GRADAČAČKE SAJDŽINICE



Poslije pripovijedanja o izletištu Popovača, Pjesmi ljeta i jezerima Hazni i Vidari, evo me ponovo u društvu velikih iz reda malih. Bez njih Gradačac ne bio bio ono što jeste. Ne bio bosanska kasaba sa čaršijom koja dušu ima. Naravno, riječ je o mnogobrojnim zanatskim radnjicama, koje su bile kao u nizu nanizane, duž cijele glavne ulice. Aščinice i ćevabdžinice, pekare i slatičarnice, brijačnice i frizerki saloni, krojačke i trgovačke radnje, bravarske i limarske radionice, obućarske i sajdžijske radnjice, sve je to bilo smješteno u srcu našeg grada, kojeg smo jednostvano zvali, čaršija.
Tako je bilo, ali tehnologija je uznapredovala i uveliko promijenila način rada na koji su se stari zanati oslanjali stoljećima. Zahvaljujući masovnim promjenama u načinu ljudskog života, mnogi zanati su izumrli, neki su ostali pri tradiciji uz minimalni profit, a neki rijetki su išli i u korak sa vremenom. Današnju priču posvetio sam gradačačkim sajdžinicama i ljudima koji su godinama vrijeme mjerili i satove popravljali.
Sat je oduvijek bio oličenje prolaznosti i pokazatelj da se vrijeme ne može vratiti. On je dokaz da se sve oko ljudi mijenja, da trenutke koje jednom ispratimo ne možemo ponovo doživjeti u obliku kakve smo ih upamtili. Zato su sajdžinice zaslužile da ih u znamenitosti uvrstimo, a sajdžije stare od zaborava da otrgnemo.
Krenimo sa sajdžinicom Murata Halilovića koja je bila smještena u strogom centru grada, u prizemlju kuće koju su svi zvali Halidina kuća.
Murat Halilović pripada najstarijoj generaciji sajdžija koji su ovu djelatnost obavljali još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Kod njega će zanat izučiti njegov sin Suljo koji će postati veoma cijenjen i poznat sajdžija. Suljo je rođen 1933. godine i sa svojih 15 godina života, zajedeno sa svojim ocem, svakog pazarnog dana, je išao u Odžak i Modriču gdje su sakupljali satove za popravku, a sljedećeg pazarnog dana vraćali ih vlasnicima.
Poslije očeve smrti Suljo je otišao u Tuzlu i tamo ostaje desetak godina poslije čega se vraća u Gradačac i otvara sajdžijsku radnju ispod haustora zgrade u kojoj je bila samoposluga.
Kod njega su izučili zanat njegovi sestrići, braća Kikić Mustafa i Miralem, koji će takođe postati poznati majstori. Mustafa je kao mlad otišao u Županju, a brat mu Miralem i danas ima sajdžijsku radnju u Gradačcu. Sajdžijskom zanatu Suljo je naučio i svog sina Munira koji je poslije očeve smrti nastavio raditi sve do danas.
Veoma staroj generaciji sajdžija pripada i porodica Lojića od kojih se najstariji zvao Ramo Lojić, a zanat je učio u jednoj jevrejskoj radionici. Sajdžijskom zanatu naučio je svog sina Sulejmana (Sulju), a ovaj svog sina Edhema, poznatog po nadimku Kedo. Dugo vremena su imali sajdžinicu u blizini H.efendine pumpe, u kojoj je Kedo radio sve do početka poslednjeg rata.
Tada je radionica zatvorena i porodica Lojića se prestala baviti ovim zanatom.
Staroj generaciji sajdžija pripadaju i neki članovi iz porodice Lipovaca, od kojih je najstariji Lipovac Musatfa (Musto) sa svojom sajdžinicom na lokaciji kod Ibrinog hana. Kod njega je izučio zanat njegov bratić Lipovac Galib, koji će takođe postati jedan od veoma poznatih i cijenjenih sajdžija.
Interensantno je da je Galib sajdžijskom zanatu naučio svoju kćerku Senihu, koja je poslije očeve smrti nastavila sa ovim zanatom u vlastitoj sjadžnici na lokaciji bivše zelene pijace. Tu je Seniha radila sve do početka rata, kada prestaje sa radom i odlazi u inostransvo.
Sa njenim odlaskom završila se i sajdžijska tradicija porodice Lipovaca, barem što se Gradačca tiče. Ali zato još uvijek u Brčkom svoju sajdžinicu ima Mersed Lipovac, sin našeg starog sajdžije Mustafe Lipovca. Iz loze Lipovaca ponikao je još jedan sajdžija. Naime od Galibove sestre čije udato prezime je Djedović, sajđijski zanat je izučio njen sin Midhat (Mitke) Djedović. Zanat je završio kod svog dajdže Galiba Lipovca, a kasnije je preko dvadeset godina imao svoju privatnu radnju na ulazu u bivšu zelenu pijacu.
Bilo bi nepravedno završiti priču o sajdžijama, a ne pomenuti jednu živu legendu koji se zove Faruk Kavazović. Mislim da u našoj čaršiji nema nikoga koji ne pozanaje ovog poštenog čovjeka, dobru dušu i izvrsnog majstora. Faruk je rođen 1951. godine a sajdžijski zanat je završio kod Galiba Lipovca. Dugo godina ima svoju sajdžinicu na lokaciji stare autobuske stanice gdje još uvijek radi. Njegov sin je takođe sajdžija i kao uposlenik radi u Brčkom kod našeg bivšeg sugrađanina Merseda Lipovca.

