STARI DOBRI OBUĆARI



Ovdje, na brijegu iznad potoka, prkosile su zidine kamene. Na tim zidinama kulu bijelu izgradiše Gradaščevića kapetani, a nedaleko od nje i sahat kulu na kojoj se sa četiri strane vrijeme mjerilo. Ispod zidina starih uzdiže se i džamija Husejnija, sa munarom kojoj je rijetko premca nać. Sa ovim zdanjima nicala je i čaršija stara, sa mahalama i avlijama, sa hanovima i kafedžinicama, sa trgovinama i zanatskim radjnicama. Bila je to čaršja koja je dušu imala. Toj čaršiji, Gradačac, ime dadoše. Pjesnici je opjevaše, a književnici “Provincijom u pozadini nazvaše”. Kako pjesnik, a ni kniževnik nisam, već pripovjednik koji vam priče pripovijeda, odlučih da vam ovaj puta priču o obućarima dobrim, pričam. Kakva bi to čaršija bila da obućara nema. Zato, u mislima našim vratimo kazaljke unatarag na satu sahat kule stare, pa krenimo od vremena dokle nam sjećanja sežu.
Prije toga recimo nešto o obućarskim radnjama i alatu kojeg obućari upotrebljavaju pri izradi cipela, a najčešće pri popravkama raznovrsne obuće. Obućari obično sjede na tronošcu ispred malog stolića. Od alata imaju Kozlić, odnosno metalno pomagalo na koje se stavlja cipela dok se u nju zakivaju ekseri. Obućarski čekić je obavezni dio alata. Ima savijeni vrh sa prorezom za vađenje eksera, a zadnji dio je prošeren kako bi se što teže promašio ekser kod zakucavanja.
Tu je i šilo kojim se buše rupe na đonu cipela u koji se ukucavaju drveni ekseri, kao i ljepilo tzv “ćiriš”, kojim se lijepi koža. Šivaća mašina je takođe obavezni dio obućarskog pribora kojom su se proštepavaju đonovi, kao i brusilica kojom se brusi koža prije lijepljenja. Pošto smo se u kratkim crtama podsjetili na obućarki alat, hajde sada da se podsjetimo i na naše stare, dobre obućare.
Ne želeći da po redosljedu prednost nekome dam, već po sjećanju svom, priču ovu započinjem sa jednim od najstarijih obućara koji se zvao Sulejman (Suljo) Idrizović, rođen 1911. godine od oca Hasana i majke Kadire. Obućarski zanat završio je 1928. godine kod Ćamila Idrizovića i tako postaje obućarki pomoćnik, a 1940. godine dobija zvanje obućarskog majstora. Radio je u obućarskoj zadruzi sve do njenog postojanja, a poslije kao privatni obućar radi u radnji koju je imao u prizemlju svoje porodićne kuće. Umro je 1984. godine, a sa njime i tradicija obućarskog zanata, jer njegova dva sina, Safet i Hakija, kao i čerka Kadira, izabrali su druge životne pozive i postali veoma ugledni naši sugrađani.
Još jedan poznati obućar iz reda starije generacije bio je Izet Senjaković. Rođen je 1912. godine u porodici Mehmeda Senjakovića, koji se iz okoline Doboja doselio u Gradačac gdje se i oženio. U prvo vrijeme porodica Senjakovića je živjela poviš izvora vode Točak, a kasnije će se preseliti na lokaciju ispod brane jezera Hazne. Obućarski zanat, Izet je završio kod Muhe Avdagića, koji je bio amidža našeg poznatog sugrađanina, vrsnog fudbalera, Ibrahima Avdagića-Mitketa. Po samom pripovijedanju Izeta Senjakovića, njegov majstor Muho je bio vrhunski obućar, koji je vještinu pravljena cipela naučio u Beču.
Nažalost, Muho nije imao potomstva tako da nije ostavio nasljednika u obućarskom zanatsvu, ali je zato preko Izeta Senjakovića ostavio svoje znanje u amanet mnogim mlađim generacijama. Majstorski zanat Izet je polagao u Banja Luci 1933. godine, a jedno vrijeme je radio u Babinoj Gredi i Gajevima. Polovinom šezdesetih godina vraća se u Gradačac na lokaciju ispod brane jezera Hazna gdje se i danas nalazi njegova porodična kuća. Umro je 1988. godine, a djeltnost je nastavio njegov unuk Senjaković Sulejman-Suljo, koji i danas radi u djedovoj obućarskoj radnji. Kad već govorimo o porodici Senjakovića, onda koristim priliku da pomenem još jednog obućara koji je bio muž od Izetove sestre Ifete, a zvao se Aljo Vehabović, zvani Šupa. Imao je kuću u Svircu, na brdu poviš sviračke vode. Bavio se uglavnom krpljenjem gumenih čizama. Jedno vrijeme je imao radnju na Varoši, u prizemlju porodičnog objekta Marka Babića, ali je radio i kod svoje kuće.
