, izgledala je kao u bajci iz snova. Razgranati orah i vrba stara, nagnuti nad proširenim dijelom Gradašnice i potoka Svičare davali su hladovinu sa posebnim ugođajem. I da bi sve kao u dženetu bilo, Gradaščevići i vodenicu izgradiše. Napravi je majstor Selmo Delić, sa kojim je kasnije u vodenici radio i njegov bratić Juso. Iz Gradašnice mali potok odvojiše i vodu na vodeničko kolo usmjeriše. Pored vodenice i džanariku zasadiše, pa momci djevojkama, koje na mostiću stajaše, zerdelije donosili i pjesme im pjevali: "Ja prošetah Hanli sokakom, ja joj dadoh džanariku jednu, ona meni, ona meni Hano dušo, dvije iz njedara". I dok Svirački potok tiho žubori, cvrkut ptica se stopi sa pjesmom momačkom i kikotom djevojačkim. Eto, to je ambijent u kojem je naša vodica vremenu prkosila. Pored nje, Gradaščevići i kafedžinicu od kamena ozidaše. Na potoku Sviračkom proširenje napraviše i sa vodom ga, kao bazen za kupanje, napuniše. U kafedžinici i pjesma sevdalinka se pjevala od koje bi se sevdahom cijela mahala ispunila. Ako sam vam uspio dočarati ambijent jednog vremena, kojem je i naša Vodica pripadala, zakoračimo onda u period koji slijedi poslije ovoga. Gradaščevići odlučiše da kafedžinicu i vodenicu prodaju. Bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća.Vodenicu kupiše Mašići, otac Mujo i sin Ragib. U vodenici je radio Mujo sa svojim bratom Hasanom i miris samljevenog brašna se još dugo širio mahalom. Kafedžinicu kupi hafiz Abdulah Hodžić, imam svirački i od nje porodičnu kuću npravi. Avliju njenu, žamor djevojački ispuni i Vodica opet bi mjesto okupljanja ašiklija. Hafiz stari, sa komšijama, Mehmedom Emićem i Suljom Osmičićem, betonski poklopac na Vodici napravi pa se voda kroz otvor lončičima grabila i u ibrike točila. Dok su stariji džanarike brali i ljubavne pjesme pjevali, mi mlađi smo se klikera i lopte igrali. Po Gradašnici i Svičari, u to vrijeme i ribe smo lovili, a ponekad, u nekom žbunu i jaje od hafizovih pataka pronašli. Eh kako su lijepe hafizove patke bile. Zbog njihove krađe neki su i u zatvor išli. Ali nećemo o tome, jer to je ipak, samo zbog ljepote patki bilo. Momke i djevojke, u čije kuće se voda sa Vodice nosila, na ovom mjestu želim pomenuti: U kući hafiz-Abdulaha Hodžića petero djece je bilo, od kojih: Muhamed, Emina, Besima, Rešida i Ruvejda. Od Kikića: Mustafa, Miralem i Munever (sva trojica zvani Šikani). Od Pobrića: Ferida, Dževida i Dževad. Od Šarića: Sulejman, Hadžira, Sajma, Muhamed i Mirsad. Od Ćosića: Mujo, Hanumica, Senija, Refika, Smajl, Šemsa i Sead. Od Brkića: Razim, Hazim i Nura. Od Durakovića Mubera i Muhiba zvana Hiba. Od Palavrića: Ekrem, Hana, Refik (Pajo) i Amila. Od Emića: Fikret, Fikreta, Safet, Mina, Izeta, Hasib, Ramiz i Jasminka. Od Avdičevića: Mina, Paša i Mirza. Od Osmičića: Alija (žensko), Zijad, Zekija, Ibrahim (Brajko), Bahra, Esma, Alija (muško), Adem, Ismet, Paša, Munira, Kadira, Salih, Salim, Namka, Zurijeta i Izudin, Sevaha i Zahida (Zada). Od Gromića: Šefik, Kadira i Rasim. Od Delića: Refika, Bahrudin, Bahrija, Smajl, Hasan, Alija, Munever i Mirsad. Od Zulejhića: Hazima, Miralem (Husko), Halid i Halida. Od Mejremića: Husein i Refik. Od Novalića: