Bibliografija
“Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.
”( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica đivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.





Knjigu, “Kako je nastala zemlja Bosna”, napisao sam 2003. godine. Naime, na nagovor mog mlađeg sina Benjamina, svoje zabilješke o historiji Bosne, pretočio sam u jednu svojevrsnu knjigu. Pisana je za moju dušu i bez namjere njenog publikovanja. Bila je dostupna samo članovima moje obitelji i nekolicini dobrih prijatelja. Ovdje možete vidjeti naslovnicu knjige koju je uradio moj stariji sin Sanjin. Pišući o znamenitostima Gradačca, knjiga mi je ponovo došla pod ruku i sječanje na nju želim podijeliti sa vama. Klikom na naslovnicu otvorit ćete knjgu za čitanje.

BIBLIOGRAFIJA

- Esad Sarajlić, Gradačac 1945-1991. Gradačac, 2003.
- Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2007
- Esad Sarajlić, Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., Gradačac, 2011.
- Esad Sarajlić, JU osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Gradačac (1962-2012)
- Mehmedalija Tufekčić,Gradačac u 1941 godini
- Esad Tihić, Gradačac od 1941 do 1945. Gradačac, 2000.
- Esad Zukić i Sejad Berbić, 60 godina zdravstva u Gradačcu, Gradačac. 2004.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i hercegovini, Sarajevo 1980.
- Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.
- Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina. (Rukopis Nacrta za monografiju koja nikad nije štampana)
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
- Nijaz Duraković, Proklestvo Muslimana, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, Gradačac-Turistiški i privredni vodić, Gradačac,1990.
- Sadik Šehić, Zmaj od Bosne, Tuzla, 1991.
- Sadik Šehić, Sumbulški zapisi Mula Vrcanije, Tuzla, 1998.
- Sadik Šehić, 112. godina gradačačkog suda, Gradačac, 1999.
- Sadik Šehić, Romski snovi o krilatom konju.
- Suad Krajnović, Građanin provincije
- Feri Midžan, Kikičev put u smrt
- Hasan Kikić, Provincija u pozadini
- Hasan Kikić, HO-RUK
- Hasan Kikić, Bukve
- Ahmed Muradbegović, Ponos



VIDEO:
Moj govor povodom godisnjice rada "Elektrodistribucije" u ratnim uslovima




VIDEO:
Moj golubarnik







VIDEO:
Gradačac moj rodni grad


19.09.2013.

GRADAČAČKI KROJAČKI SALONI


Od kako je čovjek postao civilizovano biće počeo je da se oblači. U početku je to bilo isključivo zbog zaštite od hladnoće, a kasnije zbog mode i ljepšeg izgleda. Kako moja sjećanja sežu do šezdesetih godina prošlog stoljeća hajde da vidimo kakva je moda tada bila i kako se kretala ka sadašnjem vremenu. Prije svega recimo da je na modu uvijek uticala muzika, a tih šezdesetih je bilo vrijeme hipija i naravno muzičkih legendi Beatlesa. Utjecaj pedesetih još je bio malo prisutan, ali i nagovještaj onoga što tek dolazi. Krajem šezdesetih kaputi su već bili kratki, a haljine postaju još kraće. Mini suknje i vruće pantalone sa pijace Ponte Roso iz Trsta su preplavile naše korzo. U sedamdesetim hipi uticaj je još prisutan ali se legendarna mini-suknja postepeno zamenjuje sa midi i maksi suknjom. Široke, šarene tunike bile su hit, a velike kragne na čipkanim košuljama i trapez pantalone sa širokim nogavicama nosili su svi koji su htjeli biti u trendu. Ono što je započeto krajem šezdesetih, u sedamdesetim je eskaliralo. Moda osamdesetih bila je zaista zanimljiva, pogotovo ako uzmete popularni bolero i razne kombinacije koje su išle s tim. Bilo je to vrijeme muških sakoa u struk sa uzdignutim rukavima na ramenima, ženskih natapiranih frizura i duge kose kod muškaraca. Najveći uzori bili su Madonna i naravno, Michael Jackson. Gianni Versace je bio modni kralj devedesetih. Haljine su bile seksi, pravljene da istaknu ono najlepše na ženskom tijelu, i naravno, gotovo svaka je imala neobične proreze i duboke šliceve. Tih godina počinjemo i sportski da se oblačimo, ali desi se prokleti rat, obukoše se uniforme i život stade. No, mi nećemo o ratu, već o krojačkim radnjama i našim krojačima hoćemo priču da ipričamo. Pomenimo ih radi budućih generacija. Nedajmo da se prepuste zaboravu. Krenimo sa krojačkim pogonom koji je, pedesetih godina prošlog stoljeća, bio sastavni dio zanatske zadruge "Kombinat". Ukidanjem zadruga, od pogona su nastajala pojedina preduzeća tako da je krojački pogon bio osnova za nastanak preduzeća Modne konfekcije „Kula“. Upravnik krojačkog pogona bio je Teufik Imamović. Teufik je rođen 1908. godine, a kao krojač radio je još prije Drugog svjetskog rata. U tom ratu odmah staje na stranu partizana i nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Poslije rata postaje Upravnik krojačke zadruge i glavni majstor kod kojeg će krojački zanat završiti mnogi naši sugrađani. Recimo i to da je Teufik otac našeg sugrađanina Mustafe Imamovića, poznatog profesora na pravnom fakultetu u Sarajevu. Umro je u Gradačcu 1991. godine. Generaciji starih krojača pripada i Mustafić Mehmed-Meho, rođen 1910. godine. Na zanat je išao kod nekog Nijemca i cijeli Drugi svjetski rat radio je kao krojač. Poslije rata zajedno sa drugim krojačima radi u zanatskoj zadruzi čije sjedište se tada nalazilo na lokaciji sadašnjeg haustora kod samoposluge, a prvu privatnu krojačku radnju je držao u kući M.Halilović Muharema (preko puta doma zdravlja), zatim na lokaciji gdje je bila poznata Rahmanova radnja i na kraju u potkrovlju svoje porodične kuće preko puta pošte. Šezdesetih godina prelazi u tvornicu Modna konfekcija “Kula”, koja je tada imala sjedište na Varoši. Iz Kule odlazi u penziju. Umro je 1983. godine. Smajlović Edhem (Dedo), rođen 1912. godine. Prije Drugog svjetskog rata završio je zanat kod Sulejmana Čelikovića. Poslije rata radio je u krojačkoj zadruzi sve do 1952. godine, kada otvara privatnu radnju u podrumu kuće Hasana Imamovića koja se nalazila na lokaciji između opštinskog suda i Tuzlanske banke. Formiranjem modne konfekcije “Kula”, Edhem prestaje sa privatnom djelatnošću i zapošljava se u toj tvornici gdje ostaje sve do penzije. Umro je 1982. godine. Očevim stopama krenuo je njegov sin Hasan-Hasokoji je kod oca završio krojački zanat. Poslije šesnaest godina rada u “Kuli” otvorio je privatnu krojačku radnju u prostorijama svoje kuće. Hasan je sada u penziji, a radnji je preuzela njegova kćerka Sabina, koja radi i danas. Avdičević Fehim, rodjen 1914. godine od oca Nurije i majke Paše. Zanat je završio kod Sulejmana Čelikovića i cijeli Drugi svjetski rat je radio kao krojač. Po završetku rata radio je u krojačkoj zadruzi sve do njenog ukidanja. Poslije toga, seli se u Špionicu gdje otvara privatnu krojačku radnju i tu ostaje do kraja života. Umro je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sivić Habil, rođen 1917. godine. Po sjećanju članova njegove porodice, zanat je završio 1936. godine kod Sulejmana Čelikovića. Poslije Drugog svjetskog rata radi u zanatskoj zadruzi, a prvu privatnu radnju otvara u svojoj kući 1953. godine. Na lokaciji kod H.efendijine vode otvara radnju 1962. godine u kojoj radi narednih deset godina. Zbog lošeg zdravstvenog stanja otšao je u invalidsku penziju. Mehmedović Bedrudin, rođen 1923. godine. Zanat je završio 1947. godine kod Teufika Imamovića. Zajedno sa mnogim drugim krojačima radio je u zanatskoj zadruzi, a prvu privatnu radnju otvara 1962. godine u Bronzinoj kući. Njegova poznata krojačka radnja se od 1972. godine nalazila u onoj uličici preko puta bivše robne kuće što ide prema džamiji Husejniji. Rušenjem tih malih objekata, Bedrudin je otorio radnju poviš Tuzlanske banke. Kod Bedrudina su radili mnogi učenici na zanatu, a kasnije i kao radnici, od kojih će sve do njegove smrti ostati krojačicaM. Čehajić Bedra. Poslije radnju preuzima njegov sin Edin sa kojim radi supruga Samira i kćerka Nizara. Ova mlada djevojka je u Bihaću završila školovanje za dizajnera, a svoje modne revije održavala je u Sarajevu, Travniku i Zenici gdje je osvojila i nagradu najboljeg dizajnera. M. Halilović Mehmed-Meho, rođen je1929. Krojački zanat je završio kod Mustafić Mehe. Jedno vrijeme radi u krojačkoj zadruzi pa odlazi u Maribor na usavršavanje i tamo ostaje tri godine. Po vraćanju u Gradačac, 1955. godine otvara krojačku radnju “Kvalitet” na lokaciji gdje se sad nalazi brijačnica Mehmedović Sejne. Otvaranjem Modne konfekcije “Kula”, Meho zatvara svoju radnju i kao mnogi drugi zapošljava se u toj tvornici. Umro je 1992. godine. Besirović Asim-Krpica, rođen 1932.godine. Zanat je završio u krojačkoj zadruzi kod Teufika Imamovića. Jedno vrijeme je privatnu radnju, a onda prelazi u“Kulu“. Iz „Kule“ je prešao u Školu učenika u privredi „ŠUP“ gdje ostaje sve do penzije. Za to vrijeme je radio kao kućni krojač. Umro je 2013. godine. Haseljić Ibrahim-Lušo, rođen 1932. godine. Zanat je završio u krojačkoj zadruzi kod Teufika Imamovića. Jedno je vrijeme je radio u „Kuli“, a onda otvara svoju privatnu radnju na lokaciji između bivšeg Doma kulture i piljarnice. Rušenjem tih objekata Lušo je, zajedno sa bricom Sejnom Mehmedovićem, dobio poslovni prostor u zgradi do fotografske radnje Jusufa Kadrića. Umro je prije nego je dočekao penziju. U tom prostoru danas radi Mehinović Mehmed-Meha. Sarajlić Mujo, rođen 1933. godine. Zanat je učio u krojačkoj zadruzi kod Alić Nijaza u periodu od 1947. do 1949. godine. Stručni ispit za kvalifikovanog radnika polagao je pred komisijom čiji predsjednik je bio Jašarević Salih, a članovi Alić Nijaz i neko od Muradbegovića. U zadruzi ostaje sve do 1953. godine, kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Majstorski ispit za krojača muških odijela polaže 1955. u Petrovcu na Mlavi, kada dobiva i zvanje Krojačkog majstora. Iste godine otvara privatnu radnju u prizemlju porodične kuće poznate po nazivu “Sarajlića Bina”. Kao krojači kod njega su radili Saletović Galib, Kukuruzović Edhem, Mešanović Ismet, kao i učenik na zanatu Skoždopolj Tadija-Braco. Od 1962. godine radi u “Kuli”, gdje je i završio svoj radni vijek. Bristrić Adem, rođen 1939. godine. Krojački zanat je završio kod Smajlović Dede, a u Mariboru školu za modelara-konstruktora. Kao modelar radio u “Kuli” od 1961. do 1974. godine. Tada otvara privatnu radnju u prostorijama svoje porodične kuće. Razvija serijsku proizvodnju za široko tržište i postaje jedan od uspjesnih poslovnih ljudi. Adem je sada penzioner, a radnju vodi njegov sin Nedžad. Mujić Galib, rođen 1941.god. Zanat je završio kod Bedrudina Mehmedovića i počinje raditi u krojačkoj zadruzi gdje ostaje nekoloiko godina. Poslije gašenja zanatskih zadruga, zajedno sa ostalim krojačima prelazi u "Kulu" gdje ostaje narednih 19 godina. Prvu privatnu krojačku radnju otvara na lokaciji iza kafića “Monaco”. Kasnije je imao radnju na prostoru Zelene pijace. Dugo godina je bolovao od šećerne bolesti i na kraju je i oslijepio. Umro je 2012.godine u 71. godini života. Hasanbasić Fikret, rođen 1949. godine. Završio je srednju prerađivačku školu, a krojačku radnju je otvorio 1974. god. U prizemlju svoje porodične kuće napravio je veliki poslovni prostor i bavi se serijskom proizvodnjom za široko tržište. Jedan je od veoma uspješnih poslovnih ljudi iz krojačke djelatnosti. Mehinović Mehmed-Meha, rođen 1953. godine. Zanat je završio kod Sivić Habila kod kojeg je jedno vrijeme i radio da bi od 1974. do 1976. godine, zajedno sa suprugom Nedžmijom radio kod krojača Bristrić Adema. Prvu privatnu radnju otvara na zelenoj pijaci gdje ostaje sve do 1988. godine, kada se seli na danšnju lokaciju između Kadrićeve fotografske radnje i brijačnice Sejne Mehmedovića. Meha i njegova Nedžmija još uvijek rade, ali kao penzineri, a radnju vodi njihov sin Adis. Kondžić Esed-Kondža Rođen 1957. godine. Završio je srednju tehničku školu u Gradačcu a u Beogradu višu tekstilnu. Posao tekstilnog radnika počeo je u “Kuli” gdje je radio sve do 1996. godine. Tada otvara privatni biznis pod nazivom “Com-Prom”, a kasnije”Koteks”. Od 2009. godine na sadašnjem prostoru zelene pijace ima krojački salon sa nazivom “Kondža”. Privodeći kraju ovu priču svjestan sam da nisam pomenuo sve krojače iz naše čaršije, ali se nadam da sam bar stvorio jednu podlogu koja se može dopunjavati sa novim imenima i novim podacima. Uradimo to svi zajedno i pomenimo one koji polako padaju u zaborav. Mnogi od vas vjerovatno nisu nikad znali da su Teufik Imamović, Alić Nijaz i Salih Jašarević bili krojački radnici, a vjerujem da ste ih poznavali kao naše ugledne gradjane. To je vjerovatno zato što su kao krojači radili u vrijeme dok su još postojale zanatske zadruge, a poslije toga se više nisu bavili tim poslom, osim možda u svojoj kućnoj radinosti. Kad smo već kod kućne radinosti pomenimo i neke od naših sugrađanki koje su radile kao kućne krojačice. Bile su to: Gradaščević Šuhra, Jovanović Mila, Gromić Sadija, Novalić Džulsa, Novalić Begajeta, Ibrić Sena, Sarajlić Binasa, Jašarević Ifeta, Ramić Ismeta, Džaferović Tahira, Mlinarević Anica, Alić Merka, Adžulović Dika, Novalić Asima, Muratovic Rasida, Omeragic Ferida, Muhamedovic Nevzeta i druge. I šta reći još? Možda da osvježimo ovu priču sa malo laganijom temom. Naime, krojačke radnje nisu bila samo mjesta gdje se dolazilo kako bi se sašilo moderno odijelo ili lepršava haljina, već su to bila mjesta gdje su se zbijale šale i prepričavale zgode i nezgode. Najpoznatiji po tome bio je majstor Lušo. Dok je radio Lušo je pratio i šta se dešava na Glavnoj ulici. On i njegovi jarani su znali sva događanja u čaršiji. Šta ko radi, ko se s kim zabavlja, ko se s kim potajno sastaje, šta će biti na Skupštini Opštine, ili u Komitetu i kakve će odluke biti donesene i tako dalje. Svaku veče kod Luše bi se poslije posla okupljalo isto društvo. Bili su tu Mehmed Arnautalić, Atif Mehić, komšija Sejno brico, braća Ahmo i Muhidin Halilović, Idriz Abdulahović i još neki. Ponekad su s njima sjedili Rahman Haseljić, Lušin bratić i Fehim Mujić. Jednu veče se Lušo opkladio s Mehmedom da će pojesti tepsiju patišpanje, ako je Mehmed plati. Ako je ne pojede, on će je platiti. Naručili su patišpanju u slastičarnici kod Džemala i on ju je donio u 7 sati uveče. Lušo je raskopčao kajiš, košulju, zasukao rukave i počeo jesti. Lušo jede, mi navijamo, vičemo, jedni govore “hajdi Lušo, slisti je”, drugi kažu “ ne može pojesti, neće moći, protjeraće ga”. Rahman navija za Lušu i onako rođački mu vodu dodaje, da lakše niz grlo ide. Pri kraju tepsije, Lušo je usporio i na kraju stao. Bio je umrljan, znojav i crven. Nije mogao više, ostale su dvije patišpanje. Gleda Lušo u njih, pa im govori , “što vas prve ne pojedo” ....” Preuzeto sa bloga Eseji 1-Fehim Mujić.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

05.09.2013.

