Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


13.04.2014.

RAZVOJ SPORTSKIH AKTIVNOSTI NA PODRUČJU GRADAČCA - PRVI DIO


Pisati o sportskim aktivnostima kao znamenitostima našeg grada je obiman posao koji iziskuje iztraživački rad sa puno podataka, datuma, imena ljudi i drugih pokazatelja. Svjestan sam da to ne može stati u jednu kratku priču, ali sam odlučio pisati o tome pa makar to u pojedinim slučajevima bilo sa sa po nekoliko rečenica. No, prije toga pokušajmo nabrojati sportska udruženja i klubove koje smo imali ili ih još uvijek imamo:
01.Nogometni klub "Zvijezda"
02.Dječiji nogometni klub “Tempo”
03.Ženski nogometni klub „Gradačac“
04.Rukometni klub "Gradačac"
05 Rukometna skola i rukometni klub "Speed" Gradačac
06.Odbojkaški klub "Kula"
07.Košarkaški klub "Gradačac"
08.Košarkaško-invalidski klub "Zmaj"
09.Košarkaški klub žena “Top Ten-Gradačac”
10.Karate klub “Gradina”
11.Karate klub “Adnan Bristrić”
12.Klub borilačkih Sportova "Zmaj"
13.Kung Fu Klub “Pesnica od Bosne”
14.Karate klub “Tempo”.
15.Lovačko društvo "Jelen"
16.Udruženje građana sportskog ribolova "Hazna"
17.Streljačko društvo “Gradačac”
18.Kajakaški klub „Hazna“
19.Kajak-kanu-rafting klub "Vidara"
20.Kajak-kanu klub “Siniša Mlinarević”
21.Ronilački klub “Vidara”
22.Planinarsko sportsko društvo “Gradina”
23.Konjički klub "Posavina"
24.Kinološko društvo"Zmaj"
25.Šah klub “Gradačac”
26.Moto-klub "Zmaj"
27.Moto klub “Bosanac”
28.Karting klub "DEL RACING"
29.Dječija škola sporta “Spartak Kids”
30.Djecija skola "Sunce"
U naš Gradačac je prva nogometna lopta donesena 1920. godine, a donio ju je Osmanbeg Gradaščević, koji se inače školovao u Beču i Parizu. Međutim, prvu fudbalsku loptu sa kojom su se počele igrati utakmice, donio je student Branko Popović. Bilo je to 1922. godine kada jedna grupa studenata i đaka na čelu sa Brankom Popovićem osniva i prvi fudbalski tim sa nazivom “Vardar” . Prva fudbalska utakmica sa nekim timom iz drugog grada odigrana je sa Modričom 1923. godine. Desetak godina kasnije u Gradačcu dolazi do formiranja još jednog fudbalskog tima koji se zvao “Zmaj” . Odmah po formiranju ovog kluba nastalo je rivalstvo između Vardara i Zmaja. Zmaj je tražio da odigra utakmicu sa Vardarom na što je Vardar pristao ali pod uslovom da tim koji izgubi preda drugom timu loptu kao i svu drugu opremu, te da se mora rasformirati. Vardar je pobijedio sa 3:0 i prema dogovoru Zmaj se rasformirao i prestao sa daljim aktivnostima, a Vardar se održao sve do 1941. godine. U njemu su igrali sljedeči igrači: Alić Nijaz, Alić Tasin, Džakić Ahmed, M. Halilović Rahman, Jovović Mirko, Jovović Radovan, Kikić Hasan, Kikić Mustafa, Popović Doco, Popović Ljubo, Popović Nemanja, Pelešević Salih, Skenderović Mustafa, Spasojević Panto, Taslidžić Ešef, Taslidžić Fahrudin i Tirić Muharem. (Postaviti sliku golmana Vardara) Za vrijeme Drugog svjetskog rata klub se rasformira, ali sredinom 1945. godine ponovo se pokreće fudbalska aktivnost i u augustu se održava osnivačka skupština, na kojoj se naziv kluba mijenja i po prvi put se zove “Zvijezda” . Boja kluba je crvena a znak na dresovima je bijeli krug sa crvenom petokrakom u sredini. Ime kluba kao i boja dresova su zadržani sve do današnjih dana stim što je izmijenjen grb na kojem se više ne nalazi zvijezda petokraka. Od 1945. pa do 1992. godine Zvijezda se uglavnom takmičila u sreskoj, zonskoj, regionalnoj i podsaveznoj ligi, a najveći uspjeh u tom periodu postigla je 1978. godine, kada je postala član Republičke lige BiH. Trenutno, Zvijezda se takmiči u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, a utakmice igra na stadionu Banja Ilidža. Pored Zvijezde na opštini Gradačac igraju i sljedeći seoski timovi: NK "Trebava” iz Zelinje Donje, NK "Bosna" iz Mionica, NK "Omladinac" iz Mionica, NK "Vida" iz Vide-1, NK “Sloboda” iz Kerepa, NK “Jedinstvo” iz Vučkovaca, NK “Međiđa” iz Međiđe, NK “Bioberovo Polje” …. . . I na kraju recimo kako je Zvijezda iznjedrila nekoliko igrača koji su igrali u večim klubovima kao što su Jašarević Ešefkoji je igrao u tuzlanskoj Slobodi, Kikić Muris koji je igrao u Rudaru iz Velenja-Slovenija, zatim Stojan (Stole) Stevanović koji je igrao za zagrebački Dinamo i Nikola Nikić koje je u Zvijezdu došao iz Modriče, a poslije igrao za sarajevski Željezničar.
Govoreći o nogometnom klubu „Zvijezda“, iskoristimo priliku da pomenemo kako se 2011. godine osniva i Dječiji nogometni klub "Tempo". Klub je osnovan od grupe entuzijasta i određenog broja roditelja koji su osjetili da u našem gradu fali jedna škola za mlade nogometaše. Nekad je dječiji tim bio pri NK Zvijezda, ali samo kao podmladak kojeg je vodio naš sugrađanin i poznati sportski radnik Kikić Mustafa. Za predsjednika poslijeratne škole nogometnog kluba "Tempa" izabran je Novalija Zukić koji je veoma energično krenuo u jednu vrstu pionirskog rada. U klubu već ima preko 30 dječaka uzrasta od 2001. do 2003. godine. U ovim teškim materijalnim okolnostima uprava kluba je naišla na veliko razumijevanje nogometnih klubova iz Vide 1 i Sibovca koji su im omogučili da treninge obavljaju na njihovim stadionima. Cak šta više, u Vidi 1 je klubu Tempo omogučeno da na Popovači izgradi novo igrališete i radovi su već počeli. U planu je i osvjetljavanje igrališta sa reflektorima što će omogučiti nočne treninge, ali i doprinijeti ljepšem izgledu cjelokupng izletišta Popovače. Da se ne radi o kratkotrajnim željama pokazuju i rezultati ovog tima od kojih pominjemo samo sljedeće: Na kantonalnom Zimskom takmičenju sezone 2012/2013 godine tim dječaka godišta 2001. godine bio je vice šampion, a tim dječaka godišta 2002. godne osvojio je zlato i zasluženo stao na najviše postolje ove lige. Zajedno sa svojim trenerom, nekadasnjim legendarnim igracem "Zvijezde", Ešefom Jašarevićem na ovom takmičenju učestvovali su sljedeći dječaci: Suad Kadić, Amar Nezić, Azur Zukić, Semir Skenderović, Emir Cosić, Selim Omerović, Anis Pavitinović, Eldin rabić, Esmir Cosić i Tarik M.Halilović.
A sad recimo kako je osnovan i Ženski nogometni klub „Gradačac“ . Incijator osnivanja i trener kluba je Nermin Huseinbašić, a pored njega sa nogometašicama radi i fitnes trener Dženan Kapetanović apsolvent Fakulteta za sport i tjelesni odgoj, kao i trener golmana Nadir Zrnić. Vrijedno je pomenuti kako je to prvi klub ženskog nogometa u historiji Gradačca. Poželimo im puno uspjeha u radu, a mi hajdemo u dublju prošlost i ispričajmo priču o ženi koja je prije 45 godina igrala nogomet, ali ne samo da je igrala, već je postala jedna od prve tri žene koje su položile ispit za nogometnog sudiju.
Riječ je o našoj sugrađanki Džidić (Huseinagić) Veziri koju većina poznaje po skraćenom imenu Zira. Zira je rođena je 1950. godine u Vlasenici od oca Vahida i majke Dike. U Sarajevu 1972. godine završava školu za fotografa, a dvije godine poslije udaje se za našeg sugrađanina Džidić Ahmeda iz naselja Vida1. Sa njom, Gradačac je dobio prvog fotografa ženu i Zira na neki način ulazi u historiju, a fotografska radnja, kao porodični biznis postaje znamenitost našeg grada. Ali, izrada fotografija nije bila jedina djelatnost naše Vezire. Naime, Vezira je još kao dijete zavolila sport, a naročito atletiku. Još kao mala djevojčica 1957. godine bila je član atletskog kluba "Sarajevo", a 1960. godine postaje član atletskog kluba "Željezničar" gdje postiže dobre rezultate u bacanju diska i trčanju na 150 metara. Tada dobiva želju da igra ženski fudbal i 1969. godine prelazi u fudbalski klub "Željezničar" u kojem se tek osnovala ženska ekipa. U Željezničaru igra, ali i brani kao golman. Presretna je što šuta loptu, ali opet se javlja želja za nečim novim. Zira želi postati Fudbalski sudija. Medju 70 prijavljenih muškraca su i tri žene. Među njima je i Vezira Husenagić. Bilo je to 1970. godine, da bi dvije godine kasnije na "Sarajevskom" fudbalskom stadionu polagale završni ispit. Bilo je to na utakmici Sarajevo-Željezničar, a diplome za fudbalskog sudiju od žena dobivaju: Husenagić Vezira, Mijačević Svjetlana i Runjevac Nevenka. Jeste li znali da se u Bosni i Hercegovini prije 45 godina igrao ženski nogomet i da u našem Gradačcu imamo ženskog nogometnog suca. Podatak vrijedan pažnje, zar ne!
Da vidimo sada kako je u Gradačcu, poslije Drugog svjetskog rata, išao razvoj i ostalih sportskih disciplina. Prije svega recimo da je u skladu sa poslijeratnom politikom skoro u svakom gradu izgrađena po jedna dvorana za kulturno-sportske aktivnasti. Iako su više ličile na tvorničke hale te dvorane su postale centar za okupljanje omladine. Takva jedna dvorana igrađena je 1952. godine u Gradačcu na lokaciji iza leđa Robne kuće, odnosno današnjeg "Konzuma". Oformljeno je i Društvo za tjelesno vaspitanje, DTV “Partizan” za čije potrebe je nabavljena osnovna gimnastička oprema i rekviziti za atletske sportove. U jednom dijelu dvorane bila je pozornica za kulturno-zabavne priredbe i folklorne smotre,a na drugoj strani su bile muške i ženske svlačionice. Zahvaljujući ovom društvu, ali i sportskim radnicima, Ibrahimu Bahiću, Bogdanu Jakovcu, a kasnije i Rudiju Mlaču, u Gradačcu su mnogi momci i djevojke postali vrsni gimnastičari i atletičari.
Istovremeno sa razvojem gimnastike i atletike tih godina počinje i stvaranje Rukometnog gradskog kluba. Zadržimo se malo na ovom klubu i recimo nešto više o njegovom razvoju. Pravila sadašnjeg rukometa u Gradačac donio je profesor Ibrahim Bahić i unio ih u školske programe još 1954. godine, kada se po prvi puta formira i rukometni klub. Narednih nekoliko godina rukomet se uglavnom igrao u međuškolskim takmičenjima i u okviru sportskog društva “Partizan”. Organizovano igranje rukometa na nivou grada krenulo je sa dolaskom Dr.Nenada Spasojevića, koji je već tada bio reprezentativac Jugoslavije. Bilo je to 1962. godine kad se osniva Omladinski Rukometni Klub ORK “Gradačac” koji počinje pisati rukometnu historiju grada. Prvi poznati sastav ovog omladinskog rukometnog kluba činili su: Hazim Kukuruzović, Jusuf Mulavdić, Anto Sušić, Aleksandar - Saša Mlač, Faruk Abdulahović, Pavle Tišma, Vaso Stojčević, Stjepan Čajić, Vid Cvitkušić i Hidajet Imamović. Samo godinu kasnije, odnosno 1963. godine glub ulazi u Republičku ligu i igra sa daleko poznatijim timovima nego što je to do sada bilo. Rukomet se u tom periodu veoma ubrzano razvija. Na žalost 1965. godine dr. Spasojević napušta Gradačac, a istovremeno odlaze i dva igrača, Pavle Tišma i Aleksandar-Saša Mlač. Brigu o klubu preuzima sportsko drustvo "Partizan" na čelu sa Bogdanom Jakovcem, a 1969. godine na mjesto trenera dolazi Osman Hadžirušidović. Sa njegovom strategijom dolazi i nova kvaliteta tako da se razvoj rukometa još više ubrzava. Već 1972. godine ova generacija postiže zapažene rezultate. U timu su igrli: M. Krajinović, B. Mikulić, V. Igračev, M.Taslidžić, H. Avdić, M. Huseinbašić, O. Hadzirušidović, N. Mašić, M. Haseljić, S. Imamović, I. Sušić, I. Hasanbašić … U periodu od 1974. Do 1980. Godine okosnicu rukometnog tima čine : A. Hasić, E. Osmanović - Latas, D. Stankić, P. Simić, M. Doborac, O. Zukić, B. Mikulić, F. Kamberović, I. Šaldić, N. Mašić, I. Sušić, V. Igračev, M. Huseinbašić, O. H-Rušidović, N. Omeragić, D. Ćirić …. Od 1976. godine novu dimenziju, kvalitet i mogućnosti rukometnom klubu je dala novoizgrađena moderna Sportska dvorana. U tom periodu od rukometa se oprašta trener Osman Hadžirušidović koji za zasluge dobiva „Zlatnu plaketu“ Rukometnog saveza BiH. Od te godine, trenersko mjesto zauzima Vladimir Igračev, a 1984. godine dolazi i profesor Safet Doborac. Sa njim počinje organizovan rad sa mladim rukometašima od kojih će izaći generacija koja će Gradačcu donijeti ulazak u Prvu rukometnu ligu BiH. Sve se češće u BiH počelo govoriti da „Gradačac igra lijep i atraktivan rukomet“. To su vremena iz kojih pamtimo vrhunske rukometaše među kojima su: Hamza Salihefendić, Mario Kelentrić, Mazalović, B. Mikulić, M. Huseinbašić, Barišić, Ćosić, S. Alimanović, N. Jašarević, M. Doborac, Kozeljac, N. Avdić, Skenderović, Lakičević Iz ove ekipe veliki uspjeh je postigao Mario Kelentrić koje je otišao u Hrvatsku i dugo vremena bio golman Hrvatske rukometne reprezentacije sa kojom osvaja i Svjetsko prvenstvo 2003. godine u Portugalu. U poslijeratnom periodu ekipa rukometaša sa trenerom Doborac Mehmedom (Mešom) nastavlja kontinuitet igranja rukometa pod istim nazivom starog rukometnog kluba "Gradačac", tako da ove godine obilježava 60 godina postojanja kluba. Od igrača posebno izdvajamo braču Doborac Safeta i Mehmeda te braču Doborac Damira i Almira, ljude koji su najviše uradili za rukomet u našem gradu. Naročito izdvajamo Damira Doborca koji je u poslednjih 10 godina jedan od najboljih rukometaša BiH. Rukometnu karijeru je počeo u RK Gradačac, a kao izuzetno dobar rukometaš igrao je za renomirane klubove kao što su: RK INDEX Gračanica, HC PRATO-Italy, RK CIMOS Koper-SLO, RK Bosna BH Gas Sarajevo, SC Magdeburg- Germany, i HC DINAMO-Minsk. U poslednjih 10 godina je bio standardni reprezentativac BiH.
Rukometna škola i rukometni klub "Spid" osnovan je 2009. godine sa ciljem da okuplja mlade rukometaše od 5 do 17 godina starosti. Trenutno broji oko 60 polaznika i sa mnogo uspjeha nastupa na kantonalnim i državnim prvenstvima. Sa igračima rade poznati treneri Dado i Safet Doborac. Tim mladih rukometaša koji je sastavljen od 1998. godišta i mlađih, prosle godine je na kantonalnom prvenstvu u Tuzli zauzeo prvo, a državnom prvenstvu šesto mjesto. Na istom prvenstvu tim sastavljen od 2000. godišta i mlađih postigao je iste rezultate kao i prethodna selekcija, a na Sportskim igrama u Sarajevu, održenih prije dvije godine, ova selekcija je osvojila treće mjesto. Na ovom sarajevskom takmičenju tim sastavljen od 1996. godišta i mlađih plasirao se u polufinale. Ove godine Rukometni klub "Spid" je proglašen za najbolju školu sporta općine Gradačac. Poželimo im još puno uspjeha u budućim takmičenjima.
Pored muškog rukometa u Gradačcu je 1963. godine osnovan i Ženski rukometni klub “Gradačac” u kojem su igrale: Zagorka Mitrović, Joka Ilić, Makivija Stojčević, Dilista Bahić, Pemba Alimanović, Dijana Popović, Anka Šarkanović, Rajka Jakovac i dr . Ovaj klub nije bio tako uspješan kao muški tim. A sada hajdemo malo na odbojku. Pored muškog rukometa u Gradačcu je 1963. godine osnovan i Ženski rukometni klub “Gradačac” u kojem su igrale: Zagorka Mitrović, Joka Ilić, Makivija Stojčević, Dilista Bahić, Pemba Alimanović, Dijana Popović, Anka Šarkanović, Rajka Jakovac i dr . Ovaj klub nije bio tako uspješan kao muški tim.
A sada hajdemo malo na odbojku.
Prije svega recimo da je razvoj ženske odbojke na gradačačkoj opštini krenuo u osnovnoj školi “Vaso Pelagić” u Pelagićevu. Okupivši grupu talentovanih djevojčica ova škola je iznjedrila sjajnu generaciju odbojkašica, koja je stigla do Prve savezne odbojkaške lige. Za razvoj ovoga kluba zaslužan je nastavnik te škole Bogdan Stojanović , a najuspješnija odbojkašica sa ovog područja bila je Cvijeta Stakić iz Pelagićeva. Prelaskom tima u Gradačac u njegov sastav ulaze i nove djevojke tako da u klubu igraju sljedeće odbojkašice: Ojdanić Branka, Kikić Dževida, Valić Maja, Ilić Svjetlana, Omeragić Vesna, Sušić Nevenka, Perić Dragica, Antonić Stana, Krstić Nada, Lazarević Ana, Milovanović Joka i Lazarević Ana. Treneri ovog odbojkaškog kluba bili su: Petrović Srpko, Skelić Muharem, Božić Perica i Delić Mersed. Odbojkašice su postigle značajne rezultate na nivou BiH, ali i na nivou Jugoslavije. Zahvaljujući interesu za odbojku i stvorenim uslovima za razvoj toga sporta, u Gradačcu je 1977. godine održano juniorsko evropsko prvenstvo za žene, a 1984. godine održano je prvenstvo Balkana.
Poslije rata, klub je pod istim imenom nastavio sa igrom počev 1988. godine, a od 2006.godine mijenja ime u Odbojkaški Klub “Kula”, Gradačac. Klub se takmiči u premijer ligi BiH i postiže veoma zapažene rezultate od kojih posebno ističemo osvajanje prvog mjesta u kupu BiH za sezonu 2011/2012. godinu.
U odbojkaškom klubu postoji nekoliko ekipa, u Prvom timu igraju sljedeće odbojkašice: Filipović Jovana, Lipovac Zana, Osmanlić Nejra, Mandžukić Amira, Hadžić Ahla, Čandić Ahila, Radišković Anđelka, Mahmutović Irma, Lazarević Tijana, Čvoro Nevena, Mačak Nejra i Džodžaljević Dzenita. Obzirom da je ekipa promjenjiva možda neka od navedenih imena nisu više aktuelna, a vjerovatno postoje i nova imena odbojkašica koje su u međuvremenu ušle u tim. Posebna pažnja se posvećuje i mlađim kategorijama, tako da u klubu postoji i škola odbojke sa oko 100-tinu djevojčica od kojih su vrlo važne plasmane postigle: -Pionirke prvo mjesto u kantonu i Federaciji BiH i treće u Državi. -Kadetkinje prvo mjesto u Kantonu i Federaciji i drugo mjesto u Državi. -Juniorke drugo mjesto u Kantonu, četvrto u Federaciji. Važno je napomenuti da klub nosi ime ime svog sponzora čiji je većinski vlasnik Mirsad Novalić, a za ovako dobre rezultate zaslužan je čitav tim ljudi na čelu sa trenerom Franić Branislavom. Uz njega svakako treba pomenuti i pomoćnog trenera Irenu Doborac, kao i doktoricu tima Aidu Hrstić, ali i ostale kao što su: Predsjednik kluba Vejzović Nihad, Direktor Avdić Muhamed (Cican), sekretar Vidović Andrija. Tu su i ostali članovi predsjeništva: Kikić Jasmin, Šimić Marijan, Bajraktarević Fikret i Džidic Elvir.
Kad je u pitanju igranje košarke onda moramo konstatovati da je prvi košarkaški klub osnovan 1974. godine sa nazivom Košarkaški klub "Partizan" Gradačac. Njegovi osnivači su bili entuzijasti, mahom studenti i gimnazijalci, kao i poneki sportski radnik među zaposlenim građanima. Najmlađi su bili Josip Štadler i Muhamed Novalić, učenici prvog razreda gimnazije. Drugi razred gimnazije pohađali su Munir-Mure Huseinbašić, Dinko Delić i Adnan Gradaščević. Vladimir Radić, Pavlović Dragan, Vladimir Đalić, Enes-Latas Osmanlić, Mirza Jašarević i Ismet-Ićo Hasanbašić, bili su treći razred, a Mensur-Roša Huseinbašić i Reuf Šehović četvrti razred gimnazije. Goran Đulbegović i Mato Kurtić iz Ledenica već su bili zaposleni. Osman Sahačić bio je učenik trećeg razreda tehničke stručne škole u Bosanskom Šamcu, dok su Jadran Bandić i Petar Simić bili studenti. Srećko Stevanović bio je direktor kluba i radio je za dvojicu da klub "postavi na noge". On je iz Pelagićeva doveo iskusnog košarkaša, inače učitelja, Radoja Radovanovića porijeklom iz Šabca. Taj Radoje bio je visok i snažan, dugogodišnji igrač i trener u "malim" ligama (II republička - 4. rang takmičenja u Jugoslaviji) i pokazao je gradačačkim mladićima osnovne vještine u tehnici igre, strategiji i taktici. Pod Radojevim voćstvom igrači su brzo savladali dvokorak, rolling, ispravan šut iz igre u skoku sa dvjema rukama i slobodna bacanja. A uporno su vježbali zonsku odbranu i presing, blokove i preuzimanje igrača, kontre i razne šeme organizovanog napada. U Gradačcu nije bilo vanjskog igralista za košarku sve do 1972-73. godine. Košarka se igrala samo u školskim salama kao dio programa za fizičku kulturu. U ponekom većem dvorištu našao bi se neki ručno napravljeni koš na kojem su "basket" igrala djeca iz te ulice. Tada je Goran Đulbegović našao nešto para u Savezu omladine ili u nekom SIZu za sport i "čaršijska raja": Roša, Mure, Mirsad-Mačak Taslidžić, Petar Simić i Goran-Švaljuga, Ado Gradaščević, Ićo, Latas i Dinko napravili su košarkaško igraliste na Luci ispred škole "Ivan Goran Kovačić". Platili su zavarivače i stolare, a sami kopali rupe za metalnu konstrukciju i betonirali postolje. Zatim su izvlačili linije bijelom masnom bojom i svojeručno izgradili svoje prvo igralište. Nekoliko godina poslije, kad je klub već bio osnovan i kad su se igrale prvenstvene utakmice, kupila se bolja konstrukcija i postavljeni su pravi koševi, ali mladim entuzijastima oni pravljeni zauvijek su ostali najbolji. Klub je trenirao na Luci ispred škole i ponekad u maloj sali SD "Partizan" iza robne kuće (gdje je bila mala sala sa koševima, još manja nego u gimnaziji), a vrlo rijetko i u gimnaziji "Hasan Kikić" na Gradini. Tek kasnije su dobili svlačionice i teren u KPC "Vaso Pelagić" Gradačac. Klub je imao svoje vjerne simpatizere i prijatelje među kojima treba izdvojiti apotekara - klupskog "doktora" - Zlatka Pavlovića (zvanog "Hans"), Muju Iskrića i Jasmira Mešanovića. Prva (prvenstvena) utakmica u historiji Košarkaškog kluba "Partizan" Gradačac bila je odigrana u Banovićima protiv tamošnjeg kluba. Tu utakmicu naši "poletarci" izgubili su 42 razlike. Najteži poraz te prve godine takmičenja nanijela im je "Drina" iz Zvornika. Bilo je 89 koševa razlike za Zvorničane. Naime, domaćini su imali jako visokog centra Viću koji je hvatao svaku odbijenu loptu i odmah je bacao u kontru pod gostujući koš, gdje je već čekao njihov bek. Kad su se naši Građani vozili kući kombijem Husrefa Skenderovića, siroti Srećko je svima kupio bureke i Coca Colu i tješio ih. Ali kad i njemu padne "mrak na oči", znao je zakukati: "A, Bog vas maz'o - sto razlike!" Već 1975-76. godine nastupila je smjena igrača. Mnogi su otišli na studije i prestali se aktivno baviti košarkom. U standardnu postavu ušli su mlađi igrači: Mirsad Novalić, Emir Selmanović, Mirsad Škodrić, Sejo Vuković, Osmanlić Ešef i Osmanlić Enko. Još kasnije dolaze: Ruzmir Hasanbašić, Husein Topčagić, Mirsad Mehić i Bego Berbić. Već je i Radoje Radovanović otišao, jer klub nije mogao pristojno da ga plaća. Ali standardnu petorku uvijek su predvodili Reuf Šehović (krilni centar), Mure Huseinbašić (bek) i Muhamed Novalić (krilo) . Oni su, svakako, igrači sa najviše odigranih utakmica u historiji kluba. U godinama koje slijede (1976-1980), predsjednik kluba postao je Safet Huskić, a treba pomenuti i trenera Abdulaha-Bracu Tipuru koji je povremeno vodio naš tim. Klub je postigao i značajniji uspjeh u kupu BiH. To je bilo četvrtfinale kupa protiv sarajevske Bosne. Najbolji igrači kluba Mure Huseinbašić, Reuf Šehović i Muhamed Novalić iskazali su se u toj utakmici. Igralo se u gradačačkoj dvorani i Muhamed Novalić "uvalio" je 30-ak koševa Sarajlijama, a Mure je ubacio preko 20 poena. Tu utakmicu smo ipak izgubili, nije bilo previše koševa razlike. Najveći uspjeh kluba u '80-im godinama, prije rata, bilo je takmičenje u Prvoj republičkoj ligi. Tada je vođenje kluba preuzeo Husein Topčagić. U poslijeratnom periodu gradačački košarkaši su promijenili ime kluba u KK „Gradačac“ i igrali su u A-2 ligi, a potom i u prvoj ligi BiH. Ali zbog nedostatka finansijskih sredstava klub je prestao sa svim aktivnostima u sezoni 2001/02. Poslije osam godina održana je skupština kluba koji ponovo postaje aktivan od sezone 2011/2012. godine.
U poslije ratnom periodu osnavan je i Košarkaški Invalidski Klub KIK “Zmaj” , Gradačac. Jedan od inicijatora osnivanja ovog kluba bio je Viši sportski trener za rad sa invalidnim licima Vahid Zukić . Klub je osnovan 1998. godine, a zvanični osnivači su bili Skupština općine i ORV-i Gradačac. Veoma važnu ulogu u snabdijevanju kluba sa opremom obavio je ratni vojni invalid Edis Imširović . Naime, Edis je kao težak invalid (obostrana amputacija podkljenica) jedno vrijeme proveo na rehabilitaciji u Njemačkoj, kom prilikom je iz invalidskih kolica igrao kosarku za neke njemačke klubove. Upoznavši se sa ljudima iz tog dijela sporta uspio je da iz Njemačke, kao donaciju za naš klub dobije 12 sportskih kolica za košarku. Prva zvanična utakmica odigrana je 13.06 1998.godine protiv kluba iz Zenice. Bilo je to u vrijeme kad je predsjednik kluba bio Jakub Džinic , a trener Vahid Zukić. Danas se klub takmići i na internacionalnom planu, a u reprezentaciji Bosne i Hercegovine igrali su Edis Imširović, Enes Kamberović, Senad Kunić i Nermin Pandžić . Nas Gradačac treba biti ponosan na ove momke. Ponosan je i pisac ovih redova, koji je imao čast da sa ovih nekoliko rečenica u okvir vječnosti stavi KIK "Zmaj" iz Gradačca.
To je bila muška košarka, a kad su u pitanju žene onda recimo da je prvi ženski košarkaški klub u historiji Gradačca osnovan 2010. godine pod imenom “Top Ten-Gradačac”. Ideju za osnivanje kluba dao je Jašarević Almir koji je zajedno sa Dolarević Fuadom i trener ovog kluba. Iako klub postoji i danas, zbog loše materijalne situacije broj košarkašica sa 30 smanjio se na 15 i sve manji su izgledi da se klub održi.
Borilačke vještine klubovi. Kad su u pitanju borilačke vještine u našem gradu onda možemo konstatovati da je od svih borilačkih vještina najrašireniji karate. Prvi karate klub je osnovan 1976. godine i zvao se Karate klub "Gradina". Osnivač kluba je bio Skenderović Enver poznat po nadimku Koki, a funkciju predsjednika kluba je obavljao dr. Zukić Esad. Pored Kokija poznati treneri su bili: Topčagić Hasan, dr. Vlado Segedi, Jakub Sahačić, Ilić Miloš, Gagulić Ivo, Kovačević Slavoljub, Perić Miladin, Brkić Jasmin i drugi. Klub je brojao i do dvije stotine članova od kojih pomenimo neke. Bili su to: Ahmetašević Akif, Hasanović Sejfo zvani Čombe, Sahačić Hazim, Brkić Jasmin, Brkić Admir, Baković Vlado, Hećimović Husein zvani Magi, Delić Nasir, Muratović Izet zvani Car, Pobrić Nedžad zvani Kale, Bjelošević Sanela, Zrnić Maksida i još mnogi drugi. Treninzi su se održavali u O.Š."Ivan Goran Kovačić", zatim u O.Š. sa tadašnjim nazivom "Ivo Andrić" i gimnaziji "Veljko Vlahović". Ljeti su se trenizi obavljali i na školskim dvorištima kao i na izletištu "Popovača". A onda dolazi rat i krajem 1991. godine klub prestaje sa radom.

