beats by dre cheap

IVO I LJUDMILA UNGARO



Bračni par, Ivo i Ljudmila Ungaro doselili su se u Gradačac pedesetih godina prošlog stoljeća. Ivo je rođen u Šibeniku 1919. godine, a Ljudmila u Zagrebu 1926. godine.
Po struci oboje su bili prosvjetni radnici, ali su kroz svoj radni vijek radili i druge poslove. Pred sami drugi svjetski rat Ivo je u Zagrebu studirao na Glazbenoj akademiji, a ujedno je radio u glazbenoj redakciji tadašnjeg Radio Zagreba. Još tada su ga prijatelji zvali “Profesor glazbe”.

U Zagrebu se upoznao sa svojom budućom suprugom Ljudmilom, koja je sudirala pedagošku akademiju. Kao prosvjetni radnici otišli su Šibenik, gdje je Ivo predavao flautu klasi učenika u kojoj je bio i legendarni pjevač Arsen Dedić. Obzirom da je u našem Gradačcu početkom pedesetih godina otpočela sa radom Gimnazija, nedostajalo je profesorskog kadra pa je Ljudmila primljena kao nastavnik prirodopisa. Poslije određenog vremena i pojavom novih kadrova, Ljudmila je raspoređena na poslove sekretara škole gdje je radila sve do penzionisanja. Bila je veoma omiljena osoba, kako među učenicima, tako i među mnogobrojnim građanima, koji su je od milja zvali skraćenim imenom Mila. Inače, bila je veoma stroga žena, ali izuzetno pravedna.
Ivo je primljen u tadašnju opštinsku službu i radio je na poslovima budžeta. Kroz taj posao nesebićno je pomagao pri izgradnji osnovnih škola u Kerepu, Tolisi, Ledenicama, Zelinjama i još nekim selima. Obzirom da je bio vrstan muzičar, zajedno sa Antom Mihaljevićem vodio je gradski hor kao i muzičke sekcije, tamburašku i trubačku.

Ivo je bio je inicijator i jedan je od najzaslužnijih ljudi za osnivanje Radio stanice Gradačca. Dugo godina je bio tehnički i muzički urednik po čemu ga mnogi i danas pamte. Stanovali su u jednom od najljepših stambenih objekata smještenom pored poznate gradačačke aleje. To je kuća sa dva ulaza igrađena još za vrijeme austrougarskog doba u kojoj je sa jedne strane dugo godina živjela porodica Trakić, a sa druge strane Ivo Ungaro sa suprugom Ljudmilom i sinom Eduardom (Edijem) . Dvorište je uvijek bilo puno cvijeća, a ispred kuće su se nalazile stogodišnje jele koje su pravile duboku hladovini i toj kući davale poseban ambijent. Ko je ulazio u tu kuću imao je priliku vidjeti mnoštvo prelijepih maketa brodova jedrenjaka koje je Ivo veoma strpljivo i pedantno pravio. Bio je to njegov dugogodišnji hobi o kojemu se svojevremeno i u novinama pisalo.

Mila je bila veliki zaljubljenik knjiga i u kući su posjedovali solidnu biblioteku. Njen hobi u kojem je posebno uživala bilo rješavanje ukrštenica. To je ostala upečatljiva slika Aleksandru Mlaču još iz vremena kad je kao dječak dolazio na časove sviranja harmonike koje mu je davao Milin muž Ivo Ungaro. Po završetku Gimnazije, njihov sin Edi je otišao na studij u Zagreb, gdje je po završetku fakulteta ostao živjeti. Poslije duge i teške bolesti Ivo je umro 1988. godine u svojoj 69. godini života i sahranjen je na gradskom groblju u Gradačcu. Po izbijanju nesretnog rata za Ivinu suprugu Ljudmilu pobrinuo se njihov susjed Likić Ševal. Zajedno sa svojom suprugom Sehijom i svojom djecom, 1992. godine izvukao je iz ratnog poprišta i Ljudmilu Ungaro, te ih smjestio kod svog brata u Lukavcu kod Tuzle. On se vratio u ratni Gradačac, a o Ljudmili se nastavila brinuti Ševalova supruga, kao i njegova bliža familija. U kontaktu sa Ševalovom suprugom saznao sam da se ona brinula o Ljudmili kao za svoju rođenu majku i da nije žalila potrošiti poslednju paru kako bi Mili kupila cigarete, jer ova bila strastveni pušač. Jednog dana 1993. godine Mila se iznenadno razbolila i sljedećeg dana umrla.
Pod kišom granata koje su dolazile iz pravca Ozrena, Sehija i još nekolicina Ševalove rodbine i prijatelja, sahranili su Ljudmilu na groblju u Lukavcu. Po završetku rata Ljudmilina prijateljica i kolegica sa posla prof. Milunka (Mila) Gradaščević izrazila je želju da posjeti grob svoje imenjakinje Ljudmile (Mile) Ungaro, te je zajedno sa Sehijom otišla u Lukavac i poklonila se ovoj našoj sugrađanki kojoj je sudbina bila predodređena da za sva vremena ostane u BiH.
Kako su sudbine uglavnom nepredvidive, takva je bila i Ševalova. Godine 1997. vraćajući se sa posla doživio je saobračajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao.
Nama, ostaju sjećanja, a kako ona postepeno blijede, zapisao sam ovo u cilju da od zaborava otrgnem Ivu Ungara i njegovu suprugu Milu, ali i njihovog susjeda Ševala, koji je u toku rata pokazao nesebičnu brigu prema jednoj ostarjeloj i usamljenoj ženi.
Njhovom sinu Ediju, kao i Ševalovoj Supruzi Sehiji, zahvaljujem se na krasnim fotografijama koje su mi dostavili.
Obzirom na Ivinu veliku zaslugu u osnivanju Radio stanice Gradačac, ovu priču objavljujem 6. aprila 2015. godine, kada se navršava 50 godina od dana njenog osnivanja.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
06/04/2015 06:05