PRIČA O POPIVODI


Pišući o znamenitostima Gradačca, skoro uvijek sam imao priliku da ponešto napišem i o ljudima koji su iz nekog razloga bili vezani za tu znamenitost. Tako sam dobivao jednu cjelinu sa kojom sam htio dočarati ljepotu naše čaršije, ali i dušu koju su u građevinske objekte unosili naši sugrađani. Bez njih Gradačac ne bio bio ono sto je i danas. Međutim, dok pripremam novu priču o znamenitim objektima, razmišljam o tome kako u našoj čaršiji ima onih "malih" ljudi o kojima bih želio pisati, ali nikako ne mogu da ih uklopim u neku priču o znamenitostima. Lako je bilo spomenuti Pipu uz priču o pijaci, ili Tuču kad sam pisao o gradskom kinu. I raznosač novina Bristro se uklopio u priču o Pjesmi ljeta. I stara prosjakinja Lilajka je našla svoje mjesto na našoj Aleji kestenova. Ali kako Popivodu da uklopim u neku priču o znamenitostima naše čaršije? Sa čime da ga povežem? Još uvijek nemam rješenja. Zbog toga, danas o znamenitostima neću pisati, ali ću zato prostor na svom blogu, Popivodi posvetiti. Ko je bio Popivoda i šta znamo o tom sugrađaninu, sem da smo ga zvali Popivoda i da je hodajući našom čaršijom pričao sam sa sobom uz povremeni grohotan smijeh? Mnogi mu, vjerovatno ni imena ne znaju, pa zato odmah recimo da je pravo ime i prezime našeg Popivode bilo Hasan Hanić. Rođen je od oca Muje i majke Vasve. Odrastao je u našem Gradačcu uz još dva brata, Kemala i Ismeta. Radio je u u bravarsko-limarskoj radionici “RAD”, odnosno kasnije tvornici motornih dijelova “TMD”. Sa svoje 23. godine obolio je od šećerne bolesti, pa je pio velike količine vode, zbog čega su ga prozvali Popivoda. Pored svih problema koji su išli uz tu bolest, Popivoda je počeo da priča sam sa sobom i uz to da se grohotom smije. Išao bi tako od Bukve do Varoši i neprestano nesto pričao, što je izazivalo pozornost prolaznika, a naročito djece. Popivoda je bio u duši veoma dobar čovjek i nikoga nije dirao. Ruku na srce, nije niko ni njega. Postao je ikona naše čaršije i najčešće se mogao vidjeti kako čuči ispred brčanske prodavnice “Velma”, ali tada već i sa flašom rakije. Alkohol je uzimao svoj danak. Dolazi i rat. Popivoda je i dalje u čaršiji. Obilazi ratne kuhinje i tako preživljava. U trenucima svijesti sjeća se svega. Spominje imena mnogih. Kao ratni direktor „Elektrodistribucije“ Imao sam čast da u tim teškim danima nahranim ovog čovjeka, ponudim cigaretom od narezanog duhana smotanog u papir od novina i kafom od pržene leće. Umro je, a dušu ogriješio nije. Sa ovom pričom otrgnimo ga od zaborava, bar na trenutak.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

22.08.2013.

ŠEZDESET GODINA SJEĆANJA NA JEDNU VODICU


Sjećanja na djetinjstvo su veoma emocionalna i kod svakog čovjeka su vezana za bliske osobe, neke posebne stvari, objekte ili događaje. Svako od nas bi priču o svom djetinjstvu mogao ispričati i u većini slučajeva to bi, vjerovatno, bila lijepa priča, puna sjete i ljubavi premo rodnoj kući u kojoj je to djetnjstvo provedeno. Po svemu sudeći, bile bi to dosta slične priče. Takvu jednu priču i ja vam želim ispričati, ali sa njome i jednu Vodicu iz zaborava otrgnuti. Na to me je ponukala spoznaja da je moj prijatelj iz djetinjstva, Safet Emić, nacrtao dio mahale u kome se nalazila Vodica, pa sam ga zamolio da mi pošalje kopiju te slike. Kako je slika bila nacrtana običnim markerom, Safet mi obeća da će to uraditi u bojama. Obećanje ispuni, te sa sjećanjima svojim u proslošt ode i sa slikarskom četkicom dio jedne mahale, zajedno sa Vodicom, u stvarnost vrati. Sviračka je to mahala, sa onim dijelom što se na Varoš i Centar naslanja, iza leđa Skenderije gradačačke, gdje sokak stari prema raskršću jednom se penje. I na najbolji mogući način Safet se vrati šezdeset godina unatrag i sliku nam ovu naslika. Želeći sa vama da je podijelim, za naslovnicu svoje priče sam je postavio. I dok iz lončića malog, sa Vodice naše, u mašti gutljaj vode pijem, priču vam ovako počinjem: Zemljište na kojem je izgrađena Vodica bilo je u vlasništvu Mustajbega Gradaščevića. Jedan interensantan podatak vezan za Vodicu pripisuje se dvjema sestrama, Muberi i Muhibi (Hibi). One su živjele u jednoj strani male prizemne kuće, a u drugoj strani iste te kuće je bila porodica Edhema Palavrića. Mubera i Hiba su imale kravu i desetak ovaca, a uz to puno raznih kokoški, tuka, tota i prepelica. Kravu i ovce su svaki dan napasale u blizini Vodice, jer je tu bilo dosta svježe i sočne trave. Pri tome njih dvije su se odmarale na Vodici, pa narod tu Vodicu prozva „Vodica Ekmedžinca“. Zašto baš Ekmedžinica, nisam uspio razjasniti, pa ću je u daljem tekstu zvati samo kao Vodica. Smještena ispod brda i omeđena sa jedne strane malom rječicom Gradašnicom, a sa druge strane sviračkim potokom koji se zvao Svičara, izgledala je kao u bajci iz snova. Razgranati orah i vrba stara, nagnuti nad proširenim dijelom Gradašnice i potoka Svičare davali su hladovinu sa posebnim ugođajem. I da bi sve kao u dženetu bilo, Gradaščevići i vodenicu izgradiše. Napravi je majstor Selmo Delić, sa kojim je kasnije u vodenici radio i njegov bratić Juso. Iz Gradašnice mali potok odvojiše i vodu na vodeničko kolo usmjeriše. Pored vodenice i džanariku zasadiše, pa momci djevojkama, koje na mostiću stajaše, zerdelije donosili i pjesme im pjevali: "Ja prošetah Hanli sokakom, ja joj dadoh džanariku jednu, ona meni, ona meni Hano dušo, dvije iz njedara". I dok Svirački potok tiho žubori, cvrkut ptica se stopi sa pjesmom momačkom i kikotom djevojačkim. Eto, to je ambijent u kojem je naša vodica vremenu prkosila. Pored nje, Gradaščevići i kafedžinicu od kamena ozidaše. Na potoku Sviračkom proširenje napraviše i sa vodom ga, kao bazen za kupanje, napuniše. U kafedžinici i pjesma sevdalinka se pjevala od koje bi se sevdahom cijela mahala ispunila. Ako sam vam uspio dočarati ambijent jednog vremena, kojem je i naša Vodica pripadala, zakoračimo onda u period koji slijedi poslije ovoga. Gradaščevići odlučiše da kafedžinicu i vodenicu prodaju. Bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća.Vodenicu kupiše Mašići, otac Mujo i sin Ragib. U vodenici je radio Mujo sa svojim bratom Hasanom i miris samljevenog brašna se još dugo širio mahalom. Kafedžinicu kupi hafiz Abdulah Hodžić, imam svirački i od nje porodičnu kuću npravi. Avliju njenu, žamor djevojački ispuni i Vodica opet bi mjesto okupljanja ašiklija. Hafiz stari, sa komšijama, Mehmedom Emićem i Suljom Osmičićem, betonski poklopac na Vodici napravi pa se voda kroz otvor lončičima grabila i u ibrike točila. Dok su stariji džanarike brali i ljubavne pjesme pjevali, mi mlađi smo se klikera i lopte igrali. Po Gradašnici i Svičari, u to vrijeme i ribe smo lovili, a ponekad, u nekom žbunu i jaje od hafizovih pataka pronašli. Eh kako su lijepe hafizove patke bile. Zbog njihove krađe neki su i u zatvor išli. Ali nećemo o tome, jer to je ipak, samo zbog ljepote patki bilo. Momke i djevojke, u čije kuće se voda sa Vodice nosila, na ovom mjestu želim pomenuti: U kući hafiz-Abdulaha Hodžića petero djece je bilo, od kojih: Muhamed, Emina, Besima, Rešida i Ruvejda. Od Kikića: Mustafa, Miralem i Munever (sva trojica zvani Šikani). Od Pobrića: Ferida, Dževida i Dževad. Od Šarića: Sulejman, Hadžira, Sajma, Muhamed i Mirsad. Od Ćosića: Mujo, Hanumica, Senija, Refika, Smajl, Šemsa i Sead. Od Brkića: Razim, Hazim i Nura. Od Durakovića Mubera i Muhiba zvana Hiba. Od Palavrića: Ekrem, Hana, Refik (Pajo) i Amila. Od Emića: Fikret, Fikreta, Safet, Mina, Izeta, Hasib, Ramiz i Jasminka. Od Avdičevića: Mina, Paša i Mirza. Od Osmičića: Alija (žensko), Zijad, Zekija, Ibrahim (Brajko), Bahra, Esma, Alija (muško), Adem, Ismet, Paša, Munira, Kadira, Salih, Salim, Namka, Zurijeta i Izudin, Sevaha i Zahida (Zada). Od Gromića: Šefik, Kadira i Rasim. Od Delića: Refika, Bahrudin, Bahrija, Smajl, Hasan, Alija, Munever i Mirsad. Od Zulejhića: Hazima, Miralem (Husko), Halid i Halida. Od Mejremića: Husein i Refik. Od Novalića: Sabaheta, Ibrahim, Safija, Fadil, Fatima, Munir i Muradif, kao i svi ostali Novalići sa brda poznatog po nazivu “Brdo Novalića”, od kojih ću navesti neke od njih: Mustafa, Asija, Asim, Hazim, Sulejman, Osman, Nusret, Hamid, Salim, Muhamed, Mirsad i Esed. Sa tugom sam podvukao imena osoba koja nisu više među živima. I onda, jednog dana vodeničari vodenicu napustiše i onako pusta, osta da nas djecu u mraku plaši. Dugo smo pored nje tako prolazili, sve dok je šezdesetih godina velika poplava ne odnese. I onda dođoše neki ljudi sa bušilicama naftu da traže. Zabušiše i u blizini Vodice naše, pa umjesto nafte voda iz dubine poteče. Česmu napraviše i taj izvor Artercom nazvaše. Svi pohrliše na arterac novi, a Vodica stara, poput zastiđene djevojke usamljena osta. Samo poneko svrati i uzdah za prošlošću ispusti. Poplave velike uzrok su bile da se i Gradašnica uredi. Popločaše je i umjesto bistre vode u kojoj smo ribe lovili: somiće, brkaće, bjelice i klenove, sada kanalizacija poteče. Nekome ideja čudna dođe i zemljom našu Vodicu zatrpa. Nestade Gradašnice bistre i vodenice stare. Zerdeliju posjekoše, kao i vrbu veliku. Orasi hafizovi se osušiše, a potok Svirački u žbunje zaraste. Umrije hafiz stari i hafizojca njegova. Nestade dženet ovozemaljski. A meni ostade samo mašta sa kojom se, uz pomoć Safetove slike, ponovo u djetinjstvo vratih. U mislima svojim opet vidjeh Vodicu kao i vodenicu staru, zajedno sa džanarikom izbeharalom. Vidjeh kuću hafizovu i orahe okićene resama. I vrbu olistalu vidjeh. Bože dragi, vidjeh i svoju sestru, rahmetli Minu, kako u dimijama svilenim, sa ibrikom u ruci stajaše na Vodici našoj. Sa sjetom i suzama u očima tiho zapjevuših: „Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina…” POSLUŠAJ PJESMU ”.

08.08.2013.

