BRONZINA KUĆA – KAFANA

Ponovo koračam našom čaršijom i nesvjesno puštam da me koraci odvedu u ulicu kuća starih. Na momenat stanem i zatvorim oči. Ne vidim nikoga, ali u mislima vidim da na jednoj strani fali nešto, baš kao što što fali zarez u rečenici. Ima nešto i novo, nešto što se teško uklapa u arhitekturu mojih misli, ali nova vremena donose i nove zgrade koje gledaš i vidiš ih kao nejasnu sliku sadašnjosti. Onda se okrenem na drugu stranu, prema pošti gradskoj, i gledam jednu kuću iz prošlosti davne. Ispred nje vidim starog sugrađanina Bronzu i misli ponovo naviru jedna za drugom. Pretačem ih u riječi i pišem priču o kući i kafani Bronzinoj. Po sjećanju nekoliko naših sugrađana, kuću je napravio Izet-beg Jahić, ali je nepoznato do kada je bila u vlasništvu Jahića niti ko je u njoj živio za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Zato vodim vas u povijest pedesetih godina prošlog stoljeća kada su u prizemlju ove kuće bile prostorije tadašnje Elektroposlovnice Gradačac. Na spratu kuće, tih godina, sa svojom porodicom stanovao je Nedžo Garić. Starije generacije se sigurno sjećaju tog dobroćudnog policajca i našeg uglednog sugrađanina. Šesdesetih godina vlasnik kuće postaje Osmanović Ismet, zvani Bronzo. Sa svojom suprugom Hurijom imao je pet kćeri i jednog sina. Uz dužno poštovanje prema svim članovima njegove porodice, posebno ću izdvojiti prelijepu kćerku Sadiju, koja je bila udata za Ćosić Đulagu. Umrla je veoma mlada, a iza nje je ostao sin Saša. Bronzo je sa svojom porodicom živio na spratu, a u poslovnom prostoru je jedno vrijeme bila slastičarnica koju je držao Džaferović Fetiš.
No, ubrzo je miris kolača zamijenio miris toplih jela i mezetluka iz Bronzine kafane. Bronzo je otvorio kafanu jer je znao da su kafane dio života čaršije i da se u njima odvija život grada. U nedostatku profesionalnih kuhara, mezetluke je spremala njegova žena Hurija, a domaću šljivovicu i ostalo piće posluživale su konobarice Branka i Zamira, te konobari Bešerović Zijad i Medinić Esad, zvani Muranjak. Bronzina kafana je bila mjesto okupljanja gradačačkih čaršijana. Pored mnogobrojnih gostiju pomenimo, Huseina Arnautalića, poznatog bricu, kojeg su svi zvali skraćenim imenom Husko. U Bronzinu kafanu, veoma često su navraćali još i Halilović Risko, Selmanović Dževad, Mešanović Jusuf, Osmanović Uzejr, Petrović Mile, Ibro Zupurović i Palavrić Refik, zvani Pajo. I dok se u sjećanjima pokušavam prisjetiti još nekog imena, čujem otkucaje sata na zidu moje sobe koji me vraćaju u stvarnost i mjesto novih imena u mislima se prisjećam jedne izreke koja glasi: Ne pokušavaj živjeti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve u isti čas, već živi u sadašnjosti, a kreći se prema onome što dolazi u budućnosti. Na momenat sam se zamislio i pitao: Trebam li ja to prestati pisati o prošlosti? A tada sam shvatio, krećući se ka budućnosti opet me čeka neka nova priča iz prošlosti.

Tekst napisao, Mirza Avdičević.

3 komentara

Komentariši