beats by dre cheap

ŽELJEZNIČKA STANICA I PRUGA GRADAČAC-MODRIČA

Priča o gradačačkoj željezničkoj stanici i pruzi Gradačac-Modriča počinje 1950. godne prošlog stoljeća. Ali ovo je prilika da se vratimo još dublje u prošlost, odnosno sve do 1803. godine kada je konstruisana prva parna lokomotiva. Naime, prvu parnu lokomotivu konstruisao je Ričard Trevitik (Richard Trevithick) 1803. godine i prvi je dao tom čudu tehnike ime „Lokomotion". Probna vožnja obavljena je u Južnom Velsu i tom prilikom njegova lokomotiva je povukla voz od pet vagona, mase 25 tona. Dostignuta je brzina od 8 km/h. Tako je počelo, a danas imamo vozove koji jure brzinom večom od 500 km/h. Prva pruga u BiH puštena je u saobračaj za vrijeme turske vladavine i to 24. decembra 1872. godine. Bila je to pruga od Banjaluke do Dobrljana u dužini od 101, 6 km. Izgradjena je kao dio Carigradske magistrale koja je prema planovima Turske trebala povezati Carigrad sa Becom. Poslije Berlinskog kongresa, Austrougarska je počela intenzivnu gradnju pruga širom Bosne i Hercegovine, ali Gradačac nije bio obuhvačen tim planom. Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća Gradačac je bio provincija u pozadini koja je sa ostalim gradovima bila povezana lošim makadamskim cestama.Poslijeratna izgradnja je bila vidljiva širom tadašnje države Jugoslavije, u Gradačcu se još uvijek nije ništa gradilo. I onda, grupa entuzijasta odlučuje da pokrene akciju izgradnje pruge normalnog kolosijeka u pravcu Gradačac-Modriča. To je označilo početak ozbiljnog razmišljanja i djelovanja političko-privrednih faktora Gradačca ka ubrzanom privrednom razvoju naše opštine. Dozvola za izgradnju pruge dobivena je od Saveznog ministarstva za željeznice, poslije čega se u Gradačcu formira Štab za igradnju pruge na čelu sa Kemalom Ibrahimbegovićem. Ministarstvo željeznica uputilo je grupu od tri tehničara da trasiraju prugu koja če biti dugačka 15 kilometara. Pruga se gradila radnom akcijom po ugledu na gradnju pruge Brčko-Banovići. Formirane su četiri brigade koje su brojale hiljadu ljudi, od kojih je največi broj bio iz reda omladine. Sa radovima se otpočelo 3.05.1950. godine. U samom početku, radne brigade su bile rasporedjene na dionici dugačkoj oko 3,5 kilometra, na kojoj je izgrađena i jedna baraka za spavanje, ali zbog velikog broja akcijaša mnogi su spavali po privatnim kućama. Početak akcije je bila prava svečanost kojoj su, pored mnogobrojnih građana, prisustvovali i tadašnji predsjednik opštine Stevo Živković, zatim dr. Edhem Čamo, narodni poslanik u Saveznoj skupštini i Mehmedalija Tufekčić, narodni poslanik u skupštini BiH. Sa svečanosti je poslata i pozdravna depeša drugu Titu. U periodu od godinu dana, koliko je trajala izgradnja pruge, angažovano je puno naših sugrađana koji su obavljali razne dužnosti. Pomenimo samo neke: Vehid smajlović je preuzeo dužnost Komadanta štaba, Smajo Osmanlić je bio član odbora za prikupljanje hrane, Ibrahim Bahić za prikupljanje starih šina, Suad Imamović za informisanje, zatim, Galib Hamidović, Beširević Selman, Mujčinović Hadžib, Filipović dr.Zvonko i još mnogi drugi su obavljali razne tekuče poslove. Radovi na izgradnji pruge su završeni 27.04. 1951. godine, kada je stigao i prvi voz u Gradačac. Za šefa željezničke stanice postavljen je Husein Šehić, kojeg će kasnije zamijeniti Sakib Duraković, a među prvim zaposlenim radnicima su bili Ćećez Anđelko, Edhem Gavranovič i jedan skretničar iz Kotorskog koji se zvao Hasan. I tako je naša Provincija u pozadini prugom bila povezana sa ostalim gradovima tadašnje države. Zahvaljujući pruzi dobili smo industrijsku zonu smještenu u neposrednoj blizini željezničke stanice. Grade se tvornice: Namještaj, Kula, TMD, Sportnautik, Hempro, Bosnaprodukt, Razvitak, gradjevinska firma Bosna, tvornica duhana, poljoprivredna preduzeća Agrozad i Žitopromet. Gradi se mlin za mljevenje žita, distributivni centar robe na veliko popularno zvan DC i još mnogo toga. Zahvaljujući vozu, u gradačačku gimnaziju počeli su dolaziti učenici iz Bos. Šamca i Modriče, kao i iz okolnih sela. Navijači nogometnog kluba Zvijezda idu u Modriču i B. Šamac na utakmice. Građani koriste voz za odlazak na rijeku Bosnu radi kupanja, ali preko Modriče i Sarajeva idu na ljetovanje sve do Jadranskog mora. Nije bilo ni jednog čovjeka koji nije bio uzbuđen samom pomisli na putovanje vozom. Niko i nikada, nije mogao ni pomisliti da če jednoga dana neki drugi voz krenuti u njihov grad sa opakim ljudima koji su htjeli uništiti sve ono što je izgrađeno zahvaljujuči Našem vozu. Nekadašnja pruga života postala je pruga smrti. U ta teška vremena, dok sam slušao kloparanje čudovišta koje se približavalo našem gradu, prisječao sam se Titovog Plavog voza. Prisječao sam se filmova, Vlak u snijegu, Psa koji je volio vozove, Vlaka bez voznog reda i mnogih drugi u kojima su korištene scene ulaska voza u stanicu i piskavog zvuka lokomotive koji je najavljivao sretan dolazak. Ovaj puta nije bilo tog Našeg voza i piskavog zvuka Naše lokomotive. Bio je to zvuk smrti, koji je srečom zaustavljen, izvan naše Željezničke stanice i izvan naše čaršije. Sada je sačuvano samo sječanje na jednu prošlost koja je imala radostan početak, a tužan kraj. Da li zbog priče o vozu ili zbog neke sjete, ni sam ne znam zašto, ali ovu priču želim završiti jednim stihom:
„Na ulasku u voz ti htjedoh reč’ nešto nježno, nešto što izaziva pozor, Al’ rekoh samo zdravo Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
13/12/2012 04:52