Sabaheta, Ibrahim, Safija, Fadil, Fatima, Munir i Muradif, kao i svi ostali Novalići sa brda poznatog po nazivu “Brdo Novalića”, od kojih ću navesti neke od njih: Mustafa, Asija, Asim, Hazim, Sulejman, Osman, Nusret, Hamid, Salim, Muhamed, Mirsad i Esed. Sa tugom sam podvukao imena osoba koja nisu više među živima. I onda, jednog dana vodeničari vodenicu napustiše i onako pusta, osta da nas djecu u mraku plaši. Dugo smo pored nje tako prolazili, sve dok je šezdesetih godina velika poplava ne odnese. I onda dođoše neki ljudi sa bušilicama naftu da traže. Zabušiše i u blizini Vodice naše, pa umjesto nafte voda iz dubine poteče. Česmu napraviše i taj izvor Artercom nazvaše. Svi pohrliše na arterac novi, a Vodica stara, poput zastiđene djevojke usamljena osta. Samo poneko svrati i uzdah za prošlošću ispusti. Poplave velike uzrok su bile da se i Gradašnica uredi. Popločaše je i umjesto bistre vode u kojoj smo ribe lovili: somiće, brkaće, bjelice i klenove, sada kanalizacija poteče. Nekome ideja čudna dođe i zemljom našu Vodicu zatrpa. Nestade Gradašnice bistre i vodenice stare. Zerdeliju posjekoše, kao i vrbu veliku. Orasi hafizovi se osušiše, a potok Svirački u žbunje zaraste. Umrije hafiz stari i hafizojca njegova. Nestade dženet ovozemaljski. A meni ostade samo mašta sa kojom se, uz pomoć Safetove slike, ponovo u djetinjstvo vratih. U mislima svojim opet vidjeh Vodicu kao i vodenicu staru, zajedno sa džanarikom izbeharalom. Vidjeh kuću hafizovu i orahe okićene resama. I vrbu olistalu vidjeh. Bože dragi, vidjeh i svoju sestru, rahmetli Minu, kako u dimijama svilenim, sa ibrikom u ruci stajaše na Vodici našoj. Sa sjetom i suzama u očima tiho zapjevuših: „Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina…” POSLUŠAJ PJESMU ”.

08.08.2013.

GRADAČAČKE AŠČINICE I ĆEVABDŽINICE


Jutro je. Dok se laganim koracima spuštam niz blago nagnutu Potok mahalu, sunce me obasjava svojim crveno žutim sjajem. Milujući moje pomalo ostarjelo lice ne da mi da živim u ovoj sadašnjosti i ponovo me vraća u prošlost. U toj dalekoj prošlosti čujem lavež Rifatovog Šarplaninca, koji u sadašnjosti budi Sevretovog Tornjaka i kao da se kroz pseću lavež spojiše prošlost i sadašnjost, ja nastavih da sanjam budućnost koje nemam. Bez te budućnosti teško je biti i u sadašnjosti, pa ja najrađe živim u prošlosti, ali vas u prošlost ne pozivam, jer vi svoju budućnost imate. O prošlosti ja samo hoću da vam pričam, jer uz nju i budućnost je ljepša. A u toj prošlosti čarsija naša kasaba bijaše, koja svoju dušu imade i miruhom mirisaše. Dok tako u mislima šetam, spustih se do kraja, ili možda početka, gdje se Potok mahala sa Brđanima spaja i ponovo osjetih miris prošlosti koja sadašnjost doziva. Miris tople papazjanije, krzatme i restovane džigerice iz stare Alijine aščinice kao da se spoji sa mirisom ćepava iz Čičkove ćevabdžinice u sadašnjem vremenu. U jednom momentu pomislih kako ću zajedno sa vama na Čičkove ćevape otići, ali sjetih se da su oni u sadašnjosti, a ja sam čovjek iz prošlosti, te mi ništa drugo ne preosta već da vam o tim starim aščinicama i ćevabdžinicama priču ispričam. Krenimo sa starim aščijom Sadiković Ahmedom, koji je imao aščinicu na lokaciji