beats by dre cheap

GRADAČAČKI DOAJEN, JOVAN STEFANOVIĆ SA SUPRUGOM JELENOM



JOVAN STEFANOVIĆ
Kako osloviti čovjeka koji je kao prosvjetni radnik došao u Gradačac 1947. godine i čitav radni vijek proveo u tom gradu, gdje i danas živi. Same po sebi nameću se riječi „gradačački doajen“ , kojima pridodajem i suprugu Jelenu. Ko su bili Jovan i Jelena Stefanović i šta znamo o njima osim da je Jovan bio nastavnik tehničkog obrazovanja, a Jelena bibliotekar gradske biblioteke. Hajde da ih bliže upoznamo.
Jovan, ili skraćeno Jovo, kako smo ga najčešće zvali, rođen je u Pirotu 1929. godine od oca Borisava i majke Desanke. Kao dječaka koji je pohađao osmogodišnju školu zatekao je Drugi svjetski rat u kojem njegov rodni Pirot okupiran od strane Bugarske, tako da je Jovo bio prisiljen sedmi i osmi razred završiti na bugarskom jeziku. Poslije završene osmogodišnje škole priključuje se NOP-u gdje ostaje sve do kraja rata.
Poslije rata pohađa učiteljsku školu u Pirotu i Sarajevu, odakle po završenom školovanju dekretom Ministarstva prosvjete biva raspoređen za učitelja u Gradačac, odnosno u selo Zelinju Donju. Bio je prvi učitelj u istoriji tog sela. U prvi razred su upisana djeca od sedam do deset godina starosti i bila su dva takva odjeljenja od po 60 učenika. Možemo samo zamisliti kako je bilo raditi sa tolikim brojem učenika. Obzirom da je Jovo veoma uspješno odradio taj posao, već sljedeće godine je premješten u Srnice D. gdje je napravljena nova zgrada za osnovnu školu, a 1948. godine biva premješten u Gradačac na poslove vaspitača u domu za ratnu siročad. Za mladog i ambicioznog učitelja bio je to veoma buran i dinamićan period u životu.
Uz sve to Jovo je bio politički aktivan što ga je, u periodu Informbiroa, koštalo zatvora. Moja namjera nije da pišem o politici, ali radi mladih ljudi koji su rođeni puno poslije ovog perioda, recimo ukrato šta je to Informbiro. Pod ovim pojmom se podrazumijeva Istočnoevropska Organizacija Komunističkih Partija, koja je djelovala od 1947. do1956. godine, a formirana je na inicijativu SSSR-a. Njen idejni vođa je bio Josif Visarionovič-Staljin. Sa Staljinovim idejama nije se slagao predsjednik SFRJ, Josip Broz-Tito i tada se zaoštrava situacija između te organizacije i Jugoslavije. Informbiro donosi jednu Rezoluciju kojom se vrši ekonomska blokada Jugoslavije i traži i smjenjivanje njenog političkog rukovodstva na čelu sa Titom. Mnogi članovi tadašnje Komunističke partije Jugoslavije našli su se između dvije vatre. Oni koji su na bilo koji način pokazivali da su za Rezolucije Informbiroa bili su politički proganjani i od strane vlasti zatvarani u zatvore po mnogim gradovima. Jedan od najzloglasnijih zatvora i kao najveća mrlja tadašnjeg sistema bio je zatvor na Golom Otoku. Sam postupak zatvaranja ljudi odvijao se bez sudskog postupka što je podrazumijevalo hapšenje i nevinih ljudi koji nisu imali prilike dokazati svoju nevinost. Jedan od takvih ljudi bio je i naš Jovo Stefanović. Kao navodni pristalica Informbiroa uhapšen je 1949. godine i bez sudske odluke poslat u zatvor na Goli Otok gdje je proveo punih 500 dana. Nakon 64 godine rehabilitovan je materijalno obeštećen u skladu sa presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine.
Poslije puštanja iz zatvora Jovo se ženi sa Jelenom Šćulac iz Bitolje i 1952. godine zajedno dolaze u Gradačac, gdje Jovo ponovo dobija posao učitelja, a Jelena se zapošljava u službi skupštine opštine kao administrativni radnik. Iz tog braka rođeno je dvoje djece, kčerka Vesna i sin Boro.
Kao učitelj, Jovo radi do 1959. godine, kada se u osnovne škole umjesto ručnog rada, uvodi novi nastavni predmet tehničko obrazovanje. Tada Opština Gradačac upućuje na školovanje u Banja Luku dva svoja učitelja – Ismetu Hadžiomerović i Jovana Stefanovića. Nakon završene pedagoške akademije vraćaju se u Gradačac kao prvi nastavnici Tehničkog obrazovanja. Od tada, Jovan cijeli život druguje sa tehnikom. Učeći tehničke vještine od svojih nastavnika, gradačački učenici su se čak 15 puta plasirali na savezna takmičenja bivše države koja su održavana počev od Niša, Beograda, Zagreba, Murske Sobote, Budve…do Sutomora, Vršca, Ohrida, Prištine, Pule, Gradačca i td. Na svakoj smotri su osvojili po neko zavidno priznanje. Kada je 1984. godine ponuđeno Gradačcu da, kao vrlo uspješna i zaslužna sredina tadašnje države, bude domaćin savezne smotre, upriličen je sastanak svih čelnih ljudi Gradačca na kome je trebalo donijeti odluku. Radilo se o vrlo velikoj i zahtjevnoj manifestaciji mladih kakva do tada u Gradačcu nije održana. Predsjednik SIZ-a za kulturu, Sejfo Šarić, tada se obratio Jovi sljedečim riječima: “Jovane, može li se ovo valjano uraditi? U pitanju je obraz Gradačca!”. “Može, odlučno je rekao Jovan. Imamo dobar tim” . Ispostavilo se da je bio u pravu, jer tim je bio zapravo cijeli Gradačac i smotra je morala uspjeti. Godinama se poslije prepričavalo kako je to do tada bila najbolje organizovana smotra.
Uz sve to Jovo je stizao da učestvuje i na radnim akcijama koje su u periodu poslije Drugog svjetskog rata bile sastavni dio izgradnje države. Tako je bio učesnik u izgradnji pruge Brčko-Banovići i pruge, Šamac-Sarajevo, zatim na akciji izgradnje Novog Beograda i izgradnji Jadranske magistrale.
Za ovakav rad slijedila su i priznanja. Dobitnik je Ordena rada i Ordena zasluga za narod, kao i nekoliko plaketa sa nivoa bivše države Jugoslavije. Tu su i nagrade od Republike BiH, među kojima ističemo plaketu povodom 70. godina ZAVNOBIH-a. Sa nivoa opštine Gradačac dobitnik je Šestoaprilske plakate i nagrade “Hasan Kikić”, kao najvišeg priznanje koje se dodjeljuje prosvjetnim radnicima. Malo je ljudi iz oblasti tehničke kulture kao što je Jovan Stefanović, koji se mogu pohvaliti sa čak 34 priznanja, među kojima i ona najveća, kao što su Zlatni točak tehnike i Zlatna plaketa, koja su se dodjeljivala od strane Udruženja za naučno - tehnički odgoj mladih bivše Jugoslavije i tadašnje Republike BiH. Posebno je ponosan na svoje učenike koji su nastavili njegovim stopama i koji su postali uspješni nastavnici tehničkog obrazovanja, a to su: Muhamed Avdić, Ahmet Beširović, Mersed Trakić, Omer Selimović, Kemala Bahić i Asim Gluhić. Za Jovu se ne može reći da je poslije penzije stao. Kuća mu je radionica. Uvijek nešto konstruiše, reže, kuje, sklapa makete brodova i sl. Kao Jovin posebno vrijedan rad treba spomenuti maketu Gradačačke čaršije , onako kako je izgledala tridesetih godina prošlog stoljeća, koja se čuva u Muzejskoj zbirci grada. Kao istaknuti stručnjak bio je recenzent dva udžbenika iz oblasti tehničkog obrazovanja, a sa kolegama je i koautor dva nova udžbenika za peti i šesti razred osnovne škole.

