beats by dre cheap

Koje bio Prof.dr.sc MUSTAFA IMAMOVIĆ



Dugo gledam u naslov moje nove priče i iskreno se pitam, smijem li se upustiti u pisanje o životu i liku čovjeka na čiji pomen samog imena osjetiš da se radi o ličnosti dostojnoj divljenja i poštovanja. Da se radi o bilo kojem drugom univerzitetskom profesoru ova priča bi se sigurno završla samo na njenom naslovu, ali pomisao da se radi o mom dekanu sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, a povrh toga i mom sugrađaninu, dala mi je snage da ostvarim svoju želju i napišem priču za koju se već dugo spremam.
Odgovor na pitanje ko je zaista bio Prf.dr.sc. Mustafa Imamović, odnosno ko su uopšte bili gradačački Imamovići, potražio sam u prošlosti koja pripada Osmanskom carstvu, u čijem sastavu je bila i tadašnja Bosna. U tu prošlost poveo me Senad Imamović, Mustafin bliski rođak, a moj prijatelj iz djetinjstva. U prikupljanju podataka nesebično mi je pomogla i Indira Haseljić, koja po majci pripada ovom porodičnom stablu.
Po Senadovoj priči i Mustafa je se bavio istraživanjem porijekla porodice Imamovića pa u arhivama Istambula i Ankare došao do podataka da su iz dijela Osmanskog carstva, Anadolije, u Bosnu upućena tri učena brata sa zadatkom da bosansko stanovništvo, koje je za svoju religiju prihvatilo islam, podučavaju „Časnom Kur’anu. Jedan od te braće je upućen negdje u Istočnu Bosnu, drugi u Mostar, a treći u Gradačac. Prezivali su se Imamović, a od njihovih imena jedino nam je poznato ime brata koji je došao u Gradačac. Zvao se Osman i od njega je nastala čitava jedna grana gradačačkih Imamovića koja najvjerovatnije pripada cjelovitom porodičnom stablu Imamovića na nivou BiH. Kažem, najvjerovatnije, jer predmet mog istraživanja je bio lokalnog karaktera.

Zato krenimo od prvog Imamovića koji je došao u Gradačac, a zvao seOsman . Obzirom da će se u kasnijem vremenu pojavljivati još osoba sa imenom Osman, ovog Osmana će mo u daljem tekstu zvati Imamović Osman Prvi.

Po predanju gospođe Hidajete (Hide) Imamović, udove rahmetli Suada Imamovića, jedan od prvih imama u Džamiji Husejniji bio je dalji predak poznatog hafiza ef. Mustafe Imamovića. Smatra se da ga je u Ghradačac doveo lično Husein kapetan Gradaščević, o čemu je pisao i mr. Esad Sarajlić u svojoj knjizi Gradačać sa okolinom – u prošlosti, čiji izdavać je bila Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, Gradačac, 2008. godine. Obzirom da je džamija Husejnija sagrađena 1826. godine, a Husein je podigao ustanak za autonomiju Bosne 1831., lako je izvući zaključak da je prvi Imamović došao u Gradačac između tih godina, recimo 1828. godine. Pretpostavimo da je taj najstariji Imamović tada imao 25 godina života i po slobodnoj procjeni utvrdimo godinu njegovog rođenja. Bilo bi to 1803. godine.