GRADAČAČKE AŠČINICE I ĆEVABDŽINICE


Jutro je. Dok se laganim koracima spuštam niz blago nagnutu Potok mahalu, sunce me obasjava svojim crveno žutim sjajem. Milujući moje pomalo ostarjelo lice ne da mi da živim u ovoj sadašnjosti i ponovo me vraća u prošlost. U toj dalekoj prošlosti čujem lavež Rifatovog Šarplaninca, koji u sadašnjosti budi Sevretovog Tornjaka i kao da se kroz pseću lavež spojiše prošlost i sadašnjost, ja nastavih da sanjam budućnost koje nemam. Bez te budućnosti teško je biti i u sadašnjosti, pa ja najrađe živim u prošlosti, ali vas u prošlost ne pozivam, jer vi svoju budućnost imate. O prošlosti ja samo hoću da vam pričam, jer uz nju i budućnost je ljepša. A u toj prošlosti čarsija naša kasaba bijaše, koja svoju dušu imade i miruhom mirisaše. Dok tako u mislima šetam, spustih se do kraja, ili možda početka, gdje se Potok mahala sa Brđanima spaja i ponovo osjetih miris prošlosti koja sadašnjost doziva. Miris tople papazjanije, krzatme i restovane džigerice iz stare Alijine aščinice kao da se spoji sa mirisom ćepava iz Čičkove ćevabdžinice u sadašnjem vremenu. U jednom momentu pomislih kako ću zajedno sa vama na Čičkove ćevape otići, ali sjetih se da su oni u sadašnjosti, a ja sam čovjek iz prošlosti, te mi ništa drugo ne preosta već da vam o tim starim aščinicama i ćevabdžinicama priču ispričam. Krenimo sa starim aščijom Sadiković Ahmedom, koji je imao aščinicu na lokaciji bivše Robne kuće. Sa njim je radila njegova kćerka Hiba, koja je rođena 1917.godine. Hiba je sa svojim mužem Bahić Osmanom izrodila četvero djece i to Zurijetu 1947. godine, Seniju 1949. godine, Zahida 1952. godine i Muhidu 1954. godine. Troje Hibine djece su naslijedili zanat od svoje matere i radili su u ugostiteljskom preduzeću Jedinstvo, a 1982. godine otvaraju svoju privatnu aščinicu na lokaciji preko puta Dječijeg obdaništa. Bili su to Zurijeta, Zahid i Senija. Kako je Senija bila supruga našeg poznatog sugrađanina Šefke Mešanovića mnogi su tu aščinicu zvali “Šefkinom aščinicom”. Poslije rata, aščinicu nastavlja da vodi Zahid sa svojim ćerkama Almom i Selmom, a Senijin sin Nermin, 2001. godine otvara aščinicu preko puta H. efendine vode, pod nazivom “Kapija Bosne”. Zajedno sa njim radi i njegova mati Senija kao i sin od njegove tetke Zurijete, supruge poznatog gradačačkog konobara Fahre, zvanog Fijuk. Među prvim aščijama u Gradačcu bio je i Osman Šibonjić za kojeg, nažalost, nisam uspio prikupiti puno informacija. Radi pojašnjenja o kome se radi, recimo da je to otac od naših sugrađana Mehmeda i Šefika (Šefke) Šibonjića. Aščinicu je imao u neposrednoj blizini sadašnjeg “Ibrinog Hana”, malo uvučenu, tamo gdje je dom penzionera. Na toj lokaciji bila je i jedna pekara. Kod njega je kuharski zanat izučio i Alija Beširović, ali i Mersed H. Muhamedović, za kojeg mi nije poznato da se kasnije bavio ovim poslom. Kod Osmana, zajedno sa Alijom su radili još Ahmet Mehinović i Asif Sendić. Kasnije će Osman imati aščinicu u prizemlju kuće Mehmeda Gradaščevića. To je kuća koja se naslanjala na onu drugu kuću u kojoj je bila poznata “Rahmanova radnja”. Poslije Osmana na toj lokaciji sa radom je nastavio Alija Beširović, koji će vjerovatno ostati kao najpoznatiji gradačački aščija. Rođen je 1929. godine od oca Mustafe i majke Fate. Počeo je da radi već sa 13 godina života i kao što smo već rekli zanat je završio kod Osmana Šibonjića, ali će kasnije završiti i Višu ugostiteljsku školu, poslije čega biva postavljen za direktora tadašnjeg ugostiteljskog preduzeća “Gradska kafana”. Šezdesetih godina postaje i prvi direktor ugostiteljskog preduzeća “Jedinstvo”, koje je nastalo spajanjem više manjih ugostiteljskih preduzeča, kao što su: Gradska kafana, “Banja Ilidža” i ugostiteljska radnja “Bagrem”. U porodičnoj kući 1963. godine, Alija otvara svoju poznatu aščinicu “Bosanska kuhinja”. Miris hrane koju je Alija pripremao od ranog jutra se razlijegao po najužem centru grada što je privuklo mnogobrojne mušterije. Iako kažu da recept potiče još iz vremena starih Gradaščevića, miris “Gradačačke kutije” iz novog doba potekao je iz Alijine aščinice, a kasnije će ovo jelo postati jedno od tradicionalnih jela na Gradini koje je u kutiji od cipela pripremao naš poznati ugostiteljski radnik Avdo Mandžić, zvani Mandžo. Tradiciju je nastavio i kuhar Bajraktarević Ibro, a kako se priprema i kako danas izgleda ovaj specijalitet pogledajte ovdje: Gradačačka kutija ”. U pripremanju hrane, tih šezdesetih godina, u kuhinji su radili Šaldić Mustafa, Zulejhić Senija i Muratović Razija (Raza), a od konobara Idriz Halilović i Alijin brat Husein, poznat kao Husko. Idriz i Husko će kao konobari ostati do kraja postojanja aščinice. Priču o Aliji i njegovoj aščinici završimo sa riječima kako je Alija, pored posla u svojoj aščinici, bio i veliki aktivista u tadašnjim radnim akcijama koje su se organizovale na području bivše Jugoslavije. Tako je učestvovao na izgradnji auto puta “Bratstvo i jedinstvo” Beograd-Zagreb, pruge Brčko-Banovići, pruge Šamac-Sarajevo kao i pruge Gradačac-Modriča. Ostat će upamćen i kao veliki humanista. Nesebično je pomagao starim i iznemoglim osobama, a evo i jednog primjera. U Potok mahali je živjela jedna stara nena koja se zvala Husić Fata. Bila je to nena od našeg sugrađanina Burhe Skenderovića. Imala je malu bosansku kućicu sa drvenim stepenicama i avlijom punom cvijeća. Ali prilaz do glavne ceste je bio zemljani, pa poslije kiša blatnjav i teško prohodan. Alija bi to vidio pa pošalje radnika sa kolicima šljunka da naspu Fati put, poslije čega je ona govorila: ”Lijepi moj Alija, posl'o mi radnika i kolica čunka (šljunka), pa sad i ponjave mogu prostrijeti niz stepenice sve do na put”. Eto, takav je bio naš Alija. Umro je 1987. godine, ali sa ovom pričom otrgnimo ga od zaborava. A sad vratimo se u još dublju prošlost i od zaborava otmimo stare aščije iz famelije Begića. Davno je to bilo kad je aščinicu imao Raif Begić, rođen 1900. godine u Ledenicama G. Sa svojom suprugom Dževahirom Arapović iz Modriče izrodio je sedmero djece, od kojih će četvero poći njegovim stopama, stopama aščije. Prvu aščinicu je imao u prizemlju svoje porodične kuće koja je kod mnogih naših sugrađana bila poznata kao Halidina kuća. Bila je to kuća na lokaciji sadašnjeg parking prostora kod bivšeg doma kulture odnosno sadašnjeg objekta u vlasništvu islamske vjerske zajednice pod imenom Muradija. Tu kuću će Raif prodati Husić Hamidi i zajedno sa njom će jedno vrijeme raditi u kuhinji bivše Gradske kafane. Poslije izvjesnog vremena seli se u Tuzlu i postaje šef radničke kuhinje rudnika Kreka. Jedno vrijeme je radio i u Zenici kao šef radničke kuhinje u Zeničkoj željezari, a onda se ponovo vraća u Tuzlu gdje se zapošljava u Salinesu i tu ostaje sve do penzije. Istovremeno na tuzlanskoj pijaci otvara svoju aščinicu. Bio je poznat po ćevapima, škembićima i pačetu, a naroćito po burecima koje je u kuhinji pravila i njegova kčerka Raza. Aščinicu je naslijedio njegov sin Mehmed. Tradiciju aščije u Tuzli nastavlja i njegov sin Nurija, a kasnije unuk Dino. Raifov mlađi sin Nešet je takodje radio u tuzlanskom Salinesu, a 1969. godine dolazi u Gradačac, pravi kuću u Svircu i otvara aščinicu na lokaciji kod TMD-a. Poslije izvjesnog vremena otvara svoju poznatu ćevabdžinicu kod Doma zdravlja u kojoj radi i njegova supruga Envera kao i kćerka Nermina. Poslije odlaska u penziju 2005. godine radnju predaje svom sinu Raifu i snahi Amiri, na kojoj se ustvari i vodi ova djelatnost. Međutim, Raif zajedno sa svojom Amirom odlazi u Njemačku čime prestaje aščijsko-ćevabdžijska djelatnost Begića u Gradačcu. Prije nego što završimo priču o Begićima pomenimo i Raifovog najmlađeg sina Mehmeda Begića koji je aščinicu imao u Gradačcu, u nizu malih objekata koji su se nastavljali od robne kuće prema mosticu kod H.efendine vode. Uz ovaj posao Mehmed vanredno studira na pravnom fakultetu, pa poslije završetka studija prestaje sa aščijskom djelatnošču i radnju prodaje Mujić Mevlidi koja aščinicu vodi zajedno sa svojim mužem, sve do rušenja tih malih poslovnih objekata. I za sami kraj evo i jedna zanimljivost. Naime, u čuvenom tuzlanskom Expres restoranu radili su svi Begići. U to vrijeme pojavio se jedan mladić, ili bolje rečeno dječak koji je trebao pjevati u tom restoranu. Bio je prilićno siromašan i slabo obučen, pa su otac i brača Begici kupili jednu lijepu košulju i dali je tom mladiću. Nisu mogli ni pretpostaviti da će to jednog dana biti poznati estradni umjetnik. Bio je to legendarni Toma Zdravković. Iako su se u skoro svim aščinicama, pored kuhanih jela, pravili i ćevapi, mi sada priču nastavimo sa malim radnjicama koje su se zvale ćevabdžinice. Počnimo sa Agom Zulejhićem koji je prvu ćevabdžinicu imao u vidu drvene nastrešnice sa jednom tezgom na kojoj je posluživao ćevape. Bilo je to uz pekaru Hamida Hamidovića. Kasnije je Ago imao malu ćevabdžinicu ispred Gradske kafane u kojoj je pored njega radio i njegov sin Miralem, poznatiji kao Husko. Poslije Agine smrti Husko je počeo raditi u kuhinji Gradske kafane, a svoj radni vijek je završio u radničkoj kuhinji modne konfekcije "Kula". No, recimo ipak koju riječ više o Agi Zulejhiću kojeg su mnogi poznavali po nadiku Foliška. Ago Zulejhić je rođen 1914. godine od oca Emina i majke Zumre. Imao je još dva brata, Hasana i Huseina kao i dvije sestre, Hasibu i Seniju. Bio je oženjen sa Marijom iz Zagreba i sa njom izrodio dvoje djece, Hazimu i Miralema (Huska). Marija je umrla veoma mlada. Hazima je tada imala dvije godine a Miralem šest mjeseci. Ago se ženi sa Berkom iz Brčkog, sa kojom dobija sina Halida i kćerku Halidu. Berka je zajedno sa Agom radila na pravljenju i prodaji ćevapa tako da je djecu bukvalno odhranila nena Zumra. Hazima i Husko su Berku zvali Mamica. pa smo je i mi, sva ostala djeca iz komšiluka, tako zvali. Svi smo je voljeli ali Berka je zbog nesporazuma u braku, 1964. godine, napustila Agu i naš Gradačac. Sa dvoje djece vratila se u Brčko, otvorila svoju ćevabdžinicu i nastavila vlastitu borbu kroz život. Svima nam je ostala u sjećanju kao jedna divna osoba. Ali život ide dalje i mi nastavimo našu priču sa dvije male ćevabdžinice koje su bile smještene u drvenim kućicama više nalik na kioske, jer se u njima nije moglo sjediti, već se ćevapi kupovali kroz otvor sa isturenom daskom. Bile su u blizini Doma kulture, na lokaciji između nekadašnje piljarnice i kafedžinice Ismeta Krajnovića. Vlasnik jednog kioska je bio naš sugrađanin Kevrić Šaćir, a drugog, poznati ćevabdžija, Haseljić Hamid. Kod starog Šaćira je posao slabo išao, pa je poslije nekog vremena zatvorio svoju ćevabdžinicu, ali će zato njegov sin, takođe po imenu Šaćir, imati ćevabdžinicu u malom kiosku kod Gradske kafane. Pravio je jedne od najboljih ćevapa u našoj čaršiji. Povremeno ih je pekao i na gradini, najčešće ne dvorištu, kad bi se sjedilo uz muziku i pjesmu nekog od poznatih pjevača narodne muzike. Ali nije samo Šačir imao ćevabdžinicu u tom malom kiosku kod Gradske kafene.
Davno prije njega tu je ćevape pravio i naš stari sugrađanin Fiko Šaldić. Tih ćevapa se i dan danas sjeća Aleksandar-Saša Mlač, koji je svoje prve ćevape pojeo baš kod našeg Fike. Bilo je to 1958. godine kad se zajedno sa svojim roditeljima, Rudolfom i Verom, doselio u naš Gradačac. Oni će kasnije postati poznati prosvjetni radnici i naši ugledni sugrađani, a Saša priznati novinar. Naš stari Fiko će se preseliti u Sviračku čitaonicu i zahvaljujući njemu tu se još dugo vremena mogla popiti prava domaća kafa. Ali ne samo kafa. Tu se moglo popiti i pivo, a za posebne jarane pravilo se i meze, a uz meze i šljiva je mirisala. Do kasno u noć sa Fikom su sjedili i priče pripopvijedali: Sendić Ibro zvani Lonko, Bradarić Isak, Ibrić Goran i brat mu Zoran, Ibraković Esed i još mnogi drugi. O svima njima bi se posebna priča mogla ispričati, ali mi će mo reći još nekoliko rijeći o našem Fiki. Kao prvo recimo da je njegov bliski rođak bio Raif Šaldić, revolucionar u Drugom svjetskom ratu koji je uhapšen je od strane Nijemaca 1944. godine. Kad su ga jedne prilike sprovodili iz zatvora na saslušanje, on je pokušao pobjeći, ali je pokošen mitraljeskim rafalom sa Gradine. U znak sjećanja na Raifa Šaldića postavljena je spomen ploča na zgradi gradskog kina. Drugi razlog zašto pričamo o Fiki Šaldiću je jedan kuriozitet. Naime, Fiko je sa svojom suprugom Subhijom izrodio devetero djece, pa je u skladu sa tadašnjim običajima, devetom djetetu kumovao predsjednik države Tito. Pomenimo ih pojedinaćno! Bili su to: Sadik, Sadika, Sureja, Safer, Raza, Raif, Munevera, Jasminka i Smajl. I još jedan razlog što posebno pišemo o Fiki je je na žalost tužan. Zajedno sa svojim sinom Saferom, Fiko je poginuo na pragu svoje porodične kuće. Bilo je to od razorne granate u poslednjem ratu 92-95. godine. U tom nepravednom ratu poginuli su mnogi mještani Svirca i njihova imena su uklesana u ploču na spomen obilježju koje je simbolično napravljeno pored izvora života, pored Sviračke vode. I kao što su se ugasili životi mnogobrojnih mještana mahale Svirac, tako se ugasio i život naše Čitaonice. U jednom političkom sistemu je napravljena, a u drugom srušena.
A sad nastavimo priču o ćevabdžinicama i našem poznatom ćevabdžiji Hamidu Haseljiću. Hamid je rođen 1922. godine od oca Sadika i majke Ume, rođ. Delić. Po zanimanju je bio pekar, sa završenim zanatom u Brčkom. Prije Drugog svjetskog rata služio je vojsku Petrinji i radio kao pekar za potrebe vojske. Tako ga zatiče i rat u kojem cijelo vrijeme radi kao pekar. I poslije rata nastavlja sa pekarskom djelatnošću i radi kao glavni pekar u Ćehajama kod Srebrenika, gdje pravi hljeb za potrebe učesnika na akciji gradnje pruge Brčko-Banovići. Od 1949. godine počinje sa radom kao ćevabdžija u Gradačcu i radi sve do 1982. godine kada odlazi u penziju. Hamid je imao dvoje djece, sina Rahmana i kćerku Nasihu. Oni nisu nastavili očevim stopama, ali sin Rahman, za svoje društvo, ponekad napravi prave Hamidove ćevape. Preko puta robne kuće bile su dvije kuće na sprat. Jedna je bila vlasništvo Bećir-bega Hadžiibrahimbegovića i u njenom prizemlju je bila poznata "Rahmanova radnja". Druga kuća je bila vlasništvo Mehmed-bega Gradaščevića i neposredno prije njenog rušenja u prizemlju je bila "Kulina prodavnica". Te dvije kuće su bile povezane sa malim zidanim objektom u kojem je bila ćevabdžinica Huseina Kevrića. Radi mlađih generacija pojasnimo da je to bio otac od našeg poznatog učitelja Agana Kevrića i njegovog brata Pidaka, veoma talentovanog fudbalera nogometnog kluba Zvijezda. Hajdemo sada na ćevape kod našeg omiljenog ćevabdžije Mustafe Subašića. Vjerovatno nema ni jednog čovjeka u gradu koji nije znao Mustafu i njegovu ćavabdžinicu. Mustafa je rođen 1929. godine, a njegova prva ćevabdžinica je bila na lokaciji gdje je današnji Konzum. Bilo je to počev od 1963. godine pa narednih 7-8 godina, poslije čega otvara svoju poznatu ćevabdžinicu kod H.efendine pumpe. Zajedno sa njim su radile njegova supruga Alema i kćerke Dževida i Mevlida. Eh, kakav je to bio ugođaj jesti Mustafine ćevape sa poljevom, u hladovini od zasađenih bagrema ispred H.efendine pumpe. Da ugođaj bude veći i pekar Kajdomčaj u toj hladovini napravi prodajni kiosk, pa miris vrućeg hljeba i kima sa kifli još više uljepša atmosferu. Tako je Mustafa radio sve do 1983. godine kada ode u zasluženu penziju. Njegovim stopama krenuo je sin Munir koji otvori vlastitu ćevabdžinicu u koju zaposli i svoju sestru Mevlidu, koja je prije radila u očevoj ćevabdžinici. Mustafinu ćevabdžinicu kupio je Esed Kevrić, koji napravi svoj recept i našu čaršiju obogati sa još jednim ukusnim ćevapima, koje i dan danas pravi njegov sin Čičak. Ali prije nego će Esed kupiti Mustafinu ćevabdžinicu, iz Živinica se vratio naš sugrađanin Avdić Abdulkadir (Kadir) i napravi svoju ćevabdžinicu, preko puta H.efendine pumpe, na brijegu pored poslovne zgrade preduzeća Napredak. Kadir je rodjen 1940. godine u Gradačcu i završio je dva zanata, za pekara i za ćevabdžiju. Opredijelio se za posao ćevabdžije i 1968. godine počinje raditi u Živinicama u kojima ostaje sve do 1972. godine, kada se vraća u Gradačac. Njegova ćevabdžinica kod Napretkove zgrade je nesretnim slučajem izgorila, pa je Kadir jedno vrijeme imao manji objekat kod same H.efendine pumpe. Kasnije je dobio lokaciju iza Tuzlanske banke i 1989. godine je napravio ćevabdžinicu koja i danas radi. Kadir je umro relativno mlad u 64. godini života, a radnju je preuzeo i još uvijek vodi njegov mlađi sin. Recimo još i to da su kod Kadira u različitom vremenskom periodu radili njegov brat Sejfudin (Sefo), poznat po nadimku “amidža”, zatim Kamberović Rasim, Zulejhić Senija, Hasanbašić Hasija, zvana dajdžinica i Hasanbašić Zaim. Hasanbašić Zaim, zvani Safet rođen je 1952. godine u Gradačcu. U Tuzli je završio srednju i višu ugostiteljsku školu, a ćevabdžijski zanat kod Avdić Kadira, u čijoj ćevabdžinici je radio od 1972. do 1977. godine. Tada se osamostaljuje i na Varoši, preko puta katoličke crkve, u ulici prema jezeru “Hazna”, otvara svoju aščinicu u kojoj pravi i ćevape. Aščinici daje naziv “Sanela”, što je ime jedne od dvije njegove kćerke koje je dobio sa svojom suprugom Fakizom. Zaimova radnja je i danas u funkciji ali samo kao ćevabdžinica. Tih sedamdesetih godina ćevabdžinicu otvara i Azra Mujić, supruga od nastavnika Razima Mujića. Bila je to moderna ćevabdžinica smještena iza zgrade Opštinskog suda. Inače, Azra je rođena 1953. godine u Bosanskom Novom, od majke Nurke i oca Nurije Muratagić. U Gradačacu, zajedno sa mužem, 1976. godine otvara aščijsko-ćevabdžijsku radnju koja radi sve do izbijanja rata 1992.godine. I Razim i Azra su umrli relativno mladi, a od njihovih nasljednika niko nije nastavio sa aščijskim poslom tako da aščinica više ne radi, ali je objekat renoviran i vjerovatno će uskoro biti funkciji. A sad se vratimo na ćevabdžinicu koju je od Mustafe Subašića kupio Esed Kevrić. Esed je rođen 1936. godine i po zanimanju je pekar. Dugo godina je radio u gradskoj pekari preduzeća “Žitopromet”, a godine 1981., kod H.efendine pumpe, kupuje ćevabdžinicu od Subašić Mustafe i u njoj radi zajedno sa svojom suprugom Abidom. Njegov sin Asmir, poznat po nadimku Čičak, počinje raditi u očevoj ćevabdžinici 1987. godine, a 1991. godine prelazi na novu lokaciju iza leđa gradskog Hotela. Od tada ćevabdžinica nosi naziv Bistro “Čičak” i pod tim imenom radi i dan danas. Stari ćevabdžija Esed je umro 1998. godine, a njegov sin Asmir, zajedno sa svojom suprugom, je nastavio očevu tradiciju. Na kraju priče o Esedovoj ćevabdžinici želim istaći jedno svoje posebno mišljenje. Naime, od prvog dana kako radi ta ćevabdžinica, stekao sam utisak da su Esedovi ćevapi pravljeni po poznatom receptu od Alije Beširovića. Da li sam u pravu ? To vjerovatno zna Čičak. I dok zamišljam kako u Čičkovoj ćevabdžinici jedem te ukusne ćevape sa još ukusnijim poljevom, prisjećam se i ćevapa Riske Silajdžića, koji je pazarnim danom, svakog petka, na aleji pored pijace, držao svoju pokretnu ćevabdžinicu iz koje se širio miris friško pečenih ćevapa. I danas pamtim njegov poljev koji je davao poseban ukus lepini i ćevapima. Imao je Risko i zidanu ćevabdžinicu, koja sada stoji napuštena ispod brda gdje se nalazi njegova porodična kuća, jer Risko je u zasluženoj penziji, a niko od njegovih nije nastavio ovaj zanat. I dok se laganim koracima krećem od pijace prema gradskom kinu, nailazim na još jednu pokretnu ćevabdžinicu čiji vlasnik je bio Muharem Inkić. Sjećate li se nasmijanog lika tog našeg sugrađanina od kojeg smo kupovali ćevape u vrijeme noćnih sati, dok smo šetali najljepšim korzom na svijetu. Zadovoljstvo je bilo stojati u redu i gledati Muharema kako sa nekom čudnom elegancijom peče ćevape na roštilju i raspuhuje užareni drveni ugalj. Kapljevina sa ćevapa je davala bjeličasti dim koji se širio duž aleje i stvarao prepoznatljivu atmosferu naše čaršije. Sa ovom pričom nedajmo da Muharem i njegova ćevabdžinica padnu u zaborav. Tako je nekad bilo, ali i danas nije puno drugačije. Mnogi od mlađih naraštaja su se pobrinuli da Gradačac ne izgubi dušu. Otvorile su se nove aščinice i nove ćevabdžinice. Nova vremena donijela su savremene recepte, koji sa malim promjenama dočaravaju prošlost s okusom sadašnjosti. Tako se pazarnim danom, na onoj istoj aleji, sa pokretnom prikolicom umjesto Riske Silajdžića, pojavljuje Jašarević Muharem, zvani Harika. Za razliku od Riske on ima savremenu pokretnu ćevabdžinicu i vlastiti recept ćevapa koje prodaje uz lepine iz svoje pekare. Mnogi su mišljenja da su to najbolje lepine u našoj čaršiji. Nema više aščinice od Osmana Šibonjića, ni od Alije Beširovića. Nema više aščija i ćevabdžija iz famelije Begića, niti od Kevrića. Nema ni od Zulejhića ni Haseljića. Nema ni od Mujića, Silajdžića ni od Inkića. Doduše, ima dvoje od Sadikovića i po jedan od Subašića, Avdića i Hasanbašića. Ali zato imamo nove aščije i ćevabdžije iz familije Jašarevića, Turbića, Gromića, Pandžića i Muratovića. Jednog dana možda će se i o njihovim aščinicama i ćevabdžinicama pisati kao o znamenitostima Gradačca, a dotle uživajmo u njihovim specijalitetima.

