Svoju svjetlost meku kandilo baca i sobu mi zari. Sam sam, iz kuta bije sahat stari….Tako je pjesnik Aleksa Šantić, svoju pjesmu pisao, a ja inspirisan njegovim stihovima sjedoh u kut svoje sobe da vam odatle novu priču pričam. I dok kroz plamičak kandila čaršiju našu gledam, vidim kućicu staru sa prozorom malim, koji poput izloga poluotvorenog i drvenu klupicu ima. Vidim i ljude kako u redu stoje. I dječicu sa kesama u rukama vidim. Kao da svi čekaju nešto. I tad miris osjetih koji me snažno na djetinjsto podsjeti. Zagledah se bolje i kroz plamičak kandila dogorjelog, ugledah čovjeka u bijelom i vidjeh kako u rukama nešto nosi i kroz prozor otvoren, na drvenu klupicu nešto stavlja. Prepoznah i taj miris iz djetinjstva.
Bio je to najljepši miris na svijetu, miris tek pečenog hljeba. I tad ja svjestan postadoh da kućica stara, koju kroz plamičak vidjeh, ustvari je pekara mala, a čovjek u bijelom pekar, koji hljeb dijeli. Eto, to sam kroz plamičak kandila vidio i sad znam da vam, o pekarama gradačačkim, priču ispričati želim.
Nekad davno, dokle moja sjećanja sežu, pet ih je bilo. Ali iz priča ljudi, starijih od mene, saznadoh i za šestu ili možda prvu. Ne želeći nikome prednost da dam neka starost odluči i zato na prvo mjesto stavljam pekaru Emina Zulejhića, starog. Rođen je davne 1892. godine, a pekaru je imao u onoj staroj kući do bivše piljarnice, gdje će kasnije Ismet Krajnović otvoriti svoju poznatu kafedžinicu. U toj kući prije nego što će Ismet kafedžinicu otvoriti, bila je još jedna pekara, ali nju ostavimo za malo kasnije.
Vratimo se starom Eminu i recimo da je imao petero djece, od kojih tri sina:
Hasana, Huseina i Agu, te dvije kćerke: Hasibu i Seniju. Ago i Senija su bili ćevabdžije, a Hasiba je radila sa ocem u pekari. Recimo za Hasibu i to da je ona bila mati našeg vrsnog ćevabdžije Kadira Avdića i njegovog brata Sejfudina, poznatog po nadimku „Amidža”. Pored njih dvojice imala je još dvoje djece: Begu i Hajru.
A sada krenimo sa pekarama kojih se ja sjećam, a vjerujem i još mnogi naši sugrađani. Ne poštujući neki redosljed, krećem od pekare Topčić Salkana. Bila je to pekara u jednoj prizemnoj kućici gdje se nalazila i slastičarnica Hamida Hamidovića. Srušiše je davno i na tom mjestu zgradu sa prodavnicom obuće Borovo, napraviše. O Hamidu smo pisali u našoj priči o slastičarnicama, a sad hajde da vidimo ko je to bio Salkan Topčić čija se pekara i dan danas pominje, a Salkana starog samo se još neki naši sugrađani sjete. Rođen je 1903. godine od oca Huseina i majke Devlete. Da bi mlađim generacijama približili porodicu Topčića recimo da je Salkan imao osmero djece, od kojih pet kćerki: Eminu, Asiju, Hajriju, Behiju i Hatemu, te tri sina: Jusufa, Mustafu i Safeta. Safet je bio nastavnik fizičkog vaspitanja u osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”, pa ga se sigurno sjećaju mnogi od učenika iz te škole. Salkan je zanat pekara učio kod svog oca Huseina sa kojim je i počeo raditi, ali se veoma mlad osamostalio i već sa dvadeset godina života imao je svoju vlastitu pekaru. Postao je jedan od najpoznatiji gradačačkih pekara i kroz njegovu pekaru su prošli skoro svi budući pekari, od kojih će mnogi postati vrsni majstori. Pomenimo neke pekare koji su radili kod Salkana. Bili su to: Hamidović Halid, Kikić Salih zvani Hopika, Beširević Fadil, Husić Fahrudin, Avdić Kaim, Avdić Džemaludin poznat po skraćenom imenu Džemko, Džaferović Adem, Šaldić Mustafa i drugi. Svoj radni vijek pekara, Salkan je završio kao poslovođa u gradskoj pekari.