Takođe po predanju starijih Imamovića Prvi Osman je imao dva sina. Potvrdu u istinitost ovog predanja našli smo u knjigama u kojima se vršila evidencija gradačačkog stanovništva. Naime u tim knjigama smo pronašli imena dvojice Imamovića za koje mislimo da bi mogli biti sinovi Osmana Prvog. Kažemo da mislimo, jer uz njihova imena i prezimena nisu navedena imena njihovih roditelja, ali po pretpostavljenim godinama njihovog rođenja nedvojbeno proizilazi da su sinovi Osmana Prvog. Zvali su se Mula Husejn i Abdulah
.
U nedostatku godina njihovog rođenja poslužili smo se slobodnom procjenom uvažavajući pri tome pisane podatke koji su nam bili na raspolaganju. Što se tiče Mula Husejna jedino se zna da je umro prije 1887. godine. Naime, te godine, zemlja kojom je Mula Husejn raspolagao, uknjižena je na njegovu suprugu Arifu r. Cerić. Na osnovu podataka o njegovim potomcima procijenili smo da bi Mula Husejn mogao biti rođen 1837. godine.
U nedostatku Abdulahove godine rođenja, takođe smo se poslužili slobodnom procjenom. Naime, zna se da je Abdulahov najstariji sin hafiz ef. Mustafa rođen je 1853. godine. Ako pretpostavimo da je Abdulah tada imao 20 godina, izvodimo zaključak da je rođen 1833. godine.

Ponovimo još jednom. Prvi potomci od najstarijeg gradačačkog Imamovića, koga smo nazvali OSMAN PRVI, bili su ABDULAH i MULA HUSEJN. Abdulah je imao sina hafiza ef. MUSTAFU, a Mula Husejn, sina OSMANA . Zbog ponavljanja imena ovog Osmana će mo u daljem tekstu zvati OSMAN DRUGI, a Abdulaha kao ABDULAH PRVI

.
Obzirom da o Abdulahu Prvom i Mula Husejnu , nemamo skoro nikavih informacija mi će mo priču započeti sa Osmanom Drugim. Iako je hafiz ef. Mustafa stariji od svog brata Osmana Drugog, odlučio sam da prvo pišem o Osmanu Drugom i njegovim potomcima iz prostog razloga što naš junak priče Prof. Mustafa Imamović potiće od loze hafiza ef. Mustafe Imamovića, a njega sam ostavio za kraj priče, baš kao što se poslastica ostavlja za kraj ručka.

I. IMAMOVIĆ (Mula Husejna) OSMAN, u daljem tekstu OSMAN DRUGI
Za Osmana Drugog takođe nismo pronašli pisani trag o godini njegovog rođenja pa smo je utvrdili po slobodnoj procjeni vodeći računa o godini kad je rođen njegov najstariji sin Salih. Naime, pouzdano se zna da je Salih rođen je 1877. godine. Ako pretpostavimo da je Osman Drugi tada imao 20 godina, izvodimo zaključak da je rođen 1857. godine.
Supruga Osmana Drugog je bila Topčagić (Omeragić) Melča. Kao što vidimo Melču smo upisalai sa dva prezimena. To je zato što je u nekim knjigama upisana kao Omeragić, a u drugima kao Topčagić. Razlog tome je što su neki Topčagići mijenjali prezime u Omeragić, a neki su zadržavali oba prezimena. Sa suprugom Melčom, Osman Drugi je imao tri sina koji su se zvali: Salih, Abdulah i Hasan . Pored njih imao je i kčerku po imenu Hamida.
Idemo sada napisati osnovne podatke o njima i njihovim potomcima. Oznaćimo ih sa rednim brojevima od 1. do 4. Krenimo sa Salihom.

I.1. Imamović (Osmana Drugog) Salih. (1877-1935) . Po zanimanju je bio trgovac i stekao je veliko imanje u Kadić mahali i na Požarikama. Salihova supruga se zvala Sarajlić Pemba (1882 - 1958). Imali su dva sina po imenima: Osman i Nešet . Kao što vidimo još jedan Osman, treći po redu, pa će mo ga u daljem tekstu zvati Osman Treći .