25.07.2013.

GRADAČAČKE PEKARE


Svoju svjetlost meku kandilo baca i sobu mi zari. Sam sam, iz kuta bije sahat stari....Tako je pjesnik Aleksa Šantić, svoju pjesmu pisao, a ja inspirisan njegovim stihovima sjedoh u kut svoje sobe da vam odatle novu priču pričam. I dok kroz plamičak kandila čaršiju našu gledam, vidim kućicu staru sa prozorom malim, koji poput izloga poluotvorenog i drvenu klupicu ima. Vidim i ljude kako u redu stoje. I dječicu sa kesama u rukama vidim. Kao da svi čekaju nešto. I tad miris osjetih koji me snažno na djetinjsto podsjeti. Zagledah se bolje i kroz plamičak kandila dogorjelog, ugledah čovjeka u bijelom i vidjeh kako u rukama nešto nosi i kroz prozor otvoren, na drvenu klupicu nešto stavlja. Prepoznah i taj miris iz djetinjstva. Bio je to najljepši miris na svijetu, miris tek pečenog hljeba. I tad ja svjestan postadoh da kućica stara, koju kroz plamičak vidjeh, ustvari je pekara mala, a čovjek u bijelom pekar, koji hljeb dijeli. Eto, to sam kroz plamičak kandila vidio i sad znam da vam, o pekarama gradačačkim, priču ispričati želim. Nekad davno, dokle moja sjećanja sežu, pet ih je bilo. Ali iz priča ljudi, starijih od mene, saznadoh i za šestu ili možda prvu. Ne želeći nikome prednost da dam neka starost odluči i zato na prvo mjesto stavljam pekaru Emina Zulejhića, starog. Rođen je davne 1892. godine, a pekaru je imao u onoj staroj kući do bivše piljarnice, gdje će kasnije Ismet Krajnović otvoriti svoju poznatu kafedžinicu. U toj kući prije nego što će Ismet kafedžinicu otvoriti, bila je još jedna pekara, ali nju ostavimo za malo kasnije. Vratimo se starom Eminu i recimo da je imao petero djece, od kojih tri sina: Hasana, Huseina i Agu, te dvije kćerke: Hasibu i Seniju. Ago i Senija su bili ćevabdžije, a Hasiba je radila sa ocem u pekari. Recimo za Hasibu i to da je ona bila mati našeg vrsnog ćevabdžije Kadira Avdića i njegovog brata Sejfudina, poznatog po nadimku „Amidža”. Pored njih dvojice imala je još dvoje djece: Begu i Hajru. A sada krenimo sa pekarama kojih se ja sjećam, a vjerujem i još mnogi naši sugrađani. Ne poštujući neki redosljed, krećem od pekare Topčić Salkana. Bila je to pekara u jednoj prizemnoj kućici gdje se nalazila i slastičarnica Hamida Hamidovića. Srušiše je davno i na tom mjestu zgradu sa prodavnicom obuće Borovo, napraviše. O Hamidu smo pisali u našoj priči o slastičarnicama, a sad hajde da vidimo ko je to bio Salkan Topčić čija se pekara i dan danas pominje, a Salkana starog samo se još neki naši sugrađani sjete. Rođen je 1903. godine od oca Huseina i majke Devlete. Da bi mlađim generacijama približili porodicu Topčića recimo da je Salkan imao osmero djece, od kojih pet kćerki: Eminu, Asiju, Hajriju, Behiju i Hatemu, te tri sina: Jusufa, Mustafu i Safeta. Safet je bio nastavnik fizičkog vaspitanja u osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”, pa ga se sigurno sjećaju mnogi od učenika iz te škole. Salkan je zanat pekara učio kod svog oca Huseina sa kojim je i počeo raditi, ali se veoma mlad osamostalio i već sa dvadeset godina života imao je svoju vlastitu pekaru. Postao je jedan od najpoznatiji gradačačkih pekara i kroz njegovu pekaru su prošli skoro svi budući pekari, od kojih će mnogi postati vrsni majstori. Pomenimo neke pekare koji su radili kod Salkana. Bili su to: Hamidović Halid, Kikić Salih zvani Hopika, Beširević Fadil, Husić Fahrudin, Avdić Kaim, Avdić Džemaludin poznat po skraćenom imenu Džemko, Džaferović Adem, Šaldić Mustafa i drugi. Svoj radni vijek pekara, Salkan je završio kao poslovođa u gradskoj pekari. A sad recimo nešto o pekari čiji vlasnik je bio Halid Hamidović. Ja vjerujem da se dosta naših sugrađana sjeća ovog dobrog čovjeka i vrsnog pekara, ali za svaki slučaj recimo da je to otac našeg Ruzmira Hamidovića kojeg sigurno poznaje i mlađa generacija. Halid je rođen 1923.godine od oca Hamida i majke Hate, rođ. Mašić. Zanat je učio kod Saliha Kikića-Hopike. Jedno vrijeme je radio kod Salkana Topčića, a poslije se osamostalio i držao pekaru u onoj staroj čardakliji što je bila na ćošku ulice od robne kuće prema džamiji Husejniji. Halid je pekaru otvorio pedesetih godina prošlog stoljeća i radio je sve do 1978. godine kada se taj objekat ruši, a Halida kao poslovođu, ali i još neke pekare, zapošljava gradska pekara. Slično kao i kod Salkana Topčića i kroz Halidovu pekaru su prošli mnogi pekari kao što su: Avdić Sejfo, Hasanbašić Akif, Vehabović Safet-Čupina i Avdić Džemaludin-Džemko, koji je kod Halida polagao i završni ispit za pekara. Tih pedesetih godina veoma poznatu pekaru imao je i Mehmedović Kadir. Bila je to pekara u strogom centru grada, na lokaciji slastičarnice Džemala Sulejmanija, odnosno danas u vlasništvu njegovog sina Šine. Ta pekara je bila veoma poznata i kao “Medina pekara” što je proizašlo od nadimka glavnog majstora Sivić Ahmeda, zvanog Medo. Jedno vrijeme radio je i kod pekara Halida Hamidovića. Inače Medo je rodjen 1935. godine i imao je četvero djece, od kojih dva sina: Sejfudina i Izudina te dvije kćerke: Kanu i Nevresu. Interensantno je pomenuti da je u ovoj pekari radio i Subašić Mustafa, koji će kasnije postati poznati ćevabdžija. Poslije rušenja tog malog objekta Kadir je 1957. godine otišao u Bos.Šamac. Preko puta ove pekare, bila je još jedna pekara, ali u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu tadašnjeg preduzeća “Prehrana” na čijem čelu se nalazio direktor Mesud Ađulović. Bilo je to u onoj staroj kući do bivše piljarnice, gdje će kasnije Ismet Krajnović imati svoju poznatu kafedžinicu. Glavni pekar je bio Adem Džaferović, a sa njim su još radili Adem Mustafagić i Meho Bobić, koji je tada učio pekarski zanat. Pretpostavljam kako Adema Džaferovića znaju mnogi naši sugrađani, pa ću zato samo pojasniti ko su bila druga dvojica uposlenika ove pekare. Adem Mustafagić je bio otac od Hasana i Muharema-Mušeta. Obojica su radila u bivšem “Trgocentru”, a Mušeta se sigurno mnogi sjećaju kao trgovca iz poznate “Majevičke” prodavnice. Vjerujem da Mehu Bobića takođe znaju mnogi gradačačani, ali ne kao pekara, već kao poznatog trgovca obuće u prodavnici koja se nalazila u onoj uličici što ide od Robne kuće prema Džamiji Husejniji. Sa druge strane robne kuće, tačnije rečeno niže kuće u kojoj se nalazi “Ibrin han”, bila je još jedna pekara u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu tadašnje “Banja Ilidže”, na čijem čelu se nalazio Ešef Taslidžić. U ovoj pekari radili su i naši poznati pekari Ibro i Velije Kuduzović. Ako se neko sjeća ove pekare onda ju je sigurno upamtio po malom ćepenku-drvenom stoliću u izlogu na kojem je bio poredan friško ispečeni hljeb. Glavni pekar je bio Mustafa Šaldić. Rođen je 1905. godine, a pekarski zanat je završio kod Emina Zulejhića. Kao pekar radio je do 1955. godine kada prelazi u ugostiteljstvo od kojeg će kasnije nastati ugostiteljsko preduzeće “Jedinstvo”. Sa suprugom Hatkom imao je šestero djece, od kojih jednog sina, Envera i pet kćerki: Nisvetu Nusretu, Nefisu, Enisu i Mejasu. Umro je 1983. u svojoj 77. god. života. Iz ovako velikog broja malih pekara bilo je za očekivati da izraste jedna velika gradska pekara što se i desilo 1963. godine. Naime tadašnje preduzeće Žitopromet, na čijem čelu je bio direktor Sulejman-Suljo Ibrahimbegović, gradi pekaru u kojoj će se zaposliti stari pekari: Topčič Salkan, Hamidović Halid, Sivić Ahmed-Medo, Mustafagić Adem i Kevrić Esed, a kasnije i jedan broj pekara iz mlađe generacije, kao što su: Husić Fahrudin, Huseljić Fehim, Avdić Džemaludin-Džemko, Vehabović Safet-Čupina, Mulaomerović Fehim, Tursić Fikret, Jašarević Muharem-Harika i dr. Pekara je bila u industrijskom dijelu grada koji se u narodu jednostavno zvao Stanica, vjerovatno po Željezničkoj stanici koja je takodje bila u tom dijelu grada. Odatle se hljeb razvozio po čaršijskim prodavnicama konjskom zapregom-platonom. Bila je prava atrakcija vidjeti par krupnih Slavonskih konja koji vuku platon sa velikim bijelim sandukom u koji je moglo stati oko petsto komada vekni hljeba. Kočijaši, Mustafić Rizalija, a kasnije i Alibašić Meho, su sa osmjehom i uzdignutom rukom pozdravljali građane, a djeca su veselo trčala za kočijom diveći se prelijepim konjima. Bilo je to nešto čega se vrijedi sjećati. Izgradnji gradske pekare doprinijelo je i postojanje već izgrađenog mlina u sastavu istog preduzaća. Bio je to moderni električni mlin čijom izgradnjom, kao i kasnijim radom mlina i pekare, rukovodio je tadašnji komercijalista Žitoprometa, moj otac, Hasib Avdičević. Sedamdesetih godina u Gradačac se doseljava Kajdomčaj Zećir i otvara pekaru u neposrednoj blizini Doma zdravlja. Rođen je u Prizrenu 1932. godine i sa suprugom Hatom izrodio je šest sinova i dvije kćerke. Ako se sjećate imao je i jedan kiosk na prelijepom mjestu, kod H.efendine vode. Izgradnjom malih zanatskih objekata iza hotela, taj kiosk se uklanja i Zećir na novoj lokaciji otvara malu prodavnicu svojih pekarskih proizvoda. Radio je sve do 1996. godine kada pekaru preuzima Kajdomčaj Alija, a Zećir se vraća u Prizren gdje i danas živi. U drugoj polovici devedesetih godina, odnosno po završetku rata, u Gradačcu se otvaraju nove pekare u kojima se pored hljeba, lepina i kifli, proizvode i mnogobrojne vrste punih i praznih peciva, raznih pica, slanih i slatkih pita i sličnih jela iz repertoara brze hrane. Takve pekare su: “Pekara Djedovića” u vlasništvu Djedović Hajrudina, pekara “Zmaj od Bosne”, vlasnik Kajdomčaj Alija, “Euro-profi”, vlasnik Osmanović Senahid, “Složna braća”. Vlasnik Kujtim Muhadri i “Gradpek”, vlasnik Mešić Nusret. Za ovu posljdenju treba reći kako je proizašla iz gradske pekare, tako što je bivši direktor gradske pekare, Senad Mujdžić, otkupio tu pekaru pa poslije poslovni prostor prodao, a novu pekaru napravio u Mionici. Nedugo zatim prodao ju je novom vlasniku Mešić Nusretu. Moderna tehnologija i električne peći olakšali su posao pekarima, ali u našoj čaršiji još uvijek postoje pekare s tradicionalnim pećima na drva, gdje je i danas, baš kao nekad, vrijeme jedini važan faktor pri pečenju hljeba - vrijeme potrebno za dizanje tijesta, vrijeme pečenja potrebno da bi se dobila karakteristična tanka hrskava korica i mekana sredina. Jednom riječju sve ono što ovaj hljeb čini posebnim. Takvu jednu pekaru otvorio je pekar Avdić Džemaludin-Džemko, rođen 1941. godine. Sa suprugom Pašom dobio je dvoje djece, sina Eseda i kćerku Lejlu. Prije otvranja privatne pekare Džemko je radio u gradskoj pekari a iskustvo pekara kovao je radeći zajedno sa Salkanom Topčićem, Mustafom Šaldićem, Halidom Hamidovićem, Ademom Džaferovićem, Sivić Ahmedom-Medom i još nekim drugim. U penziju je otišao 1997. godine, a već iduće godine otvara privatnu pekaru u svojoj kući. Pekaru sada vodi njegov sin Eso i to je jedan od rijetkih mladih ljudi koji su se nastavili baviti pekarskim poslom na stari način. Kad je čovjek mlad i treba mu novca on se prihvati i pekarskog posla, ali kad stvara porodicu, teško je zamijeniti noć za dan, a zna se da pekari rade uglavnom noću. Zbog toga ih mnogi i nazvaju “Bijelim rudarima”. Na ovom mjestu hoću da vam ispričam jednu priču o posebnim lepinama. Naime, svi znamo kako su dobre gradačačke lepine i da bi bez njih bilo nezamislivo pojesti ćevape sa poljevom. Ali ja hoću da pomenem jednu vrstu lepina koje se peku za vrijeme muslimanskog posta Ramazana, po kojem su ove lepine i dobile ime Ramazanije. Razlikuju se od uobičajenih lepina po tome što su veće i teže, a u mnogim gradovima se razlikuju i po izgledu. Gradačačke Ramazanije su valjkastog oblika, sličnog hljebu i kao takve se prave još od pedesetih godina prošlog vijeka. Imaju poseban sjaj, a radi specifičnog mirisa posipaju se crnim kimom, zvanim ćurukot. Mmmm, kako su dobre ove lepine iz Džemkine pekare. Među bijele rudare spada i Mulaomerović Fehim rođen 1937. godine. Pekarski zanat je završio u vojsci, a kao pekar se zapošljava 1961. godine u gradskoj pekari. Poslije šest godina, zajedno sa Fadilom Beširovićem otvara privatnu pekaru u sviračkoj čitaonici gdje ostaje narednih devet godina. Osamdesetih godina otvara pekaru u svojoj porodičnoj kući i nastavlja rad zajedno sa svojom suprugom Rasemom i sinom Mirsadom. Pekara još uvijek radi sa ovom istom posadom iz osamdesetih godina. Blago čaršiji koja ovakvu pekarsku porodicu ima. Pekaru na drva otvorio je i moj bliski rođak, Jašarević Muharem-Harika. To je čovjek koji je imao burnu prošlost po pitanju posla. Započeo je sa pekarskim poslom i po svoj prilici sa njim će i završiti svoj radni vijek, a u međuvremenu je radio na drugim poslovima u Njemačkoj i Švicarskoj, a po povratku je radio kao ugostitelj na Gradini i u motelu Ormanica, te u ribljem restoranu Keme Džake u Bos. Šamcu. Jedno vrijeme držao je i podrum alkoholnih pića. No, vratimo se njegovom pekarskom poslu i recimo da je zanat učio u gradskoj pekari u kojoj će raditi i kao svršeni pekar. Bilo je to u periodu od 1969. godine do 1978. godine, kada je upravnik pekare bio Šefko Tursić. Poslije dužeg prekida Harika se pekarskim poslom ponovo počinje baviti od 2001. godine. U svojoj porodičnoj kući otvara privatnu pekaru na drva i opredjeljuje se samo za pečenje lepina. Ali nije baš samo lepina. Eh, kako je dobra mlada jagnjetina iz Harikine pekare. A o njegovim ćevapima, pljeskavicama i sudžukicama, nekom drugom prilikom. Priču o našim pekarima privedimo kraju sa konstatacijom da mnogi zanati, bez kojih je bio nezamisliv savremeni život, polako odumiru. Pregazilo ih je vrijeme i tehnička modernizacija, ali ne i pekarski zanat koji je star, vjerovatno, koliko i čovječanstvo. Savremeni i brzi način života sve više favorizuje ovaj zanat. Brza hrana postala je simbol ishrane. Mirisi raznoraznih peciva, slanih i slatkih pita, obogaćenih i običnih hljebova, prepoznatljivi su u svakom gradu a pekara ima na svakom ćošku. Ima mišljenja da lijepi mirisi smiruju ljudsku dušu pri čemu ljudi postaju tolernatniji i miroljubiviji. Iz toga je valjda proistekla i ona poslovica “Ko tebe kamenom, ti njega hljebom”. Priču ipak završimo sa jednom drugom poslovicom: “Nema ljepšeg mirisa od tek pečenog hljeba nit ljepšeg osmjeha od zaljubljene žene”.

11.07.2013.

