GRADAČAČKI KROJAČKI SALONI



Od kako je čovjek postao civilizovano biće počeo je da se oblači. U početku je to bilo isključivo zbog zaštite od hladnoće, a kasnije zbog mode i ljepšeg izgleda. Kako moja sjećanja sežu do šezdesetih godina prošlog stoljeća hajde da vidimo kakva je moda tada bila i kako se kretala ka sadašnjem vremenu. Prije svega recimo da je na modu uvijek uticala muzika, a tih šezdesetih je bilo vrijeme hipija i naravno muzičkih legendi Beatlesa. Utjecaj pedesetih još je bio malo prisutan, ali i nagovještaj onoga što tek dolazi. Krajem šezdesetih kaputi su već bili kratki, a haljine postaju još kraće. Mini suknje i vruće pantalone sa pijace Ponte Roso iz Trsta su preplavile naše korzo.
U sedamdesetim hipi uticaj je još prisutan ali se legendarna mini-suknja postepeno zamenjuje sa midi i maksi suknjom. Široke, šarene tunike bile su hit, a velike kragne na čipkanim košuljama i trapez pantalone sa širokim nogavicama nosili su svi koji su htjeli biti u trendu. Ono što je započeto krajem šezdesetih, u sedamdesetim je eskaliralo.
Moda osamdesetih bila je zaista zanimljiva, pogotovo ako uzmete popularni bolero i razne kombinacije koje su išle s tim. Bilo je to vrijeme muških sakoa u struk sa uzdignutim rukavima na ramenima, ženskih natapiranih frizura i duge kose kod muškaraca. Najveći uzori bili su Madonna i naravno, Michael Jackson.
Gianni Versace je bio modni kralj devedesetih. Haljine su bile seksi, pravljene da istaknu ono najlepše na ženskom tijelu, i naravno, gotovo svaka je imala neobične proreze i duboke šliceve. Tih godina počinjemo i sportski da se oblačimo, ali desi se prokleti rat, obukoše se uniforme i život stade.

No, mi nećemo o ratu, već o krojačkim radnjama i našim krojačima hoćemo priču da ipričamo. Pomenimo ih radi budućih generacija. Nedajmo da se prepuste zaboravu. Krenimo sa krojačkim pogonom koji je, pedesetih godina prošlog stoljeća, bio sastavni dio zanatske zadruge “Kombinat”.
Ukidanjem zadruga, od pogona su nastajala pojedina preduzeća tako da je krojački pogon bio osnova za nastanak preduzeća Modne konfekcije „Kula“. Upravnik krojačkog pogona bio je Teufik Imamović. Teufik je rođen 1908. godine, a kao krojač radio je još prije Drugog svjetskog rata. U tom ratu odmah staje na stranu partizana i nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Poslije rata postaje Upravnik krojačke zadruge i glavni majstor kod kojeg će krojački zanat završiti mnogi naši sugrađani. Recimo i to da je Teufik otac našeg sugrađanina Mustafe Imamovića, poznatog profesora na pravnom fakultetu u Sarajevu. Umro je u Gradačcu 1991. godine.

