GRADAČAČKE AŠČINICE I ĆEVABDŽINICE


Jutro je. Dok se laganim koracima spuštam niz blago nagnutu Potok mahalu, sunce me obasjava svojim crveno žutim sjajem. Milujući moje pomalo ostarjelo lice ne da mi da živim u ovoj sadašnjosti i ponovo me vraća u prošlost. U toj dalekoj prošlosti čujem lavež Rifatovog Šarplaninca, koji u sadašnjosti budi Sevretovog Tornjaka i kao da se kroz pseću lavež spojiše prošlost i sadašnjost, ja nastavih da sanjam budućnost koje nemam. Bez te budućnosti teško je biti i u sadašnjosti, pa ja najrađe živim u prošlosti, ali vas u prošlost ne pozivam, jer vi svoju budućnost imate.
O prošlosti ja samo hoću da vam pričam, jer uz nju i budućnost je ljepša. A u toj prošlosti čarsija naša kasaba bijaše, koja svoju dušu imade i miruhom mirisaše. Dok tako u mislima šetam, spustih se do kraja, ili možda početka, gdje se Potok mahala sa Brđanima spaja i ponovo osjetih miris prošlosti koja sadašnjost doziva. Miris tople papazjanije, krzatme i restovane džigerice iz stare Alijine aščinice kao da se spoji sa mirisom ćepava iz Čičkove ćevabdžinice u sadašnjem vremenu. U jednom momentu pomislih kako ću zajedno sa vama na Čičkove ćevape otići, ali sjetih se da su oni u sadašnjosti, a ja sam čovjek iz prošlosti, te mi ništa drugo ne preosta već da vam o tim starim aščinicama i ćevabdžinicama priču ispričam.

Krenimo sa starim aščijom Sadiković Ahmedom, koji je imao aščinicu na lokaciji bivše Robne kuće. Sa njim je radila njegova kćerka Hiba, koja je rođena 1917.godine. Hiba je sa svojim mužem Bahić Osmanom izrodila četvero djece i to Zurijetu 1947. godine, Seniju 1949. godine, Zahida 1952. godine i Muhidu 1954. godine. Troje Hibine djece su naslijedili zanat od svoje matere i radili su u ugostiteljskom preduzeću Jedinstvo, a 1982. godine otvaraju svoju privatnu aščinicu na lokaciji preko puta Dječijeg obdaništa. Bili su to Zurijeta, Zahid i Senija. Kako je Senija bila supruga našeg poznatog sugrađanina Šefke Mešanovića mnogi su tu aščinicu zvali “Šefkinom aščinicom”.
Poslije rata, aščinicu nastavlja da vodi Zahid sa svojim ćerkama Almom i Selmom, a Senijin sin Nermin, 2001. godine otvara aščinicu preko puta H. efendine vode, pod nazivom “Kapija Bosne”. Zajedno sa njim radi i njegova mati Senija kao i sin od njegove tetke Zurijete, supruge poznatog gradačačkog konobara Fahre, zvanog Fijuk.

Među prvim aščijama u Gradačcu bio je i Osman Šibonjić za kojeg, nažalost, nisam uspio prikupiti puno informacija. Radi pojašnjenja o kome se radi, recimo da je to otac od naših sugrađana Mehmeda i Šefika (Šefke) Šibonjića.
Aščinicu je imao u neposrednoj blizini sadašnjeg “Ibrinog Hana”, malo uvučenu, tamo gdje je dom penzionera. Na toj lokaciji bila je i jedna pekara. Kod njega je kuharski zanat izučio i Alija Beširović, ali i Mersed H. Muhamedović, za kojeg mi nije poznato da se kasnije bavio ovim poslom. Kod Osmana, zajedno sa Alijom su radili još Ahmet Mehinović i Asif Sendić. Kasnije će Osman imati aščinicu u prizemlju kuće Mehmeda Gradaščevića. To je kuća koja se naslanjala na onu drugu kuću u kojoj je bila poznata “Rahmanova radnja”.