A sad recimo nešto o pekari čiji vlasnik je bio Halid Hamidović. Ja vjerujem da se dosta naših sugrađana sjeća ovog dobrog čovjeka i vrsnog pekara, ali za svaki slučaj recimo da je to otac našeg Ruzmira Hamidovića kojeg sigurno poznaje i mlađa generacija.
Halid je rođen 1923.godine od oca Hamida i majke Hate, rođ. Mašić. Zanat je učio kod Saliha Kikića-Hopike. Jedno vrijeme je radio kod Salkana Topčića, a poslije se osamostalio i držao pekaru u onoj staroj čardakliji što je bila na ćošku ulice od robne kuće prema džamiji Husejniji. Halid je pekaru otvorio pedesetih godina prošlog stoljeća i radio je sve do 1978. godine kada se taj objekat ruši, a Halida kao poslovođu, ali i još neke pekare, zapošljava gradska pekara. Slično kao i kod Salkana Topčića i kroz Halidovu pekaru su prošli mnogi pekari kao što su: Avdić Sejfo, Hasanbašić Akif, Vehabović Safet-Čupina i Avdić Džemaludin-Džemko, koji je kod Halida polagao i završni ispit za pekara.
Tih pedesetih godina veoma poznatu pekaru imao je i Mehmedović Kadir. Bila je to pekara u strogom centru grada, na lokaciji slastičarnice Džemala Sulejmanija, odnosno danas u vlasništvu njegovog sina Šine. Ta pekara je bila veoma poznata i kao “Medina pekara” što je proizašlo od nadimka glavnog majstora Sivić Ahmeda, zvanog Medo. Jedno vrijeme radio je i kod pekara Halida Hamidovića. Inače Medo je rodjen 1935. godine i imao je četvero djece, od kojih dva sina: Sejfudina i Izudina te dvije kćerke: Kanu i Nevresu. Interensantno je pomenuti da je u ovoj pekari radio i Subašić Mustafa, koji će kasnije postati poznati ćevabdžija. Poslije rušenja tog malog objekta Kadir je 1957. godine otišao u Bos.Šamac.
Preko puta ove pekare, bila je još jedna pekara, ali u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu tadašnjeg preduzeća “Prehrana” na čijem čelu se nalazio direktor Mesud Ađulović. Bilo je to u onoj staroj kući do bivše piljarnice, gdje će kasnije Ismet Krajnović imati svoju poznatu kafedžinicu. Glavni pekar je bio Adem Džaferović, a sa njim su još radili Adem Mustafagić i Meho Bobić, koji je tada učio pekarski zanat. Pretpostavljam kako Adema Džaferovića znaju mnogi naši sugrađani, pa ću zato samo pojasniti ko su bila druga dvojica uposlenika ove pekare. Adem Mustafagić je bio otac od Hasana i Muharema-Mušeta. Obojica su radila u bivšem “Trgocentru”, a Mušeta se sigurno mnogi sjećaju kao trgovca iz poznate “Majevičke” prodavnice. Vjerujem da Mehu Bobića takođe znaju mnogi gradačačani, ali ne kao pekara, već kao poznatog trgovca obuće u prodavnici koja se nalazila u onoj uličici što ide od Robne kuće prema Džamiji Husejniji.
Sa druge strane robne kuće, tačnije rečeno niže kuće u kojoj se nalazi “Ibrin han”, bila je još jedna pekara u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu tadašnje “Banja Ilidže”, na čijem čelu se nalazio Ešef Taslidžić. U ovoj pekari radili su i naši poznati pekari Ibro i Velije Kuduzović. Ako se neko sjeća ove pekare onda ju je sigurno upamtio po malom ćepenku-drvenom stoliću u izlogu na kojem je bio poredan friško ispečeni hljeb. Glavni pekar je bio Mustafa Šaldić. Rođen je 1905. godine, a pekarski zanat je završio kod Emina Zulejhića. Kao pekar radio je do 1955. godine kada prelazi u ugostiteljstvo od kojeg će kasnije nastati ugostiteljsko preduzeće “Jedinstvo”. Sa suprugom Hatkom imao je šestero djece, od kojih jednog sina, Envera i pet kćerki: Nisvetu Nusretu, Nefisu, Enisu i Mejasu. Umro je 1983. u svojoj 77. god. života.