JELENA STEFANOVIĆ
Jelena je rođena 1935. godine u Bitolju od oca Janka i majke Branislave. Kao vojno lice otac joj službovao u Makedoniji gdje je 1940. godine relativno mlad umro. Njena majka se tada sa maloljetnom djecom seli u Pirot. Obzirom da je ubrzo izbio rat, porodica je teško živjela i Jelenina majka je tkala ćilime da bi prehranila djecu. Poslije rata, odnosno 1952. godine Jelena se udala za Jovu Stefanovića i doselila u naš Gradačac. Nekoliko godina je provela na poslu u organima Skupštine opštine, a 1949. godine biva raspoređena na poslove bibliotekara gradske biblioteke. Kao profesionalni bibliotekar ostaje tu sve do svog penzionisanja 1986. godine. Mnoga školska djeca su je upamtila kao milu i dragu osobu. Za vrijeme svog rada pohvaljivana je za predani rad i dobitnik je nekoliko pismenih priznanja među kojima i Šestoaprilske plakete Gradačca. Godine 1995. je teško oboljela i iste godine umrla. Njena vjećna kuća sagrađena je na gradskom groblju u Gradačcu.
KRAJ
Puno bi se toga još moglo napisati o ovom bračnom paru, ali ja se nadam da će i ovo biti dovoljno kako bi Jovu i Jelenu, u znamenite ljude našeg Gradačca uvrstili i od zaborava otrgnuli.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
06/07/2015 05:41