ORAŠKA TRGOVINA


Noć se odavno spustila i dok tišinu njenu ćutim, novu priču vam pišem. Oko mene knjige, albumi i slike stare. Kao i obično, sjećanjima lutam čaršijom i ulazim u dio grada gdje se pogledom zaustavlja vrijeme i gdje sjećanja naviru. Nedaleko od gradske pošte stojim pred praznim izlogom stare kuće i u mislima vidim trgovinu Orašku, kako je narod nekad, tako zvao. Prošlo je puno vremena, ali ja pokušavam otići još dalje i u mislima želim vidjeti starog Dedu Kukuruzovića koji je vlasnik ove kuće bio i sa suprugom svojom, sinove, Refika i Edhema u amanet našem gradu ostavio. Poslije Dedine smrti kuću je naslijedio njegov sin Refik koji je sa suprugom Razom izrodio dva sina, Edu i Adnana, a od Edhema i njegove rano umrle supruge ostali su sinovi Mirza i Ismet. I dok ova, više od stotinu godina stara kuća, čeka na nasljednicu svoju u obliku neke nove stambene zgrade, na njenom spratu još uvijek živi Refikov sin Edo, a poslovni prostor prazan stoji i čeka sudbinu svoju..
Nama je još preostalo da se prisjetimo vremena kad je u njemu bila gvoždara po imenu Trgovina Oraška i stari poslovođa Mustafa Arnautalić, koji je uz osmjeh svoje mušterije dočekivao i sa svakim lijepu riječ progovorio. Ako u mislima idemo još dalje onda pomenimo da je u toj kući odmah poslije Drugog svjetskog rata stanovala Tipura Hava sa svoja tri sina, Abdulahom, Ademom i Muhamedom. Poslije je tu živio i sudija opstinskog suda, Muhamed Tafro sa suprugom Milicom, koja je predavala domaćnstvo u osnovnoj školi, a jedno vrijeme je stanovao i fotograf Dragan Zec. A što se tiče poslovnog prostora u njemu su se smjenjivale podavnice tekstila i mješovite robe, da bi jedno vrijeme Mirza Kukuruzović držao kladionicu. A sada? Sada je ostao samo izlog prazni. I dok svoj lik gledam u njemu, ćuteći ponavljam riječi da to ne teče vrijeme, već teku misli moje, baš kao što ne teče rijeka, već teče voda njena.

Tekst napisao, Mirza Avdičević.

4 komentara

  1. Mirza,ovo si pisao srcem i to iz dna srca…Izgleda da te nostalgija uhvatila, ako sam u pravu, pa daj kreni, sada je čaršija najljepša, a prave raje se uvijek nađe…
    Ovim opisom je kuća, ORAŠKA TRGOVINA, dobila dušu.Kada danas pored nje prođem, osmijehnut ću joj se u ime starih vremena, tako ću pozdraviti njene stanare, od kojih neke poznajem, neke još uvijek susrećem, kao npr.sinoć u kafiću…Sjecam se Mustafinog samozatajnog smiješka kojeg je upućivao svakome ko u gvožđaru navrati…Svojim prikazom naših kuća si nam ukazao na činjenicu da gledajući zgradu-kuću, ne treba vidjeti samo fasadu već malo zažmiriti i čuti život koji se odvija ili se odvijao u njoj…pozdrav i…piši Mirza, da mi koji živimo ovdje, upoznamo svoju čaršiju i iz drugog ugla, prošlog, a naše prošlo vrijeme je izatkalo ovo sadašnje, a kroji nam i budućnost…

  2. Volim Gradacac ..kroz tvoje pisanje volim ga jos vise ..u jednome postu pomenuo si da si pripovjedac..sa pravom si sebe tako nazvao ..pisati historiju je iznosenje cinjenica ..ti si svaki objekat svaku kucu , aleju svojim pisanjem ozivio .. bas kao sto ozivi i ovu staru kucu ..uzivam u citanju ..pozzzz…

Komentariši