Poslije Osmana na toj lokaciji sa radom je nastavio Alija Beširović, koji će vjerovatno ostati kao najpoznatiji gradačački aščija. Rođen je 1929. godine od oca Mustafe i majke Fate. Počeo je da radi već sa 13 godina života i kao što smo već rekli zanat je završio kod Osmana Šibonjića, ali će kasnije završiti i Višu ugostiteljsku školu, poslije čega biva postavljen za direktora tadašnjeg ugostiteljskog preduzeća “Gradska kafana”. Šezdesetih godina postaje i prvi direktor ugostiteljskog preduzeća “Jedinstvo”, koje je nastalo spajanjem više manjih ugostiteljskih preduzeča, kao što su: Gradska kafana, “Banja Ilidža” i ugostiteljska radnja “Bagrem”.
U porodičnoj kući 1963. godine, Alija otvara svoju poznatu aščinicu “Bosanska kuhinja”. Miris hrane koju je Alija pripremao od ranog jutra se razlijegao po najužem centru grada što je privuklo mnogobrojne mušterije. Iako kažu da recept potiče još iz vremena starih Gradaščevića, miris “Gradačačke kutije” iz novog doba potekao je iz Alijine aščinice, a kasnije će ovo jelo postati jedno od tradicionalnih jela na Gradini koje je u kutiji od cipela pripremao naš poznati ugostiteljski radnik Avdo Mandžić, zvani Mandžo. Tradiciju je nastavio i kuhar Bajraktarević Ibro, a kako se priprema i kako danas izgleda ovaj specijalitet pogledajte ovdje: Gradačačka kutija ”.
U pripremanju hrane, tih šezdesetih godina, u kuhinji su radili Šaldić Mustafa, Zulejhić Senija i Muratović Razija (Raza), a od konobara Idriz Halilović i Alijin brat Husein, poznat kao Husko. Idriz i Husko će kao konobari ostati do kraja postojanja aščinice.
Priču o Aliji i njegovoj aščinici završimo sa riječima kako je Alija, pored posla u svojoj aščinici, bio i veliki aktivista u tadašnjim radnim akcijama koje su se organizovale na području bivše Jugoslavije.
Tako je učestvovao na izgradnji auto puta “Bratstvo i jedinstvo” Beograd-Zagreb, pruge Brčko-Banovići, pruge Šamac-Sarajevo kao i pruge Gradačac-Modriča. Ostat će upamćen i kao veliki humanista. Nesebično je pomagao starim i iznemoglim osobama, a evo i jednog primjera. U Potok mahali je živjela jedna stara nena koja se zvala Husić Fata. Bila je to nena od našeg sugrađanina Burhe Skenderovića. Imala je malu bosansku kućicu sa drvenim stepenicama i avlijom punom cvijeća. Ali prilaz do glavne ceste je bio zemljani, pa poslije kiša blatnjav i teško prohodan. Alija bi to vidio pa pošalje radnika sa kolicima šljunka da naspu Fati put, poslije čega je ona govorila: ”Lijepi moj Alija, posl'o mi radnika i kolica čunka (šljunka), pa sad i ponjave mogu prostrijeti niz stepenice sve do na put”.
Eto, takav je bio naš Alija. Umro je 1987. godine, ali sa ovom pričom otrgnimo ga od zaborava.

