MIRALEMOVA KUĆA

Dok usnuli grad svitanje čeka, ja kao i obično sjećanjima lutam čaršijom našom i u mislima koračam kroz vrijeme unazad. Pri svakom koraku osječam kako grad pulsira, kako zajedno sa njim dišem i kako me ponovo inspiriše da opet novu priču pišem. Jedan pogled na kuću malu zaustavio je vrijeme i raspršio maštu. Po pričama starih čaršijana, ova je kuča nekad, begovske porodice Ljubovića, bila.
I dok je prije Drugog svjetskog rata mirisom kućnim odisala, u ratu postade mjesto za sastanke tajne. Tokom 1943. i 1944. godine u njoj su se sastajali članovi Okružnog komiteta komunistićke partije Jugoslavije za Trebavu i Majevicu, zbog čega joj se i poseban znaćaj dade, što je obilježeno i spomen pločom.
Pedesetih godina prošlog stoljeća vlasnik kuće je postao Mehmed (Meho) Mustafić koji je sa svojom obitelji živio u prizemlju, a u potkrovlju otvorio poslovni prostor za krojačku radionicu. Meho je bio poznat gradačački krojać muških odijela. Sa svojom suprugom Ajšom izrodio je četvero djece: Asimu koja se udala u Višegrad, a sada živi u Sarajevu, Minu, koja se udala u Zenicu gdje je umrla, Azru koja se udala u Tuzlu gdje i danas živi, te sina Miralema čije ime je ugrađeno u naslov naše priće.
I dok su stari Meho i Ajša već poodavno umrli, u kući ostadoše Miralem i njegova supruga Esma, koji kčerku Selmu dobiše. Selma se u Brčko udade, a Miralem proširi i dogradi ovu stogodišnju kuću, te u prizemlju poslovne prostore otvori.
Ovako proširena i dograđena, kuća je dobila moderan izgled i zajedno sa novoizgrađenom stambenom zgradom pokušava se uklopiti u okolinu pošte stare, koja je jedna od rijetkih zgrada što zadrža dušu arhitekture iz austrougarskog doba. Historija i arhitektura, prošlost i sadašnjost, sve je to ugrađeno u ovu malu kuću o kojoj, budućnosti radi, priču napisasmo.

Tekst napisao, Mirza Avdičević.