beats by dre cheap

VERA I RUDOLF MLAČ



Vera i Rudolf Mlač doselili su u Gradačac 1958. godine. Svoju radnu aktivnost proveli su u Gimnaziji „Hasan Kikić“, osnovnoj školi poznatoj po nazivu „Crvena škola“ i u osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu. Vera je predavala francuski, ruski i njemački jezik, a Rudolf fizičko i tehničko vaspitanje. Vera (Malašenko) Mlač je rođena 12. aprila 1920. godine u Rusiji, Simferopolj na Krimu. Bila je šestomjesečna beba kada su zbog revolucionarnih događaja u Rusiji njeni roditelji izbjegli sa Krima u Srbiju. Rudolf Mlač je rođen 18. maja 1915. godine u Solkanu kod Nove Gorice u Sloveniji. I on je izbjegao zbog ratnih događanja i rastućeg italijanskog fašizma u tadašnjoj Sloveniji.
Sa Verom se sreo i upoznao u Zrenjaninu. Radili su zajedno na željeznici. Godine 1945. rodio im se sin Aleksandar (Saša) . Poslije završetka Drugog svjetskog rata premješteni su u Novi Sad, a potom u Sarajevo, odnosno u Vogošću gdje je bilo sjedište Više škole koja se zvala Željeznički tehnikum. Dvije godine kasnije, tačnije 1947. godine zajedno sa tom školom prebačeni su u Pulu. Pula je u to vrijeme, odnosno nakon odlaska Italijana, bila skoro prazan grad koji je naselilo nekoliko hiljada đaka Tehnikuma iz cijele Jugoslavije.
Škola željezničkog tehnikuma u Puli se ukida 1952. godine i bračni par Mlač se, kao bosanski kadar, rasporedjuje u Bos Petrovac, u Nižu realnu gimnaziju. Iz Bos. Petrovca odlaze u Piskavicu kod Banja Luke, a 1958. godine se javljaju na raspisani konkurs gradačačke Gimnazije i osmogodišnje škole koja se popularno zvala Crvena škola.
Šta reči o ženi koja je govorila tri jezika. Ja je pamtim iz osmogodišnje škole kao svoju nastavnicu ruskog jezika. Bila je stroga, ali veoma pravedna nastavnica. Gramatika ruskog jezika nije nimalo jednostavna, ali ona je bila strpljiva i uporna u nastojanju da učenici prvo nauče gramatiku koja je osnov pravilnog izgovora. I danas se sjećam školske table sa gramatičkim pravilima ispisanih njenom rukom. Pored ruskog, posebno je voljela francuski jezik, a ljubav prema tome jeziku prenijela je i na učenika gradačačke gimnazije, kasnije poznatog književnika Mirka Marijanovića. U privatnom životu, poput mnogih drugih žena, bila je domaćica i majka. U slobodno vrijeme besprijekorno je radila vilerove goblene, heklala zavjese i stoljnake. Ali ne samo to. U mladosti je svirala klavir i satima sjedila rješavajući matematičke probleme.
Rudolf je bio nastavnik fizičkog vaspitanja i odmah po dolasku u Crvenu školu preduzeo je aktivnosti na uredjenju školskog dvorišta kao sportskog terena. Kao sportski radnik i naročito je bio aktivan u tadašnjem sportskom društvu pod nazivom DTV „Partizan“. Gimnastika mu je bila uža specijalnost, a tu ljubav je prenio i na Vladimira Peleksića, zvanog Keke, koji će kasnije postati trener gimnastičarske reprezentacije tadašnje Jugoslavije.

Malo je ljudi u Gradačcu znalo za njegov hobi kojim se bavio za vrijeme slobodnog vremena kod svoje kuće. Bio je to duborez u drvetu kojim se Rudolf počeo baviti iz radoznalosti. Mnoštvo je izrezbarenih slika i raznih predmeta u drvetu koji su krasili njihov stan. Posebne vrijednosti bila je jedna stalaža za knjige koja je imala prostore za radio i TV aparat. Svom sinu Saši napravio je krasne skije koje su ostale za pamćenje. Njegova velika ljubav bio je legendarni automobil sa popularnim nazivom „Folcika“. Poslije svake vožnje Folcika je obavezno bio opran i smješten u drvenu garažu koju je porodica Mlač imala u dvorištu iza zgrade. Zimi nije nikada vožen. Čak šta više, sa njega su skidani točkovi i poturani drveni kladići na kojima je Folcika prezimljavao zimu. Subotom bi Rudi (tako smo ga zvali od milja) oblačio bijelu košulju i odijelo. Tako obučen satima je bio u garaži, brisao prašinu sa njega, sjedio u njemu i slušao vijesti. Uživao je u svom malom svijetu koji je čitav stao u njegovog Folciku.

Nedjeljom je sa suprugom Verom izlazio u šetnju. Oboje su bili zaljubljenici gradačačke aleje. Pout mladih parova brojali su kestenove i rukama dodirivali njihove spuštene grane. Na Varoši bi skrenuli prema jezeru „Hazna“, obišli bi ga asfaltnim putem i uskom stazom koja je vodila prema izvorištu „Točak“. Prošli bi kroz mahalu „Svirac“, spustili se pored stare Gradine Husein kapetana Gradaščevića i zaputili prema svom stanu koji je bio u strogom centru grada. Iako su se družili sa mnogim našim sugrađanima, posebni prijatelji su im bili Ivo i Ljudmila Ungaro, Mehmed Kovačević, susjedi Ivica Bule i Šadići, a naročito Anto i Jelena Valić.

Kako život nije vječan, tako su umrli i naši sugrađani Vera i Rudolf. Prvo je umrla Vera i to nakon teške bolesti 1979. godine. Rudolf je jedno vrijeme živio sam, a poslije se oženio sa Andjom Simić iz Skugrića. Sa njom je za vrijeme poslednjeg rata boravio u Srebreniku, a zatim u Ljubljani. U Gradačac se vratio 1999. godine, a već naredne 2000. godine je umro.

Sahranjen je u Gradačcu pored svoje Vere, a njihov grob posjećuje sin Aleksandar, koji živi u Sloveniji. Povremeno navraća u Gradačac, u stan kojeg je naslijedio od svojih roditelja. Godine 2014. imao sam priliku da sa tim čovjekom, uz kafu posjedim u bašti Kaffe Bar Cinema. Zahvaljujući njemu, iznosim većinu ovih podataka sa željom da i na ovaj način otrgnem od zaborava ove vrijedne ljude, roditelje i prijatelje, preteče gradačačkog obrazovanja i sporta, Veru i Rudolfa Mlač
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
22/03/2015 01:49