Interensantno je napomenuti da iz obitelji Barišića imamo dva obućara. Jedan od njih zvao se Barišić (Tadije) Jozo, zvani Josa. Rođen je u Ledenicama Donjim 1911. godine. Osnovnu školu je završio u Gradčcu u “Crvenoj školi”. Obućarski zanat zvršava 1927. godine, a majstorski ispit 1933. godine, čime je stekao pravo da može otvoriti samostalnu obućarsku radnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Josa biva zarobljen od strene Nijemaca i odveden je na rad u Njemačku. Tamo je radio u fabrici obuće i upravo zahvaljujući obućarskom zanatu ostao je u životu. Nakon rata uspio se vratiti u Gradačac gdje se zapošljava u obućarskoj zadruzi. Kod Jose je završio obućarski zanat sin od njegovog strica Barišić Mato, zvani Mata, pa su poslije rasformiranja obućarske zadruge, obojica radili kod Izeta Senjakovića i to punih šesnaest godina.
Kad su se razišli Mata otvara samostalnu radnju na lokaciji zelene pijace, a Josa još neko vrijeme radi u obiteljskoj kući u Ledenicama Donjim. Bio je veoma dobar majstor, a svoje obućarsko umijeće pokazao je na svadbi svog sina Ivana Barišića, kom prilikom je za nevjestu Zoricu Barišić napravio bijele mokasinke kakve se nisu mogle nigdje kupiti.
Ćesto je spominjao majstora Sulju Idrizovića i šegrta Ibru Sarajlića koji je bio na zanatu kod Izeta Senjakovića. Umro je 2005. godine u 94-oj godini života.
Veliki ahbab Izeta Senjakovića bio je moj amidža Feham Avdičević koji je takođe jedan od starih i poznatih obućara. Feham je rodjen 1911. godine od oca Nurije i majke Paše. Jos kao dječak počeo je zarađivati za život da bi poslije Drugog svjetskog rata završio obućarski zanat. Jedno vrijeme radio je u zanatskoj zadruzi, a poslije gašenja zanatskih zadruga, Feham prelazi kod Izeta Senjakovića, od kada počinje i njihovo prijateljstvo. Šezdesetih godina Feham otvara privatnju radnju, prvo na lokaciji zelene pijace, a poslije u neposrednoj blizini opštinskog suda, odnosno u kući Arnautalić Ibrahima zvanog Bibac.
Tu je Feham ostao sve do svoje smrti, čime se i završila njegova obućarska djelatnost jer ni jedan od njegova tri sina nije izućio taj zanat. Ostao je u sjećanju svojih sugrađana kao veoma veseo i dobroćudan čovjek. Pomenimo i to da je iz familije Avdičevića bilo još obućara od koji su se isticali Avdičević Osman i Avdičević Emin.
U red starih i poznatih obućara svakako treba uvrstiti čovjeka kojeg su u Gradačcu skoro svi znali. Zvao se Ibrahim-Ibro Sarajlić, a prijatelji su ga zvali Ibro Drvo. Rođen je od oca Ismet-age i majke Atife 1931. godine. Na zanat za obućara je krenuo 1946. godine kod Senjaković Izeta. Kao i mnogi drugi obućari i Ibro je jedno vrijeme radio u obućarskoj zadruzi poslije čega otvara svoju privatnu radnju u prizemlju porodićne kuće poznate pod imenom “Sarajlića bina”. Cijeli svoj radni vijek proveo je u samom centru grada, promijenivši pri tome nekoliko lokacija. Umro je 2008. godine i ostat će upamćen kao veoma dobar majstor i ugledan naš sugrađanin.
Jos jedan obućar koji je zanat učio kod Izeta Senjakovića bio je Čamil Tokić iz Kerepa. Čamil je rođen 1938. godine, a na zanat je krenuo 1952. godine. Kao danas, sjeća se Čamil da je obućarski ispit polagao u zgradi bivše škole učenika u privredi pred
komisijom u sastavu: Dragan Popović, Mehmed Kovačević i Husein Muftić, a od obućara je bio Feham Avdičević koji mu je dao ocjenu četiri, što Čamil još uvijek pamti. Jedno vrijeme je ostao sa Izetom Senjakovićem, a onda prelazi u obućarsko preduzeće D.O.P. gdje ostaje do 1959. godine. Tada otvara svoju privatnu obućarsku radnju na lokaciji kod gradske pošte u prizemlju kuće Cvjetanović Tadije, a kasnije se preseljava na prostor u blizini stare autobuske stanice, gdje se još uvijek nalazi. Iako je penzionisan 1996. godine, Čamil još uvijek, u svojoj 77-oj godini života radi. Niko od njegove djece nije želio izučiti taj zanat. Moderne i savremene mašine za izradu obuće su skupe, a popravka obuće je u današnje vrijeme sve slabija.