bivše Robne kuće. Sa njim je radila njegova kćerka Hiba, koja je rođena 1917.godine. Hiba je sa svojim mužem Bahić Osmanom izrodila četvero djece i to Zurijetu 1947. godine, Seniju 1949. godine, Zahida 1952. godine i Muhidu 1954. godine. Troje Hibine djece su naslijedili zanat od svoje matere i radili su u ugostiteljskom preduzeću Jedinstvo, a 1982. godine otvaraju svoju privatnu aščinicu na lokaciji preko puta Dječijeg obdaništa. Bili su to Zurijeta, Zahid i Senija. Kako je Senija bila supruga našeg poznatog sugrađanina Šefke Mešanovića mnogi su tu aščinicu zvali “Šefkinom aščinicom”. Poslije rata, aščinicu nastavlja da vodi Zahid sa svojim ćerkama Almom i Selmom, a Senijin sin Nermin, 2001. godine otvara aščinicu preko puta H. efendine vode, pod nazivom “Kapija Bosne”. Zajedno sa njim radi i njegova mati Senija kao i sin od njegove tetke Zurijete, supruge poznatog gradačačkog konobara Fahre, zvanog Fijuk. Među prvim aščijama u Gradačcu bio je i Osman Šibonjić za kojeg, nažalost, nisam uspio prikupiti puno informacija. Radi pojašnjenja o kome se radi, recimo da je to otac od naših sugrađana Mehmeda i Šefika (Šefke) Šibonjića. Aščinicu je imao u neposrednoj blizini sadašnjeg “Ibrinog Hana”, malo uvučenu, tamo gdje je dom penzionera. Na toj lokaciji bila je i jedna pekara. Kod njega je kuharski zanat izučio i Alija Beširović, ali i Mersed H. Muhamedović, za kojeg mi nije poznato da se kasnije bavio ovim poslom. Kod Osmana, zajedno sa Alijom su radili još Ahmet Mehinović i Asif Sendić. Kasnije će Osman imati aščinicu u prizemlju kuće Mehmeda Gradaščevića. To je kuća koja se naslanjala na onu drugu kuću u kojoj je bila poznata “Rahmanova radnja”. Poslije Osmana na toj lokaciji sa radom je nastavio Alija Beširović, koji će vjerovatno ostati kao najpoznatiji gradačački aščija. Rođen je 1929. godine od oca Mustafe i majke Fate. Počeo je da radi već sa 13 godina života i kao što smo već rekli zanat je završio kod Osmana Šibonjića, ali će kasnije završiti i Višu ugostiteljsku školu, poslije čega biva postavljen za direktora tadašnjeg ugostiteljskog preduzeća “Gradska kafana”. Šezdesetih godina postaje i prvi direktor ugostiteljskog preduzeća “Jedinstvo”, koje je nastalo spajanjem više manjih ugostiteljskih preduzeča, kao što su: Gradska kafana, “Banja Ilidža” i ugostiteljska radnja “Bagrem”. U porodičnoj kući 1963. godine, Alija otvara svoju poznatu aščinicu “Bosanska kuhinja”. Miris hrane koju je Alija pripremao od ranog jutra se razlijegao po najužem centru grada što je privuklo mnogobrojne mušterije. Iako kažu da recept potiče još iz vremena starih Gradaščevića, miris “Gradačačke kutije” iz novog doba potekao je iz Alijine aščinice, a kasnije će ovo jelo postati jedno od tradicionalnih jela na Gradini koje je u kutiji od cipela pripremao naš poznati ugostiteljski radnik Avdo Mandžić, zvani Mandžo. Tradiciju je nastavio i kuhar Bajraktarević Ibro, a kako se priprema i kako danas izgleda ovaj specijalitet pogledajte ovdje: Gradačačka kutija ”. U pripremanju hrane, tih šezdesetih godina, u kuhinji su radili Šaldić Mustafa, Zulejhić Senija i Muratović Razija (Raza), a od konobara Idriz Halilović i Alijin brat Husein, poznat kao