Recimo sad nekoliko osnovnih podataka o Salihovoj djeci, odnosno o Osmanu Trećem i njegovom bratu Nešetu . 1.) Prije svega recimo da se poslije očeve smrt Osman Treći(1901-1952) nastanio u prigradskom dijelu Požarike, gdje i danas ima njegovih potomaka. Po zanimanju je bio sudski pisar. Ženio se dva puta. Iz prvog braka, sa suprugom Zehrom dobio je dva sina, Senahida i Sevreta.
Obojica su se odselili u Sarajevo gdje je Senahid radio kao kao privatni krojač, a Sevret kao trgovac u prodavnici obuće “Planika”. Sevret ima sina Semira , a Senahid sina Seada i kčerku Zehru . Sa drugom suprugom Džakić Safetom rod. 1900. dobio je tri kčeri: Avniju, Dževidu i Vahidu kao i dva sina: Dževada i Hidajeta. Avnija se udala u Odžak i ima sinove Midhata i Enesa kao i kčerke Nisu i Nefisu . Dževad je odselio u Sarajevo gdje radio kao privatni brico. Koliko je meni poznato nije se ženio i nije imao potomaka. Dževida ima kčerke Sabinu i Selminu , a Vahida , kčerke Indiru i Nasihu i sina Adnana. Hidajet ima dvije kčerke, Rešadu i Rafiju .

2.) Drugi Osmanov sin Nešet (1902-1946), radio je u službi Opštine Gradačac i kao opštinski činovnik bio je poznat po lijepom pisanju, što se u to vrijeme veoma cijenilo. On i njegova supruga Sadika M.Halilović (1905-1983) su imali četiri sina i tri kčerke; Poimanično to su bili: Suad , Safet, Salih i Sulejman te kčerke, Vedida (1932 - ), Fevkija (1935 -?) i Dilista (1940 -?). Imali su porodićnu kuću u Kadić mahali u kojoj i danas, u dvije stambene jedinice, žive Nešetov sin Sulejman i Nešetova kčerka Vedida.

Suad Imamović (1927-1983) je bio najstariji i nama dobro poznat sugrađanin. Bio je dugogodišnji golman FK „Zvijezda“, a kasnije član uprave toga kluba. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata odlazi na školovanje u Sarajevo gdje završava Višu upravnu školu i zapošljava se u službi Opštine Gradačac kao njen sekretar. Ono što je interensantno je to da će na toj funkciji ostati do kraja svog života. Pamtimo ga i po tome što je bio strastveni lovac i veoma aktivan član lovačkog društva „Jelen“. Bio je redovni sportski dopisnik lista „Oslobođenje“ pa je u svojim tekstovima vrlo često promovisao razvoj gradačačke privrede i sporta. Iza njega i njegove supruge Hidajete-Hide (1927-2014) ostalo je dvoje djece: sin Sadani kčerka Semira.

Drugi Nešetov sin se zvao Safet (1930-2013). Zajedno sa svojom budućom suprugom Fatimom, završio je srednju poljoprivrednu školu u Derventi. U napetoj političkoj situaciji kad se bivša Jugoslavija nalazila u ruskoj blokadi koja se zvala Informbiro, Safet je sa nepunih 19 godina nepravedno upućen na Goli otok. Po izdržavanju kazne ženi se sa svojom školskom drugaricom iz Dervente, Fatimom Filipović (1931-2003). Poslije političke rehabilitacije imenovan je za prvog upravnika novosnovanog poljoprivrednog dobra u Gradačcu. Početkom sedamdesetih godina zajedno sa porodicom seli u Sarajevo. Iza njega su ostali brojni voćnjaci i rasednici kako u Gradačcu tako i širom BiH. Poznato je da je veliki Upijev voćnjak u Rakovici kod Sarajeva njegovo djelo. Iznad tog vočnjaka u selu Kakrinje je podigao voćnjak za svoju dušu. Umro je u 84. godini života. Iza Safeta i njegove supruge su ostali sin Senadi kčerka Sabina.