U poslijeratnom periodu, tačnije 2008 godine osniva se novi karate klub. U čast našeg sugrađanina, velikog karatiste koji je poginuo u ratu, klubu se daje naziv po njegovom imenu Adnan Bristrić". Inicijator osnivanja kluba bio je tadašnji načenik MUP-a Mujanović Suad. Prvi treneri tog kluba su bili Samir Đogo i Jakub Sahačić. Ovaj karate klub je aktivan i danas. Sa preko 60 članova svoje treninge država u osnovnoj školi "Safet Beg Bašagić. Mnogi kluba su postigli zbačajne rezultate, a mi će mo na ovom jestu pomenuti samo mladu "Nađu Ramić je osvojila prvo mjesto u katama pojedinačno do 11 godina na državnom prvenstvu u Bihaću, što je opredjelilo selektora BiH reprezentacije Unu Selman da Nađu pozove u reprezentaciju. Sa Balkanskog prvenstva u Grčkoj donijela je prvu medalju u svoj rodni grad tako što je u kategoriji do 11 godina osvojila srebrnu medalju u katama.
U međuvremenu, 2010. godine je osnovan drugi klub sa nazivom Klub borilačkih sportova "Zmaj". Njegov osnivač je Asmir Jahić koji je ujedno i prvi trener toga kluba. Klub broji oko 90 članova i najmasovniji je klub na području opštine. Pored karatea u ovom klubu se može trenirati i MMA (engl. Mixed Martial Arts), što u prevodu znaći kombinacija svih borilačkih sportova. Treba naglasati da je ova vrsta sporta vrlo atraktivna za publiku i mnogi je nazivaju kraljicom sportova. U ovoj godini na Internacionalnom prvenstvu pod nazivom "Ilidža Open 2014", KBS Zmaj je učesvovao sa 13 takmičara i osvojili su 9 medalja, od kojih 4 zlatne i 5 bronzanih. Zlatne medalje su osvojili: Karić Emina, Kadić Tarik, Čolić Nihad i muški tim od 11 do 12 godina. Bronzane medalje osvojimli su: Ramić Nađa, Huskić Nejra, Bahić Besim, Halilović Benjamin i Mujić Amel.
U poslovnom sjedištu ovoga kluba egzistira i Kung Fu Klub sa nazivom "Pesnica od Bosne". Osnovan je 2008. godine, a njegovi osnivači su Imširović Galib i Husić Sanjin koji je ujedno i trener kluba. Već na državnom prvenstvu u doboju 2009. godine klub dobiva prvake u kung fu katama i kung fu samodbrani. Na međunarodnom takmičenju u Doboju koje je održano 2011. godine članovi ovog kluba osvajaju nekoliko prvih mjesta u kung fu borbama, a 2012. godine u Gradačcu se organizuje državno kung fu takmičenje na kojem ovaj klub po prvi put dobiva i ženskog prvaka u kung fu borbama. Iste godine prvo mjesto u kung fu borbama osvaja i član iz kadestskog reda ovog kluba. Na Balkanskom prvenstvu koje je održano 2013. godine u Zagrebu Članica ovog kluba Belma Klopić osvojila je 1. mjesto i zlatnu medalju u ženskoj konkurenciji do 65kg. U klubu je trenutno oko 40 registrovanih članova.
Na području naše opštine imamo još jedan Karate klub koji se zove "Tempo", a sjedište mu je u Međiđi D. Osnivač je Ibrahimović Mirza koji je ujedno predsjednik i trener kluba. U klubu ima oko 50 članova, a treninge održavaju u sali Mjesne zajednice Međiđa. Članovi kluba učestvuju na mnogim takmičenjima, ali u nedostatku informacija o njihovim uspjesima, pomenimo bar Eminu Šaldić i njeno učešće na Memorijalnom turniru Tuzala, koji je održan u čast velikog sportskog radnika Hadžiavdića Fuada-Fude. Koliko je Gradačcu razvijen borilački sport vidi se i po tome što se po drugi puta organizuje državno prvenstvo Bosne i Hercegovine u Kung fu vještinama. Prvi puta je to bilo 2012. godine, a ovaj put prvenstvo je zakazano za 4. april 2014. godine. Domaćini prvenstva su Klub borilačkih sportova "Zmaj" i Kung fu klub "Pesnica od Bosne". U borbama će učestvovati takmičari od pionira do seniora u svim formama, odnosno u katama, samoodbrani i borbama. Svim učesnicima takmičenja zaželimo puno sreće i uspjeha, a navijačima ugođaj u posmatranju ovog popularnog takmičenja. Mi će mo sa ovim završiti prvi dio priče o sportskim aktivnostima u Gradačcu, a drugi dio nastavljamo po redosljeu navedenom na početku ove priče. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

20.03.2014.

MUSTAFA ŠKODRIĆ - MUJO ŠKODRA


Ovu pricu pocinjem sa jednom starom izrekom koja kaze: "Bolje je pričati sa ljudima nego o ljudima. Lijepo rečeno i svidja mi se. Zato ja danas neću pričati o ljudima, vec ću pripovijedati, a tu pripovijest ću i zapisati. Čovjek o kojem ću danas pripovijedati zasluzio je da se o njemu i piše, ne samo danas, već i sutra, za godinu, dvije i vise.
Radi se o starom Mustafi Skodriću kojeg starije generacije sigurno pamte po skraćenom imenu i prezimenu, jednostavno kao, Mujo Škodra. Mladje generacije će se vjerovatno pitati, pa ko je taj Mujo Škodra, ili će mozda nagadjati po prezimenu "Skodrić", sa kojim u Gradačcu jos uvijek žive potomci tog nekada veoma uglednog čovjeka. Krenimo sa osnovnim biografskim podacima! Mujo je rodjen 1914. godine od oca Ahmeta i majke Hazbe. Prije nego sto ce 1948. godine doseliti na lokaciju poviš jezera Hazne, živio je u selu Lukavac. Sa suprugom Lipovac Hatom izrodio je četiri sina i to: Hajrudina-1941, Latifa (Sejfo)-1944, Fahrufina 1949 i Izudina 1954. godiste. Dok je još živio u Lukavcu Mujo se najviše bavio voćarstvom, ali je imao i zaprežna kola sa konjima pa se bavio i prevozničkim uslugama. Kako su u Lukavcu putevi bili veoma loši stalno je dolazilo do propadanja točkova u rupe izmedju kamenja te njihovog lomljenja. Zbog toga je Mujo i odlučio da se doseli bliže ćarsiji. Na zalost i tu su ga dočekali loši i uski putevi pa je zajedno sa komšijama i svojim sinovima dobrovoljno popravljao i širio put koji ide od Lahava, pored jezera "Hazne", prema Varoši. U tu svrhu angazovao je i svoja zaprežna vozila sa konjima. Jedan je od prvih ljudi koji će zaprege sa drvenim točkovima potkovanim zeljeznim trakama, zamijeniti sa zapregama koje su imale gumene točkove i zvale se gumarice, odnosno, "platoni". Vec 1950. godine uz konjske zaprege, Mujo nabavlja i traktor, a 1965. godine kupuje prvi kamion. Sa tim kamionom, ali i sa ostalim prevoznim sredstvima učestvuje u izgradnji jezera Hazana. Utovar i prevoz zemlje, šljunka, kamena ili bilo kojeg drugog gradjevinskog materijala bila ja glavna preokupacija toga vremena. Gradilo se na sve strane, počev od seoskih i magistralnih puteva, asfaltiranja gradskih ulica, izgradnje stambenih i poslovnih zgrada, fabrika i sportskih terena, vjerskih objekata i sl. Mujin motiv je bila zarada vlastitim radom, ali istovremeno i pruzanje pomoći drugima.Ta osobina je krasila ovog čovjeka sve do kraja njegovog zivota. Za uspomenu su ostale mnogobrojne zahvalnice koje je dobio za sredsva donacija. Skoro da nije bilo ni jedne akcje u kojoj su se prikupljala novčana sredstva, a da stari Mujo nije bio ispružene ruke. Bio je veliki vjernik i član vjerskog odbora džemata džamije Husejnije. Medju prvima je dao dobrovljni prilog za renoviranje te džamije, koja je je od historijskog značaja, ne samo za Gradačac, vec za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Jos za vrijeme bivše države Jugoslavije ova džamija je bila uvrstena u listu zaštićenih objekata, ali novčana pomoć za renoviranje je uglavnom izostajala. Zato je na inicijativu glavnog imama Gagic Džemala, 1962. godine formiran organizacion odbor za prikupoljanje novčanih sredstava u svrhu renoviranja te džamije, koja je pretprjela velika ostećenja jos za vrijeme Drugog svjetskog rata. Obzirom da se u to doba većina objekata gradila sredstvima gradjana u vidu samodoprinosa i zajmova, pomenimo jedan interensantan slučaj koji se dogodio kad se u Bosni i Hercegovini vršio upis Zajma za puteve pod parolom "Zajam se vraća-putevi ostaju". Zajam se upisivao na nekoliko nivoa, kao sto su: nivo gradjana, nivo privrede, nivo samostalnih zanatlija i sl. Napravljen je i plan koliko novca treba da se prikupi na nivou opštine pa je ta suma podijeljena na manje iznose po ostalim nivoima. Kako su samostalne zanatlije imale svoje Udruženje, odlučeno je da sjedište za prikupljanje sredstava na ovom nivou bude u fotografskoj radnji Jusufa Kadrića. Kad je u radnju ušao autoprevoznik Mujo Škodra, rekao je Jusufu da upiše svotu od milion i pol tadašnjih dinara. Bila je to 1/3 od ukupno planirane svote koju je trebalo prikupiti na nivou zanatlija. U tom momentu je u Kadrićevu radnju ušao jos jedan veliki gradačaćki autoprevoznik, Lazo Vuksmanović i tada je nastalo takmičenje medju njima dvojicom, ali o tome pročitajte u prilogu iz novina koji se nalazi u ovom tekstu. Puno je jos sličnih primjera koji bi se mogli napisati o ovom našem sugradjaninu, ali to ostavljam za neke buduće pripovjedaće kojima ova priča moze poslužiti kao podlaoga. Ja svoje pripovijedanje o Muji Škodri želim završiti sa jos nekoliko rečenica o njegovoj porodici. Prije svega recimo da, sve što je postigao u životu, postigao je zajedno sa svojom suprugom Hatom. Zahvaljujući njoj podigao je svoje sinove na noge od kojih je Latif postao poznati automehaničar, a Hajrudin vozač putničkih i teretnih vozila. Na početku ove priče smo pomenuli kako je Mujo imao četiri sina, ali na žalost dvojica od njih vise nisu medju živima. Jos žalosnije je to, sto su po godinama bili mladji od druga dva brata. Ali, to je život i sva dešavanja koja nekako odstupaju od uobičajenih pravila obično nazivamo sudbinom. Valjda je to bila i njihova sudbina. Stari Mujo je umro 1988. godine, a njegaova Hata 2002. godine. Nadam se da su im vrata lijepog dženeta bila sirom otvorena.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

06.03.2014.

