GRADAČAČKE SLASTIČARNICE



Pisati o svom gradu i njegovim znamenitostima izgleda lak i jednostavan posao. Priča o nekoj znamenitosti se obično završi na jednom listu papira sa ponekom slikom, što za čitaoca bude zanimljivo i sjetno podsjećanje na prošlost ili djetinjstvo. Međutim da bi se napisala jedna priča, recimo o slastičarnicama i tim velikim ljudima iz reda malih, potrebno je vrijeme vratiti unazad, prisjetititi se starih kućica u čaršiji i ljudi koji su iza pulta sa osmjehom nudili razne vrste sladoleda, crvenih i smeđih halvica, jabuka oblivenih rastopljenim šečerom, hurmašica i baklava, sutlije i šampita, boze i limunade i čega sve još ne.
Ni pisac se ne može sjetiti svega, nešto zbog zamagljenosti njegove memorije, a nešto i zbog toga što je rođen u jednom trenutku i pamti događaje i stvari samo poslije tog trenutka. Zato je potrebno pročitati mnoštvo knjiga, obilaziti stare ljude, pričati sa njima i poticati ih na prisjećanje, praviti pribilješke o pričama i legendama, tražiti stare fotografije i u priču ih uklapati. Kažu da jedna slika govori hiljadu riječi. Zato ću danasnju priču o slastičarnicama i ljudima koji su kolače pravili obogatiti sa što više slika, jer one će vam reći više od mene.
Hajdemo sad zajedno. Spustimo se niz kaldrmisane Brđane, niz Šakića i Kadića mahalu, siđimo niz ulicu poviš kina i kroz onu što se provlaći kroz haustor zgrade gdje je samoposluga. Spustimo se niz Bagdale i Kapetanovićku. Krenimo sa Varoši, Bukve i Svirca. Hajdemo svi u Centar na kolače kod Hebira i Hebirojce, Rifata i Hamida, kod Ramadana, Sejda i Fetiša, kod Mehe Avdića i Sime Kljajića, kod Adema Smajlovića i Šefika Bule. Zaustavimo se kod Tufe Šerifovića i Džemala Sulejmanija. Sve vas pozivam na vruči napitak, Salep.
Znam, mnogi se od vas sad pitaju kakav je to napitak na koji nas Mirza poziva. Samo starije generacije se sjećaju ovog toplog osvježavajučeg napitka koji je nekada bio popularan kao što je sada Coca Cola.
Pravi se od višegodišnje biljke iz porodice Orhideja. Slićan je Zumbulu i ima ljubičaste cvjetove. Poznata je po imenu Salep, što je naziv za nekoliko vrsta biljaka iz roda Kaćuna. Za napitak se koristi korijen koji ima dvije glavice i to tako što se odvoji samo jedna glavica, a onda se biljka sa drugom glavicom ponovo vrati u zemlju kako bi donijella novi plod. Ima je dosta na Šar planini i spada u zaštičene biljke. Osušeni korijen se melje u sitni prah koji se kasnije kuha u vreloj vodi, a može i u mlijeku. Dodaje se šečer a po želji i cimet. Salep je idealan napitak za hladne zimske dane o čemu će biti više riječi nešto kasnije. Ako ste zapazili maloprije sam upotrijebio riječ Goranci. Ona je vezana za naš napitak Salep pa zato hajde da vidimo ko su to Goranci.

U kratkim crtama recimo ovako! Goranci su narod koji sebe nazivaju Gorancima ili Goranima, što je došlo od naziva regije po imenu Gora. Ta regija se nalazi na tromeđi Kosova, Makedonije i Albanije, a od večih gradova joj je najbliži Prizren. Inače Goranci su muslimani koji se poslije ovog rata sve više izjašnjavaju kao Bošnjaci.
Neposredno uoči Balkanskih ratova mnogi od njih su se raselili po širem području bivše Jugoslavije, tako da je i u naš Gradačac doselio Sabir Arnaut, Goranin iz Albanije. Po svemu sudeći bio je to prvi slastičar u našoj čaršiji. Kod njega, 1908. godine iz Albanije dolazi i njegov sestrić Hebir Šerifović, pa jedno vrijeme rade zajedno kao slastičari. Hebir se kasnije osamostalio i oženio sa Eminom Jusupspahić iz Čajnića sa kojom je imao dvoje djece, sina Teufika, poznatog po nadimku Tufo i čerku Alemu.

