beats by dre cheap

PJESNIK I KNJIŽEVNIK HUSEIN I SADIK ŠEHIĆ



Pisati o ljudima je častan i odgovoran zadatak, ali nimalo lak i zahvalan posao. Neke ljude možete voljeti ili ne voljeti, ali njihova djela morate cijeniti u kontekstu stručne kritike naučnih radnika i javnog mnenja. Zato ja danas pišem priču o dvojici naših sugrađana iza kojih stoje njihova pisana djela kao neumoljiv dokaz o njihovoj znamenitosti i privrženosti gradu u kojem su živjeli. Pišem priču o pjesniku Šehić Huseinu i njegovom sinu književniku, Šehić Sadiku.
Prije nego što napišem bilo šta o njihovim pjesničkim i knjiženim djelima, hajde da vidimo ko su bili Šehići koje u znamenite ljude Gradačca uvrštavam.

HUSEIN ŠEHIĆ ( 1910 – 1973 )

Najstariji član gradačačke porodice Šehića bio je Husein (Ahmeda) Šehić, rođen 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, ali je odrastao u Bosanskoj Krupi jer mu je otac u tom gradu dobio posao islamskog sudije, koji se u to vrijeme nazivao kadija. Pohađao je klasičnu gimnaziju poslije koje upisuje višu željezničku školu koja se zvala Škola željezničkog tehnikuma.

Oženio se sa Muhibom iz kojeg braka je rođeno četvero djece i to: Sadik, Omer, Sakib, i Vahida
U Gradačac dolazi 1951. godine i kao već iskusan željezničar dobiva radno mjesto šefa novoizgrađene željezničke stanice. Priču o izgradnji pruge i željezničkoj stanici u Gradačcu možete pročitati OVDJE ”, a mi nastavljamo priču o Šehić Huseinu kao pjesniku.
Svoje prve pjesme objavljuje u tuzlanskom listu “Hikjmet” koji je izlazio razdoblju između dva svjetska rata. Među tim pjesmama, 1930. godine objavljena je i pjesma:

NADA

Pred licem tvojim, svemogući Bože,
Na sedžadu padam ja, Tvoj skromni rob,
Od Tebe milost i zaštitu molim,
Sve dok u hladni, ne metnu me grob.

Zaštitu neću da mi čovjek pruža,
Jer što god čovjek meni dati može,
Hiljadu puta, pa i više mnogo,
Ti mi možeš dati, o Svemoćni Bože!

Zar ovaj svijet, nije bašča grijeha?
Zar ti grijesi nisu njeno sočno voće,
Živeći čovjek na dohvat toga,
Mnogog se mašit i okusit hoće.

Griješna je duša Tvog sićušnog roba,
Al, milost tvoja velika je Bože.
Pa griješnoj duši koja se kaje,
Oprost i milost uvijek dati može.

Čvrsto se nadam, ja u milost Tvoju,
Pa pred tebe, evo ja na sedžadu padam,
I grijehe moje da ćeš mi oprostiti,
O, Svemoćni Bože, ja se uvijek nadam!

U svojim zapisima o sebi pjesnik veli: “Štampao sam valjda preko sto pjesama među kojima ima i pokoja dobra. Pisao sam i pripovijetke, te povijesne crtice i sakupljao narodne umotvorine“ .

