GRADAČAC ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA I SOCIJALISTIČKE FEDERATIVNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE


Da bi pisali o znamenitostima Gradačca u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, hajde da se prije toga osvrnemo na period kroz koji je prošao naš grad u vrijeme Drugog svjetskog rata. Krenimo ovako!

Drugi svjetski rat je počeo 1. Septembra 1939. godine napadam Njemačke na Poljsku. Pored Poljske, Nijemci su vrlo lako osvajili Dansku, Norvešku, Holandiju, Belgiju, Luksemburg i dvije trećine Francuske. Kao saveznik Poljske i ostalih pokorenih zemalja, u rat je stupila Engleska sa slobodnim dijelom Francuske. Odmah na početku Njemačkoj se pridružula Italija, a kasnije i Japan. Tako je nastao Trojni pakt koji počinje ubjeđivati druge zemlje o pristupanju tom savezu. Ubrzo im se pridružila Mađarska, Rumunija i Bugarska. Na redu je bilo ubjeđivanje Kraljevine Jugoslavije za pristupanje trojnom paktu. Kako je kralj Petar još uvijek bio maloljetan, zastupao ga je knez Pavle Karađorđević koji je sa Krunskim savjetom prihvatio dokument o pristupanju trojnom paktu, te ga poslao vladi na usvajanje. Vlada je donijela odluku o potpisivanju protokola za pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, koji je potpisan u Beču 25. marta 1941. godine. Potpisivanje protokola izazvalo je nezadovoljstvo naroda koje dostiže vrhunac 27. marta, kada je zbačena postojeća vlada i formirana nova, na čelu sa Dušanom Simovićem. Pošto je dobio vijest o događajima u Jugoslaviji, Hitler naređuje napad koji je počeo 6. aprila bombardovanjem Beograda i istovremenim napadima sa mora i kopna. Jugoslovenska vojska je odlučila pružiti otpor, ali je vrlo brzo kapitulirala i Hitler sa Musolinijem dijeli teritoriju Jugoslavije na dva dijela. Veliki dio BiH zajedno sa Gradačcem pripada pod Italijansku jurisdikciju, a uz pomoć Nijemaca, Pavelićev predstavnik Slavko Kvaternik, 10. aprila 1941. godine proglašava Nezavisnu državu Hrvatsku. Istovremeno formira i vojsku sa nazivim Vojska države Hrvatske.
Pet dana nakon toga, iz Italije, u Zagreb stiže Ante Pavelić koji preuzima vlast od Kvaternika i obrazuje ustašku vladu NDH. Na istoj sjednici mijenja naziv Vojske države Hrvatske u naziv Hrvatsko domobranstvo, a za zapovjednika postavlja Kvaternika. Hrvatsko domobranstvo je bila službena vojska države Hrvatske, ali pored nje Ante Pavelić je imao i stranačku vojsku koja je nosila naziv Ustaška vojna. Ustaše su djelovale neovisno od Domobrana i tek 1943. godine oni formalno ulaze u sastav Domobranske vojske, ali i dalje ostaju pod kontrolom poglavnika Ante Pavelića, a ne zapovjednika domobranstva.
Prva jedinica njemačke vojske pojavila se u Gradačcu krajem aprila 1941. godine. Ušla je u grad iz pravca Gračanice. Vojnici su se smjestili u zgradi Medrese (bivši dom kulture), a obezbjeđenje su imali na Gradini i Ilidži. Vozila su parkirali na tadašnjoj pijaci koja je bila na dvorištu bivše gradske kafane. Odmah narednog dana objavljuje se naredba o predaji oružja, a civilnim vlastima se saopštava da, do novih naredbi obavljaju vlast, te da svojim životima odgovaraju za sigurnost njemačkih vojnika. Zahtijeva se da sve trgovačke, zanatske i ugostiteljske radnje budu otvorene, kao i da se pripadnici žandarmerije jave na svoja radna mjesta. Uz nejmačku saglasnost u Gradačcu se formira vlast NDH. Proglas Komunističke partije Jugoslavije o početku oružanog ustanka protiv okupatora stigao je u Gradačac augusta 1941. godine sa upustvom da se uspostavi veza sa partijskom organizacijom u Slavonskom Brodu. Na uspostavljanu te veze radio je Mehmedalija Tufekčić. Nešto kasnije uspostavlja se i veza sa Ismetom Kapetanovićem koji je bio u Štabu Ozrenskog narodno oslobodilačkog pokreta. Već je bio formiran i Majevički patrizanski odred, a u decembru 1941. godine formira se i Posavska partizanska četa.
U jesen 1941. godine u okolini Gradačca počinju se formirati i četnićke jedinice, prvo na Majevici, a zatim na Trebavi i dijelom na Ozrenu.
U proljeće 1942, godine, odnosno 14. i 15. maja četnici napadaju i zuzimaju Gradačac, ali ustašama pristiže pomoć i četnici se povlače na Trebavu. U junu dolazi do sporazuma između Gradačačke NDH vlasti i četnika sa Trebave, tako što se trebavska regija ostavlja četnicima na upravljanje, a četnici za uzvrat priznaju vlast NDH i obečavaju zajedničku borbu sa ustašama protiv partizana.
