PRIČA O POPIVODI



Istražujući znamenitosti Gradačca, skoro uvijek sam imao priliku da ponešto napišem i o ljudima koji su iz nekog razloga bili vezani za tu znamenitost. Tako sam dobivao jednu cjelinu sa kojom sam htio dočarati ljepotu naše čaršije, ali i dušu koju su u građevinske objekte unosili naši sugrađani. Bez njih Gradačac ne bio bio ono sto je i danas. Međutim, dok pripremam novu priču o znamenitim objektima, razmišljam o tome kako u našoj čaršiji ima onih “malih” ljudi o kojima bih želio pisati, ali nikako ne mogu da ih uklopim u neku priču o znamenitostima.
Lako je bilo spomenuti Pipu uz priču o pijaci, ili Tuču kad sam pisao o gradskom kinu. I raznosač novina Bristro se uklopio u priču o Pjesmi ljeta. I stara prosjakinja Lilajka je našla svoje mjesto na našoj Aleji kestenova. Ali kako Popivodu da uklopim u neku priču o znamenitostima naše čaršije? Sa čime da ga povežem? Još uvijek nemam rješenja. Zbog toga, danas o znamenitostima neću pisati, ali ću zato prostor na svom blogu, Popivodi posvetiti. Ko je bio Popivoda i šta znamo o tom sugrađaninu, sem da smo ga zvali Popivoda i da je hodajući našom čaršijom pričao sam sa sobom uz povremeni grohotan smijeh? Mnogi mu, vjerovatno ni imena ne znaju, pa zato odmah recimo da je pravo ime i prezime našeg Popivode bilo Hasan Hanić. Rođen je od oca Muje i majke Vasve. Odrastao je u našem Gradačcu uz još dva brata, Kemala i Ismeta.
Radio je u u bravarsko-limarskoj radionici “RAD”, odnosno kasnije tvornici motornih dijelova “TMD”. Sa svoje 23. godine obolio je od šećerne bolesti, pa je pio velike količine vode, zbog čega su ga prozvali Popivoda. Pored svih problema koji su išli uz tu bolest, Popivoda je počeo da priča sam sa sobom i uz to da se grohotom smije. Išao bi tako od Bukve do Varoši i neprestano nesto pričao, što je izazivalo pozornost prolaznika, a naročito djece. Popivoda je bio u duši veoma dobar čovjek i nikoga nije dirao. Ruku na srce, nije niko ni njega. Postao je ikona naše čaršije i najčešće se mogao vidjeti kako čuči ispred brčanske prodavnice “Velma”, ali tada već i sa flašom rakije. Alkohol je uzimao svoj danak. Dolazi i rat. Popivoda je i dalje u čaršiji. Obilazi ratne kuhinje i tako preživljava. U trenucima svijesti sjeća se svega. Spominje imena mnogih. Kao ratni direktor „Elektrodistribucije“ Imao sam čast da u tim teškim danima nahranim ovog čovjeka, ponudim cigaretom od narezanog duhana smotanog u papir od novina i kafom od pržene leće. Umro je, a dušu ogriješio nije. Sa ovom pričom otrgnimo ga od zaborava, bar na trenutak.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

5 komentara

  1. Dragi Mirza,
    Vrijedno je spomenuti da je Hasn Hanić bio divan momak, ljudeskara a po mom mišljenju i žrtva “industrijalizacije” Gradačca. Koliko se ja sječam kada je on počinjao raditi u tadašnjem “Rad”-u nabavljena je i prva presa, pa je otvorena i kovačnica. U toj kovačnici je bilo po mom sječanju najmanje desetak malih peči koje su se grijale koksom a usijavele su željezo za kovanje eksera za zakivanje šina. Radila su po dva kovača u paru. Oni su i u sred največe zime radili u potkošuljama. Niko se nije brinuo da im se nabavi smješa mlijeka i vode i neznam čega još – što se trošilo u livnicama. Ti ljudi su žedj, od rada, znoja i nesnosne vručine topili u vodi. Po meni je čudno da se samo Hasan razbolio a ne i drugi koji su tu radili. Kovačnica je zatvorena kada je Rad pretvoren u TMD, a i Hasan je preselio na novu lokaciju, ali su več tada bili prisutni kod njega simptmi obolenja. Sječam se da je bila priča, kao neki stranac u TMD-u pitao kako da prepozna Popivodu, a neki šeret mu je rekao neka ode za vrijeme pauze u prostoriju sa česmama pa kad vidi da neko drži glavu pod česmom 5 minuta i pri tom pije vodu, to je Popivoda. Nastvi pozz 5595

  2. Dragi Meha, hvala ti na korisnom komentaru. Dobio sam i tvoj mejl, ali nikako ne mogu da ti odgovorim jer dobivam poruke od provajdera da je adresa nepoznata. Imas li neklu drugu email adresu kako bi stupili u kontakt. Puno pozdrava od Mirze.

Komentariši