A sad vratimo se u još dublju prošlost i od zaborava otmimo stare aščije iz famelije Begića. Davno je to bilo kad je aščinicu imao Raif Begić, rođen 1900. godine u Ledenicama G. Sa svojom suprugom Dževahirom Arapović iz Modriče izrodio je sedmero djece, od kojih će četvero poći njegovim stopama, stopama aščije. Prvu aščinicu je imao u prizemlju svoje porodične kuće koja je kod mnogih naših sugrađana bila poznata kao Halidina kuća.
Bila je to kuća na lokaciji sadašnjeg parking prostora kod bivšeg doma kulture odnosno sadašnjeg objekta u vlasništvu islamske vjerske zajednice pod imenom Muradija.
Tu kuću će Raif prodati Husić Hamidi i zajedno sa njom će jedno vrijeme raditi u kuhinji bivše Gradske kafane. Poslije izvjesnog vremena seli se u Tuzlu i postaje šef radničke kuhinje rudnika Kreka. Jedno vrijeme je radio i u Zenici kao šef radničke kuhinje u Zeničkoj željezari, a onda se ponovo vraća u Tuzlu gdje se zapošljava u Salinesu i tu ostaje sve do penzije. Istovremeno na tuzlanskoj pijaci otvara svoju aščinicu. Bio je poznat po ćevapima, škembićima i pačetu, a naroćito po burecima koje je u kuhinji pravila i njegova kčerka Raza. Aščinicu je naslijedio njegov sin Mehmed. Tradiciju aščije u Tuzli nastavlja i njegov sin Nurija, a kasnije unuk Dino. Raifov mlađi sin Nešet je takodje radio u tuzlanskom Salinesu, a 1969. godine dolazi u Gradačac, pravi kuću u Svircu i otvara aščinicu na lokaciji kod TMD-a. Poslije izvjesnog vremena otvara svoju poznatu ćevabdžinicu kod Doma zdravlja u kojoj radi i njegova supruga Envera kao i kćerka Nermina.
Poslije odlaska u penziju 2005. godine radnju predaje svom sinu Raifu i snahi Amiri, na kojoj se ustvari i vodi ova djelatnost. Međutim, Raif zajedno sa svojom Amirom odlazi u Njemačku čime prestaje aščijsko-ćevabdžijska djelatnost Begića u Gradačcu. Prije nego što završimo priču o Begićima pomenimo i Raifovog najmlađeg sina Mehmeda Begića koji je aščinicu imao u Gradačcu, u nizu malih objekata koji su se nastavljali od robne kuće prema mosticu kod H.efendine vode. Uz ovaj posao Mehmed vanredno studira na pravnom fakultetu, pa poslije završetka studija prestaje sa aščijskom djelatnošču i radnju prodaje Mujić Mevlidi koja aščinicu vodi zajedno sa svojim mužem, sve do rušenja tih malih poslovnih objekata. I za sami kraj evo i jedna zanimljivost.
Naime, u čuvenom tuzlanskom Expres restoranu radili su svi Begići. U to vrijeme pojavio se jedan mladić, ili bolje rečeno dječak koji je trebao pjevati u tom restoranu. Bio je prilićno siromašan i slabo obučen, pa su otac i brača Begici kupili jednu lijepu košulju i dali je tom mladiću. Nisu mogli ni pretpostaviti da će to jednog dana biti poznati estradni umjetnik. Bio je to legendarni Toma Zdravković.
Iako su se u skoro svim aščinicama, pored kuhanih jela, pravili i ćevapi, mi sada priču nastavimo sa malim radnjicama koje su se zvale ćevabdžinice.
Počnimo sa Agom Zulejhićem koji je prvu ćevabdžinicu imao u vidu drvene nastrešnice sa jednom tezgom na kojoj je posluživao ćevape. Bilo je to uz pekaru Hamida Hamidovića. Kasnije je Ago imao malu ćevabdžinicu ispred Gradske kafane u kojoj je pored njega radio i njegov sin Miralem, poznatiji kao Husko. Poslije Agine smrti Husko je počeo raditi u kuhinji Gradske kafane, a svoj radni vijek je završio u radničkoj kuhinji modne konfekcije “Kula”. No, recimo ipak koju riječ više o Agi Zulejhiću kojeg su mnogi poznavali po nadiku Foliška.
Ago Zulejhić je rođen 1914. godine od oca Emina i majke Zumre. Imao je još dva brata, Hasana i Huseina kao i dvije sestre, Hasibu i Seniju. Bio je oženjen sa Marijom iz Zagreba i sa njom izrodio dvoje djece, Hazimu i Miralema (Huska). Marija je umrla veoma mlada. Hazima je tada imala dvije godine a Miralem šest mjeseci. Ago se ženi sa Berkom iz Brčkog, sa kojom dobija sina Halida i kćerku Halidu.
Berka je zajedno sa Agom radila na pravljenju i prodaji ćevapa tako da je djecu bukvalno odhranila nena Zumra. Hazima i Husko su Berku zvali Mamica. pa smo je i mi, sva ostala djeca iz komšiluka, tako zvali. Svi smo je voljeli ali Berka je zbog nesporazuma u braku, 1964. godine, napustila Agu i naš Gradačac. Sa dvoje djece vratila se u Brčko, otvorila svoju ćevabdžinicu i nastavila vlastitu borbu kroz život. Svima nam je ostala u sjećanju kao jedna divna osoba.