Generaciji starih krojača pripada i Mustafić Mehmed-Meho, rođen 1910. godine. Na zanat je išao kod nekog Nijemca i cijeli Drugi svjetski rat radio je kao krojač. Poslije rata zajedno sa drugim krojačima radi u zanatskoj zadruzi čije sjedište se tada nalazilo na lokaciji sadašnjeg haustora kod samoposluge, a prvu privatnu krojačku radnju je držao u kući M.Halilović Muharema (preko puta doma zdravlja), zatim na lokaciji gdje je bila poznata Rahmanova radnja i na kraju u potkrovlju svoje porodične kuće preko puta pošte.
Šezdesetih godina prelazi u tvornicu Modna konfekcija “Kula”, koja je tada imala sjedište na Varoši. Iz Kule odlazi u penziju. Umro je 1983. godine.
Smajlović Edhem (Dedo), rođen 1912. godine. Prije Drugog svjetskog rata završio je zanat kod Sulejmana Čelikovića. Poslije rata radio je u krojačkoj zadruzi sve do 1952. godine, kada otvara privatnu radnju u podrumu kuće Hasana Imamovića koja se nalazila na lokaciji između opštinskog suda i Tuzlanske banke. Formiranjem modne konfekcije “Kula”,
Edhem prestaje sa privatnom djelatnošću i zapošljava se u toj tvornici gdje ostaje sve do penzije. Umro je 1982. godine. Očevim stopama krenuo je njegov sin Hasan-Hasokoji je kod oca završio krojački zanat. Poslije šesnaest godina rada u “Kuli” otvorio je privatnu krojačku radnju u prostorijama svoje kuće. Hasan je sada u penziji, a radnji je preuzela njegova kćerka Sabina, koja radi i danas.
Avdičević Fehim, rodjen 1914. godine od oca Nurije i majke Paše. Zanat je završio kod Sulejmana Čelikovića i cijeli Drugi svjetski rat je radio kao krojač. Po završetku rata radio je u krojačkoj zadruzi sve do njenog ukidanja. Poslije toga, seli se u Špionicu gdje otvara privatnu krojačku radnju i tu ostaje do kraja života. Umro je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Sivić Habil, rođen 1917. godine. Po sjećanju članova njegove porodice, zanat je završio 1936. godine kod Sulejmana Čelikovića. Poslije Drugog svjetskog rata radi u zanatskoj zadruzi, a prvu privatnu radnju otvara u svojoj kući 1953. godine. Na lokaciji kod H.efendijine vode otvara radnju 1962. godine u kojoj radi narednih deset godina. Zbog lošeg zdravstvenog stanja otšao je u invalidsku penziju.

Mehmedović Bedrudin, rođen 1923. godine. Zanat je završio 1947. godine kod Teufika Imamovića. Zajedno sa mnogim drugim krojačima radio je u zanatskoj zadruzi, a prvu privatnu radnju otvara 1962. godine u Bronzinoj kući. Njegova poznata krojačka radnja se od 1972. godine nalazila u onoj uličici preko puta bivše robne kuće što ide prema džamiji Husejniji.
Rušenjem tih malih objekata, Bedrudin je otorio radnju poviš Tuzlanske banke. Kod Bedrudina su radili mnogi učenici na zanatu, a kasnije i kao radnici, od kojih će sve do njegove smrti ostati krojačicaM. Čehajić Bedra. Poslije radnju preuzima njegov sin Edin sa kojim radi supruga Samira i kćerka Nizara. Ova mlada djevojka je u Bihaću završila školovanje za dizajnera, a svoje modne revije održavala je u Sarajevu, Travniku i Zenici gdje je osvojila i nagradu najboljeg dizajnera.

M. Halilović Mehmed-Meho, rođen je1929. Krojački zanat je završio kod Mustafić Mehe. Jedno vrijeme radi u krojačkoj zadruzi pa odlazi u Maribor na usavršavanje i tamo ostaje tri godine. Po vraćanju u Gradačac, 1955. godine otvara krojačku radnju “Kvalitet” na lokaciji gdje se sad nalazi brijačnica Mehmedović Sejne. Otvaranjem Modne konfekcije “Kula”, Meho zatvara svoju radnju i kao mnogi drugi zapošljava se u toj tvornici. Umro je 1992. godine.

Besirović Asim-Krpica, rođen 1932.godine. Zanat je završio u krojačkoj zadruzi kod Teufika Imamovića. Jedno vrijeme je privatnu radnju, a onda prelazi u“Kulu“. Iz „Kule“ je prešao u Školu učenika u privredi „ŠUP“ gdje ostaje sve do penzije. Za to vrijeme je radio kao kućni krojač. Umro je 2013. godine.

