GRADAČAC-STOLARSKE RADIONICE



Među prvim preduzećima pedesetih godina u Gradačcu je bio pogon stolarije sa pilanom pod nazivom “Pero Bosić”. Direktor preduzeća je bio Miloš Nikolić, a šef računovodstva Munever Sendić. Lokacija ovog preduzeća je bila na mjestu gdje je danas korparska proizvodnja. Preduzeće je zapošljavalo oko 150 radnika. Pored proizvodnje rezane građe u vlastitoj pilani, bavilo se i proizvodnjom stolova i stolica.
Proizvodnja stolova i stolica je bila namijenjena isključivo za izvoz, ali zbog nedovoljnog kvaliteta taj izvoz nije uspio i preduzeće je otišlo pod stečaj. Od ovog preduzeća je 1956.godine formiran današnji “Namještaj”. Pedesetih godina prošlog stoljeća formirana je i gradska stolarska radionica “Košnica” na čijem čelu je bio Fiko Šaldić, a kasnije Sifet Sendić. Radionica se nalazila na lokaciji Bukve. Zbog teškoća u poslovanju 1957. godine uvedena je prinudna uprava, a za prinudnog upravnika je postavljen Fazlić Safet.

Te godine se iz zanatske zadruge izdvajaju stolarski pogon “Javor” i tapetarska radnja “Ukus” i od njih se formira državno preduzeće “Kombinat” , kojemu će se pridružiti i stolarska radionica “Košnica” .

Jedno vrijeme “Kombinat” i “Namještaj” rade kao dvije odvojene firme, a onda se 1962. godine integrišu u jedno preduzeće koje će nastaviti rad pod nazivom Tvornica “Namještaj” Gradačac.

No, moja namjera nije da pričam o tvornici “Namještaj“, već o malim stolarskim radionicama i njihovim majstorima koji su nam godinama vršili stolarske usluge. Miris ljepila i tek obrađenog drveta je nešto što trajno ostaje u našim sjećanjima, a naročito ako je vezano za uspomenu na neki dragi drveni predmet kojeg smo željeli imati u svom domu.

Kikic Hasan-Haso. Jedan od najstarijih stolara-bačvara u našem gradu bio je Kikić Hasan, zvani Haso. Rođen je 1901. godine. Bio je samouk u obradi drveta za pravljenje kaca koje su služile za kišeljenje šljive. Naizgled jednostavan posao, ali nije baš tako. Trebalo je savladati tehniku savijanja daske koja će zadržati polukružni oblik i tako redane jedna do druge spojit se u krug koji je na vrhu kace širok, a pri dnu uzak, dobijajući tako cilindičan oblik. Sve to, trebalo je povezati sa željeznim obručima, tako čvrsto, da šira od uzavrele šljive ne može curiti iz kace. Pored kaca, Haso je pravio i burad za čuvanje rakije. Na buradima je bio i poseban čep koji je služio za sipanje rakije iz bureta u flaše. Uz ovaj posao Haso je pravio i druge sitne stvari od drveta, kao što su bučke za kajmak, nanule za hodanje, dječije sanke koje su se u to doba zvale kajke i sl. To umijeće nastavio je i njegov sin Kikić Began u podrumu svoje porodične kuće koja je bila na Varoši, odmah do kuće Bakovića.
Began je rođen 1922. godine i sa ocem je počeo raditi sa svojih 19 godina života, a sa 28 je imao samostalnu stolarsku radionicu. Otvaranjem tvornice “Namještaja” Began se u njoj zapošljava i tu radi sve do penzionisanja. Za cijelo to vrijeme je kao dodatni posao imao stolarsku radionicu u kojoj je, pored klasične stolarije pravio Šlicuge za klizanje na ledu, lapore za sankanje i skije za skijanje. Za pravljenje skija je bilo potrebno posebno umijeće pri čemu se drvo kuhalo u kipućoj vodi kako bi se zadržao savijeni oblik na vrhu skija. Beganove šlicuge i skije su bile nadaleko poznate. Umro 1982. godine i tako prestaje stolarsko bačvarska djelatnost porodice Kikića.