GRADAČAČKE SLASTIČARNICE


Pisati o svom gradu i njegovim znamenitostima izgleda lak i jednostavan posao. Priča o nekoj znamenitosti se obično završi na jednom listu papira sa ponekom slikom, što za čitaoca bude zanimljivo i sjetno podsjećanje na prošlost ili djetinjstvo. Međutim da bi se napisala jedna priča, recimo o slastičarnicama i tim velikim ljudima iz reda malih, potrebno je vrijeme vratiti unazad, prisjetititi se starih kućica u čaršiji i ljudi koji su iza pulta sa osmjehom nudili razne vrste sladoleda, crvenih i smeđih halvica, jabuka oblivenih rastopljenim šečerom, hurmašica i baklava, sutlije i šampita, boze i limunade i čega sve još ne. Ni pisac se ne može sjetiti svega, nešto zbog zamagljenosti njegove memorije, a nešto i zbog toga što je rođen u jednom trenutku i pamti događaje i stvari samo poslije tog trenutka. Zato je potrebno pročitati mnoštvo knjiga, obilaziti stare ljude, pričati sa njima i poticati ih na prisjećanje, praviti pribilješke o pričama i legendama, tražiti stare fotografije i u priču ih uklapati. Kažu da jedna slika govori hiljadu riječi. Zato ću danasnju priču o slastičarnicama i ljudima koji su kolače pravili obogatiti sa što više slika, jer one će vam reći više od mene. Hajdemo sad zajedno. Spustimo se niz kaldrmisane Brđane, niz Šakića i Kadića mahalu, siđimo niz ulicu poviš kina i kroz onu što se provlaći kroz haustor zgrade gdje je samoposluga. Spustimo se niz Bagdale i Kapetanovićku. Krenimo sa Varoši, Bukve i Svirca. Hajdemo svi u Centar na kolače kod Hebira i Hebirojce, Rifata i Hamida, kod Ramadana, Sejda i Fetiša, kod Mehe Avdića i Sime Kljajića, kod Adema Smajlovića i Šefika Bule. Zaustavimo se kod Tufe Šerifovića i Džemala Sulejmanija. Sve vas pozivam na vruči napitak, Salep. Znam, mnogi se od vas sad pitaju kakav je to napitak na koji nas Mirza poziva. Samo starije generacije se sjećaju ovog toplog osvježavajučeg napitka koji je nekada bio popularan kao što je sada Coca Cola. Pravi se od višegodišnje biljke iz porodice Orhideja. Slićan je Zumbulu i ima ljubičaste cvjetove. Poznata je po imenu Salep, što je naziv za nekoliko vrsta biljaka iz roda Kaćuna. Za napitak se koristi korijen koji ima dvije glavice i to tako što se odvoji samo jedna glavica, a onda se biljka sa drugom glavicom ponovo vrati u zemlju kako bi donijella novi plod. Ima je dosta na Šar planini i spada u zaštičene biljke. Osušeni korijen se melje u sitni prah koji se kasnije kuha u vreloj vodi, a može i u mlijeku. Dodaje se šečer a po želji i cimet. Salep je idealan napitak za hladne zimske dane o čemu će biti više riječi nešto kasnije. Ako ste zapazili maloprije sam upotrijebio riječ Goranci. Ona je vezana za naš napitak Salep pa zato hajde da vidimo ko su to Goranci. U kratkim crtama recimo ovako! Goranci su narod koji sebe nazivaju Gorancima ili Goranima, što je došlo od naziva regije po imenu Gora. Ta regija se nalazi na tromeđi Kosova, Makedonije i Albanije, a od večih gradova joj je najbliži Prizren. Inače Goranci su muslimani koji se poslije ovog rata sve više izjašnjavaju kao Bošnjaci. Neposredno uoči Balkanskih ratova mnogi od njih su se raselili po širem području bivše Jugoslavije, tako da je i u naš Gradačac doselio Sabir Arnaut, Goranin iz Albanije. Po svemu sudeći bio je to prvi slastičar u našoj čaršiji. Kod njega, 1908. godine iz Albanije dolazi i njegov sestrić Hebir Šerifović, pa jedno vrijeme rade zajedno kao slastičari. Hebir se kasnije osamostalio i oženio sa Eminom Jusupspahić iz Čajnića sa kojom je imao dvoje djece, sina Teufika, poznatog po nadimku Tufo i čerku Alemu. Jedna grupa Goranaca sa Kosova, došla je 1912. godine kada se je iz gradića po imenu Dragaš u Gradačac doselio i Goranac Rifat Abdulhamidović. Kasnije će izbaciti prefiks Abdul i od tada će se prezivati Hamidović. Radi lakšeg snalaženja recimo da je to bio pradjed od našeg sugrađanina Ruzmira Hamidovića koji i danas živi u Gradačcu. Rifat je bio slastičar i prodavač Salepa, a to će kasnije biti i njegova dva sina Sejd i Hamid (Hamid je Ruzmirov djed). To su bila djeca iz Rifatovog prvog braka. Prije nego će doći u Gradačac Rifat se u Foči oženio sa suprugom Tafrom, sa kojom će dobiti tri sina: Mehmedaliju, Galiba i Fadila. Rifat je kolače uglavnom prodavao pod šatrama, a njegov sin Sejd je kolače razvozio i prodavao na kolicima. Eh, kako su bile dobre Sejdove halvice. Rifatov sin Hamid je imao poznatu slatičarnicu u malom objektu do čardaklije koja se zvala “Sarajlića bina”. Pored njih u Gradačac su se doselili još Džaferović Fetiš i Jusufović Ramadan. Njih dvojica su bili braća po majci. Fetiš se oženio u Gradačcu i imao je sina Džafera i dvije čerke, Azru i Raziju. Sve troje žive kao penzioneri u Tuzli. Sejd nije imao potomaka, a Ramadan je imao jednu čerku koja se zvala Hajra i bila je udata za Rizu Sokoljaka, poznatog vozaća ambulantnih kola u gradačačkom domu zdravlja. Svi su oni bili Goranci i svi su se bavili prodajom slastičarskih prizvoda. Jedan od tih proizvoda je bio i Salep pa iskoristimo priliku da kažemo na koji način se je Salep prodavao u ta stara vremena Prodavač Salepa ili Salepdžija je na leđima nosio posudu sa dva odvojena dijela. U jednom dijelu je bio pripremljen napitak Salep, a u drugom samo vruča voda. Na pojasu ispred sebe je nosio čaše u koje je sipao Salep, a poslije bi te iste čaše prao vrelom vodom koja je bila u drugom dijelu i ponovo ih vračao za novu upotrebu. Neki su posude sa salepom držali na kolicima u žaru i tako išli kroz grad. U našem Gradačcu Salepđžije su oko sebe imale veliki pojas i na tom pojasu, u predjelu stomaka, nosili su malu mangalu sa žarom na kojem su držali posudu sa Salepom. Tako su hodali kroz grad i prodavali ovaj vruči napitak koji je bio pravi užitak u hladnim zimskim danima. Mnogi naši stariji sugradjani se još uvijek sjećaju Hebirojce, koja je bila poznati gradačački slastičar. Ko je bila Hebirojca i kako je došlo do toga da se jedna žena bavim ovim zanatom kad su slastičari tradicionalno bili muškarci. Hebirojca je ustvari Emina koja je bila udata za Hebira, pa su je onda po mužu zvali Hebirojca. Inače, kod Muslimana je bila tradicija da se žene zovu po muževom imenu, a ta praksa je još uvijek zadržana u nekim krajevima kod Bošnjačkog naroda. Hebir i Hebirojca su prvu slastičarnicu imali na lokaciji gdje se sada nalazi BiH Telekom. Poslije Hebirove smrti slastičarnicu je nastavila voditi Hebirojca, a kasnije će tu djelatnost prenijeti i na svog sina Tufu. Tufo nikada nije radio kao slastičar, pa su zbog toga u slastičarnici radili njegova čerka Simka i sin Šefik. Poslije rušenja objekata u kojima se nalazila njihova slastičarnica, prestaje i slastičarska djelatnost u porodici Šerifovića. Šefik otvara kafić, ali nažalost u ratu je poginuo, čime prestaje i ta djelatnost. Iz dosadašnjeg pripovijedanja o slastičarima mogli smo zaključiti da su se u Gradačcu ovim zanatom uglavnom bavili Goranci, odnosno njihovi potomci. Međutim, nije baš sve tako. Jedan od veoma poznatih slastičara bio je Avdić (Huseina) Meho. Rođen je 1913. godine u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Zanat za slastičara završava 1931. godine u Banja Luci, poslije čega se vrača u Gradačac i otvara slastičarnicu “Korzo”, koja se nalazila u jednom od onih malih poslovnih objekata što su bili na sadašnjem parkingu, preko puta opštinskog suda. U braku sa suprugom Zinetom izrodio je troje djece od kojih sina Šefika i kčerke Subhiju i Šefiku. Da bi malo približili ovu porodicu mlađim generacijama recimo da je Mehin sin Šefik, otac od našeg sugrađanina Sevreta Avdića, koji ima svojoj porodičnu kuću u Potok mahali, odmah poviš djedove kuće. Svi su oni pomagali Mehi u vođenju slastičarnice. Pored njih u slastičarnici su kao prodavači radili Raif Delić i Huso Mašić, koji su svojim radom doprinijeli i dobrom glasu Mehine slastičarnice. Druga lokacija je bila na dijelu gdje je izgrađena stambena zgrada, niže kuće fotografa Jusufa Kadrića, a jedno kraće vrijeme i u prizemlju kuće u kojoj je na spartu stanovao, tadašnji načelnik MUP-a, Mile Kaurin. Zbog presije koja je vršena na njega od strane nekih ljudi iz opštinskih struktura, Meho 1964. godine zatvara slastičanicu, da bi ipak poslije dvije godine nastavio sa obrtom na zelenoj pijaci, ali samo pazarnim danom. Deset godina kasnije otišao je u penziju, a samo godinu poslije, umro je nakon kraće bolesti. Inventar i radnju je preuzeo Sevretov dajdža, Ahmo Unkić i jedno vrijeme nastavio sa radom. A sad pomenimo i jedinog ”Licitara” u Gradačcu. Zvao se Simo Kljajić, a zanat za licitara završio je u Sl. Brodu kod majstora Molnara. U prevodu licitar bi ustvari bio proizvođać šarenih kolača od suvog tijesta. Najčešće su to bili medenjaci u obliku lutaka, zatim u obliku srca, konja, ptice i drugih raznih figurica. Ti kolači su su se ukrašavali sa raznim bojama, a veoma ćesto su imali i ugrađena mala ogledalca. Simo je svoje kolače prodavao na tezgama po pijacama, vašerima i prigodnim praznicima. Inače, u Gradačac se doselio 1930. godine. Godinu dana poslije oženio se sa Elizabetom-Lilom Richter sa kojom je dobio petero djece: Nevenku, Nenada, Lelu, Dragana i Olgicu. Svi oni su bili naši ugledni sugrađani i drago mi je što sam lično poznavao Nenada, Dragana i Olgicu. Još jedan od pokretnih slastičara bio je Smajlović Adem. Rođen je u Gradačcu 1914. godine. Sa suprugom Safijom imao je sedmero djece od kojih je najpoznatiji bio sin Muharem, kojeg su svi znali po nadimku Vazgeć, kao i po njegovoj poznatoj stolarskoj radionici. Ali vratimo se Ademu i recimo da je slastičarski zanat završio kod Hebirojce. Nije imao svoje slstičarnice ali je u dvorištu kuće, kod našeg sugrađanina Danke Kostića, imao jednu malu daščaru u kojoj je povremeno prodavao kolače. Inače kolače je pravio kod svoje kuće i prodavao ih pazarnim danima, na svadbama i prigodnim praznicima. Zajedno sa Sejdom, Fetišom i Ramadanom znao je prodavati kolače na tablji koju su nosili na glavama, pa ih je narod zvao tabljari. Umro je 1978. godine i od Smajlovića se više niko nije bavio ovim zanatom. Neki naši sugrađani se sjećaju i jednog slastičara iz Šakić Mahale po imenu Hamza. Ni on nije imao svoje slastičarnice već je prodavao sladoled iz kolica. Od ljudi koji su se bavili slastičarskim poslom pomenimo i Bulić Šefika zvanog Bula. Na zanat je išao kod Mehe Avdića, a jedno vrijeme i kod Hebirojce. U dijelu naše čaršije koji se zove Bukva, na lokaciji bivše stočne pijace, imao je montažni drveni kiosk u kojem je prodavao svoje kolače. Bula je bio snalažljiv čovjek pa je uz kolače prodavao i vodu, a veoma često je za jedan lončić vode, umjesto novca, uzimao jedno kokošije jaje. Jaja su mu bila potrebna za pravljenje kolača pa mu je to bila zgodna prilika da do njih dođe zamjenom za vodu. Za kraj naše priče ostavio sam najpoznatijeg slatičara kojeg je naša čaršije ikad imala. Zvao se Sulejmani Džemal, koji će zajedno sa svojom porodicom doseliti u Gradačac 1962. godine i postati jedan od najpoznatijih slastičara, ne samo u Gradačcu, već u cijeloj regiji Sjeveroistoćne Bosne. Inače, Džemal je rođen u malom selu Raven, koje pripada opštini Gostivar, u zapadnom dijelu Republike Makedonije. Otac mu je bio poznati slastičar u Titogradu (današnja Podgorica), kod kojeg je Džemal izučio zanat slastičara i dugo vremena radio zajedno sa ocem. Jednog dana je odlučio da se osamostali i sudbina ga dovodi u naš Gradačac, gdje otvara svoju prvu slastičarnicu na lokaciji preko puta opšinskog suda, na današnjem privremenom parkiralištu. Nakon jedanaest godina otvara novu slastičarnicu sa nazivom “Makedonija”, koja i dan danas egzistira na istom mjestu. Bila je to moderna slastičarnica koja 1982. i 1984. godine biva izabrana za najbolju slastičarnicu Sjeveroistoćne Bosne. Izbor je vršila Regionalna turistička zajednica u saradnji sa novinarima lista “Front slobode” iz Tuzle. Oba puta su mu uručene prigodne plakete na posebnoj ceremoniji u tuzlanskom hotelu “Bristol”. Pored velikog asortimana kolača, prvoklasnog sladoleda, boze i limunade, Džemal je pravio odlične bureke i sirnice, a posebno treba pomenuti da je kao slastičar bio prvi na području cijele ove regije koji je građanstvu ponudio espresso kafu. U to vrijeme ova kafa se nije mogla kupiti ni u nekim boljim hotelima. Zajedno sa Džemalom u slastičarnici je radila i njegova supruga kao i sinovi Kurtiš i Šinazi. Kasnije se Kurtiš, kojeg svi znaju kao Kurta, osamostaljuje i otvara svoj kaffe bar “Monacco”, a slastičarnicu će naslijediti mlađi sin Šinazi, poznat po skračenom imenu Šino. Godine 2001. Džemalu je dodijeljena i Plaketa zaslužnog zanatlije opštine Gradačac. Umro je 2010. godine, ali mi ga sa ovom pričom stavljamo u okvire vječnosti, a njegovu slastičarnicu kao znamenitost Gradačca proglašavamo. Današnju priču zavšit ću na malo neuobičajen način. Biće to jedan prilog koji nema neposrednu vezu sa slastičarima, ali učinilo mi se prikladnim da to bude objavljeno baš u ovoj priči. Prije nego što pogledate prilog na kraju ovog teksta, prvo se vratite na fotografiju Smajlović Adema i obratite pažnju na onaj sepet kojeg on drži u ruci. Svi znamo zašto sepeti služe i kako se prave, ali ipak pogledajte ovaj video: Sepet ”. Mirza Avdičević

