Evo me ponovo sa vama. U mislima šetam ulicama svog grada i znamenitosti njegove prebirem. Setajući tako, uđoh u mahalu staru koju od pamtivijeka Svirac zvaše. Šta ja tu radim? Zašto se opet u Svirac vraćam? Pa, već sam bio tu. O Česmi sviračkoj sam pisao i historiju Sviračke džamije ispričao. Kuću Jahića i Karaule gradske opisao. Da li zbog rodne kuće ili doživljaja iz detinjstva koji se najviše pamte i nikad ne umiru, ili je to zbog nekih pojedinosti i detalja koji iščezavaju u tami vremena i zaborava? Dok odgovor pokušavam pronaći, sjetih se Čitaonice stare i sad znam da je ona razlog zašto sam opet u Svircu svom. U znamenitosti Gradačca, Čitaonicu uvrštavam i prije nego što mnogima iz sjećanja isčezne, priču o njoj vam ispričati želim. Krenimo zajedno kroz vremeplov, od sjećanja izatkan!
Drugi svjetski rat je završen i nastaje jedno historijsko doba koje će biti obilježeno potpuno novim političkim i ekonomskim sistemom. Opšta karakteristika svakog poslijeratnog perioda je osjećaj zadovoljstva i sreće zbog prestanka rata, što samo po sebi donosi novi elan i volju za organizovanje boljeg i sretnijeg života. Radi zajedničkog dogovaranja i učešća u vlasti, po gradskim mjesnim zajednicama se grade male zgrade koje se nazvaju Čitaonice, a po selima se grade Zadružni domovi koji su, pored političke, imali i privredno-kulturnu ulogu. Tako su ovi domovi imali prodavnice sa skladištem, ali i sale za kulturne i druge aktivnosti. Tu su se održavale igranke, obilježavali prigodni događaji, držale sjednice Savjeta mjesnih zajednica i sl. Izgradnja takvih domova odvijala se najviše u periodu 1950-51 godine, a izgrađeni su u sljedećim selima: Srnice donje, Zelinja donja, Vida, Mionica, Turić i Tramošnica.
Kad se radi o gradskim mjesnim zajedncama treba reći da je u samom centru grada zgrada bivše Medrese, koja je pripadala Islamskoj vjerskoj zajednici, pretvorena u objekat Doma kulture. Pored toga izgrađena je i zgrada Kina sa nekoliko sporednih prostorija, tako da su te dvije zgrade podmirivale potrebe Mjesnih Zajdnica Centar, Varoš i Bukva. Obzirom da je Mjesna Zajdnica Svirac, teritorijalno bila dosta široka, a nije imala takvog objekta odlučeno je da se napravi jedna zgrada sa nazivom Čitaonica. U dogovoru sa Isalmskom vjerskom zajednicom, Opštini je ustupljen dio džamijskog zemljišta na kojem je nekad, takođe bila Medresa, te je na tom mjestu izgrađena Čitaonica. Ona je tema naše današnje priče.
U neku ruku, bila je to zajednička kuća svih mještana mahale Svirac. Tu su se održavali sastanci članova tadašnje političke partije, kao i sastanci organa mjesne zajdnice. Tu su se obilježavali prigodni datumi i organizovale proslave povodom značajnih praznika. U takvim prilikama učestvovale su i folklorne grupe, a pri tome i harmonika je znala zasvirati u rukama Muhidina M.Halilovića i Šuhrete Trakić. Mještani su mogli popiti kafu i čaj koje je u početku spremao Sadik Mejremić, a kasnije Teufik-Fiko Šaldić. Tu se je gledala prva televizija koja je kupljena od strane mjesne zajednice. Ustajalo se u četiri sata ujutro da bi se gledali boks mečevi legendarnog Cassius Clay koji će kasnije preći na Islam i uzeti ime Muhammad Ali. Nedjeljom poslijepodne su se gledale humorističke serije u kojima je glavni humorista bio Miodrag Petrović Čkalja. Sjetimo se serija pod nazivom “Muzej voštanih figura”, “Sačulatac” ili “Crnog snijega” .
U vrijeme gramofonskih ploča, vikendima su se održavale igranke, a kasnije uz živu muziku orkestra kojeg su sačinjavali: Vlado Popović, Fako Abdulahović, Ivan Mihaljević i Mirza Šakić. Nešto mlađe generacije će prve plesne korake učiti uz zvuke gitare Zlatana Peleševića i Nurdina Kikića.