MALE DJELATNOSTI KOJE ŽIVOT LJUDI ČINE LJEPŠIM I UDOBNIJIM


Dok listam posljedne stranice na svom Blogu o znamenitostima Gradačca razmišljam jesam li sa dosad opisanim zanatskim djelatnostima bar malo uspio dočarati sliku tih veliki ljudi iz reda malih. Znam, nikada se ne može nabrojati niti napisati sve ono čime se su se ljudi bavili ili se bave. Svjestan sam da je moj Blog samo podloga koja će eventualno poslužiti mlađim generacijama kao materijal za pojedina njihova djela, možda čak i književna.
Zato, hajde da napišemo nešto i o malim djelatnostima koje su ljudi obavljali da bi im život bio ljepši i udobniji. U vrijeme dok u našem gradu još nije bilo razvijeno zanatsvo ljudi su u kućnoj radinosti proizvodili male, sitne stvari koje su služile za svakodnevnu upotrebu. Tako su od pamtivijeka pravljene metle od sirka (metlike) i metle brezovače, grablje i vile od drveta, sepeti i korpe, sinije i oklagije, drvene naćve za tijesto, pratljače, nanule, muštikle i slično. Od gline su se se pravile posude za vodu i posuđe za hranu. Za zabavu su se pravile frule, tambure, šargije i sazovi. Za prostirku su se plele hasure, a u novije doba tkale ponjave i ćilimi. Kao kućni ukrasi šile su se čipkane zavjese i stoljnaci, heklali se i vezli ukrasni podmetači zvani miljei, kerale se šamije, šila se narodna nošnja i još puno toga.
Ali prije svega trebalo je imati kuću za stanovanje, a one su se u davna vremena pravile od šepera i čerpića. Iako je ta gradnja već odavno prevaziđena ispričajmo priču o njihovom građenju. Ono što je važno reći je to da su obje gradnje imale zajedničku osnovu, a to je drveni kostur. Primitivnije i jeftinije su se zvale šeperuše. Kod njih je drvena građa opšivena tankim drvenim klesanim motkama (šeper), između kojih se stavljalo miješano blato. Tako su se formirali zidovi koji su se sa vanjske i unutrašnje strane, takođe izravnavali sa blatom. Kad su zidovi bili suhi, krečili su se razmućenim živim krečom. Kuće od čerpića su bile stabilnije, a zidovi jači. Umjesto šepera drvena građa se popunjavala čerpićem.
Postupak pravljenja čerpića je bio jednostavan, ali kao i sve drugo zahtijevalo je truda i vremena. Pravio se miješanjem gline, slame, piljevine i vode, nakon čega se ta smjesa, gazila nogama sve dok se ne pretvori u blato, To blato se stavljalo u kalupe i tako se oblikovalo u željeni oblik i veličinu. Po vađenju iz kalupa sušilo se prvo na zemlji, a poslije nekoliko dana slagalo u kupu i tako držalo sve dok se u potpunosti ne stvrdne. Mnogi su ga pravili za vlastite potrebe ali i za prodaju.
Jedan od njih je bio i naš sugrađanin Lipovac Hasan sa Požarika. Rođen je 1924. godine u naselju Vida 2 od oca Osmana i majke Hanife. Bila je to mnogočlana zemljoradnička porodica u kojoj je bilo sedmoro djece i to: Hata, Mehmedalija, Hasan, Razija, Rezalija, Nefiza i Čaza. Hasan se počeo baviti proizvodnjom čerpića 1950-ih godina jer je cigla u to doba bila skupa i proizvodila se u ograničenim količinama. U tom poslu pomagala su mu braća Mehmedalija i Rezalija.
Šezdesetih godina su se počeli proizvoditi i betonski blokovi, a njih je proizvodio jedan drugi Lipovac koji se zvao Mehmed. Betonske blokove je pravio zajedno sa drugim članovima svoje famelije od kojih su mu najviše pomagali Ekrem i Abdulah.
Kuće od čerpića su se obično grijale sa zidanim pećima koje su se zvale furune. Pravljene su od gline sa osnovom od čerpića. Po zidovima su se ugrađivali okrugli lončići od pečene gline. Imali su ulogu boljeg isijavanja toplote, ali i kao ukras jer su obično bili u raznim bojama. Na rerni i otvorima za loženje bila su željezna vratica. Glavni pribor su bili maše i mašice, a furuna se ložila drvima, granjem i ostatkom od komljenog kukuruza zvanog paturika.
Dugo vremena se u bosanskim kućama kao prostirka upotrebljavala hasura, a jedne hasure sjećam se i ja. Bila je u predsoblju naše stare porodične kuće, dok je u dnevnoj sobi na sredini bio ćilim, a sa krajeva lijepe šarene ponjaveUz dva zida bila je sečija na ugao a kao nasloni uz zidove prislonjeni su tvrdi slamnati jastuci. Bili su presvučeni jednobojnom tkaninom, a sa gornje strane pokriveni bijelim heklanim jambezima. Radi otimanja od zaborava pomenut ću bar jednu porodicu koja se bavila proizvodnjom hasura.
Bila je to porodica Omeragić Kadira rođenog 1910. godine u naselju Rijeka. Zejedno sa svojim sinom Ahmomdovlačio je šaš iz Slavonije, a u pletenju hasura pomagala im je i Kadirova kčerka Senija. Stari Kadir je umro u svojoj devedeset trečoj godini života, a sin Ahmo rođen 1934. godine i danas živi u Rakiji. Senija, koja je dvije godine mlađa od brata, udala se za poznatog krečara Salima Seftedžiju i dan danas živi u svojoj porodičnoj kući na brdu poviš jezera Hazna, u blizini izvora zvanog Točak. Evo sta nam je Senija rekla o pletenju hasura.“Hasure su se plele na drvenoj spravi, sličnoj onoj za tkanje ćilima i ponjava, samo što su se pravile od šaša, a ne od tkanine. Jedan od najtežih dijelova tog posla bilo je cijepanje šaša jer ga je trebalo ručno zatezati pri čemu se oštro liko urezivalo u ruke zbog čega su ruke često bile krvave. Tako pocijepani šaš se sušio na suncu i vezao u “dometa” (snopiće kao što se veže klasura) i slagao na tavan. Od lika, koje se prethodno kvasilo u vodi, pravila se kanapa koja se provlačila kroz rupe na tkalačkom stroju pa se onda između kanapa stavljala pocijepana šaš i tako se plela hasura. Bile su dvije vrste hasura, naređene i pazarinske. Naređene hasure su ustvari bile hasure po naruđbi i obično su bile kvalitetnije i skuplje, dok zu pazarinske pravljene za prodaju (pazar) na pijaci, što se radilo jednom u sedmici i taj dan se nazivao pazarnim danom”. "
U novije doba počele su se tkati ponjave i ćilimi. Sprava za tkanje ponjava bila je od drveta i zvala se "stan", a u nekim karajevima i kao "razboj” Ponjave su se pravile od krpa, stare iznošene odjeće kao što su košulje, majice, potkošulje, pidžame i sl. Sve se to makazama sjeklo u trake širine jednog centimetra i namotavalo u klupka veličine manje lopte. Kad bi se dovoljno toga nakupilo nosilo se osobi koja se bavila tkanjem, a to je obično bila neka od žena. Postoji i jedna legenda koja kaže da su žene vjerovale kako pojava duge na nebu znači da to ustvari ženski melek tka ponjavu od niti sunca, što predstavlja stazu koja vodi do dženeta. Pored ponjava tkale su se sedžade i ćilimi, a materijali za njihovu izradu su bili vuna ili pamuk. Bosanski ćilimi, sedžade i ponjave su nešto po čemu je i Bosna prepoznatljiva. U Gradačcu je takođe bilo žena koje su se bavile tkanjem, a ja ću ove prilike navesti njih nekoliko.
Jedna od njih je bila moja tetka sa očeve strane Rukija Haseljićiz Gradačca, rođena 1910. godine od oca Avdičević Nurije i majke Paše. Bila je to žena koja je zbog rane smrti muža ostala sama sa troje djece o kojima se trebalo brinuti. Naučila je tkanje ponjava i na starom stanu tkala ih je svakodnevno. Sa njenog stana izlazile su prelijepe ponjave koje su krasile sečije i podove u mnogim gradačačkim kućama. Ali ne samo ponjave, Rukija je tkala i platno od konoplje koje se zvalo “bez” kao i platno od pamuka. Od njih se šila tradicionalna muška i ženska odjeća, kuhinjske krpe, peškiri i sl. Umrla je u 78-oj godini života, a sa njom umrlo je i tkanje koje su radile njene vrijedne ruke. Ovu priču njoj poklanjam.
Pomenimo sad još jednu ženu koja je pored ponjava tkala i ćilime, vezla vezove, heklala i kerala. Ponešto od toga ona to radi i danas, a zove se Đula Zrnić. Rođena je u Tomislavgradu 1942. godine, a u Gradačac je došla 1977. godine, kada se udala za našeg sugrađanina Zrnić Šefku. Po struci je krojačica, ali je od svoje majke naučila tkanje ćilima i ponjava, kao i izradu ostalih ručnih radova. Naime, Đulina majka je radila u Glamoču, u Tvornici gdje su se proizvodile sve vrste tkanih radova, štrikanja, vezova, heklanaja i sl. Obzirom da je majstor tog zanata podučavala je i ostale radnike. Đula kaže da je u Tomislavgradu tkala ćilime na veliko i da je pri tome imala ispomoć drugih žena. Imala je veliki brij mušterija pa se ponekad tkalo danonoćno. Sjeća se kako je istkala jedan ćilim koji te bio težak 15 kg. a rađen je po narudžbi. Po dolasku u Gradačac Đula više nije tkala ponjava i ćilime, ali u svojoj 71-oj godini života još uvijek hekla razne podmetače i stoljnake, a svoj mir najčešće nađe u keranju kerica za šamije. Poželimo joj još dug život u rahatluku i zadovljstvu.
Keranjem se bavila i moja tetka sa majčine strane po imenu Fata. Rođena je 1912. godine u Gradačcu od oca Jašarević Alage i majke Emine. Prelijepe kerice koje je Fata sa velikom ljubavlju kerala nosile su mnoge žene iz naše čaršije na svojim šamijama. Kerala je nekolko vrsta kerica, a razlikovale su se i po tome što su se jedne nosile za svaki dan, a druge samo u prigodnim slučajevima. Umrla je sa šamijom na glavi okeranom njenim vlastitim rukama.
Ručnim radovima kao što su keranja i heklanja, ali i tkanjem ponjava bavila se i Halilović Rabija iz naselja Vida 2 kod Gradačca. Tkala je prelijepe ponjave širine 80 i 100 cm. Radila je to po narudžbi, ali i za tržište, tako što ih je tkala u velikim dužinama, a onda sjekla i prodavala na metar, zavisno od želje mušterija. Njen muž Mujo pravio je metle od (sirka) metlike, jer kuću zastrtu sa ponjavama i ćilimima trebalo je i pomesti. Zato recimo o njima dvoma koju riječ više. Halilović (Salke) Mujo, rođen je 1902. godine u naselju Vida 2, Gradačac. Sa suprugom Rabijom izrodio je petero djece. Po zanimanju je bio zemljoradnik, ali se bavio i ručnom izradom mnogih kućnih potrepština. U prvom redu bile su to metle od sirka, ili metlike, kako se u narodu zvala biljka od koje su se pravile metle. Pored njih Mujo je pravio i metle zvane brezovače, koje su služile za čišćenje dvorišta, a ime se dobile po drvetu breze od čijih grana su se pravile ove metle. Pored toga, ručno je izrađivao oklagije i sinije, kao i drvene ručke za sjekire, motike i sl. Od svega toga najpoznatiji je bio i po izradi tambura, koje je uz to i veoma lijepo svirao. Rabija je umrla 1991. a Mujo 1998. godine. Ja ove redove ispisujem 16 godina poslije njegove smrti, a sve u cilju da ovaj vrijedni bračni par otrgnemo od zaborava.
Kad već pišemo o tim sitnim potrebštinama od drveta, koje je Mujo izrađivao, pomenimo i našeg mještanina Gluhić Abdulaha iz Mionice koji je pleo sepete. Taj dobročudni starac bavio se svim i svačim. Bio je poljoprivrednik, rudar, metalac, vodoinstalater, ali i majstor do savršenstva u pravljenju sepeta. U posljednje vrijeme usavršio se pravljenjem malih sepeta kao suvenira, ali da vam ja ne bi pričao o tome pogledajte ovaj video. SEPET ”. A sada recimo nešto i o pravljenju suđa i posuđa koje je svaka kuća morala imati radi zadovoljenja prehrambenih potreba. Nije to tako davno bilo kad se za prehranu isključivo koristilo drveno i zemljano posuđe. To baš i ne spada u kućnu radinost, jer za ovu vrstu posla potreban je i raznovrsni alat, kao i određena stručnost. Ljudi su imali svoje male radionice u kojima su obrađivali drvo praveći od njega posude za vodu i za jelo, kao i za čuvanje, držanje i pravljenje prehrambeni namirnica. Uz drveno posuđe upotrebljavalo se i zemljano koje se izrađivalo od posebne gline, a oblikovalo se ručno na drvenom stoliću. Sušilo se na sobnoj temperaturi, zatim u sušnici, a poslije se peklo na određenoj temperaturi u pećima namijenjim za tu svrhu.
Prvi grnčar je došao u Gradačac 1950-ih godina iz Srbije. Zvao se Đorđević Petar (Pero) . Oženio je našu sugrađanku Kikić Zumretu i zajedno sa njom živio u naselju Bukva. Tu je započeo i grnčarsku djelatnost praveći posuđe od gline. Kako u to doba na tržistu nije bilo puno limenog posuđa, masovno se koristilo zemljano, tako da je Pero imao pune ruke posla. Zato je u ispomoć pozvao svog prijatelja Rajka Aranđelovića koji je u Gradačac takođe došao iz Srbije. Nakon izvjesnog vremena Pero se odselio u naselje Varoš i otvorio grnčarsku radnju u onoj staroj kući sa desne strane puta u neposrednoj blizini benzinske pumpe. Protekom vremena opadao je interes za zemljano posuđe pa je Pero prestao sa tim radom i otpočeo djelatnost flaširanja sode. Zbog toga su ga i prozvali Pero sodar. Svoj životni vijek završio je u Brčkom. Njegov prijatelj Rajko je nastavio sa proizvodnjom zemljanog posuđa i kupio kuću od Kikić Idriza koja je bila na Varoši, ispod brane jezera Hazna. Bio je oženjen sa Lotar Marijom iz Tramošnice, koje se i ja sjećam sa pijace gdje je prodavala Rajkovu grnčariju. Ostao je grnčar sve do kraja života. Umro je u Gradačcu gdje je i sahranjen. Sa ovom pričom, bar za trenutak vratimo sjećanje na te vrijedne ljude i njihove posude od zemlje. Jedna od tih posuda, i dan danas služi kao saksija za čuvarkuću u dvorištu kuće našeg umrlog sugrađanina Ratka Radakovića .
U kućnoj radinosti ljudi su odvajkada pravili i razne muzičke instrumente kako bi uz svirku i pjesmu uljepšali svoj život. Frula, taj nekada omiljeni narodni instrument, spada u najjednostavnije izume koje su ljudi pravili obično još dok su bili djeca. Najčešće se pravi od zovinog drveta, a u našem Gradačcu jedan od napoznatijhf frulaša je fotograf Džidić Ahmed . Rođen je 1950. godine u Vidi od oca Saliha i majke Hanke. Još kao dječak, zajedno sa svojim vršnjacima, počeo je izrađivati pištaljke od zovinog drveta. U početku su to bile kratke, a kasnije i dugačke u obliku frule. Običnim čakijama i malim nožićima pravili su rupe na dugačkim pištaljkama i tako dobivali ljepši zvuk. Ahmed je imao talenta za svirku i polako je počeo da svira melodiju za kolo. Kad su se pojavili prvi radioaparati onda je tu muziku slušao i skidao sa radija. Na gradačačkom vašeru, po prvi put kupio je pravu frulu i ozbiljnije se počeo baviti sviranjem. Imao je tada samo deset godina a već je svirao nekoliko vrsta kola. Ubrzo postaje i član folklornog društva i odlazi na takmičenje. Postaje prvi frulaš Gradačca i odlazi na takmičenja širom bivše Jugoslavije. Danas je Ahmedu 65 godina, ali još uvijek zasvira na frulu, za svoju dušu i dušu svoje supruge Zire, sa kojom ima troje djece. Poželimo našem Ahmedu još puno dobra zdravlja i lijepe melodije iz njegove omiljene frule.
Šargija i saz su instrumenti iz porodice tambura, a u Bosni su se proširili za vrijeme Osmanlijskog carstva. U Gradačcu je bilo nekoliko majstora koji su proizvodili ove instrumente, a naročito saz. Među živima još uvijek su Gluhić Edhem, Mešanović Smajl Ibraković Ćamil, Fejzić Salih i Mašetović Mustafa .
Gluhić Edhem rođen je 1934. godine u Gradačcu od oca Arifa i majke Rukije. Još od djetinjstva je zavolio muzičke instrumente i kao dječak počeo praviti frule. Od svoje 15 godine, kao samouk, svira i pravi šargije, a odmah poslije njih počeo je i sa pravljenjem sazova. U to vrijeme sve se radilo ručno i sa veoma jednostavnim alatom kao sto su testera, čekić i dlijeto, a vrlo često se drvo glačalo i sa običnim komadom stakla. Umjesto laka, za zaštitu drveta koristio se pčelinji propolis. Tek 1960. godine kupio je prvu mašinu sa kojom je pravio i košnice za pčele. Sad je u osamdesetoj godini života i zasluženo se odmara, jer šargija i sazova ima na zalihi spremnih za prodaju. Poželimo Edhemu da u rahatluku i dobrom zdravlju još dugo poživi zajedno sa svojom suprugom Bahrijom .
Mešanovic Smajl rođen je u Lukavcu G. kod Gradačca 1939. godine od oca Mehmeda i majke Haske. Šargije i sazove je počeo da uzrađuje kao samouk, a prvu šargiju je napravio kad je imao 17 godina. Po odsluženju vojne obaveze, odnosno od 1961. godine, počeo je ozbiljnije da se bavi ovom proizvodnjom. Radio je u TMD-u gdje je na posao svakodnevno putovao sa svojim malim motorićem. Poslije radnog vremena odmah je počinjao sa svojim drugim poslom kojeg radi punih 57 godina. Ni sam ne zna broja šargija i sazova koje je napravio. Šargija se pravi sa 4 do 6 žica, a saz od 6 do 12, kaže Smajl. Ima 45 šablona šargija i sazova. S ponosom govori kako je svoj najveći saz od 9 žica napravio za profesora književnosti Dinka Delića , koji se inače bavio muzikom još od djetinjstva. Sjeća se kako je nočima sjedio sa Dinkom uštimavajući žice na šargijama i sazovima. Inače saz se sastoji od sljedećih dijelova: bubanj (kutljača), poklopac bubnja, vrat (ručka), čepovi i žice. Po Smajlu, najbolje drvo za bubanj je trešnja, javor i orah. Komad drveta za pravljenje saza dužine je sedamdesetak centimetara. Gornji dio se odsječe čime se dobija ploha na kojoj se ucrtaju željene dimenzije instrumenta. Izdubi se oblik kutljače (tijela saza), što zahtijeva pažljivu obradu da ne dođe do probijanja buduće rezonantne kutije. Drvo koje se obrađuje mora se prethodno sušiti najmanje tri do četiri godine. Za ručku je najbolja šljiva jer se tokom vremena najmanje izvitoperi, a poklopac bubnja se pravi od smrče, jele ili divljeg duda. Umjesto žica danas se koristi ribarski silik debljne 0,60 mm. Smajl se hvali kako je pravio i dvorepe sazove te da je po narudžbi Omera Pobrića napravio 10 takvih sazova. Svoje znanje prenio je na rođaka Mašetović Mustafu iz naselja Rakija. Poželimo našem Smajlu da u dobrom zdravlju i rahatluku napravi još puno tambura i sazova.
Ibraković Ćamil rođen je1945. godine u Mionoci kod Gradačaca, od oca Ređe i majke Safije. Po zanimanju je stolar, a stolarski zanat je učio 1961-1962. godine u stolarskoj radionici Košnica. Kratko vrijeme je radio u tvornici Namještaj pa odlazi na odsluženje vojnog roka, poslije čega radi u Novom Sadu do 1969. godine, kada odlazi u Njemačku. Po povratku iz Njemačke, godine 1971. otvara hemijsku čistionu na raskrsnici ulice koja vodi prema Domu zdravlja i tu radi do1986 godine. Tada pravi ugovor sa Domom zdravlja i u bolničkom krugu otvara prodavnicu prehrambenih proizvoda koju drži sve do početka rata 1992. godine. Poslije rata otvara privatno preduzeće za nabavku i prodaju miješane stočne hrane "Florako-Komerc", koje je imalo sjedište u krugu bivšeg DC-a i tu radi sve 2008. godine kada je otišao u penziju. Kao penzioner vraća se svojoj staroj ljubavi sazovima. Naime, Ćamil je još kao dječak svirao i pjevušo uz saz, a to je naslijedio od svog oca. I ne samo od oca. Ljubav prema muzici je naslijedio i od svoje majke koja je veoma lijepo svirala uz harmoniku. Iako u poznim godinama, Ćamil se počinje baviti ručnom proizvodnjom sazova, a prvi saz je napravio od javorovog drveta 2009. godine, kojeg poklanja svom starijem unuku Aldinu . Drugi saz je napravio od drveta trešnje i poklonio ga svom mlađem unuku Ensaru . Iako su Ćamilovi unuci još mali on smatra da će zavoliti sviranje uz saz jer je i on bio mali kad je to zavolio od svog oca. Zajedno sa svojom suprugom Feridom , koje se mnogi naši sugrađani vjerovatno sjećaju kao babice iz gradačačkog Doma zdravlja, Ćamil živi u svojoj kući na Šehitlucima.
Fejzić Salih , zvani Žućo, u Gradačac je doselio iz Tuzle i oženio našu sugrađanku koju svi znaju kao frizerku Tifu . Salih se bavio prevozničkim poslom i sa svojim kamionom najviše je razvozio šljunak. U prizemlju kuće imao je i kafanu. Sad se bavi proizvodnjom šargija i sazova i zajedno sa ostalim gradačačkim sazlijama doprinosi razvoju ovog starog zanata.
Lijep život nije podrazumijevao samo porodičnu kuću ukrašenu sa ručnim radovima, ponjavama i ćilimima, već je poslije napornog dana trebalo i leći u meku postelju sa udobnim jastukom i pokriti se toplim jorganom. To su veoma brzo shvatile naše sugrađenke, sestre Hilda i Matilda .
U nedostatku više podataka o njima, reči ću samo to da su bile Jevrejke i da su živjele u onoj staroj kući što je do prije nekoliko godina bila iza leđa današnjeg dječijeg obdaništa. Nekada su obje te zgrade bili objekti bolnice. U toj staroj kući se u prizemjlju vadila krv, a na spratu su živjele ove dvije sestre. Zada se udala za Muharema poznatog po nadimku Čvarak i sa njim dobila sina Zikreta, a Alema za limara Ahmetašević Osmana, sa kojim je dobila sina Taiba i kčerku Mirsadu. Zada je završila trgovačku školu, ali je vrlo kratko vrijeme radila kao trgovac jer je više voljela biti kod kuće i baviti se svojim ručnim radovima koje je počela prodavati i tako ostvarivati dobru zaradu. Pored veza, heklanja, keranja i štrikanja, Zada je šila i jorgane. Zbog velike potražnje ovaj posao je počela raditi zajedno sa svojom sestrom Alemom, koja se takođe bavila štrikanjem. Uz jorgane šile su i dušeke, kao i jastuke. Jorgani i dušeci su se šili od pamučnog platna koje se punilo sa vunom do određene debljine. Poslije se preko pamučnog platna stavljala tzv. glot svila i onda se cijela površina štepala u kocke. Jastuci su takođe punjeni vunom. ali i perjem, ovisno od porudžbine. Kako su obje dobro štrikale, i taj posao su radile za tržiste. U početku je to bilo ručno, a sa pojavom štrikačih mašina, Alemina kčerka Mirsada kupuje takvu mašinu i razvija mašinski posao. Štrikala je kape, bluzice, džempere, ali i vunene mantile, kao i ženske komplete koji su se sastojali od suknje i jakne. Alema je već odavno umrla, Zada ostarila, a Mirsada poslije rata nastavila život u Turskoj.
Pored Mirsade u Gradačcu je bilo još puno žena koje su štrikale na mašinu. Pomenimo neke od njih kao što su: Avdić Hafeza, Mulavdić Sena, Husinbašić Hajrija, Tipura Jadranka, Mihajlović Gina, Ćatić Hajra i Smajlović Rukija . Masovna fabrička proizvodnja zaustavila je ručni rad ove djelatnosti. Samo još poneka usamljena žena iz hobija se bavi ručnim radovima heklanja, štrikanja i sl.
U nekim krajevima Bosne i Hercegovine žene su štrikale i male odjevne predmete za zaštitu intimnih dijelova muškaraca koji su po jakim zimama morali ići na sječu drva i sl. Pogledajte priloženu fotografiju.
A u Gradačcu neke od žena su štopale (popravljale) ženske čarape najlonke. Bila su to vremena kad se zbog puknute niti najlonke nisu bacale, već se ta nit izvlačila sa iglom koja je na dršku poput gljive. Tako su čarape ponove izgledale kao nove i ponovo bile u upotrebi. Tim poslom bavile su se naše sugrađanke Džaferović Rajfa i Miličić Ljubica.
I kao što svemu dođe kraj, tako se i ljudski život jednog završi. Sve ono što je čovjek radio, sticao i prizvodio ostaje kao njegovo djelo, a život se poput duginih boja postepeno ugasi i nestane zauvijek. Ljudi su imali razne vrste običaja prilikom ispračanja dragih osoba na vječni počinak. Jedan od tih običaja bilo je i stavljanje vijenaca na humku umrlog sa trakama na kojima se ispisuju posljednje poruke. U prošlosti nije bilo tvorničke proizvodnje ovakvih vijenaca pa su se oni pravili u kućnoj radinosti. Prva osoba u Gradačcu koja se bavila proizvodnjom vijenaca bila je Kajić Hatidža . Ko je ta žena o kojoj danas pišemo? Za večinu naših sugrađana je nepoznata, kao što su nepoznati i mnogi drugi, ti veliki ljudi iz reda malih. Rođena je 1912. godine u Gradačcu, a bila udata za Muju novinara. Eh, a ko je sad Mujo novinar? Starije generacije se sigurno dobro sjećaju ovog dobroćudnog čovjeka koji nikad u životu nije bio novinar. ali su ga svi tako zvali jer je prodavao novine u jednom malom kiosku koji se nalazio u onoj ulici pored Doma kulture sto ide prema Gradini. Rođen je 1916. godine u Gradačcu od oca Kajić Dede i majke Hate. I naravno, nije Mujo samo prodavao novine, već i cigareta, kao i još puno drugih sitnih potrebština koje su bile karakteristične za prodaju po kioscima. Usput, Mujo je vršio i usluge umotavanja i vezanja paketa na koje je stavljao i pečate, jer pošta je zahtijevala propisno pakovanje. Snalazio se Mujo kako je znao i umio jer je trebalo prehraniti mnogočlanu porodicu. U tome mu je nesebično pomagala supruga Hatidža i to najviše sa pravljenjem pogrebnih vijenaca. Sve je radila ručno i to tako što bi jedan krug napravila od savitljivog drveta ljeske, a onda na njega vezala zimzelen koji su brala njena djeca po okolnim šumama. Kad je vijenac dovoljno bio bogat sa zimzelenom, onda ga je Hatidža ukrašavala sa ružama pravljenim od krep papira. Na kraju je stavljala i traku na kojoj su se ispisivale posljadnje pozdravne riječi. Sa svojim Mujom izrodila je petero djece i to jednu kčerku i četiri sina. To su: Fatima, Mustfa (Muše), Hasan, Alija i Ramo . Svi su oni pomagali majci u branju zimzelena i pravljenju vijenaca. zarade stečene vrijednim rukama, među prvima su kupili i mali kamiončić sa kojim su se počeli baviti prevozničkim uslugama. Haso će kasnije voziti sanitet u Domu zdravlja, a Ramo cisternu u Komunalnom. I pored stečene zarade živjeli su skromnim životom. Stari Mujo i njegova Hatdža su umrli, a umro je i njihov najstariji sin Alija. Sa ovom pričom želim ih otrgnuti od zaborava, a ostalim članovima ove skromne i vrijedne porodice poželimo dobro zdravlje i dug život.
I prije nego završim ovu priču, želim reći nekoliko riječi o čovjeku koji je poznat po poslu bliskom vijencima koje je pravila naša Hatidža. Radi se o čovjeku koji je ručnim kopanjem pravio vječna boravišta za sve one koji su napustili ovozemaljski svijet i preselili na ahiret. Zvao se Skenederović Ređep , poznatiji po nadimku Ređo . Zapitajte se koliko puta ste bili na đenazi nekoga koga ste voljeli, poznavali, cijenili i poštovali. Koliko puta ste svojim rukama bacili komadić zemlje u iskopani mezar ili raku od koje ste zajedno sa ostalima napravili malu humku. Jeste li se ikad zapitali ko je iskopao tu zemlju. Mnogi vjerovatno jesu, ali isto tako je vjerovatno da mnogi i nisu. Zato ja danas ovu priču završvam sa čovjekom koji se bavio ovim, ne baš lijepim, ali časnim poslom. Umro je i legao u vječnu kuću koju su za njega drugi napravili. Neka je rahmet našem Ređi, a ovi ispisani redovi neka ne dozvole da ga zaboravimo.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

20.02.2014.