Uskoro četnički odred na Trebavi prerasta u brigadu, a kao rezultat toga dolazi do formiranja muslimanskih oružanih jedinica, zvanih Legije, koje su formalno bile u sastavu NDH, ali su djelovale samo na područjima oko Gradačca gdje je bilo pretežno muslimansko stanovništvo. Početkom oktobra 1942. godine Edhem Čamo počinje formiranje partijskog jezgra u Gradačcu i radi na organizovanju ljudi za Narodnooslobodilački pokret.
Prvo oslobađanje Gradačca uslijedilo je napadom Prve Majevičke partizanske brigade 28. jula 1943. godine. Sa oslobodiocima u grad ulazi i moj dajdža Mustafa Jašarević, kojeg su građani, kao partizana iz svoje sredine, srdačno dočekali. Ovo oslobađanje Gradačca je trajalo samo jedan dan jer su Nijemci odmah krenuli prema Gradačcu iz Slavonskog broda i partizani su se morali povuči. Drugo oslobađanje Gradačca uslijedilo je 14. septembra 1943. godine i trajalo je do proljeća 1944. godine. Ovo oslobađanje je na spomen ploči, ispod škole na Gradini, zabilježeno kao prvo, vjerovatno iz razloga što je oslobođenje Gradačca iz jula mjeseca trajalo samo jedan dan.
Aprila 15. i 16. 1944. godine Nijemci zauzimaju Gradačac sa SS jedinicama i drže ga u okupaciji sve do jeseni, kad ga napuštaju, a u njega ulazi Posavsko-Trebavski partizanski odred. Ali, samo nakon desetak dana i partizanski odred napušta Gradačac jer mora ići na druge dijelove ratišta. Grad zauzimaju četnici. U decembru ponovo dolaze partizani i napadaju četnike koji se jednim dijelom povlače na gradinu.
U pojedinačnim puškaranjima sa tim četnicima teško je ranjen komadant partizanskog odreda Pero Bosić. Odmah je prebačen do Srebrenika, gdje su u međuvremenu stigli ljekari iz Tuzle, ali nisu ga mogli spasiti. Pero Bosić je podlegao usljed teških povreda nanijetih mitraljeskim rafalom po stomaku. Dan poslije toga partizani su na juriš zauzeli gradinu, ali su tamo zatekli samo nekolicinu četnika, dok su se ostali u toku noći spustili niz zidine gradine i izvukli se iz grada. Ko je bio Pero Bosić? U nedostatku više informacija o čovjeku koji je izgubio život od prpadnika naroda kojemu je i sam pripadao, recimo bar osnovne podatke koji su mi poznati. Pero (Laze) Bosić, rođen je 1921. godine u selu G. Slatina kod Šamca, zemljoradnik, član KPJ od 1942. godine. Za narodnog heroja proglašen je 27. 11. 1953. godine. U znak zahvalnosti, narod Gradačca mu je podigao spomen bistu u gradskom parku. Nažalost, u toku ovog poslednjeg rata bista je uklonjena i još ni do danas nije vračena. Uređeni prostor oko samog postolja ukazuje na postojanje namjere vračanja biste, čime će Gradačac još jednom pokazati kako zna cijeniti svoje osobodioce bez obzira na njihovu nacionalnost.
Nastavimo sada dalje sa hronološkim navodjenjem podataka o oslobađanju Gradačca.
U januaru 1945. godine partizani ponovo napuštaju Gradačac i opet ulaze četnici. Ovaj puta sa njima je i Draža Mihajlović koji ispred tadašnjeg hotela drži govor tražeci od građana da budu lojalni četnicima. Trajalo je to do 11. marta kada se vračaju partizani, ali ostaju samo do 19. marta, jer Gradačac zauzimaju njemačke snage zajedno sa ustašama.
Konačno oslobađanje Gradačca uslijedilo je 6. aprila, a Njemačka kapitulira 9. maja 1945. godine čime je okončan Drugi svjetski rat. Stvara se nova Socijalistička Jugoslavija u kojoj Gradačac ima jedno novo razdoblje, koje traje sve do raspada Jugoslavije i do novog rata koji izbija početkom 1992. godine, odnosno po proglašenju samostalnosti države Republike Bosne i Hercegovine.
Završavajući ovo pripovijedanje, razmišljam o tome kako je čovjek jedina vrsta živog bića na našoj planeti, koje je dostiglo inteligenciju i civiliziran život, ali to jedino inteligentno i civilizirano biće, kako zna za sebe, ratuje i međusobno se ubija. Znam ja da se međusobno ubijaju i životinje, ali znam i da je to čisto iz biološke potrebe za hranom radi opstanka. Ali ljudi, ljudi ne jedu jedni druge, a ubijaju se i pri tome veoma često prave zločine, a što su više civilizovaniji čine sve veće zločine, pa i one najgore, koje nazivamo genocidom.

Mirza Avdičević

5 komentara

Komentariši