Ovdje želim posebno istaknuti Safetovog sina Senada . Senad je rođen 1952. godine u Gradačcu, ali je odrastao u Sarajevu, gdje završava osnovnu i srednju školu kao i studije na Pravnom fakultetu. Sudbina mu je odredila da svoje starije dane živu u Americi, gdje mu se nalazi i sin Mirza . Supruga Jasmina i kčerka Amela ostaju u Sarajevu, a Senad se ženi sa Selimović Ajšom koju je upoznao za vrijeme svog boravka u Americi. Posvećuje se pisanju i za kratko vrijeme je napisao sedam romana i jednu knjigu kratkih priča.
Treči Nešetov sin se zvao Salih . Bio je oženjen Fatimom koja je poticala iz poznate gradačačke porodice Bukvarevića . Odselili su u Sarajevo gdje je Salih umro relativno mlad. Iza njih je ostala kčerka Sadmira .
Od ostale Nešetove djece živi su još jedino njegov najmalađi sin Sulejman i kčerke Fevkija i Vedida . Fekvija živi u Livnu ima sina Adila i kčerku Azeminu . Sulejman živi u Gradačcu i sa suprugom Šemsom ima dvije kčerke, Sadanu i Samiru . Vedida takođe živi u Gradačcu i nema svog potomstva. Treča Nešetova kčerka Dilista živila je u Doboju, a iza nje su ostali sinovi Admir i Sadmir .
I.2.) Imamović (Osmana Drugog) Abdulah (1880-1918). Kod ovog Abdulaha bila nam je poznata godina smrti sa napomenom da je umro u 35. godini života. Na bazi ovih podataka izračunali smo godinu njegovog rođenja. Obzirom da smo u drugoj generaciji Imamovića već imali jednog Abdulaha, ovoga će mo u daljem tekstu pominjati kao Abdulah Drugi . Njegova supruga se zvala Zelić Hanka (1875 -?) i imali su petero djece koji su se zvali: Abida 1901-1949., Husnija (1906 -?), Sevleta (1908 -?), Safeta (1911 -?) i Hasan (1916 -?).
a.) Za Abidu nemamo podataka o eventualnom potomstvu. b.) Husnija (1906 -?) je sa suprugom Ćatić Aišom (1913 - ?) imao sinove po imenima: Halid (1931-2011), Hamed (1940-2012) oženjen Pašalić Asijim , i kčerke: Hamidu (1934 -2003) udata za Jašarević Hasana, Asiju (1938- 2005) udata Dubrić, Mevlidu (Mevlu) (1940 -?) udata za Zilić Fehima i Selvetu (1947- 2014) udata Isanović . Iz navedenih podataka možemo vidjeti da su Hamed i Mevlida (Mevla) bili blizanci. Pored ovih blizanaca Husnija je imao još jedne blizanca koji su umrli kao mala djeca. Zvali su se Hasani Husejn .
c.) Sevletaje imala sina Abdulaha koji je treći potomak Imamovića sa ovim imenom.
d.) Safeta je imala sina Sulejmana i kčerku Tiju.
e.) Drugi Abdulahov sin Hasan bio je oženjen sa Osmičić Safijom (1918-?) sa kojom je dobio sinove, Muniba i Avdu kao i kčerku Adviju .
I.3.) Imamović (Osmana Drugog) Hamida (1888-1959). Njen suprug je bio Arnautalić Nurija . Hamida je umrla u Zagrebu pa se može pretpostaviti da su tamo i živjeli. Po našim saznanjima imali su dvoje djece, sina Uzejra i kčerku Bedriju .
I.4.) Imamovic (Osmana Drugog) Hasan (1890-1960). Hasanova supruga je bila Arnautalic Fazila. Hasan je umro u Zagrebu pa se može pretpostaviti da su tamo i živjeli te da su i njihovi eventualni potomci tamo nastavili život.