KAHVEDŽINICA ISMETA KRAJINOVIĆA


Sjedim u kutku svoje radne sobe sa naslonjenim rukama o stol i gledam knjige sa sadržajem iz prošlosti. Pri tome pokušavam vidjeti nešto u magli koja sve više obavija moja sjećanja. Instiktivno stisnuh dugme na tastaturi i na monitoru mog kompjutera ugledah lik Hasanaginice. Na mojim usnama pojavi se mali osmjeh. Prisjetih se kako sam kao osnovac glumio vojnika u pozorišnom komadu “Hasanaginice”, kojeg je režirala nastavnica Abdulahović (Idrizović) Kadira. U liku moje školske drugarice Krajnović Mirsade vidjeh pred sobom uplakanu Hasanaginu mater. Vidjeh i Hasanagincu u liku Mire kukolj, a Hasanagu u liku Mirinog brata, Miće Kukolja. Vidjeh i Hasanagicinu djecu ali i vojnika kojeg je glumio moj drug iz razreda Pero Udovčić. Obuze me neka strepnja. Ja sam bio drugi vojnik i obojicu nas je poslao Hasanaga da izbacimo Hasanaginicu iz njegove kuće, jer mu nije došla rane previjati kad je na bojištu ranjen bio i na planini rane liječio. Kako da to uradimo dok njeno tek rođeno čedo poput Meleka spava u bešici. Kako da izbacimo majku Meleka. I tad ćuh svog druga Peru kako reče: "Bogami ja neću". Skočih sa fotelje i na sav glas izustih riječi koje sam prije pedeset godina oštro izgovorio: "Neću ni ja". I dok se moje tijelo ispunjava energijom i ponosom na samog sebe, osjetih miris prave Bosanske kahve. Takav miris još jedino se mogao osjetiti u rano jutro, koji je dopirao iz kahvedžinice Ismeta Krajnovića. U toj kahvedžinici ponekad je kahvu spremala i mati Hasanagina iz pozorišnog komada, odnosno moja školska drugarica Mirsada, rođena kčerka Ismetova. Prenu me glas moje supruge koja stajaše ispred mene sa kahvom u džezvi od bakra i tacnom iskovanoj u nekoj od kujundžzinskih radnji sa Sarajevske Baščaršije. Mirza, zašto ne napišeš priču o Ismetovoj kahvedžinici? Sjećas li se kad smo kao studenti, u pet ujutro pili kahvu na autobuskoj stanici prije polaska za Sarajevo? Izgovarajući ove riječi gledala me sjetno. Glasno sam uzviknuo: Sjećam se, kako da ne. Uzimajući joj iz ruku tacnu sa kahvom, nježno je poljubih. Ko je ustvari Ismet Krajinović i šta je njegova kahvedžinica značila za naš Gradačac. Zavirimo malo u prošlost i krenimo od toga da je Ismet rođen u Krčevini kod Gradačca 1910. godine od oca Ahme i majke Hajrije . Sa suprugom Zulejhom je izrodio sedmero djece, od kojih su petero bile kćerke i dva sina. Nabrojimo ih po starini: Nedžmija, Dževada, Hajra, Senija, blizanci Muhamed i Ahmo, te najmlađa Mirsada. Ismet je cijeli svoj život proveo u Gradačcu. Njegova kuća se i danas nalazi u naselju zvanom Bukva. U njoj živi kćerka Senija sa bratom Ahmom o kojem se ujedno i brine. Naime, Ahmo je od rođenja imao zdravstvenih problema i u razvoju je zaostao u odnosu na svog brata blizanca, Muhameda. No, vratimo se sada njihovom ocu, odnosno našem kahvedžiji Ismetu Krajnoviću. Ovaj naš vrijedni sugrađanin ostat će upamćen kao tih i izuzetno pošten čovjek. Svoju mnogočlanu poridicu izdržavao je iključivo vlastitim radom. Svu je djecu školovao i izveo na put, a Ahmo je zbog zdravstvenih problema ostao kod kuće i bavio se stočarstvom. Ali ne samo stočarstvom. Bio je jedan od glavnih pomoćnika svom ocu u kahvedžinici. Prvu kahvedžinicu Ismet je imao preko puta bivšeg Doma kulture, odnosno kod stare trgovine porodice Šakića. Poslije izvjesnog vremena prelazi na lokaciju kod piljarnice i kahvedžinicu otvara na starom autobuskom stajalištu gdje su bile i dvije ćevabdžinice. Sve je vrilo od života, a miris ćevapa se sada miješao sa mirisom Ismetove kahve. Bilo je to jedno od najposjećenijih mjesta u našoj čaršiji. Stari Ismet i njegov sin Ahmo su neumorno pravili kahve i posluživali ih svojim gostima u sjajnim, bakarnim džezvicama. Na tacni je obavezno bila i čaša hladne vode sa komadićem rahatluka i čačkalicom u njemu. Pored kahve tu je miruhom mirisao i čaj od mente, odnosno nane ili metvice, kako se to u narodu uobičajeno zvalo. U vrelim ljetnim danima, sa osmjehom na usnama, Ismet je posluživao svoje goste i sa hladnim bezalkoholnim pićima. U pomoć mu je priticao i drugi sin, Muhamed, kojeg su skoro svi sugrđani zvali po nadimku Krajna . Bio je vrsni golman tadašnjeg rukometnog kluba koji je igrao u Republičkoj ligi pa je to bio razlog da se u ovoj kahveđinici okuplja i mlađi svijet. A onda, opštinske vlasti izgradiše novu autobusku stanicu na lokaciji u blizini zgrada socijlne zaštite i penziono-zdravstvenog osiguranja. Staru kuću sa Ismetovom kahvedžinicom srušiše. Ismet ponovo napravi svoju kahvedžinicu i miris kahve zamirisa i na novoj stanici. E, na toj novoj stanici, kao studenti, moja buduća supruga i ja smo smo pili kahvu u pet ujutro, čekajući autobus za Sarajevo sa polaskom u pola šest. U te rane jutarnje sate znao sam sići niz željezne stepenici u popločano korito Gradašnice i naliti bočicu hladne vode sa izvora iz kojeg i danas teče pitka voda. Posljedni put na tom izvoru bio sam 2007. godine, ali nisam pio vode. Korito Gradašnice je zaraslo u zelenu žabokrečinu zbog čega je i izvor skoro neupotrebljiv. Već odavno nema ni Ismetove kahvedžinice. Umro je i stari Ismet. Ostario je i njegov sin Ahmo. Teško se razbolio sin Muhamed zvani Krajna. Izblijedio je i lik Hasanaginice Mirsade. Samo je još prisutan miris Ismetove kahve zbog kojeg njegovu kahvedžinicu u znamenitost Gradačca uvrštavam.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

06.02.2014.

ČOVJEK KOJI JE KRPIO LOPTE I KOPAČKE, RADAKOVIĆ RATKO


Kao mali dječak igrao sam lopte na Zvijezdinom igralištu ispod stare aleje kestenova. Ponekad sam išao i na malo igralište kod gradskog kina, ali tamo je uvijek bilo puno djece pa sam ja sa svojim drugarima više vremena provodio na igralištu ispod aleje. Za malo igralište je bilo uobičajeno da se kaže Luka, jer se tako zvala cijela ona ravnica na kojoj je izgrađena osnovna škola Ivan Goran Kovačić, kao i teren na kojem je bilo Zvijezdino igralište. Zato smo oba igrališta nazivali Luka. Onda je Zvijezda zagradila svoje igralište sa željeznom ogradom i žičanom mrežom. Iza škole je napravljena svlačionica u kojoj su se igrači presvlačili, ali i držali sportsku opremu kao što su lopte, dresovi sa gačicama i kopačke. Mi smo se i dalje igrali lopte na travnatim površinama izvan igrališta i posmatrali Zvijezdine igrače kako treniraju sa pravim fudbalskim loptama, koje su se popularno zvale "buba mare". Bile su napravljene od kože tako što se loptasti oblik dobijao spajajući šestougaone komade jedan do drugog. Ti komadi kože su šivani sa posebnim debelemi koncem koji je više podsjećao na kanapu. U unutrašnjosti lopte je bila tanka dušica koja se naduvavala sa zrakom pomoću ručne pumpe i tako bi lopta bila spremna za igru. Slaba tačka tadašnjih lopti je bila kanapa sa kojom su povezivani komadići kože. Nakvašene vodom, lopte bi postajale teške i od silnih udaraca nogom ta kanapa bi pucala. Trebalo je ponovo zašiti loptu, a taj posao je upravo radio junak iz naše priče, Ratko Radaković. Hajde da vidimo ko je bio taj čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u fudbalskom klubu Zvijezda, ali i u cijeloj čaršiji. Svi su poznavali Ratka, od malog djeteta do odraslog čovjeka. Bio je nagluh pa su ga zvali Ratko gluho, ali on se nije ljutio. Prihvatio je je to kao nadimak po kojem će postati poznat i omiljen među svojim sugrađanima. Njegov blagi osmjeh pamti i moj stariji sin Sanjin. Još kad je bio u osnovnoj školi vodio sam ga kod čika Ratka da zašije njegovu prvu fudbalsku loptu na kojoj je pukla kanapa izmedju dva šestougaona dijela kože. Recimo sad neku riječ više o porodici Radakovića. Sve je krenulo od Ratkovog djeda koji se zvao Pavle Radaković i koji se doselio u Gradačac iz Daruvara, davne 1900-e godine. Bio je obućar po zanimanju, ali je imao završen i kovački zanat. Radakovići su imali jednu od najvećih kuća na lokaciji sadašnjeg parka u čijem prizemlju je bila obućarska radnja. U njoj je obućarski zanat izučio i nas Ratko, a njegov djed Pavle je pored te radnje imao i kovačku radionicu koja se nalazila na mjestu gdja je kasnije izgrađen gradski hotel. Vrijeme je učinilo svoje i stari potomci Radakovića su pomrli. Velika kuća u parku je srušena, a Ratko je za svoju porodicu kupio malu kuću koja se nalazi u ul. Hasana Kikića, odmah do poznate kuće Taslidžića. Sa suprugom Đukom dobio je dva sina, Nenada i Dragana. Ratko je umro 1994. godine, a njegova Đuka 2010. godine. Sa ovom pričom želio sam otrgnuti od zaborava ovog velikog čovjeka iz reda malih, ali i uvrstiti ga u znamenite ljude naše čaršije.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

23.01.2014.

LJUDI ZA VOLANOM - PROFESIONALNI VOZAČI GRADAČCA


Kad sam pisao o automehaničarima i njihovim radionicama stalno sam imao osjećaj kako nešto fali u toj priči. Ubrzo sam shvatio da je ta nedostajuća karika ustvari jedna čitava plejada starih vozača ili šofera, kako su se u to vrijeme popularno zvali. Šta je automobil bez vozača? Kome je potreban ispravan auto ako ga nema ko voziti? Vozači su ti bez kojih ni auta ni automehaničari ne bi imali svrhu za koju su namijenjeni. Zato ja danas o vozačima hoću da pišem i to onim vozačima koji u znamenitosti našeg grada spadaju. Nekada je zanimanje vozača bilo veoma cijenjeno i poštovano. Prvih desetak godina poslije Drugog svjetskog rata skoro da nije ni bilo privatnih automobila ili su bili u zanemarljivo malom broju. Mala auta ili luksuzni automobili, kako smo ih tada zvali, služili su uglavnom za opštinske i partijske potrebe, a izgradnjom idustrije i preduzeća počeli su se nabavljati i za potrebe privrede. Skoro niko od opštinskih funkcionera, niti od tadašnjih privrednih rukovodilaca nije znao voziti auto, pa su se u tu svrhu zapošljavali profesionalni vozači. Od luksuznih automobila bile su to stare Olimpije i Fordovi, kao i terenski džipovi, a nešto kasnije ruske Volge, Zastavini Tristači pa onda Fiatova i Mercedesova vozila. Od teretnih vozila bili su to Fapovi, Tamovi, Zastave i sl. U toj relativno davnoj prošlosti jedan od prvih vozača bio je stari dobri Bota. Krenimo ovu priču sa njim.
Skenderović Mustafa, poznat po nadimku Bota, rođen je 1916. godine. Sa suprugom Pobrić Fikretom izrodio je četvero djece, od kojih sina Burhu, kčerku, Hanifu i još dvije kčerke blizankinje, Rasihu i Nasihu. Po zanimanju Bota je bio profesionalni vozač. Burho Prvi posao je dobio u OKSK-a Gradačac, a poslije odlazi u UPI, Distributivni Centar Gradačac, gdje ostaje sve do 1975. godine kada je otišao u zasluženu penziju. Šofersku tradiciju nastavlja i njegov sin koji svoj radni vijek započinje kao trgovac, ali ubrzo postaje profesionalni autoprevoznik. Posao obavlja sa kamionom i vrši prevoz svih vrsta roba. Ima i svoju firmu na lokacji tržne pijace Arizona kod Gradačca. sa ovom pričom Burhi poželimo još puno sretnih vožnji, a njegovog oca Botu, otrgnimo od zaborava.
Zbog posebne važnosti upravljanja vozilima Doma zdravlja, a naročito vozila hitne pomoći, obradimo te vozače kao jednu cjelinu na čelu sa Rizom Sokoljakom. Rizo je rođen 1926. god od oca Mehmeda i majke Alije. Sa suprugom Hajrom izrodio je dva sina i jednu kčerku. Najstariji je vozač u Domu zdravlja i vozio je prvo ambulantno vozilo koje je Dom zdravlja dobio 1958. godine. Bio je vozač od poštovanja i ugleda. Recimo odmah de je skoro u isto vrijeme sa Rizom počeo raditi i vozač Sivic Zahid. Poslije dolazi Marko Pušeljić, zatim jedno kraće vrijeme su bili Prole Milan i Tuzlak Fahro, a Sivić Osman, Filipović Anto (Šarac), Nadarević Anto (Nadar), Kunić Razim, Kajić Haso, Ganibegović Šemso, Dragičević Milenko i Husenbašić Edib su radnici sa dužim radnim stažom pa o pojedinim od njih recimo neku riječ više. Pušeljić Marko (Pušak) rođen je u Gradačcu od oca Ivice i majke Pepike. Sa suprugom Ljubicom imao je dvoje djece, sina Dragana i kčerku Lidiju. Marko je umro, a porodica je raseljena. Niko više od Pušeljića nije u Gradačcu. Cijelu obitelj pamtimo kao dobre sugrađane i ovom pričom otrgnimo ih od zaborava. Nadarević Anto (Nadar) i Filipović Anto (Šarac) su takođe stari vozači Doma zdravlja. Vozili su još od vremena kad je Dom zdravlja bio u zgradi bivšeg suda za prekršaje. Nadar je prije rata odselio u Vinkovce gdje je i umro, a Šarčeva daljna sudbina mi nije poznata. Ganibegović Šemso rođen je 1949. godine od oca Mustafe i majke Almase. Sa suprugom Ganibegović (Kokot) Dr. Gordanom dobio je sina Edu i kčerku Dinu. U Domu zdravlja radio je od 1978. do 2005. godine, kada je otišao u penziju. Bio je veselog duha i dobre naravi i veoma omiljen u drustvu. Umro je relativno mlad 2009. godine. Huseinbašić Edib je rođen u Gradačcu od oca Edhema i majke Sadete. Kao vozač počeo je raditi u Domu zdravlja krajem sedamdesetih godina i vrlo brzo se uklopio u ekipu starih vozača. Iako relativno mlad pokazao je veliku ozbiljnost i privrženost ovom odgovornom pozivu. Nažalost, zbog teške bolesti umro je ne odradivši svoj radni, ali ni životni staž prosječnog ljudskog vijeka. Zajedno sa našim Edibom otrgnimo od zaborava i ostale vozače Doma zdravlja Gradačac.
Braća Tuzlak Sejfudin (Sefo) i Fahrudin (Fahro) , rođeni su u Gradačcu od oca Ahmeta i majke Fate. Otac im je imao fijaker a oni su obojica postali profesionalni vozači. Sejfo je rođen 1928. godine, a od rane mladosti počeo je izučavati zanat automehaničara kod starih majstora Orzike i Pube. Međutim, čitav svoj radni vijek proveo je kao vozač kamiona, a radio je u Agrozadu, Trgocentru, Bosnaproduktu, DC-u i Autoprevozu. Njegov sin Alija, koji se sada zove Ahmet, je takođe pošao očevim stopama i još uvijek radi kao vozač. Kao što smo već pomenuli i Sejfudinov brat Fahro je čitav svoj radni vijek bio profesionalni vozač, a naslijedio ga je sin Rejsudin zvani Reso.
Idrizović Muharem - Mušan, rođen je 1929. godine u Gradačcu. Sa obukom za vozača počinje kod Popović Miloša sa Varoši. Prvi posao mu je bio vožnja jednog valjka na dijelu ceste koja se gradila na Požarikama. Kao profesionalni vozač zapošljava se u Sekreterijetu unutrašnjih poslova. Vozio je američko vozilo marke "Vilnus". Bilo je to pedesetih godina kad je načelnik SUP-a bio Mustafa Jašarević. Kasnije prelazi u Mljekaru gdje je vozio manji kamion, “Fiat 615” od tri tone. U to vrijeme direktor mljekare je bio Safet Imamović. U mljekari je kao vozač tada radio i Bahić Nadir. Zbog slabog poslovanja mljekara je ubrzo zatvorena, a Mušan prelazi u tvornicu "Sportnautik" u kojoj je Direktor bio Stevo Jovanović. Tu ostaje neko vrijeme pa prelazi u veletrgovinu "DC", a 1978. godine postaje vozač u malo-trgovinskoj organizaciji "Trgocentar" odakle je otišao u invalidsku penziju. Njegovim stopama krenuo je i sin Sevret, poznat pod nadimkom Sergija, ali ne samo kao vozač, več i kao automehaničar. Automehaničarski zanat je počeo učiti 1971. godine u Trgocentrovoj radionici gdje su već bili legendarni automehaničarii Salih Osmičić, Ibrahim Adžulović, Niko Zoranović, i Munib Zukić. Teoretsku nastavu je završio u gradačačkom ŠUP-u. Kao profesionalni vozač, svoj staž započinje u "DC-u", ispočetka kao vozač putničkog automobila, a kasnije i teretnog vozila. Tu ostaje sve do početka rata, a poslije rata jednu godinu radi kod M.Halilović Ahme u privatnoj firmi "Merix". Na posljetku prelazi u Dobrovoljno vatrogasno društvo gdje ostaje sve do 2012. godine kada je otišao u zasluženu penziju. Sevretov sin Admir je takođe završio automehaničarski zanat i ima svoju privatnu radionicu. Njemu poželimo puno uspjeha u radu, ocu Sevretu ugodan penzionerki život, a starog Mušana sa ovom pričom otrgnimo od zaborava.
Šemsudinović Esed je u Gradačac došao iz Tuzle i kao vozač dobio zaposlenje u Elektrodistzribuciji. Oženio se sa Džakić Azizom zvanom Ziza i ostao u Gradačcu do kraja života. Zbog malog broja vozača u to vrijeme, Tarzan je vozio i za potrebe opštinskih organa, Doma zdravlja, kao i drugih organizacija. Ostat će upamćen kao veseo i društven čovjek.
Jovanović Dimitrije (Mito), rođen je 1932.godine u Brčkom od oca Petra i majke Danice. Kad su njegovi roditelji doselili u Gradačac Mito je bio beba od tri dana, a u njemu je ostao čitav svoj život. Sa suprugom Hatom dobio je dvije kčerke od kojih Dijana zajedno sa svojom majkom i danas živi u obiteljskoj kući. Vratimo se za trenutak u Mitinu mladost i recimo da je rano ostao bez roditelja, te da je kroz život išao uz pomoć dobrih ljudi, među kojima je bio i veliki broj šofera. Vožnju automobila je počeo učiti još sa 15 godina, a šoferi koji su ga obučavali bili su Skenderović Mustafa zvani Bota i Sendić Edhem. Prvi posao je dobio u tadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi, zatim u Žitoprometu i Veterinarskoj stanici. Kad god je trebalo vozio je i za potrebe Skupštine opštine, kao i za njene društveno-političke organizacije. Zbog slabljenja vida prestaje voziti i zapošljava se u Trgocentru na telefonskoj centrali. Tu je dočekao i zasluženu penziju. Umro je 2008. godine. Šta još reći o našem sugrađaninu Miti. Možda ništa više nije ni potrebno jer svi su ga poznavali i mnogi o Miti znaju i više od mene. Recimo samo još i to da je bio ljudska i vozačka veličina. Kao takav ušao je u gradačačke legende i ljude koje treba pamtiti. Zato ga sa ovom pričom želim otrgnuti od zaborava.
Beširević Izudin zvani Makso, rođen je 1933. god u Gradačcu, od oca Ibrahima i majke Šerife. Makso je prvo završio zanat u bravarskoj radionici kod Danke Kostića i stekao zvanje limara, ali taj posao mu se nije sviđao te odmah polaže vozački ispit. Bilo je to 1953. godine gada odlazi i na odsluženje vojnog roka. U Armiji postaje vozač vojnih vozila i tako stiče iskustvo. Po povratku iz Armije 1955. godine ženi se sa Mejremić Asimom, sa kojom će dobiti dvoje djece, sina Ibrahima (Bajku) i kčerku Šerifu. Kao profesionalni vozač putničkog automobila dobiva posao u Trgocentru, gdje će kasnije voziti jednog od poznatih direktora toga preduzeća, gosp. Muhidina M. Halilovića. Dobitnik je Mercedesove zlatne značke za vožnju od 100.000 km. bez kvara na vozilu. Iz Trgocentra prelazi u tvornicu Namještaj, gdje širom bivše države Jugoslavije, vozi sve kategorije kamiona namijenjeniih za prevoz poznatih gradačačkih kuhinja. Odatle odlazi u zasluženu penziju, ali i dalje ostaje aktivan kao vozač. Tako je u posljednjem ratu vozio kamion za Italijansku humanitarnu organizaciju koja je pomagala civilnom stanovništvu Gradačca. Umro je 2002. godine kao častan građanin našeg grada. Zato sa ovom pričom, otrgnimo našeg Maksu od zaborava.
Šerifović Teufik (Tufo) >rođen je u Gradačcu od poznatih slastičara, oca Hebira i majke Emine. Tufo nije bilo zainteresovan za slastičarski zanat pa je postao vozač kamiona. Zajedno sa Botom, Mušinom, Maksom i Tarzanom bio je jedan od prvih vozača teretnih vozila, a onda 1963. godine doživljava tešku saobračajnu nesreću i silom prilika počinje se baviti slastičarskim poslom. Ostat će upamćen kao društven i veoma prijatan naš sugrađanin

Bahić Nadirzvani Pajšlo, rođen je 1934. godine u Gradačcu od oca Husnije i majke Magbule. Vožnju je učio kod starog šofera Skenderović Mustafe (Bote), a vozački položio 1953. godine pred komisijom koja je dolazila iz Tuzle. Državni ispit za vozača polagao je u Brčkom. Sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka gdje je poslije završene obuke, u svojstvu vojnog instruktora, obučavao druge vojnike. Po izlasku iz Armija zapošljava se u Komunalnom preduzeću. Vozio je cisternu sa vodom za poljevanje ulica koje tada nisu bile asfaltirane. Kako je Komunalno bilo opštinsko preduzeće, Nadir je išao u Beograd i dotjerao terensko vozilo “Gaz” kojeg će kasnije i voziti. Iz Komunalnog prelazi u Auto moto društvo gdje radi kao instruktor za vožnju civilnog stanovništva i regruta koji su pozvani u Armiju kao budući vozači. Bilo je to u periodu 1965-67. godine. Još uvijek se sjeća kako je obučavao našu sugrađanku Ibrahimović Fikretu koja je vrlo brzo savladala obuku i iz prvi puta položila vozački ispit. Sedamdesetih godina, zbog zdravstvenih problema nije više bio za vožnju pa je dobio zaposlenje u DC-u na mjestu tehničkog referenta voznog parka. Tu je ostao sve do 1991. godine kada je dobio zasluženu penziju. Za vrijeme svog vozačkog staža dva puta je imao privatno vozilo "Ficu 750". Nadir ima običaj reći: "Taman za mene i moju suprugu Sofku sa kojom živim u sretnom braku još od 1956. godine. Poželimo im oboma još puno dobrog zdravlja i sreće u dugovjećnoj ljubavi.
Braća, Herčinović Haso i Hasib rođeni su u Gradačcu i obojica su bili profesionalni vozači. Haso je rođen 1939. godine, a vozački ispit položio u vojsci i prvi posao vozača bio mu je u uslužnom preduzeću gdje je direktor bio Lazo Slavujica. Sedamdesetih godina zapošljava se u konfekcijskoj tvornici “Kula” gdje je i penzionisan, ali i pored toga još uvijek radi u toj tvornici. Ostat će upamćen kao veoma dobar vozač putničkog automobila, uvijek uredan i pedantno odjeven. Njegov brat Hasib je rođen 1946. godine. Profesionalni vozač kamiona postao je 1968. a kao taksista je radio od 1972. do 1974. godine. Tada se zapošljava u “Elektrodistribuciji” i ovisno o ukazanoj potrebi vozio je sva vozila koja su bila na raspolaganju u toj firmi. Sada je u zasluženoj penziji. Pamtim ga kao veoma dobrogr čovjeka, poslušnog i vrijednog radnika. Dugo smo radili zajedno. Miličević Simo je naš sugrađanin i stari vozač o kojem nažalost nemam puno biografskih podataka. Sa svojom porodicom zivio je u Gradačcu i imao dva sina. Radio je u poljoprivrednom preduzeću “Napredak”, a zatim u Radnoj zajednici RO “Trebava”. Pamtim ga kao šarmantnog i uvijek elegantno obučenog čovjeka. Jedno kraće vrijeme zajedno samo radili u istoj firmi.

