DIO ČARŠIJE SA POSLOVNIM OBJEKTOM MARKA IVANKOVIĆA


Našu priču o znamenitostima Gradačca izmedju dva svjetska rata, odnosno u periodu Kraljevine Jugoslavije, nastavljamo sa objektima u kojim se najčešće obavljala trgovinska djelatnost. Ovaj puta, priču pričamo o Ivanković Marku, uglednom građaninu i poznatom trgovcu iz tog perioda. Marka, ili Markice, kako su ga od milja zvali, sječaju se samo starije generacije, ali krenimo od početka i upoznajmo mlađi naraštaj sa obitelji Ivanković. Marko je rođen 1893.godine u Ljubuškom, a u Gradačac se doselio 1907. godine, kada je imao samo 14 godina. Bio je na zanatu kod trgovca Milera, ali ubrzo otvara svoju prvu privatnu trgovinu koja je bila smještena u objektu označenom strelicom na fotografiji, koju uz ovaj tekst objavljujemo. To je bila mala trgovina, ali Marko je brzo razvijao posao te prodaje taj prostor i kupuje veći objekat, koji je bio lociran na mjestu sadašnjeg Općinskog suda. Tu je Marko, pored trgovine imao i restoran sa baštom pa ubrzo otvara i vlastitu pecaru rakije. Ženi se i u Gradačcu zasniva svoju obitelj. Sa suprugom Marijom dobiva dvije kčerke, Jadranku i Romanu. Postaju ugledna obitelj koja razvija veoma prijateljkske odnose sa građanima Gradačca. Međutim, poslije Drugog svjetskog rata, Marku je sva poslovna imovina nacionalizovana i on bukvalno ostaje bez posla. Ostala mu je samo obiteljska kuća, koju je od njega kupuje naš sugrađanin Hazim Džanihodžić, a Marko sa svojom obitelji seli u Zagreb, gdje 1953. godine i umire. Nama još preostaje, da uz sječanje na našeg Markicu, poimenićno navedemo i ostele objekte koji su nestali u navodnoj modernizaciji našeg grada. Ne kažem da nije trebalo graditi u trendu novog doba, ali zar su nam baš morali uzeti dušu i toplinu kojom je odisala naša šarsija.
Da li su baš morali sve porušiti da bi novo sagradili. Da li se namjerno zatirala prošlost i kultura jednog naroda? Neka to pitanje bude za sve nas koji volimo ovaj grad, a mi se za trenutak vratimo našoj staroj čaršiji i pisanim riječima pokušajmo je otrgnuti od zaborava. Na fotografiji koju objavljujemo, jedini objekat iz novijeg doba je kuća Jusufa Kadrića, koja se nalazi na prvom mjestu s lijeve strane, a pravljena je pedesetih godina prošlog stoljeća. Zgodna je prilka da pomenemo kako je i Jusuf Kadrić bio jedan od naših uglednih sugrađana koji je u ovoj kući imao svoju fotografsku radnju. Poslije Jusufove smrti radnju je naslijedio njegov sin Ređep, kojeg svi zovu skračenim imenom Ređo. I ova fotografija koju objavljujemo potiče iz foto dokumentacije porodice Kadrća.
Do Kadričeve kuce nalazio se objekat u kojem je bila smještena Hrvatska čitaonica. Do nje je trgovačka radnja Alberta Kabilja, a zatim dolazi prodavnica obuće Borovo, poznata kao “Bata”. Sljedeći manji objekat je brijačka radnja koju je držao brico Spasojević, djed dr. Nenada Spasojevića koji je svojevremeno radio u Gradačačkom domu zdravlja. Do njega se nalazila slastičarnica Mehe Avdića. Objekte na desnoj strani će mo označiti na drugoj fotografiji gdje ih ima više, ali u nekoj od naših narednih priča. Namjerno kažem priča, jer ja se ne bavim historijom, već, kako kažu naši stari, ja pripovijedam, tj. priču iz prošlosti vam pričam.

Tekst napisao, Mirza Avdičević

4 komentara

  1. Da moglo bi se i tako nazvati Mirzino prpovijedanje , samo u malim djelicima , recenog , napisanog ..jer tvoji postovi su mnogo vise od toga , obiluju cinjenicama , dokazima , fotografijama …Bilo bi lijepo da su se sacuvali stari objekti bar u jezgru carsije …naravno samo preuredjene …pozzz tebi , pisi nam citamo te …

  2. Moj dojam je da je Mirza samo suvise skroman. Doista mislim da je ovo vise od pripovijedanja, ima tu cinjenica, analize i zakljucaka i dobro definisanih pitanja koja mogu podstaknuti posjetitelje bloga na razmisljanje. Pozzz

  3. Mada njie u vezi sa ovim tvojim postom , pregledao sam link …tvoj govor ..ratne godine , ne znam koja je godina bila , pa te molim odgovori mi .Tuzno je potresno sve iz ratnog vremena , ne volim se prisjecati . Mirza tvoj doprinos je bio veliki u ratu , a nastavio si kao da vrijeme nije stalo …

  4. Hvala mojim prijateljima na komentarima, a posebno vjernom citaocu Basicu.
    A sto se tice videoklipa i mog govora prilikom obiljazavanja godisnjice rada u ratnim uslovima, to je bilo 1994.godine.Novembra iste godine,zbig zenine teske bolesti, napustio sam ratiste i sa svojom porodicom otputovao za Kanadu. U narednih pola godine rat je ionako vec bio zavrsen. Nadam se da ce moj sugradjanin biti zadovoljan sa odgovorom.

Komentariši