Iz ovog zapisa vidimo da Husein Šehić nije bio samo pjesnik, već se bavio publicistikom i historijom, a jednim dijelom je bio i književnik, što je potvrđeno knjigama „Gradačac i okolina“ koju je 1969. godine napisao zajedno sa Đorđem Mitrovićem i „Hasanaga Pećki i druge pripovijetke“ iz 1975. godine, koje je štampao Narodni univerzitet, Gradačac. Pored tih knjiga, njegov sin je u ime svog oca napisao i zbirku njegovih pjesama pod nazivom „Davni spomeni“ , koju je štampala Bosnaska riječ, Tuzla, 2008. godine.
U svojim zapisima “sarajevski nekrologij”, 1994. godine, književnik Alija Nametak je o Huseinu Šehiću zapisao:
------------------------------------------------------------------------------------------------------------ „Nagovarao sam ga da sabere svoje štampane stvari, prvenstveno pjesme, koje sam mu ja htio izdati, tj. snositi troškove štampanja jedne zbirke, ali nije nikad dovršio to prepisivanje, a ja nisam imao vremena da to istražujem i prepisujem. Eto, tako umro je a da nije izdao zbirku pjesama, a imao je šta štampati. Nije bilo mnogo toga, ali je imao nekoliko vrlo dobrih pjesama koje su me pomalo podsjećale na hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića, iako ga vjerovatno nije nikad čitao“.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Još puno toga bi se moglo napisati o Huseinu Šehiću, ali za ovu priliku poment ću samo još nekoliko detalja kao što su: Jedan je od najzaslužnijih ljudi za formiranje Zavičajne muzejske zbirke od koje je nažalost ostalo samo nekoliko eksponata koji se čuvaju u prostorijama Radio stanice Gradačac.
Volio je historiju i arheologiju. Zahvaljujući njemu pronađen je jedan lijep stećak u selu Međiđa Gornja, a nalazi se pored puta koji vodi u zaseok Cage. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća napisao je tekst pjesme pod naslovom “Djevojko lijepa šljivu oberi” koju je prilikom manifestacije “Dan Šljive” , ispjevao poznati pjevač narodne muzike, Dragan Živković Tozovac. Ovu pjesmu možete poslušati ako kliknete OVDJE ”.
Na omotnici gramofonske ploče postavljena je fotografija lijepe djevojke u narodnoj nošnji koja rukom dodiruje granu stabla od šljive. To je ustvari naša sugrađanka Sadija Osmanović, kčerka poznatog ugostitelja Ismeta, zvanog Bronzo. Bila je udata za Ćosić Đulagu iz kojeg braka je rođen sin Saša. Sticajem nesretnih okolnosti Sadija je umrla 1972. godine u 23. godini života. Sa postavljenim videom otrgnimo od zaborava našu Sadiju, kao i pjesmu „Djevojko lijepa šljivu oberi“, a ja priču nastavljam sa Huseinovim sinom Sadikom.

SADIK ŠEHIĆ ( 1936 – 2009 )

Sadik Šehić, sin Huseina i Muhibe, rođen je 1936. godine u Bosanskoj Krupi. Zajedno sa svojim roditeljima i ostalim članovima porodice doseljava u Gradačac 1951. godine. Taj grad postat će njegov drugi zavičaj. Završio je Srednju ekonomsku školu u Prijedoru i Višu ekonomsko-komercijalnu u Beogradu. Sa suprugom Minkom dobiva kčerku Dijanu. Umro je u Gradačcu 2009. godine, gdje je i sahranjen.