Ratni obućar, Smajl Delić.
Sa posebnim zadovoljstvom pričam vam priču o obućaru Smajlu Deliću, rođenom 1938. godine u Gradačcu. Počnimo je sa osnovnim podacima kao sto su, da je Smajl na zanat išao kod poznatog gradačačkog obućara Izeta Sarajlića, a obućarski ispit je polagao pred komisijom u kojoj je od obućara bio Izet Senjaković. Poslije završenog zanata Smajl odlazi na odsluženje tadašnje JNA, a po povratku se zapošljava u maloj gradačačkoj tvornici gumene obuće “Partizanka”, u narodu popularno zvana gumara, koja će kasnije prerastu u fabriku “Sportnautik” udruženu u zagrebački “RIS”. Kao mlad i ambiciozan radnik Smajl postaje desna ruka inženjerima pri izradi, u tadašnje vrijeme veoma popularnih gumenih čamaca po imenmu Maestarl. U toj fabrici Smajl radi sve do poćetka rata 1992. godine, kad se ponovo vrača svom zanatu i u to teško vrijeme postaje ratni obućar
U dvorištu svoje porodićne kuće, u malom ljetnom objektu, poslije tolikih godina ponovo počinje sa obućarskim poslom i popravlja obuću braniocima svoga grada. .
Među tim braniocima bio je i pisac ovih redova, koji je kod Smajla imao privilegiju i za popravku jednih civilnih cipela. Bilo je to, ako ni zbog čega drugog, a onda bar zbog toga sto mi je Smajlova supruga Ramiza, veoma bliska i draga rodica. Završi se rat i vojnici skidoše čizme, a ja obukoh one civilne cipele što mi je Smajl popravio i u njima se zaputih u svijet preko okeana. Odatle vam sve ovo i pripovijedam, a cipele za uspomenu čuvam. Naš ratni obućar Smajl, iako je već duboko u 75-oj godini života, još uvijek cipele popravlja, ali sada kao dopunsku djelatnost jednog penzionera.
Privodeći ovu priču kraju pomenimo samo još to kako je obućarski zanat jedan od onih koji polako izumiru. Cipele po mjeri skoro više niko i ne radi, a i krparenja je sve manje. Skoro da je isplatnije kupiti nove cipele već popravljati stare. A nekad, ne samo da se popravljalo, već su se i pravile cipele. Eh, kakve su nekada šimike bile koje su naši obućari pravili, a gradačački momci sa njima po korzu šetali, sa onako oštrim špicevima i visokim đonom. Prije su se cipele ćistile sa “imalinom”, a imati prljavu obuću je bilo sramota. U narodu je bila izreka “Pogledaj mu obuću pa ga pusti u kuću”.

Mirza Avdičević

5 komentara

  1. Dobro se sjećam Sulje Senjakovića, mog druga iz osnovne škole, tihog i mirnog dječaka, koji je već tada u djedovoj obućarskoj radnji veoma vješto izrađivao minijaturne, neobično lijepe ukrasne cipelice i papučice i davao ih nama, drugarima, na poklon… godinama ga nisam vidjela i tek iz ovog posta sam saznala da je krenuo stopama svog djeda Izeta i nastavio porodičnu tradiciju… uživala sam u ovoj lijepoj priči i sjećanju na sve te dobre i drage ljude koje si pomenuo…
    p.p.

Komentariši