Jedna grupa Goranaca sa Kosova, došla je 1912. godine kada se je iz gradića po imenu Dragaš u Gradačac doselio i Goranac Rifat Abdulhamidović. Kasnije će izbaciti prefiks Abdul i od tada će se prezivati Hamidović. Radi lakšeg snalaženja recimo da je to bio pradjed od našeg sugrađanina Ruzmira Hamidovića koji i danas živi u Gradačcu.
Rifat je bio slastičar i prodavač Salepa, a to će kasnije biti i njegova dva sina Sejd i Hamid (Hamid je Ruzmirov djed). To su bila djeca iz Rifatovog prvog braka. Prije nego će doći u Gradačac Rifat se u Foči oženio sa suprugom Tafrom, sa kojom će dobiti tri sina: Mehmedaliju, Galiba i Fadila.
Rifat je kolače uglavnom prodavao pod šatrama, a njegov sin Sejd je kolače razvozio i prodavao na kolicima. Eh, kako su bile dobre Sejdove halvice.
Rifatov sin Hamid je imao poznatu slatičarnicu u malom objektu do čardaklije koja se zvala “Sarajlića bina”. Pored njih u Gradačac su se doselili još Džaferović Fetiš i Jusufović Ramadan. Njih dvojica su bili braća po majci. Fetiš se oženio u Gradačcu i imao je sina Džafera i dvije čerke, Azru i Raziju. Sve troje žive kao penzioneri u Tuzli. Sejd nije imao potomaka, a Ramadan je imao jednu čerku koja se zvala Hajra i bila je udata za Rizu Sokoljaka, poznatog vozaća ambulantnih kola u gradačačkom domu zdravlja.

Svi su oni bili Goranci i svi su se bavili prodajom slastičarskih prizvoda. Jedan od tih proizvoda je bio i Salep pa iskoristimo priliku da kažemo na koji način se je Salep prodavao u ta stara vremena
Prodavač Salepa ili Salepdžija je na leđima nosio posudu sa dva odvojena dijela. U jednom dijelu je bio pripremljen napitak Salep, a u drugom samo vruča voda. Na pojasu ispred sebe je nosio čaše u koje je sipao Salep, a poslije bi te iste čaše prao vrelom vodom koja je bila u drugom dijelu i ponovo ih vračao za novu upotrebu.
Neki su posude sa salepom držali na kolicima u žaru i tako išli kroz grad. U našem Gradačcu Salepđžije su oko sebe imale veliki pojas i na tom pojasu, u predjelu stomaka, nosili su malu mangalu sa žarom na kojem su držali posudu sa Salepom. Tako su hodali kroz grad i prodavali ovaj vruči napitak koji je bio pravi užitak u hladnim zimskim danima.
Mnogi naši stariji sugradjani se još uvijek sjećaju Hebirojce, koja je bila poznati gradačački slastičar. Ko je bila Hebirojca i kako je došlo do toga da se jedna žena bavim ovim zanatom kad su slastičari tradicionalno bili muškarci.
Hebirojca je ustvari Emina koja je bila udata za Hebira, pa su je onda po mužu zvali Hebirojca. Inače, kod Muslimana je bila tradicija da se žene zovu po muževom imenu, a ta praksa je još uvijek zadržana u nekim krajevima kod Bošnjačkog naroda. Hebir i Hebirojca su prvu slastičarnicu imali na lokaciji gdje se sada nalazi BiH Telekom. Poslije Hebirove smrti slastičarnicu je nastavila voditi Hebirojca, a kasnije će tu djelatnost prenijeti i na svog sina Tufu.
Tufo nikada nije radio kao slastičar, pa su zbog toga u slastičarnici radili njegova čerka Simka i sin Šefik. Poslije rušenja objekata u kojima se nalazila njihova slastičarnica, prestaje i slastičarska djelatnost u porodici Šerifovića. Šefik otvara kafić, ali nažalost u ratu je poginuo, čime prestaje i ta djelatnost.
Iz dosadašnjeg pripovijedanja o slastičarima mogli smo zaključiti da su se u Gradačcu ovim zanatom uglavnom bavili Goranci, odnosno njihovi potomci.
Međutim, nije baš sve tako. Jedan od veoma poznatih slastičara bio je Avdić (Huseina) Meho. Rođen je 1913. godine u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Zanat za slastičara završava 1931. godine u Banja Luci, poslije čega se vrača u Gradačac i otvara slastičarnicu “Korzo”, koja se nalazila u jednom od onih malih poslovnih objekata što su bili na sadašnjem parkingu, preko puta opštinskog suda.
U braku sa suprugom Zinetom izrodio je troje djece od kojih sina Šefika i kčerke Subhiju i Šefiku. Da bi malo približili ovu porodicu mlađim generacijama recimo da je Mehin sin Šefik, otac od našeg sugrađanina Sevreta Avdića, koji ima svojoj porodičnu kuću u Potok mahali, odmah poviš djedove kuće. Svi su oni pomagali Mehi u vođenju slastičarnice. Pored njih u slastičarnici su kao prodavači radili Raif Delić i Huso Mašić, koji su svojim radom doprinijeli i dobrom glasu Mehine slastičarnice. Druga lokacija je bila na dijelu gdje je izgrađena stambena zgrada, niže kuće fotografa Jusufa Kadrića, a jedno kraće vrijeme i u prizemlju kuće u kojoj je na spartu stanovao, tadašnji načelnik MUP-a, Mile Kaurin.
Zbog presije koja je vršena na njega od strane nekih ljudi iz opštinskih struktura, Meho 1964. godine zatvara slastičanicu, da bi ipak poslije dvije godine nastavio sa obrtom na zelenoj pijaci, ali samo pazarnim danom. Deset godina kasnije otišao je u penziju, a samo godinu poslije, umro je nakon kraće bolesti. Inventar i radnju je preuzeo Sevretov dajdža, Ahmo Unkić i jedno vrijeme nastavio sa radom.