Stefanović Risto, zvani Tica. Rođen je 1912. godine. Stolarski zanat je završio u Italiji, odakle se vraća u Gradačac. Svoju prvu stolarsku radionicu otvara na prostoru sadašnjeg privremenog parking prostora pored zgrade bivšeg doma kulture. U to vrijeme, zajedno sa njim su radili Gromić Edhem i Sendić Mustafa.
Rušenjem tih starih objekata Risto otvara radionicu u blizini sadašnjeg dječijeg obdaništa, a nekoliko godina kasnije u produžetku kovačke radnje Nazifa Džaferovića. Sa tom radionicom Risto je završio svoj radni vijek i otišao u penziju. Po izjavi Ristine kćerke, kroz njegovu radionicu na zanatu je proslo oko 70 učenika, a jedan od stolara koji je je sa njim radio sve do penzionisanja, bio je Mehmedović Dževad. Risto je bio poznat i po tome što je imao puno zemlje na brdu zvanom „Brđani“, pa su mnogi naši sugrađani prilikom nekog pojašnjavanja imali običaj da kažu.
„To je na brdu kod Riste Tice“. Umro je 1991. godine, ali i dan danas za brdo „Brđani“ poneko kaže „Brdo Riste Tice“.

Sendić Mustafa, rođen 1912. godine. Stolarski zanat je završio odmah poslije Drugog svjetskog rata kod jednog Italijana po imenu Džovani. Kod njega je jedno vrijeme i radio, a onda odlazi u Doboj gdje seadam godina radi u jednom tapetarskom preduzeću. U Gradačac se vrača 1964. godine i otvara svoju privatnu stolarsku radnju na lokaciji iza bivše robne kuće i sadašnjeg kafića “Monako”. Mustafa je bio veoma priznat stolar kod kojeg su mnogi završili stolarski zanat i zaposlili se u tvornici “Namještaja”. Od radnika koji su radili u njegovoj stolarskoj radnji pomenimo i Zelinkić Mustafu. Umro je u Gradačcu 1978. godine.

Subasić Mehmed, rođen 1916. godine. Stolarski zanat je završio u Osijeku 1938. godine i spada među najstarije poznate stolare na području Gradačca. Svoju prvu privatnu stolarsku radnju je kupio od M.Čehajić Nurije i bila je to u pravom smislu riječi stolarsko-kolarska radionica. Bilo je to na lokaciji sadašnje pržione kafe u vlasništvu njegovog sina Ibrahima. Za svog radnog vijeka kroz Mehmedovu radionicu prošlo je oko pedesetak stolarskih šegrta, a od radnika koji su radili u njegovoj radioni treba spomenuti Hećimović Hamida, Džinović Fadila, Čatić Hajru, Čatić Huseina i Kunić Adema.
Mehmedov sin Subašić Ibrahim, krenuo je na zanat kod svog oca 1964. godine, a teoretsko znanje je završio 1967. godine u školi učenika u privredi u Brčkom. Radi zajedno sa svojim ocem sve do 1977. godine kada Mehmed odlazi u penziju, a Ibrahim preuzima radnju na svoje ime. Mehmed je umro 1994. godine, a Ibrahim, iako je proširio svoju djelatnost, ostaje vjeran stolarskom poslu i radionu otvara u dvorištu svoje porodične kuće gdje radi i dan danas.

