RODNA KUĆA KNJIŽEVNIKA HASANA KIKIĆA

Književnicima obično nazivamo one koji su napisali romane ili drame i koji su stekli neku čitanost i pozitivnu ocjenu, a uz to su i članovi Društva književnika. A ko je onda pisac? Ukratko, moglo bi se reći da je pisac svako ko piše knjige bilo kojeg sadržaja i koje bivaju objavljene. Oni koji pišu pjesme su naravno pjesnici, a novinari koji usput uređuju knjige su publicisti, i lako se mogu svrstati u kategoriju pisci.
Obzirom da ja ne spadam ni u jednu od ovih kategorija, sebe smatram pripovjedačem priča o znamenitostima i ličnostima iz prošlosti. Ovaj puta moja pripovijest počinje ovako: Kad se u jednoj ulici sretnu dva književnika, to može biti slučajnost, ali isto tako i normalna stvar, jer ljudi se svakodnevno sreću na ulicama, pa što se ne bi srela i dva književnika. Ali kad se u jednoj ulici rode dva književnika to nije slučajnost, to je dar prirode jednom gradu. Takav dar priroda je poklonila našem Gradačcu.
U mahali Bukva, rodio se književnik Ahmed Muradbegović o kome smo ranije pisali, a samo stotinjak metara od njegove kuće, godine 1905. rodio se književnik Hasan Kikić, o kojem danas pišemo. Pisati o Hasanu kao književniku je odgovoran i stručan posao, pa ocjenu o njegovim djelima ostavljam književnim kritičarima. Mi će mo se zadržati na običnim stvarima iz njegovog života u što svakako spada i kuća u kojoj se rodio. Nažalost, te kuće više nema jer mi smo je, radi “uzvišenih ciljeva” srušili, baš kao i mnoge druge objekte koji su predstavljali kulturu našeg naroda i arhitekturu jednog prohujalog vremena.

Ako ništa drugo, bar nam je ostalo nekoliko fotografija, od kojih sam ja izabrao ovu, što je objavljujem i sa vama dijelim. Kuća se nalazila pored samog puta koji vodi u naselje Bukva, poviš koje je napravljana osnovna škola “Ivo Andrić”, danas “Safet beg Bašagic”, čije konture se malo naziru sa lijeve strane fotografije. U njoj je rođen Hasan kao prvo dijete oca Hase i majke Munire. Imao je jos šestero braće. Uoči Prvog svjetskog rata, kao i mnogi Bošnjaci, otac mu je mobilisan u austrugarsku vojsku i upućen na ratište,
a Hasan je kao školarac četvrtog razreda osnovne škole, na svoja pleća primio obavezu da brine o mlađoj braći. Nakon nekoliko godina, po povratku njegovog oca sa ratišta, Hasan dobiva mogučnost da nastavi školovanje u Derventi, gdje završava nižu gimnaziju, a poslije nje se upisuje u srednju školu za učitelje.
Kao veoma nadaren dječak, pokazuje talenat za pisanje, svira violinu i crta bolje od svih učenika. Svoje znanje naplačuje pomažući djeci iz bogatih porodica i tako ponovo zarađuje, ali sada za svoje školovanje.
Zbog svoje plahovite naravi dolazi u sukob sa nekim nastavnicima zbog čega, u četvrtom razredu, biva isključen iz učiteljske škole. Zahvaljujući dajdži koji je živio u Zagrebu, Hasan napušta Derventu i 1926. godine završava četvrti razred u Zagrebu. Kao učitelj, na službovanju u Rogatici upoznaje svoju buduću suprugu Anku, sa kojom se ženi 1932. godine. I Anka je bila učiteljica, pa kao bračni par dobivaju posao u Hrvatskoj, u malom mjestu Gornji Sjeničak.