Škodrić Hajrudin (Hajro) , rođen je 1941. godine od oca Muje i majke Hate. Za profesionalnog vozača položio je ispit u Modriči davne 1962. godine. Sa suprugom Vasvom izrodio je dvoje djece i to, sina Mirsada i kčerku Enesu. Odmah po položenom ispitu počeo je raditi u Auto-moto društvu koje je imalo sjedište na Varoši. Kasnije prelazi u tvornicu motornih dijelova TMD i ostaje sve do 1997. godine kada je penzionisan. Za vrijeme svog radnog staža bio je vozač od putničkog vozila do kamiona. Poželimo Hajri dug život i ugodne penzionerske dane.
Prole Milan, rođen 1941. godine. Završio školu učenika u privredi 1957. godine. Za vožnju se obučavo sa Šerifović Tufom i položio stručni ispit za vozača. Prvi posao vozača dobio je 1960. godine u Domu zdravlja gdje radi jednu godinu, a onda odlazi na odsluženje vojnog roka. Poslije se zapošljava u Komunalnom i ostaje do 1964. godine. Tada prelazi u tvornicu gume koja se prvobitno zvala "Partizanka", a kasnije "Sportnautik" u sastavu zagrebačkog RIS-a. Sada je u penziji i sa suprugom Ešefom živi u Gradačcu. Poželimo im oboma dobro zdravlje i dug život, a Proleta sa ovom pričom otrgnimo od zaborava.
Osmanović Ahmet, rođen je 1941. god u Gradačcu - Vida 1, od oca Agana i majke Hanife. Ispit za vozača položo je 1959. godine u Sanskom mostu. Sa suprugom Fatimom dobio je dva sina, Besima i Seada. Prvi posao u svojstvu profesionalnog vozača dobio je u zagrebačkom Agro-kombinatu, a po povratku u Gradačac zapošljava se u Agrozadu. Kasnije će proći kroz sve osnovne organizacije koje su bile udružene u RO “Trebava”. Svoj vozački staž završio je u organima Skupštine Općine i otišao u penziju 1990. godine. Sa svojom porodicom živi u Vidi 1, a kao vozač aktivan je samo za svoje lične potrebe. Poželimo Ahmetu dobro zdravlje, dug život i još puno km. vožnje.
Nikolić Dušan, rođen je u Gradačcu na Varoši od oca Todora i majke Miholjke. Sa suprugom Petrom dobio je kčerku kojoj je dao majčino ime Miholjka. Supruga Petra je radila kao kuharica u Opštini. Za vrijeme rata otišli su iz Gradačca i nastavili živjeti u Skugriću. Imao je brata Iliju koji danas živi na relaciji Brčko - SAD-e. Njegova sestra se zvala Seka i bila je udata za Dragu Moringa. Inače, Dušan je kao profesionalni vozač radio za potrebe Opštinskih sužbi i političkih organizacija. Pamtimo ga kao dobrog i skromnog čovjeka.
Kurtić Fadil i njegov sin Amir. U nedostatku više podataka recimo bar to da je Kurtić Fadil naš stari vozač koji je radio u Opštini, Vatrogasnom i još nekim drugim ustanovama. Njegovim stopama pošao je i sin Amir koji je radio u Trgocentru. Nažalost obojica su umrli i Gradačac je ostao bez sugrađana koji će ostati upamčeni kao dobri i pošteni ljudi. Zato ih obojicu otrgnimo od zaborava.
Adžulović Ešef (Ešo). U nedostatku više podataka za našeg sugrađanina i poznatog vozača Ešu, recimo bar to da je kao vozač radio u opštinskim organima i za potrebe tadašnjih partijskih organizacija. Pamtim ga iz vremena kad je radio u Radnoj zajednici DPO Gradačac. Uvijek dotjeran i elegantno obučen bio je dostojan vozač službenog putničkog automobila.

Mehmedičević Hazim rođen je 1937. godine u naselju Vida , Gradačac, od oca Hasana i majke Hane. Vozački ispit je polagao u Auto Moto Društvu Gradačac u vrijeme kad je direktor bio Fazlić Safet. Kao vozač odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici keksa Soko-Nada Štark, gdje ostaje sve do 1968. godine. Za to vrijeme položio je sve kategorije za vozača putničkih i teretnih vozila. U Gradačac se vrača kao VK vozač i zapošljava se u građevinskom preduzeću „Bosna“, u vrijeme kad je direktor toga preduzeća bio naš poznati sugrađanin Josić Pero, poznat po nadimku „Pero-ćopo“. Hazim je 1998. godine otišao u zasluženu penziju u kojoj i danas provodi svoje penzionerske dane.
Haseljić Ibrahim je Čovjek koji je više vremena proveo kao rukovodilac nego kao vozač, ali ga ovdje pominjemo jer je bio prisutan svugdje gdje su bili vozači. Ni jedna organizacija šoferskih večeri, posjeta drugim udruženjima vozača i sl. nije bila bez njegovog prisustva. Kao profesionalni vozač radio je jedno kraće vrijeme u Upijevom distributivnom centru “DC Gradačac”, a od 1983. godine postaje tehnički direktor Trans remonta. Rukovodilac transporta je bio Hajro Pezerović, a referenti za saobraćaj Sendić Šerifa i Đukić Aco. Bilo je to u vrijeme kad je direktor Transremonta bio Jusuf Ćosić.
Prije nego što pomenemo ostale profesionalne vozače recimo i to da je prvi profesionalni taxsista u Gradačcu bio Mustafa Čolić zvani Čolo. Mustafa je u Gradačac došao iz Orašja i oženio poznatu apotekarku Haseljić Ajšu. Svi su ga znali po njegovom starom automobilu marke Olimpija, ali i po tome što je šepao na jednu nogu. Interensantno je to da se pod stare dane vratio u svoje rodno Orašje gdje je i umro. Sa ovih nekoliko rečenica otrgnimo Čolu od zaborava.

Kad smo već kod starih automobila pomenimo i neke naše sugrađane koji su šezdesetih godina, imali svoja privatna vozila. Bili su to Kostić Danko, Mehmed Arnautović, Hajro Škodrić i još neki, a od žena već 1963. godine auta su vozile Marija Krajina i Jovanka Ljubibratić, zatim 1966. godine auto vozi Kikić Sevlija, a godinu dana kasnije, Fikreta Ibrahimović. Moja sestra Paša (Avdičević) Alić, vozački ispit polaže 1972. godine i od tog vremena žene su sve više uključene u saobraćaj.
Vrijeme starih vozila je prošlo i u našem Gradačcu se u skladu sa razvojem automobilske idustrije sada voze moderna vozila. Pogledajte samo za trenutak kako danas izgledaju auta sa novim dizajnom u Škodinom prodajnom servisu kojeg drži naš sugrađanin Omerčić Refik .
Pisati o vozačima, a ne pomenuti gradačačko Auto-moto društvo, kao instituciju koja je u sklopu svoje djelatnosti organizovala obuku vozača i polaganje vozačkoih ispita, u najmanju ruku bi ovu priču činilo nepotpunom. Zato recimo da su prvi organizatori i rukovodioci Auto-moto društva bili Fazlić Safet, Hodžić Mustafa i Popović Miloš, a u predratnom, periodu rukovodilac je bio Bristrić Razim. U sklopu Auto-moto društva treba pomenuti i tradicionalno druženje vozača koje se obilježavalo svake godine 15. Januara u bivšem gradskom hotelu.

I na kraju, prije nego napravimo jedan spisak vozača koje do sada nismo spomenuli, recimo par riječi o još jednoj instituciji i njenim radnicima koji su cijeli svoj radni vijek proveli za volanom. Radi se o Autobuskoj stanici i vozačima autobusa. Prije nego što je 1982. godine izgrađena moderna autobuska stanica na raskrsnici puteva za Modriču i Šamac, autobusi su stajali na dvije lokacije u samom centru grada. Prva autobuska stanica je bila u blizini Doma kulture, odnosno na sadašnjem parking prostoru, a kasnije kod zgrada Socijalnog i Zdravstvenog osiguranja. Jedan od najstarijih vozača autobusa, kojeg se ja sječam, bio je Isić Risko koji je vozio autobus na relaciji Gradačac Odžak i obratno. Pored njega bio je poznati sofer Halilović Bakir koji je vozio autobus na relaciji Brčko, Gradačac, Doboj, Banja luka. Nabrojimo sada još nekoliko starih vozača autobusa. Bili su to: Biberkić Muharem, Britvarević Mustafa, Hečimović Sifet - Koščura, Huseljić Hasan, Huseljić Nesib – Huselja, Ilišković Slavko, Hadžiosmanhafizović Kemal, Avdić Fegudin, Halilković IIbrahim, H.Ibrahimović Mehmed, Hrnčić Refik, Omeragić Mujo, Okanović Suad i drugi. A sad, ne želeći nikome da dam prednost, nabrojimo i ostale gradačačke vozače koji su se se ovim poslom bavili profesionalno:
Ahmetović (Latifa) Muhamed, rođen 11.10.1945. god. Radio u Namještaju,
Ahmetović Adem, rođen 1934. godine. Radio u Trgocentru i u DC-u,
Ahmetović Muharem, radio u Hempru,
Ahmetasević Fadil-kranista-dizaličar, radio u Bosni
Arsenić Đorđe, radio u Transremontu,
Avdić (Ibrahima) Hajrudin, rođen 08.09.1941. god. Radio u Namještaju,
Aščić(Hamida) Edhem, rođen 28.04.1949.god. Radio u Namještaju,
Baković Dragan, radio u Vatrogasnom,
Bataković Spasan, rođen 1928. godine. Radio u Trgocentru,
Berberović Zahid, radio u Hempru,
Bristrić (Ibrahima) Fahrudin, rođen 15.10.1942. god. Radio u Namještaju,
Bilajać (Muharema) Zurahid, rođen 30.09.1953. god. Radio u Namještaju,
Bilajać Senahid, rođen 1935. godine. Radio u Trgocentru,
Ćosić Suljo, radio u Hempru,
Ćosić Salih-autodizaličar, radio u Bosni,
Dakić Dragan, radio u Transremontu,
Dautović Akif, radio u Transremontu,
Darić Ilija, rođen 1930. godine. Radio u Trgocentru,
Divljanovic Edhem-Rukovaoc teske gradjevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Delić Redjo, radio u Hempru,
Delić Himzo-vozač kamiona, radio u Bosni,
Delić Munever, radio u Transremontu,
Djedović Hazim (Jare), rođen 1937. godine. Radio u Trgocentru,
Drapić Enes, radio u Elektrodistribuciji,
Dragičević Milan, radio u Transremontu,
Đžinović Suad, radio u Transremontu,
Đukanović Božo, radio u Kuli,
Dzakić Ibrahim, radio u DC-u,
Dzakić Mujo, rođen 1942. godine. Radio u Hempru,
Dzinović (Sakiba) Sead, rođen 24.09.1957. god. Radio u Namještaju,
Doborac Mehmed, radio u Transremontu,
Fazlić Nurija, radio u TMD-u,
Fazlić (Nurije) Dževad, rođen 25.05.1943. god. Radio u Namještaju, TMD-u,
Gagulić (Joze) Marko, rođen 22.08.1939. god. Radio u Namještaju,
Gibić Smajl-vozač radničkog autobusa, radio u Bosni,
Gluhić Hamdija-vozač miksera, radio u Bosni,
Hadžihafizović Sakib, radio u RIS-u,
Halilović (Nurije) Mujo, rođen 23.11.1946.god. Radio u Namještaju,
Halilović (Rame) Ševko, rođen 1937. god. Radio u Namještaju, TMD-u,
Halilović Fikret (Rike), radio u TMD-u,
Halilović Safet, radio u Transremontu i u Bosnaproduktu,
Hecimović Suad-vozač traktora, radio u Bosni,
Husić Kasim, rođen 1945. godine. Radio u Trgocentru,
Hasić Rasim (Gero), radio u Trgocentru,
Hasanović Suad-vozač kamiona, radio u Bosni,
Hećimović Mirsad, radio u Opštini,
Hećimović (Abida) Faik, rođen 15.09.1935. god. Radio u Namještaju, Hečimović Fehim (Gerima), Radio u TMD-u,
Husenjbašić Nihad, radio u DC-u,
Husejnbašić Asim, radio u Transremontu,
Husejnbasić Safet-Rukovaoc teske građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Husić Halil, radio u Trgocentru,
Huskić Ibrahim (Roka), radio u TMD-u,
Huskić Safet, radio u Transremontu,
Huskić Selman, radio u Vatrogasnom, RIS-u,
Huskić Selim, radio u Komunalnom,
Hrstić Avdaga-vozač miksera, radio u Bosni,
Hrustić Edhem (Džigara), radio u komunalnom i Tgocentru, Ibranović Tajib-vozač traktora, radio u Bosni,
Ilić Svetozar, radio u Trgocentru,
Isaković Ibrahim (Kabula)-vozač putničkog automobila, radio u Bosni,
> Jukan Mersed-vozač kamiona, radio u Bosni,
Kadić Nedzib-kranista, radio u Bosni,
Kajić Ramo, radio u Komunalnom,
Kajić Haso, radio u Domu zdravlja,
Kamberović Kadir-rukovaoc teške građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Kamberović Jusuf, rođen 1929. godine. Radio u Trgocentru, Transremontu i u Bosnaproduktu,
Keserović Enes, radio u Duhanskoj,
Kikić (Efraima ) Munever (Šikan), rođen 17.04.1955. god. Radio u Namještaju,
Kevrić Haso, radio u gradskom Kinu,
Kunić Razim radio u Domu zdravlja,
Kukuruzović Nihad, radio u Transremontu i Bosnaproduktu,
Kruškić (Ševke) Esad, rođen 10.02.1946. god. Radio u Namještaju,
Malinović (Todora) Cvijetin, rođen 14.04.1938. god. Radio u Namještaju,
Mašić Mahmut, rođen 1931. godine. Radio u Trgocentru i DC-u,
Masić Safer-vozać kamiona, radio u Bosni,
Mešanović (Saliha) Sulejman, rođen 01.03.1939. god. Radio u Namještaju,
Mešanović Izet, radio u Razvitku,
Meškić (Ibre ) Alija (Aljo), rođen 17.05.1936. god. Radio u Trgocentru i Namještaju, Mehić Bahro, radio u Transremontu, Bosni,
Mehinović (Nurije) Zahid, rođen 17.06.1956. god. Radio u Namještaju,
Mehmedičević (Hasiba) Kemal, rođen 06.08.1956. god. Radio u Namještaju,
Mehmedičević Hazim (Babura), radio u Trgocentru, Bosnaproduktu,
Mehmedičević Dževad, radio u Komunalnom,
Mustafić Mujo, radio u Transremontu i u DC-u,
Memić Izudin-vozać šlepera, radio u Bosni,
Mujić Huso, radio u TMD-u,
Mulahalilović Hazim, radio u TMD-u,
Mustafić Fehim-vozač radničkog autobusa, radio u Bosni,
Nikić Branko, radio u Jedinstvu,
Novalić Hismet, radio u Transremontu,
Nezić Šefko, radio u Kuli,
Okanović Habil-vozač kamiona, radio u Bosni,
Omeragić (Kadira) Meho, rođen 08.04.1942. god. Radio u Namještaju,
Omeragić (Muharema) Šahman, rođen 15.05.1952. god. Radio u Namještaju,
Omeragić Sevko, radio u Kuli,
Omerbasić Nijaz-vozac radničkog autobusa, radio u Bosni,
Omerović Fehim, radio u Hempru,
Omerović Himzo, radio u Hempru,
Omerović Hajrudin-vozač kombija, radio u Bosni,
Omić Huso-rukovaoc teške građevinske mehanizacije, radio u Bosni,
Osmanović Muzafer, radio u Bosnaproduktu,
Pamuković (Muje) Razim, rođen 01.01.1942. god. Radio u Namještaju,
Peštalić (Hadžiba) Husein (Seno), rođen 25.07.1939. god. Radio u Namještaju,
Pestalić Began-vozač traktora, radio u Bosni,
Pezerović Fikret, radio u DC-u,
Prljača Kemo, Radio u Namještaju,
Radoš Pero, rođen 1930. godine. Radio u Trgocentru,
Ramić Abdulah-vozać kamiona, radio u Bosni,
Ristić Marko, radio u Transremontu,
Sarajlić Muhamed (Tošo), radio u Hempru,
Sahačić (Nurije) Rasim, rođen 03.10.1936. god. Radio u Namještaju,
Sendić Edhem, rođen 1922. godine. Radio u Agrozadu,
Smajlović (Hasiba) Meho rođen 20.07.1954. god. Radio u Namještaju,
Smajlović Fikret, radio u Transremontu,
Skenderović Hasib, rođen 1937. godine.
Radio u Trgocentru,
Skenderović Nesib (Svjetlac) Radio u Trgocentru i u Namještaju,
Selimović (Selima) Hazim, rođen 17.04.1958. god. Radio u Namještaju,
Salkić (Ibrahima) Avdo, rođen 07.03.1957. god. Radio u Namještaju,
Sivić Osman, radio u Domu zdravlja,
Sivić (Habila) Kemal. Radio u Namještaju,
Sivić (Alije) Hamzalija (Hamza), rođen 16.07.1957. god. Radio u Namještaju,
Šakić Razim, radio u DC-u,
Sušić Halil, rođen 1928. godine. Radio u Trgocentru i u DC-u,
Šaković Fikret, radio u Transremontu,
Šarić (Muje) Sulejman (Šara), rođen 1952. god. Radio u Namještaju,
Šarić Muhamed, radio u Hempru,
Šarkanvič Simo, radio u Transremontu,
Topčagić Salih. Radio u Namještaju,
Zrnić Samid, radio u Hempru.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

08.01.2014.

