beats by dre cheap

NAŠE GORE LIST - ALAKSANDAR (SAŠA) MLAČ



Započnimo ovu priču sa njenim naslovom i pitanjem: Zašto sam napisao da je Saša „naše gore list,, ? Odgovor je sadržan u sljedećoj rečenici sa prenosnim značenjem: „List koga je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat, sada živi na toj drugoj gori, a lišće koje je ostalo, hvali se kako je nekad on bio list njihove gore“ .

Iako nije rođen u Gradačcu, mi se hvalimo kako je Saša naše gore list jer razloga za tako nešto imamo puno. Navest ću jedan simpatičan primjer. U Leksikonu Sarajeva, čiji autor je poznati književnik Valerijan Žujo, u dijelu gdje su nabrajana poznata sarajevska imena, navedeno je i ime Aleksandra (Saše) Mlača, ali sa podatkom da je rođen u Gradačcu. Kada sam jedne prilike pitao Sašu, kako se to desilo, on mi je odgovorio: “ Žujo i ja smo jedno vrijeme zajedno radili na RTV Sarajevo i vjerovatno se on rukovodio mojim brojnim pričama i odlascima u Gradačac kod mojih roditelja. Bio je u pravu – i nije. Nisam se rodio u Gradačcu, ali mjesto fizičkog rođenja nije ni bitno. U Gradačcu sam se oformio kao čovjek i to je ono što me čini Gradačaninom.“

A sada mi ipak krenimo nekim redom iz početka. Saša je rođen od majke Vere i oca Rudolfa Mlač. Bilo je to u Zrenjaninu 1945. godine, na izmaku Drugog svjetskog rata. Naime, Ruskinja Vera Malašenko i Slovenac, Rudolf Mlač, radili su na željezničkoj stanici u Zrenjaninu, gdje su se upoznali i ubrzo sklopili bračnu zajednicu.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata, kao stručni kadar, premješteni su u Novi Sad, a potom u Sarajevo, odnosno u Vogošću gdje je bilo sjedište Više škole koja se zvala Željeznički tehnikum. Vera je kao nastavnik predavala strane jezike (Ruski, Njemački i Francuski), a Rudolf nastavu fizičkog vaspitanja. Dvije godine kasnije, tačnije 1947. godine zajedno sa tom školom prebačeni su u Pulu. Pula je u to vrijeme, odnosno nakon odlaska Italijana, bila skoro prazan grad koji je naselilo nekoliko hiljada đaka Tehnikuma iz cijele Jugoslavije.
Škola željezničkog tehnikuma u Puli se ukida 1952. godine i bračni par Mlač se, kao bosanski kadar, rasporedjuje u Bos Petrovac, u Nižu realnu gimnaziju. Iz Bos. Petrovca odlaze u Piskavicu kod Banja Luke, a 1958. godine se javljaju na raspisani konkurs gradačačke Gimnazije i osmogodišnje škole koja se popularno zvala Crvena škola. Žasto baš u Gradačac. Malo je poznata činjenica da je Verina mlađa sestra Božana, kao učiteljica radila u osnovno školi u Sibovcu, a zatim u Srnicama. To je bio razlog da su Sašini roditelji dolazili u posjetu kod tetke Božane, kom prilkom im se svidio mali bosanski gradić podno kule Husein kapetana Gradaščevića. Pored toga u Gradačcu je bila i Gimnazija, kao jedina škola tog ranga u široj oklolici, što je bila dobra prilika da njihov sin pohađa srednju školu.