Sadik Šehić je zasigurno čovjek koji je iza sebe ostavio najviše pisanih djela o Gradačcu i njegovoj prošlosti, kao i znamenitim ljudima koji su rođeni u gradu „Zmaja od Bosne“. Zato i jeste zaslužio da i njega u znamenite ljude iz Gradačca, uvrstimo. O Sadiku, kao književniku, mnogi su već puno toga napisali pa sam odlučio da sa neznatnim korekcijama preuzmem tekst kojeg je napisao Prof. Dr. Omer Hamzić iz Gračanice, a koji je objavljen u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu „Most“ iz Mostara.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------- “Sadik Šehić, sin Huseina i Muhibe , rođen 1936. godine u Bosanskoj Krupi, ekonomista, književnik, publicista, historiograf, novinar, kulturni radnik, bibliofil, etnograf, zavičajni hroničar, organizator kulturnih manifestacija, nadareni prozaista, meraklija… Mogu li sve te odrednice stati samo uz jedno ime? Upoznavši se sa onim što smatram najvrednijim u njegovoj biografiji i bibliografiji, tvrdim da mogu, s napomenom da ga ipak do kraja ne određuju. Sadik Šehić je od svega toga pomalo, ali je i ”zehru” više ili drugačije od toga – nešto što je teško jednom riječju definisati i precizno odrediti. Slična situacija je i u njegovom književnom opusu. Ima tu radova koji se mogu smjestiti negdje između pjesme u prozi i kratke priče, između proznog kazivanja i historijskog feljtona, između novinskog članka i lirskog putopisnog zapisa, između historijskog podatka i ispričane legende, između čestitih junaka – nama poznatih historijskih ličnosti i nekih izmišljenih ili stvarnih likova gradačačke čaršije – koji kao da su baš ovog trenutka pobjegli iz pripovjedačke proze Hasana Kikića i Ahmeda Muradbegovića.
Jedan tako raznovrstan i obiman književni opus nije lako sistematizovati. Koliko znam, u slučaju Sadika Šehića, to do sada niko nije ni pokušavao. Za autore iz takozvane provincije uvijek je bilo teško zainteresovati ozbiljnu kritiku. Stoga nije ni čudo što nam mnoga kvalitetna djela i mnoga imena vrsnih stvaralaca brzo potonu u tamu zaborava ili ih ”prekriju snjegovi, ruzmarin i šaš”. Sadik Šehić je jedan od rijetkih autora iz reda Bošnjaka i Bosanaca koji se, od kako zna za sebe do današnjeg dana, svim svojim bićem, intelektom i snagom, borio protiv te nepravedne marginalizacije, ne samo sebe i svog imena i djela, već prije svega i u prvom redu svog zavičaja, svog Gradačca i svog rodnog mjesta – Bosanske Krupe i Krajine, te intelektualnih i umjetničkih gromada iz tih njegovih zavičaja koji su potiskivani u stranu iz ovih ili onih razloga, riječju na marginu naše stvarnosti. Sadik Šehić nije dao da se marginalizuju ličnosti iz Gradačca poput Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića i Mustafe Novalića ili Murata Šuvalića iz njegove rodne Bos. Krupe, bez obzira u čijem je interesu bilo potiskivanje sad jednog, ili drugog.
”Kikićevi književni susreti” u Gradačcu, a Šehić je jedan od njihovih osnivača i čovjek koji je tu sjajnu kulturno-književnu manifestaciju godinama bukvalno nosio na svojim leđima, bili su velika brana marginalizaciji ne samo nekoliko naprijed navedenih književnih imena, pa i imena Hasana Kikića, već prepreka prijetećoj duhovnoj provincijalizaciji koja se ko mora bila navalila na nekadašnju Kikićevu provinciju u pozadini. ”Kikićevi književni susreti” – godišnjak manifestacije i Kikićeva nagrada najboljem prosvjetnom radniku u Bosni i Hercegovini (Kikić je bio prije svega učitelj), ne samo da su od Gradačca svojevremeno otklonili opasnost od provincijalizacije, već su jedno vrijeme od te stare bosanske čaršije ”načinili” književnu metropolu Bosne i Hercegovine. Zato nije nikakvo čudo što je baš Sadik Šehić, sa zadivljujućom upornošću, pokušao da oživi ”Kikićeve susrete” nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), uloživši mnogo truda da Hasana Kikića ponovo vrati u rodni mu Gradačac. I kad je u tome bio potpuno uspio (dva puta je poslije rata organizovao Kikićeve susrete), neko se sjetio da iz ko zna kakvih razloga promijeni koncept manifestacije i kako je rečeno, prilagodi je duhu vremena. I nakon tog prilagođavanja, ostadoše književni susreti u Gradačcu, ali bez imena Hasana Kikića i bez osnivača manifestacije književnika Sadika Šehića. Pošto su Hasana Kikića ”sklonili u stranu”, i Šehić im je poručio: ”Bez mene”.