A sad pomenimo i jedinog ”Licitara” u Gradačcu. Zvao se Simo Kljajić, a zanat za licitara završio je u Sl. Brodu kod majstora Molnara. U prevodu licitar bi ustvari bio proizvođać šarenih kolača od suvog tijesta. Najčešće su to bili medenjaci u obliku lutaka, zatim u obliku srca, konja, ptice i drugih raznih figurica. Ti kolači su su se ukrašavali sa raznim bojama, a veoma ćesto su imali i ugrađena mala ogledalca. Simo je svoje kolače prodavao na tezgama po pijacama,
vašerima i prigodnim praznicima. Inače, u Gradačac se doselio 1930. godine. Godinu dana poslije oženio se sa Elizabetom-Lilom Richter sa kojom je dobio petero djece: Nevenku, Nenada, Lelu, Dragana i Olgicu. Svi oni su bili naši ugledni sugrađani i drago mi je što sam lično poznavao Nenada, Dragana i Olgicu.

Još jedan od pokretnih slastičara bio je Smajlović Adem. Rođen je u Gradačcu 1914. godine. Sa suprugom Safijom imao je sedmero djece od kojih je najpoznatiji bio sin Muharem, kojeg su svi znali po nadimku Vazgeć, kao i po njegovoj poznatoj stolarskoj radionici. Ali vratimo se Ademu i recimo da je slastičarski zanat završio kod Hebirojce. Nije imao svoje slstičarnice ali je u dvorištu kuće, kod našeg sugrađanina Danke Kostića, imao jednu malu daščaru u kojoj je povremeno prodavao kolače. Inače kolače je pravio kod svoje kuće i prodavao ih pazarnim danima, na svadbama i prigodnim praznicima. Zajedno sa Sejdom, Fetišom i Ramadanom znao je prodavati kolače na tablji koju su nosili na glavama, pa ih je narod zvao tabljari. Umro je 1978. godine i od Smajlovića se više niko nije bavio ovim zanatom.

Neki naši sugrađani se sjećaju i jednog slastičara iz Šakić Mahale po imenu Hamza. Ni on nije imao svoje slastičarnice već je prodavao sladoled iz kolica.

Od ljudi koji su se bavili slastičarskim poslom pomenimo i Bulić Šefika zvanog Bula. Na zanat je išao kod Mehe Avdića, a jedno vrijeme i kod Hebirojce. U dijelu naše čaršije koji se zove Bukva, na lokaciji bivše stočne pijace, imao je montažni drveni kiosk u kojem je prodavao svoje kolače. Bula je bio snalažljiv čovjek pa je uz kolače prodavao i vodu, a veoma često je za jedan lončić vode, umjesto novca, uzimao jedno kokošije jaje. Jaja su mu bila potrebna za pravljenje kolača pa mu je to bila zgodna prilika da do njih dođe zamjenom za vodu.