II IMAMOVIĆ (Abdulaha Prvog) hafiz ef. MUSTAFA (1853-1918) .
Obzirom da je hafiz ef. Mustafa Imamović bio poznata ličnost, prije navođenja podataka o njegovim potomcima, recimo nekoliko riječi o njemu samom. Rođen je 1853. godine u Gradačcu i pouzdano se zna da je bio imam u džamiji Husejniji od 1880. do 1918. godine, kada je i umro. Bio je široko obrazovan, a svoje znanje pored Gradačca sticao je i na školovanju u Istambolu. Pored dužnosti imama obavljao je i niz drugih funkcija. Pomenimo samo neke: Bio je član kotarskog medžilisa 1887. i 1892. godine. Biran je u džematski medžilis Gradačca, a obavljao je i posao mutevelije za nekoliko gradačačkih vakufa. Jedno vrijeme vodio je biblioteku koja se nalazila u malom objektu veličine 6x6 metara. Ta zgradica se nalazi i danas u krugu džamije Husejnije. Sagradio ju je Sejid Muhamed Fadi-paša Sokolovići bila je to prva biblioteka u Bosni, poslije Sarajeva, koja je imala zaseban objekat.
Mustafa se ženio dva puta. Imao je dva sina, Teufika i Halida , kao i kčerku Sajmu . Sa suprugom Bilajac Nazifom je dobio kčerku Sajmu , a suprugom Munizom Ganibegović sinove Teufika i Halida .
1.) Imamovic (Mustafe) Sajma (1887-1956). Rođena je u Gradačcu, a umrla u Tuzli. To je sve što znamo o njoj.
2.) Imamovic (Mustafe) Halid (1910-1974). Rođen je u Gradačcu, ali je još prije Drugog svjetskog rata otišao u Beograd i tamo završio studij Filozofije, smjer Romaniskih jezika. Poslije rata je radio u tadašnjoj jugoslovenskoj vladi kao ekonomsi savjetnik. Na kraju dolazi u Sarajevo gdje osniva trgovačku školu i postaje njen prvi direktor. Sa suprugom Nusretom dobio je kčerku Halidu . Umro je u Sarajevu.

3.) Imamović (Mustafe) Teufik (1908-1990). Sa suprugom Hankom, zvanom Hurka , rođenom 1913. godine u Pljevlju, dobili su troje djece, sinove Mustafu i Munira i kčerku Muniru . Kao što vidimo, Teufik je otac našeg uvaženog Prof.dr.sc. Mustafe Imamovića . Inače, Teufik je rođen 1908. godine u Gradačcu, a umro je 1990. godine u Sarajevu. Po profesiji je bio krojač. Odmah po izbijenju Drugog svjetskog rata priključuje se NOR-u i postaje nosilac Partizanske spomenice1941. godine. Već u toku rata, među prvima je primljen u KPJ i povjerava mu se rukovođenje Mjesnim komitetom u Gradačcu. Po završetku rata 1945. godina postaje prvi sekretar Narodnog odbora skupštine opšine. Bio je politički aktivan sve do 1948. godine, kada ga zbog navodne podrške Informbirou, hapse i upučuju na Goli otok. Bio je to drugi Imamović koji je zbog svojih političkih stavova izdržavao kaznu na Golom otoku. Podsjetimo se, prvi je bio njegov rodjak Safet Imamovićkoji je sa samo 19 godina života upučen na Goli otok. Obojica su doživili neku vrstu satifakcije i rehabilitacije jer su i po povratku sa Golog otoka ostali priznati i uvaženi građani u svom gradu, ali i šire.
Teufikov sin Munever rođen je 1943. godine u Gradaču gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Studira u Beogradu i završava fakultet građevine.
Najviše vremena je proveo u zemljama dalekog istoka gdje se afirmisao na polju istraživanja podzemnih voda i izgradnji hidrocentrala. Pred izbijanje ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije Munever dolazi u Sarajevo i tu se sastaje sa bratom Mustafomi sestrom Munirom . Početkom rata 1992. godine stavlja se na raspolaganje Armiji BiH. Poslije rata postaje prvi poslijeratni Ministar za Obnovu i Razvoj države Bosne i Hercegovine, a svoj radni vijek završava kao direktor Javnog preduzeća za "Vodno područje slivova rijeke Save", sa sjedištem u Sarajevu. Umro je u sarajevu 2016. godine. Iza njega je ostala supruga Nadža i kčerka Alma.
Teufikova kčerka, Munira Imamović ( - 2015) je rođena u Gradčacu gdje je završila osnovnu školu i upisala Gimnaziju. Poznata je po tome što je bila jedna od prvih žena član šahovskog kluba „Gradačac“. Bilo je to vrijeme kad je u klubu najpoznatiji šahista bio Vojo Jakovac . U klubu je bila i Vojina sestra Rajka pa su ona i Munira činile okosnicu ženske ekipe šahovskog kluba. Munira je prekinula školovanje u Gradačcu jer se relativno mlada udala za šahovskog kolegu i zajedno sa njim nastavila život u Sarajevu. U Sarajevu je završila fakultet Političkih nauka, smjer Sociologija. Dobili su dvije kčerke, ali su zbog nesretnog rata 90.-ih godina zajedno sa njima odselili u Kanadu, gdje je Munira zbog teške bolesti umrla. Sahranjena je u Sarajevu. Iza nje su ostale dvije kčerke.
Kao što smo na početku rekli, priču o gradačačkim Imamovićima završavamo sa najpoznatijim potomkom Osmana Prvog, a to je,