27.06.2013.

STARI DOBRI OBUĆARI


Ovdje, na brijegu iznad potoka, prkosile su zidine kamene. Na tim zidinama kulu bijelu izgradiše Gradaščevića kapetani, a nedaleko od nje i sahat kulu na kojoj se sa četiri strane vrijeme mjerilo. Ispod zidina starih uzdiže se i džamija Husejnija, sa munarom kojoj je rijetko premca nać. Sa ovim zdanjima nicala je i čaršija stara, sa mahalama i avlijama, sa hanovima i kafedžinicama, sa trgovinama i zanatskim radjnicama. Bila je to čaršja koja je dušu imala. Toj čaršiji, Gradačac, ime dadoše. Pjesnici je opjevaše, a književnici “Provincijom u pozadini nazvaše”. Kako pjesnik, a ni kniževnik nisam, već pripovjednik koji vam priče pripovijeda, odlučih da vam ovaj puta priču o obućarima dobrim, pričam. Kakva bi to čaršija bila da obućara nema. Zato, u mislima našim vratimo kazaljke unatarag na satu sahat kule stare, pa krenimo od vremena dokle nam sjećanja sežu. Prije toga recimo nešto o obućarskim radnjama i alatu kojeg obućari upotrebljavaju pri izradi cipela, a najčešće pri popravkama raznovrsne obuće. Obućari obično sjede na tronošcu ispred malog stolića. Od alata imaju Kozlić, odnosno metalno pomagalo na koje se stavlja cipela dok se u nju zakivaju ekseri. Obućarski čekić je obavezni dio alata. Ima savijeni vrh sa prorezom za vađenje eksera, a zadnji dio je prošeren kako bi se što teže promašio ekser kod zakucavanja. Tu je i šilo kojim se buše rupe na đonu cipela u koji se ukucavaju drveni ekseri, kao i ljepilo tzv “ćiriš”, kojim se lijepi koža. Šivaća mašina je takođe obavezni dio obućarskog pribora kojom su se proštepavaju đonovi, kao i brusilica kojom se brusi koža prije lijepljenja. Pošto smo se u kratkim crtama podsjetili na obućarki alat, hajde sada da se podsjetimo i na naše stare, dobre obućare. Ne želeći da po redosljedu prednost nekome dam, već po sjećanju svom, priču ovu započinjem sa jednim od najstarijih obućara koji se zvao Sulejman (Suljo) Idrizović, rođen 1911. godine od oca Hasana i majke Kadire. Obućarski zanat završio je 1928. godine kod Ćamila Idrizovića i tako postaje obućarki pomoćnik, a 1940. godine dobija zvanje obućarskog majstora. Radio je u obućarskoj zadruzi sve do njenog postojanja, a poslije kao privatni obućar radi u radnji koju je imao u prizemlju svoje porodićne kuće. Umro je 1984. godine, a sa njime i tradicija obućarskog zanata, jer njegova dva sina, Safet i Hakija, kao i čerka Kadira, izabrali su druge životne pozive i postali veoma ugledni naši sugrađani. Još jedan poznati obućar iz reda starije generacije bio je Izet Senjaković. Rođen je 1912. godine u porodici Mehmeda Senjakovića, koji se iz okoline Doboja doselio u Gradačac gdje se i oženio. U prvo vrijeme porodica Senjakovića je živjela poviš izvora vode Točak, a kasnije će se preseliti na lokaciju ispod brane jezera Hazne. Obućarski zanat, Izet je završio kod Muhe Avdagića, koji je bio amidža našeg poznatog sugrađanina, vrsnog fudbalera, Ibrahima Avdagića-Mitketa. Po samom pripovijedanju Izeta Senjakovića, njegov majstor Muho je bio vrhunski obućar, koji je vještinu pravljena cipela naučio u Beču. Nažalost, Muho nije imao potomstva tako da nije ostavio nasljednika u obućarskom zanatsvu, ali je zato preko Izeta Senjakovića ostavio svoje znanje u amanet mnogim mlađim generacijama. Majstorski zanat Izet je polagao u Banja Luci 1933. godine, a jedno vrijeme je radio u Babinoj Gredi i Gajevima. Polovinom šezdesetih godina vraća se u Gradačac na lokaciju ispod brane jezera Hazna gdje se i danas nalazi njegova porodična kuća. Umro je 1988. godine, a djeltnost je nastavio njegov unuk Senjaković Sulejman-Suljo, koji i danas radi u djedovoj obućarskoj radnji. Kad već govorimo o porodici Senjakovića, onda koristim priliku da pomenem još jednog obućara koji je bio muž od Izetove sestre Ifete, a zvao se Aljo Vehabović, zvani Šupa. Imao je kuću u Svircu, na brdu poviš sviračke vode. Bavio se uglavnom krpljenjem gumenih čizama. Jedno vrijeme je imao radnju na Varoši, u prizemlju porodičnog objekta Marka Babića, ali je radio i kod svoje kuće. Interensantno je napomenuti da iz obitelji Barišića imamo dva obućara. Jedan od njih zvao se Barišić (Tadije) Jozo, zvani Josa. Rođen je u Ledenicama Donjim 1911. godine. Osnovnu školu je završio u Gradčcu u “Crvenoj školi”. Obućarski zanat zvršava 1927. godine, a majstorski ispit 1933. godine, čime je stekao pravo da može otvoriti samostalnu obućarsku radnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Josa biva zarobljen od strene Nijemaca i odveden je na rad u Njemačku. Tamo je radio u fabrici obuće i upravo zahvaljujući obućarskom zanatu ostao je u životu. Nakon rata uspio se vratiti u Gradačac gdje se zapošljava u obućarskoj zadruzi. Kod Jose je završio obućarski zanat sin od njegovog strica Barišić Mato, zvani Mata, pa su poslije rasformiranja obućarske zadruge, obojica radili kod Izeta Senjakovića i to punih šesnaest godina. Kad su se razišli Mata otvara samostalnu radnju na lokaciji zelene pijace, a Josa još neko vrijeme radi u obiteljskoj kući u Ledenicama Donjim. Bio je veoma dobar majstor, a svoje obućarsko umijeće pokazao je na svadbi svog sina Ivana Barišića, kom prilikom je za nevjestu Zoricu Barišić napravio bijele mokasinke kakve se nisu mogle nigdje kupiti. Ćesto je spominjao majstora Sulju Idrizovića i šegrta Ibru Sarajlića koji je bio na zanatu kod Izeta Senjakovića. Umro je 2005. godine u 94-oj godini života. Veliki ahbab Izeta Senjakovića bio je moj amidža Feham Avdičević koji je takođe jedan od starih i poznatih obućara. Feham je rodjen 1911. godine od oca Nurije i majke Paše. Jos kao dječak počeo je zarađivati za život da bi poslije Drugog svjetskog rata završio obućarski zanat. Jedno vrijeme radio je u zanatskoj zadruzi, a poslije gašenja zanatskih zadruga, Feham prelazi kod Izeta Senjakovića, od kada počinje i njihovo prijateljstvo. Šezdesetih godina Feham otvara privatnju radnju, prvo na lokaciji zelene pijace, a poslije u neposrednoj blizini opštinskog suda, odnosno u kući Arnautalić Ibrahima zvanog Bibac. Tu je Feham ostao sve do svoje smrti, čime se i završila njegova obućarska djelatnost jer ni jedan od njegova tri sina nije izućio taj zanat. Ostao je u sjećanju svojih sugrađana kao veoma veseo i dobroćudan čovjek. Pomenimo i to da je iz familije Avdičevića bilo još obućara od koji su se isticali Avdičević Osman i Avdičević Emin. U red starih i poznatih obućara svakako treba uvrstiti čovjeka kojeg su u Gradačcu skoro svi znali. Zvao se Ibrahim-Ibro Sarajlić, a prijatelji su ga zvali Ibro Drvo. Rođen je od oca Ismet-age i majke Atife 1931. godine. Na zanat za obućara je krenuo 1946. godine kod Senjaković Izeta. Kao i mnogi drugi obućari i Ibro je jedno vrijeme radio u obućarskoj zadruzi poslije čega otvara svoju privatnu radnju u prizemlju porodićne kuće poznate pod imenom “Sarajlića bina”. Cijeli svoj radni vijek proveo je u samom centru grada, promijenivši pri tome nekoliko lokacija. Umro je 2008. godine i ostat će upamćen kao veoma dobar majstor i ugledan naš sugrađanin. Jos jedan obućar koji je zanat učio kod Izeta Senjakovića bio je Čamil Tokić iz Kerepa. Čamil je rođen 1938. godine, a na zanat je krenuo 1952. godine. Kao danas, sjeća se Čamil da je obućarski ispit polagao u zgradi bivše škole učenika u privredi pred komisijom u sastavu: Dragan Popović, Mehmed Kovačević i Husein Muftić, a od obućara je bio Feham Avdičević koji mu je dao ocjenu četiri, što Čamil još uvijek pamti. Jedno vrijeme je ostao sa Izetom Senjakovićem, a onda prelazi u obućarsko preduzeće D.O.P. gdje ostaje do 1959. godine. Tada otvara svoju privatnu obućarsku radnju na lokaciji kod gradske pošte u prizemlju kuće Cvjetanović Tadije, a kasnije se preseljava na prostor u blizini stare autobuske stanice, gdje se još uvijek nalazi. Iako je penzionisan 1996. godine, Čamil još uvijek, u svojoj 77-oj godini života radi. Niko od njegove djece nije želio izučiti taj zanat. Moderne i savremene mašine za izradu obuće su skupe, a popravka obuće je u današnje vrijeme sve slabija. Ratni obućar, Smajl Delić. Sa posebnim zadovoljstvom pričam vam priču o obućaru Smajlu Deliću, rođenom 1938. godine u Gradačcu. Počnimo je sa osnovnim podacima kao sto su, da je Smajl na zanat išao kod poznatog gradačačkog obućara Izeta Sarajlića, a obućarski ispit je polagao pred komisijom u kojoj je od obućara bio Izet Senjaković. Poslije završenog zanata Smajl odlazi na odsluženje tadašnje JNA, a po povratku se zapošljava u maloj gradačačkoj tvornici gumene obuće “Partizanka”, u narodu popularno zvana gumara, koja će kasnije prerastu u fabriku “Sportnautik” udruženu u zagrebački “RIS”. Kao mlad i ambiciozan radnik Smajl postaje desna ruka inženjerima pri izradi, u tadašnje vrijeme veoma popularnih gumenih čamaca po imenmu Maestarl. U toj fabrici Smajl radi sve do poćetka rata 1992. godine, kad se ponovo vrača svom zanatu i u to teško vrijeme postaje ratni obućar U dvorištu svoje porodićne kuće, u malom ljetnom objektu, poslije tolikih godina ponovo počinje sa obućarskim poslom i popravlja obuću braniocima svoga grada. . Među tim braniocima bio je i pisac ovih redova, koji je kod Smajla imao privilegiju i za popravku jednih civilnih cipela. Bilo je to, ako ni zbog čega drugog, a onda bar zbog toga sto mi je Smajlova supruga Ramiza, veoma bliska i draga rodica. Završi se rat i vojnici skidoše čizme, a ja obukoh one civilne cipele što mi je Smajl popravio i u njima se zaputih u svijet preko okeana. Odatle vam sve ovo i pripovijedam, a cipele za uspomenu čuvam. Naš ratni obućar Smajl, iako je već duboko u 75-oj godini života, još uvijek cipele popravlja, ali sada kao dopunsku djelatnost jednog penzionera. Privodeći ovu priču kraju pomenimo samo još to kako je obućarski zanat jedan od onih koji polako izumiru. Cipele po mjeri skoro više niko i ne radi, a i krparenja je sve manje. Skoro da je isplatnije kupiti nove cipele već popravljati stare. A nekad, ne samo da se popravljalo, već su se i pravile cipele. Eh, kakve su nekada šimike bile koje su naši obućari pravili, a gradačački momci sa njima po korzu šetali, sa onako oštrim špicevima i visokim đonom. Prije su se cipele ćistile sa “imalinom”, a imati prljavu obuću je bilo sramota. U narodu je bila izreka “Pogledaj mu obuću pa ga pusti u kuću”.
Mirza Avdičević