Haseljić Ibrahim-Lušo, rođen 1932. godine. Zanat je završio u krojačkoj zadruzi kod Teufika Imamovića. Jedno je vrijeme je radio u „Kuli“, a onda otvara svoju privatnu radnju na lokaciji između bivšeg Doma kulture i piljarnice. Rušenjem tih objekata Lušo je, zajedno sa bricom Sejnom Mehmedovićem, dobio poslovni prostor u zgradi do fotografske radnje Jusufa Kadrića. Umro je prije nego je dočekao penziju. U tom prostoru danas radi Mehinović Mehmed-Meha.

Sarajlić Mujo, rođen 1933. godine. Zanat je učio u krojačkoj zadruzi kod Alić Nijaza u periodu od 1947. do 1949. godine. Stručni ispit za kvalifikovanog radnika polagao je pred komisijom čiji predsjednik je bio Jašarević Salih, a članovi Alić Nijaz i neko od Muradbegovića.
U zadruzi ostaje sve do 1953. godine, kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Majstorski ispit za krojača muških odijela polaže 1955. u Petrovcu na Mlavi, kada dobiva i zvanje Krojačkog majstora. Iste godine otvara privatnu radnju u prizemlju porodične kuće poznate po nazivu “Sarajlića Bina”.
Kao krojači kod njega su radili Saletović Galib, Kukuruzović Edhem, Mešanović Ismet, kao i učenik na zanatu Skoždopolj Tadija-Braco. Od 1962. godine radi u “Kuli”, gdje je i završio svoj radni vijek.

Bristrić Adem, rođen 1939. godine. Krojački zanat je završio kod Smajlović Dede, a u Mariboru školu za modelara-konstruktora. Kao modelar radio u “Kuli” od 1961. do 1974. godine. Tada otvara privatnu radnju u prostorijama svoje porodične kuće. Razvija serijsku proizvodnju za široko tržište i postaje jedan od uspjesnih poslovnih ljudi. Adem je sada penzioner, a radnju vodi njegov sin Nedžad.

Mujić Galib, rođen 1941.god. Zanat je završio kod Bedrudina Mehmedovića i počinje raditi u krojačkoj zadruzi gdje ostaje nekoloiko godina. Poslije gašenja zanatskih zadruga, zajedno sa ostalim krojačima prelazi u “Kulu” gdje ostaje narednih 19 godina. Prvu privatnu krojačku radnju otvara na lokaciji iza kafića “Monaco”. Kasnije je imao radnju na prostoru Zelene pijace. Dugo godina je bolovao od šećerne bolesti i na kraju je i oslijepio. Umro je 2012.godine u 71. godini života.

Hasanbasić Fikret, rođen 1949. godine. Završio je srednju prerađivačku školu, a krojačku radnju je otvorio 1974. god. U prizemlju svoje porodične kuće napravio je veliki poslovni prostor i bavi se serijskom proizvodnjom za široko tržište. Jedan je od veoma uspješnih poslovnih ljudi iz krojačke djelatnosti.

Mehinović Mehmed-Meha, rođen 1953. godine. Zanat je završio kod Sivić Habila kod kojeg je jedno vrijeme i radio da bi od 1974. do 1976. godine, zajedno sa suprugom Nedžmijom radio kod krojača Bristrić Adema. Prvu privatnu radnju otvara na zelenoj pijaci gdje ostaje sve do 1988. godine, kada se seli na danšnju lokaciju između Kadrićeve fotografske radnje i brijačnice Sejne Mehmedovića. Meha i njegova Nedžmija još uvijek rade, ali kao penzineri, a radnju vodi njihov sin Adis.