Husko. Idriz i Husko će kao konobari ostati do kraja postojanja aščinice. Priču o Aliji i njegovoj aščinici završimo sa riječima kako je Alija, pored posla u svojoj aščinici, bio i veliki aktivista u tadašnjim radnim akcijama koje su se organizovale na području bivše Jugoslavije. Tako je učestvovao na izgradnji auto puta “Bratstvo i jedinstvo” Beograd-Zagreb, pruge Brčko-Banovići, pruge Šamac-Sarajevo kao i pruge Gradačac-Modriča. Ostat će upamćen i kao veliki humanista. Nesebično je pomagao starim i iznemoglim osobama, a evo i jednog primjera. U Potok mahali je živjela jedna stara nena koja se zvala Husić Fata. Bila je to nena od našeg sugrađanina Burhe Skenderovića. Imala je malu bosansku kućicu sa drvenim stepenicama i avlijom punom cvijeća. Ali prilaz do glavne ceste je bio zemljani, pa poslije kiša blatnjav i teško prohodan. Alija bi to vidio pa pošalje radnika sa kolicima šljunka da naspu Fati put, poslije čega je ona govorila: ”Lijepi moj Alija, posl'o mi radnika i kolica čunka (šljunka), pa sad i ponjave mogu prostrijeti niz stepenice sve do na put”. Eto, takav je bio naš Alija. Umro je 1987. godine, ali sa ovom pričom otrgnimo ga od zaborava. A sad vratimo se u još dublju prošlost i od zaborava otmimo stare aščije iz famelije Begića. Davno je to bilo kad je aščinicu imao Raif Begić, rođen 1900. godine u Ledenicama G. Sa svojom suprugom Dževahirom Arapović iz Modriče izrodio je sedmero djece, od kojih će četvero poći njegovim stopama, stopama aščije. Prvu aščinicu je imao u prizemlju svoje porodične kuće koja je kod mnogih naših sugrađana bila poznata kao Halidina kuća. Bila je to kuća na lokaciji sadašnjeg parking prostora kod bivšeg doma kulture odnosno sadašnjeg objekta u vlasništvu islamske vjerske zajednice pod imenom Muradija. Tu kuću će Raif prodati Husić Hamidi i zajedno sa njom će jedno vrijeme raditi u kuhinji bivše Gradske kafane. Poslije izvjesnog vremena seli se u Tuzlu i postaje šef radničke kuhinje rudnika Kreka. Jedno vrijeme je radio i u Zenici kao šef radničke kuhinje u Zeničkoj željezari, a onda se ponovo vraća u Tuzlu gdje se zapošljava u Salinesu i tu ostaje sve do penzije. Istovremeno na tuzlanskoj pijaci otvara svoju aščinicu. Bio je poznat po ćevapima, škembićima i pačetu, a naroćito po burecima koje je u kuhinji pravila i njegova kčerka Raza. Aščinicu je naslijedio njegov sin Mehmed. Tradiciju aščije u Tuzli nastavlja i njegov sin Nurija, a kasnije unuk Dino. Raifov mlađi sin Nešet je takodje radio u tuzlanskom Salinesu, a 1969. godine dolazi u Gradačac, pravi kuću u Svircu i otvara aščinicu na lokaciji kod TMD-a. Poslije izvjesnog vremena otvara svoju poznatu ćevabdžinicu kod Doma zdravlja u kojoj radi i njegova supruga Envera kao i kćerka Nermina. Poslije odlaska u penziju 2005. godine radnju predaje svom sinu Raifu i snahi Amiri, na kojoj se ustvari i vodi ova djelatnost. Međutim, Raif zajedno sa svojom Amirom odlazi u Njemačku čime prestaje aščijsko-ćevabdžijska djelatnost Begića u Gradačcu. Prije nego što završimo priču o Begićima pomenimo i Raifovog najmlađeg sina Mehmeda Begića koji je aščinicu imao u Gradačcu, u nizu malih objekata koji su se nastavljali od robne kuće prema