IZLETIŠTE POPOVAČA



Može li se pisati o jednoj livadi i jednoj šumi kao znamenitosti nekog grada, pitanje je o kome razmišljam već duže vrijeme. U tom razmišljanju odjednom osjetim osmjeh na licu i vidim sjaj u vlatitim očima. Dugo nisam bio tu i skoro sam zaboravio kako to sve izgleda, ali još uvijek čujem zvuk vjetra kako se provlači između stabala u šumama koje su zagrlile livadu o kojoj vam priču hoću ispričati. Da bi tu priču doživjeli onako kako sam je zamislio, pozivam vas da se svi zajedno vratimo u vijeme kad smo đaci bili i kad smo na prve školske izlete baš tamo odlazili. Za mnoge od nas to je već davno bilo, a za mleđe generacije Popovača i nije ono što je za nas bila. Tako je to u životu i tako to treba prihvatiti. Moja sjećanja na prve izlete sežu u 60-e godine prošlog stoljeća i školsku zgradu na Gradini koja je tada služila za potrebe učenika gimnazije. Još uvijek vidim kako nas profesori postrojavaju ispred škole, a pri tome sve vrvi od učenika i njihove graje. Sa mojim razredom je profesorica geografije Mira Merlo. Ispred nas druge učenike postrojava profesor fizike Karahmetović Arif. Iza nas takođe čujem vrisku i razdragane glasove u redu koji nema kraja. Čuju se i glasovi profesora Cvitkušić Ivana i Čučuković Milivoja. Dok direktor, Živanovič Radomir stoji na ulaznim vratima i onako strogo nas posmatra, pored njega veselo čavrljaju profesorice Gradaščević Mila, Kozić Marija, Kukuruzović Feriha, Lukić Gordana i Piljić Zorica. Profesorica njemačkog jezika, Zukić Azra je sa svojim razredom, a profesori Piljić Marijan, Radić Petar i Sejfo Šarić nešto se ozbiljno dogovaraju. Kad se oglasilo školsko zvono bio je to znak da možemo krenuti. Svako od nas imao je najlonsku vrećicu sa hranom i flašicu sa vodom. Ja nisam nasuo vodu. Znao sam da će mo proći pored izvora Svirac, a kasnije i pored izvora Točak. Odlučio sam da ću flašicu napuniti na Točku jer će mi tako ostati manji dio puta na kojem ću nositi kesu sa punom flašicom vode. Tu ideju sam rekao i ostalim svojim drugarima. Put od škole do Popovače, u to vrijeme nije bio asfaltiran, ali nama to nije smetalo. Uživali smo u prašini koja se dizala ispod naših nogu. Prolazak kroz Svirac je brzo prošao i uskoro smo skrenuli u ulicu zvanu Kalilo, koja vodi prema Vidi. Prošavši pored Meškinog mezarja veselo smo trčkarali niz brdo prema Točku. Tu smo imali prvi odmor. Pili smo hladnu izvorsku vodu i punili svoje flašice. Pred nama je bilo novo brdo, pa opet niz brdo i uz brdo, sve dok se nije ukazala prelijepa zelena površina omeđena sa još ljepšim šumama. Više nije bilo reda. Livada se šarenila od dječijih tijela. Iz torbica su izlijetale male gumene lopte, a neki su već igrali bagmintona. Mnogi su polijegali po travi tražeči predah od puta. Sa svih strana se čuo glas profesora: Ne idite daleko, držite se zajedno, ne zalazite u šume… Hajde, da sad ostavimo te đake neka uživaju u svojoj igri, a mi se vratimo još malo dalje u prošlost.
Jeste li se ikad zapitali čija je bila Popovača? Ko je bio vlasnik tog prelijepog kompleksa zelenih livada u šumskom zagrljaju? Mnogi to, vjerovatno, znaju, ali za one koji ne znaju, recimo da je vlasnik tog velikog kompleksa bio naš sugrađanin Konstatin Popović. Taj isti čovjek je bio vlasnik, možda i najljepše zgrade u samom centru grada, koja je po njemu dobila ime Popovićka. Tako je i šumski kompleks zajedno sa livadama, po vlasnikovom prezimenu, dobio ime Popovača. Poslije Drugog svjetskog rata vršena je nacionalizacija zemlje i šuma od veleposjednika, kom prilikom je i ovaj kompleks pretvoren u državno vlasništvo. Obzirom da je novo političko uređenje zemlje bio Socijalizam, tradicionalno je bilo obilježavanje Prvog maja kao radničkog praznika. Popovača je blo idealno mjesto za velike piknike i tako je postala izletište na kome su mnoge generacije obilježavale i druge prigodne praznike i događaje. Tu je napravljeno i prvo fudbalsko igralište na kome svoje utakmice i dan danas igra fudbalski klub iz Vide. Od 1969/70 tu se održava interensantna manifestacija pod nazivom Dan trešnje ili “Trešnjarevo”. Te godine je preko 50 proizvođača izložilo plodove trešanja u cilju izbora najkvalitetnijih plodova i najboljih proizvođača. Među trešnjama naročito su bile popularne Hrušt, Ašlama, Draganlija i Bjelica. Kad je u pitanju Hrušt treba pomenuti jednu zanimljivost. Naime, ovu sortu trešnje na područje Gradačca donio je Ahmet Duraković, otac našeg poznatog brice Fikreta Durakovića. Bilo je to 1940. godine kada je, iz Subotice, Ahmet donio jednu kalem grančicu i okalemio prvi hrušt na ovom području. Sa našeg kraja hrušt se ubrzo proširio po cijeloj Bosni i Hercegovini. Na Trešnjarevu su se pored izlaganja trešanja održavala i mnoga sportska takmičenja među kojima naročito: trka u vrečama, trka sa jajetom u kašici, penjanje uz lipić i još neke. Uz sve to neizostavno su bile šatre pod kojima se sjedilo i pilo uz izvorne pjesme pračene folklorom i muzikom sa frule, violine i bubnjeva. Sve je bilo začinjeno velikim konjskim trkama koje se u Vidi tradicionalno održavaju i u kojima učestvuju najkvalitetnija grla sa cijelog područja bivše Jugoslavije. I dok privodim ovu priču kraju, želja mi je da Popovaču u znamenitosti našeg grada uvrstim. To su zaslužili i naši učenici iz škole na Gradini, u kojoj je nekad i nastave bilo. Sad je sama, napuštena i tiha. Tek se u krhotinama sjećanja još uvijek čuje glas profesora i žamor đaka, kao udaljena jeka kroz hodnike vremena.