Mustafa Imamović. Rođen je u Gradačcu, 29.01.1941. godine, gdje završava osnovu školu i gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje je, po diplomiranju 1963. godine, izabran za asistenta na Istorijsko-pravnoj katedri. Na istom je fakultetu magistrirao 1967, uspješnom odbranom magistarske teze “Pravni položaj vjerskih zajednica za vrijeme šestojanuarske diktature”. Doktorirao 1971. godine odbranom disertacije “Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak Bosne i Hercegovine 1878-1914 godine. Nakon toga, 1972. godine je izabran za docenta na predmetu Opšta istorija države i prava. Osim u Beogradu, isti je predmet 1989/90. i 1990/91. predavao na Pravnom fakultetu u Rijeci. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu radi od 1. oktobra 1973. kao profesor na predmetu Nacionalne historije države i prava. U vremenu od 1992.do 1997. predavao je i Rimsko pravo. Dugogodišnji je honorarni profesor Pravnog fakulteta u Mostaru. Bio je gostujući profesor na više univerziteta u SAD i Evropi.
Tako je akademsku 1977/78. godinu proveo kao Fulbrightov stipendista na Univerzitetu u Michiganu (University of Michigan, Ann Arbor) kao saradnik-istraživač (research fellow) pri Centru za ruske i istočnoevropske studije (Center for Russian and East European Studies).
U 1984. godini bio je gostujući profesor (visiting professor) na Univerzitetu Yale u New Havenu (Connecticut, SAD), gdje je na Odjeljenju za historiju održao jednosemestralni kurs o osmanskom uticaju na Balkan (The Ottoman Impact in the Balkans).
Tokom 1998. godine bio je gostujući profesor na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti (Central European University), na kojem je držao postdiplomski kurs o sekularizaciji na Balkanu.
U jesen 1999. godine ponovo je boravio na Univerzitetu u Michigenu kao gostujući profesor u okviru postdiplomskog kursa o državama, carstvima i političkoj imaginaciji. Osim toga gostovao je sa pojedinačnim predavanjima i referatima na više različitih univerziteta i naučnih skupova u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama.
Za svoj naučni i nastavni rad dobio je više društvenih priznanja, među kojima su Republička nagrada za nauku „Veselin Masleša“ (1987), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za djelo „Historija Bošnjaka“ (1998), Povelja Univerziteta u Sarajevu povodom 50 godina osnivanja i rada (1999), «Preporod»-ova nagrada za nauku (2003). Među ostalim priznanjima dobio je još prije rata Šestoaprilsku spomen plaketu Gradačca, a poslije rata zlatnu značku Općine Gradačac. Od Udruženja izdavača i knjižara BiH proglašen je najboljim autorom u 2008. godini za djelo «Knjige i zbivanja», itd.
Autor je i koautor više od trideset knjiga, monografija i udžbenika. Istovremeno je do sada objavio preko 500 različitih članaka, rasprava, studija, osvrta i dragih radova iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, te različitih pitanja iz oblasti međunarodnih odnosa i općenito razvitka civilizacije. Više radova je objavio u prijevodu na nekoliko stranih jezika (engleski, njemački, arapski, turski, perzijski, albanski).