GRADAČAC I NJEGOVE AUTOMEHANIČARSKE RADIONICE


Nova vremena i tehnološka unapređenja su uvijek donosila i nove proizvode za koje je trebalo vršiti održavanje i popravke. Za tako nešto je trebalo osposobljavati kadrove uvođenjem novih zanata i školskih programa. Interensantno je kako je istovremeno sa tim tehnološkim unapređenjima dolazilo i do prestanka potrebe za određenim kadrovima. Nećemo ih ovdje nabrajati, ali razmislimo malo i vidjet će mo da je skoro prestala potreba za popravkom ručnih satova ili RTV aparata, samo zato što je u većini slučajeva isplatnije kupiti novi proizvod nego popravljati stari. S druge strane ima zanata za kojima teško da će ikada prestati potreba, ili bar sigurno se to neće desiti u skorije vrijeme. Među takve zanate svakako spadaju automehaničarski, autolimarsko-lakirerski, vulkanizerski i sve ono što je vezano za popravku i održavanje automobila. Zato ja današnju priču posvećujem našim sugrađanima koji su se bavili ili se još uvijek bave ovim poslom. Krenimo sa našom pričom tako što će mo prvo pomenuti Zrnić Šefku, jednog od najstarijih, automehaničara u Gradačcu.
Zrnić Šefko, rođen je 1931. godine oda oca Hamida i majke Munire. Za Šefku se slobodno može reći da je univerzalni majstor. Krenuo je kao kovač, pa majstor za kućne potrebštine, a završio kao automehaničar sa orijentacijom za poljoprivredne mašine. Praktični dio kovačkog zanata završio je 1948. godine u Živinicama, a teoretski dio polagao u Tuzli. Iako je Šefkin otac bio stolar-kolar i imao svoju radionicu u Njiverici, Šefko počinje sa kovačkim poslom kod Kikić Mustafe. Nešto kasnije radi zajedno sa svojim ocem, ali ubrzo otvara kovačku radionicu u Skugriću. Tu ostaje nekoliko godina i onda dolazi u Vidu II gdje i danas živi. Pojavom asfaltnih ulica, pored kovačkog posla, Šefko počinje da pravi zaprežna kola sa gumenim točkovima koja su se zvala platoni. Sjeća se da je u to vrijeme napravio platon Džemalu Osmanoviću iz Novalića, zatim prevozniku Muji Škodriću, krečarima zvanim Seftedžije i još mnogim drugim. Uz sve to pravio je razne kućne potrebštine kao sto je mašina za sušenje šljiva, mašina za mljevenje mesa, za drobljenje jabuka i sl. Sa sve večom pojavom automobila, Sefko se prekfalifikuje za automehaničara, ali se ne zadovoljava time i odlazi u Italiju da radi u jednoj firmi koja proizvodi kosačice. Tu dobiva uvjerenje o osposobljenosti za popravljanje kosačica i u Gradačcu otvara radionicu za popravku svih poljoprivrednih mašaina. Ubrzo postaje poznat na području cijele bivše Jugoslavije i sklapa ugovore za servisiranje malolitražnih motora sa fabrikom „21. Maj“ iz Beograda, zatim sa fabrikom motokultivatora „Labin-Progres“ iz Labina, Fabirkom traktora „Tomo Vinković“ iz Bjelovara i još mnogim drugim. Za vrijeme svog radnog vijeka obučio je mnoge učenike među kojima Okanović Nusreta, Terzić Hasana, sina Zrnić Zurahida, unuka Nasmira, sestriča od žene Krilić Samira iz Duvna, i Zrnić Izu koji ce kasniije i preuzeti radionicu od Šefke. Na kraju recimo kako je Šefko bio veliki humanista i dobrotvor. Među prvima je učestvovao sa sredstvma za izgradnju džamije u Vidi II koja je napravljena 1999. godine. Ispred svoje kuće, zajedno sa svojom suprugom Đulom napravio je hajr česmu. Još je puno dobrih djela koja će ostati iza ovog vrijednog čovjeka, koji je već 25 godina u penziji. Hajdemo sad u našim mislima do još jednog starog automehaničara čije ime je Salih Osmičić.
Osmičić Salih, rođen je 1936. godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šuhre. Bio je na zanatu u bravarskoj radionici kod Danke Kostića. Sa suprugom Mersijom izrodio je tri kčerke: Indiru, Nerku i Amiru. Prije nego će se prekvalifikovati za automehaničara, Salih je jedno vrijeme radio zajedno sa Pirić Fahrom, Džemalom Avdičevićem i Sendić Mehmedom. Bilo je to u radionici iza leđa bivše robne kuće u dijelu dvorišta koji ide u smjeru prema pošti. Na poslove koji su vezani za automehaniku odlazio je u Pelagićevo na Napredkova poljoprivredna dobra gdje je popravljao poljoprivrednu mehanizaciju. Poslije se zaposlio u Agrozadovoj automehaničarskoj radinonici na lokaciji koja je u narodu poznata kao Etivaža. Odatle prelazi u automehaničarsku radionicu na Varoši koja je bila u sklopu tadašnjeg auto-moto saveza. Ovom poslu obučio je mnoge automehaničare, među kojima i svog brata Salima, zatim Kademić Jasmira i Duraković Refika. Svoju prvu privatnu radionicu otvorio je u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi sa lijeve strane ulice što ide prema jezeru Hazna. Za kratko vrijeme stekao je puno mušterija jer je već bio iskusan i veoma dobar majstor. Nažalost, umro je relativno mlad 1986. godine ne stekavši ni penziju. Bojao se bolnice i doktora. Sjećam se kad je otišao u bolnicu i istog dana umro. Svima nam je djelovalo da je to bilo od straha. Zato ne dozvolimo da naš Salih padne u zaborav, a njegovu radinicu uvrstimo u znamenitosti Gradačca jer ona to i jeste bila. Sjednimo sad u naš automobil marke "Vremeplov" i produžimo uz brdo pored jezera "Hazne" do nekadašnjeg Salihovog učenika Latifa.
Škodrić Latif - Sejfo, rođen je 1944. godine u Gradačcu od oca Mustafe (Muje) i majke Hateme.Teoretski dio zanata za automehaničara završio je u ŠUP-u Gradačac, a praktični dio u automehaničarskoj radionici na Varoši gdje su glavni majstori bili Adžulović Ibrahim i Osmičić Salih. Tu je bio dvije godine, a treću godinu prakse je obavljao u mehaničkoj radionici koja je bila u naselju Bukva. U toj mehaničkoj radionici praksu su obavljali i bravari, limari, tokari, strugari i sl. Kad je došlo do rasformiranja te radionice Latif odlazi u tadašnju Korparu i radi na poslovima održavanja mašina. Bilo je to 1963. godine, a 1964. odlazi na odsluženje vojnog roka. Po povratku iz Armije počinje raditi sa svojim ocem, koji se bavio prevozom. Dugo godina je stari Mujo prevoz vršio sa konjskom zapregom, pa sa traktorom, a onda je među prvima u Gradačcu kupio kamion. Sa tim kamionom su, između ostalog, vršili prevoz kamena kad se gradila brana na jezeru Hazna. Od te zarade prave novu kuću i servis za popravku automobila. Bilo je to 1968. godine i Latif vrlo brzo postaje jedan od najpoznatiji automehaničara u Gradačcu. Kako je po tadašnjim propisima privatnik mogao zaposliti samo pet radnika, Latif je kod opštine Gradačac i Privredne komore u Tuzli inicarao određene postupke koji bi omogućavali zaposlenost večeg broja radnika. Ta zakonska mogućnost je već postojala u Republici Sloveniji pa se ubrzo pokreće postupak za donošenje jednog takvog zakona i u BiH. Latif se sjeća da je tadašnji predsjednik Vlade BiH bio gosp. Brako Mikulić. I zaista, donosi se Zakon koji kroz formu Ugovorne organizacije udruženog rada omogučava zapošljavanje neograničenog broja radnika. Saglasno tom Zakonu, 15.06.1978. godine osniva se Ugovorna organizacija ”Hazna” u koju Latif udružuje sredstva sa 12 radnika. Sa svoje strane Opština toj organizaciji besplatno dodjeljuje zemljište i pristupni put pod brdom u Škorićima (kod gradske trafo-stanice). Takav vid Ugovorne organizacije je bio u državnom, odnosno društvenom vlasništvu, s tim što je ulagač sredstava (Latif) imao pravo da nakon deset godina izvrši povrat kroz ostvarenu dobit. On će 1988. godine to pravo i ostvariti, ali zbog velike inflacije izgubio je i ono što je uložio. Te iste godine vrši se fuzija organizacija udruženog rada koje su obavljale iste ili srodne djelatnosti. Tako je nastala Radna organizacija "Mehanikatransport", čije su članice bile: "Hazna", "Autobuska stanica", "GRAPS" i "Transremont". Da podsjetim, “Autobuska stanica” je bila u izgradnji, Gradski i prigradski saobraćaj “GRAPS” u nešto sličnoj situaciji, “Hazna” je bila Ugovorna organizacija udruženog rada, a “Transremont” Osnovna organizacija udruženog rada u okviru sistema UPI. Direktori te RO "Mehanikatransport" bili su Latif Škodrić i Munib Hanić. Međutim, nedugo nakon toga, odnosno 1990. godine, Latif istupa iz te organizacije, a jedan od razloga istupanja je nepriznavanje obračuna stope inflacije kod povrata ostvarene dobiti na uložena sredstva. Latif to slikovito kaže: “Uložio sam sredstva u vijednosti od 16 automobila marke Golf, a iz dobiti sam mogao kupiti jednog Golfa”. Bilo kako bilo, Latif se ponovo vraća privatnom poslu i u sklopu svoje kuće otvara prodavnicu autodijelova. Međutim, uskoro izbija rat i sve djelatnosti zamiru. Poslije rata, Latif ponovo pokreće prodaju, ali i obnavlja svoj stari servis za popravku automobila, koji je već odavno postao znamenitost Gradačca. U servisu radi zajedno sa sinom Izudinom. Iako 2010. godine odlazi u penziju još uvijek je radno aktivan. Poželimo Latifu dobro zdravlje i dug život, a njegovom sinu Izudinu puno uspjeha u poslu. A sad hajdemo u posjetu kod autolimara Mazala.
Nišic Muhamed, poznatiji kao Mazalo, rođen je 1944. godine u Tuzli, od oca Hamdije i majke Šahe. Zanat za autolimara-lakirera završio je 1963. godine i zapošljava se na održavanju voznog parka u firmi "Autoprevoz-Tuzla". U Gradačac je došao 1967. godine i ženi se sa Zulejhić Hazimom. Posao autolimara i lakirera dobiva u gradačačkom "Auto-moto društvu". Poslije izvjesnog vremena prelazi u "Trgocentrovu" automehaničarsku radnju gdje radi na održavanju voznog parka. Tu ostaje devet godina, pa onda prelazi u tvornicu "Namještaj", takođe na poslove održavanja voznog parka. Svoju prvu privatnu autolimarsko-lakirersku radionicu otvara 1982. godine u poslovnom prostoru kod svoje porodične kuće u naselju Vida II. Ubrzo postaje najpoznatiji auto limar na cijelom području Gradačca pa i šire. Slupano ili ostarjelo auto je iz njegove radionice izlazilo kao novo. Kod Mazala nije bilo nezadovoljnih mušterija. Iako mu je 69 godina Mazalao još uvijek aktivno radi u svojoj radionici. Obučio je ovom poslu nekoliko naših sugrađana od kojih pomenimo Halilović Hazima i Kikić Sadika-Dundu. Jedna od četiri njegove kčerke zivi u Hrvatskoj i njen sin, odnosno Mazalov unuk je krenuo djedovim stopama. U Bjelovaru radi kao autolimar-lakirer. Poželimo mu puno uspjeha u poslu, a našeg Mazala otrgnimo od zaborava i njegovu autolimarsku radionicu u znamenistosti Gradačca uvrstimo. Pošto smo već na Požarikama, skoknimo i u automehaničarsku radionicu Zrnić Fikreta.
Zrnić Fikret, rođen je 1945. godine od oca Hamida i majke Munire. Sa suprugom Pembom izrodio je dva sina. Teoretski dio nastave za automehaničara završio je u ŠUPU-Gradačac, a praktični dio nastave polagao u Brčkom. Kao automehaničar počeo je raditi kod Škodrić Latifa i ostaje kod njega sve do udruživanja Latifovog servisa “Hazna” u Radnu organizaciju "Mehanikatransport", čije su članice bile još i "Autobuska stanica", "GRAPS" i "Transremont". Tada Fikret prelazi u firmu “Graps” i tu ostaje sve do rata. Nažalost, u ratu je izgubio život i tako smo izgubili jednog divnog čovjeka i vrsnog majstora. Pošto je u prizemlju svoje kuće imao automehaničarsku radionu kao dopunsku djelatnost, poslije rata u njoj nastavlja sa radom Fikretov sin Nedžad, koji je i od ranije radio sa svojim ocem. On razvija djelatnost tako što iza leđa gradske pošte otvara vuklanizersku radnju i praonu auta. Sa ovom pričom otrgnimo našeg Fikreta od zaborava, a Nedžadu poželimo puno uspjeha u radu. A kako je Fikret nekada radio kod Latifa Škodrića zajedno sa Halilović Hazimom, recimo koju rijec i o njemu.
Halilović Hazim, rođen je 1949. godine od oca Nurije i majke Remze koji su pored njega imali još jednog sina Muju i kčerku Hazimu. Zanat auto-lakirera je učio kod majstora Skodrić Latifa-Sejfe, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradacac. Obzirom da je stalno radio sa automehaničarima, dobro je poznavao i popravku motora kao i sve limarske poslove. Bio je vrlo tih i poslušan radnik. Svi su ga voljeli. Kao dopunski rad koristio je priliku da zajedno radi sa autolakirerom kojeg svi znaju po nadimku Mazalo, a povremeno je išao i na ispomoć kod Sendić Ade. Cijeli svoj radni vijek je proveo kod Škodric Latifa-Sejfe od kojeg je otišao i u penziju. Nažalost smrt je prekinula njegov penzionerski život samo godinu dana poslije. Pamtimo ga kao dobrog i poštenog čovjeka. Sjednimo sad ponovo u naš "Vremeplov" i odvezimo se u mahalu Svirac kod automehaničara Ade.
Sendić Adnan - Ado, rođen je1950. godine od oca Rasima i majke Sabihe. Zanat za automehaničara je učio u Trgocentrovoj radionici kod majstora Saliha Osmičića. Teoretsku nastavu je završio 1970. godine u ŠUP-u Gradačac. Sa suprugom Izetom izrodio je dvoje djece, sina Admira i kčerku Azru. Iako je najduži period radio u trgocentrovoj automehaničarskoj radioni, jedno vrijeme je radio u "Hempru" i "Banja Ilidzi" i to kao majstor na održavanju parnih kotlova. Kod svoje porodične kuće je imao radionicu u kojoj je automehaničarski posao radio kao dopunsku djelatnost. Poslije rata je otvorio radionu pod nazivom "ASADO" sto znaći Automehaničar Sendic Ado. Ovom poslu je naučio i svog sina Admira. Ado je umro relativno mlad, odnosno 2007. godine umro je od posljedica infarkta. Posao je naslijedio njegov sin Admir koji i danas radi. Admiru poželimo puno uspjeha u radu, a ovom pričom njegovog oca Adu otrgnimo od zaborava. Vida je prilično udaljena od Svirca, ali šta nama daljina predstavlja kad imamo svoj brzi "Vremeplov". Zato hajdemo posjetiti automehaničara Refika.
Duraković Refik, rođen je 1951. od oca Ahmeta i majke Refike. Praktični dio zanata za automehaničara završio je kod Osmičić Saliha, a teoretski dio nastave u ŠUP-u Gradačac. Sa suprugom Hazimom dobio je sina Admira i kčerku Asimu. Poslije završenog zanata počeo je raditi u tvornici "Namještaj". Bilo je to 1970. godine, a već tri godine poslije ide u Brčko na predavanja i u Beogradu završava peti stepen automehaničarske struke. Samo godinu poslije polaže i državni ispit za vozača. Ubrzo postaje poslovođe mehaničke radionice "Namjestaja", gdje ostaje sve do početka rata 1992. godine. Radeći u "Namještaju" svoje znanje je prenosio i na druge radnike od kojih pomenimo samo neke. Bili su to: Husejnagić Amir, Zoranović Nenad (Bača), Sahačić Adnan, Sendić Idriz i drugi. Kao dopunsku djelatnost imao je svoju radionicu u dvorištu porodične kuće u Vidi. Poslije rata, odnosno 1996. godine, radionicu vodi kao osnovnu djelatnost i u njoj radi zajedno sa sinom Admirom. U svojoj radionici, pored sina Admira, ovom zanatu obućio je i Duraković Mahira, Pasalić Nedžada, Rabić Edina, Duraković Amira i još neke druge. Iako je u penziju otišao 2010. godine, još uvijek je aktvan, a radionicu "Peugeot-servis", zvanično vodi njegov sin Admir. Pred Admirom ima još puno vremena da radi, a dotle mi hajdemo u posjetu kod autoelektričara Bjelave.
Mašić Ibro, poznat po nadimku Bjelava, rođen je u Modriči 1955. godine od oca Mahmuta i majke Safije. U Gradačac su se doselili 1959. godine. Zanat za autoelektričara završio je u Brčkom. Kao prvi gradačački autolektričar sa diplomom, zapošljava se u „Transremontu“ i tu ostaje sve do 1980-e godine. Te godine otvara samostalnu autoelektričarsku radionicu u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi u Vidi 2. Ubrzo postaje jedan od najpoznatiji autoelektričara, ne samo u Gradačcu, već i šire. Za vrijeme svog radnog vijeka obučio je mnoge učenike, a trenutno kod njega na praktičnoj nastavi su učenici Ramo, Zineid i Hamo. Njegov sin Irfan je završio srednju elektrotehničku školu i radi zajedno sa svojim ocem. Poželimo Irfanu još puno uspjeha u radu, a radionicu njegovog oca uvrstimo u znamenitosti naše čaršije. Idemo sad kod autolimara Dunde.
Kikić Sadik, zvani Dundo, rođen je 1958. godine od oca Idriza i majke Hate. Završio je ŠUP u Gradačcu, a po zanimanju je bio vozač. Oženjen je i sa suprugom Nadžijom ima dvije kčerke, Lejlu i Aidu. Sa svojim ocem Idrizom je od malih nogu učio sve ono što je Idriz radio u svojoj radionici, a bilo je to počev od kalajisanja, pravljenja sitnih kučnih potrebština, mangala, šporeta fijakera pa do proizvodnje oluka. Autolimarske poslove naučio je kod poznatog autolimara Nišić Muhameda, zvanog Mazalo, a prvog fiću je bez ičije pomoći ofarbao 1975. godine. Jedno vrijeme je radio zajedno sa Hazimom Halilovićem, a ovom zanatu je naučio Hajru Šakića. Prvu zvaničnu privatnu radionicu otvorio je 1989. godine u poslovnom prostoru porodične kuće kod "Zvijezdinog stadiona". Nožarsku radionicu njegovog oca Idriza smo već uvrstili u znamenitosti Gradačca a jednog dana se nadamo da će to postati i Dundina autolimarsko-lakirarska radionica. Hajdemo sada na drugi kraj grada kod automehaničara Čombeta.
Hasanović Sejfudin zvani Čombe, rođen je 1960. godine od oca Esada i majke Paše. Školu za automehaničara je završio u gradačačkom ŠUP-u, kao i praktični dio koji se obavljao u radionici uz tu školu. Tadašnji poslovođa radionice je bio poznati automehaničar Ibrahim Adžulović. Sa suprugom Ešefom dobio je dva sina, Nermina i Jasmina. Po završetku zanata Sejfudin se zapošljava u Razvitku, ali poslije nedugo vremena prelazi u TMD. Za vrijeme rada u TMD-u imao je privatnu automehaničarsku radionicu koja se nalazila u prizemlju njegove kuće na Bukvi u naselju Kozara. Za naziv firme uzeo je svoj nadimak "Čombe". E, kad smo već kod tog naziva, objasnimo onda i kako je došlo do toga da Sejfudin dobije nadimak Čombe. Naime, još kao bebi od tri mjeseca, Sejfudinu je taj nadimak dala žena od Muje novinara, koja se zvala Hata. Da se razumijemo, Mujo nije bio novinar već prodavač novina u kiosku gdje su se, pored novina, prodavale još i cigare kao i puno drugih sitnica svojstvenih za tadašnje kioske ili trafike, kako su se u to doba zvale. Bio je to naš stari sugrađanin Mujo Kajić čiji sinovi su bili vozači u Domu zdravlja i Komunalnom preduzeću. A sad, vratimo se Čombetovoj automehaničarskoj radionici i recimo da je ona obnovljena poslije rata i ponovo počela sa radom 1995. godine. Zajedno sa Čombetom radi i njegov brat Adnan, a to traje još od 1985. godine. Adnan se bavi limarijom, a Čombe mehanikom i tako se međusobno dopunjuju. Ali ne samo Adnan. Sa Čombetom radi i njegov sin Nermin koji je završio srednju školu za autolimara. Prošle godine, odnosno 2013. Čombe je prenio radnju na sina Nermina pod nazivom "Čombe1", ali i dalje svi zajedno rade kao u jednom familijarnom poslu. Poželimo im puno uspjeha, a Nerminu još i dugovječan rad. Kako na našem vozilu “Vremeplovu” jedna guma sve više pušta zrak, hajdemo odmah do vulkanizera Pezerović Omera.
Pezerovic Omer je rođen 1956. god i živi u Gradačcu, naselje Hunke. Sa suprugom Hazimom izrodio je troje djece. Po zanimanju je bio trgovac, ali odlazi na rad u Njemačku i tamo se prekvalifikuje za vulkanizerski posao. Vraća se u Gradačac i otvara vulkanizersku radnju 1989. godine od kada radi neprekidno, sto znači da je radio i u toku rata za vojne potrebe. Prije rata je uvijek imao po nekoliko zaposlenih radnika, a vulkanizerskom poslu obučio je Halilović Bajru, Nezić Seju, Kukuruzović Fehima, Halilković Senada i druge. U radnji se obučio i njegov sin Azem koji je inače završio gimnaziju, ali je nastavio da radi u radnji koju je naslijedio od oca i 1999. godine registrovao je na svoje ime. Prvobitna djelatnost je proširena tako što se u sklopu radionice nalazi i praona auta kao i prodaja guma za sve vrste vozila.
Uvijek ima zaposlena tri do četiri radnika, a vulkanizerskom poslu je obučio Vehabović Vahida i Hasanbasić Jasmina. Sa suprugom Aidom ima sina Malika za kojeg se nada da će nastavit djedovu i očevu tradiciju. Obzirom da smo popravili gumu na našem vozilu idemo sada kroz Lugavac G. sve do automehaničara kamiona i ostale teške mehanizacije, Okić Tasina. Okić Tasin rođen je 1957.godine od oca Ismeta i majke Šemse. Praktični dio zanata za automehaničara je završio kod majstora Škodrić Latifa, a teoretski dio u gradačačkom ŠUP-u. Sa suprugom Minom izrodio je troje djece od kojih jednog sina i dvije kčerke. Kod majstora Latifa nije se dugo zadržao i vrlo brzo je otvorio privatnu radionicu. Obzirom da je tada bilo puno privatnih kamiona, traktora i poljoprivredne mehanizacije, Tasin se odlučuje za otvaranje radionice za tu vrstu prevoznih sredstava i nije pogriješio. Sve do rata sa njim je radio i njegov brat Ibrahim, koji je nažalost poginuo u ovom zlokobnom ratu. Poslije rata Tasin nastavlja sa radom i obučava svog sina Senada. Inače, Senad je završio gimnaziju 2001. godine, ali odlučio je ostati sa ocem i baviti automehaničarskim pozivom. Poželimo im obojici još dugovječan život i uspješan rad, a mi se spustimo na Varoš da posjetimo vulkanizera Pašalić Sadika.
Pašalić Sadik rođen je 1960. godine od oca Dede i majke Vasve. Po zanimanju je automehaničar. Završio je Školu učenika u privredi, ŠUP-Gradačac, a praktični dio je obavljao kod Muhe Hukića iz Modriče. Jedno vrijeme je radio i kao lakirer, ali sada radi u svojoj privatnoj radionici kao vulkanizer. Uz radionicu ima i prostoriju za hemijsko čiščenje automobila kao i njihovo poliranje. Poželimo Sadiku još puno uspješnog rada.
Ahmetašević Asim, rođen je 1963. godine od oca Muharema i majke Umihane. Zanat za vulkanizera počeo učiti 1985. godine kod Ediba koji je imao vulkanizerku radnju iza bivše Robne kuće. Teoretski dio škole je završio u Loznici. Samostalnu vulkanizersku radnju otvara 1988. godine u prizemlju svoje kuće koja se nalazi na Bukvi, naselje Kozara. U radionici je radio zajedno sa svojim bratom Hazimom. Pored krpljenja šlaufa i vanjskih guma, nabavljali su i polovne gume iz Njemačke koje su prodavali po povoljnim cijenama. Bili su poznati vulkanizeri, ali danas je posao oslabio i radnja se postepeno gasi. Završavajući priču o automehaničarima, autolimarima, lakirerima i vulkanizerima znam da sam mnoge izostavio, a jedini razlog tome je što sam htio pisati samo o onima koji su imali svoje radionice koje u znamenitosti našeg grada želim uvrstiti. Pozivam čitaoce mog Bloga da sa svojim komentarima dopune ovu priču i tako daju svoj doprinos vraćanju zaboravljenog. Dotle, mi će mo sa našim Vremeplovom otiči na novootvorenu praonu auta “Posavina” koja se nalazi na Varoši, a vlasništvo je Marka Šimića iz Orašja. Red je da uradimo jedno pranje i poliranje vozila sa kojem smo obišli zanatlije iz naše priče. Trebat će nam za sljedeće putovanje koje će mo uskoro obaviti.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

25.12.2013.

