ŠEZDESET GODINA SJEĆANJA NA JEDNU VODICU



Sjećanja na djetinjstvo su veoma emocionalna i kod svakog čovjeka su vezana za bliske
osobe, neke posebne stvari, objekte ili događaje. Svako od nas bi priču o svom djetinjstvu mogao ispričati i u većini slučajeva to bi, vjerovatno, bila lijepa priča, puna sjete i ljubavi premo rodnoj kući u kojoj je to djetnjstvo provedeno. Po svemu sudeći, bile bi to dosta slične priče.
Takvu jednu priču i ja vam želim ispričati, ali sa njome i jednu Vodicu iz zaborava otrgnuti.
Na to me je ponukala spoznaja da je moj prijatelj iz djetinjstva, Safet Emić, nacrtao dio mahale u kome se nalazila Vodica, pa sam ga zamolio da mi pošalje kopiju te slike. Kako je slika bila nacrtana običnim markerom, Safet mi obeća da će to uraditi u bojama. Obećanje ispuni, te sa sjećanjima svojim u proslošt ode i sa slikarskom četkicom dio jedne mahale, zajedno sa Vodicom, u stvarnost vrati. Sviračka je to mahala, sa onim dijelom što se na Varoš i Centar naslanja, iza leđa Skenderije gradačačke, gdje sokak stari prema raskršću jednom se penje. I na najbolji mogući način Safet se vrati šezdeset godina unatrag i sliku nam ovu naslika.
Želeći sa vama da je podijelim, za naslovnicu svoje priče sam je postavio. I dok iz lončića malog, sa Vodice naše, u mašti gutljaj vode pijem, priču vam ovako počinjem: Zemljište na kojem je izgrađena Vodica bilo je u vlasništvu Mustajbega Gradaščevića.
Jedan interensantan podatak vezan za Vodicu pripisuje se dvjema sestrama, Muberi i Muhibi (Hibi). One su živjele u jednoj strani male prizemne kuće, a u drugoj strani iste te kuće je bila porodica Edhema Palavrića. Mubera i Hiba su imale kravu i desetak ovaca, a uz to puno raznih kokoški, tuka, tota i prepelica. Kravu i ovce su svaki dan napasale u blizini Vodice, jer je tu bilo dosta svježe i sočne trave. Pri tome njih dvije su se odmarale na Vodici, pa narod tu Vodicu prozva „Vodica Ekmedžinca“. Zašto baš Ekmedžinica, nisam uspio razjasniti, pa ću je u daljem tekstu zvati samo kao Vodica. Smještena ispod brda i omeđena sa jedne strane malom rječicom Gradašnicom, a sa druge strane sviračkim potokom koji se zvao Svičara, izgledala je kao u bajci iz snova. Razgranati orah i vrba stara, nagnuti nad proširenim dijelom Gradašnice i potoka Svičare davali su hladovinu sa posebnim ugođajem. I da bi sve kao u dženetu bilo, Gradaščevići i vodenicu izgradiše. Napravi je majstor Selmo Delić, sa kojim je kasnije u vodenici radio i njegov bratić Juso. Iz Gradašnice mali potok odvojiše i vodu na vodeničko kolo usmjeriše. Pored vodenice i džanariku zasadiše, pa momci djevojkama, koje na mostiću stajaše, zerdelije donosili i pjesme im pjevali: “Ja prošetah Hanli sokakom, ja joj dadoh džanariku jednu, ona meni, ona meni Hano dušo, dvije iz njedara”.
I dok Svirački potok tiho žubori, cvrkut ptica se stopi sa pjesmom momačkom i kikotom djevojačkim. Eto, to je ambijent u kojem je naša vodica vremenu prkosila. Pored nje, Gradaščevići i kafedžinicu od kamena ozidaše. Na potoku Sviračkom proširenje napraviše i sa vodom ga, kao bazen za kupanje, napuniše. U kafedžinici i pjesma sevdalinka se pjevala od koje bi se sevdahom cijela mahala ispunila. Ako sam vam uspio dočarati ambijent jednog vremena, kojem je i naša Vodica pripadala, zakoračimo onda u period koji slijedi poslije ovoga. Gradaščevići odlučiše da kafedžinicu i vodenicu prodaju.
Bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća.Vodenicu kupiše Mašići, otac Mujo i sin Ragib. U vodenici je radio Mujo sa svojim bratom Hasanom i miris samljevenog brašna se još dugo širio mahalom. Kafedžinicu kupi hafiz Abdulah Hodžić, imam svirački i od nje porodičnu kuću npravi. Avliju njenu, žamor djevojački ispuni i Vodica opet bi mjesto okupljanja ašiklija. Hafiz stari, sa komšijama, Mehmedom Emićem i Suljom Osmičićem, betonski poklopac na Vodici napravi pa se voda kroz otvor lončičima grabila i u ibrike točila. Dok su stariji džanarike brali i ljubavne pjesme pjevali, mi mlađi smo se klikera i lopte igrali.
Po Gradašnici i Svičari, u to vrijeme i ribe smo lovili, a ponekad, u nekom žbunu i jaje od hafizovih pataka pronašli. Eh kako su lijepe hafizove patke bile. Zbog njihove krađe neki su i u zatvor išli. Ali nećemo o tome, jer to je ipak, samo zbog ljepote patki bilo. Momke i djevojke, u čije kuće se voda sa Vodice nosila, na ovom mjestu želim pomenuti: U kući hafiz-Abdulaha Hodžića petero djece je bilo, od kojih: Muhamed, Emina, Besima, Rešida i Ruvejda. Od Kikića: Mustafa, Miralem i Munever (sva trojica zvani Šikani). Od Pobrića: Ferida, Dževida i Dževad. Od Šarića: Sulejman, Hadžira, Sajma, Muhamed i Mirsad.
Od Ćosića: Mujo, Hanumica, Senija, Refika, Smajl, Šemsa i Sead. Od Brkića: Razim, Hazim i Nura. Od Durakovića Mubera i Muhiba zvana Hiba. Od Palavrića: Ekrem, Hana, Refik (Pajo) i Amila.
Od Emića: Fikret, Fikreta, Safet, Mina, Izeta, Hasib, Ramiz i Jasminka. Od Avdičevića: Mina, Paša i Mirza. Od Osmičića: Alija (žensko), Zijad, Zekija, Ibrahim (Brajko), Bahra, Esma, Alija (muško), Adem, Ismet, Paša, Munira, Kadira, Salih, Salim, Namka, Zurijeta i Izudin, Sevaha i Zahida (Zada). Od Gromića: Šefik, Kadira i Rasim.
Od Delića: Refika, Bahrudin, Bahrija, Smajl, Hasan, Alija, Munever i Mirsad. Od Zulejhića: Hazima, Miralem (Husko), Halid i Halida. Od Mejremića: Husein i Refik. Od Novalića: Sabaheta, Ibrahim, Safija, Fadil, Fatima, Munir i Muradif, kao i svi ostali Novalići sa brda poznatog po nazivu “Brdo Novalića”, od kojih ću navesti neke od njih: Mustafa, Asija, Asim, Hazim, Sulejman, Osman, Nusret, Hamid, Salim, Muhamed, Mirsad i Esed. Sa tugom sam podvukao imena osoba koja nisu više među živima.
I onda, jednog dana vodeničari vodenicu napustiše i onako pusta, osta da nas djecu u mraku plaši. Dugo smo pored nje tako prolazili, sve dok je šezdesetih godina velika poplava ne odnese. I onda dođoše neki ljudi sa bušilicama naftu da traže. Zabušiše i u blizini Vodice naše, pa umjesto nafte voda iz dubine poteče. Česmu napraviše i taj izvor Artercom nazvaše. Svi pohrliše na arterac novi, a Vodica stara, poput zastiđene djevojke usamljena osta. Samo poneko svrati i uzdah za prošlošću ispusti. Poplave velike uzrok su bile da se i Gradašnica uredi. Popločaše je i umjesto bistre vode u kojoj smo ribe lovili: somiće, brkaće, bjelice i klenove, sada kanalizacija poteče. Nekome ideja čudna dođe i zemljom našu Vodicu zatrpa.
Nestade Gradašnice bistre i vodenice stare. Zerdeliju posjekoše, kao i vrbu veliku. Orasi hafizovi se osušiše, a potok Svirački u žbunje zaraste. Umrije hafiz stari i hafizojca njegova. Nestade dženet ovozemaljski. A meni ostade samo mašta sa kojom se, uz pomoć Safetove slike, ponovo u djetinjstvo vratih. U mislima svojim opet vidjeh Vodicu kao i vodenicu staru, zajedno sa džanarikom izbeharalom. Vidjeh kuću hafizovu i orahe okićene resama. I vrbu olistalu vidjeh. Bože dragi, vidjeh i svoju sestru, rahmetli Minu, kako u dimijama svilenim, sa ibrikom u ruci stajaše na Vodici našoj. Sa sjetom i suzama u očima tiho zapjevuših: „Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina…”
POSLUŠAJ PJESMU ”.