Po dolasku u Gradačac porodica Mlač je privremeno smještena u jednu zgradu na Varoši, da bi poslije dva mjeseca preselili u novoizgrađenu zgradu u centru grada, koja se zvala Sarajka. Saša je bio tinejdžer sa navršenih 13 godina. Među prvim prijateljima upoznao je Kovačević Faruka-Faku, braću Tipure Abdulaha (Bracu) i Muhameda (Hamića), Refika Mejremića, Ganu Mušovića i Ivu Žuvela. Sa Bracom je išao u osmi razred osnovne škole, sa Hamićem na Luci igrao oraha-kuća, a orahe je brao u avliji Refika Mejremića.
Kasnije su došli mnogi drugi prijatelji, od Sejfe Tokića do Refke Gromića, Stjepana Čaje, Ibrahima Bilajca, Abdulahović Faruka-Fake, Idrizović Kadire, Delić Dževahire, Imamović Munire, Jakovac Bosiljke i sestara Enise i Mefise Šaldić, čiji otac je u kiosku kod gradske kafane pravio najbolje čevape. Početak školovanja u Gimnaziji donio je i nova prijateljstva i poznanstvo sa mnogim učenicima iz okolnih gradova, koji su pohađali Gimnaziju u Gradačcu.

Na ovom mjestu zastanimo malo sa daljim događajima i vratimo se za trenutak u vrijeme kad je Saša sa roditeljima živio u Sarajevu, Puli, Bos. Petrovcu i Piskavici kod Banja Luke. Kako sam kaže, Sarajeva se malo sjeća i ta sjećanja se vežu samo po sankanju niz strmu sarajevsku mahalu gdje su živjeli. Pule se sjeća najviše po moru na kojem je naučio plivati, ali i po tome da je kao dječak od četiri godine naučio čitati. U prvom razredu osnovne škole mu je bilo dosadno jer je već sve znao. U Bosanskom Petrovcu je upisao drugi razred osnovne škole i nastavio sa čitanjem počev od dječije štampe do zanimljivih dječijih knjiga o doktoru Dolitlu, pa putopisne romane Žil Verna, dogodovštine Toma Sojera i Haklberi Fina, Vinetua i Old Šetrlenda i mnoge druge. Polovinom petdesetih godina su počele da izlaze “Male novine” u kojima je Saša napisao svoj prvi tekst u životu, a odnosio se na formiranje razredne zajednice u njegovom razredu. Tada nije mogao ni predpostaviti da će novinarstvo biti njegov životni poziv. U Petrovcu je završio VI razred osmoljetke, a onda se njegovi roditelji sele u Piskavicu kod Banjaluke. Tu su ostali godinu dana i onda dolaze u Gradačac.

Iz Gradačca Saša nastavlja saradnju sa malim novinama, a kao učenik Gimnazije počinje slati svoje priloge listu studenata Univerziteta u Sarajevu “Naši dani” . Interensantno je napomenuti činjenicu da je u to doba glavni i odgovorni urednik lista “Naši dani” bio Mladen Arnautović, student Pravnog fakulteta i pitomac đačkog doma u Gradačcu. Saradnja sa “Našim danima” definitivno je opredijalila Sašu da postane novinar.

Kao gimnazijalac je počeo da igra rukomet. Bio je vrstan golman. Inače, u to vrijeme rukomet je bio popularna igra i gradačački klub je na čelu sa dr. Spasojević Nenadom ušao u Republičku ligu. Po dolasku u Sarajevo, kao student Pravnog fakulteta Saša je počeo da igra za rukometni klub “Željezničar”, ali obaveze na fakultetu i ljubav prema novinarstvu je prevagnula.

Na drugoj godini studija postao je jedan od urednika studentskog lista “Naši dani”, a dvije godine kasnije, odnosno 1967. godine preuzeo je funkciju Glavnog i odgovornog urednika tog lista. Bilo je to burno vrijeme kad su se dešavale studentske demonstracije i baš tada on objavljuje jedan tekst o univerzitetskim profesorima koji su doktorske disertacije sticali prepisujući već obrađene doktorske radove. Zbog toga je ubrzo smijenjen a na mjesto Glavnog i odgovornog urednika postavljen je Zdravko Grebo. Jedan od prvih tekstova kojeg je redakcija objavila na čelu sa Grebom bio je uperen protiv tadašnje vlasti i taj broj je bio zabranjen, a redakcijski odbor smijenjen. Od tada “Naši dani” su postali običan bilten.