Ali, nije Čitaonica služila samo za sastanke, igranke i gledanje televizije. Bilo je tu i tužnih događaja pri kojima su suze u očima navirale. Bilo je slučajeva kad je smrt prekidala život pojedinih mještana Svirca i kad su poslednji ispraćaj imali, baš iz Čitaonice o kojoj pričamo. Pomenimo događaj iz 1973. godine kada je, u teškoj saobračajnoj nesreći, život izgubila Mina Avdičević, udata Mujić. Sve je tada utihnulo. Samo su se čuli lagani koraci mještana koji su došli da, u svojoj Čitaonici poslednji put, počast učiteljici Mini odaju. Brat njen, koji je na rukama svojim, sestru na poslednji počinak ponio, pisac je ovih redova i priču o Čitaonici, sestri Mini posvečuje.
Zato, nastavimo sa pričom i recimo da, kako je vrijeme odmicalo Čitaonica je polako gubila prvobitnu ulogu. Televizija postaju uređaj kojeg kupuje skoro svako domaćinstvo, a igranke prepuštaju mjesto omladinskim klubovima i diskotekama. U jednom dijelu Čitaonice se otvara Trgocentrova trgovina, a do nje privatna pekara u kojoj rade Fadil Beširević i Fehim Mulaomerović.
Dolazi i vrijeme većeg razvoja privatnog sektora te prodavnicu mješovite robe otvara Hazim Brkić, a nešto kasnije aščinicu, njegov mlađi brat Hajrudin Brkić. U dijelu gdje je nekada bila prva televizija i gdje su se igranke držale, još dugo vremena se mogla popiti prava domaća kafa koju je pripremao već ostarjeli Fiko Šaldić. Ali ne samo kafa. Tu se moglo popiti i pivo, a za posebne jarane pravilo se i meze, a uz meze i šljiva je mirisala. Do kasno u noć sa Fikom su sjedili i priče pripopvijedali: Sendić Ibro zvani Lonko, Bradarić Isak, Ibrić Goran i brat mu Zoran, Ibraković Esed i još mnogi drugi.
O svima njima bi se posebna priča mogla ispričati, ali mi će mo nešto više reći o mještaninu Fiki Šaldiću. Zašto baš o Fiki? Krenimo ovako! Bliski rođak Fike Šaldića, koji se zvao Raif Šaldić, bio je revolucionar u Drugom svjetskom ratu i kao takav uhapšen je od strane Nijemaca 1944. godine. U zatvoru je danima mučen jer su esesovci saznali da je bio član KPJ, no i pored svih muka, Raif nikoga nije odao. Kad su ga jedne prilike sprovodili iz zatvora na saslušanje, on je pokušao pobjeći, ali je pokošen mitraljeskim rafalom sa Gradine. U znak sjećanja na Raifa Šaldića postavljena je spomen ploča na zgradi gradskog kina. Drugi razlog zašto pričamo o Fiki Šaldiću je jedan kuriozitet. Naime, Fiko je sa svojom suprugom Subhijom izrodio devetero djece, pa je u skladu sa tadašnjim običajima, devetom djetetu kumovao predsjednik države Tito. Pomenimo ih pojedinaćno! Bili su to: Sadik, Sadika, Sureja, Safer, Raza, Raif, Munevera, Jasminka i Smajl.
I još jedan razlog što posebno pišemo o Fiki je je na žalost tužan. Zajedno sa svojim sinom Saferom, Fiko je poginuo na pragu svoje porodične kuće. Bilo je to od razorne granate u poslednjem ratu 92-95. godine. Ali ne samo Fiko i njegov sin Safer. U tom nepravednom ratu poginuli su mnogi mještani Svirca i njihova imena su uklesana u ploču na spomen obilježju koje je simbolično napravljeno pored izvora života, pored Sviračke vode.
I kao što su se ugasili životi mnogobrojnih mještana mahale Svirac, tako se ugasio i život naše Čitaonice. U jednom političkom sistemu rođena je, a u drugom umrla, odnoseći sa sobom i prošlost u kojoj je bilo i radosti i tuge. Na njenom mjestu izgrađen je novi ojekat koji služi za potrebe stanovanja Imama sviračke džamije, ali nudi i poslovne prostore gdje će se obavljati neka djelatnost u skladu sa sadašnjim potrebama sviračkih mještana
Sa ovom pričom pokušao sam da otrgnem od zaborava Čitaonicu staru, ali zajedno sa njom otrgnimo od zaborava i stare sviračke mještane, i to na način, da po abecednom redu ovjekovječimo bar prezimena njihova. Krenimo ovim redom: Avdići, Avdičevići, Begići, Bradarići, Brkići, Bilajci, Bakoviči, Delići, Jašarevići, Džaferovići, Emići, Fazlići, Hadžihafizovići, Hodžići, Haseljići, Huseinbašiđi, Gradaščevići, Gromići, Ibrahimbegovići, Ibrići, Ibrakovići, Jahići, Kikići, Mejremići, Muftići, Mutići, Mešanovići, M.Halilovići, Mulamuratovići, Novalići, Osmičići, Palavrići, Pekarići, Repeše, Sendići, Skenderovići, Smajlovići, Selmanovići, Šaldići, Tufekčići Terziči, Trakići i porodica Tuzlak.
