RODNA KUĆA KNJIŽEVNIKA AHMEDA MURADBEGOVIĆA


Gledajući u preklopljene kazaljke mog zidnog sata razmišljam kako se svake noći i u meni preklapaju dva vremena, prošlo i ovo sadašnje. I dok ispijam gutljaje svježe skuhane kahve, osjećam kako se u meni bude sjećanja na nekad najljepšu kuću u gradačačkom naselju zvanom Bukva. U tim sjećanjima pronalazim novu priču koju sa vama želim podijeliti. Krenimo ovako: U neposrednoj blizini džamije Bukvare, svoju porodičnu kuću sagradio je Hilmi-beg Muradbegović, otac prvog značajnijeg gradačačkog književnika, Ahmeda Muradbegovića. Inaće, Muradbegovići su begovska porodica porijeklom iz Tuzle od kojih su se neki naselili i na područje Brčkog.
Hilmi-beg je sa svojom majkom Hatidžom, doselio u Gradačac iz Cerika, gdje su imali veliko imanje. Hatidžino djevojačko prezime je Gradaščević i bila je rođena sestra Reuf-bega Gradaščevića, poznatog po izgradnji Begove džamije u Gradačcu. Hilmi-beg se dva puta ženio. žena mu se zvala Alema Ibreljić. Izrodili su četvero djece: Hasiba, Ahmeda, Huseina i Muniru. Od njih četvero najpoznatiji je književnik Ahmed Muratbegović. Drugi puta Hilmi-beg se oženio sa Hasibom Ćosić, sa kojom je imao troje djece: Midhata, Dževada i Nefisu. Midhat je bio poznata ličnost u bivšoj Jugoslaviji. Prvoborac u NOB-i i ambasador Jugoslavije u nekoliko zemalja.
Nije mi poznato ko je od Muradbegovoća naslijedio kuću o kojoj pišemo, ali po svoj prilici to je bio sin Midhat. Bilo kako bilo nasljednici su kuću prodali Zrinki Bjelogrlic koja je tada radila pri službama skupštine općine i živjela u Gradačcu do 1979. godine. Tada je ona mijenjala ovu kuću za stan u Sarajevu sa Miroslavom Bajdakom koji i dan danas živi u njoj. Iza kuće, na dijelu zemljišta Muradbegovića, Dom zdravlja je sagradio mali montažni objekat u kojem su pretežno stanovale medicinske setre, kao i jedan radnik iz apoteke.
Vratimo se sada Ahmedu Muradbegoviću zbog kojeg i pišemo ovu priču. Rođen je 3. marta 1898. godine u Gradačcu. Tu je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Tuzli i Sarajevu . Maturirao je poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine i odmah se upisuje na Pravni fakultet, ali nakon dva semestra prelazi na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
U Zagrebu se ženi sa Hrvaticom Nedom, koja prelazi na islam i uzima ime Nedina. Ahmed i Nedina su izrodili tri ćerke čija su imena Alema, Elma i Meliha. Sve tri su udate i žive u Hrvatskoj, Alema i Meliha u Dubrovniku, a Elma u Zadru.
je umro 1972. godine, a njegova supruga Nedina 2003. godine. Oboje su sahranjeni na starom dubrovačkom groblju Boninovo u zapadnom dijelu koji je namijenjen za građane islamske vjeroispovijesti. Ovi obiteljski podaci o Muradbegoviću se prvi put objavljuju u javnosti.
A sad recimo nešto o Muradbegoviću kao književniku. Njegov književni opus započeo je sa poezijom već u njegovoj devatnaestoj godini života. Godine 1921. u Zagrebu izdaje zbirku pjesama pod naslovom „Haremska lirika“, da bi u narednim godinama izdao još nekoliko zbirki pjesama. U to vrijeme piše i drame od kojih je napoznatija „Na božijem putu“. Za vrijeme Drugog svjetskog rata završava dramu „Husein-beg Gradaščević“ u kojoj Husen-bega predstavlja kao istinskog borca za slobodu Bosne
Međutim, u to ratno doba, od strane NDH biva imenovan za direktora Narodnog kazališta u Sarajevu, što mu je kasnije od Jugoslovenske vlasti uzeto kao djelo saradnje sa okupatorom i postaje potiskivan i prešućivan u književnoj djelatnosti.Osuđen je i na kaznu zatvora sa oduzimanjem svih građanskih prava, ali je ubrzo amnestiran od zatvorske kazne i po izlasku na kratko se vrača u Gradačac, da bi 1947. godine prešao u Tuzlu i zaposlio se u Gradskom narodnom pozorištu.

U Tuzli ostaje do 1954. godine, a jedno kraće vrijeme, radio je i u Banjalučkom pozorištu. Ostatak života provodi u Dubrovniku. Posthumno, godine 2004. u izdanju Javne ustanove biblioteka “Alija Isaković” u Gradačcu, prvi put je štampan njegov roman “Ponos”.
o svoj prilici, u njegovoj književnoj zaostavštini ima još rukopisa koji čekaju svoju priliku da budu objavljeni. To bi bio način da se bar donekle odužimo Ahmedu Muradbegoviću i njegovom djelu. Ovu priču o našem književniku završit ću kratkim izvodom iz drame Na božijem putu, u kojoj Muradbegović opisuje razgovor jednog bosanskog bega kao oca, od kojeg jedan mladić traži ruku njegove ćerke. U svom odgovoru, beg kaže: “Hm. Čudno zaista! Da si mi tako zaiskao trećinu moga imetka, polovinu, cijelo imanje, čašu krvi, komad srca, čitav život, ja sam tako darežljiv, sve bih ti prije dao…ali Lejlu… Kako bih tebi ja Lejlu dao… Kako bih ja tebi dušu svoju poklonio! I više no dušu; vjeru, svijet, oba svijeta – ovaj ovdje i onaj tamo.”

Mirza Avdičević

2 komentara

Komentariši