Ali život ide dalje i mi nastavimo našu priču sa dvije male ćevabdžinice koje su bile smještene u drvenim kućicama više nalik na kioske, jer se u njima nije moglo sjediti, već se ćevapi kupovali kroz otvor sa isturenom daskom. Bile su u blizini Doma kulture, na lokaciji između nekadašnje piljarnice i kafedžinice Ismeta Krajnovića. Vlasnik jednog kioska je bio naš sugrađanin Kevrić Šaćir, a drugog, poznati ćevabdžija, Haseljić Hamid.
Kod starog Šaćira je posao slabo išao, pa je poslije nekog vremena zatvorio svoju ćevabdžinicu, ali će zato njegov sin, takođe po imenu Šaćir, imati ćevabdžinicu u malom kiosku kod Gradske kafane. Pravio je jedne od najboljih ćevapa u našoj čaršiji. Povremeno ih je pekao i na gradini, najčešće ne dvorištu, kad bi se sjedilo uz muziku i pjesmu nekog od poznatih pjevača narodne muzike. Ali nije samo Šačir imao ćevabdžinicu u tom malom kiosku kod Gradske kafene.
Davno prije njega tu je ćevape pravio i naš stari sugrađanin Fiko Šaldić. Tih ćevapa se i dan danas sjeća Aleksandar-Saša Mlač, koji je svoje prve ćevape pojeo baš kod našeg Fike. Bilo je to 1958. godine kad se zajedno sa svojim roditeljima, Rudolfom i Verom, doselio u naš Gradačac. Oni će kasnije postati poznati prosvjetni radnici i naši ugledni sugrađani, a Saša priznati novinar.
Naš stari Fiko će se preseliti u Sviračku čitaonicu i zahvaljujući njemu tu se još dugo vremena mogla popiti prava domaća kafa. Ali ne samo kafa. Tu se moglo popiti i pivo, a za posebne jarane pravilo se i meze, a uz meze i šljiva je mirisala. Do kasno u noć sa Fikom su sjedili i priče pripopvijedali: Sendić Ibro zvani Lonko, Bradarić Isak, Ibrić Goran i brat mu Zoran, Ibraković Esed i još mnogi drugi. O svima njima bi se posebna priča mogla ispričati, ali mi će mo reći još nekoliko rijeći o našem Fiki. Kao prvo recimo da je njegov bliski rođak bio Raif Šaldić, revolucionar u Drugom svjetskom ratu koji je uhapšen je od strane Nijemaca 1944. godine. Kad su ga jedne prilike sprovodili iz zatvora na saslušanje, on je pokušao pobjeći, ali je pokošen mitraljeskim rafalom sa Gradine. U znak sjećanja na Raifa Šaldića postavljena je spomen ploča na zgradi gradskog kina. Drugi razlog zašto pričamo o Fiki Šaldiću je jedan kuriozitet. Naime, Fiko je sa svojom suprugom Subhijom izrodio devetero djece, pa je u skladu sa tadašnjim običajima, devetom djetetu kumovao predsjednik države Tito. Pomenimo ih pojedinaćno! Bili su to: Sadik, Sadika, Sureja, Safer, Raza, Raif, Munevera, Jasminka i Smajl. I još jedan razlog što posebno pišemo o Fiki je je na žalost tužan. Zajedno sa svojim sinom Saferom, Fiko je poginuo na pragu svoje porodične kuće. Bilo je to od razorne granate u poslednjem ratu 92-95. godine. U tom nepravednom ratu poginuli su mnogi mještani Svirca i njihova imena su uklesana u ploču na spomen obilježju koje je simbolično napravljeno pored izvora života, pored Sviračke vode. I kao što su se ugasili životi mnogobrojnih mještana mahale Svirac, tako se ugasio i život naše Čitaonice. U jednom političkom sistemu je napravljena, a u drugom srušena.