mosticu kod H.efendine vode. Uz ovaj posao Mehmed vanredno studira na pravnom fakultetu, pa poslije završetka studija prestaje sa aščijskom djelatnošču i radnju prodaje Mujić Mevlidi koja aščinicu vodi zajedno sa svojim mužem, sve do rušenja tih malih poslovnih objekata. I za sami kraj evo i jedna zanimljivost. Naime, u čuvenom tuzlanskom Expres restoranu radili su svi Begići. U to vrijeme pojavio se jedan mladić, ili bolje rečeno dječak koji je trebao pjevati u tom restoranu. Bio je prilićno siromašan i slabo obučen, pa su otac i brača Begici kupili jednu lijepu košulju i dali je tom mladiću. Nisu mogli ni pretpostaviti da će to jednog dana biti poznati estradni umjetnik. Bio je to legendarni Toma Zdravković. Iako su se u skoro svim aščinicama, pored kuhanih jela, pravili i ćevapi, mi sada priču nastavimo sa malim radnjicama koje su se zvale ćevabdžinice. Počnimo sa Agom Zulejhićem koji je prvu ćevabdžinicu imao u vidu drvene nastrešnice sa jednom tezgom na kojoj je posluživao ćevape. Bilo je to uz pekaru Hamida Hamidovića. Kasnije je Ago imao malu ćevabdžinicu ispred Gradske kafane u kojoj je pored njega radio i njegov sin Miralem, poznatiji kao Husko. Poslije Agine smrti Husko je počeo raditi u kuhinji Gradske kafane, a svoj radni vijek je završio u radničkoj kuhinji modne konfekcije "Kula". No, recimo ipak koju riječ više o Agi Zulejhiću kojeg su mnogi poznavali po nadiku Foliška. Ago Zulejhić je rođen 1914. godine od oca Emina i majke Zumre. Imao je još dva brata, Hasana i Huseina kao i dvije sestre, Hasibu i Seniju. Bio je oženjen sa Marijom iz Zagreba i sa njom izrodio dvoje djece, Hazimu i Miralema (Huska). Marija je umrla veoma mlada. Hazima je tada imala dvije godine a Miralem šest mjeseci. Ago se ženi sa Berkom iz Brčkog, sa kojom dobija sina Halida i kćerku Halidu. Berka je zajedno sa Agom radila na pravljenju i prodaji ćevapa tako da je djecu bukvalno odhranila nena Zumra. Hazima i Husko su Berku zvali Mamica. pa smo je i mi, sva ostala djeca iz komšiluka, tako zvali. Svi smo je voljeli ali Berka je zbog nesporazuma u braku, 1964. godine, napustila Agu i naš Gradačac. Sa dvoje djece vratila se u Brčko, otvorila svoju ćevabdžinicu i nastavila vlastitu borbu kroz život. Svima nam je ostala u sjećanju kao jedna divna osoba. Ali život ide dalje i mi nastavimo našu priču sa dvije male ćevabdžinice koje su bile smještene u drvenim kućicama više nalik na kioske, jer se u njima nije moglo sjediti, već se ćevapi kupovali kroz otvor sa isturenom daskom. Bile su u blizini Doma kulture, na lokaciji između nekadašnje piljarnice i kafedžinice Ismeta Krajnovića. Vlasnik jednog kioska je bio naš sugrađanin Kevrić Šaćir, a drugog, poznati ćevabdžija, Haseljić Hamid. Kod starog Šaćira je posao slabo išao, pa je poslije nekog vremena zatvorio svoju ćevabdžinicu, ali će zato njegov sin, takođe po imenu Šaćir, imati ćevabdžinicu u malom kiosku kod Gradske kafane. Pravio je jedne od najboljih ćevapa u našoj čaršiji. Povremeno ih je pekao i na gradini, najčešće ne dvorištu, kad bi se sjedilo uz muziku i pjesmu nekog od poznatih pjevača narodne muzike. Ali nije samo Šačir imao ćevabdžinicu u tom malom kiosku kod Gradske kafene.