I dok privodim kraju ovu priču o gradačačkim sajdžinicama i njihovim sajdžijama, razmišljam da li sam dovoljno rekao o ovim vrijednim zanatlijama ili se sve završilo samo na šturim biografskim podacima.
Da li sam izostavio nekog našeg sugrađanina koji se bavio ovim zanatom i da li je sve ovo dovoljno da zauvijek pamtimo ove koje sam pomenuo. U svakom slučaju oni su zaslužili da budu upamćeni. Zaslužili su da se njihova imena ispišu u kalendar koji nema kraja, jer vrijeme je beskonačno, baš kao što je beskonačan i ljudski život, onaj duhovni, tako kažu.
A mi, mi se vratimo za trenutak u vremensku stvarnost gdje je život stvaran i konačan. Prisjetimo se nekih događaja koji se skoro svakom od nas dogodili. Svi smo mi bar jednom u životu zaustavili slučajnog prolaznika, ili možda onog namjerno izabranog i izgovorili ono trivijalno pitanje “Izvinite, koliko je sati“. Iz takvog pitanja izrodile su se i mnoge ljubavne veze, od kojih su se neke završile i brakom. Ima li ljepšeg kraja za jednu priču o vremenu i ljudima koji su vrijeme satovima mjerili.

Mirza Avdičević

6 komentara

  1. Zahvaljujem se komentaru Jasmina Lipovca koji je na Gradacackom portalu dopunio ovu pricu sa podatkom da ima jos jedan sajdzija koji se zove Mersed Lipovac. Sin je od naseg starog majstora Mustafe Lipovca i svoju sajdzijsku radnju ima u Brckom. Sa ovim podatkom dopunio sam pricu na svom b;ogu, ali nazalost, iz tehnikih razloga to ne mogu napraviti na gradacackom info portalu.

  2. U momentu citanja nisam uspio pronaci Vas privatan kontakt Mirza,ali mozda sam se trebao vise potruditi,pa na taj nacin ostaviti svoj komentar.Vjerujem da mi niste uzeli za zlo to sto sam iznio svoj komentar na gradacackom portalu i pokusao upotpuniti i jednim dijelom izmijeniti Vasu pricu,a sve zbog vjerodostojnosti i cinjenicnog stanja. Vama hvala na jos jednoj prici. Meni kao potomku jedne od sajdzijskih familija i stanovniku Gradacca je bio prelijep osjecaj procitati sve ovo.Jasmin Lipovac

  3. Dragi Jasmine tvoj komentar je bio za 10+ jer samo tako se moze doci do potpunih podataka potrebnih za zaokruzivanje jedne price. Ja sam uvijek sretan kad neko dopuni moje podatke, jer ni je se ne mogu svega sjecati, a zbog daljine mog trenutnog boravista nije bas lako dolaziti do potrebnih informacija. Inace, na mom blogu sa desne strane ima rubrika “Kontakt” preko koje mogu dobiti direktnu mejl poruku na moju privatnu adresu. Tebi i svim citaocima mog bloga srdacni pozdravi iz Kanade.
    Mirza Avdicevic.

  4. Dragi Mirza…
    Da mi je naći bar nekoliko riječi koje bi bar djelimično iskazale osjećaj zahvalnosti, podrške, čuđenja… sve se svodi na zaista veliko poštovanje za ono što radite. Iskreno i od srca veliko Vam hvala i neka vas sretne svako dobro…
    Lijepa i ugodna šetnja po našoj prošlosti koju Vi pretvarate u sadašnjost dajući joj budućnost…
    Iskreno još jednom hvala…

  5. Zaista lijep blog. Prvi put sam ovdje i odusevljen sam tvojom idejom da pises o znamenitostima tvog grada. Nacin na koji to radis je veoma interensantan i prihvatljiv za svakoga. Lijepo pises. Blog ti je po sadrzaju mozda i jedinstven u Bosni i Hercegovini.
    Cestitam ti i bicu opet tvoj gost.
    Ivan.

Komentariši