Iz ovako velikog broja malih pekara bilo je za očekivati da izraste jedna velika gradska pekara što se i desilo 1963. godine. Naime tadašnje preduzeće Žitopromet, na čijem čelu je bio direktor Sulejman-Suljo Ibrahimbegović, gradi pekaru u kojoj će se zaposliti stari pekari: Topčič Salkan, Hamidović Halid, Sivić Ahmed-Medo, Mustafagić Adem i Kevrić Esed, a kasnije i jedan broj pekara iz mlađe generacije, kao što su: Husić Fahrudin, Huseljić Fehim, Avdić Džemaludin-Džemko, Vehabović Safet-Čupina, Mulaomerović Fehim, Tursić Fikret, Jašarević Muharem-Harika i dr. Pekara je bila u industrijskom dijelu grada koji se u narodu jednostavno zvao Stanica, vjerovatno po Željezničkoj stanici koja je takodje bila u tom dijelu grada.
Odatle se hljeb razvozio po čaršijskim prodavnicama konjskom zapregom-platonom. Bila je prava atrakcija vidjeti par krupnih Slavonskih konja koji vuku platon sa velikim bijelim sandukom u koji je moglo stati oko petsto komada vekni hljeba.
Kočijaši, Mustafić Rizalija, a kasnije i Alibašić Meho, su sa osmjehom i uzdignutom rukom pozdravljali građane, a djeca su veselo trčala za kočijom diveći se prelijepim konjima. Bilo je to nešto čega se vrijedi sjećati. Izgradnji gradske pekare doprinijelo je i postojanje već izgrađenog mlina u sastavu istog preduzaća. Bio je to moderni električni mlin čijom izgradnjom, kao i kasnijim radom mlina i pekare, rukovodio je tadašnji komercijalista Žitoprometa, moj otac, Hasib Avdičević.
Sedamdesetih godina u Gradačac se doseljava Kajdomčaj Zećir i otvara pekaru u neposrednoj blizini Doma zdravlja. Rođen je u Prizrenu 1932. godine i sa suprugom Hatom izrodio je šest sinova i dvije kćerke. Ako se sjećate imao je i jedan kiosk na prelijepom mjestu, kod H.efendine vode. Izgradnjom malih zanatskih objekata iza hotela, taj kiosk se uklanja i Zećir na novoj lokaciji otvara malu prodavnicu svojih pekarskih proizvoda. Radio je sve do 1996. godine kada pekaru preuzima Kajdomčaj Alija, a Zećir se vraća u Prizren gdje i danas živi.
U drugoj polovici devedesetih godina, odnosno po završetku rata, u Gradačcu se otvaraju nove pekare u kojima se pored hljeba, lepina i kifli, proizvode i mnogobrojne vrste punih i praznih peciva, raznih pica, slanih i slatkih pita i sličnih jela iz repertoara brze hrane.
Takve pekare su: “Pekara Djedovića” u vlasništvu Djedović Hajrudina, pekara “Zmaj od Bosne”, vlasnik Kajdomčaj Alija, “Euro-profi”, vlasnik Osmanović Senahid, “Složna braća”. Vlasnik Kujtim Muhadri i “Gradpek”, vlasnik Mešić Nusret.
Za ovu posljdenju treba reći kako je proizašla iz gradske pekare, tako što je bivši direktor gradske pekare, Senad Mujdžić, otkupio tu pekaru pa poslije poslovni prostor prodao, a novu pekaru napravio u Mionici. Nedugo zatim prodao ju je novom vlasniku Mešić Nusretu.