A sad nastavimo priču o ćevabdžinicama i našem poznatom ćevabdžiji Hamidu Haseljiću.

Hamid je rođen 1922. godine od oca Sadika i majke Ume, rođ. Delić. Po zanimanju je bio pekar, sa završenim zanatom u Brčkom. Prije Drugog svjetskog rata služio je vojsku Petrinji i radio kao pekar za potrebe vojske. Tako ga zatiče i rat u kojem cijelo vrijeme radi kao pekar. I poslije rata nastavlja sa pekarskom djelatnošću i radi kao glavni pekar u Ćehajama kod Srebrenika, gdje pravi hljeb za potrebe učesnika na akciji gradnje pruge Brčko-Banovići. Od 1949. godine počinje sa radom kao ćevabdžija u Gradačcu i radi sve do 1982. godine kada odlazi u penziju. Hamid je imao dvoje djece, sina Rahmana i kćerku Nasihu. Oni nisu nastavili očevim stopama, ali sin Rahman, za svoje društvo, ponekad napravi prave Hamidove ćevape.

Preko puta robne kuće bile su dvije kuće na sprat. Jedna je bila vlasništvo Bećir-bega Hadžiibrahimbegovića i u njenom prizemlju je bila poznata “Rahmanova radnja”. Druga kuća je bila vlasništvo Mehmed-bega Gradaščevića i neposredno prije njenog rušenja u prizemlju je bila “Kulina prodavnica”. Te dvije kuće su bile povezane sa malim zidanim objektom u kojem je bila ćevabdžinica Huseina Kevrića. Radi mlađih generacija pojasnimo da je to bio otac od našeg poznatog učitelja Agana Kevrića i njegovog brata Pidaka, veoma talentovanog fudbalera nogometnog kluba Zvijezda.

Hajdemo sada na ćevape kod našeg omiljenog ćevabdžije Mustafe Subašića. Vjerovatno nema ni jednog čovjeka u gradu koji nije znao Mustafu i njegovu ćavabdžinicu. Mustafa je rođen 1929. godine, a njegova prva ćevabdžinica je bila na lokaciji gdje je današnji Konzum. Bilo je to počev od 1963. godine pa narednih 7-8 godina, poslije čega otvara svoju poznatu ćevabdžinicu kod H.efendine pumpe. Zajedno sa njim su radile njegova supruga Alema i kćerke Dževida i Mevlida. Eh, kakav je to bio ugođaj jesti Mustafine ćevape sa poljevom, u hladovini od zasađenih bagrema ispred H.efendine pumpe.
Da ugođaj bude veći i pekar Kajdomčaj u toj hladovini napravi prodajni kiosk, pa miris vrućeg hljeba i kima sa kifli još više uljepša atmosferu. Tako je Mustafa radio sve do 1983. godine kada ode u zasluženu penziju. Njegovim stopama krenuo je sin Munir koji otvori vlastitu ćevabdžinicu u koju zaposli i svoju sestru Mevlidu, koja je prije radila u očevoj ćevabdžinici. Mustafinu ćevabdžinicu kupio je Esed Kevrić, koji napravi svoj recept i našu čaršiju obogati sa još jednim ukusnim ćevapima, koje i dan danas pravi njegov sin Čičak.

