ZGRADA POŠTE


Ova stara zgrada pošte bi mogla ponijeti i naziv prave ljepotice među gradačačkim znamenitostima. Izgrađena je davne 1912. godine za vrijeme austro-ugarske uprave Bosnom a, sagradio ju je Izet-beg Jahić. U nešto kasnijem periodu Izet-beg Jahić će biti i gradonačelnik Gradačca, a pred sami Drugi svjetski rat, na spratu ove zgrade bilo je sjedište Općine Gradačac. Inače, gradačački Jahići su porijeklom iz Srbije, koji su se sedamdesetih godona 19. stoljeća doselili u Bos. Šamac. Ta porodica se kasnije podijelila na Jahiće i Izetbegoviće. Jahići su se preselili u Gradačac, a Izetbegovići su ostali u Šamcu.

Recimo sada nešto više o razvoju poštanskog saobračaja u Gradačcu.
Prvi oblici poštanskog saobračaja razvijaju se već u osmanskom periodu i služili su isključivo za državne potrebe. Tu funkciju obavljali su kuriri, tatari, glasnici, a često i trgovci. U Bosni je zvanična pošta bila smještena u Travniku, ali je sa radom za privatne potrebe počela tek 1841. godine. Na značajnim putevima gradili su se hanovi u kojima su se mogli odmarati i noćivati putnici i trgovci, pa su ti hanovi sužili i kao menzilhane (poštanske stanice.

Razvoj modernog poštanskog saobračaja u Gradačcu počinje sa austrougarskom okupacijom Bosne, tako da se od 1878. godine, za privatne potrebe građana, vrši prenos poštanskih pošiljki na tovarnim konjima, a od 1892. godine počinje se upotrebljavati kolski prevoz putnika koji je istovremeno služio i za prenos pošte. Po prvi put se postavljaju poštanski sandučići, a kuće obilježavaju brojevima, što olakšava dostavu pisama i drugih vrsta poštanskih pošiljki.
U tom periodu, telegraf i telefoni su služili isključivo za državne potrebe, a od 1908. godine te usluge su mogli koristiti i građani. Prvi javni telefon je uveden 1912. godine, kada se gradi i ova prelijepa zgrada pošte, a već sljedeće godine u Gradačcu je bilo 13 telefonskih pretplatnika. PTT saobračaj na području Gradačca nije se unapređivao niti modernizovao sve do završetka Drugog svjetskog rata, mada i tada je išlo sve veoma sporo. Tek 1965. godine u Gradačcu je puštena u rad polu-automatska centrala kapaciteta 198 brojeva, a deset godina kasnije gradi se prva automatska centrala sa 400 priključaka. Od 1978. godine počinje brži razvoj PTT saobračaja na području gradačačke opštine i broj priključaka se ubrzo povečava na 1200 brojeva. U tom periodu Gradačac se uključuje i na međunarodni automatski saobračaj, ukida se posredstvo pošte i sami pretplatnici biraju željene brojeve širom zemlje i u 18 evropskih država. U periodu osamdesetih godina, u dvorištu iza ove poštanske zgrade, gradi se nova zgrada pošte i do 1985. godine broj telefonskih priključaka se povečava za jos 4.000 novih brojeva. Mobilni telefoni su još uvijek naučna fantastika. Devedesetih godina izbija rat. Uništavaju se telefonske linije, ruše centrale i sve ono sto je godinama građeno. I koje li parodije. U takvom haosu, naučna fantastika se u svijetu pretvara u realnost i u ratnom Gradačcu se pojavljuje prva vrsta mobilnih telefona. Preko jednog od takvih telefona i ja sam uspostavio vezu sa svojom porodicom, koja je već živjela izbjeglički život u drugoj državi.

Tekst napisao, Mirza Avdičević.

4 komentara

  1. Pratim tvoje pisanje ..sve pohvale , treba voljeti svoj grad da bi se ulozilo ovoliko truda ..sve dobro ukonponujes ..Ovaj objekat je u odlicnom stanju , za razliku od ostalih koje si prikazivao , a sam kazes da sto godna odoljeva zubu vremena..lijepo je vidjeti ovako staro zdanje ..ocuvano. Ti samo tako nastavi .Grdacac se treba ponositi sto ima takve gradjane kao sto si ti ..

  2. Ti me puno nahvali gostu pod sifrom s.k. Hvala sto pratis moj blog…
    Bas mi je drago da se ovo svidja mom gostu pod sifrom 5693..Talenat za pisanje je tvoja karakteristika, a ja samo pisem iz ljubavi prema svom gradu.. Puno hvala.

  3. Poštovanje gos. Mirza. Danas sam slučajno naišao na ovaj vaš blog i oduševio se onim što sam do sada pročitao i vidio. Sve više me zanima prošlost našega grada a naročito uživam u starim slikama čaršije. Tek sad mi je žao što nisam više toga slušao od svog rahmetli oca ali valjda bilo se mlađe pa se nije imalo sluha za istoriju (bar ja). Inače ja sam Munir sin Sulje sajdžije (radnja u haustoru). Pozdravljam te i želim ti još puno zdravlja i života da nam prenosiš svoje priče iz davnina.

Komentariši