Moderna tehnologija i električne peći olakšali su posao pekarima, ali u našoj čaršiji još uvijek postoje pekare s tradicionalnim pećima na drva, gdje je i danas, baš kao nekad, vrijeme jedini važan faktor pri pečenju hljeba – vrijeme potrebno za dizanje tijesta, vrijeme pečenja potrebno da bi se dobila karakteristična tanka hrskava korica i mekana sredina. Jednom riječju sve ono što ovaj hljeb čini posebnim.
Takvu jednu pekaru otvorio je pekar Avdić Džemaludin-Džemko, rođen 1941. godine.
Sa suprugom Pašom dobio je dvoje djece, sina Eseda i kćerku Lejlu.
Prije otvranja privatne pekare Džemko je radio u gradskoj pekari a iskustvo pekara kovao je radeći zajedno sa Salkanom Topčićem, Mustafom Šaldićem, Halidom Hamidovićem, Ademom Džaferovićem, Sivić Ahmedom-Medom i još nekim drugim. U penziju je otišao 1997. godine, a već iduće godine otvara privatnu pekaru u svojoj kući. Pekaru sada vodi njegov sin Eso i to je jedan od rijetkih mladih ljudi koji su se nastavili baviti pekarskim poslom na stari način. Kad je čovjek mlad i treba mu novca on se prihvati i pekarskog posla, ali kad stvara porodicu, teško je zamijeniti noć za dan, a zna se da pekari rade uglavnom noću. Zbog toga ih mnogi i nazvaju “Bijelim rudarima”.
Na ovom mjestu hoću da vam ispričam jednu priču o posebnim lepinama. Naime, svi znamo kako su dobre gradačačke lepine i da bi bez njih bilo nezamislivo pojesti ćevape sa poljevom.
Ali ja hoću da pomenem jednu vrstu lepina koje se peku za vrijeme muslimanskog posta Ramazana, po kojem su ove lepine i dobile ime Ramazanije. Razlikuju se od uobičajenih lepina po tome što su veće i teže, a u mnogim gradovima se razlikuju i po izgledu. Gradačačke Ramazanije su valjkastog oblika, sličnog hljebu i kao takve se prave još od pedesetih godina prošlog vijeka. Imaju poseban sjaj, a radi specifičnog mirisa posipaju se crnim kimom, zvanim ćurukot. Mmmm, kako su dobre ove lepine iz Džemkine pekare.
Među bijele rudare spada i Mulaomerović Fehim rođen 1937. godine. Pekarski zanat je završio u vojsci, a kao pekar se zapošljava 1961. godine u gradskoj pekari. Poslije šest godina, zajedno sa Fadilom Beširovićem otvara privatnu pekaru u sviračkoj čitaonici gdje ostaje narednih devet godina.
Osamdesetih godina otvara pekaru u svojoj porodičnoj kući i nastavlja rad zajedno sa svojom suprugom Rasemom i sinom Mirsadom. Pekara još uvijek radi sa ovom istom posadom iz osamdesetih godina. Blago čaršiji koja ovakvu pekarsku porodicu ima.
Pekaru na drva otvorio je i moj bliski rođak, Jašarević Muharem-Harika. To je čovjek koji je imao burnu prošlost po pitanju posla. Započeo je sa pekarskim poslom i po svoj prilici sa njim će i završiti svoj radni vijek, a u međuvremenu je radio na drugim poslovima u Njemačkoj i Švicarskoj, a po povratku je radio kao ugostitelj na Gradini i u motelu Ormanica, te u ribljem restoranu Keme Džake u Bos. Šamcu. Jedno vrijeme držao je i podrum alkoholnih pića. No, vratimo se njegovom pekarskom poslu i recimo da je zanat učio u gradskoj pekari u kojoj će raditi i kao svršeni pekar.
Bilo je to u periodu od 1969. godine do 1978. godine, kada je upravnik pekare bio Šefko Tursić. Poslije dužeg prekida Harika se pekarskim poslom ponovo počinje baviti od 2001. godine. U svojoj porodičnoj kući otvara privatnu pekaru na drva i opredjeljuje se samo za pečenje lepina. Ali nije baš samo lepina. Eh, kako je dobra mlada jagnjetina iz Harikine pekare. A o njegovim ćevapima, pljeskavicama i sudžukicama, nekom drugom prilikom.