9 komentara

  1. Šta reći….suze same potekoše kad ugledah i svoju majku koju nemado prilike nikad upoznat…divan tekst i sjećanje ….divna pjesma,a sve sročeno onako iz dušte.Sjećanja ostaju zapisana zahvaljujući tebi dragi dajdža,čestitam samo nastavi Amela.

  2. Zatrpat izvor pitke vode je golem grijeh.A ovdje nije zatrpn samo izvor, ztrpan je zivot jedne mahale. Dobro je Mirza rekao…nestade dzenet ovozemaljski. Hvala Safetu za ovu sliku, a Mirzi za slikovito sjecaneje na jednu proslost.
    Sija.

  3. Ovo je lepo napisano, nama šta, samo je malo nacionalistčko. Ti Mirzo, malo,malo pa nešto iz Svirca. A gde su bre ostale nahije gradačačke. Ja znam da si ti iz sviračke nacije, ali možeš napisati i nešto o Bagdalama, pa Bukvi, pa Sibovcu, Škorićima, Stanici. Sve su to nove oblasti u gradačačkoj uniji. I na Bagdalama imaju dvije vodice (jedna ispod Mujića kuća, a druga na vrh Bagdala), pa Brekinje (izvor ispod Štilića kuća), pa kula Husein kapetana (otuda i ime za Kulino brdo) i td. Pa si zaboravio da su iz Mjesne zajednice Bukva potekli najljudi iz Gradačca; Hasan Kikić (pisac i revolucionar), Ahmed Muradbegović (pisac i diplomata),Stjepan Šiber(general), Fehim Mujić (svjetski putnik i mislilac), Salih Jašaravić(pilot Crvene Armije), Josip Šiber (radnički tribun i revolucionar),Ibrica Bilajac(skulptor),Abdulah Tipura (umjetnik)i još mnogi časni ljudi. Puno uspjeha u daljem pisanju želi ti tvoj drug Fehim.

  4. Dragi prijatelji, hvala na vam na lijepim komentarima uz opasku da mi je drago sto je prica o Vodicu proizvela posebne emocije kod pojedinih osoba.
    A Fehimu Mujicu ne zamjerim na pomalo cudnom komentaru jer je on moj dobar drug. Nadam se da nije ozbiljno mislio po pitanju nacionalistickog karaktera price o Vodici.Neke konstatacije su pogresne, vjerovatno zbog toga sto nije uocio da se u sadrzaju mog Bloga pod rednim brojevima 70. 71. i 72. nala ze price o rodnim kucama knjizevnika Ahmeda Muradbegovica, Hasana Kikica i revolucionara Josipa Sibera. Pisao sam ja i o Peri Bosicu, i o Raifu Saldicu. Spomenuo sam ja i kipara Ibricu Bilajca i Nastavnika likovnog Abdulaha Tipuru. Pisao sam ja i o jos mnogim casnim ljudima nase carsije, kao sto su Tuco, Pipo, stara prosjakinja Lilajka, raznosac novina Bristro i dr., a obzirom da je Blog jos uvijek aktivan vjerovatno ce svoje mjesto naci jos mnogi nasi sugradjani kao i jos neki objekti koji se u znamenitosti mogu svrstati.
    Mirza Avdicevic.

  5. Jako lijepa i emotivna prica kao i sve ostale do sada.Čitajuci Vašu pricu nesvjesno i nenamjero se nadjete u tom vremenu jer je tako slikovito opisano postojanje necega cega vise nema naravno zahvaljuci vjestini pripovijedanja i velikoj ljubavi prema rodnom gradu.Nečudi me da vam mnogi zavide na Vasoj sposobnosti.Veliko hvala samo tako nastavite Vi to pisete odlicno.S.

Komentariši