Iako je teško govoriti o nekoj preciznijoj sistematizaciji golemog književnog opusa Sadika Šehića, uz izvjesne ograde, ipak bi se generalno mogao podijeliti: na publicistiku, historiografiju, književnu historiju, pripovjedačku prozu i pjesništvo. Svaki taj segment značajan je i zanimljiv, tako da zaslužuje posebnu studiju. Do sada se, kao što je rečeno, niko nije ozbiljno i kritički upustio u taj posao. Uzroci se djelimično mogu naći na spomenutoj relaciji: takozvana metropola-provincija (pogotovo ona u pozadini). Kad je riječ o Sadiku Šehiću kao književniku, treba spomenuti da je svoje prve književne tekstove počeo objavljivati još daleke 1954. godine u časopisu ”Razvitak” , koji je izlazio u Sisku.
Dvije godine kasnije oglasio se svojom prvom pričom ”Dječaci” u esperanto časopisu ”Djeca cijelog svijeta”, koji je izlazio u Tokiju. Potom je svoje književne radove objavljivao u mnogim listovima i časopisima koji su izlazili na prostoru bivše države Jugoslavije. U tom obimnom književnom opusu, nezaobilazni su sljedeći naslovi: Knjiga humoreski i satire ”Sahanlisci”, knjige proze ”Ljudi bez duše”, ”Ljudi u legendama”, ”Grad na ćenaru”, ”Iz sidžila jedne provincije” i pjesnička zbirka ”Nekoć pod zvijezdama”. Budući da je to obimno literarno štivo nastajalo u jednom dugom vremenskom periodu i u vrlo različitim okolnostima, pa i različitim povodima, donekle je razumljiva njegova književno-estetska neujednačenost: od briljantnih lirskih kazivanja, preciznih proznih opisa i karakterističnih likova, pa do bezvrijednih poetskih ili proznih pasaža koji su nastajali pod uticajem trenutnog okruženja, počesto pomodarstva, izvjesnih ustupaka i pretjerivanja itd. Zato nije lako utvrditi neku zajedničku crtu tog, rekao bih, spisateljskog obilja.
U pogledu jezika i stila, vidljiv je napor našeg autora da se približi svojim uzorima: Kikiću, Muradbegoviću i Šuvaliću u koje se, nema sumnje, ugledao. Dubljom analizom pojedinih njegovih tekstova moglo bi se jasno utvrditi u kojoj su mjeri spomenuti pisci i njihova djela bili poticaj, a u kojoj uzor našem autoru. Činjenica je da su ti uticaji postojali i da se mogu prepoznati u Šehićevom stvaralačkom književnom postupku. Opsjednutost autora historiografijom, manje-više, došla je do izražaja i u njegovom pripovjedačkom postupku. U toj prozi naprosto ”probija” njegovo naglašeno interesovanje za historijske procese u širem i užem zavičaju. Ponekada su to vrlo uspješne umjetničke rekonstrukcije prohujalih epoha u našim malim sredinama i malim životima, ponekada su to nezgrapna prepričavanja golih historijskih činjenica – što je svakako umanjivalo njihovu umjetničku snagu. Koliko je u svemu tome Šehić književnik, a koliko historiograf ili jednostavno hroničar zanimljivo je pitanje na koje se odgovor može dati tek nakon ozbiljnijeg analiziranja kompletnog književnog opusa ovog autora. Drugo veliko područje Šehićevog stvaralačkog opusa proširuje se na historiografiju uopće, a književnu historiju posebno. I u jednoj i u drugoj oblasti Šehić je stvorio vrlo značajno djelo.