ZANATSKE RADIONICE SA ZVUKOM METALA


Dok se spremam da novu priču o znamenitostima Gradačca pišem, sa sjetom zamišljam kako i sam pomen na Gradačac asocira na njegove aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice, slastičarnice i pekare iz kojih se miris širi i pljuvačku na usta tjera. To je karakterističan miris za sve bosanske čarsije i kasabe u kojima su se pored opijajućih mirisa hrane mogli čuti i zvuci udaraca čekića o nakovanj, eho od savijanja metala i lima kao i zvuci brušilica i bušilica. Tako je nekad bilo i u našem Gradačcu. Odakle god da kreneš nailazio si na male zanatske radnjice u kojima se željezo kalilo, lim savijao i kose za kosidbu otkivale. Nije to tako ni davno bilo, dvadeset, trideset ili možda šezdeset godina. Za historiju ništa, ali za ljudski život nije tako ni malo. I zato, nema više limara iz porodice Koračančića niti mašinista i kazandžija iz famelije Bakovaića. Izumro je zanat nožara Idriza Kikića, a nema više ni radionice u kojoj su, sve i svašta, više od stotinu godina, radili Ademovići, poznati i kao Ajdinovići. Utihnuo je i nakovanj vrijednog kovača Nazifa. Nema vise starog bravara Danke Kostića. Niko nije nastavio posao limara u radionici Osmana Ahemataševića. Jedino se još čuje eho od lima u sviračkoj radionici, koju je sin Ibro naslijedio od svog oca Džemala Avdičevića i zvuk od čekića starog kazandžije Isić Hajrudina u Kadića mahali. Zato ja sa današnjom pričom hoću da od zaborava otrgnem ove vrijedne ljude koji su dio sebe ostavili o našem Gradačcu, a svojim radionicama naš grad još znamenitijim učinili.
Počnimo sa obitelji Koričančića. U nedostatku podataka o tome ko je bio prvi Koričančić krenut ću od meni poznatih činjenica među kojima je i ta da su se u Gradačac doselili iz Liporašča. Bila je to uspješna i bogata obitelj. Sačinjavala su je četiri brata: Petar, Anto, Josip i Dragan, te jedna sestra po imenu Mara. Pero nije imao svoje djece i odselio se u selo Tramošnicu gdje je ostao do kraja života. Marin muž je poginuo u Drugom svjetskom ratu, ali je ona sa njim imala kčerku kojoj se ja ne sjećam imena. Dragan je bio trgovac i ostao je upamćen po tome sto je svojim šegrtima govorio: "Sine, vaga važe kako Drago kaže, a ne kako givit pokaže". Naravno, bila je to njegova šala jer je bio omiljen trgovac među svojim sugrađanima. Imao je dvije kčerke, Gordanu i Mirjanu. Anto je bio stolar i imao je stolarsku radnju na lokaciji gdje je bila nekadašnja prodavnica obuće "Refleks", odnosno gdje je sadašnja zgrada sa "Preporodom". Bio je oženjen Čehinjom i odatle je donio modele stilskog namještaja, kojeg je proizvodio sa velikim kvalitetom. Četvrti brat, Josip je i najzaslužniji što danas pišemo o ovoj obitelj, jer on je bio naš zanatlija čiju radionicu u znamenitosti naše čaršije uvrštavamo. Bio je limar i imao je limarsku radionicu u dijelu današnjeg parka, tačnije na mjestu gdje se nalazi spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Josip je bio dobar limar i kod njega su limarski zanat završili mnogi naši sugrađani. Sve što je proizvodio moglo so vidjeti okačeno na zidovima radionice ili prislonjeno o dovratke ulaznih vrata. Na vanjskim zidovima su visili šišovi za prženje kafe, razne kantice i bokali, sadžaci, mašice i lopatice za kupljenje žara, a uz zidove su bile prislonjene mangale, korita i lavori, bubnjići za grijenje i šporeti fijakeri. Asortiman je zaista bio širok, a vremenom se i proširivao, ovisno od potreba garđanstva. Imao je pet kčerki i jednog sina. Zvale su se Gordana, Jelena, Marija, Katarina i petoj se ne mogu sjetiti imena. Sin se zvao Franc. Obiteljska kuća Koričančića je bila na Varoši. Poslije njihove smrti djeca su se razišla po svijetu, a u kući je kasnije živio Đorđevic Petar, poznatiji kao Pero lončar. Posljednji stanodavac te kuće bio je milicioner Marko Babić koji je dugo vremena u njenom prizenlju držao kafanu. Kuća još uvijek postoji, ali je nenaseljena i prilično u lošem stanju. I šta još reči o ovoj obitelji što bi trebalo pamtiti. Možda još i to da su Josip i Drago bili aktivni članovi muzičkog hora koji se nalazio u sklopu kulturno-umjetničkog društva "Hasan Kikić". Obojica su lijepo pjevali i to "alt' glasom, a Dragan je uz sve to svirao i violinu.
Nastavimo ovu priču sa još jednom velikom zanatskom obitelji koja je živjela na istom području grada kao i Koričančići, odnosno na gradskom dijelu koji se zove Varoš. Radi se o široj obitelji Bakovića . Najstariji član ove široke obitelji doselio se iz Ključa. Imao je tri sina koji su se zvali: Marko, Tadija i Stipo. Svi su bili kazandžije, ali su uz taj posao radili i sve drugo što se je moglo krpiti i kalajom kalajisati. Stipo je rođen 1917. godine. Oženio se sa Anđom izrodivši sedmero djece: Mariju, Jozefinu, Nevenku, Vesnu, Nikolu, Franju i Slavka. Svu djecu je iškolovao i oni su postali naši ugledni sugrađani. Nažalost, iz ekonomskih razloga, a kasnije i rat je učinio svoje, tako da sva djeca žive u Njemačkoj, dok je Slavko zbog bolesti umro relativno mlad. Stipo je radio u "Zadrugaru", ali je u prizemlju svoje otiteljske kuće imao malu radionicu u kojoj je pravio kazane za pravljenje rakije, kalajisao posuđe i od lima pravio razne kućne potrebštine. U penziju je otišao sa 60 godina života, a umro je 1988. godine.
Tadija je imao šestero djece i to pet sinova: Mato, Jozo, Pero, Franjo i Marko, kao i jednu kčerku koja se zvala Ljubica. Sve su to bili vrijedni i pošteni ljudi koji su svojim rukama hljeb zarađivali i svoje obitelje hranili.
Mi će mo se ovdje više zadržati na Mati Bakoviću koji je bio veoma poznat po šarolikosti poslova koje je obavljao. Kad se tiče njegovih osnovnih biografskih podataka možemo reći da je rođen 1920. godine i da je bio oženjen sa suprugom Stakom, (sestrom od poznatog stolara Stefanović Riste, zvanog Tica), sa kojom je imao dva sina, Dragana i Mileta. Još u toku Drugog svjetskog rata, odnosno 1942. godine Mato je učestvovao u izgradnji jedne male centrale za proizvodnju struje. Bilo je to na području današnje stanice uz postojeći mlin za mljevenje žitarica. U tom poslu učestvovala su trojica Bakovića i to, Mato, pero i Franjo. Pored njih, tu su bili još Husnija Skenderović, Ivica Langer i neki Švabo kojeg su zvali Puba. Uz pomoć parne mašine pokretali su jedan generator koji je proizvodio struju. Podatak za sjećanje, nema šta. Poslije rata Mato je kao bravar radio u rudniku "Đurđevik", a pedesetih godina u gradačačkom Komunalnom preduzeću. Sa svojim motorom, koji je imao i prikolicu, vozio je direktora, ali je taj motor služio i za druge potrebe, jer u to vrijeme nije bilo, ili je bilo veoma malo, automobila. Bio je dugogodišnji član auto-moto saveza i sa svojim motorom učestvovao na skoro svim gradskim trkama. Obiteljsko imanje je imao na Varoši koje se sastojalo od kuće i okućnice u kojoj je se nalazila pilana sa gaterom za rezanje građe. Ali ne samo pilana. Tu je bio smješten čitav arsenal razne mehanizacije sa kojom je Mato obavljao svoje poslove. Drobilica kamena je jedna od njegovih najstarijih mašina koja ima svoju povijest, ali tu su i kamioni sa dizalicama i drugim pomoćnim spravama. Tu je vršilica za vršidbu pšenice, kao i mlin za mljevenje svih vrsta žitarica. Što bi rekao naš narod, "Nema čega nije bilo kod našeg starog dobrog Mate". A sad ipričajmo jednu kratku priču o Matinoj mašini za drobljenje kamena. Bilo je to u periodu poslije Drugog svjetskog rata kada je, po ugledu na rusku ekonomiju, uveden sistem zadrugarstva u Jugoslaviji. Obzirom da Mato nikako nije htio svoju drobilicu unijeti u zadružnu svojinu, opštinske vlasti su mu zabranile privatan rad. Osjećajući nepravdu, Mato je sjeo na biciklo i sa biciklom se odvezao u Beograd, ravno u Titovu rezidenciju, kako bi se lično njemu požalio na postupak vlasti. Vrijedilo je truda. Mati je odobren privatni rad i drobilica je ostala u njegovom vlasništvu. I dan danas egzistira, ali kao ukras u dvorištu Matinog sina Mileta. Mato je umro 1974. godine i to relativno mlad, a supruga Staka 2000. godine. Porodično imanje se još uvijek nalazi na istom mjestu, ali sinovi Dragan i Mile sada rade neke druge poslove. Njima poželimo uspjeha u radu, a našeg Matu, kao i ostale umrle Bakoviće, sa ovom pričom otrgnimo od zaborava. Oni su to zaslužili.
A sad recimo nešto o još jednom majstoru sa ovog područja koji je imao interensantno zanimanje. Radi se Kikić Idrizu-nožaru. Da, baš ovako kao što sam napisao. Jedno vrijeme, njegovo zanimanje je bilo "nožar" i svi su ga tako zvali. Rođen je 1927. godine u Gradačcu. Imao je svega osam godina kada je ostao bez roditelja pa je odrastao u kući književnika i rođaka Hasana Kikića. Kad je izbio Drugi svjetski rat Idriz je imao samo 14 godina. Obzirom da su u to vrijeme sva djeca rano počinjala raditi, tako je i Idriz za poslom otišao u Babinu Gredu. Međutim tamo biva uhapšen od strane Nijemaca i transportovan u logor kod Minhena. Uz teški rad učio je i odlično savladao Njemački jezik, a pri tome upoznaje i nekog oficira koji mu je pomogao da završi oficirsku školu u trajanju od dvije godine. U tome dolazi i kraj rata, a u Njemačku ulaze savezničke snage i Idriz ponovo biva uhapšen. Sada od strane saveznika biva upućen u francuski logor. Tu je počeo da izučava kovački zanat i pri tome upoznaje jednog logoraša koji je takođe bio iz Gradačca, a prezivao se Šestan. Zajednički su isplanirali bjekstvo i to im je uspjelo. Poslije godinu dana prebacivanja uspjeli su doći u svoj Gradačac. Kod svog zeta u Kerepu, Juse Omeragića-Fazlića, Idriz završava praktični dio kovačkog zanata i 1947. godine ženi se sa Iskrić Hatom. Izrodili su četvero djece od kojih dvije kčerke: Sevliju i Muniru te sinove, Sadika. poznatijeg po nadimku Dundo i Jusufa. Kuću su imali ispod brane jezera Hazna, a poslije se preseljavaju u neposerdednu blizinu "Zvijezdinog" stadiona, odnosno preko puta stare banje "Ilidže". U početku Idriz se bavio kovačkim poslom, a kad se ukazala potreba za kućnim posuđem, kašikama, viljuškama i noževima, Idriz se poćeo baviti tom proizvodnjom. Od tada su ga mještani i prozvali Idriz nožar. Ima jedan interensantan detalj kojeg valja isprićati. Za vrijeme rata je u Zelnji Donjoj pao jedan njemački avion, pa su se, poslije oslobođenja, Idriz, Mato Baković i Salih Osmicić dogovorili da odu u Zelinju i poskidaju sa aviona sve sto nađu da je napravljeno od aluminijuma. Dogovoreno, urađeno. Nije mi poznato za što su sve iskoristili taj aluminijum, ali znam da su napravili jedan lijep aluminijski lavor ili "leđen", kako se to tada uobičajeno zvalo. Po dogovoru leđen je pripao Mati Bakoviću i eno ga i dan danas, kao kuriozitet jednog vremena, krasi dvorište Matinog sina Mileta. A idriz je pored kašika, viljuški i noževa pravio i popularne šporete fijakere. Pojavom prvog "bijelog šporeta" Idriz prestaje sa svojom proizvodnjom i orjentiše se na pravljenje oluka. U ovom poslu postao je veoma poznat majstor, a oluke je postavljao i na području Hrvatske. Njegov sin Sadik-Dundo je kod oca naučio mnoge od ovih poslova, ali danas radi kao veoma uspješan auto-limar i lakirer. Ostala djeca žive u Švicarskoj. Sa ovom pričom ne dozvolimo da stari majstor Idriz-nožar padne u zaborav.
Da vidimo sada koliko traga u zanatstvu je ostavila stara porodica Kostića koja se u Gradačac doselila 1900-e godine. Najstariji preci ove porodice su bili bračni par Ilija i Persida Kostić. Izrodili su šestero djece, dvije kčeri i četiri sina, od kojih je jedino Danilo, zvani Danko, rođen 1912. godine, ostao u Gradačcu. Ostala djeca su se raselila po svijetu. Inače, stari Ilija Kostić je bio zemljoposjednik, trgovac i kafedžija. Imao je tri kuće. Najduži period ova porodica je živjela na Varoši, u staroj čardakliji koja se nalazila u blizini Komunalnog preduzeća. Danko je završo zanat za bravara i oženio se sa Mirom, rođ. Ulamec sa kojom je dobio sina Gorana. Poslije očeve smrti, Danko je ostao u roditeljskoj kući, a u centru grada, od opštine kupuje magazu koja je nekada pripadala porodici Bilajaca iz Mionice. Ta magaza se nalazila preko puta bivše robne kuće, a sadašnjeg "Konzuma", odnosno na lokaciji gdje je sada parking prostor koji se proteže prema H.efendinoj pumpi. Danko magazu preuređuje u poslovni prostor i otvara savremanu bravarsko-limarsku radionicu. Odjek čekića i zvuk lima se se stapao sa žamorom ljudi koji su u tom frekventnom dijelu grada obavljali mnogobrojne poslove. Miris hrane iz okolnih aščinica i ćevabdžinica je još više doprinosio da se čovjek osjeća kao da je u košnici gdje sve vrvi od života. Kroz Dankinu bravarsku radionicu prošlo je bezbroj šegrta, sve dok nije donesen novi regulacioni plan po kojem je bilo predviđeno rušenje tih malih objekata. Bilo je to 1978. godine, kada i Danko zvanićno odlazi u penziju. Pet radnika koji su radili kod Danke, biva primljeno u tvornicu motornih dijelova "TMD", a svi objekti u tom dijelu grada bivaju porušeni. I dan, danas tu je neuređeni parking prostor. Recimo sad neku riječ više o samom Danku Kostiću. Prije svega bio je to čovjek od ugleda i poštovanja. Uvijek dotjeran i u elegantnom odijelu. Bio je veliki zaljubljenik u motore i učestvovao je skoro na svim trkama koje su se tih godina organizovale u Gradačcu. Strastveni lovac i učesnik na takmičenjima u gađanju glinenih golubova. Umro je 1998. godine. Njegov sin Goran je srušio staru čardakliju i na isoj lokaciji napravio novu kuću. U njoj živi i njegov sin Dejan sa svojom porodicom, tako da se slobodno može reći kako na istom mjestu živi peta generacija iz porodice Kostića.To je dovoljan dokaz da se ova porodica neće zaboraviti, a mi sa ovom pričom Dankinu bravarsko-limarsku radionicu u znamenitosti našeg grada uvrstimo.
Kako se u blizini Dankine radionice nalazila i limarska radiona Osmana Ahmetaševića, hajde da vidimo šta ima kod ovog starog limara. Za početak odmah recimo da je Osman rođen 1927. godine u Gračanici odakle je došao u Gradačac. Sa suprugom Alemom je imao dvoje djece, sina Taiba i kčerku Mirsadu. Inače, Osman potiće iz zanatlijske porodice. Imao je još tri brata od kojih su dvojica ostali u Gračanici, a sa Osmanom je u Gradačac doselio treći brat, Mustafa. Po dolasku u Gradačac zaposlio se u bravarskoj radionici kod Danke Kostića, a poslije jedno vrijeme je radio u maloj radionici koja je bila na lokaciji stambene zgrade u ćijem prizemlju je bila bivša SDK-a. Kad je kupio kuću od Gradaščevića, u njenom dvorištu je otvorio svoju privatnu limarsku radionicu u kojoj je radio sve i svašta. Tu je jedno vrijeme radio i njegov brat Mustafa, ali se on poslije vratio u Gračanicu. Kako se tih godina u "Žitoprometu" otvarao mlin za mljevenje žitarica, Osman se tu zapošljava kao majstor na održavanju postrojenja. Radionicu je zadržao kao dopunsku djelatnost u kojoj je pravio limene kante, korita za kupanje, oluke i sve drugo što se moglo od lima napraviti. Poznat je bio i po pravljenju popularnih peći za grijanje što su se zvali fijakeri. U narodu su ga zvali Osman Šplenger, što u prevodu znaći limar. Ovom poslu je naučio i svog sina Taiba, ali on nije nastavio očevu tradiciju već se zaposlio u TMD-u. Od ove porodice još jedino je živa kčerka Mirsada koja sa troje djece živi u Turskoj. Poželimo joj lijep život, a ovom pričom starog Osmana otrgnimo od zaborava.
Hajdemo sada proći pored H.efendine pumpe i u mislima se prošetati do našeg poznatog kovača Džaferović Nazifa, zvanog Nasko. Nazif je rođen 6.3.1931. godine od oca Jusufa i majke Zife. rođ. Čelosmanović. Zanat kovača je izučio kod svog oca Jusufa koji je bio jedan od najstarijih kovača u Gradačcu, a kovačnica se nalazila na mjestu sadašnje upravne zgrade "Napredka". Poslije očeve smrti, Nazif otvara kovačku radnju u istoj, ulici, ali na novoj lokaciji po kojoj ga se sjeća većina naših sugrađana. Iako je posao jednog kovača dosta težak i zahtijeva dobru fizičku kondiciju, naš Nasko je uvijek bio nasmijana lica i sa toplim riječima dočekivao svoje mušterije. U svojoj kovačnici je radio mnogobrojne prdmete od željeza i čelika koje je zagrijavao do temperature usijanja i onda ih na nakovnju oblikovao udarajuči sa teškim čekićem. U njegovoj radionici su izrađivane i otkivane razne poljoprivredne alatke kao što su kose, srpovi, motike, trnokopi, plugovi i sl. Otkivane su potkovice i potkivani konji Pravljene su sve vrste zakivki koje su upotrebljavane pri izgradnji kuća, željezne rešetke i sve drugo što su vrijedne kovačke ruke mogle napraviti. Uz sve to znao je naš Nasko i za druženje sa svojim ahbabima. Svakog utorka u njegovoj radionici su se sastajali, obućar Ibro Sarajlić zvani Drvo, krojač Ibrahim Haseljić zvani Lušo,komercijalista Arnautović Mehmed zvani Kanjavac, fotograf Kadrić Jusuf i još mnogi drugi. Akšamlučiti i sevdisati nije im bilo mrsko. Takvi su bili Naskini jarani, takav je bio i naš Nasko. A onda su opštinske vlasti odlučile da poruše te male zanatlijske radionice i naprave nešto novo, nešto modernije u što se nije mogao uklopiti i kovački posao. Bilo je to 1989, godine kada Nasko zvanično odlazi u penziju, ali u dvorišnom objektu svoje kuće nastavlja sa kovačkom djelatnošču sve do svoje smrti. Lušo Umro je 2.9. 2010. godine i zvuk njegovog čekića je utihnuo. Sa ovom pričom želim vratiti taj zvuk Naskinog čekića, pa makar to bio i samo njegov eho. Taj eho će otrgnuti našeg Nasku od zaborava, a njegovu kovačnicu u gradačačke znamenitosti uvrstiti. Čast mi je što je moja nana, odnosno, mati moga oca Hasiba, bila iz porodice Ćelosmanovića, baš kao što je bila i mati, Naskina.
Kako bi to bilo da smo sa našom pričom posjetilili kovača Nazifa, a da nismo svratili kod njegovog komšije Ajdinćeta, zvanog Pečat. Zato hajdemo i u staru radionicu iz koje se nekada čuo miris mljevene kafe, samljevene mlinovima koje je Ajdinće oštrio. Ali krenimo iz početka. Prvi i najstariji majstor u ovoj svaštarskoj radionici bio je Ahmed Ademović, zvani Pečat. Ali ne samo Pečat, već su ga zvali i Ajdinće, valjda zbog toga što se njegovo prezime Ademović često mijenjalo za Ajdinović. Bilo kako bilo i svi njegovi potomci će u narodu biti poznati kao Ajdinovići, ali i sa dodatkom nadimka Pečat. E zašto baš Pečat? To nisam nikad znao, a ne znam ni sad. Inače, prvu radionicu su imali uz džamiju Husejniju, na onoj lokaciji gdje je sada kuća u kojoj živi glavni imam te džamije. Kao majstori, Ademovići su bili svaštari. Popravljali su mlinove za kafu, kišobrane, zidne satove, krpili i kalajisali mnoge kućne aparate i sl. Dugo godina je stari Ahmed bio gradačački "topdžija", odnosno pripremao je i palio prangije za vrijeme ramazana uz iftar, kao i povodom drugih svetkovina i proslava. Sve do 1941. godine gradačačka sahat kula je otkucavala vrijeme, a o tome se brinuo i održavao majstor Ahmed. Kada je on, za vrijeme Drugog svjetskog rata mobilisan u domobrane, o Sahat kuli se više nije imao ko brinuti. U tom periodu sahat je oštečen i nije radio sve do 1948. godine kada ga je popravio Ahmedov sin Ibrahim i održavao ga sve do 1953. godine. Te godine Ibrahim se nije mogao pogoditi za naknadu održavanja sa tadašnjim Komunalnim preduzećem i prestaje se brinuti o njemu. Djeca su razvukla dijelove sata i nikada više, ni do dan danas, sahat nije zakucao na našoj Sahat kuliPoslije Ibrahimove smrti posao u radionici je nastavio Ibrahimov sin Sadik, a poslije Sadika, njegov sin Izet kojeg su takođe naši sugrađani poznavali po nadimcima Ajdinće i Pečat. Izet je rodjen 1952. godine i po struci je bio bravar. Jedno vrijeme je radio u tvornicama "Sportnautik" i TMD-u, ali 80-ih godina samostalno radi u porodičnoj radionici koja vuće tradiciju preko sto godina. Zbog visokih troškova i sve manje potrebe za ovakvom vrstom posla, 2000-e godine, Izet napušta ovu lokaciju i otvara radionicu u svojoj porodičnoj kući. Umro je 2010. godine čime je završena ova dugogodišnja tradicija majstora svaštara, za koje je u nekim krajevima zemlje postojao i naziv Šloser. Za njihovu radionicu nije bila potrebna ova priča kako bi ona postala znamenitost naše čarsije, jer ona je to već odavno, ali je možda bilo potrebno da se podsjetimo na ovu vrijednu porodicu i da Ajdinčad otrgnemo od zaborava.
A sad skoknimo u mahalu Svirac i zavirimo u limarsku radionicu Džemala Avdičevića, ne zato što što je on moj rođak, već zato što je bio vrsni majstor i limar, što je bio čovjek kojeg su svi znali. Prakticni dio zanata obavljao je u preduzeću "Rad", a teoretski u ŠUP-u Gradačac. Jedno vrijeme je radio u bravarskoj radionici kod Danke Kostića, a zatim odlazi u Srebrenik i otvara privatnu radionicu. U Srebreniku je ostao kratko vrijeme i ponovo se vrača u Gradačac. Dobiva posao u tvornici "Namještaj" na održavanju postrojenja. Bilo je to 1962. godine. U Namještaju Džemal ostaje narednih pet godina, a onda u Svircu pravi porodičnu kuću i u njenom prizemlju otvara privatnu limarsku radionicu. Kroz njegovu radionicu prolazi petnaestak šegrta koji su završili limarski zanat. Zbog bolesti Džemal veoma rano završava svoj radni i životni vijek. Umro je u 52-goj godini života i jedan je od rijetkih zanatlija iz ove struke kojeg je naslijedio njegov sin. Zahvaljujući njegovom sinu Ibri limarska radionica i danas radi, a Ibro je majstor koji zaslužuje da se i njegovo ime u ovoj priči pomene, a Džemalovo od zaborava otrgne.
I na kraju ove priče hajdemo u posjetu kod jedne živuće legende. Hajdemo na časicu razgovora kod našeg kazandžije Isić Hajrudina. Isić Hajrudin, rođen je 1938. godine u Tuzli, od oca Jusufa i majke Đulse. Sa suprugom Ramizom izrodio je dvije kčerke, Nihadu i Nerminu. Zanat za kazandžiju je završio kod majstora Age Kapidžića, a u Gradačac je došao 1975. godine i zaposlio se u TMD-u na poslovima savijanja cijevi. Kazandžijski zanat je koristio kao dopunsko zanimanje tako što je u svojoj porodičnoj kući napravio malu radionicu u kojoj je koristio svoje slobodno vrijeme za pravljenje kazana za pečenje rakije, dubokih tepsija za pravljenje pekmeza, mangala, kotlića za kuhanje i sl. Taj posao je radio sa velikom ljubavlju, a njegovi proizvodi su predstavljali prava umjetnička djela. To najbolje pokazuju mali kazani koji predstavljaju suvenire, ali tako napravljeni da mogu imati i upotrebnu funkciju. Da se radi o izuzetnom majstoru. vidi se i po tome sto je Hajrudin počeo da pravi i aleme koji se postavljaju na vrhove džamijskih munara. Cijeli svoj radni vijek proveo je u TMD-u, odakle je penzionisan 1955. goine. Iako već ima 74 godine, vitalnog je zdravlja i još uvijek aktivno radi kazandžijski posao, a sa svojim proizvodima učestvuje na mnogobrojnim sajmovima širom države. Njegovi kazani su već odavno postali znamenitost našeg Gradačca.
Završavajući ovu priču znam da sam propustio jos mnoge stare majstore kovače, bravare, limare, kazandžije i sl. Nadam seda će neko u vidu komentara, dati svoj doprinos i na taj način doprinijeti da se ti ljudi ne zaborave. Dotle ću ja spomenuti još neke stare zanatlije kao što su kovači: Džaferović Jusuf, Haseljić Osman, Bilandžić Ivica, Bilandžić Tadija, Kikić Mustafa, Jakovljević Anto, Šiber Johan, Šiber Anton i M. Ćehajić Nurija. Bravari: Ahmetašević Mustafa i Ađulović Ibrahim. Kalajdžije: Pušeljić Mato, Pušeljić Ivica i Ramić Muharem. Kujundžija Avdić Ahmet, limar Hečimović Ahmet i još mnogi drugi.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