Emić Mehmed, rođen 1916. god. Čovjek koji je imao običaj reći ”Što oči moje vide, to ruke urade”, bio je stolar samouk. Stolarsku radionicu je imao u podrumu svoje porodične kuće u mahali Svirac. Sa skromnom opremom i jednostavnim alatom Mehmed je od drveta pravio sve što je trebalo za jednu kuću. Počev od ulaznih vrata pa do rešme ispod krova proizvodilo se u njegovom podrumu. Pored toga pravio je i sitne stvari kao što su oklagije, garnišle, čanke za tijesto, nanule, pratljače za veš i sl. Za novorođenu dječicu, Mehmed je pravio bešike i stalke, a za veću djecu popularne kajke i lapore za sankanje ili kako smo mi to tada govorili, za plazanje. Uz stolariju je pravio i sepete. Sadio je tzv. metliku i od nje pravio metle brezovače.
Umro je relativno mlad, u svojoj pedeset trećoj godini života. U njegovoj stolarskoj radionici prve korake ovog zanata započeo je i njegov sin Emić Fikret. Poslije dvije godine Realne gimnazije Fikret odlazi na zanat kod jednog poznatog stolara koji se zvao Mate Švaljuga.
Mate je došao iz Zagreba i stolarsku radionicu je imao u prizemlju kuće Ante Mihaljevića. Po završetku zanata, Fikret se zapošljava u tvornici “Namještaja”, ali ubrzo, po nagovoru Mate Švaljuge, odlazi u Zagreb i usavršava svoje znanje u jednoj stolarskoj radionici gdje se proizvodio kvalitetni i skupocjeni namještaj. Odatle odlazi na odsluženje vojne obaveze, poslije čega se ponovo vraća u “Namještaj”. Kroz rad se dalje školuje i završava Višu industrijsku školu drvnog smjera i tako postaje najstariji pogonski inženjer tvornice “Namještaj”. Fikret je sada penzioner i svoje penzionerske dane upotpunjuje starim stolarskim zanatom. .
Avdičević Sadik, rođen 1932. godine. Na stolarski zanat išao kod Riste Stefanovica-Tice u vrijeme kad je Ristina stolarska radnja bila na lokaciji ispod rodne kuće revolucionara Josipa Šibera. Premještanjem te radionice na drugu lokaciju, Sadik se zapošljava u državnu stolarsku radionicu “Košnica”, sa sjedištem na Bukvi, čiji direktor je bio Sifet Sendić.
Šezdesetih godina prelazi kod Mustafe Sendića koji je imao stolarsku radnju iza kafića “Monako”. U radionici školske zgrade na Gradini, Sadik jedno vrijeme vodi praktičnu nastavu sa učenicima iz škole u privredi, popularno zvane ŠUP. Formiranjem tvornice “Namještaja”, kao i mnogi drugi stolari, Sadik započinje svoj radni staž i tu ostaje sve do penzionosanja. Za cijelo vrijeme rada u “Namještaju”, kao dopunsku djelatnost, Sadik je imao privatnu stolarsku radionicu koja se nalazila u podrumu njegove porodične kuće. Umro je 1999. godine, a iza njega su ostale mnogobrojne rukotvorine od drveta, kojeg je Sadik obrađivao sa velikim umijećem.
Smajlović Muharem-Vazgeć, rođen 1933. godine.
Ovo je čovjek koji ja sa stolarskim zanatom postigao možda i najveći uspjeh u Gradačcu. No krenimo od njegovog polaska na zanat kojeg je izučavao kod starog stolara Alojzija Putića.
Bilo je to pedesetih godina na lokaciji u blizini sadašnjeg Komunalnog preduzeća. Od Alojzija, Muharem prelazi u državnu stolarsku radionicu na Bukvi koja se zvala „Košnica“. Tu ostaje oko četiri godine pa prelazi u novootvorenu tvornicu „Namještaj“. Šezdesetih godina odlazi u Tuzlu i zapošljava se u tvornici „Partizan“. Tu radi sljedećih nekoliko godina i onda otvara svoju privatnu stolarsku radionicu poviš stadiona „Tušanj“, u naselju Batva. U Tuzli ostaje sve do 1974. godine, a onda se vraća u Gradačac i otvara stolarsku radionicu u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi u mahali Svirac. Poslije desetak godina gradi veliki objekat u ulici 16. muslimanske brigade, na raskrsnici gdje se skreće prema naselju Skenderi. .
U skladu sa tadašnjim propisima, Muharem udružuje svoj rad sa ostalim zaposlenim radnicima i svoju radionicu pretvara u jedan vid društvene organizacije koja se zvala Ugovorna organizacija udruženog rada „Enterijer“ . To mu omogućava da proširi svoju djelatnost i ubrzo postaje jedan od veoma uglednih privrednika u našem gradu. Uspostavljanjem novog političkog sistema, Muharem uspijeva da ponovo vrati svoju radionicu u privatni sektor, ali ubrzo izbija rat i sve se zaustavlja. U toku rata, odnosno 1994. godine Muharem umire čime se i završava stolarska djelatnost porodice Smajlović.

Mustafić Sakib , rođen 1937. godine. Stolarsko-tapetarski posao završio je u državnoj radionici “Košnica“ koja je se nalazila na lokaciji naselja Bukva. Formiranjem „Namještaja“ Sakib prelazi u tu tvornicu i radi kao tapetar sve dok je taj posao bio u redovnoj djelatnosti „Namještaja“.
Uz redovni posao, 1989. godine otvara privatnu tapetarsku radionicu u dvorištu svoje porodične kuće. Sakib je otišao u penziju 1994. godine, ali prije toga, tapetarskom poslu je obučio sina Miralema i Avdičević Mensudina. Miralem je jedno vrijeme veoma uspješno radio taj posao, a naročito poslije rata, kada su mnogi građani osposobljavali svoj ostarjeli i uništeni namještaj. Međutim, kao i mnogi drugi zanati i tapetarski posao polako izumire, tako da je Miralem prestao sa tim radom i radionica više nije aktivna.

