Magaza je uobičajeni naziv za mali objekat koji je građen kao dodatak uz
bosansko-hercegovačku kuću, a služila je za smještaj hrane i nekih pomoćnih stvari za koje nije bilo mjesta u kućnim prostorijama. Građena je od dasaka (podnica), a pokrivala se crijepom. Sastojala se od samo jedne prostorije četiri do pet metara dužine i oko tri metra širine. Magaze nisu imale zidanog temelja nego su bile postavljene na nekoliko kamennih nosaća. U nekim krajevima Bosne i Hercegivine Magazom se nazivao i kameni podrum ispod kuće, a u gradskim trgovinskim centrima pod ovim pojmom se podrazumijevao i skladišni prostor za robu, u smislu magazin, odnosno magcin. Takvih magaza bilo je i u našem Gradačcu, a jednu od njih, koja je služila za privremeni smještaj trgovinske robe, imao je i moj djed sa majčine strane, Alaga Jašarević. Sama po sebi, ta magaza ne predstavlja neku znamenitost, ali neki objekti u kojima su radili Alagini potomci, svakako spadaju u znamenite objekte naše čarsije. Prije nego što ih pomenemo, recimo da je Alaga Jašarević rođen 1875. godine u Srebreniku, od oca Mehe i majke Fatime. . Kao mladić otišao je u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, kako bi rekli naši stari. Skrasio se u Bajini Bašti, gdje se počeo baviti trgovinskim poslovima, ali poslije nekoliko godina se doseljava u Gradačac i ženi sa Eminom Hasić iz Sjenine, malog seoceta između Doboja i Gračanice. Alaga i Emina su imali sedmero djece od kojih pet sinova i dvije kčerke. Svi su oni postali naši ugledni sugrađani, a neki od njih su obavljali i veoma značajne državne poslove. Podsjetimo se njihovih imena: Meho je bio najstariji, a zatim dolaze, Zaim, Mustafa, Salih i Sakib te kčerke, Fata i Dževahira. Da bi prehranio mnogobrojnu porodicu, Alaga se i u Gradačcu nastavlja baviti trgovinom ili bolje rečeno nekim vidom pokretne trgovine. Iznajmljuje jednu magazu u naselju Bukva od porodice Ćelosmanovića, a drugu od Samida Mešanovića, preko puta Begove džamije i u njih skladišti robu koju fijakerom dovozi iz Slavonije. Ubrzo je trgovačkim poslovima naučio i sina Mehu, pa je za potrebe trgovanja nabavio nekoliko fijakera, a uz to je držao manju ergelu konja sa kojima su razvlačili robu po okolnim trgovinama. Meho ubrzo završava trgovački zanat i postaje kvalifikovani trgovac. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno 1944. godine otvara privatnu trgovinu koju drži sve do oslobođenja, kada se privatne trgovine ukidaju. Kao trgovac nastavlja raditi u državnim trgovinama. U jednoj od takvih trgovina koja je bila smještena u kući porodice Šakića, svoje prve trgovačke korake 1956. godine započela je i Mehina kčerka Šefika, koja će kasnije postati jedan od najpoznatijih gradačačkih trgovaca.
U trgovini gdje su radili Meho i Šefika podmirivale su se skoro sve ugledne gradačačke porodice, a uobičajeno je bilo da se kaže Mehina trgovina. Kad pričamo o trgovcu Mehi, pomenimo jedan kuriozitet vezan za njegovu porodicu.
Naime, Meho je imao desetero djece i u skladu sa pravilima tadašnje države, predjednik Tito je bio kum devetom djetetu, što je svakako bio poseban događaj koji se obiljažavao prigodnim poklonom. Deveto dijete, odnosno Titovo kumče je bila Mehina kčerka Hazma, ali nabrojimo po imenama svih desetero djece. Bili su to: 1.Subhija 2.Raza 3.Remzija 4.Šefika 5.Avdija 6.Muhamed 7.Ajša, 8.Muharem, 9.Hazima i 10.Simka. Od tih desetero djece jedino je Šefika krenula djedovim i očevim stopama i punih četrdeset godina radila je kao trgovac u mnogim gradačačkim trgovinama.
Postigla je renome trgovca kakv postižu samo izuzetne osobe. Sada je Šefika u penziji, a nama je ostalo da se sa sjetom prisječamo njene susretljivosti i veselog lika iza trgovačke tezge.
Tradiciju bavljenja trgovinom nastavila je još jedna Alagina unuka i to od njegove kčerke Dževahire. Bila je to moja sestra Paša Avdičević, udata Alić, koja je svoje prve trgovačke korake napravila davne 1967/68 godine u “Trgocentru”.
Nakon nekoliko godina, odnosno 1970-e godine, brčansko preduzeće “Velma” u Gradačcu otvara tekstilnu trgovinu u koju prelazi i Paša, te ostaje u toj trgovini sve do početka rata 1992-1995. godine. Za vrijeme rada u toj trgovini postala je omiljen i veoma poznat trgovac. Međutim, poslije rata građevinski objekat “Velmine” trgovine prelazi u privatno vlasništvo, a Paša odlazi u penziju. Završavajući ovu kratku priču o Alaginoj magazi i njegovim potomcima, neka čudna nostalgija me obuzima. Magaze već odavno nema. Stari Alaga je umro. Umrla je i njegova Emina. Umrlo je i njihovih pet sinova kao i obadvije kčeri. Sa njima, umro je i dio mene, jer njihova najmlađa kčerka, koju Dževahira lijepa zvaše, moja rođena majka je bila, a ja sin njen, jedinac. Ovu priču njoj posvečujem.
Mirza Avdičević
4 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Baš dobra priča, nešto sam i znao o toj familiji, a sad sam to dobro podabro.Velika familija i mnogo dobrih ljudi je dala našoj čaršiji. Alaga je dobro sjeme posijao. I dobro je niklo.
Predivno ste napisali sve pohvale…… jedna Bosancica
Konačno da se kaže nešto i o svom porijeklu…bilo je vrijeme…interesantne su mi slike, a tekst zaslužuje pohvale…vidi se da se u ovom gradu osim Kikića i Muradbegovića, rađaju i pisci hronolozi…
Da, zaista lijepa prica sa obiteljskim podacima i povijesnim cinjenicama. Ovaj blog je riznica podataka i zasluzuje sve pohvale.