Ali prije nego će Esed kupiti Mustafinu ćevabdžinicu, iz Živinica se vratio naš sugrađanin Avdić Abdulkadir (Kadir) i napravi svoju ćevabdžinicu, preko puta H.efendine pumpe, na brijegu pored poslovne zgrade preduzeća Napredak.
Kadir je rodjen 1940. godine u Gradačcu i završio je dva zanata, za pekara i za ćevabdžiju. Opredijelio se za posao ćevabdžije i 1968. godine počinje raditi u Živinicama u kojima ostaje sve do 1972. godine, kada se vraća u Gradačac. Njegova ćevabdžinica kod Napretkove zgrade je nesretnim slučajem izgorila, pa je Kadir jedno vrijeme imao manji objekat kod same H.efendine pumpe. Kasnije je dobio lokaciju iza Tuzlanske banke i 1989. godine je napravio ćevabdžinicu koja i danas radi.
Kadir je umro relativno mlad u 64. godini života, a radnju je preuzeo i još uvijek vodi njegov mlađi sin. Recimo još i to da su kod Kadira u različitom vremenskom periodu radili njegov brat Sejfudin (Sefo), poznat po nadimku “amidža”, zatim Kamberović Rasim, Zulejhić Senija, Hasanbašić Hasija, zvana dajdžinica i Hasanbašić Zaim.

Hasanbašić Zaim, zvani Safet rođen je 1952. godine u Gradačcu. U Tuzli je završio srednju i višu ugostiteljsku školu, a ćevabdžijski zanat kod Avdić Kadira, u čijoj ćevabdžinici je radio od 1972. do 1977. godine. Tada se osamostaljuje i na Varoši, preko puta katoličke crkve, u ulici prema jezeru “Hazna”, otvara svoju aščinicu u kojoj pravi i ćevape. Aščinici daje naziv “Sanela”, što je ime jedne od dvije njegove kćerke koje je dobio sa svojom suprugom Fakizom. Zaimova radnja je i danas u funkciji ali samo kao ćevabdžinica.

Tih sedamdesetih godina ćevabdžinicu otvara i Azra Mujić, supruga od nastavnika Razima Mujića. Bila je to moderna ćevabdžinica smještena iza zgrade Opštinskog suda.
Inače, Azra je rođena 1953. godine u Bosanskom Novom, od majke Nurke i oca Nurije Muratagić. U Gradačacu, zajedno sa mužem, 1976. godine otvara aščijsko-ćevabdžijsku radnju koja radi sve do izbijanja rata 1992.godine. I Razim i Azra su umrli relativno mladi, a od njihovih nasljednika niko nije nastavio sa aščijskim poslom tako da aščinica više ne radi, ali je objekat renoviran i vjerovatno će uskoro biti funkciji.

A sad se vratimo na ćevabdžinicu koju je od Mustafe Subašića kupio Esed Kevrić.
Esed je rođen 1936. godine i po zanimanju je pekar. Dugo godina je radio u gradskoj pekari preduzeća “Žitopromet”, a godine 1981., kod H.efendine pumpe, kupuje ćevabdžinicu od Subašić Mustafe i u njoj radi zajedno sa svojom suprugom Abidom. Njegov sin Asmir, poznat po nadimku Čičak, počinje raditi u očevoj ćevabdžinici 1987. godine, a 1991. godine prelazi na novu lokaciju iza leđa gradskog Hotela. Od tada ćevabdžinica nosi naziv Bistro “Čičak” i pod tim imenom radi i dan danas. Stari ćevabdžija Esed je umro 1998. godine, a njegov sin Asmir, zajedno sa svojom suprugom, je nastavio očevu tradiciju.
Na kraju priče o Esedovoj ćevabdžinici želim istaći jedno svoje posebno mišljenje. Naime, od prvog dana kako radi ta ćevabdžinica, stekao sam utisak da su Esedovi ćevapi pravljeni po poznatom receptu od Alije Beširovića. Da li sam u pravu ? To vjerovatno zna Čičak.

I dok zamišljam kako u Čičkovoj ćevabdžinici jedem te ukusne ćevape sa još ukusnijim poljevom, prisjećam se i ćevapa Riske Silajdžića, koji je pazarnim danom, svakog petka, na aleji pored pijace, držao svoju pokretnu ćevabdžinicu iz koje se širio miris friško pečenih ćevapa. I danas pamtim njegov poljev koji je davao poseban ukus lepini i ćevapima. Imao je Risko i zidanu ćevabdžinicu, koja sada stoji napuštena ispod brda gdje se nalazi njegova porodična kuća, jer Risko je u zasluženoj penziji, a niko od njegovih nije nastavio ovaj zanat.