Isić Mehmedalija, rođen 1947.godine u
Tarevcima kod Modriče. Stolarski zanat je učio kod svog djeda Alije i oca Uzejra. Svi potomci porodice Isića iz Tarevaca su bili stolari izuzev jednog trgovca, ali i on je bio vezan za ovaj zanat jer je prodavao stolarske proizvode. Mehmedalija je završio srednju školu drvno-prerađivačkog smjera u Modriči i samostalno počeo raditi 1970. godine. U Gradačac dolazi 1975. godine, pravi kuću pored ceste kad se ide prema starom srednjoškolskom centru i u prizemlju otvara stolarsko-roletarsku radnju. Bio je među prvim roletarima u Bosni i Hercegovini. Sa sjetom priča kako je postavljao roletne u velikim firmama kao sto su “TMD”, “Kula”,
“Trgocentar”, gradska biblioteka i još mnogim drugim, a kad se tiče privatnih kuća tu nema broja kojeg bi mogao reći. Mehmedalija još uvijek radi ovaj posao, a tome je obučio i svog sina Nedžada , tako da se stolarska tradicija Isića iz Tarevaca sigurno nastavlja.

Hečić Ševko je imao stolarsko-kolarsku radnju na stanici, preko puta TMD-a. Pravio komplet zaprežna kola, ali i ostale stolarske proizvode. Uz kolarsku radnju bila je i kovačka radnja u kojoj je radio Ševkin brat Hečič Mehmed. Pravio je željezne okove u koje su se ubacivali drveni kolski točkovi. U svojoj kovačkoj radnji pravio je i sve ostale dijelove potrebne za drvena kola, a kasnije i za platone.

Završavajući priču o stolarskim radionicama i našm starim majstorima, želim posebno izdvojiti one koje nisam obradio iz razloga nedostatka informacija i protoka vremena do kojeg sežu moja sječanja. Bili su to: Mate Švaljuga-stolar, Alojzije Putić-stolar, H.Muhamedović Fehim-kolar, Doborac Mujo-bačvar, M.Čehajić Nurija-stolar, Italijan Džovani-stolar, Sifet Sendić-stolar i još neki.

Svjestan, da ih ima još puno koje nisam pomenuo, ovu priču ostavljam otvorenom za nadogradnju sa novim podacima i informacija, kao i novim imenima stolara.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

5 komentara

  1. Pozdrav Mirza,veoma mi je drago citati to sto pises i podsjecati se na lijepu mladost.Vidjela sam se sa Pasom,dobio si drugog unuka,cestitke,poz.porodici.Asto je lijep moj baba,pod br. 14 je isto on.Pozzzzz tebi Mirza.

  2. Jos jedna lijepa i zanimljiva prica. Da nije tebe nikad ne bi ni saznao koliko je u nasem gradu bilo tih malih radionica, ascinica, slasticarnica i majstora od kojih vise skoro niko nije ziv. Hvala ti Mirza sto pises o ovome. Zahvaljujuci tebi povijest Gradacca ce biti bogatija. Zelim ti jos puno uspjeha u buducem radu.

  3. Pozdrav Mirza,
    Pregledno je i sveobuhvatno, nema šta.Vezano za Smajlović Muharema želim precizirati statusni položaj “Enterijer”-a.Dakle, bila je to prva Ugovorena organizacija udruženog rada u tadašnjoj SR BiH.Taj privredni subjekat bio je u mješovitom vlasništvu: Općina Gradačac i fizička lica (Muharem i dr.)Zato je i osnovana Ugovorom.Omjeru suvlasništva,vjerovatno 50%:50%.Dakle, tih detalja se sjećam jer sam bio u prilici pružati stručnu pomoć prilikom konstituisanja takvog pravnog lica, obzirom da je taj oblik organizovanja bio ustvari “preteča Markovićevog koncepta privređivanja u ex Yu”
    Puno pozdrava, Osman Novalić.

  4. Dragi prijatelju Osmane, hvala ti na ovom pojasnjenju i preciziranju u vezi formiranja Ugovorne Organizacije Enterijer. Tvoji komentarni su uvijek korisni i upotpunjuju moje pisanje. Nego, ocekivao sam tvoj komentar na pricu o Vodici jer smo obojica odrasli uz taj izvor vode i onu vodenicu pored koje smo se bojali proci u mraku. Sa tom pricom ja sam ispunio svoju zelju da je bar na ovaj nacin otrgnem od zaborava.
    Mirza Avdicevic.

Komentariši