Davno prije njega tu je ćevape pravio i naš stari sugrađanin Fiko Šaldić. Tih ćevapa se i dan danas sjeća Aleksandar-Saša Mlač, koji je svoje prve ćevape pojeo baš kod našeg Fike. Bilo je to 1958. godine kad se zajedno sa svojim roditeljima, Rudolfom i Verom, doselio u naš Gradačac. Oni će kasnije postati poznati prosvjetni radnici i naši ugledni sugrađani, a Saša priznati novinar. Naš stari Fiko će se preseliti u Sviračku čitaonicu i zahvaljujući njemu tu se još dugo vremena mogla popiti prava domaća kafa. Ali ne samo kafa. Tu se moglo popiti i pivo, a za posebne jarane pravilo se i meze, a uz meze i šljiva je mirisala. Do kasno u noć sa Fikom su sjedili i priče pripopvijedali: Sendić Ibro zvani Lonko, Bradarić Isak, Ibrić Goran i brat mu Zoran, Ibraković Esed i još mnogi drugi. O svima njima bi se posebna priča mogla ispričati, ali mi će mo reći još nekoliko rijeći o našem Fiki. Kao prvo recimo da je njegov bliski rođak bio Raif Šaldić, revolucionar u Drugom svjetskom ratu koji je uhapšen je od strane Nijemaca 1944. godine. Kad su ga jedne prilike sprovodili iz zatvora na saslušanje, on je pokušao pobjeći, ali je pokošen mitraljeskim rafalom sa Gradine. U znak sjećanja na Raifa Šaldića postavljena je spomen ploča na zgradi gradskog kina. Drugi razlog zašto pričamo o Fiki Šaldiću je jedan kuriozitet. Naime, Fiko je sa svojom suprugom Subhijom izrodio devetero djece, pa je u skladu sa tadašnjim običajima, devetom djetetu kumovao predsjednik države Tito. Pomenimo ih pojedinaćno! Bili su to: Sadik, Sadika, Sureja, Safer, Raza, Raif, Munevera, Jasminka i Smajl. I još jedan razlog što posebno pišemo o Fiki je je na žalost tužan. Zajedno sa svojim sinom Saferom, Fiko je poginuo na pragu svoje porodične kuće. Bilo je to od razorne granate u poslednjem ratu 92-95. godine. U tom nepravednom ratu poginuli su mnogi mještani Svirca i njihova imena su uklesana u ploču na spomen obilježju koje je simbolično napravljeno pored izvora života, pored Sviračke vode. I kao što su se ugasili životi mnogobrojnih mještana mahale Svirac, tako se ugasio i život naše Čitaonice. U jednom političkom sistemu je napravljena, a u drugom srušena.
A sad nastavimo priču o ćevabdžinicama i našem poznatom ćevabdžiji Hamidu Haseljiću. Hamid je rođen 1922. godine od oca Sadika i majke Ume, rođ. Delić. Po zanimanju je bio pekar, sa završenim zanatom u Brčkom. Prije Drugog svjetskog rata služio je vojsku Petrinji i radio kao pekar za potrebe vojske. Tako ga zatiče i rat u kojem cijelo vrijeme radi kao pekar. I poslije rata nastavlja sa pekarskom djelatnošću i radi kao glavni pekar u Ćehajama kod Srebrenika, gdje pravi hljeb za potrebe učesnika na akciji gradnje pruge Brčko-Banovići. Od 1949. godine počinje sa radom kao ćevabdžija u Gradačcu i radi sve do 1982. godine kada odlazi u penziju. Hamid je imao dvoje djece, sina Rahmana i kćerku Nasihu. Oni nisu nastavili očevim stopama, ali sin Rahman, za svoje društvo, ponekad napravi prave Hamidove ćevape. Preko puta robne kuće bile su dvije kuće na sprat. Jedna je bila vlasništvo Bećir-bega Hadžiibrahimbegovića i u njenom prizemlju je bila poznata "Rahmanova radnja". Druga kuća je bila vlasništvo Mehmed-bega Gradaščevića i neposredno prije njenog rušenja u prizemlju je bila "Kulina prodavnica". Te dvije kuće su bile povezane sa malim zidanim objektom u kojem je bila ćevabdžinica Huseina Kevrića. Radi mlađih generacija pojasnimo da je to bio otac od našeg