Za kraj naše priče ostavio sam najpoznatijeg slatičara kojeg je naša čaršije ikad imala. Zvao se Sulejmani Džemal, koji će zajedno sa svojom porodicom doseliti u Gradačac 1962. godine i postati jedan od najpoznatijih slastičara, ne samo u Gradačcu, već u cijeloj regiji Sjeveroistoćne Bosne. Inače, Džemal je rođen u malom selu Raven, koje pripada opštini Gostivar, u zapadnom dijelu Republike Makedonije.
Otac mu je bio poznati slastičar u Titogradu (današnja Podgorica), kod kojeg je Džemal izučio zanat slastičara i dugo vremena radio zajedno sa ocem. Jednog dana je odlučio da se osamostali i sudbina ga dovodi u naš Gradačac, gdje otvara svoju prvu slastičarnicu na lokaciji preko puta opšinskog suda, na današnjem privremenom parkiralištu.
Nakon jedanaest godina otvara novu slastičarnicu sa nazivom “Makedonija”, koja i dan danas egzistira na istom mjestu. Bila je to moderna slastičarnica koja 1982. i 1984. godine biva izabrana za najbolju slastičarnicu Sjeveroistoćne Bosne. Izbor je vršila Regionalna turistička zajednica u saradnji sa novinarima lista “Front slobode” iz Tuzle. Oba puta su mu uručene prigodne plakete na posebnoj ceremoniji u tuzlanskom hotelu “Bristol”. Pored velikog asortimana kolača, prvoklasnog sladoleda, boze i limunade,
Džemal je pravio odlične bureke i sirnice, a posebno treba pomenuti da je kao slastičar bio prvi na području cijele ove regije koji je građanstvu ponudio espresso kafu. U to vrijeme ova kafa se nije mogla kupiti ni u nekim boljim hotelima. Zajedno sa Džemalom u slastičarnici je radila i njegova supruga kao i sinovi Kurtiš i Šinazi. Kasnije se Kurtiš, kojeg svi znaju kao Kurta, osamostaljuje i otvara svoj kaffe bar “Monacco”, a slastičarnicu će naslijediti mlađi sin Šinazi, poznat po skračenom imenu Šino. Godine 2001. Džemalu je dodijeljena i Plaketa zaslužnog zanatlije opštine Gradačac. Umro je 2010. godine, ali mi ga sa ovom pričom stavljamo u okvire vječnosti, a njegovu slastičarnicu kao znamenitost Gradačca proglašavamo.
Današnju priču zavšit ću na malo neuobičajen način. Biće to jedan prilog koji nema neposrednu vezu sa slastičarima, ali učinilo mi se prikladnim da to bude objavljeno baš u ovoj priči. Prije nego što pogledate prilog na kraju ovog teksta, prvo se vratite na fotografiju Smajlović Adema i obratite pažnju na onaj sepet kojeg on drži u ruci. Svi znamo zašto sepeti služe i kako se prave, ali ipak pogledajte ovaj video:
Sepet ”.
Mirza Avdičević

8 komentara

  1. Bila sam stanovnik gradacca kada su jos postojale vecina ovih slasticarnica…ali sam bila zaboravila za njihovo postojanje.Lijepo je prisjetiti se. Kacuna ima oko vikendice pa kada navratite- bit ce napitak.Hvala za ovaj tekst…pr

  2. DrAGI Mirza, toliko toga bih imao i trebao reću u želji da zahvalim i čestitam, ali se bojim da nema riječi koje bi mogle opisati osjećaj zahvalnosti… Hvala još jednom i u ovim danima Ramazana nameće se još jedna tema a to su naši dragi “PEKARI” sa ramazanijama…

  3. Na Gradacackom portalu su neki clanovi iz familije Hamidovica stavili nekoliko primjedbi na tekst od kojih sam vecinu uvazio. Napravljena je ispravka po pitanju Goranaca kao naroda, kao i prezimena Rifata Abdulhamidovica. Abdulhamidovici su dosli 1912. godine, ali za Hebira Serifovica je dobiven podatak od njegovih nasljednika da je Hebir u Gradacac dosao kod svog dajdze 1908. godine tako da taj podatak i dalje ostaje. Zahvaljujem se na ukazanim propustima.

Komentariši