Mirza Avdičević

9 komentara

  1. Predivne slike,madosti početka i porodične idile na izletištu jednog jedinog grada našeg Gradačca,hvala ti što nas vraćaš u nase djetinstvo i sve lijepo što je o stalo iza nas iako smo mnogi daleko nostalgija i sjećanja žive u nama. AMELA

  2. Čučuković Milivoje i Živanović Radomir, dva najbolja nastavnika, profesora,vaspitača đaka, koji su ikad radili u Gradačačkoj gimnaziji i Gradačcu. Neki(Marijan, Zorica, Sejfo, Mira) nisu vrijedni pomena. Mogao si još spomenuti Vesnić Smaila, prof. matematike i Bahić Safeta, nastavnika muzike. Njihovi časovi su bili interesanni. Lijepo napisano. Fehim

  3. Bravo za podatak o tresnji Hrust. O ovome bi se trebali pozabavati i ljudi koji se u Gradaccu bave organizacijom poljoprivrednih sajmova i sl. Hrust se u BiH rasirio iz Gradacca. To je podatak vrijedan paznje. Pozdrav Mirzi od profesora.

  4. Osjeca se proljece u tvom postu , izletiste popovca , tresnje i tresnjarevo , proljece u tvome zivotu sa Pasom i sinovima ..lijepo je sto i nas vracas u lijepa vremena , podsjecas na skolske dane ..dobro uradjeno , slike pisanje sve je odlicno , pozzz tebi Mirza !!

  5. Dragi Mirza,
    Spoštovanjem i velikom zahvalnošću za lijepe, životne i poučne tekstove kojima raspiruješ melanholiju i žal za prošlim, lijepim i mladalačkim vremenom. Za mladošću koja je sama po sebi lijepa i draga…
    Ali cijlo vrijeme, čitajući Vaše tekstove, kao nit provlači se jedno pitanje: “Zar ste mnorali otići toliko daleko da nama o nama pišeš tako lijepo…”
    Hvala, iskreno hvala…

Komentariši