beats by dre cheap

GRADSKO KINO

Priču o našem kinu pišem sa posebnom zadovoljstvom. Ambijent u koji virtualnim koracima ulazim podsječa na bajku. Početak ili kraj aleje od stotinu godina starih kestenova stopio se u mladi drvored šetalista koje vodi u centar grada. Preko puta zgrade kina dva kafiča kao da prkose jedni drugima. Sa desne strane škola i malo igralište, zajedno sa kinom kao da su jedna cjelina. Na lijevoj strani ponovo kafiči, a prema centru grada, širokim pojasom pružio se gradski park, u kojem spomenici podsječaju na prošlost, a miris lipa na sadašnjost. I sav taj ambijent kao da je smješten u zagrljaj Kule Huseijn-begove, koja visoko propinjuči se, cijeli grad kao čedo svoje sa sjetnim pogledom čuva. Kao da predosječa da će joj iz zagrljaja otrgnuti još jedan dio duše čaršije njene. Ovaj puta to je zgrada našeg kina izgrađena davne 1947. godine. Zato vratimo se u prošlost kako bi zapamtili sadašnjost i o njoj priče u budućnosti pričali. Počnimo od početka. Poslije Drugog svjetskog rata naš grad je dobio ovu lijepu zgradu u kojoj su se filmovi prikazivali i pozorišne predstave održavale. U duhu postoječeg političkog sistema kino je nosilo naziv “Kino Partizan”. U početku je imalo 150 sjedišta, ali zbog velikog interesovanja za filmske predstave, nakon nekoliko godina, odnosno 1953. godine vrši se adaptiranje i dogradnja zgrade, koja će od tada pa sve do danas brojati 276 sjedišta. Godišnje je prikazivano preko 300 filmova, a jedan puta nedjeljno predstave su održavane i u nekim selima, odnosno tamo gdje je bilo el. energije. Godine 1959. u Gradačcu se formira Narodni univerzitet kao samostalna ustanova u kojoj je zaposleno samo jedno lice, ali ubrzo u njegov sastav ulaze Kino i Biblioteka, tako da već 1965. godine pri Narodnom univerzitetu ima zaposleno sedam radnika. Podsjetimo se na njih sa ovom starom fotografijom. Prostorije Narodnog univerziteta i biblioteke nalazile su se sa lijeve strane zgrade kina, a poslije njihovog izmiještanja na druge lokacije tu su se smjestili Omladinski dom i Muzička škola, a u poslednjih tridesetak godina izgradjeni su moderni kafići. Šezdesetih godina sa desne strane je bilo smješteno Opštinsko Sindikalno Vijeće, sedamdesetih, Stručne službe mjesnih zajednica, a kasnije prodavnica prehrambenih proizvoda. Nabrajajući ustanove koje su bile smještene u zgradi kina, intuitivno se prisjećam i starog komandira vatrogasne jedinice, Nijaza Alića, koji je na ulazu cijepao karte i za uši vukao djecu koja su pokušavala na prevaru ući u kino. Vratimo se još malo nasem Kinu i filmovima koji su prikazivani za vrijeme njegovog postojanja. Sjetimo se gužvi pred početak predstave, strpljivog čekanja u redu da se kupi karta ili kupovine po višoj cijeni od tapkaroša u slučajevima kad je prikazivan dobar film. Tapkarenje je bilo jedno novo zanimanje na crno, koje je nastalo sa pojavom kina. Uz sve to neizbježno je bilo kupovanje sjemenki za grickanje, koje su neumorno prodavali neki naši sugrađani. Jednog od njih, sigurno se mnogi sječaju.
Zvao se Fikret Isić, zvani Tučo. Bio je oženjen sa Ivankom i nije imao svoje djece, ali se cijeli život brinuo za pastorka kojeg svi znamo po nadimku Bato. Vjerovatno je malo onih koji znaju da pravo Batino ime Robert Bulatović. Njegova majka, Ivanka bila je Krščanka, a očuh Tučo, Rom islamske vjeroispovijesti. Kad je Ivanka umrla sahranjena je na gradskom groblju, gdje se inače sahranjuju krščani, a Tučo je sahranjen na muslimanskom mezarju zvano Meškino brdo. Iako na ovom svijetu razdvojeni, njihova idila zajdničkog života nastavljena je u onom drugom, vječnom životu, a nama je ostalo da se ponekad prisjetimo tih malih ljudi sa kojima smo zajednički živjeli.
Ali, nismo mi život živjeli samo sa malim ljudima. Živjeli smo mi i sa velikim ličnostima, ali na platnu našeg kina. Sjetite se kako je tu navračao Kirk Douglas na piče pa se onda potukao sa nekim, a mi djeca uživali u tome kako se dasa mariše. Dolazili su i Humphrey Bogart i Johnny Weissmuller, Alain Delon, Jean-Paul Belmondo i Brigitte Bardot, Charles Bronson, Claudia Cardinale, John Wayne, Clint Eastwood i mnogi drugi. Tu su grmljeli topovi sa Navarona, Hercules je lancima rušio stubove, a Kleopatra zanosno osvajala srca velikih ratnika. Winnetou i Old Satterhand zajednicki rješavali nesporazume izmedju bijelih ljudi i americkih indijanaca Apacha, Komancha i Siouxa, Tu se odvijala bitka kod O.K. Corall, kad su Wyatt Earp i Doc Holliday pokokali cjelu bandu. Tu se Tarzan borio sa lavovima, a njegov Cheeta sakriven u žbunju navijao za njega. Tu se vodila bitka na Kozari i Desant na Drvar. Tu se rušio most na Neretvi i vodila bitka na Sutjesci. Tu je Joja pobio pola švapseke jedinice, Bosko Buha rušio bunkere, a Mirko i Slavko kovali bratsvo i jedinstvo. I dok su svi oni navračali u naše kino, mnogi su ih gledali iz zadnjih redova ili visoko sa balkona, daleko od očiju i pogleda radoznalih. Tu su prvi put sa djevojkom dosli i prvi put osjetili ruku u ruci. Povremeni uzdasi koji su se čuli ponekad su bili od uzbudljive i strašne scene, a ponekad zbog njžno spuštene ruke na koljeno djevojačko.
A onda, dosla su vremena televizije VHS kaseta i video klubova, pa smo filmove sve česće gledali po kućama, a naše kino ostajalo i bez filmova i bez publike. Kad pristigoše DVD, bioskopi izgubiše bitku, pa tako i naše kino. Sad hoće da ga sruše. Gradit će se moderni Kulturni centar u čijem sklopu bi se trebala nalaziti i jedna multi funkcionalna sala koja bi služila kao dvorana za koncerte, kino projekcije, pozorišne predstave i sl. Kulturni centar je nešto što je potrebno svakom gradu, pa tako i našem Gradačcu. Nadajmo se da će sa na tom mjestu opet družiti ljudi koji će u njega dušu svoju udahnuti, jer samo tako će ga i Kula Bijela u svoj zagrljaj prihvatiti.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
15/11/2012 04:53