Priču o našim pekarima privedimo kraju sa konstatacijom da mnogi zanati, bez kojih je bio nezamisliv savremeni život, polako odumiru. Pregazilo ih je vrijeme i tehnička modernizacija, ali ne i pekarski zanat koji je star, vjerovatno, koliko i čovječanstvo. Savremeni i brzi način života sve više favorizuje ovaj zanat. Brza hrana postala je simbol ishrane. Mirisi raznoraznih peciva, slanih i slatkih pita, obogaćenih i običnih hljebova, prepoznatljivi su u svakom gradu a pekara ima na svakom ćošku. Ima mišljenja da lijepi mirisi smiruju ljudsku dušu pri čemu ljudi postaju tolernatniji i miroljubiviji. Iz toga je valjda proistekla i ona poslovica “Ko tebe kamenom, ti njega hljebom”. Priču ipak završimo sa jednom drugom poslovicom: “Nema ljepšeg mirisa od tek pečenog hljeba nit ljepšeg osmjeha od zaljubljene žene”.
Svaka ti cast Mirza. Ti nas svaki put iznenadis sa novim pricama. Ne znam kako si dosao do ideje da pises o ovome, ali si stvarno napravio dobar posao. Imas veliku citalacku publiku i dosta pohvala. Nadam se da ce ti se jednog dana neko zahvaliti i ispred opcinskih struktura. Zasluzio si i vise od pohvale.
Mersed.
Voljeti rodni grad moze svako,ali uci u njegovu dusu satkanu od naizgled obicnih ljudi mogu samo neki.Mirza ti si usao u dusu ovoga grada i svelikom ljubalju o tome pises.Sve pohvale i samo tako nastavi.
Kako je samo lijepo sto si se sjetio pisati o ovim malim ljudima koji su svojim zanatom davali dusu svim bosanskim gradovima. I taj miris hljeba kojeg pominjes svi pamtimo. Steta sto nisi vise pisao o Dzaferovic Ademu i sto nisi imao njegovu sliku. On je bio puno poznat pekar.
Pozdrav od Daferovica.
Mirza, svaka cast. Nikad se ne bih sjetio da smo imali ovoliko pekara, a pomenuo si neke za koje ja prvi put cujem. Ovo je neprocjenjivo bogastvo podataka. Hasib Avdicevic je bio medju najboljim komercijalistima u Gradaccu. Rame uz rame Muhidinu M.Halilovicu. Neka si ga spomenuo.
HVALA MIRZA ZA SVAKU RIJEC OVO JE NEPROCJENLJIVO BOGASTVO PODATAKA
Dragi Mirza, šta da kažem a da ne pokvarim tvoje tako slikovito i dokumentovano predstavljanje gradskih pekara, te njihovih mirisa koji su dobri tokom cijele godine, ali nikada kao u toku ramazana, naravno za one koji ih čekaju i po 18 sati u ovim vrelim danima… Hvala, zaista hvala, bolje si napisao nego što sam i zamislio…
Puno selama i pozdrava, Fadil.
Dragi prijatelji, svima vam puno hvala na lijepim komentarima. Vi ste moj podstrek za dalji rad.
Mirza Avdicevic.
Dragi Mirza,
Da pokušam malo dodati. Spomenuo si pekaru preko puta Komiteta, do nje je po mom sječanju bila neka magaza. Neznam moguče je da je tu pekaru nekada vodio Šaldić, ja se sječam tu Salkana Topčića i Pezera /čini mi se da su ga zvali Tarzan, a kuča mu je bila na ulazu na putu za Rakiju, sa live strane – preko puta Doma/. Ksanije se Salkan sa pekarom seli do Hamidovića slastičarne, a potm vodi pekaru u kuči na uglu preko puta Robne kuče – da li je ta pekara bila u sklopu gradske pekare, neznam. Znam da je u to vrijem bila jedina koja je radila lepinje, to mogu potvrditi za 1970. a za kasnije neznam. pozz