Kondžić Esed-Kondža Rođen 1957. godine.
Završio je srednju tehničku školu u Gradačcu a u Beogradu višu tekstilnu. Posao tekstilnog radnika počeo je u “Kuli” gdje je radio sve do 1996. godine. Tada otvara privatni biznis pod nazivom “Com-Prom”, a kasnije”Koteks”. Od 2009. godine na sadašnjem prostoru zelene pijace ima krojački salon sa nazivom “Kondža”.
Privodeći kraju ovu priču svjestan sam da nisam pomenuo sve krojače iz naše čaršije, ali se nadam da sam bar stvorio jednu podlogu koja se može dopunjavati sa novim imenima i novim podacima. Uradimo to svi zajedno i pomenimo one koji polako padaju u zaborav. Mnogi od vas vjerovatno nisu nikad znali da su Teufik Imamović, Alić Nijaz i Salih Jašarević bili krojački radnici, a vjerujem da ste ih poznavali kao naše ugledne gradjane. To je vjerovatno zato što su kao krojači radili u vrijeme dok su još postojale zanatske zadruge, a poslije toga se više nisu bavili tim poslom, osim možda u svojoj kućnoj radinosti. Kad smo već kod kućne radinosti pomenimo i neke od naših sugrađanki koje su radile kao kućne krojačice. Bile su to: Gradaščević Šuhra, Jovanović Mila, Gromić Sadija, Novalić Džulsa, Novalić Begajeta, Ibrić Sena, Sarajlić Binasa, Jašarević Ifeta, Ramić Ismeta, Džaferović Tahira, Mlinarević Anica, Alić Merka, Adžulović Dika, Novalić Asima, Muratovic Rasida, Omeragic Ferida, Muhamedovic Nevzeta i druge.
I šta reći još?
Možda da osvježimo ovu priču sa malo laganijom temom. Naime, krojačke radnje nisu bila samo mjesta gdje se dolazilo kako bi se sašilo moderno odijelo ili lepršava haljina, već su to bila mjesta gdje su se zbijale šale i prepričavale zgode i nezgode. Najpoznatiji po tome bio je majstor Lušo. Dok je radio Lušo je pratio i šta se dešava na Glavnoj ulici. On i njegovi jarani su znali sva događanja u čaršiji. Šta ko radi, ko se s kim zabavlja, ko se s kim potajno sastaje, šta će biti na Skupštini Opštine, ili u Komitetu i kakve će odluke biti donesene i tako dalje. Svaku veče kod Luše bi se poslije posla okupljalo isto društvo. Bili su tu Mehmed Arnautalić, Atif Mehić, komšija Sejno brico, braća Ahmo i Muhidin Halilović, Idriz Abdulahović i još neki. Ponekad su s njima sjedili Rahman Haseljić, Lušin bratić i Fehim Mujić. Jednu veče se Lušo opkladio s Mehmedom da će pojesti tepsiju patišpanje, ako je Mehmed plati. Ako je ne pojede, on će je platiti. Naručili su patišpanju u slastičarnici kod Džemala i on ju je donio u 7 sati uveče. Lušo je raskopčao kajiš, košulju, zasukao rukave i počeo jesti. Lušo jede, mi navijamo, vičemo, jedni govore “hajdi Lušo, slisti je”, drugi kažu “ ne može pojesti, neće moći, protjeraće ga”. Rahman navija za Lušu i onako rođački mu vodu dodaje, da lakše niz grlo ide. Pri kraju tepsije, Lušo je usporio i na kraju stao. Bio je umrljan, znojav i crven. Nije mogao više, ostale su dvije patišpanje. Gleda Lušo u njih, pa im govori , “što vas prve ne pojedo” ….” Preuzeto sa bloga Eseji 1-Fehim Mujić.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

3 komentara

  1. Ti si Mirza nas kralj povijesti ,bas kao versaci mode tih devedesetih, svega lijepog sto se zbivalo u nasem gradu opisao si ,nisi nikoga zaboravio ,svega i svih si se sjetio ,svaka cast..i ovaj post kao i svi do sada je super ,pozzzzzz.

Komentariši