Za list “Naše dane”, Sašu vežu jedna vrlo posebna sjećanja. Bilo je to 1967. godine, sa izleta u Jajcu, organizovanom od strane lista “Naši dani”. Tu je upoznao Ružu, lijepu djevojku iz Splita, koja će postati njegov životni saputnik. Ali ne samo životni saputnik. Bez njenog razumijevanja i podrške prema pozivu kojim će se u budućnosti baviti, on sigurno ne bi ostvario karijeru koja danas stoji iza njega. Zato, sve više vjerujem u izreku da iza svakog uspješnog muškarca, stoji uspješna žena. A da je to tako, potvrđuju i činjenice da je Ruža bila dipl. pravnik i da je radila kao korektor u Zavodu za izdavanje udžbenika “Svjetlost”, u Sarajevu.

Vratimo se sada Saši i recimo da je poslije završenog fakulteta otišao na odsluženje vojnog roka gdje se odmah uključio u redakciju Vojnog lista. Po povratku iz vojske zapošljava se na Radio-Sarajevu gdje ubrzo postaje Urednik informativne emisije, a godine 1973/74. biva mu odobrena specijalicacija u Francuskoj. U toku višemjesečnog boravka u Parizu i Monte Karlu, Saša vodi emisije na Radio-France, Radio Luxebourgu i Radio Monte Karlo, a istovremeno sarađuje u jugoslovenskoj sekciji Radio France International. Za to vrijeme stanovao je u hotelu za strane stipendiste, gdje upoznaje brojne mlade ljude koje će u budućnosti postati veoma značajne ličnosti, a neki od njih i predsjednici svojih država. Iz Pariza je izvještavao o predsjedničkim i parlamentarnim izborima Francuske, o pregovoima za uspostavljanje mira u Vijetnamu, o svakodnevnom životu u Francuskoj kao i u drugim zemljama. To je bio i početak njegove karijere spoljno-političkog novinara.

Godine 1973. biva izabran u radio-redakciju za izvještavanje sa Samita nesvrstanih zemalja koji se održavao u Alžiru. Sastanku je prisustvovao i predjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito, a domaćin je bio Huari Bumedijen, koji je u to vrijeme bio predjednik Alžira.
U vezi s tim je zanimljiva su dva događaja za koje Saša kaže: “ Bio sam u društvu sa Benom, tonskim snimateljem iz Zagreba. Nakon fotografisanja dvojice predjednika požurili smo u pristanišnu zgradu, gdje su u velikom aerodromskom salonu dva predsjednika trebala da razmijene prve riječi i slikaju se za brojne domaće i svjetske ekipe. Pogledao sam na brzinu prepun svečani salon i vidio da nećemo dobiti pregledno mjesto. Dok su se Tito i Bumedijen približavali salonu mi smo se nekako progurali i iskoristivši nesmotrenost obezbjeđenja, sjeli smo na pod iz predsjedničkog trosjeda. Ben je u rukama imao uključen magnetofon. Predsjednici su se već uveliko približavali i za službu bezbijednosti više nije bilo vremena da nešto preduzmu. Tito i Bumedijen su sjeli na trosjed, pogledali nas i nasmiješili se, a nas dvojca smo šćućureni iza njih napravili prvi tonski razgovor, koji zbog cenzure na žalost nikada nije dospio u javnost”.