I dok se laganim koracima krećem od pijace prema gradskom kinu, nailazim na još jednu pokretnu ćevabdžinicu čiji vlasnik je bio Muharem Inkić.

Sjećate li se nasmijanog lika tog našeg sugrađanina od kojeg smo kupovali ćevape u vrijeme noćnih sati, dok smo šetali najljepšim korzom na svijetu. Zadovoljstvo je bilo stojati u redu i gledati Muharema kako sa nekom čudnom elegancijom peče ćevape na roštilju i raspuhuje užareni drveni ugalj. Kapljevina sa ćevapa je davala bjeličasti dim koji se širio duž aleje i stvarao prepoznatljivu atmosferu naše čaršije. Sa ovom pričom nedajmo da Muharem i njegova ćevabdžinica padnu u zaborav.

Tako je nekad bilo, ali i danas nije puno drugačije. Mnogi od mlađih naraštaja su se pobrinuli da Gradačac ne izgubi dušu. Otvorile su se nove aščinice i nove ćevabdžinice. Nova vremena donijela su savremene recepte, koji sa malim promjenama dočaravaju prošlost s okusom sadašnjosti.

Tako se pazarnim danom, na onoj istoj aleji, sa pokretnom prikolicom umjesto Riske Silajdžića, pojavljuje Jašarević Muharem, zvani Harika. Za razliku od Riske on ima savremenu pokretnu ćevabdžinicu i vlastiti recept ćevapa koje prodaje uz lepine iz svoje pekare. Mnogi su mišljenja da su to najbolje lepine u našoj čaršiji.

Nema više aščinice od Osmana Šibonjića, ni od Alije Beširovića. Nema više aščija i ćevabdžija iz famelije Begića, niti od Kevrića. Nema ni od Zulejhića ni Haseljića. Nema ni od Mujića, Silajdžića ni od Inkića. Doduše, ima dvoje od Sadikovića i po jedan od Subašića, Avdića i Hasanbašića. Ali zato imamo nove aščije i ćevabdžije iz familije Jašarevića, Turbića, Gromića, Pandžića i Muratovića. Jednog dana možda će se i o njihovim aščinicama i ćevabdžinicama pisati kao o znamenitostima Gradačca, a dotle uživajmo u njihovim specijalitetima.

7 komentara

  1. Dragi Mirza ti si nas zarazio sa ovim svojim pricama. Da nisi nabrojao sve ove ljude nikad se ne bi sjetio da smo imali ovoliko ascija. Svaka cast za pricu o Aliji i Gradacackoj kutiji. Slika je genijalna. I Kadirova je super. Ma sve je super. Hvala ti za trud koji ulazes. Neka te dragi Allah cuva.

  2. Lijepa setnja u proslost Mirza ,vracas sjecanja , lijepo si to napisao , pomalo nostalgicno ali prelijepo. Vjerujem da se tvoji sugradjani ponose tobom , ponosim se i ja kao tvoja skolska drugarica , pratim tvoje pisanje , mislim da se moze sastaviti jedna deblja knjiga o gradu , ljudima , dogadjaima .Stara izreka kaze onaj ko’ iza sebe ne ostavi pisani trag kao da nije ni zivio , iza tebe ce generacijama ostati , slobodno mogu reci knjiga puna podataka , dogadjaja ,protkana ljubavlju o Gradaccu o njenim gradjanima , ostace sjecanja na tebe !!

  3. Svima puno hvala na izrazenom zadovoljstvu pri citanju price o ascinicama i cevabdzinicama. Za informacije su zasluzni moji saradnici bez kojih ovaj blog ne bi imao postignuti kvalitet.Njima sam posebno zahvalan.
    Mirza Avicevic.

Komentariši