Samo dvije godine kasnije Hasan, vanredno upisuje pravni fakultet u Beogradu i 1938. godine u roku ga zavrašava.U međuvremenu objavljuje dva svoja najznačajnija djela: Provincija u pozadini 1935. godine i roman Ho ruk 1936. godine. Roman Bukve je štampan 1938 godine, a 1939. godine objavljuje još neke novele, što su bila njegova poljednja književna djela.
Pred sami Drugi svjetski rat, odnosno 1940. godine, Hasan biva premješten u Zagreb na poslove pravnog referenta u Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske. Sav svoj rad, on u to vrijeme posvećuje svom političkom opredjeljenju i borbi protiv nadolazećeg fašizma. U to burno i nesigurno vrijeme, Hasan i Anka dobivaju svog sina Zlatka. Godina je 1941. izbija rat. Hasan biva mobilisan i u činu satnika (kapetana) odlazi za Sanski most.
Tu kuje planove za prelazak u partizane što mu, “po zvaničnoj verziji”, i uspijeva februara 1942. godine. Kao politički komesar Prve krajiške proleterske brigade, upao je u četničku zasjedu u kojoj je poginuo. Bilo je to 6.5.1942. godine u selu Rapta kod G. Vakufa.
Po knjizi “Kikicev put u smrt”, napisane od strane Fehima (Ferija) Midžana, koju smatram “nezvaničnom verzijom”, Midžan tvrdi kako Hasan Kikić nikada nije ni stigao u partizane, već je poginuo u četničkoj zasjedi prilikom pokušaja tog prelaska.
Međutim, ni to ne umanjuje Kikičeve zasluge postignute u njegovom časnom životu i književnoj karijeri, što je potvrđeno književnim susretima, koji se u Gradačcu održavaju počev od 1973.godine, njemu u čast. Za grob književnika Hasana Kikića gotovo se ni ne zna.”Na Čemernici ima jedna spomen-česma i nešto kao grob, ali ni njegova supruga nije mogla potvrditi da je tu zaista ukopan Hasan Kikić. Ipak, ostala su sjećanja na njega i to je neizbrisivo”, ističe Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.
Privodeći kraju ovo hronološko navođenje podataka o Hasanovom životu, priču želim završiti sa ostalim članovima porodice Hase i Munire Kikić.
Predpostavljam da mnogi nisu znali kako su Haso i Munira imali sedmero djece, svih sedmoro sinovi. Četvorica su poginula u partizanima, od kojih je Safet imao samo 15 godina. Ago je poginuo sa 19. prilikom oslobadjanja Tuzle, Huso sa 29. u Kozaračkom odredu i Hasan sa 37 godina pod nerazjašnjenim okolnostima. Selmo je poslije rata poginuo u saobraćajnoj nesreći, a Hasib i Mustafa su umrli prirodnom smrću i jedini su nadzivjeli svoju majku Muniru. Dok polako završavam ovu priču, razmišljam i pitam se, jesmo li bili pravedni prema ostalim članovima porodice oca Hase i majke Munire. Zašto pored književnika Hasana Kikića, nikad ili “skoro nikad” nismo pominjali i njegovu braću, koja zajedno sa njim izgubiše zivote u NOR-u. Zašto smo tako malo pominjali majku Muniru kojoj su četiri spomenice ostale u znak sjećanja na njene sinove. Zašto je veoma rijetko pominjana njegova supruga Anka, a njegov sin Zlatko skoro nikako. Je li uopšte živ Hasanov sin Zlatko. Je li ikad Zlatko bio u Gradačcu. Je li Anku i njega ikad iko pozvao na Kikićeve susrete. Brojna su pitanja na koja nisam imao odgovore, ali istražujuci Kikićev život, bar nešto sam saznao od pojedinih članova šire Kikićeve porodice. Naime, poslije Kikićeve smrti, Anka je došla u Gradačac i putem anti fašističkog fronta žena, aktivno učestvovala u porbi protiv fašizma. Poslije rata, Anka se preselila u Sarajevo. Tu je ostala sve do pred početak posljednjeg rata kada se, kao iznemogla i onemoćala preselila kod sina Zlatka u Beograd, koji je već duži niz godina tamo živio i radio. Kod njega je i umrla. Sa Zlatkom, niko od sadašnjih članova familije Kikić nije u kontaktu. Ne zna se ni da li ima svoju porodicu. Od najstarijeg člana familije, saznao sam da se Zlatko bavio politikom, što me ponukalo da o njemu pokušam nešto saznati preko interneta, Surfajući po raznim stranicama naišao sam na podatak o Zlataku Kikiću koji živi u Beogradu, kao i to da je radio u ministarstvu spoljnih poslova Srbije, na funkciji direktora odjeljenja za Evropu. Pored toga bio je i ambasador Srbije u Švedskoj, Egiptu i u još nekim zemljama. Je li to Hasanov Zlatko…ostaje nerazjašnjeno. Ali, ono sto sigurno znamo, bila je Kikićeva opredijeljenost protiv fašizma, koju je u svojoj studiji “Biti pokoran bogu od žute ilovače” (http://www.diwanmag.com.ba/arhiva/diwan2/sadrzaj/sadrzaj12.htm), istakao nas sugrađanin, profesor i književnik Dinko Delić.
Neka ostave – k vragu! – pera i knjige… neka nemaju nikakvih iluzija da išta drugo može odlučiti o našoj sudbini i o sudbini čovječanstva, do isključivo borba… Pod ledinu mi, ili fašisti.”
Bile su to posljednje riječi izrečene bivšem saradniku iz “Putokaza” Rizi Ramiću kao oproštaj, jer je Kikić, godinu dana poslije, “smrću potvrdio svoju literaturu i postao njen glavni lik”.

