KUĆA OBITELJI MIHALJEVIĆA



Pisati o znamenitostima Gradačca, a ne pomenuti ovu staru kuću obitelji Mihaljevića, u najmanju ruku bilo bi nepravedno. Iako o samoj kući ne znam skoro ništa, pomenut ću barem to da potiče iz austrougarskog perioda i da je smještena na sjevernoj strani kompleksa Gradine, ispod samih njenih zidina. Vlasnik ove kuće, još od vremena između dva svjetska rata, bio je naš poznati sugrađanin Anto Mihaljević. Sa svojom suprugom Vinkom imao je dva sina, Ivana i Tonija. Anto i Vinka su umrli, kao i njihov sin Toni, kojeg je zbog bolesti smrt zatekla veom rano. U kući je ostao Ivan koji je takodje imao dvoje djece, Lidiju i Tonija.
Koliko mi je poznato svi oni sada žive u inostransvu.
Vratimo se ponovo našem sugrađaninu Anti Mihaljeviću i recimo nešto više o njemu i na taj način otrgnimo od zaborava obitelj Mihaljevića, kao i ovu staru kuću, kojoj u skoroj budućnosti, po svoj prilici prijeti rušenje. Anto je bio vrstan muzičar i još prije Drugog svjetskog rata vodio je tamburašku sekciju u okviru kulturno-prosvjetnog društva “Hamijet”. Poslije Drugog svjetskog rata osniva se kulturno-umjetničko društvo “Hasan Kikić“ u kojem je bilo nekoliko sekcija, a na čelu tamburaške sekcije i dalje je bio Anto Mihaljević. Pored tamburaške, postojala je i horska sekcija, koju je zajedno sa Antom, vodio Ivo Ungaro. Inače, Anto Mihaljevic je, kao šef restorana društvene ishrane, bio zaposlen u tvornici motornih dijelova TMD „Famos“, gdje je dočekao i svoje penzionerske dane.
I na kraju, recimo još nekoliko interensantnih podataka, koji su na posredan način vezani za kuću Mihaljevića. Naime, u periodu izmedju dva svjetska rata, pored Mihaljevića kuće prema gradskoj kafani, u dubokoj hladovini ispod zidina Gradine, čuvao se led za proizvodnju sladoleda u tadašnjim slastičarskim radnjama. Bez tog leda ne bi bilo ni sladoleda u ljetnim mjesecima.S druge strane Mihaljevića kuće bila je stolarska radnja čiji je vlasnik bio Risto Stefanović zvani Tica, a u neposrednoj blizini bila je i jedna kožara.
Završimo ovu priču sa podacima da je Projektom izgradnje gradskog trga, odnosno Muzeja odbrane, predvidjeno rušenje nekih objekata, medju kojima, gradske kafane i kuće Mihaljevića. Gradska kafana je već srušena, a kuća iz naše priće još živi i ukazujući nam na jedno prošlo vrijeme, kao da kaže: “žalim prošlost, nezadovoljna sa sadošnjošću, nadam se budućnosti”.

Tekst napisao, Mirza Avdičević

3 komentara

  1. Nedavno, čitajući predgovor za roman Džulijana Barnsa, naiđoh na interesantnu rečenicu (misao), a glasi otprilike ovako: um istoričara pretjerano je oslonjen na činjenice, a premalo sklon nostalgiji. Srećom, to nije slučaj sa autorom ovog bloga:) Upravo ta umjerena „doza” nostalgije, koja se osjeća u gotovo svakoj napisanoj riječi, čini zanimljivim i posebnim ove postove.
    p.p.

  2. Istorijskih cinjenica nikad nije dosta, ali kad se radi o tekstovima za siroku citalacku publiku puno je ljepse kad su te cinjenice pomijesane sa dozom nostalgije i osobnih osjecaja pisca. Drago mi je de je to jos neko uocio.
    Profesor.

Komentariši