Mustafa Imamović nije bio poseban samo po svom naučnom radu, već prije svega po svom ljudskom karakteru. Bio je veliki bosanski patriota, susretljiv, suosjećajan i veoma blag.Posebno je bio vezan za svoju majku Hurku,koja je bila jedna od najuticajnijih osoba na tok njegovog života.
Nesebično je pomagao studentima, a posebno je bio ranjiv kad su u pitanju studenti iz njegovog rodnog Gradačca. Kao apsolvent pravnog fakulteta u Sarajevu i ja sam imao priliku da osjetim Profesorovu brigu i dobrotu koja se uvijek oslikavala na njegovom licu.
Naime, moja supruga Paša (Rašidović) Avdičević i ja, bili smo ista generacija i kao apsolventi trudili smo se da u približno istom periodu položimo sve ispite i da krenemo u novi zajednički život, kojeg smo već isplanirali. Ali, kao što to obićno biva u životu, ni nama nije išlo baš sve po planu, jer ja sam zapeo na jednom od ispita koji će me vremenski koštati punih šest mjesci. U međuvremenu Paša je diplomirala i dobila posao u pravnoj službi u "Regionalnom medicinskom centru Zenica" u Zenici.
U istom tom periodu i ja sam položio problematični ispit, ali sad je trebalo zapeti i što prije položiti i preostalih nekoliko ispita.
Na fakultetu je bila tzv. apsolventska učionica u kojoj je bila velika vitrina sa knjigama koje su studenti mogli koristiti za učenje. Za izdavanje knjiga bio je zadužen jedan student koji je ujedno zaključavao i otključavao učionicu svakih 45 minuta kako bi ostali studenti imali svoj mir prilikom učenja. I baš u tom periodu diplomirao je i taj student koji je bio zadužen za učionicu. U tome sam ja ugledao svoju šansu i otišao sam kod Profesora Imamovića sa molbom da svojim autoritetom pokuša kod uprave fakulteta izdejstvovati da mene zaduže za taj posao. Malo u šali malo u zbilji, doslovno sam mu rekao: "Profesore, ako brzo ne ispolažem preostale ispite, ukrast će mi neko djevojku". Blago se osmjehnuo i reko, "dođi sutra u isto ovo vrijeme". Sutredan me ćekao sa ključevima od učionice i onako, profesorski rekao: "Idi tamo i zagrij stolicu". Poslije samo nekoliko mjeseci ponovo sam bio pred svojim Profesorom. Ovaj puta čvrsto mi je stezao ruku čestitajući stećenu diplomu pravnog fakulteta.
U znak zahvalnosti ovu priču njemu posvećujem. Na kraju, recimo još nekoliko riječi o Mustafinom životu.
Ženio se dva puta. Sa prvom suprugom Editom ima kčerku Enisu . Drugi puta Mustafa se ženi sa Senadom iz Saarjeva i sa njom ostaje do kraja života.
Umro je u Sarajevu 2017. godine i sahranjen na gradskom mezarju “Bare”. Na bolji svijet otišao je sa ožiljkom nepravde koja je pratila porodicu Imamovića još od vremena Informbiroa 1948. godine. Taj ožiljak je nastao odlukom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine da Prof Mustafa nije ispunio sve uslove kako bi postao član te Akademije. Ne možemo se oteti utisku da je to bila politička odluka, bas kao što su bile i odluke kojima su njegov blizak rođak Safet Imamović i njegov otac Teufik Imamović , u bivšoj nam državi Jugoslaviji, iz političkih razloga osuđeni na kaznu zatvora, koju su izdržavali u zatvoru na zloglasnom Golim otoku.



O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević

GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
http://historijagradacac.blogger.ba
09/12/2018 15:13