poznatog učitelja Agana Kevrića i njegovog brata Pidaka, veoma talentovanog fudbalera nogometnog kluba Zvijezda. Hajdemo sada na ćevape kod našeg omiljenog ćevabdžije Mustafe Subašića. Vjerovatno nema ni jednog čovjeka u gradu koji nije znao Mustafu i njegovu ćavabdžinicu. Mustafa je rođen 1929. godine, a njegova prva ćevabdžinica je bila na lokaciji gdje je današnji Konzum. Bilo je to počev od 1963. godine pa narednih 7-8 godina, poslije čega otvara svoju poznatu ćevabdžinicu kod H.efendine pumpe. Zajedno sa njim su radile njegova supruga Alema i kćerke Dževida i Mevlida. Eh, kakav je to bio ugođaj jesti Mustafine ćevape sa poljevom, u hladovini od zasađenih bagrema ispred H.efendine pumpe. Da ugođaj bude veći i pekar Kajdomčaj u toj hladovini napravi prodajni kiosk, pa miris vrućeg hljeba i kima sa kifli još više uljepša atmosferu. Tako je Mustafa radio sve do 1983. godine kada ode u zasluženu penziju. Njegovim stopama krenuo je sin Munir koji otvori vlastitu ćevabdžinicu u koju zaposli i svoju sestru Mevlidu, koja je prije radila u očevoj ćevabdžinici. Mustafinu ćevabdžinicu kupio je Esed Kevrić, koji napravi svoj recept i našu čaršiju obogati sa još jednim ukusnim ćevapima, koje i dan danas pravi njegov sin Čičak. Ali prije nego će Esed kupiti Mustafinu ćevabdžinicu, iz Živinica se vratio naš sugrađanin Avdić Abdulkadir (Kadir) i napravi svoju ćevabdžinicu, preko puta H.efendine pumpe, na brijegu pored poslovne zgrade preduzeća Napredak. Kadir je rodjen 1940. godine u Gradačcu i završio je dva zanata, za pekara i za ćevabdžiju. Opredijelio se za posao ćevabdžije i 1968. godine počinje raditi u Živinicama u kojima ostaje sve do 1972. godine, kada se vraća u Gradačac. Njegova ćevabdžinica kod Napretkove zgrade je nesretnim slučajem izgorila, pa je Kadir jedno vrijeme imao manji objekat kod same H.efendine pumpe. Kasnije je dobio lokaciju iza Tuzlanske banke i 1989. godine je napravio ćevabdžinicu koja i danas radi. Kadir je umro relativno mlad u 64. godini života, a radnju je preuzeo i još uvijek vodi njegov mlađi sin. Recimo još i to da su kod Kadira u različitom vremenskom periodu radili njegov brat Sejfudin (Sefo), poznat po nadimku “amidža”, zatim Kamberović Rasim, Zulejhić Senija, Hasanbašić Hasija, zvana dajdžinica i Hasanbašić Zaim. Hasanbašić Zaim, zvani Safet rođen je 1952. godine u Gradačcu. U Tuzli je završio srednju i višu ugostiteljsku školu, a ćevabdžijski zanat kod Avdić Kadira, u čijoj ćevabdžinici je radio od 1972. do 1977. godine. Tada se osamostaljuje i na Varoši, preko puta katoličke crkve, u ulici prema jezeru “Hazna”, otvara svoju aščinicu u kojoj pravi i ćevape. Aščinici daje naziv “Sanela”, što je ime jedne od dvije njegove kćerke koje je dobio sa svojom suprugom Fakizom. Zaimova radnja je i danas u funkciji ali samo kao ćevabdžinica. Tih sedamdesetih godina ćevabdžinicu otvara i Azra Mujić, supruga od nastavnika Razima Mujića. Bila je to moderna ćevabdžinica smještena iza zgrade Opštinskog suda. Inače, Azra je rođena 1953. godine u Bosanskom Novom, od majke Nurke i oca Nurije Muratagić. U Gradačacu, zajedno sa mužem, 1976. godine otvara aščijsko-ćevabdžijsku radnju koja radi sve do izbijanja rata 1992.godine. I Razim i Azra su umrli relativno mladi, a od njihovih nasljednika niko nije nastavio sa aščijskim poslom tako da aščinica više ne radi, ali je objekat renoviran i vjerovatno će uskoro biti funkciji. A sad se vratimo na ćevabdžinicu