GRADSKA PIJACA

Današnju priču započinjem pripovijedanjem o jednoj znamenitosti koja nije karakteristična samo za našu čaršiju, jer je i drugi gradovi imaju. Ali kad zatvorim oči ja samo našu vidim i samo o njoj hoću da pišem. Njeno ime je kratko i jednostavno. Zove se Pijaca. Gradačac je pijacu imao još za vrijeme turske vladavine, a bila je smještena u neposrednoj blizini džamije Husejnije, odnosno na platou između tadašnje Medrese i zidina Gradine. Tu su prije dvjesta godina izgrađene male kafedžinice i zanatske radnje tako da se život na tom mjestu odvijao svakodnevno, a ne samo pijačnim danom.
Zelena pijaca je bila odvojena i nalazila se na lokaciji preko puta sadašnjeg, ili bolje rečeno bivšeg hotela, što se nabolje vidi na crtežu našeg umjetnika Ibrahima bahića.
Obje pijace su preživjele doba Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, ali poslije Drugog svjetskog rata poče obnova zemlje u kojoj se, iz ko zna iz kojih razloga, rušilo staro da bi se pravilo novo. Tako su porušili i tu našu malu Baščaršiju, a na njenom mjestu napravili Gradsku kafanu. I opet dođe novo doba i nova vlast pa srušiše i Gradsku kafanu i osta prazan prostor, baš kao što je bio prije dvjesta godina. Svako vrijeme nosi svoje breme. Ali idemo mi sada u posjetu našoj pijaci na lokaciji iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a kasnije ukomponovanu u veliki zanatsko-tržni centar podno stare aleje kestenova.

Iako je na prvi pogled djelovala kao jedan jedinstven plato, pijaca je bila razdvojena na dva dijela. U prvom dijelu, pored rječice Gradašnice napravljena je niska ali dugačka zgradica podijeljena na male poslovne prostore. U najstarije vrijeme, u prvoj od njih prema Zvijezdinom, igralištu bila je smještena svlačionica za igrače, a do nje je imao obućarsku radnju moj amidža Feham Avdičević. Poslije njega tu je radio obućar Mato Barišić, zvani Mata. Zatim je jedno vrijeme bila zlatarska radnja koju je držao neki Sarajlija. Tapetarsku radnju je držao Fehim Rušidović, a krojačku radnju je imao Sakib Saletović. Do njega je bila Hebirojcina slastičarnica u kojoj je kasnije radio Ahmo Unkić. Slijedi mesnica Abida Kajića i njegovog sina Šefika, a zatim radionica za popravak pisaćih mašina koju je držao neki Mile iz Beograda. Kikić Began je imao radinicu za popravak i proizvodnju drvenih kaca, a do njega je bio sajdžija Lipovac Galib.

Preko puta zanatskih radnji, na uređenom prostoru, prodavalo se voće i povrće, mlijeko i mliječni prizvodi kao i sve drugo što je bilo vezano za poljoprivrednu proizvodnju. Sve se to prodavalo na lijepo uglačanim betonskim tezgama, ili velikim drvenim natkrivenim stolovima. Najljepše voče se moglo kupiti iz Vide i Lukavca. Sir i Kajmak kao i paprike, patliđani, kupus i krompir iz Ledenica, a paradajz iz Hrgova. Na jednom od takvih stolova prodavao je paradajz i naš sugrađanin Pipo.

On je bio nakupac, ali mnogi su kupovali kod njega jer su svojom kupovinom htjeli pomoći tom našem vrijednom i poštenom sugrađaninu. Zato recimo o njemu koju riječ više. Pipino pravo ime je Ismet Lulić. Rođen je 1945. godine od oca Bajre i majke Asije. Bio je oženjen sa Begzadom i iz toga braka se rodio njihov sin Žan.