Mirza Avdičević
Kao i uvijek , lijepo , sa puno podataka , lijepih fotografija .Mada je rijec o citaonici u Svircu , ja cu nesto o svirackoj cesmi ,u ljetne vrucine isla sam na sviracku cesmu da vode donesem i uvijek bi se onako iz ruke napila ledene vode , i sada kada se sjetim toga rezi voda u ustima .hvala ti Mirza uvijek nesto iskopas za sjecanje.
Lijepa priča, neka je napisana da se ne zaboravi. Znam sve Sviračane, a posebno mi je drag Sefer Šaldić. Kad sam ja studirao u Zagrebu, Sefer je tamo radio kao farbar u novosagrađenim objektima. Mi, nas nekoliko studenata iz Gradačca, smo ga zvali Fant, tako se na slovenačkom kaže momak. Za praznike smo išli u Sloveniju, najviše u Brežice i tamo se kupali u bazenima i pili vino po kletima, podrumima u vinogradima, po okolnim brdima, goricama. Kada bi nas Slovenci zvali, govorili bi,”gremo fantje”.Tako bi Safer govorio nama i mi smo ga prozvali Fant. Poslije smo se svi vratili u Gradačac.
Da, priča je zaista lijepa, ali i tužna…ne mogu ni da zamislim šta si osjećao u trenutku koji je ovjekovječen na fotografiji koju si objavio (Minin posljednji ispraćaj)…strašno, baš kao i tragična sudbina Fike i njegovog sina Safera… i sigurno je teško bilo pisati o ovome, ali kao što je Fehim Mujić lijepo rekao u svom komentaru – „…neka je napisana, da se ne zaboravi…”
p.p.
Postovani gospodine Mirza,kao i uvjek odusevio si me svojim blogom,jako lijepo napisano. Posebno mi je drago da Gradacac ima jednog tako divnog covjeka koji daje svoj doprinos historiji grada.Za buduce narastaje i ove sad to je neprocjenjiva vrijednost ,jer pisana rijec se ne zaboravlja.Veliko hvala i lijep pozdrav.
Priča je prelijepa… ali sa, uglavnom, tužnim tonovima. Mnogo je u toj priči tužnog, žal za ljudima kojih više nema, sam “kraj” Čitaonice – odoše ljudi, ode i Čitaonica koja je bila za dobro svih..Ostaje samo lijepo sjećanje na njih…
Dragi Mirza da,to je sjajan spoj slika-rijeci i meni jedna od najdrazi knjiga i setnji BOSANCICA
Medresa je srusena zna se od koga, zemlja je oduzeta a ne poklonjena, knjige koje su cuvane stoljecima u Medresi su prodate u Bec…
Jos jedan dio istorije Gradacca otrgnut od zaborava. Prelijepo ispricano, slikovito i emotivno!
Čista petica…da te nema Mirza, trebalo bi te izmisliti…Gradačac ¨JUČE¨živi u tvojim tekstovima…
ps Vijest o Mininom odlasku nam u Ledenice u školu donio učitelj Savo(nismo imali telefon, a savo bez auta, pa došao pješke)…e, da može da vidi svoju divnu djecu i unučad…
Dragi Mirza,
Priča je emotivna i dokumentarna.Za mene i sjetna jer sam Sviračanin.Koliko sam samo pred Čitaonicom razmijenio sličica, znački i klikera.
Možda ova priča poticajno djeluje, prije svega na mještane Svirca u podupiranju pokrenute inicijative za izgradnju novog objekta Čitaonice.Novalić Osman.
Drago mi je da je prica o Svirackoj citaonici probudila sjecanja na vrijeme koje pripada proslosti. To je ipak nasa proslost u kojoj smo imali i lijepih i tuzni trenutaka, koji nit se trebaju nit se mogu zaboraviti. Hvala svima koji su ostavili svoje komentare i na taj nacin doprinijeli da prica o Citaonici bude sdrzajnija i bogatija sa podacima.
Mirza Avdicevic