U oblasti historiografije, najviše se bavio istraživanjem i izučavanjem prošlosti Gradačca i njegove okoline, a posebno historijskim likom Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne. Spomenut ću samo tri naslova: hroniku ”Gradačac i njegova okolina”, historijsku studiju ”Zmaj od Bosne”, koja je doživjela dva izdanja i knjigu ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”. Zašto sam između desetak njegovih historijskih radova i knjiga odabrao baš ova tri naslova? Zato što je Šehić u njima, još davno prije posljednjeg rata, među prvima dokazao i pokazao da Husein-kapetan Gradaščević nije bio konzervativni bosanski koljenović, koji se borio protiv naprednih reformi unutar Osmanskog carstva, pa i Bosanskog vilajeta, da bi sačuvao svoje begovske privilegije (kako nas je učila tadašnja zvanična historiografija), već da se tu radilo o mnogo dubljim i ozbiljnijim poticajima, te da je u toj historijskoj igri bio mnogo veći ulog od begovskih privilegija. Taj je ulog bila ”butum” Bosna i sa njom Hercegovina, kao domovina, kao zavičaj.
Pored Gradaščevića, u zbirci dokumenata ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”, Šehić je skrenuo pažnju na još jedan zanimljiv i do dana današnjeg nepravedno zapostavljen lik iz burne historije Bosne i Hercegovine. Riječ je o Hasanagi Pećkom, legendi sa ljute krajine, romantičnoj i kontroverznoj ličnosti sa granice dva moćna carstva, zaštitniku sirotinje uz granicu, ljutom osvetniku i odmetniku koji nije bendao ni sultana u Stambolu, a još manje vezira u Travniku, bundžiji zbog kojeg se u više navrata umalo ne pobiše dva moćna carstva. Iz tekstova Sadika Šehića doznajemo da je Hasanaga Pećki bio uz Husein-kapetana, da je zadavao muke kako sultanovim, tako i ćesarevim graničarima, da je bio strah i trepet za silnike. Ne znam zašto ni do danas taj romantični historijski lik nije doživio svoju literarnu obradu iako prosto vapi da uđe u neki historijski roman ili film, ali se nadam da će nekom budućem talentovanom romanopiscu ili filmadžiji, početna podloga za takav jedan poduhvat biti knjige Sadika Šehića iz Gradačca. U tome se i ogleda njihova nesumnjiva vrijednost i značaj.
U ovom kontekstu spomeuo bih i njegovu najnoviju knjigu ”Romski snovi o krilatom konju”, koju, po sadržaju, možemo svrstati kao nešto između historiografije, etnologije i književnosti. O Sadiku Šehiću kao književnom historičaru i njegovim zaslugama za utemeljenje i organizovanje ”Kikićevih književnih susreta” u Gradačcu već je nešto naprijed rečeno. Iako su prije dvije-tri godine skinuli Kikićevo ime sa te manifestacije, zahvaljujući njenom utemeljitelju i dugogodišnjem organizatoru Sadiku Šehiću, ona će ostati ovjekovječena u knjizi ”Dobrota bivanja”, koju je pripremio i priredio naš autor. Zato pojava ove knjige ima višestruki značaj. ”Dvadeset godina, pedantno prateći manifestaciju ’Književni susreti Hasan Kikić’, Šehić je sakupio relevantne književno-kritičke tekstove, koji analiziraju i valorizuju književno stvaralaštvo Hasana Kikića. Raznovrsnost predstavljenih radova, te njihova inkorporiranost u opću riznicu književne i kulturne baštine ovih i širih prostora, pomoći će nam da književno i životno djelo Hasana Kikića iznova iščitamo, suštinski mu se približimo i naklonimo se njegovoj ljudskoj i stvaralačkoj monumentalnosti.” (Almir Zalihić, Sadik Šehić, Dobrota bivanja, monografija u povodu 20-te godišnjice ”Kikićevih susreta” 1974.-1998., Bosanska riječ, Wuppertal 1999., Gračanički glasnik, br. 8, Gračanica 1999., 111)
Sadik Šehić je autor velikog broja tekstova, razbacanih po raznim listovima i časopisima, koji donose zanimljive detalje o životu i stvaralaštvu nekoliko naših poznatih književnika, a posebno: Hasana Kikića, Murata Šuvalića i Ahmeda Muradbegovića. Govoreći o tome, izdvojio bih naslov samo jedne njegove nevelike, ali vrlo vrijedne knjige pod naslovom ”Pisma i zapisi”, bez koje bi svako pisanje o trojici spomenutih književnika bilo nepotpuno. ”Njihova sačuvana (i u ovoj knjizi objavljena n.a.) korespondencija iz tih vremena, dirljivo je i prekrasno svjedočanstvo o teškom životu, egzistencijalnoj muci do patnje koja hoće i poniziti i uvrijediti, ali i dokaz o njihovoj blistavoj duhovnoj snazi koja je sve to bila u stanju nadvladati, pa oplemenjena, preko svega prijeći i produžiti se, evo, i u današnjem danu, na način do kojega su iznimno držali.” (Atif Kujundžić, Babova dobrota bivanja, Sadik Šehić, Pisma i zapisi, Tuzla 2001., 98)