Nažalost, oni mu nisu uzvratili očekivanu ljubav tako da Pipo danas ne živi sa njima. Iako ostario i slabog zdravlja još uvijek prodaje ponešto, jer ne može on bez tezge. Ona je njegov život.
I dok je Pipo mušterijama falio svoj paradajz, na drugim tezgama se zagledalo jesu li krastavice friške, mućkanjem se provjeravala starost jaja, a krompir se mirisao da se vidi čuje li se na prašak protiv buba zlatica.
Grah se kupovao uvijek sa dozom nepovjerenja i pitanjima hoće li se dobro skuhati. Tako smo jednom, kao mladi bračni par, moja supruga i ja bili na pijaci i dok sam ja služio kao nosač već kupljenih namirnica, ona je zastala kod jedne tezge na kojoj se upravo prodavao grah.
I onako, praveći se važna, upita ona prodavačicu: “A jel ženo, kako se kuha ovaj grah”? Odmjerivši je pažljivo, žena je nonšalantno odgovorila: “draga čeri, ako podložiš vatru skuhat će se, a ako ne podložiš onda ga nečes pojesti”. Zadovoljan ovim odgovorom, smješkao sam se dok sam stavljao plastičnu kesu kupljenog graha u već prepunu torbu. U našoj neposrednoj blizini, nadvikujući se sa ostalim trgovcima, lubenice je prodavao stari Kuduzović Velija, svima poznat po nadimku Pezer. Istovremeno, sa aleje je dopirao miris ćevapa koje je u svojoj pokretnoj kućici pripremao Risko Silajdžić, sin starog mesara Kadrije. U blizini Kina sličan miris se širio od ćevapa Muharema Inkića, čiji otac se takođe zvao Muharem, ali o njemu će biti riječi kasnije. Eh kako je bio dobar Riskin poljev i lepina, a Muharemovi ćevapi. I dok su jedni sa uživanjem jeli Riskine i Muharemove ćevape, drugi su mogli probati kuhana jela u aščinici Selima Dautovića. Meso se moglo kupiti kod Riste i Rize, kao i kod Nikole Štiha, poznatijeg kao muž od lijepe Marije Krajine. I friška riba se mogla kupiti kod Ljubice u “Trgocentrovoj” ribarnici. Televizori su se popravljali u radionici Merseda Lipovca, a zlato se kupovalo kod Hasukić Edhema. I frizura se mogla napraviti kod Asife Kruškić. Dobra odijela su se mogla kupiti pod šatrama koje su drželi krojači, Mehmedović Bedrudin, Bristrić Adem i Hasambašić Haso, ali i ona što su, hodajući i preko ruke noseći, prodavali Džemal Dadić, zvani bubnjar i Muharem Inkić, otac od mlađeg Muharema kojeg smo ranije pomenuli. Na pijaci su se, kod krojača Mehinović Mehmeda, zvanog Meha, mogle uraditi i sitne popravke kupljenih odijela. Garderobu iz Turske i Italije prodavali su mnogi naši sugrađani, a ja se još uvijek dobro sječam Vasve Razvalić, zatim Tučine sestre Zurijete, Ćosić Mehmeda i njegove žene Šemse, kao i još puno drugih koji su u hrpama prodavali tekstilnu robu. Ali, tu su se mogli kupovati i kotlići za kuhanje, sačevi i peke, drvene kašike, sita i čanci za brašno, šiševi za prženje kahve i još mnogo sličnih potrebština. I kreč su prodavali naši poznati krečari sa Varoši Hadžiosmanović Mujo i njegoci sinovi, u narodu poznati kao Seftedžije. Sve je vrilo kao u košnici i svi su bili zadovoljni.
Mušterije su kupovale robu jeftinije nego u prodavnicama, a poljoprivrednici i nakupci zarađivali svoj dnevni profit. I opštinari su bili zadovoljni jer su preko Komunalnog preduzeća dobivali dio od naplaćene placarine koju su savjesno ubirali Sadik Ibrić i Alija Pelešević.
I prosijaci su pazarnim danom ubirali svoj šićar. Prisjetimo se stare Lilajke iz Ledenica koja je petkom redovno dolazila u čaršiju i ispružene ruke hodala po aleji očekujući koju paru.
Dok završavam ovu priču, razmišljam kako je pijaca možda jedino mjesto na kojem se život nije puno promijenio. I danas je skoro sve isto, samo su se izmijenjali ljudi. Prepoznajem samo neke, a među njima i sazliju starog.
I dok zatvorenih očiju, čaršiju našu gledam, kao da čujem kucanje saza i riječi pjesme sjetne:

“Lijepo je doć’ u svoju čarsiju lijepo je imat svoju avliju. Opet ću noćas sanjati staru kuću, opet će duša sletjeti pravo pred njenu kapiju. Sanjaću dan da se ostvari san. Neću se buditi i pašće kamen sa srca mog, jer ja ću se vratiti”.

Mirza Avdičević

3 komentara

  1. Svaka cast dajdza,prvo sve pohvale za ovako lijepi tekst koji me je vratio i u moje djetinjstvo,zatim slatko sam se nasmijala na neke napisane dogodovstine i na kraju stih koje ce mnoge koji su u dalekoj zemlji potsjetiti na njihov rodni kraj.

  2. Pročitah ovaj citat („Derviš i smrt”) jutros na nekom sajtu:„…Volio je da priča, a pričao je lijepo…Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života.”
    Baš takav osjećaj ostaje nakon čitanja ovih tvojih „priča o životu”.
    p.p.

Komentariši