Mirza Avdičević

10 komentara

  1. Prilog je za svaku pohvalu. Za mnoge cinjenice iz ove price nikada nisam cuo. Ti nas bas ucis kako treba cuvati uspomene na sve sto je u vezi naseg Gradacca. Da nije tebe mlada generacija nikad ne bi saznala za ovoliko podataka o Hasanu Kikicu, a pogotovo o njegovoj porodici. Jos jedna desetka.

  2. Selamim i toplo pozdravljam lijepo i nada sve pohvalno je kad čovjek jedan svoje slobodno vrjeme upotrejbi za jednog knjizevnika, pisca, pjesnika, umjetnika.
    I sam umjetnik i najveće ,bogastvo je baš to što će neko nekad napraviti osvrt na nas mi imamo svoj život, nekad je tmuran i nerazumljiv nekad nas ignorišu
    i misle da nismo svjesni svoje poruke, radnje ali naše je postojanje je za to što će nekada neko reći ovu su riječi ili djela jednog umjetnika. Stim on živi vječno hvala ti na ovom blogu jer ovakvo je nešto dio našeg bogastva i nezaborava
    Safet.Fatkić

  3. Bio sam na mjestu gdje su četnici u jednoj uvali ispod ceste Skender Vakuf _travnik zaklali književnika Hasana Kikića, a zati msu ga na jednoj pletenoj list odnijeli i bacili u neku jamu na tome području. To mi je pričao očevidac toga dogašđajamjedan srbin , prvoborac toga kraja. Imao sam sve podatke zapisane o tome događaju, koje sam pribavio negdje 1978. godine ili nešto kasnije, ali mi je to sve nestalo u ovm zadnjem ratu.

  4. Poštovanje. Pridružujem se čestitkama na ovom radu. Radim u školi koja nosi njegovo ime što je dovoljno da me jako zanima sve o toj osobi iako me ništa drugo me ne veže za tog našeg velikana. A pišem iz sljedećeg razloga: i mene su fascinirale fotografije i podaci iz privatnog života, koje po prvi put čujem (a dosta ih je). No rekao bi čovjek, davno se desilo, nije bilo ovih tehnologija da se zabilježi. I onda čujem da ima sina, koji je vrlo vjerovatno živ, tu negdje radi i nevjerovatno mi je da se ne zna ništa o njemu a i da se on ne javi. i da od njega saznamo više o njegovom ocu. i da se sada u doba interneta, Face-a, instagrama, whatsappa vibera i svega ostalog ne može doći do njega. Također i da je supruga bila živa do ovog rata, a isto da se malo zna. Ipak po njemu mnoge škole nose ime i njegova djela se čitaju kao lektira. Nije to malo!

  5. Hvala puno. Iskreno receno ni ja ne mogu vjerovati da niko do sada nije pokusavao pronaci Hasanovog sina i dovesti ga u rodni grad njegovog oca, ako nista, a ono bar na Kikiceve susrete. Puno je toga sto se moglo i sto je trebalo uciniti. Kad je pravljena osnovna skola na Bukvi onda je nekome smetala rodna kuca Hasana Kikica pa su je srusili, a sada se na istom tom mjestu pravi nova velika kuca. A mogla se ponovo izgraditi Hasanova rodna kuca i napraviti u njoj mali muzej njegovih knjiga i eventualno drugih stvari koje je mozda imala njegova supruga koja je doskora bila ziva. Mozda i Zlatko ima nesto od licnih Hasanovih stvari. Mogla je i ta skola nositi Hasanovo ime tako da bude sve na jednom mjestu. Sto metara od Hasanove kuce, preko puta ulice nalazi se rodna kuca i od drugog gradacackog knjizevnika, Ahmeda Muradbegovica.
    Eh, kako je sve to trebalo sacuvati i ponositi se sa znamenitostima naseg grada. A te kuce jesu bile znamenite, bas kao sto su bili Kikic i Muradbegovic. Mirza Avdicevic

Komentariši