“Drugi događaj za koji me vežu uspomene desio se na samom početku otvaranja Samita. Otvaranje je bilo predviđeno za 19.00 sati po jugoslovenskom vremenu. Zbog direktnog prenosa sve jugoslovenske radio stanice su izmijenile programsku šemu, a za prenos otvaranja smo bili zaduženi Slobodan Kićović, Ante Kesić i ja kao najmlađi i najneiskusniji. Pola sata prije zakazanog termina, u velikoj dvorani počeli su se skupljati učesnici. U grupi primjećujemo šefa PLO Jasera Arafata. Dolazi i Indira Gandi … Uključuju nas u direktni prenos. Nas trojica naizmjenićno govorimo ono što vidimo. Dolaze i ostali učesnici, ali konferencija ne počinje. Ne znamo šta se dešava. Reporterske kabine su napravljene tako da zvuk iz sale ne dopire do nas, a u salu ne možemo poslati nikoga da sazna o čemu je riječ. Studiji u zemlji prenos prekidaju sa muzičkim pauzama. Kesić i Kićović su već potrošili svoj fond pripremljenog materiala.
Srećom, ja sam se za Samit još u Sarajevu dobro pripremio. Imao sam pregršt zabilješki iz istorije Pokreta nesvrstanih, kao i o svakoj zemlji posebno. Na kraju, iz tašne izvlačim i knjižice o nesvrtanim zemljama članicama, koje su štampane kod nas. Nastupa moj šou u trajanju od oko sat i po. Kićović i Kesić me puštaju da govorim, povremeno prenose ono što vide u sali.
Napokon se pojavljuje i Tito. Oko njega su se skupili svi državnici. Kratko razgovaraju i zatim zauzimaju mjesta na čelu svojih delegacija. Za govornicu izlazi alžirski predsjednik Huari Bumedijen, otvara samit i za govornicu poziva predsjednika Tita. U sali tišina. Tito saopštava razlog kašnjenja. U Čileu je taj dan ubijen predsjednik Aljende, koji je na samit trebalo da dodje na čelu delegacije svoje države. Tito čita deklaraciju Samita kao protest povodom tog mučkog čina. Priprema deklaracije je ustvari i bila povod kašnjenja Samita”.

Po povratku u Sarajevo, iskusni novinar Slobodan Kićović odao je Saši priznanje za ukupno obavljeni posao na izvještavanju, a posebno na direktnom prenosu otvaranja konferencije. Tom prilikom mu je rekao i ovo: “Saša,ako misliš da nastaviš karijeru kao spoljno politički novinar obrati posebnu pažnju na međunarodne ekonomske odnose. Sva postojeća i buduća krizna žarišta u svijetu, povod imaju u ekonomiji.” Te riječi iskusnog čika Kiće, Saša nikada nije zaboravio. Od tada, svoj rad u spoljno političkim emisijama nastavlja sa već iskusnim novinarima kao što su: Tihomir Milašin, Srećko Rundić i Zoran Pirolić.
To mu je omogućilo da postane prvi jugoslovenski novinar, koji je 25. aprila 1974. ušao u Lisabon, glavni grad Portugala. Izvještavao je o obaranju fašističkkog režima u toj zemlji. Ušao je sa crvenim pasošem, bez vize, a vojnici na aerodromu su ga dočekali sa karanfilima zataknutim u cijevima pušaka i riječima “Tito, Žugožlavija!”

Tri godine kasnije, biće ponovo u Portugalu, ali sada kao izvještač sa Titovog puta po Francuskoj, Portugalu i Alžiru. Tada je već bio iskusni novinar koji je imao čast i slikati se sa predsjednikom Titom. Bilo je to u Parizu 1977. godine.