13.06.2013.

GRADAČAČKE SAJDŽINICE


Poslije pripovijedanja o izletištu Popovača, Pjesmi ljeta i jezerima Hazni i Vidari, evo me ponovo u društvu velikih iz reda malih. Bez njih Gradačac ne bio bio ono što jeste. Ne bio bosanska kasaba sa čaršijom koja dušu ima. Naravno, riječ je o mnogobrojnim zanatskim radnjicama, koje su bile kao u nizu nanizane, duž cijele glavne ulice. Aščinice i ćevabdžinice, pekare i slatičarnice, brijačnice i frizerki saloni, krojačke i trgovačke radnje, bravarske i limarske radionice, obućarske i sajdžijske radnjice, sve je to bilo smješteno u srcu našeg grada, kojeg smo jednostvano zvali, čaršija. Tako je bilo, ali tehnologija je uznapredovala i uveliko promijenila način rada na koji su se stari zanati oslanjali stoljećima. Zahvaljujući masovnim promjenama u načinu ljudskog života, mnogi zanati su izumrli, neki su ostali pri tradiciji uz minimalni profit, a neki rijetki su išli i u korak sa vremenom. Današnju priču posvetio sam gradačačkim sajdžinicama i ljudima koji su godinama vrijeme mjerili i satove popravljali. Sat je oduvijek bio oličenje prolaznosti i pokazatelj da se vrijeme ne može vratiti. On je dokaz da se sve oko ljudi mijenja, da trenutke koje jednom ispratimo ne možemo ponovo doživjeti u obliku kakve smo ih upamtili. Zato su sajdžinice zaslužile da ih u znamenitosti uvrstimo, a sajdžije stare od zaborava da otrgnemo. Krenimo sa sajdžinicom Murata Halilovića koja je bila smještena u strogom centru grada, u prizemlju kuće koju su svi zvali Halidina kuća. Murat Halilović pripada najstarijoj generaciji sajdžija koji su ovu djelatnost obavljali još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Kod njega će zanat izučiti njegov sin Suljo koji će postati veoma cijenjen i poznat sajdžija. Suljo je rođen 1933. godine i sa svojih 15 godina života, zajedeno sa svojim ocem, svakog pazarnog dana, je išao u Odžak i Modriču gdje su sakupljali satove za popravku, a sljedećeg pazarnog dana vraćali ih vlasnicima. Poslije očeve smrti Suljo je otišao u Tuzlu i tamo ostaje desetak godina poslije čega se vraća u Gradačac i otvara sajdžijsku radnju ispod haustora zgrade u kojoj je bila samoposluga. Kod njega su izučili zanat njegovi sestrići, braća Kikić Mustafa i Miralem, koji će takođe postati poznati majstori. Mustafa je kao mlad otišao u Županju, a brat mu Miralem i danas ima sajdžijsku radnju u Gradačcu. Sajdžijskom zanatu Suljo je naučio i svog sina Munira koji je poslije očeve smrti nastavio raditi sve do danas. Veoma staroj generaciji sajdžija pripada i porodica Lojića od kojih se najstariji zvao Ramo Lojić, a zanat je učio u jednoj jevrejskoj radionici. Sajdžijskom zanatu naučio je svog sina Sulejmana (Sulju), a ovaj svog sina Edhema, poznatog po nadimku Kedo. Dugo vremena su imali sajdžinicu u blizini H.efendine pumpe, u kojoj je Kedo radio sve do početka poslednjeg rata. Tada je radionica zatvorena i porodica Lojića se prestala baviti ovim zanatom.
Staroj generaciji sajdžija pripadaju i neki članovi iz porodice Lipovaca, od kojih je najstariji Lipovac Musatfa (Musto) sa svojom sajdžinicom na lokaciji kod Ibrinog hana. Kod njega je izučio zanat njegov bratić Lipovac Galib, koji će takođe postati jedan od veoma poznatih i cijenjenih sajdžija. Interensantno je da je Galib sajdžijskom zanatu naučio svoju kćerku Senihu, koja je poslije očeve smrti nastavila sa ovim zanatom u vlastitoj sjadžnici na lokaciji bivše zelene pijace. Tu je Seniha radila sve do početka rata, kada prestaje sa radom i odlazi u inostransvo. Sa njenim odlaskom završila se i sajdžijska tradicija porodice Lipovaca, barem što se Gradačca tiče. Ali zato još uvijek u Brčkom svoju sajdžinicu ima Mersed Lipovac, sin našeg starog sajdžije Mustafe Lipovca. Iz loze Lipovaca ponikao je još jedan sajdžija. Naime od Galibove sestre čije udato prezime je Djedović, sajđijski zanat je izučio njen sin Midhat (Mitke) Djedović. Zanat je završio kod svog dajdže Galiba Lipovca, a kasnije je preko dvadeset godina imao svoju privatnu radnju na ulazu u bivšu zelenu pijacu. Bilo bi nepravedno završiti priču o sajdžijama, a ne pomenuti jednu živu legendu koji se zove Faruk Kavazović. Mislim da u našoj čaršiji nema nikoga koji ne pozanaje ovog poštenog čovjeka, dobru dušu i izvrsnog majstora. Faruk je rođen 1951. godine a sajdžijski zanat je završio kod Galiba Lipovca. Dugo godina ima svoju sajdžinicu na lokaciji stare autobuske stanice gdje još uvijek radi. Njegov sin je takođe sajdžija i kao uposlenik radi u Brčkom kod našeg bivšeg sugrađanina Merseda Lipovca. I dok privodim kraju ovu priču o gradačačkim sajdžinicama i njihovim sajdžijama, razmišljam da li sam dovoljno rekao o ovim vrijednim zanatlijama ili se sve završilo samo na šturim biografskim podacima. Da li sam izostavio nekog našeg sugrađanina koji se bavio ovim zanatom i da li je sve ovo dovoljno da zauvijek pamtimo ove koje sam pomenuo. U svakom slučaju oni su zaslužili da budu upamćeni. Zaslužili su da se njihova imena ispišu u kalendar koji nema kraja, jer vrijeme je beskonačno, baš kao što je beskonačan i ljudski život, onaj duhovni, tako kažu. A mi, mi se vratimo za trenutak u vremensku stvarnost gdje je život stvaran i konačan. Prisjetimo se nekih događaja koji se skoro svakom od nas dogodili. Svi smo mi bar jednom u životu zaustavili slučajnog prolaznika, ili možda onog namjerno izabranog i izgovorili ono trivijalno pitanje “Izvinite, koliko je sati“. Iz takvog pitanja izrodile su se i mnoge ljubavne veze, od kojih su se neke završile i brakom. Ima li ljepšeg kraja za jednu priču o vremenu i ljudima koji su vrijeme satovima mjerili.
Mirza Avdičević

30.05.2013.

JEZERO VIDARA


Gradačac! Grad sa dva jezera. Hazna i Vidara. Oba napravljena u cilju zaštite industrijske zone od poplava. O Hazni sam nedavno pisao i kao znamenitost grada je proglasio. Bila bi nepravda ako među te znamenitosti i Vidaru ne bi uvrstito, pa vam zato danas priču o ovom jezeru ispričati hoču. Godine, 1964. i 1967. su bile kobne za Gradačac, a naročito za njegov dio u ravničarkom dijelu, poznatom kao industrijska zona. Kao rezultat toga bila je odluka da se na potocima Hazne i Vidare naprave brane sa šahtama i tako kontrolisše protok vode za vrijeme velikih kiša. Brana na potoku Hazne je napravljena 1967. godine , a na potoku Vidare 1971. godine. O Hazni više podataka možete saznati na linku : ” Jezero Hazna”, a o Vidari priču započnjem ovako: Branu jezera Vidara projektovalo je i izgradilo vodoprivredno preduzeće Bosna-Drina iz Sarajeva 1971. godine. Ovi podaci ugravirani su i na ploči ubetoniranoj u branu jezera. Jezero se nalazi u predgrađu, na području naselja Vida. Puni se vodom iz brdskih potoka i nekoliko malih izvora pitke vode. Okruženo je šumama i travnatim proplancima. To je oaza čiste vode i čistog zraka. Okoliš je zelen i pravi ugođaj za oči. Iste godine kad je napunjeno jezero izvršeno je i poribljavanje pa jezero postalo pravi biser za ribolov. Šaran, smuđ, štuka i som su vrste ribe koje su puštene u jezero, a pored njih su se namnožile potoćne ribe bjelica i klijen. Kasnije su pojedinci ubacivali i druge vrste riba poput babuške, škobalja, crveperke, karasa i deverike. Zahvaljujuči ovom jezeru osnovan je kajakaški klub kao i klub ronilaca. Nakon posljednjeg rata Vidara postaje glavnom odrednicom i kupalištem građana u vrućim ljetnim danima. Godine 2007. brana i priobalni pojas su bivali krcatim od posjetitelja, što pokazuju i priložene fotografije. Nažalost, 2010. godine dolazi do jednog klizišta na brani, što je ugrozilo sigurnost dijela grada i industrijske zone zajedno sa naseljima koja gravitiraju prema ravničarskom dijelu opštine. Prilikom ispuštanja vode, radi saniranja brane, propuštena je jedinstvena prilika da opština Gradačac sanira barem dio obale jezera, popravi turističku sliku i omogući građanima kupalište u vlastitom gradu. Dobar primjer ovome mogla je poslužiti Panonika u Tuzli, gdje su opštinske vlasti od zapuštene zemljišne površine napravile slano kupalište koje u sezoni posjećuju desetine hiljada kupača i turista. Istina, planova oko uređenja jezera ima, no svi oni ostaju na ideji i priči. Uz sve to nelegalna izgradnja na samim obalama jezera nije nešto čime se možemo pohvaliti u turističkoj reklami. No, kako to nije tema mog bloga, ostavit ću to pitanje onima koji treba da brinu o tome, a mi se vratimo našem jezeru sa pitanjima koja su me dugo vremena zaokupljala i na koja sam tražio odgovor, a to su: Iz kojeg se izvora napaja jezero Vidara i je li to jedan ili se radi o više izvora? Gje je njihova lokacija i kako se oni zovu? Oduvijek sam predpostavljao da je glavni potok čijom vodom se puno jezero, onaj u Vidi što protiče ispod malog mostiča na putu u neposrednoj blizini skretanja prema izletištu Popovača. Ali nisam znao gdje je izvor tog potoka i kako se on zove. Istraživanja su me dovela do spoznaje da je taj potok nastao od dva izvora. Po pričama nekih mještana jedan izvor se nalazi u naselju Novalići, a drugi u Krečanama Donjim, na lokaciji ispod kuće baba Vide, te se oba ulijevaju u tzv. Ružin potok. Za izvor u Novalićima nisam uspio saznati više informacija, kao što je recimo njegova bliža lokacija i eventualno ime, pa molim sve one koji znaju nešto o ovom izvoru da to napišu kao svoj komentar na mom blogu. Što se tiče izvora u Krečanama, sama po sebi su se nametnula pitanja… Zašto se Ružin potok zove baš tako i ko je bila baba Vida. Po informacijama dobivenim od jednog mještanina iz Krečana Donjih priča počinje ovako: Postojala su tri brata po prezimenu Ilić i to: Niko, Mika i Miloš. U krečanama su naslijedili zemlju koju su podijelili na tri dijela od kojih je jedan bio sa potokom i pripao je Milošu. Za Milošem je bila udata Ruža Stjepanović iz Ždrebana, koja je poslije Miloševe smrti naslijedila tu zemlju sa potokom i tako se potok prozva po njenom imenu Ružin potok. Priča postaje interensantnija sa spoznajom da je Ruža imala sestru po imenu Vida koja je je živjela u istoj kući sa Ružom. U mladosti je bila lijepa i zgodna djevojka koja je volila i lijepo da se obuče. Nesretnim slučajem izgubila je život u dijelu naselja koji će se po njenom imenu nazvati Vida. Kako je to bilo blizu izvora iz kojeg je voda uticala u Ružin potok, onda se i izvor nazva po njenom imenu, a Ružin potok na području Vide prozva Vidara. Napominjem da moje istraživanje nema kvalifikovanu podlogu potkrijepljenu sa materijalnim dokazima, zbog čega ga treba sa rezervom prihvatiti. Ipak ga sa zadovoljstvom objavljujem, a naročito zbog toga što je ovo prvi puta da se ovi podaci iznesu u javnost.
A sada, recimo nešto i o drugim izvorima čija voda utiče u jezero! Prije svega, to su dva izvora od kojih je jedan ispod kuće Alije Bajraktarevića, a drugi ispod starih kuća Mašića i Durakovića, koji zajedničkim potočićem prolaze ispod novoizgrađenog puta prema Njiverici i ulijevaju se u jezero. Postoji i jedan izvor u šumi čiji je vlasnik Bajraktarević Jasmin, kao i na zemljištu gdje vikendicu ima Idrizović safet. Pored izvora, jezero se puni i kišnicom iz mnogobrojnih malih šumskih potočića koji nabujaju za vrijeme kišnih dana i sa sobom nose veliku količinu vode u jezero. Šta još reći o jezeru Vidari? Puno toga ima, ali malo onoga što svima nije poznato. Zato ću za kraj, od Gradačačakog info portala, preuzeti priču koja se zove “Kafa na dnu jezera”. Naime, pri igradnji jezera potopljeno je čitavo jedno naselje kuća medju kojima i kuća Sulejmana Okanovića. Od tada je prošlo više od četrdeset godina, a Sulejman je još uvijek razmišljao o tome kako bi volio popiti kafu na pragu svoje potopljene kuće. I kao da je sudbina uzela stvar u svoje ruke, Sulejmanova želja će biti ispunjena. U septembru 2010. godine, u vrijeme kada je voda iz jezera ispuštena radi saniranja brane, na površini su se ukazale veoma dobro očuvane stepenice sa čijeg praga se ulazilo u kuću. Njegov bratić, Mirsad Okanović – Kićo, čuo je za amidžine želje i pripremio mu veliko iznenađenje. Majci je rekao da pripremi kafu i kolače, a on će amidžu za Bajram dovesti na kućni prag za kojim je godinama maštao. Ovu nesvakidašnju priču, na prijedlog Gradačačkog info portala, kamerom je zabilježio je gradačački novinar Zoran Matkić, a video se može pogledati ovdje: Kafa na dnu jezera ”.
Mirza Avdičević