koju je od Mustafe Subašića kupio Esed Kevrić. Esed je rođen 1936. godine i po zanimanju je pekar. Dugo godina je radio u gradskoj pekari preduzeća “Žitopromet”, a godine 1981., kod H.efendine pumpe, kupuje ćevabdžinicu od Subašić Mustafe i u njoj radi zajedno sa svojom suprugom Abidom. Njegov sin Asmir, poznat po nadimku Čičak, počinje raditi u očevoj ćevabdžinici 1987. godine, a 1991. godine prelazi na novu lokaciju iza leđa gradskog Hotela. Od tada ćevabdžinica nosi naziv Bistro “Čičak” i pod tim imenom radi i dan danas. Stari ćevabdžija Esed je umro 1998. godine, a njegov sin Asmir, zajedno sa svojom suprugom, je nastavio očevu tradiciju. Na kraju priče o Esedovoj ćevabdžinici želim istaći jedno svoje posebno mišljenje. Naime, od prvog dana kako radi ta ćevabdžinica, stekao sam utisak da su Esedovi ćevapi pravljeni po poznatom receptu od Alije Beširovića. Da li sam u pravu ? To vjerovatno zna Čičak. I dok zamišljam kako u Čičkovoj ćevabdžinici jedem te ukusne ćevape sa još ukusnijim poljevom, prisjećam se i ćevapa Riske Silajdžića, koji je pazarnim danom, svakog petka, na aleji pored pijace, držao svoju pokretnu ćevabdžinicu iz koje se širio miris friško pečenih ćevapa. I danas pamtim njegov poljev koji je davao poseban ukus lepini i ćevapima. Imao je Risko i zidanu ćevabdžinicu, koja sada stoji napuštena ispod brda gdje se nalazi njegova porodična kuća, jer Risko je u zasluženoj penziji, a niko od njegovih nije nastavio ovaj zanat. I dok se laganim koracima krećem od pijace prema gradskom kinu, nailazim na još jednu pokretnu ćevabdžinicu čiji vlasnik je bio Muharem Inkić. Sjećate li se nasmijanog lika tog našeg sugrađanina od kojeg smo kupovali ćevape u vrijeme noćnih sati, dok smo šetali najljepšim korzom na svijetu. Zadovoljstvo je bilo stojati u redu i gledati Muharema kako sa nekom čudnom elegancijom peče ćevape na roštilju i raspuhuje užareni drveni ugalj. Kapljevina sa ćevapa je davala bjeličasti dim koji se širio duž aleje i stvarao prepoznatljivu atmosferu naše čaršije. Sa ovom pričom nedajmo da Muharem i njegova ćevabdžinica padnu u zaborav. Tako je nekad bilo, ali i danas nije puno drugačije. Mnogi od mlađih naraštaja su se pobrinuli da Gradačac ne izgubi dušu. Otvorile su se nove aščinice i nove ćevabdžinice. Nova vremena donijela su savremene recepte, koji sa malim promjenama dočaravaju prošlost s okusom sadašnjosti. Tako se pazarnim danom, na onoj istoj aleji, sa pokretnom prikolicom umjesto Riske Silajdžića, pojavljuje Jašarević Muharem, zvani Harika. Za razliku od Riske on ima savremenu pokretnu ćevabdžinicu i vlastiti recept ćevapa koje prodaje uz lepine iz svoje pekare. Mnogi su mišljenja da su to najbolje lepine u našoj čaršiji. Nema više aščinice od Osmana Šibonjića, ni od Alije Beširovića. Nema više aščija i ćevabdžija iz famelije Begića, niti od Kevrića. Nema ni od Zulejhića ni Haseljića. Nema ni od Mujića, Silajdžića ni od Inkića. Doduše, ima dvoje od Sadikovića i po jedan od Subašića, Avdića i Hasanbašića. Ali zato imamo nove aščije i ćevabdžije iz familije Jašarevića, Turbića, Gromića, Pandžića i Muratovića. Jednog dana možda će se i o njihovim aščinicama i ćevabdžinicama pisati kao o znamenitostima Gradačca, a dotle uživajmo u njihovim specijalitetima.


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 03/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač



POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
137339