Te iste godine Saša je boravio i u Jordanu gdje je učestvovao na pripremnom sastanku za Prvu konferenciju radio-televizija nesvrstanih zemalja. Tada je imao proliku obići stari grad Petra koji se smatra svjetskom znamenitošču i pod zaštitom je UNESC-a. Tih godina Saša je bezbrojeno puta išao u Alžir pri čemu mu je ostao u sjećanju jedan događaj za kojeg kaže: “Smjestio sam se udobno u sjedište aviona alžirske avio-kompanije i po običaju odmah otvorio novine dobijene u avionu kako bih pročitao najnovije vijesti. Motori aviona su zabrujalni i letilica se nakon izvjesnog rulanja po pisti polako dizala iznad beogradskog Surčina, a ubrzo nakon toga uhvatila pravac i krenula prema svom odredištu. Stjuardese u avionu su počele svoj redovni obilazak putnika nudeći svoj uobičajeni repertoar alkoholnih i bezalkoholnih pića. “Gospodin novinar želi”, zažuborio je iznad mene glas jedne od njih. Digao sam glavu i vidio prekrasnu crnooku djevojku. “Viski ću, ali otkud znate šta radim?,” pitao sam iznenadjeno. “Vaše ime i zvanje sam pročitala na spisku putnika. Vi me se naravno ne sjećate”. Razgovor je krenuo dalje i sjećanja su počela da naviru. Nakon samita sam dobio zadatak da u Alžiru napravim reportažu o tamošnjim izvorima nafte. Od ažirske radio-televizije dobio sam auto i pratioce. Iz glavnog grada krenuo na put preko pokrajine Kabilije u Saharu. Tamo su bila izvorišta i tehnološki fakultet sa institutom. Snimio sam sve što mi je bilo potrebno za reportažu i krenuli smo nazad. Na rubu pustinje iznenada ugledah zgradu, koja me je podsjetila na školu. Članovi ekipe mi objasniše da sam u pravu, a ja ih zamolih da skrenemo do zgrade. Želio sam čuti od mališana iz škole sa ivice pustinje šta žele biti kad porastu. Bio sam oduševljen odgovorima. Djeca su željela da budu inženjeri, doktori, pravnici… a jedna mala djevojčica, dobro sam upamtio njeno ime Halima je odgovorila: “Kada porastem želim da budem stjuardesa”. Mala Halima je postala stjuardesa i prepoznala me u avionu koji je parao nebo na putu za Alžir”. Godine 1978. boravio je u Afganistanu odakle je izvještavao sa pripremnog sastanka za održavanje samita nesvrstanih, čije održavanje je bilo planirano naredne, tj. 1979. godine na Kubi. Sticajem okolnosti ponovo se našao u situaciji da izvještava i o državnom udaru, koji se upravo tada dešavao u Afganistanu. Sa vlasti je skinut predsjednik Daud Khan. Po glavnom gradu Afganistana, Kabulu, pucalo se na sve strane. Na ulicama su djelovali tenkovi a nebom su parali vojni avioni. Tom prilikom bili su ugroženi životi cijele novinarske ekipe, ali na sreću svi su se vratili neozlijeđeni. Tek po slijetanju na aerodrom u Sarajevo bili su svjesni opasnosti po njihove živote, a Saša je po prvi puta u svojoj bradi primijetio sijede.

Krajem sedamdesetih godina Saša izvještava i o položaju slovenačke manjine u Austriji i Italiji. U to vrijeme, predsjednik Komisije za manjine bio je Danilo Tirk, koji će kasnije postati i jedan od predsjednika Republike Slovenije. U Austriji je 1978. godine, u Klagenfurtu, na temu nacionalnih manjina održan Okrugli sto sa kojeg je izvještavao Aleksandar Mlač, a prenos su vršile sve TV stanice bivše jugoslavije.

Godine 1980. umire predjednik Tito i Sašina aktivnost po pitanju izvještavanja sa konferencija nesvrstanih zemalja polako slabi. U tom periodu uređuje i vodi TV dnevnik, ali je i dalje šef spoljno političke redakcije. Na TV Sarajevo ostaje do 1982. godine, kada se vraća na Radio Sarajevo i postaje pomoćnik direktora za međunarodnu saradnju. Za vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, aktivno se uključuje u izvještvanje koje preuzimaju i druge države.