30.05.2013.

PJESMA LJETA GRADAČAC ‘71


Evo me opet u vremenu prohujalom. Kazaljke sata namjestio sam na godinu 1971-u stoljeća 20-og. Čaršija u zagrljaju gradine stare, obasjana ljetnim suncem, blista poput djeteta u majčinom naručju. Podno zidina njenih, u debeloj hladovini, protegao se park kao iz bajke. Miris procvalih lipa širi se po cijelom gradu opijajući pri tome dušu šetača koji su u hladu parka potražili svježinu povjetarca rođenog u krošnjama stogodišnjih kestenova. I dok iznad asfaltnih ulica titra topli zrak mnogi su ugodjaj našli u baštama gradske kafane i hotela. Te davne 1971. godine ljeto je bilo posebno. U Gradačcu se održavala “Pjesma ljeta”. To je bio glavni događaj i svi su pričali samo o tome. Zato ja sada hoču tu priču da vam ispričam. Sve je krenulo tako što je beogradski kompozitor i pjevač zabavne muzike Minja Subota, osmislio i napisao scenario za “Pjesmu ljeta”. Bilo je to 1967. godine od kada će sve do 1972. godine karavan pjevača, sa istim repertoarom obilaziti jugoslovenske gradove, a pobjednika festivala određivat će publike. Bila je to neka vrsta narodnog referenduma na kome su odlučivali stvarni glasovi o pobjedničkoj pjesmi. Prva tri pobjednika ovog festivala su bili: Lola Novaković, Đorđe Marjanović i Radmila Karaklajić. Svakog dana prije dnevnika emitovana je petominutna reportaža o događanjima sa „Pjesme ljeta“, što je još više uticalo na popularnost ovog muzičkog spektakla. Kolika je popularnost bila najbolje pokazuje i činjenica da je publika bukvalno blokirala ulaze u gradove u kojima se zaustavljao karavan kako bi dobili autogram i rukovali se sa pjevačima. Sječam se kako u Rijeci pjevači nisu mogli da stignu do broda u moru gde je trebalo da se održi takmičenje, te je policija kordonom “spasavala” pjevače od obožavalaca. Tada je jedna djevojka vrišteći ujela Arsena Dedića za vrat pa je tu noć nastupao sa gazom i flasterom. Velike zvijezde su tada bili Lola Novaković, Ivica Šerfezi, Đorđe Marjanović, Krunoslav-Kićo Slabinac, Miki Jevremović, Mišo Kovać, Ismeta Drvoz, Boba Stefanović, Bisera Velentalnić, Arsen Dedić, Gabi Novak i još mnogi drugi. Večina publike se, po Mikiju Jevremoviću i Đorđu Marjanoviću, dijelila na “Mikiste” i “Đokiste”. Iz repertoara narodne muzike veoma popularne pjesme su bile: „Jeremija“ od Tozovca i Bilkićeva „Krčma u planini“. Orkestar Radeta Jašarevića, zatim Radojka i Tine Živković, Silvana Armenulić, Himzo Polovina, Lepa Lukić, Vasilija Radojčič, Predrag-Cune Gojković i Safet Isović, sve su to bila velika imena toga doba. Od njih je bio poznatiji i popularniji jedino Josip Broz. Odanost njemu se ovjeravala aklamacijom partijskih članova, a o pobjedniku „Pjesme ljeta“ tajnim glasanjem su odlučivali obični građani i zaljubljenici lijepe pjesme. U tom dobu, Gradačac je iza sebe već imao dvije godine uspješne organizacije “Dana šljive” i onda dobiva ponudu da bude domačin karavanu pjevača “Pjesme ljeta” koji će se održati 1971. godine. Bilo je to u vrijeme kad su mnogo veči i poznatiji gradovi čekali u redu za dobivanje uloge organizatora. Jezero Hazna i ponton, koji je izgrađen tri godine ranije, biće mjesto održavanja takmičenja. U prelijepom ambijentu, ponton ukrašen sa električnom rasvjetom blistao je na vodi tamnozelene boje jezera Hazna. U tome su sigurno veliku ulogu odigrali ljudi na ključnim položajima u našoj opštini, ali ja ću pomenuti samo velike ljude iz malih redova. U prvom redu to su Konobari koji su posluživali goste sa svim vrstama pića i bosanskim specijalitetima. Mnogi će tu noć po prvi put probati “Gradačačku kutiju”, pripremljenu po receptu poznatg ugostitelja Avde Mandžića zvanog Mandžo. Uz njega je bila čitava ekipa najugledniji konobara od kojih posebno ističem Fahru Hadžiefendića zvanog Fijuk, Salku Mustafića zvanog Oblak, Safeta Nunića zvanog Trokut, Safeta Emića, Edhema Dautovića i Hazima Brkića. Pomenimo i gradskog prodavača novina Bristru, koji je po ulicama prodavao sve novine koje su pisale o Pjesmi ljeta u Gradačcu. Svi su se trudili da Gradačac bude najbolji domaćin. Svi su htjeli priznanje koje se dodjeljuje najboljim organizatorima, a koje se simbolično zove “Zlatno Sunce”. Kamena brana je bila puna posmatrača koji nisu mogli stati na ponton. Atmosfera je bila pobjednička. I tada preko razglasnih uređaja, baritonskim glasom Miče Orlovića najavljen početak takmičenja. Burnim aplauzima i uzvicima oglašavali su se “Đokisti” i “Mikisti”. To su bile dvije najače grupe navijača. Mnogi su smatrali Mikija Jevromovića za favorita sa pjesmom Šta da mu kažem ”, ali u stopu ga je pratio Kićo slabinac i pjesma Tri slatke riječi ”. Đorđe Marjanović je pjevao Ako me želiš draga ” , a Ivica Šerfezi Ti si moja sudbina ” . Pobijedio je Miki Jevrović, a Gradačac je, kao najbolji organizator Pjesme ljeta 1971. godine dobio nagradu “Zlatno Sunce”. Svi su bili na nogama. Aplauzi su se razlijegali u vedroj noći, a ugođaju se pridružo i puni mjesec, koji je cijeli ambijent ućinio još ljepšim. I u tako uzavrelom ambijentu, na jednoj strani popustio je ponton. Mala panika, ali dovoljna da to bude poslednja noć u kojoj je ponton ugostio neku manifestaciju. Još neko vrijeme je plutao na površini vode i primajući na seba poneke kupaće, polako je odumirao. Zato ja danas sa ovom pričom, Ponton u znamenitosti našeg grada uvršatvam, a sjećanje na Pjesmu ljeta ’71-e, vama poklanjam.
Mirza Avdičević


Noviji postovi | Stariji postovi

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

POSVETA

Ovaj blog posvećujem svom gradu i mojim sugrađanima sa kojima sam proveo najljepše godine života. U tom cilju, na jedan poseban način želim dati svoj doprinos i otrgnuti od zaborava sve one znamenitosti našeg grada koje čine njegovu dušu. Pri tome nemam pretenzija da pisem o historiji, ali ću se poslužiti historijskim činjenicama i podacima koje su historičari napisali i neka mi ne zamjere ako ih pojedinačno ne pomenem, jer sve što cu pisati, biće iz ljubavi prema mom gradu i ljudima koji su na bilo koji način vezani za Gradačac. Mirza Avdičević,
Marta, 2011.godine.


Posalji email

SADRŽAJ
1.Područje Gradačca u prahstorijskom vremenu
2.Prvi pomen Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni
3.Pominjanje Gradačca za vrijeme osmanske imperije
4.Ko je vladao Gradačcem prije Gradaščevića
5.Lirska pjesma koja nagovještava Husein-begovo rođenje
6.Porodični život Husein-kapetana Gradaščevića
7.Originalni portret Husein-kapetana Gradaščevića
8.Kad je nastala i ko je gradio kulu "Zmaja od Bosne"
9.Ko je autor pjesme sa Gradacca bijele kule
10.Smrt Husein-kapetana Gradaščevića i njegov mezar
11.Sviračka džamija i prva medresa u Gradačcu
12.Sviračka česma
13.Čardak Husein-kapetana Gradaščevića
14.Sahat kula
15.Džamija Husejnija
16.Bukvara i Begova džamija
17.Izgradnja crkava na području Gradačačke kapetanije
18.Fra Lovrin grob-svetište u Turiću kod Gradačca
19.Dva turbeta od kultnog značaja sa područja Gradačca
20.Prva biblioteka(kutubhana) u Gradačcu
21.Dom kulture-medresa Muradija
22.Sa Gradačca bijele kule
23.Francuski novac iz 17.stoljeća u Jelovče selu kod Gradačca
24.Nalazi grckog i rimskog novca sa područja Gradačca
25.Stećci sa područja Gradačca
26.Hadži efendijina česma
27.Izvor vode zvani Hlupan
28.Izvor vode Hazna
29.Izvor Gradašnice Starčevac
30.Zmajevac
31.Bezimeni izvor
32.Kamerom kroz Gradačac
33.Točak i Proboj
34.Banja Ilidža Gradačac
35.Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske
36.Škola na Gradini-Gimnazija
37.Zgrada Javne biblioteke
38.Crvena škola
39.Dječije obdanište
40.Prva bolnica
41.Zgrada pošte
42.Popovička
43.Škola ucenika u privredi-ŠUP
44.Građanska škola, zgrada na Varoši koje više nema
45.Pravoslavna crkva sv. Ilije proroka u Gradačcu
46.Katolička crkva sv. Marka evanđeliste u Gradačcu
47.Gruntovnica i katastar
48.Gradačačka aleja
49.Kuća porodice Jahića
50.Kuća porodice Taslidžića
51.Vila na aleji
52.Kuća porodice Halilovića
53.Poslovni objekat Karla Manca
54.Poslovni objekat Danka Kabilja
55.Kuća obitelji Mihaljevića
56.Gradačac u vremenu Kraljevine Jugoslavije
57.Dio čaršije sa hotelom iz 1937. godine
58.Poslovni objekat porodice Šakića
59.Sarajlića Bina
60.Dio čaršije sa poslovnim objektom Marka Ivankovića
61.Ibrin han
62.Kuća Steve Stevića
63.Zvijezdino igralište
64.Kuća Cvjetanović Tadije
65.Bronzina kuća-kafana
66.Oraška trgovina
67.Miralemova kuća
68.Kuća gradačačkog boema Sulje Ibrahimbegovića
69.Kuća Asima Muftića- škola u Vidi
70.Rodna kuća književnika Ahmeda Muradbegovića
71.Rodna kuća književnika Hasana Kikića
72.Rodna kuća revolucionara Josipa Šibera
73.Gradačac za vrijeme II svjetskog rata i SFR Jugoslavije
74.Gradsko kino
75.Gradska pijaca
76.Željeznička stanica i pruga Gradačac’Modriča
77.Bio jednom jedan bazen
78.Gradačačke brijačnice
79.Čitaonica u Svircu
80.Alagina magaza
81.Fotografska radnja Jusufa Kadrića
82.Zgrada opštine Gradačac
83.40 godina postojanja Radio stanice Gradačac
84.Izletište Popovača
85.Jezero Hazna
86.Pjesma ljeta ’71
87.Jezero Vidara
88.Gradačačke sajdžinice
89.Stari dobri obućari
90.Gradačačke slastičarnice
91.Gradačačke pekare
92.Gradačačke aščinice i ćevabdžinice
93.Šezdeset godina sjećanja na jednu Vodicu
94.Priča o Popivodi
95.Gradačački krojački saloni
96.Gradačac-stolarske radionice
97.Čovjek koji je volio motore,Stefanović Risto-Branče
98.Majstori bez radionica, gradačački moleri
99.čovjek koji voli ljude i golubove
100.Nezić Sika
101.Zlatarske radionice i RTV servisi
102.Zanatske radionice sa zvukom metala
103.Gradačačke automehaničarske radionice
104.Ljudi za volanom-profesionalni vozači Gradačca
105.Čovjek koji je krpio lopte i kopačke, Radaković Ratko
106.Kahvedžinica ismeta Krajinovića
107.Male djelatnosti koje život ljudi čine ljepšim i udobnijim
108.Mustafa Škodrić – Mujo Škodra
109.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - prvi dio
110.Razvoj sportskih aktivnosti na području Gradačca - drug dio
111.Šahovski klub “Gradacac”
112.Razvoj i tradicija KUD-ova u Gradačcu
113.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-prvi dio
114.Gradačac i njegovi muzički bendovi, igranke naše mladosti-drugi dio
115.Gradačac od kasabe do modernog grada

POSEBNI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
130510