12.12.2013.

GRADAČAČKE ZLATARSKE RADIONICE I RTV SERVISI


Tragajući za znamenitostima Gradačca, ili onim što bi mogli proglasiti znamenitim, došao sam do uvjerenja da su mnoge zanatske radionice bile ne samo znamenite, već su u njima radili ili su se mogli sresti mnogi ljudi koji su postali znamenite ličnosti našeg grada. Kujundžije i zlatare stare, čak i u pjesmama opjevaše i grane od zlata na djevojačke grudi staviše. Zato ja danas o zlatarskim radionicama hoću da pišem, ali i o radiju starom kao i televiziji crno-bijeloj, na kojima smo pjesme slušali i zlatne grane na djevojačkim grudima gledali. Takve zlatne grane i drugi nakit iskivao je i stari zlatar Muhamed Sinanović kojeg narod jednostavno zvaše Sarajlija jer je u Gradačac došao iz Sarajeva. Muhamed je ustvari bio gradačački zet jer mu je supruga bila iz Mionice. Prvu zlatarsku radnju je otvorio u prizemlju kuće Avdića, poviš sadašnje ćevabdžinice umrlog Kadira Avdića. Druga lokacija njegove zlatare bila je na spratu kuće u kojoj je bila Halidova pekara, odnosno preko puta Robne kuće, na uglu ulice koja vodi prema džamiji Husejniji. Bilo je to krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog bolesti Muhamed se je vratio u Sarajevo, ali prije toga zlatarskom zanatu obučio je svog tečića Hasukić Edhema. Takođe je obućio i Bahić Nusreta, a Nusret će kasnije obućiti i svog brata Ismeta. To je dovoljan razlog da ove zlatare obradimo kao jednu zajedničku grupu, pa ovo pripovijedanje nastavimo sa zlatarom Hasukić Edhemom. Edhem je rođen 1952. godine od oca Zahida i majke Hatidže. Kako smo već pomenuli, praktični dio zanata je učio kod svog tetka Sinanović Muhameda, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Svoju prvu zlataru otvara na prostoru stare zelene pijace. Za vrijeme dok je trala izgradnja novog kompleksa poslovnih prostora i zanatskih radnjih, u čijem sastavu će biti i nova zelena pijaca, Edhem otvara zlataru u svojoj kući, koja se nalazila u ulici Hasana Kikića, na samom prevoju koji se spušta prema Varoši. Po završetku izgrdanje ponovo se seli na staru lokaciju u jedan od novoizgrađenih poslovnih prostora. Tu je radio sve do početka rata, a onda 1992. godine u tom nesretnom ratu gubi život od udara granata koje su tog dana nemilosrdno zasule naš grad. Iza njega je ostala supruga Izeta, sin Irfan i kčerka Merima. Poslije rata, Edhemov sin Irfan nastavlja tradiciju svog oca tako što u tom istom poslovnom prostoru otvara prodavnicu zlata i srebra. Nastavimo sada ovu priču sa Bahić Nusretom koji je takođe bio učenik zlatara, Sinanović Muhameda. Rođen je 1953. godine u Gradačcu, ali po završenom zanatu odlazi u Modriču i radi kod čuvenog zlatara Vejsila. Poslije stečenog iskustva i ženibe seli se u Srebrenik gdje nastavlja posao zlatara. Još uvijek se bavi ovim poslom tako što u svojoj kući popravlja nakit od zlata i vrši usluge za druge zlatarske radnje. Sa suprugom Ifetom dobio je sina Mirasada i kčerku Mirsadu. Zlatarskom zanatu obučio je svog brata Bahić Ismeta. Ismet je rođen 1956. godine. Sa suprugom Zlatom dobio je sina Ensara i kčerku Lejlu. Zlatarsku radionicu je imao na staroj zelenoj pijaci. Umro je relativno mlad 2010. godine. Sa ovom pričom otrgnimo od zaborava pomenute zlatare, a zlatarsku radnju poginulog Edhema Hasukića uvrstimo u znamenitosti našeg grada. Pored ove grupe zlatara koja je vezana za Muhameda Sinanovića u Gradačcu je bilo i drugih zlatara. Jedan od njih je svakako Dolarević Nijazim, poznatiji po skračenom imenu Zimo. Prije svega recimo da je Zimo rođen 1952. godine u Ulcinju gdje je završio i osnovnu školu. Zajedno sa roditeljima preselio se u Sarajevo 1973. godine gdje završava zlatarski zanat. Sticajem okolnosti došao je u Gradačac. Bilo je to zato što je u Gradačcu, za advokata Ibrulj Benjamina bila udata njegova sestra Behira. Kako je Benjamin morao ići na odsluženje vojne obaveze, Zimo je odlučio da privremeno dođe u Gradačac i bude sa sestrom koja je trebala ostati sama sa jednim djetetom. Istovremeno je u H.efendinoj ulici otvorio i zlatarsku radnju računajući da to traje do povratka njegovog zeta sa odsluženja vojnog roka. Međutim, za to vrijeme Zimo je stekao puno prijatelja i odlučio da ostane u Gradačcu. Ženi se 1979. godine i sa suprugom Belkisom dobiva dva sina, Fuada i Vedada. Zlatarskim poslom bavio se i Zimin mlađi brat Safet, koji je takođe doselio u Gradačac, ali je zlataru držao u Odžaku pa nešto kasnije u Modriči. Tradicija zlatarskog posla potiče još od njihovog djeda Mustafe koji je trgovao sa dukatima, a zatim i oca Vehbije koji se takođe bavio zlatarskim poslom. Poželimo Zimi i njegovom bratu Safetu uspješan rad u budućnosti. Skoknimo sada do Proletove zlatare i recimo nekoliko riječi o ovom vrsnom gradačačkom zlataru. Mirku Proletu. Rođen je od oca Milana i majke Ešefe koja potiče iz poznate famelije Ibrahmbegovića, odnosno Gradaščevića. Kaže da je još od djetinjstva imao želju da postane zlatar. U Gradačcu je upisao srednju mješovitu školu, ali kako nije bilo zlatarskog smjera prebacuje se u Zagreb u srednju školu “Ruđer Bošković” gdje završava smjer zlatar-filigrant. Bilo je to 1988. godine. Praktični dio zlatarskog zanata obavljao je kod zagrebačkih zlatara u Ilici. Odmah sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a 1990. godine otvara privatnu zlatarsku radnju u kojoj radi sve do rata 1992. godine. Prijavljuje se u Armiju BiH i u njoj ostaje sve do kraja rata. Ratne 1993. godine ženi se sa Duraković Eminom, a po završetku rata, zajedno sa suprugom otvara zlataru u tržnom centru na početku aleje iz pravca Varaši prema centru grada. Poželimo našem Proletu i njegovoj Emini još puno uspjeha u ovom poslu. A sad recimo nešto o gradačačkim RTV mehaničarima. Krenimo tako što ću reći da i sad pamtim TV mehaničara iz Brčkog, majstora Husu čijeg prezimena se više ne sjećam. Dolazio je u Gradačac jednom sedmično ili jednom u petnaest dana i popravljao televizore koje su u to doba imali malobrojni građani. No, ubrzo se pojavljuju i naši sugrađani koji završavaju zanate RTV mehaničara. Jedan od njih je Mulavdić Izet rođen je 1938. godine od oca Avde i majke Hasibe. Zanat za RTV mehaničara završio je 1959. godine u Doboju. Oženio se sa Selvetom iz Dervente sa kojom je izrodio dvije kčerke, Jasminu i Džamilu. Prvu privatnu radionicu imao je iza bivše Robne kuće. Poslije izvijesnog vremena otvara radionicu u prizemlju kuće svojih roditelja gdje radi sve do svoje smrti. To je ona kuća preko puta gradske Pošte, na brijegu, sa desne strane "Napretkove" stambene zgrade. Zajedno sa Bristrić Hajrudinom, bio je jedan od prvih RTV mehaničara u Gradačcu. Obučio je i nekoliko dječaka koji su kod njega bili šegrti na praksi. Među njima je bio i Mersed Lipovac kao i Haris Mulavdić. Ovdje želim posebno istaknuti kako je Izet bio dobar čovjek, suprug i roditelj. Umro je 1994. godine, a iza njega je ostala supruga, dvije kčerke i petero unučadi. Sa ovom pričom nedajmo da se zaboravi naš stari RTV mehaničar Izet Mulavdić, baš kao što nismo dali da zaborav otrgne ni njegovog mlađeg brata Fikreta, poznatog molera, kojeg pamtimo po nadimku Debeli. A sad recimo nešto o našem drugom poznatom RTV mehaničaru, Bristrić Hajrudinu. Rođen je 1941. godine od oca Ibrahima i majke Mersije. Zanat za RTV mehaničara je završio u Tuzli kod majstora Zonić Džeme. Sa suprugom Taibom izrodio je troje djece, dvije kčerke i jednog sina. Zaposlio se u Teslinoj radionici koja se nalazila u naselju Bukva, preko puta njegove kuće. Svoju prvu privatnu radionicu otvara u jednom od onih malih objekata što su bili preko puta suda. Poslije rušenja ovih objekata Hajrudin otvara radionicu u prizemlju kuće koja se nalazila do kafane "Han". Kroz njegovu RTV radionicu prošlo je dosta šegrta od kojih pomenimo neke. Bili u to: Sahačić Hasan, Haseljić Mersed, Džinović Sead i Bristrić Nusret. Ovom poslu obućio je i svog sina Amira, poznatog kao Bato, koji je na ovoj lokaciji, zajedno sa ocem, radio oko 15 godina. Stari Bristro je poginuo u kobnom ratu koji je zadesio našu zemlju. Bilo je to 1992. godine prilikom granatiranja grada, kad je Bristro kao civil, trotoarom prolazio pored stare piljarnice. Njegov sin Bato je nastavio očevu tradiciju, ali poslije rata, usljed sve manje potrebe za popravkama RTV uređaja, prekvalifikuje se za posao prodaje i popravke mobilnih telefona. Bati poželimo puno uspjeha u radu, a starog Bristru otrgnimo od zaborava i njegov RTV servis u znamenitosti Gradačca uvrstimo. U mislima našim hajdemo sada u posjetu RTV servisa kojeg je držao naš stari poznanik Mersed Lipovac. Prije toga upoznajmo se sa njegovim osnovnim biografskim podacima. Mersed je rođen 1952 godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šemse. Praktični dio zanata je završio kod majstora Mulavdić Izeta, a teoretski dio nastave u gradačačkom ŠUP-u, stim što je na predavanja iz RTV oblasti išao u Garevac kako profesori ne bi dolazili u Gradačac. Bilo je to 1968. godine. Po završetku škole odmah otvara samostalnu radnju na lokaciji stare zelene pijace. Ženi se sa suprugom Begzadom i dobiva sina Esmira. Zbog izgradnje novih poslovnih prostora na zelenoj pijaci, Mersed se sa radnjom privremeno premješta na lokaciju kod zgrade uprave prihoda i tu ostaje sve do rata. Po završetku rata među prvima počinje sa radom u jednom od novoizgrađenih objekata pored aleje. Zbog nedostatka posla uvodi i dopunski rad vidoteke. Odmah do svog servisa otvara i butik „Elegance“ na ime svoje supruge Begzade. Nakon izvjesnog vremena svoj servis premješta u poslovni prostor zgrade u vlasništvu Ramića (bivša zgrada Muharema Zrnića). Na žalost, 2007. godina umire zbog posljedica srčanog udara, a odmah sljedeče godine umire i njegova supruga Begzada. U njihovoj porodičnoj kući ostaje sin Esmir koji nije krenuo očevim stopama već radi u CIMOS-u, a u naslijeđenom butiku radi njegova supruga Mirnesa. Šta još reći o Mersedu u ovako kratkoj priči. Recimo bar još i to da će ostati upamčen po veselom duhu i prijateljskom odnosu sa mnogim našim sugrađanima. U svakom slučaju ne dozvolimo da zaborav prekrije njegov lik i njegova djela, a RTV servis Merseda Lipovca uvrstimo u znamenitosti Gradačca. A sad prisjetimo se još jednog vrsnog majstora iz ove oblasti zanatsva. Riječ je o RTV mehaničaru Muratović Ahmetu, rođenom u Brčkom od oca Murata i majke Mine. U Gradačac je dolazio kao TV mehaničar i vršio popravke televizora za račun elektronske industrije iz Niša koja se skračeno zvala "Ei Niš". Bilo je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada se upoznaje i sa budućom suprugom Maksidom Džanihodžić s kojom dobiva dvije kčerke. Svoj prvi privatni RTV servis otvara 1980. godine u prizemlju Taslidžica kuće. Odatle se seli u Potok mahalu gdje ostaje nekoliko godina, a onda otvara servis u zasebnom objektu koji se nalazio u dvorištu porodične kuće Džanihodžića. Bio je veoma omiljen među građanstvom i ostat će upamćen po svom veselom liku. Nažalost, zbog nadolazečeg rata sa porodicom odlazi u Austriju, a odatle u Dansku gdje i sada živi. Za vrijeme svog radnog vijeka, poslu TV mehaničara obućio je M.Čehajić Admira-Atka, pa zato hajde da odmah skoknemo u Atkovu radionicu i vidimo šta radi bivši Ahmetov učenik. M. Čehajić Admir-Atko rođen je 1975. godine od oca Mustafe (Muste) i majke Bedrije (Bedre). Praktični dio zanata za RTV mehaničara učio je kod poznatog majstora Muratović Ahmeta, a teoretski dio započeo u odžačkoj srednjij školi, ali zbog rata završava je u Tuzli. Prvi samostalni RTV servis otvara 2000 godine u kojem radi i danas. Zavrsavajući ovu priču prisjećam se televizora, crno-bijelog, radi čije popravke je dolazio majstor Huso iz Brčkog. Prisjećam se i radija starog kojeg su moji roditelji nosili na popravku RTV kod mehaničara Bristre. Ali nažalaost sjećam se i kad je Bristro poginuo od udara granate u nesretnom ratu. Sjećam se i pogibije zlatara Edhema i vriska njegove supruge. U mislima vidim kako je umro RTV mehaničar Izet, ali i njegov kolega Lipovac Mersed. Sjećam se odlsaka iz grada RTV majstora Ahmeta, ali i Ziminog brata, zlatara Safeta, koji je sa svojom i bratovom porodicom izbjegao u državu gdje je izbjegla i moja porodica. Nikad neću zaboraviti podršku koju je Safet pružio mojoj supruzi i djeci za vrijeme tih teških dana u izbjeglištvu. Ovu priču poginulim majstorima posvećujem, ali u znak zahvalnosti posvećujem je i porodicama Dolarević, a naročito Ziminoj supruzi Belkisi i njegovom bratu Safetu.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

28.11.2013.

Žena iz Potok mahale koju je volio cijeli grad, NEZIĆ ASIJA-SIKA


Pisati o znamenitostima Gradačca neminovno povlači za sobom i pisanje o njegovim znamenitim ljudima. Sama pomisao na gradačačke znamenite ljude upućuje nas na one koji su ostavili značajne tragove u njegovoj proslošti. Među prvima je svakako Husein kapetan Gradaščević, a onda književnici Ahmed Muradbegović i Hasan Kikić, zatim narodni heroji iz drugog svjetskog rata i čitava plejada iz reda rukovodno-političkog kadra za vrijeme jugoslavenske države. Naravno bilo je tu znamenitih ljudi i iz reda kadrova javnih ustanova poput zdravstva, školstva, pravosudnog sistema i sistema opštinskih upravnih organa. Mnogobrojni sportisti i članovi raznih sportsko-rekreativnih društava postali su znameniti, ali bilo je i onih iz reda tzv. obične radničke klase. Zato ja, danas, hoću da pišem o jednoj našoj sugrađanki baš iz ovog posljednjeg reda, ne zato kako bi u drugi plan stavio one koji su poznati, već zato što se radi o ženi koja je zaslužila da se onjoj piše i da se u znamenite ljude, naše čarsije, uvrsti. Bila je to Nezić Asija, poznata kao Sika. Rođena je 1921. godine i čitav svoj život proživjela je u našoj čaršiji. Posljednje njeno prebivalište bilo je u ulici Ibrahima Kapetanovića poznatoj kao Potok mahala. Kao samohrana majka odhranila je troje djece, od kojih dva sina, Mehu i Osmana, kao i jednu kčerku koju svi u Gradačcu znaju po imenu Minkica. Svi oni su postali naši ugledni sugrađani. Sika je radila u tvornici "TMD" i odatle je 1983. godine otišla u zasluženu penziju. Iako je slabo vidjela i imala problema sa hodanjem, svakodnevno je pješačila do svoje tvornice i po nekoliko puta u toku dana dolazila u centar čaršije, do pošte i opštinskih organa, u koje je donosila i odnosila raznu pisanu poštu. Pri tome je uvijek zastajkivala kad nekoga poznatog sretne sa obaveznim obračanjem "Kako si sine, kako su ti djeca, kako su mati i otac. Poselami ih bogati". Bila je bistrog uma i mnogo naroda je znala. Pamtila je detalje. Moja supruga se još uvijek rado sjeća susreta sa Sikom 1996. godine kad ju je prepoznala prilikom prve polijeratne posjete Gradačcu. Taj susret nikada neće zaboraviti. Sikino pamćenje je išlo dotle da, ako je neko imao dvoje djece od kojih su jedno muško, a drugo žensko, Sika je to dobro upamtila tako da je prilikom obraćanja tačno znala šta pita. Kao pisac ovih redova sa svojom porodicom živio sam u istoj mahali gdje i Sika. Svakodnevno smo se sretali i razmjenjivali po nekoliko riječi. Ona je znala da se moja supruga zove Paša, isto kao što se zove i moja setra Paša, pa je uvijek naglašavala svoje pitanje kako bi se znalo na koju od njih dvije se to odnosi. Posebno je voljela djecu, a naročitu paznju je poklanjala dječacima i djevojčicama iz njene Potok mahale. Nema ni jednog djeteta iz ulica, a da ga Sika nije oslovila sa sine i pomilovala po glavi. Veoma često je iz đepova vadila bombone i davala ih djeci. Ali ne samo djeci. Sika bi znala krenuti iz čarsije svojoj kući sa punim cekerom hrane i svakodnevnih kućnih potrebština, koje bi sve podijelila svojim sugrađanima za koje je smatrala da im je potrebnije nego njoj samoj. Njena dobrota je bila nemjerljiva i teško je naći riječi kojima bi se to opisalo. Bila je uvijek lijepo obućena i uredna. Vodila je računa o svom izgledu. Njene šarene dimije i bluze živih boja, kao i lijepa marama na glavi, davali su joj izgled probeharale trešnje koja prkosi nadolazećem ljetu. Umrla je 2004. godine i sahranjena u starom gradačačkom mezarju zvanom "Kadić bašča". Tog danam sva su se djeca iz njene mahale lijepo obukla i tako pokazala poštovanje prema svojoj Siki. Sa suzama u očima ispratili su je iz svoje i njene Potok mahale. U njihovoj ulici ostala je Sikina kčerka Minkica da ih podsjeća na njihovu staru, dobru Siku. Sa svim dužnim poštovanjem i lijepim uspomenama, poklanjam ovu priču ženi, koju su svi voljeli.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 07/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.48 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada
116.Gradačac 1968. godine, Penjarol-Truhla Višnja
117.Kraj – koji to možda i nije
118.Kraj koji to nije ni bio
119.Gradačački apotekar Hans Weys
120. Bračni par Angela i Milivoje Kunce
121. Vera i Rudolf Mlač
122. Ivo i Ljudmila Ungaro
123. Ibrahim Bahić
124. gubitak jedne mladosti
125. Braća Tipure
126. Akademski slikar i vajar, Bilajac Ibrahim
127. Gdje je mezar Husein-kapetana Gradaščevića
128. Fudbalska legenda, Safet Kikić - Ćire
129.Gradačački doajen, Jovan Stefanović sa suprugom Jelenom



POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
162468