Krajem osamdesetih godina počinje da radi kao spoljno politički urednik na TV Jutel. Tu ostaje sve do izbijanja rata 1992. godine kada Jutel prestaje sa radom, a on se uključuje u rad novoosnovane TV BiH. Obzirom da su početkom rata skoro sve veze sa svijetom bile prekinute, izvještaje šalje putem radio-amatera slovenskoj RTV ali i drugima medijima u svijetu kao što su: Švedski radio, Radio slobodna Evropa, RAI, Dojče Vele, BBC itd.
Novembra 1992. godine izlazi iz Sarajeva i odlazi na “Radio-brod” kojeg je osnovala francuska humanitarna organizacija. Radio-brod je plovio međunarodnim vodama Jadrana i imao je zadatak da sa istinitim informacijama informiše slušaoce na Balkanu, ali i u drugim državama. Preko radio-amaterskih i telefonskih veza održavao je stalnu vezu sa dopisnicima iz BiH.
Poslije izvijesnog vremena provedenog na Radio-brodu odlazi u Ljubljanu. Odatle stupa u vezu sa radio amaterima iz Gradačca. Informacije koje je od njih primao išle su na sve radio i TV stanice sa kojima je Saša sarađivao. Preko slovenačkog crvenog krsta i zagrebačkog humanitarnog centra u kojem je radio Ferhat Mustafić, šalje kamion humanitarne pomoći za Gradačac. Preko UNCHR-a putuje za Sarajevo, ali i u druge dijelove BiH. U dva navrata uspio je doći i u Gradačac. Prvi dolazak je bio posebno emotivan. Sa grupom oficira Armije BiH, iz Zenice se helikopterom prebacio do Srebrenika. Tu je sreo reporterku Ratnog radija Gradačac, Almasu (Macu) Abdulahović i sa njom se dovezao u centar grada. Taj dan, imao je priliku da večera sa oficirima, među kojima je bio i general Jovan Divjak. Bilo je to u restoranu preko puta stare autobuske stanice. Posluživao ih je poznati gradačački konobar Hadžiefendić Fahro, zvani Fijuk. Pitao je Sašu je li za “kahvu”, na što mu je ovaj odgovorio da bi mu baš prijala. Fahro se ubrzo vratio sa džezvicom na tacni u kojoj je bio konjak. Takvu “kahvu”, nešto kasnije popio je i general Divjak.

Po završetku rata, Saša dolazi u Sarajevo, ali sada kao stalni dopisnik RTV Slovenije. Godine 2000. vraća se u Ljubljanu gdje, odlazeći u penziju, formalno završava svoj radni vijek. Od tada, kao spoljni saradnik, radi za nekoliko nezavisnih novinskih kuća među kojima su ONASA iz Sarajeva i Beta iz Beograda, za koje radi i dan danas,

Upravo ovih dana u pripremi je objavljivanje knjige povodom 70. godišnjice Radio Sarajeva u kojoj je svoje priloge napisalo oko 70 bivših novinara, inženjera, tehničara, spikera....bivšeg Radio Sarajeva. Svoj prilog napisao je i Aleksandar (Saša) Mlač. Promocija knjige je zakazana za 24.10.2015. godine.

Početak ove priče započeli smo riječima da je Saša “Naše gore list”, ali ga je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat. Priču završimo ovako: Rijetko se ponovi vjetar koji će taj list vratiti tamo odakle ga je prije mnogo godina oduvao, ali u našem slučaju taj vjetar ipak zapuše i Sašu, po nekoliko puta godišnje, donese u njegovu i našu goru. U toj gori, koja Gradačac se zove, njegovi roditelji su gnijezdo savili i svom sinu u amanet ostavili. Poput jesenjeg lista on se u to gnijezdo vrati i udahne miris koji ga na roditelje podsjeća. Svoju, već pomalo umornu glavu snovima prepusti i poput dječaka jutro dočeka. Sa suprugom Ružom prošetat će alejom starom i uz osmjehe pozdravljati se sa sugrađanima koji ga, kao list svoje gore, prepoznaju. Godine mnoge su prošle i prijatelja starih je sve manje. Neki od njih su svoj vječni smiraj našli, a neki Novu Goru pronašli. Zato Saša svaki puta sa uzdahom iz Gradačca odlazi jer zna: Jesen je i lišče žuto, baš poput ljudi na svoj vječni smiraj odlazi.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
14/10/2015 05:44