Po vokaciji i po svom obrazovanju pa ako hoćete i interesovanju, Sadik Šehić nije književni historičar. On je u te vode ušao zahvaljujući ljubavi i poštovanju književnog djela nekoliko naših pisaca, posebno onih koje smo naprijed naveli. Iščitavajući ih, on je, naprosto želio da o njima sazna ”koju više”, pa je zato marljivo, kao historičar, počeo kopati po arhivama (prvo porodičnoj ostavštini svoga oca, takođe pjesnika i književnika Huseina Šehića) i drugim ”pismohranama”, otkrivajući nam nepoznate detalje iz života tih pisaca. Zato se u nekim svojim tekstovima o tim piscima Šehić i pojavljuje više kao novinar publicista, priređivač ili sakupljač vrijednih dokumenata i podataka, a manje kao književni historičar, kritičar, koji je u stanju pronađene dokumente podvrći detaljnijoj kritičkoj analizi. To međutim, ne umanjuje značaj spomenutih tekstova – pa makar oni bili ponekad samo crtice, anegdote ili kratke, samo na prvi pogled bezvrijedne poruke na poštanskoj dopisnici (iz knjige ”Pisma i zapisi”, na primjer). Nakon ovog kratkog pregleda i uvida u stvaralački opus književnika Sadika Šehića, nisam siguran jesmo li uspjeli dati potpun odgovor na pitanje kvaliteta i značaja njegovog cjelokupnog opusa. Po kvantitetu obimno, a po kvalitetu (općenito govoreći) neujednačeno, njegovo djelo, u svakom slučaju, zaslužuje dublju kritičku analizu. Budući da se radi o tako obimnom, a prilično rasutom (po raznim publikacijama u jednom dugom vremenskom periodu) djelu, od velike koristi bio bi selektivan i na jednom mjestu objavljen kritički izbor njegovih književnih i historiografskih radova koje, zasigurno, neće ”potamniti vrijeme”. Siguran sam da će ”preživjeti” i nadživjeti svoga autora oni radovi u kojima je bilo viška stvaralačke energije (istinskih emocija u književnim, izvornih dokumenata i čvrstih argumenata u historijskim i književno-historijskim radovima), a manje patetike, improvizacije, ”natezanja vrljike”, prigodničarstva i robovanja historijskom trenutku… U svakom slučaju, obimnost tog spisateljskog opusa nudi i određeni kvalitet”. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Poslije ovakvog teksta šta još reći o čovjeku kao što je bio Sadik Šehić. Možda samo još nekoliko podataka o njegovom kretanju kroz službu. Moram reći da mi nije poznato gdje i šta je radio Sadik poslije završene ekonomsko-komercijalne škole, ali znam da je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća bio drirektor Turističkog biroa Gradačac. Poslije toga je prešao u tvornicu motornih dijelova TMD Gradačac gdje je punih 19 godina radio kao Rukovodilac službe za opšte i kadrovske poslove.
Formiranjem Centra za informisanje, kulturu i obrazovanje „Vaso Pelagoć“, Sadik biva postavljen za direktora toga centra.
Bio je jedan od osnivača Radio stanice Gradačac i jedan od njenih urednika. Kao što je već ranije pomenuto, Sadik je bio jedan od glavnih inicijatora i osnivača Književnih susreta „Hasan Kikić“.
Pored toga bio je i Predsjednik odbora za organizovanje prve manifestacije pod nazivom „Dan Šljive“.
Za svoj pregalački rad dobio je Šestoaprilsku Spomen plaketu Opštine Gradačac, Orden rada sa srebrenim vijencem i Zlatnu plaketu Saveza sindikata na nivou bivše države Jugoslavije.
Bio je član društva pisaca Bosne i Hercegovine i član unije nezavisnih novinara Federacije BiH.
Sva svoja književna djela kao i svoju veliku kućnu biblioteku poklonio je svom rodnom gradu Bosanska Krupa, jedan dio starih fotografija i arhivske građe pohranio je u Arhiv Tuzlanskog kantona. O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
08/09/2015 04:27